Kad dublje uronite u slike Višnje Đukić, a vrlo brzo vas ponese rijeka boja, zapravo je vrlo lako uspostaviti dijalog s ovom umjetnicom, otvorenom za savjete i spremnoj razvijati nove koncepte. Premda se osobnim ponašanjem i nenametljivošću ne podudara sa svojom umjetnošću, čvrstom, bogatih gustih tonova i jakih linija, kvaliteta djela zato potvrđuje njenu reputaciju snažne umjetnice…
Najutjecajniji i najzanimljiviji kreativci oduvijek su privlačili pozornost javnosti i drugih umjetnika. U aktualnom razdoblju u kojem su kontakti ograničeni mnogi od tih kreativaca, poput zagrebačke slikarice Višnje Đukić, nastavljaju poticati i uspostavljati dijalog s javnošću, ovaj put posvećujući se proizvodnji sadržaja na društvenim mrežama. Višnji Đukić u kratkom su vremenu društvene mreže postale sredstvo dijeljenja informacija o njenim djelima i dosezanje mnogo šire i raznovrsnije publike. No, tko je Višnja Đukić, tiha i samozatajna umjetnica, nenametljiva, obiteljska žena, koja zadnjih godinu dana živi i radi u stanu obitelji svoje kćeri – jer je zbog potresa u Zagrebu morala napustiti vlastitu teško oštećenu kuću u Markuševcu?
Koliko god iznenađujuće izgledalo, postoji struktura i poredak u svijetu umjetnosti; to je, naime, sustav koji se koristi sve dok postoji kupnja i prodaja umjetnina i neće se promijeniti. Ključna stvar koju treba razumjeti – da bismo jasnije objasnili tijek Višnjine umjetnosti – jest da komercijalne organizacije, vrlo raznolike i s različitom važnošću, postoje da bi zaradile novac, pa ako umjetnik i radi zaista valjan posao, s potpunim osjećajem i dobrom osobnom notom, koristeći učinkovite tehnike, ukratko – ako je stvarno dobar, ima stil i osobnost, uvijek je jedan ili jedan od mnogih koji se pokušavaju „pojaviti“. Da bi se prodao i stvorio djela primamljiva kupcu ili trgovcu, također mora imati reputaciju koju će stalno pokazivati, odnosno dosljednost posla, odgovarajuće okruženje za rad, namjeru da to radi svakodnevno jer jedino tako može učiniti nekoliko koraka naprijed u isticanju svoje umjetnosti.
Međutim, Višnja Đukić jedna je od onih slikarica kojoj je talent omogućio da stvara, a uvjeti života onemogućili da stvara isključivo umjetnost. Njezin se umjetnički život sveo na godine traganja, godine inspiracije, pa potom godine rada, učenja i izlaska u javnost sa svojim radovima – i sve to paralelno s poslom i održavanjem obitelji, koja joj je, kad se odlučila na slikanje, pružila golemu podršku.
Ulazak u Višnjin umjetnički svijet stoga se može ispričati kao anegdota, ali i kao sinopsis za neki autorski film. Naime, u svojoj zreloj dobi, na preporuku prijateljice došla je pomagati u kuću umjetnice Marte Makanec, gdje se srela i smjesta oduševila brojnim autoričinim uljima na platnu. Tada je i osvijestila činjenicu da u sebi nosi nemir umjetnika i da sva ona literarna i umjetnička postignuća iz ranijeg razdoblja, doba školovanja, nisu nestala. Štoviše. Ona će sama opisivati to razdoblje citirajući Ranka Marinkovića i njegove divne rečenice iz Kiklopa: „Na čemu se izgrađuje budućnost? Na obećanjima? Što se obećava? Sreća. Što je sreća? Nitko ne zna što je, a svije žele. Željeti znači ne imati. Neimaštvo nije bogatstvo…“ Riječ je, dakako, o razdoblju njezinih ozbiljnih propitivanja, kojima se slikarica prepustila još za svojih mladalačkih dana. Međutim, njezina je kreativnost, kaže Višnja, vremenom jednostavno nastajala, bujala, pojavljivala se i očitovala u raznim oblicima: prvo u dječjoj poeziji, amaterskom slikanju, potom u kreiranju i šivanju odjevnih predmeta, uređenju interijera (oslikavanju zidova, izradi mozaika od starih keramičkih pločica…) – sve dok se nije posve posvetila slikanju.
Završila je najprije dvogodišnji tečaj slikanja kod Nele Gruden na Rokovom perivoju u Zagrebu, postupno se osmjelila izlagati na grupnim izložbama, u Kulturnom centru Dubrava, gdje će – u okruženju njoj posve novom i drugačijem – osjetiti iskonski poriv da nastavi, potvrđuje se i napreduje. Rođena u znaku Strijelca 1963. godine, sa srednjoškolskim obrazovanjem stečenim u Centru za kulturu i umjetnost, u četrdesetima se priključila velikoj grupi kreativaca i počela se izražavati, ne više samo škarama i koncem, nego kistom i bojama. Priključuje se potom Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Mansarda u Sesvetama, počinje izlagati…
U Knjižnici Tina Ujevića, Trešnjevka, 2014. pokazuje ciklus akrilnih radova „Pigmenti“, za koje će prof. Tea Grašić Kvesić u uvodu kataloga za izložbu napisati: „Ova pjesnikinja boja, kako je naziva Vesna Kajić Lalić, u vječnom je traganju, a uz snažan osjećaj zanosa i nemira – odabire upravo knjižnicu kao prostor u kojem biva zamijećena ne samo i jedino zbog kolorizma, već i zbog forme i atmosfere kojima nas vedre njene slike poput vitraja.“ Jer, istina je, a to će primijetiti upravo povjesničarka umjetnosti, mr. Vesna Kajić Lalić, već na izložbi 2013. godine u Narodnom sveučilištu Dubrava, kada će za umjetnicu napisati: „Slike (Višnje Đukić, op. a.) rezultat su desetogodišnjeg učenja, lutanja i traženja vlastitoga slikarskoga identiteta.“… „Njeni motivi pejsaža, gradova, figura… zapravo su izgovor za njenu igru linijama, oblicima i bojama. Linije na njezinim slikama su tanke, debele, snažne, stilizirane i najčešće omeđuju plohe boja svakakvih geometrijskih oblika.“
Što bi stoga bio prepoznatljivi stil umjetnice? Realno slikanje kojem prilagođava tehnike olovke, ugljena i akvarela, do figurativne apstrakcije u akrilu i na platnu – gdje se dobro uočava vrijeme provedeno na radionicama kod slikara Vladimira Vrljića Ankina. I sama će slikarica potvrditi da su joj četiri godine kod Vrljića dale veliku sigurnost u slikanju. Ondje je Višnja naučila i kako se osloboditi sirovoga realizma i narativnosti te kako motive „prebaciti“ preko linearnih struktura u geometrijsku apstrakciju. Uz to, sve više se priklanja čvršćim linijama i punim, snažnim bojama, vrlo čistih tonova. Gdjegdje samo ublažava nijanse i pretvara ih u opisne, a gdjegdje, kao na slikama posljednjih postaja Križnoga puta, crvenu boju – simbol bola, ali i ljubavi – pretvara u nježnu kontemplativnu ljubičastu. Osobno procjenjujem Križni put kao sinesteziju njezinoga rada, gdje umjetnica kroz 14 slika (simboliziraju 14 postaja Križnoga puta!) razvija sva svoja znanja o stilu i vlastitome umjetničkom izrazu. Za taj će njezin ciklus radova, nastao 2019. godine, Vladimir Vrljić Ankin reći: „ Talentom i iskustvom, izgrađenim rukopisom i otvorena duha motivu, Višnja slika križni put tako da svaka postaja živi za se, a sve zajeno čine molitve.“ Križni put se danas nalazi u montažnoj crkvi u Markuševcu, jer je stolna crkva u kojoj je prvotno bio oštećena, a sve skupa donekle je simbolika tijeka njezinoga opredjeljenja za umjetnost nakon dugih godina pritajenosti i čežnje za slikanjem.
Činjenica je da umjetnici tijekom svoje karijere napreduju od predstave do predstave, od pjesme do pjesma, a slikari doslovce od slike do slike, i to na sasvim uredne i predvidljive načine; ništa nije slučajno. Uvijek postoje razlozi zbog kojih određeni umjetnici i određene vrste umjetnosti završavaju u određenim galerijama, institucijama, muzejima i drugim etabliranim umjetničkim prostorima. Isto tako, umjetnička karijera napreduje korak po korak, namjerno, postupno i tijekom dužih vremenskih razdoblja. Kao i u bilo kojoj drugoj profesiji, tako i umjetnici svoje radove moraju pokazivati gotovo svugdje gdje ga žele vidjeti. Jedini kriterij jest da je – mjesto slobodno. Ovdje ne govorimo nužno o galerijama; moguća mjesta uključuju kafiće, restorane, modne butike, frizere, predvorja komercijalnih zgrada, otvorene studije i bilo gdje drugdje možete provući vruća tijela kroz vrata – to je ključ. Takve umjetničke pustolovine nude dragocjeno iskustvo. Osjetila je to i Višnja Đukić svojim nastupom ili izlaskom na ulicu za vrijeme događanja Projekta Ilica, kada su mnogi posjetitelji mogli vidjeti njezine radove. Oni koji su svoje umjetničke vještine stekli izvan akademskog područja ili su samouki (a takvih ima ne mali broj), ovaj logistički nedostatak mogu zaobići jednostavnim uranjanjem u lokalne umjetničke zajednice. I o tome, dakako, Višnja ima filmsku priču – koja je nastala za njena boravka i posjeta kćerinoj obitelji u Americi, zacijelo najkomercijalnijem dijelu svijeta kad je riječ o umjetnosti – i kada je u roku jednoga dana postavila izložbu u lokalnom dućanu te izazvala golemo oduševljenje.
Posljednje dvije godine Višnja Đukić slijedi svoju slikarsku notu, prikazanu, primjerice, u Cinkušu na Gornjem Gradu u Zagrebu 2018. („izložba pod nazivom Radost življenja): traži nove motive, udubljuje se u prirodu, suncokrete, cvijeće općenito, vedute, pejsaže… Ideje dobija bilo gdje, silazeći s Gornjeg Grada, vozeći se tramvajem (naročito četrnaesticom!), itd. Slika slobodnije, linije su joj čvršće, kolori jači, portreti i obiteljske scene su joj žive, pune emocija, optimizma, grafizmima postiže raspoloženja, a bojama stanja. No, snažne se linije izdvajaju u figurativnost, pa kod autorice prepoznajemo i pritajenog strip crtača.
Razgovarajući s Višnjom, vidjela sam razigranu osobu, uronjenu u vlastiti vizualni svijet. Ništa na prvi pogled ne bi odalo snagu boja i linija koje ostavlja na platnima, u akrilima ili crtežima. Srela sam mnoge umjetnike i umjetnice čiji vanjski nastup nije istovjetan njihovoj umjetnosti. Kod Višnje je to posebno naglašeno. Kad ulaze u svijet umjetnosti kao samouki kreativci, mnogi se umjetnici – a Višnja Đukić jest umjetnica – sve vrijeme svoga rada osjećaju kao umjetnici u nastajanju. Posebice to vrijedi za one koji su svoj talent kasno otkrili ili kasno odlučili talent probuditi. Vrlo teško nauče govoriti pouzdano o svom poslu, o svojoj umjetnosti. Međutim, prvi korak u dijalogu između umjetnika i galerista ili umjetnika i kupca jest jasno izražavanje namjera iza kojih stoji njegov rad. Višnja Đukić u tom smislu ima svilenu dušu umjetnika i nesigurnost verbalnoga izražavanja o vlastitom radu. Ona duboko razumije to što radi, posve stoji iza svoga vizualnoga jezika, ali dugo čekanje na razdoblje kreativnosti i afirmacije stvorilo je kod nje stanovit oprez u izražavanju, dočim voli voditi razgovore o kontekstu svoga rada i sasvim lijepo objašnjavati što je poanta njenih grafizama, boja, istaknutih i jednostavnih linija. Nema dvojbe da, unatoč brojnim uspješnim i lijepim radovima, iz nje teško izlazi predana obiteljska žena. Dok priča o načinu kako stvara, iz nje govori pjesnikinja, riječi joj naprosto teku… Glazba je, pak, nadahnjuje, inspirira, silovito joj pridonosi lakoći kista. Radeći, kaže, uživa u glazbi Stinga, Leonarda Cohena, Nicka Cavea – za kojeg je, priča, saznala, nakon što je 2019. naslikala Križni put, da je glazbu pisao po biblijskim motivima i oduševila se tom činjenicom. Saznavši to, a planirajući novi slikarski projekt, odlučila je slikati po pjesmama Nicka Cavea…
U dijalogu je Višnja posve otvorena kad govori o idejama, s mnogo više riječi to ilustrira nego kad opisuje svoje gotove radove, iz čega se zapravo čita njena golema radost stvaranja. Uzori su joj, navodi, Van Gogh – zbog posvemašnoj predanosti slikanju; Josip Botteri – jer ju je zaintrigirao sakralnom tematikom; Mirjana Marušić Gorska – zbog lakoće slikanja, predivnih boja i oblika; Marta Makanec – zbog preživljenih životnih oluja i mirnoće u slikanju, te – Vladimir Vrljić Ankin – zbog bogatog umjetničkog rukopisa i slikanja koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Kad dublje uronite u slike Višnje Đukić, a brzo vas ponese rijeka boja, zapravo je vrlo lako uspostaviti dijalog s ovom umjetnicom, otvorenom za savjete i spremnoj razvijati koncepte. Premda se, rekla sam, na prvi pogled umjetnica ne podudara sa svojom umjetnošću, čvrstom, bogatih gustih tonova i jakih linija, kvaliteta njezinih djela zato se izvrsno poklapa s njenom reputacijom snažne umjetnice.