JOVICA DROBNJAK kao kroničar street art scene

 Gradovi širom svijeta prepuni su poruka, simbola i dizajna s tamnim značenjima, s najrazličitijim oblicima i bojama. Za neke se pisanje grafita izvan početne tajnosti uzdiglo do stanja suvremene umjetnosti ili ulične umjetnosti, s izložbama koje su postavljene u prestižnim galerijama. Za mnoge, međutim, ostaje želja kako saznati moguću interpretaciju grafita koji se vide uokolo. Svoju verziju tumačenja grafita u Zagrebu ponudio nam je vrsni fotograf Jovica Drobnjak…

Objavljeno: 10.12.2019.

S izložbe “Zidovi mržnje”

Fotograf Jovica Drobnjak posvetio se, sukladno svom fotografskom nervu, istraživanju grafita u Zagrebu; cijelo jedno desetljeće pronalazi grafite po  zagrebačkim zidovima, igralištima, klupama i kontejnerima. Valjda se nikome ne nanosi nepravda ako se kaže da svaki autentični umjetnik, a Jovica Drobnjak to jest, kuje svoj vlastiti stil: od  2016. u Zagrebu je na svoj način „zaustavio u vremenu“ nekoliko tisuća grafita provokativnog sadržaja, vidljive netolerancije, nemuštih poruka, uspješnih slikarija nepoznatih autora. Njegova izložba u zagrebačkoj Galeriji na katu, u Zagrebu, donijela je 307 grafita, izloženih pod zajedničkim nazivom “Zidovi mržnje”. Indikativno, izložba je otvorena 16. studenoga, na Međunarodni dan tolerancije.

S izložbe “Zidovi mržnje”

Fotografija koja „nosi“ tu  izložbu jest grafit na kojem je netko napisao “No Passaran” (Neće proći), a potom netko drugi nadodao “Hemos pasado” (Prošli smo). Da, bio je to grafit, kako kaže autor, koji uistinu priča priču, već zbog toga što se koristi parolom prepoznatljivom iz vremena koje novije generacije ne poznaju, ali moćnu simboliku koje neprestano sreću …

Slike sasvim gore, u sredini i gore su s izložbe “Zidovi mržnje”

Fotografije kao kronika: Fotografije na izložbi Drobnjak je podijelio u tri skupine  – “crvenu skupinu, crnu i miješane grafite“, što objašnjava kao želju da upozori na prijeteće događaje u društvu; grafite dijeli na one simboličkoga karaktera do onih što pozivaju na mržnju, ubojstvo. Drobnjak je, senzibiliziran zastrašujućim grafitima, ideju za izložbu dobio prije dvije godine, nakon jedne od svojih izložbi, one s grafitima o Zdravku Mamiću. “Bavim se fotografijom sasvim druge prirode“, rekao je Jovica Drobnjak za Nacional, „ali prije sedam, osam godina počeo sam snimati grafite po Zagrebu koji su rezultirali ovom sociološkom analizom zagrebačkog društva, rekao bih. Neki od grafita na izložbi „Zidovi mržnje“ označavaju poruke s desnog spektra, pa se ističu portreti Adolfa Hitlera, svastike, ‘ušato u’ ili NDH. Naravno, postoji isto tako mnogo grafita lijevog spektra, gdje se ističe lik i djelo Tita, srp i čekić, Antifa i slično.” Uglavnom, Drobnjakove fotografije izložene u Galeriji na katu prikazale su zagrebačku svakodnevicu bez uljepšavanja.

S izložbe “Boje i lakovi”

Prijeteći natpisi, najčešće slabo pismeni, izrazi u slengu (– ubi umjesto ubij!), zatim korištenje riječi iz miljea polusvijeta, govori mnogo više od onoga što su predstavljači izložbe naveli kao tumačenje: možda grafiti prikazani na izložbi ukazuju stvarno na govor mržnje, možda impliciraju poziv na ubijanje (pojedinaca, poput Mamića, pripadnika drugih nacionalnosti, ali i na veličanje fašističkih lidera ili zločinaca), no Drobnjakova izložba, nazvana „Zidovi mržnje“, nije stvarni poziv na ubijanje, već difuzni žargon marginalnih gradskih skupina, duopis onih koji pripadaju rubu društva poput narkomana i grupa neomiljenih u novom hrvatskom neprilagođenom društvu.

S izložbe “Boje i lakovi”

Poigravanje slovom U, primjerice, Drobnjak je snimio na dječjim igralištima, uz ljuljačke, ali, eto, i na kontejnerima za smeće. Drobnjaka zaokupljaju, a to je vidljivo iz njegova postava izložbe, grafiti koji pozivaju na bilo koji oblik mržnje, a koji su reminiscencija na neka već prošla vremena ili na negiranje društvenih i ljudskih prava.

Fotografija iz ciklusa “Iluminati”

Zadivljujuće je s kojim se žarom autor upustio u dokumentiranje grafita, premda mu je bliža umjetnička fotografija. Upravo je njegovo umjetničko oko pridonijelo dobro osmišljenoj kolaž-izložbi  „Zidovi mržnje“, ali pravi, angažirani fotograf Jovica Drobnjak sasvim je poseban i autoritativan u kontemplativnim fotografijama mrtvih priroda i konceptualan u ciklusima fotografija, poput onih nazvanih Iluminati, Ograde, ili u Portretima. Ali, i kao dokumentarist, Drobnjak funkcionira na razini visoke profesionalnosti i umjetničkoga dojma.

Godine 2017. godine javnosti je ponudio izložbu fotografija grafita koji su pozivali na smrt Zdravka Mamića, u Galeriji Greta (pod nazivom „Boje i lakovi“). Tristotinjak grafita na temu Mamića snimao je pet godina, sve fotografije snimljene su u Zagrebu, na zidovima zgrada, kioscima, kontejnerima i koševima za smeće, podovima i stropovima, od periferije do centra grada. Izložba, po Drobnjakovim riječima, “nije iskazala stav ni ‘za’ niti ‘protiv’ Mamića, ona samo dokumentira jedno vremensko razdoblje u kojem je uočljiv sve veći porast mržnje i netolerancije među ljudima.”

Iz ciklusa “Mrtva priroda”

Po višoj kustosici Galerije Klovićevi dvori, Jasmini Bavoljak, Drobnjakova je izložba načela pitanje tko je zapravo Zdravko Mamić, ali i drugo – tko su autori grafita, za koje se zna samo da se koriste metajezikom gradskoga polusvijeta i Mamića nazivaju Ciganinom, Srbinom, Turčinom ili pederom. Na toj izložbi viđene su fotografije odabrane među nekoliko tisuća snimaka “anti-Mamić” grafita, nastalih od 2011. sa ciljem da zabilježe fenomen zvan Mamić te svratile pozornost na fotografski rad Jovice Drobnjaka, koji je ovom izložbom ušao među autore novog vala.

Iz ciklusa “Mrtva priroda”

Fotografije s tumačenjem:  Fokus Drobnjakovih fotografija  usmjeren je na sadržaj grafita, a ne nužno na sociološki trenutak zagrebačkoga društva, koje posljednjih dvadesetak godina nastavaju i ljudi potekli iz drugačijega kulturološkog okruženja, s političkom potkom koja nije nimalo urbana, ali, bome, ni tolerantna. Dinamo je, primjerice, za Drobnjaka tema koju je maestralno prikazao, jer se fokusirao na fotografije koje bez ikakve poveznice sa stvarnošću kazuju kako, eto, Hitler voli Dinamo. Fotografije grafita na kojima se „autori“  na svojevrstan način dopisuju tako da na crteže s ustaškim simbolima docrtavaju srp i čekić, a za koje fotograf kaže  kako su „pokrivena oba spektra“, ne funkcioniraju kao grafiti, nego kao zagađivanje prostora u doslovnom smislu. Jer, grafiti u pravom umjetničkom smislu, koje djeluju kao već prije prepoznati street art, nisu to što je autor fotografija maestralno zabilježio: autentični, umjetnički grafiti nude homogenizaciju, a ne razdor. Grafiti koji to jesu prikazuju kulturnu dubinu oslikavanja, izvlačeći poticaje iz slamova i podzemnih pokreta. I autori im nisu anonimni, besprizorni, moglo bi se reći! Grafiteri, oni pravi, izražavaju se gdje i kako smatraju prikladnim, usprkos pravilima, zabranama i odvraćanju. Gotovo svi imaju potpis, poznat kao oznaka. Često se grafit razvija određenim načinom, ponekad i nerazlučivim, poput divljeg stila. Osim što služi kao oblik prepoznavanja između različitih bendova, postaje i dizajn koji se koristi i u kreativnim natjecanjima i na street art festivalima.

Nizanje političkih događaja u nas posljednjih je godina omogućilo grafiterima izlazak na svjetlo dana. Gotovo kod svih njih neka vrsta ponosa je ono što uspijevaju transformirati u slikarije. Ono što je u početku bilo za podsmijeh i borilo se za umjetničku formu, korisnu za preporod naselja u koja su, možda, samo nekoliko godina ranije došli prognani, ili gdje su ih stjerali policijski organi dok su noću pokušavali ukrasiti zidove i zgrade svojim crtežima, danas se pretvara u jeftini zidni slikopis mržnje i netrpeljivosti.

Baš to nam je svojim fotografijama uspio pokazati Jovica Drobnjak.

Iz konceptualnog ciklusa “Ograde”

Kako su zapravo grafitti nastali? Prije svega, grafiti, s porukom i oni bez, nisu domaći izum. Fenomen pisanja grafita počeo je tridesetih godina prošloga stoljeća poprimati preciznu društvenu i kulturnu vrijednost u velikim američkim metropolama. U vrijeme velike depresije cipele na pločniku su trebale obilježiti “teritorij”, naprimjer. U to vrijeme sprejeva nije bilo, a često ni kistova, pa su pribjegavali ručno izrađenim markerima, napravljenim lakom za cipele.

Krajem šezdesetih, opet u Sjedinjenim Državama, rađaju se prve oznake, također izrađene s umjetničkom namjerom. U depresivnoj stvarnosti geta, mladi kreativci, živeći na rubu siromaštva, počeli su “potpisivati” autobuse i vagone vlakova i podzemne željeznice sve složenijim tekstovima i crtežima, izjašnjavajući na taj način neke aktualne stavove grupa kojima su pripadali.

Tipični grafit na spomeniku, s izložbe “Zidovi mržnje”

Prema tadašnjim rekonstrukcijama, prva oznaka koja je postala istinski poznati grafit bila je ona s Taki 183.  Stvorio ju je dječak koji je živio u 183. ulici na Manhattanu, New York. Zvali su ga Demetrius, a nadimak Taki proizašao je iz grčke verzije njegova imena, Demetraki. Zahvaljujući svom kurirskom radu, koji ga je svakodnevno “prisiljavao” da hoda s jednog na drugi kraj grada, Taki 183 uspio je napisati toliko oznaka, pa je čak privukao pažnju  New York Timesa. Fenomen pisanja grafita, unatoč činjenici da je i sam Demetrius priznao kako je stvorio svoj potpis nakon što je znao da je to učinio Bruno 204 (koji, međutim, nije mogao putovati kao Taki, pa se nije proslavio izvan predgrađa u kojoj je živio). Slavni su bili još Papo 184, Junior 161, Cai 161, Stitch, pa čak i neke djevojke, poput Barbare i Eve 62. „Nismo huligani, mi smo umjetnici!“ – često se zato može čuti među mladim autorima grafita, koji diljem svijeta slikaju umjetnička djela po zidovima gradova, najčešće angažiranoga sadržaja.

Ono što nam je pokazao Jovica Drobnjak na svojim fotografijama  jest zagrebački street art, ali ostvaren kao nemušta imitacija svjetskih urbanih trendova, inspiriran upitnim političkim stavovima. Ali, dvojbe nema da će iza toga izaći neki naš Taki, i da će Jovica Drobnjak ostati kroničar histerične zagrebačke street art scene.

Jovica Drobnjak, rođen 1966., fotografijom se bavi od 1981. godine. Godine 1985. Maturirao je na Odjelu fotografskih tehnika Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Dvanaest godina radio je kao fotograf u nekoliko hrvatskih tjednika i magazina, a poslijednjih deset godina djeluje kao samostalni fotograf. Intezivnim i samozatajnim radom Drobnjak je jedan od onih fotografa koji u sebi nosi umjetnički nerv što ga je razvijao u medijima, kao reporter dokumentarist. Međutim, sve vrijeme „uspješno njeguje radoznalo oko i čvrst umjetnički koncept u jednom drugom fotografskom kontekstu.“