Literarni krik iz romana Jozefine Jasne Petrović

U Novinarskom domu u Zagrebu, u četvrtak je promocija romana Jozefine Jasne Petrović  „Pravo na krik“ pobrala svu pozornost publike, senzibilizirane tematikom romana i sjajnim nastupom predstavljača, recenzenata i glumica…

Obavljeno: 17.01. 2020.

Što je zapravo Pavo na krik Jasne Jozefine Petrović?

Na promociji romana Pravo na krik. Slijeva na desno: Dunja Niemčić, ilustratorica romana, Mario Kovač, voditelj programa, i autorica – Jozefina Jasna Petrović

Već u površnom čitanju posve je jasno kako roman zaokuplja svu emotivnu pozornost čitatelja. Moć teksta Jasne Jozefine Petrović je, prije svega, u načinu pripovijedanja, iznošenju traumatičnih trenutaka, koja predstavljaju opća mjesta u ljudskim i ženskim životima. Nema u tom romanu romantičnih pasaža, ekstatičnih izljeva, ali ni kuknjave, što bi se zbog tematike romana možda očekivalo. Sve je ispripovijedano u dvije linije, u fimskoj maniri, a da joj nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Posebno oduševljava činjenica što je uspjela napraviti distinkciju između aktivizma, odnosno kritiziranja društvene zbilje, i prave literature. A moglo se dogoditi da kao dugogodišnja aktivistica i angažirana novinarka upadne u tu zamku. Eto, tu se baš prepoznaje Jasna Petrović kao pravi, zreli pisac.

Jozefina Jasna Petrović i Nera Karolina Barbarić, urednica, na promociji

No, što to novo donosi Pravo na krik? Prije svega, roman će dobro protresti hrvatsko tržište knjiga,  jer tematikom izlazi iz okvira komfora aktualne književne domaće scene. Naime, Jasna Petrović otvara prva, i o tome govori u romanu, pitanje – kako je biti zlostavljana žena. Uglavnom se govori o kazni, o nasilnicima, zlostavljačima, a ne o najvažnijem – posljedicama zlostavljanja i daljem životu zlostavljane osobe, o demonima s kojima se potom cijeloga života nosi, ona i njoj bliski ljudi.  

Marijana Rukavina Jerkić, pjesnikinja i recenzentica, i Branimir Baron Brljević, književnik i recenzent

Autorica je, kako smo saznali na promociji, dulje vrijeme imala  gotov roman zbog kojega joj je bilo „tijesno u vlastitoj koži“, kako je to izjavila nakladnici,  pa ga je htjela odgurnuti od sebe, objaviti, kako bi mogla nastaviti s radom. No, nakladnici nisu bili voljni upustiti se u objavljivanje romana s vrlo osjetljivom, senzibilizirajućom temom o zlostavljanju. Kad je, međutim, na hladnom pivu to spomenula Neri Karolini Barbarić, nakladnici i urednici iz Viva verbum, sve se pokrenulo…

Glumica Nina Violić čitala je tekst iz romana koji se odnosi na lik odrasle žene

Nekoliko je razloga zbog kojih je ovaj roman trebalo objaviti i zbog kojih ga je ujedno vrijedno pročitati.

Glumica Hana Hegedušić u ulozi djevojčice iz romana Pravo na krik

Prvo, u domaćoj literaturi prvi put nakon ženskih pokreta osamdesetih godina čitamo ovakav, angažirani roman, a uz to je tematika, nakon pokreta Me too, Spasi me itd. vrlo aktualna. Pravo na krik  otvara pitanje odrastanja, sazrijevanja zlostavljane djevojčice, a potom i žene, koja će postati majkom, afirmirati se u društvu,  promigoljiti inteligentno kroz nevolje…

Promocija romana Jasne Jozefine Petrović se odvijala pred prepunom dvoranom Novinarskoga doma u Zagrebu

Drugo,  domaća književna scena ne donosi literaturu o vremenu socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Jasne su svi likovi iz vremena socijalizma, jer kulise romana su šezdesete i sedamdesete godine, što bi se zacijelo svidjelo Krleži. Naime, Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“  Zahvaljući Jasni Jozefini Petrović, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost znoja, krvi, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost autorica opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.  

Violončelistica Ana Rucner tijekom promocije

Treće, roman je prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je Pravo na krik djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.

Promocija posebnog romana privukla je žene iz raznih profesija

Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani  na način, što je također filmično, da se roman doima kao autobiografski.

Petra Radin, koja je osmislila promociju, sa Sanjom Doležal

Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad  upoznate Jasnu Jozefinu Petrović ili glavnu junakinju u romanu  kao finu, dobru djevojčicu, ona postaje opora; tek što ste je upoznali kao tužnu, ona okrene u cinizam i borbenost. Sasvim sigurno, Jasna Petrović je drugačija od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, autorica je u romanu napravila bogat kolaž slika, od kojih svaka sadrži snažan podtekst.

Uz divan emotivni roman mogle su se kušati i slasne delicije

Nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana „Pravo na krik“, ali ga je lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života djevojčice-žene koju okružuje nekoliko nedovršenih svjetova, društvenih pokreta, političkih iluzija, ideoloških blokova, osebujnih i konfliktnih pojedinaca i obitelji…

Šesto, Pravo na krik je prvi roman Jozefine Jasne Petrović. Jedna ugledna književnica iz prve hrvatske lige pisaca komentirala je kako nema povjerenja u literaturu  autora koji počinju pisati u zrelijoj dobi. Doduše, roman je pohvalila. Međutim, upravo to što je Jasna svoj roman realizirala kao zreli pisac, a ne samo zrela osoba, nakladnicu je ponukalo na objavljivanje. Jer, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Jasnu Petrović, iskusnu novinarku, aktivisticu, sindikalnu borkinju –  ako ne prednost?

Autorica za potpisivanja romana

Možda se taj stav može objasniti riječima velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, odnosno na vrijeme  književne kulture toga razdoblja, a koji je kao ozbiljan autor djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Sandberg, između ostaloga, kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubaviKad sam sa šest godina upoznao prva slova, odlučio sam biti pisac. Sa deset godina posvuda sam ispisivao pisma, po kutijama, zidovima, po ulici itd. Sa 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine sam na West Pointu bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju  koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89. kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti:Da mi je bog dao da poživim još pet godina, postao bih veliki umjetnik!“

Kad pročitate biografiju Jasne Jozefine Petrović, shvatit ćete da je imala život i karijeru na bogatstvu koje bi joj zavidio i Carl Sandberg te da pred sobom imate ozbiljnu autoricu.

Tekst: N.K.B.