Bavljenje slikarstvom Milana Bobića odredilo je kao prepoznatljiva umjetnika, crtača i slikara. Čiste ideje, proživljene i duboko motivirane snagom prirode i unutarnjeg njegova svijeta, iskazane bojama, potezom, odišu mirom, dubinom, mističnom realnošću. Pokazao je to i najnovijom izložbom u Knjižnici Dugave, nedavno zatvorenoj…
Kako to donekle kaže i naziv zadnje njegove izložbe (1.-26.veljače), Milan Bobić našao se sa svojim novim ciklusom slika na „drugoj zemlji“, u doslovnom i prenesenom smislu. Ono što je prethodno bila priroda, ptice, oluje, sada je to umjetnikova povezanost s krajolicima na drugačiji način, kako bi to rekli neki kritičari – u stilu mekog superrealizma. Tonovi i kompozicija nisu mu više oštri, crtački iznimno uspješni, sada je to zaokruženi sklad s prirodom, mirnoća, opisana bojama, sjenčenjima i konturirana nadrealistički. Ovom izložbom Bobić je izašao iz svoje tamnije faze, na koju je pečat izvjesno ostavila moćna lička priroda, njena divlja, snažna komponenta. Isto ono divljenje koje je slikar prethodno pokazivao prema jakim pojavama poput golemih valova ili olujnih prizora, na ovoj se izložbi – istim slikarskim rukopisom – također pokazalo, ali ovaj je put zbilja izmakao sferi realnoga. Na stanovit način umirivši, gotovo zamrznuvši slike, prelazi u „drugozemlje“, ostajući dalje vjeran svojoj mističnosti. Međutim, mističnost pridaje i pejsažima koji nisu otprije upisani u njegovu memoriju, već su doživljaj druge zemlje…
Nema dvojbe da se Milan Bobić divi prirodi, u koju redovito intervenira kistom, dodajući – na najnovijim slikama više nego ikad – detalje koji se prostim okom i ne vide ili uvrnute nijanse, kontrastne boje, detalje koji u prirodi ne proizvode takav „nered“, na kojem Bobić ovaj put inzistira (slike Distopija 1, Distopija 2, npr.). Zanimljivo je kako Bobić sve vrijeme slika prirodu kao da na platno prenosi san: njegovi pejsaži nisu mlaki i statični, jer on bojom i maštom utječe i dodaje prirodi dimenzije koje trebaju njegovoj mašti. Isto to čini i s figurama: postavlja ih u prostor na nerealne pozicije, stvarajući u najmanju ruku neobične, ali svakako dinamične scene. Upravo se na tim slikama spoznaje kako djeluje njegovo oko: realistične situacije uhvaćene u najnapetijem trenutku (slika Kraljica zmajeva a la Monet, npr.) miješaju se međusobno stvarajući drugačiji svijet, drugu zemlju, kakogod, izvučenu iz neke već poznate i – pritom naglašenu kontrastom boja, izlaskom iz sfere realnoga…
Milan Bobić slika od ranih školskih dana. Djetinjstvo je proživio uz prirodu, u svom rodnom Dabru kod Otočca, što se, izvjesno, ucrtalo u njegove osnovne emocije. Premda se poslije školovao u Zagrebu, gdje je došao 1975. godine (rođen je u Dabru 1960.), pa onda stalno mjesto boravka našao u Mičevcu kod Velike Gorice. Onda gaje preuzeo zanat fotografiranja, pa se u svojim dvadesetima opet „ponudio“ slikarstvu, pa kasnije postao i član Udruge likovnih umjetnika Ama Artem. Kao član te udruge 2014. godine sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi (“Most Slavena” u Bratislavi; “Europske metropole’ (Galerija Vladimir Horvat), “Na pola godine” (Galerija Kristofor Stanković); “Čovjek” (KUC Travno); na likovnoj koloniji Grabovača, Perušić 2014.godine). A uslijedile su i tri samostalne izložbe: u rujnu 2014. „People are strange“ u KUC-u Travno i druga u ožujku 2015. pod nazivom „11 sretnih i jedna nesretna“, u knjižnici “Dugave”. Treća izložba „Oko vode“ održana je u knjižnici „Vjekoslava Majera“ u Zapruđu. Pohađao je tečaj slikanja i kiparstva u Likovnom centru Zagreb te privatne satove slikarstva kod prof. Tanaya.
Činjenica je da se slikarstvom bavi još od kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no svoje umjetničke vještine upotpunjuje naročito zadnjih desetak godina, pod vodstvom mentora Zdravka Đereka, Jadranke Mlinar i Ane Tomljanović. Svoj iznimni talent kao slikar mekog superrealizma pokazat će na brojnim slikama. Međutim, suština njegova talenta jest crtačka vještina, perspektiva i borba svjetla i mračnoga; nema ustvari niti jedne Bobićeve kolorne slike a da se ne pokaže napetost između svjetla i zamračenoga, između guste boje i light nijansi, između boja i neboja.
Kritičari bi, zalazeći u analizu umjetnikove osobne prirode, možda rekli kako je riječ o njegovu unutarnjem previranju, borbi između dobra i zla, ili – profesionalno – svjetla i tame. Svašta bi tu još kritičari umjetnosti rekli… No, umjetnost, kako biva, jest težnja vrhuncu jednostavnosti, do kojeg se dolazi lakšim i težim putem. Za Bobića bi se pak moglo reći da je pronašao svoj pomalo mistični put: slikajući, naprimjer, životinje, zadržava pravo umjetnika da naglasi onu komponentu koju je on osobno zavolio – snagu. Riječju, sve njegove slike na stanovit način predstavljaju zamrznutu, zaustavljenu snažnu, moćnu silu, koja označava i stanovitu dozu umjetnikova narcizma, koja mu korisno pomaže da superrealistički „vidi“ život oko sebe.
Istina, svaki umjetnik to može vidjeti, ali Bobić to umije naslikati.
Piše: Nera Karolina Barbarić; snimila: Jelena Bobić