U zagrebačkoj je Knjižnici Bogdana Ogrizovića 25. lipnja održana promocija knjige aforistične poezije “Budućnost bez futura”, autora poznatoga hrvatskoga aforista Paška Romića Croatovskog. Nakon četiri uspješne knjige, Romić se zagrebačkoj publici predstavio djelom po kojem će zacijelo biti upamćen kao izvođač nacionalnih aforizama i suvremene aforistične poezije…
Paško Romić Croatovski na promociji svoje knjige “Budućnost bez futura” u Knjižnici Bogdana Ogrizovića
Aforizam je područje kratkoće, sinteze i koncentracije, a evo kako se u svojoj novoj knjizi “Budućnost bez futura” u tom smislu pronašao Paško Romić? U aforizmu ‒ kako nazivamo naviku kratkoga promišljanja ‒ izjava od, primjerice, sedam riječi govori više od katkad dugih pjesama. A Romić se, slijedivši taj, duži izričaj, kao aforist u ovoj knjizi doista prometnuo u vrsnoga pjesnika. Rečeno aforističnim jezikom: najbolji mu je aforizam onaj koji vrijedi poezije.
Romića inače prepoznajemo kao izvođača nacionalnih aforizama koji gaji veliko poštovanje prema žanru i prema čitateljima. Kroz cijelu ovu knjigu, počevši od naslova ‒ Budućnost bez futura ‒ priklonio se lucidnosti prvih nadrealista, primjerice Salvadora Dalíja, koji je davno utemeljio aforističnu varijantu poezije, odnosno varijantu aforizma poezije, i to u samo jednoj rečenici koju je onomad izgovorio publici: “Bit ću toliko kratak da sam već završio”. Međutim, Romić nije ni u jednom trenutku kratak, jer ne završava pjesme u samo nekoliko stihova, već ‒ ako ćemo se koristiti maksimom političkog vremena prije jednoga stoljeća, stvara permanentnu aforističnu poeziju. Zato o njegovim aforizmima, koje u ovoj knjizi smatramo upravo tipskom aforističnom poezijom, odnosno produženim aforizmima, pričamo kao o fikciji, kao o filozofiji, ali svakako kao o poeziji. Zapravo, to je beskrajna ili permanentna misaona priča, nešto što se sve ne može ugurati u goli aforizam.
Na promociji knjige govorili su (s lijeva na desno): Nera Karolina Barbarić, urednica knjige, Paula Romić, koja je moderirala promociju i dala uvodnu riječ, dr. sc. Dario Škarica, veliki poznavatelj Romićeva djela i jedan od recenzenata njegove poezije, i sam autor, Paško Romić Croatovski
Hereza pak, ako se tako može reći, Romićeve aforistične ideje nije samo formalna, jer nije riječ samo o duljini ili formi, već i o konceptu. On u knjizi ne slijedi slijepo teoriju žanra, pa se u knjizi ne može točno odrediti koje su mu granice (ako ih ima), ali svejedno slijedi pravila kompozicije. Dočim se aforizmom koristi kao praksom apsolutne slobode pisanja, varijantom apsolutne slobode misli.
Romić kao pjesnik aforist je ne samo pojedinac koji promatra svijet iz vlastite perspektive, već i osoba zadivljena time što ima vlastite oči kojima može promatrati sebe kao pojedinca. Ukratko, kao pjesnik se odmetnuo od kanona: pisanjem analizira prije svega sebe: psihoanalizira se, konstruira se, otkriva, komunicira… i za divno čudo, što je rijetko među pjesnicima ‒ shvaća sebe. A u toj vježbi samopromatranja, koju njegovo pisanje podrazumijeva, aforizam je primjetno jedan od uobičajenih načina na koji njegov um funkcionira. Možda je to čak najprirodniji način na koji obično pristupa zadatku što bismo ga mogli nazvati razmišljanjem. Mehanizam koji upravlja njegovim umom sentencijske je prirode: djeluje pomoću maksima; pomoću bljeskova uvida, pomoću izjava koje teže sadržavati cjelovitu ideju. A pokušat ću to ilustrirati u Romićevu stilu: Mislim u aforizmima, a ponekad i parafraziram sebe. Čini se ipak da mu je mentalni tok aforistične prirode, što kazuje i činjenica da bira promišljene riječi, koje lepršaju oko osi akustične prirode. Što je ustvari odlika poezije…
Aforizam, dakle, za njega ‒ pa onda i za nas ‒ izravna veza s poezijom, barem s kompozicijskog gledišta, ali vjerujem da i ne samo iz te perspektive. Način na koji Romić promatra poeziju i aforizam kazuje da je sklon uklapanju u vrlo slična područja, s nježno zamagljenim granicama, ponekad sa zajedničkim karakteristikama i žanrovskim osobinama. Međutim, ova Romićeva knjiga izvrstan je predložak za promatranje aforizama kao poetskog teksta. Ali, u kojem smislu je njegov aforizam dubinski povezan s poezijom? Aforizmi i poezija dva su načina razumijevanja književne prakse, koji kao osnovno načelo dijele težnju za intenzitetom u jeziku. Nije riječ o tome da bi aforizam trebao težiti određenoj lirskoj kvaliteti, niti da pjesma može, ako autor to želi, težiti filozofskoj dubini ili konceptualnoj dubini. Riječ je o tome da oba, svaki sa svojim pravilima, ograničenjima i vrlinama, nastoje pročistiti jezik, sažeti ga, destilirati, dovesti ga do krajnosti izražavanja, do čistog, golog značenja. Poezija je, između ostalog, oličenje verbalnog ekstremizma, ultimativni test onoga što se može postići u svemiru jezika, alatima samoga jezika. Romićev aforizam označava demonstraciju kako formulirati najveću količinu misli s najmanje mogućih verbalnih resursa. I, ovdje bi vrijedila poznata tvrdnja Miesa van der Rohea: Manje je više.
Nera Karolina Barbarić i Paula Romić (autorova kći) za vrijeme promocije
Aforizmu uvijek treba snažan ton, sentenciozni poziv, a Romić to poštuje, pa njegovi stihovi proizlaze iz vrlo sažete, pronicljive formulacije. Budući da se glas aforizma prerušava u stihovanu mudrost, on si kao aforist dopušta preuzeti status stručnjaka, pa aforistični izričaj shvaća kao izjavu moralne prirode, formulu s uzornom namjerom. Osim toga, on pribjegava i gregueriju, kratkoj duhovitoj dosjetki koja spaja metaforu i humor, što je izričita odlika poetskog aforizma, ali s jačim izražajnim mogućnostima. Upravo na tim mjestima, čak i kada pokušava biti ozbiljan, uvijek proviri osmijeh razigranog Romića, koji bi najradije izveo verbalni salto, konceptualnu podvalu, niz duhovitih primjedbi. Međutim, ovaj pjesnik u suštini se sve vrijeme nalazi na suprotnom kraju vlastitoga spektra, na univerzalnom području humora, koji donekle akrobatski teži sakrazmu i ironiji.
Promociju Romićeve knjige “Budućnost bez futura” svojim je glazbenim točkama oplemenio Hajrudin Hajro Pašalić
Aforistički stil i poetski glas Paška Romića Croatovskog donose u ovoj knjizi zrele misli. Naime, u aforizmima se nužno pojavljuje određena samovažnost, premda nije riječ o arogantnosti jer sažetost, sinteza, kategorička priroda onoga što se izriče imaju učinak na tekst. Pod krinkom aforizma, svi glasovi koji govore pripadaju nekoj vrsti filozofa. Oni koji njeguju aforizam obično pripadaju skupini koja vjeruje da je jedini sustav koji objašnjava svemir taj da ne postoji sustav koji ga apsolutno objašnjava. Je li Romić taj? Jest…
Aforizam i poezija, dvije riječi koje se ponekad smatraju nespojivima, poput kratkog i opširnog, jasnog i nejasnog, ironičnog i melankoličnog, lucidnosti i emocije, kod Romića se ujedinjuju na iznenađujuće načine i dovode do oksimoronskih “veza”, unutar kojih eksperimentira s otrovnošću i kiselošću tradicionalnog aforizma, kao, primjerice, u pjesmi “Poslije tebe, historijo”: “U historiju sam se ubacio/ zadnji čas/ Kad je već bila na izdisaju/ Pomogao sam joj/ da preživi”.
Oči u oči: filozof Škarica i aforist Romić
Kako ne bismo završili ovu priču o pjesniku, aforistu, mentalistu, ako hoćete, Pašku Romiću Croatovskom na posebno oštroj noti, reći ćemo pseudo aforistički: Koliko god se Romić u svojim “učincima” trudio biti ozbiljan, nikada nije toliko ozbiljan da pomislimo kako sebe shvaća ozbiljno. A upravo to je odlika zrelog autora.
Tekst: N.K. Barbarić: Fotografije: Ognjen Karabegović
