Zacijelo ste se posljednjih dana i
tjedana zapitali koje sredstvo za zaštitu ruku i tijela te prostora od
koronavirusa koristiti. U ponudi je
hrvatski proizvod, baziran na stopostotnim čistim eteričnim uljima i klorovom
dioksidu. Evo kako vam može pomoći…
Istrijanska tvrtka SVIJET BILJAKA založila se za proizvodnju antiseptika i dezinficijenata koji sadrže flavonoide, terpene i fenolne kiseline što polučuju antibakterijski, antigljivični i antivirusni učinak. Dodatkom stopostotne prirodne ružmarinske kiseline (RA) pojačavaju se i njihova antioksidativna svojstva. Primjenjuje se za higijenu ruku, tijela, kao osvježivač zraka, za čišćenje radnih površina i raznih uporabnih predmeta; pogodni su kod opeklina, uboda insekata, gljivičnih oboljenja, pelenskih i drugih vrsta osipa, ali i kod posjekotina.
Zbog
aktualne svjetske situacije s koronavirusom (COVID -19) preporučuje se prostore
dezinficirati primjenom AROMASEPT TEHNOLOGIJE i to sustava za doziranje
proizvoda u tekućem stanju, u obliku mikro maglice biljnoga kompleksa AROMASEPT-CS, koji u svom sastavu ima
aktivni sastojak klorov dioksid (za koji
je FDA izdala potvrdu o valjanoj učinkovitosti u dezinfekciji zraka aerosolnim
sprejom).
AROMASEPT –
prirodni biljni kompleks s eteričnim uljima za osobnu higijenu i njegu kože.
AROMASEPT HAND&BODY sprej – biljni je kompleks namijenjen njezi ruku i kože tijela te održavanju čistoće bez uporabe vode. Učinkovitost toga spreja temelji se na protuvirusnom, protugljivičnom i protubakterijskom djelovanju eteričnih ulja i hidrolata; karakteriziraju ga aktivne tvari kao oksid 1,8 cineol, monoterpeni, gama-terpinen i monoterpenski alkohol terpineol-4 iz eteričnihulja, koji imaju izvrsno djelovanje protiv virusa, bakterija i patogenih gljivica, pogotovo onih iz roda Candida.
Hidrosolni ekstrakt biljaka, zahvaljujući svojoj polifenolnoj frakciji, ublažava upalna
stanja kože, a pogotovo je značajno njegovo lokalno djelovanje na Herpes simplex virus. Umjereno je
aktivan protiv bakterija E. coli i Enterobacter aerogenes. Prirodni je
biljni kompleks s dodatkom ružmarinske kiseline (RA), čime je postignuto i antioksidativno
djelovanje. Koristi se kod svih oblika
dišnih, mokraćnih, genitalnih i kožnih infekcija. Formula je prilagođena korisnicima
kojima prisutnost alkohola nije prihvatljiva. Imunostimulirajućeg je
djelovanja, a važnost je u tome što djeluje na limfni sustav, koji je drugi
prijenosni sustav u ljudskom organizmu nakon krvotoka. Pomaže da se olakša
transport metaboličkog otpada iz vezivnoga tkiva te ga čisti od otpadnih tvari.
Njegova lagana mirisna kompozicija smanjuje napetost, stvara opuštajući i umirujući
učinak.
AROMASEPT HAND&BODY sprej dobro je koristiti i preventivno, i to nanošemjem nekoliko prskanja na kontaktna mjesta. Najbolji način korištenja AROMASEPT HAND&BODY spreja jest – jedanput na dan kao preventiva, odnosno nekoliko puta zaredom u slučaju infekcije.
Za sve informacije i mogućnosti nabave prouzvoda obratite se na:
Zlatar, tvorac umjetničkog nakita i dekorativnih predmeta za dom, Stjepan Balja, rođeni Zaprešićanac, jedan je od samo petorice svjetskih zlatara koji stvaraju, posebnom, tajnom tehnikom, i u titaniju. Iznimni, eksperimentalno umjetnički jesu, međutim, i njegovi najnoviji ukrasni predmeti, odnosno nakit u srebru…
Ivanka Ivkanec prije nekoliko godina napravila je bogatu monografiju o Stjepanu Balji, prikazavši sve umjetnikove faze, ali i tehnike kojima se služio. Po njenu mišljenju, o ovom umjetniku ponajbolje govore stručni tekstovi, kao i katalozi za više „od 130 zajedničkih, 43 samostalne i 4 revijalne…“
Stjepan je Balja jedan
od malobrojnih umjetnika u nas i u svijetu koji, osim nakita od od zlata i srebra, radi nakit od titana. Već
godinama javnosti je poznat po svojoj tehnici patiniranja, ali je izuzetan i po
načinu tretiranja površine materijala: koristi se pjeskarenjem, gužvanjem,
valovitim nabiranjem, specijalnim poliranjem do postizanja visokoga sjaja. Ti
pak postupci obrade metala čine njegov nakit izuzetnijim, zanimljivijim,
nevremenskim, jer – uz to – uspijeva realizirati i posebne učinke lomovima
svjetla, postižući inovativan, nadasve poseban kolorit. Stjepan Balja oblikuje
nakit i prema željama kupaca, premda identitet i želje svojih kupaca nikada ne odaje, već to čuva kao ispovjednu
tajnu. Unatoč tomu, zaljubljenici u njegov nakit dobro znaju što bi sve mogao
ispričati: kako on, tako i njegov nakit.
Na slikama gore: Svoju tehniku obrade srebra Stjepan Balja još uvijek radi služeći se svojim starim alatom. Jedino se modernizirao, kako sam kaže, „strojem za bušenje“. Broševi na slikama kombinacija su srebra i titana, a dio su kolekcije koja još uvijek nije prezentirana javnosti. U posljednje vrijeme umjetnik s posebnim zadovoljstvom i jako mnogo radi nakit s titanom. Smatra da su mogućnosti titana iznimno velike te se dobrom obradom, imaginacijom i – posebno – velikim trudom postiže zapanjujuća ljepota nakita. Inače, na novim kolekcijama radi i po nekoliko mjeseci.
Rođen je 1940. godine
u Zaprešiću, a s nakitom se sreo kao dijete, kad je, u vrtu, pronašao stari
metalni prsten, pečatnjak. Htio ga je nositi, no kako mu je bio prevelik, čekićem
ga je pokušao obraditi, odnosno prilagoditi svojoj veličini. I tako je sve
počelo…
Nakit, odnosno predmeti sa srebrom i legurom, koje je „čarobna formula“ umjetnikova poslovna tajna, nastali su također u novije vrijeme, ponajviše kao umjetnikova znatiželja što sve može dobiti kombinacijom srebra i te, posebne legure. Naime, srebro se pojavljuje kao osnova, dočim su aplikacije od legure. Ova kolekcija odiše nebrojenim nijansama, od zemljanih, narančastih, kobaltnih itd. tonova – do nijansi umjetničke patine. No, osim boja, ova se kolekcija ističe i umjetničkim, ali istodobno modernim formama, kroz koje se ipak nježno provlači prepoznatljiv umjetnički rukopis Stjepana Balje.
Diplomu zlatara dobio je 1957. godine, potom
je učio kod Ivana Krunića i Juraja
Roka. Već
1966. otvorio je vlastitu radionicu za izradu i oblikovanje nakita od
plemenitih kovina u Zagrebu, a onda u Zaprešiću. Osamostaljivanjem je zapravo i
počeo njegov kreativni uspon, pa je samo tri godine poslije stekao status
zlatarskoga majstora. Zahvaljujući svojim umjetničkim realizacijama, 1973.
godine postao je član ULUPUH-a, a 1993. godine dobio je i status slobodnog
umjetnika, što je zapravo priznanje za silan broj samostalnih i inih izložbi
umjetničkoga nakita.
Pojava velikih trgovačkih lanaca s jeftinim
nakitom nije ga, kaže, nipošto obeshrabrila, već je njemu osobno upravo to
pomoglo da kroz konkurenciju vidi što je loše, a što dobro, odnosno koliko je dobro on sam nešto napravio.
Konkurencija mu je, kaže, uzmogla da razvije svoju imaginaciju. „Kad izrađujem
nakit, želim da svaki komad nosi poruku, poruku ljubavi. Jer da nemam ljubavi prema poslu, ne
bi bilo ni moga nakita, da nema ljubavi – ne bi bilo darivanja. Ljubav sve
pokreće“, rekao je svojedobno za magazin „SVIJET“. Umjetnički nakit izrađuje
više od 50 godina, a – osim brojnih priznanja – za svoj je umjetnički doprinos
Stjepan Balja 1998. godine nagrađen i
„Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića“.
Gradovi širom svijeta prepuni su poruka, simbola i dizajna s tamnim značenjima, s najrazličitijim oblicima i bojama. Za neke se pisanje grafita izvan početne tajnosti uzdiglo do stanja suvremene umjetnosti ili ulične umjetnosti, s izložbama koje su postavljene u prestižnim galerijama. Za mnoge, međutim, ostaje želja kako saznati moguću interpretaciju grafita koji se vide uokolo. Svoju verziju tumačenja grafita u Zagrebu ponudio nam je vrsni fotograf Jovica Drobnjak…
S izložbe “Zidovi mržnje”
Fotograf Jovica Drobnjak posvetio se, sukladno svom fotografskom nervu, istraživanju grafita u Zagrebu; cijelo jedno desetljeće pronalazi grafite po zagrebačkim zidovima, igralištima, klupama i kontejnerima. Valjda se nikome ne nanosi nepravda ako se kaže da svaki autentični umjetnik, a Jovica Drobnjak to jest, kuje svoj vlastiti stil: od 2016. u Zagrebu je na svoj način „zaustavio u vremenu“ nekoliko tisuća grafita provokativnog sadržaja, vidljive netolerancije, nemuštih poruka, uspješnih slikarija nepoznatih autora. Njegova izložba u zagrebačkoj Galeriji na katu, u Zagrebu, donijela je 307 grafita, izloženih pod zajedničkim nazivom “Zidovi mržnje”. Indikativno, izložba je otvorena 16. studenoga, na Međunarodni dan tolerancije.
Fotografija koja „nosi“ tu izložbu jest grafit na kojem je netko napisao “No Passaran” (Neće proći), a potom netko drugi nadodao “Hemos pasado” (Prošli smo). Da, bio je to grafit, kako kaže autor, koji uistinu priča priču, već zbog toga što se koristi parolom prepoznatljivom iz vremena koje novije generacije ne poznaju, ali moćnu simboliku koje neprestano sreću …
Fotografije s izložbe “Zidovi mržnje”
Fotografije kao kronika: Fotografije na izložbi Drobnjak je podijelio u tri skupine – “crvenu skupinu, crnu i miješane grafite“, što objašnjava kao želju da upozori na prijeteće događaje u društvu; grafite dijeli na one simboličkoga karaktera do onih što pozivaju na mržnju, ubojstvo. Drobnjak je, senzibiliziran zastrašujućim grafitima, ideju za izložbu dobio prije dvije godine, nakon jedne od svojih izložbi, one s grafitima o Zdravku Mamiću. “Bavim se fotografijom sasvim druge prirode“, rekao je Jovica Drobnjak za Nacional, „ali prije sedam, osam godina počeo sam snimati grafite po Zagrebu koji su rezultirali ovom sociološkom analizom zagrebačkog društva, rekao bih. Neki od grafita na izložbi „Zidovi mržnje“ označavaju poruke s desnog spektra, pa se ističu portreti Adolfa Hitlera, svastike, ‘ušato u’ ili NDH. Naravno, postoji isto tako mnogo grafita lijevog spektra, gdje se ističe lik i djelo Tita, srp i čekić, Antifa i slično.” Uglavnom, Drobnjakove fotografije izložene u Galeriji na katu prikazale su zagrebačku svakodnevicu bez uljepšavanja.
S izložbe “Boje i lakovi”
Prijeteći natpisi, najčešće slabo pismeni, izrazi u slengu (– ubi umjesto ubij!), zatim korištenje riječi iz miljea polusvijeta, govori mnogo više od onoga što su predstavljači izložbe naveli kao tumačenje: možda grafiti prikazani na izložbi ukazuju stvarno na govor mržnje, možda impliciraju poziv na ubijanje (pojedinaca, poput Mamića, pripadnika drugih nacionalnosti, ali i na veličanje fašističkih lidera ili zločinaca), no Drobnjakova izložba, nazvana „Zidovi mržnje“, nije stvarni poziv na ubijanje, već difuzni žargon marginalnih gradskih skupina, duopis onih koji pripadaju rubu društva poput narkomana i grupa neomiljenih u novom hrvatskom neprilagođenom društvu.
Poigravanje slovom U, primjerice, Drobnjak je snimio na dječjim igralištima, uz ljuljačke, ali, eto, i na kontejnerima za smeće. Drobnjaka zaokupljaju, a to je vidljivo iz njegova postava izložbe, grafiti koji pozivaju na bilo koji oblik mržnje, a koji su reminiscencija na neka već prošla vremena ili na negiranje društvenih i ljudskih prava.
Fotografija iz ciklusa Iluminati
Zadivljujuće je s kojim se žarom autor upustio u dokumentiranje grafita, premda mu je bliža umjetnička fotografija. Upravo je njegovo umjetničko oko pridonijelo dobro osmišljenoj kolaž-izložbi „Zidovi mržnje“, ali pravi, angažirani fotograf Jovica Drobnjak sasvim je poseban i autoritativan u kontemplativnim fotografijama mrtvih priroda i konceptualan u ciklusima fotografija, poput onih nazvanih Iluminati, Ograde, ili u Portretima. Ali, i kao dokumentarist, Drobnjak funkcionira na razini visoke profesionalnosti i umjetničkoga dojma.
Godine 2017. godine javnosti je ponudio izložbu fotografija grafita koji su pozivali na smrt Zdravka Mamića, u Galeriji Greta (pod nazivom „Boje i lakovi“). Tristotinjak grafita na temu Mamića snimao je pet godina, sve fotografije snimljene su u Zagrebu, na zidovima zgrada, kioscima, kontejnerima i koševima za smeće, podovima i stropovima, od periferije do centra grada. Izložba, po Drobnjakovim riječima, “nije iskazala stav ni ‘za’ niti ‘protiv’ Mamića, ona samo dokumentira jedno vremensko razdoblje u kojem je uočljiv sve veći porast mržnje i netolerancije među ljudima.”
Iz ciklusa “Mrtva priroda”
Po višoj kustosici Galerije Klovićevi
dvori, Jasmini Bavoljak, Drobnjakova
je izložba načela pitanje tko je zapravo Zdravko Mamić, ali i drugo – tko su
autori grafita, za koje se zna samo da se koriste metajezikom gradskoga polusvijeta
i Mamića nazivaju Ciganinom, Srbinom, Turčinom ili pederom. Na toj izložbi
viđene su fotografije odabrane među nekoliko tisuća snimaka “anti-Mamić”
grafita, nastalih od 2011. sa ciljem da zabilježe fenomen zvan Mamić te svratile
pozornost na fotografski rad Jovice Drobnjaka, koji je ovom izložbom ušao među
autore novog vala.
Iz ciklusa “Mrtva priroda”
Fotografije s tumačenjem: Fokus Drobnjakovih fotografija usmjeren je na sadržaj grafita, a ne nužno na sociološki trenutak zagrebačkoga društva, koje posljednjih dvadesetak godina nastavaju i ljudi potekli iz drugačijega kulturološkog okruženja, s političkom potkom koja nije nimalo urbana, ali, bome, ni tolerantna. Dinamo je, primjerice, za Drobnjaka tema koju je maestralno prikazao, jer se fokusirao na fotografije koje bez ikakve poveznice sa stvarnošću kazuju kako, eto, Hitler voli Dinamo. Fotografije grafita na kojima se „autori“ na svojevrstan način dopisuju tako da na crteže s ustaškim simbolima docrtavaju srp i čekić, a za koje fotograf kaže kako su „pokrivena oba spektra“, ne funkcioniraju kao grafiti, nego kao zagađivanje prostora u doslovnom smislu. Jer, grafiti u pravom umjetničkom smislu, koje djeluju kao već prije prepoznati street art, nisu to što je autor fotografija maestralno zabilježio: autentični, umjetnički grafiti nude homogenizaciju, a ne razdor. Grafiti koji to jesu prikazuju kulturnu dubinu oslikavanja, izvlačeći poticaje iz slamova i podzemnih pokreta. I autori im nisu anonimni, besprizorni, moglo bi se reći! Grafiteri, oni pravi, izražavaju se gdje i kako smatraju prikladnim, usprkos pravilima, zabranama i odvraćanju. Gotovo svi imaju potpis, poznat kao oznaka. Često se grafit razvija određenim načinom, ponekad i nerazlučivim, poput divljeg stila. Osim što služi kao oblik prepoznavanja između različitih bendova, postaje i dizajn koji se koristi i u kreativnim natjecanjima i na street art festivalima.
Nizanje političkih događaja u nas posljednjih je godina omogućilo grafiterima izlazak na svjetlo dana. Gotovo kod svih njih neka vrsta ponosa je ono što uspijevaju transformirati u slikarije. Ono što je u početku bilo za podsmijeh i borilo se za umjetničku formu, korisnu za preporod naselja u koja su, možda, samo nekoliko godina ranije došli prognani, ili gdje su ih stjerali policijski organi dok su noću pokušavali ukrasiti zidove i zgrade svojim crtežima, danas se pretvara u jeftini zidni slikopis mržnje i netrpeljivosti.
Baš to nam je svojim fotografijama uspio pokazati
Jovica Drobnjak.
Iz konceptualnog ciklusa “Ograde”
Kako su zapravo grafitti nastali? Prije svega, grafiti, s porukom i oni bez, nisu domaći izum. Fenomen pisanja grafita počeo je tridesetih godina prošloga stoljeća poprimati preciznu društvenu i kulturnu vrijednost u velikim američkim metropolama. U vrijeme velike depresije cipele na pločniku su trebale obilježiti “teritorij”, naprimjer. U to vrijeme sprejeva nije bilo, a često ni kistova, pa su pribjegavali ručno izrađenim markerima, napravljenim lakom za cipele.
Krajem
šezdesetih, opet u Sjedinjenim Državama, rađaju se prve oznake, također
izrađene s umjetničkom namjerom. U depresivnoj stvarnosti geta, mladi kreativci,
živeći na rubu siromaštva, počeli su “potpisivati” autobuse i vagone
vlakova i podzemne željeznice sve složenijim tekstovima i crtežima, izjašnjavajući
na taj način neke aktualne stavove grupa kojima su pripadali.
Prema tadašnjim rekonstrukcijama, prva oznaka koja je postala istinski poznati grafit bila je ona s Taki 183. Stvorio ju je dječak koji je živio u 183. ulici na Manhattanu, New York. Zvali su ga Demetrius, a nadimak Taki proizašao je iz grčke verzije njegova imena, Demetraki. Zahvaljujući svom kurirskom radu, koji ga je svakodnevno “prisiljavao” da hoda s jednog na drugi kraj grada, Taki 183 uspio je napisati toliko oznaka, pa je čak privukao pažnju New YorkTimesa. Fenomen pisanja grafita, unatoč činjenici da je i sam Demetrius priznao kako je stvorio svoj potpis nakon što je znao da je to učinio Bruno 204 (koji, međutim, nije mogao putovati kao Taki, pa se nije proslavio izvan predgrađa u kojoj je živio). Slavni su bili još Papo 184, Junior 161, Cai 161, Stitch, pa čak i neke djevojke, poput Barbare i Eve 62. „Nismo huligani, mi smo umjetnici!“ – često se zato može čuti među mladim autorima grafita, koji diljem svijeta slikaju umjetnička djela po zidovima gradova, najčešće angažiranoga sadržaja.
Ono
što nam je pokazao Jovica Drobnjak na svojim fotografijama jest zagrebački street art, ali ostvaren kao
nemušta imitacija svjetskih urbanih trendova, inspiriran upitnim političkim stavovima.
Ali, dvojbe nema da će iza toga izaći neki naš Taki, i da će Jovica Drobnjak
ostati kroničar histerične zagrebačke street art scene.
Jovica Drobnjak, rođen 1966., fotografijom se bavi od 1981. godine. Godine 1985. Maturirao je na Odjelu fotografskih tehnika Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Dvanaest godina radio je kao fotograf u nekoliko hrvatskih tjednika i magazina, a poslijednjih deset godina djeluje kao samostalni fotograf. Intezivnim i samozatajnim radom Drobnjak je jedan od onih fotografa koji u sebi nosi umjetnički nerv što ga je razvijao u medijima, kao reporter dokumentarist. Međutim, sve vrijeme „uspješno njeguje radoznalo oko i čvrst umjetnički koncept u jednom drugom fotografskom kontekstu.“
U Novinarskom domu u Zagrebu, u četvrtak je promocija romana Jozefine Jasne Petrović „Pravo na krik“ pobrala svu pozornost publike, senzibilizirane tematikom romana i sjajnim nastupom predstavljača, recenzenata i glumica…
Što je zapravo Pavo na krik Jasne Jozefine Petrović?
Na promociji romana Pravo na krik. Slijeva na desno: DunjaNiemčić, ilustratorica romana, Mario Kovač, voditelj programa, i autorica – Jozefina Jasna Petrović
Već u površnom čitanju posve je jasno kako roman zaokuplja svu emotivnu pozornost čitatelja. Moć teksta Jasne Jozefine Petrović je, prije svega, u načinu pripovijedanja, iznošenju traumatičnih trenutaka, koja predstavljaju opća mjesta u ljudskim i ženskim životima. Nema u tom romanu romantičnih pasaža, ekstatičnih izljeva, ali ni kuknjave, što bi se zbog tematike romana možda očekivalo. Sve je ispripovijedano u dvije linije, u fimskoj maniri, a da joj nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Posebno oduševljava činjenica što je uspjela napraviti distinkciju između aktivizma, odnosno kritiziranja društvene zbilje, i prave literature. A moglo se dogoditi da kao dugogodišnja aktivistica i angažirana novinarka upadne u tu zamku. Eto, tu se baš prepoznaje Jasna Petrović kao pravi, zreli pisac.
Jozefina Jasna Petrović i Nera Karolina Barbarić, urednica, na promociji
No, što to novo donosi Pravo na krik? Prije svega, roman će dobro protresti hrvatsko tržište knjiga, jer tematikom izlazi iz okvira komfora aktualne književne domaće scene. Naime, Jasna Petrović otvara prva, i o tome govori u romanu, pitanje – kako je biti zlostavljana žena. Uglavnom se govori o kazni, o nasilnicima, zlostavljačima, a ne o najvažnijem – posljedicama zlostavljanja i daljem životu zlostavljane osobe, o demonima s kojima se potom cijeloga života nosi, ona i njoj bliski ljudi.
Autorica je, kako smo saznali na promociji, dulje vrijeme imala gotov roman zbog kojega joj je bilo „tijesno u vlastitoj koži“, kako je to izjavila nakladnici, pa ga je htjela odgurnuti od sebe, objaviti, kako bi mogla nastaviti s radom. No, nakladnici nisu bili voljni upustiti se u objavljivanje romana s vrlo osjetljivom, senzibilizirajućom temom o zlostavljanju. Kad je, međutim, na hladnom pivu to spomenula Neri Karolini Barbarić, nakladnici i urednici iz Viva verbum, sve se pokrenulo…
Nekoliko
je razloga zbog kojih je ovaj roman trebalo objaviti i zbog kojih ga je ujedno
vrijedno pročitati.
Prvo, u domaćoj literaturi prvi put nakon ženskih pokreta osamdesetih godina čitamo ovakav, angažirani roman, a uz to je tematika, nakon pokreta Me too, Spasi me itd. vrlo aktualna. Pravo na krik otvara pitanje odrastanja, sazrijevanja zlostavljane djevojčice, a potom i žene, koja će postati majkom, afirmirati se u društvu, promigoljiti inteligentno kroz nevolje…
Drugo, domaća književna scena ne donosi literaturu o vremenu socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Jasne su svi likovi iz vremena socijalizma, jer kulise romana su šezdesete i sedamdesete godine, što bi se zacijelo svidjelo Krleži. Naime, Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“ Zahvaljući Jasni Jozefini Petrović, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost znoja, krvi, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost autorica opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.
Treće, roman je prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je Pravo na krikdjelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.
Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više
osoba, više života, kondenzirani na
način, što je također filmično, da se roman doima kao autobiografski.
Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na
kartu emocija. Kad upoznate Jasnu
Jozefinu Petrović ili glavnu junakinju u romanu kao finu, dobru djevojčicu, ona postaje opora;
tek što ste je upoznali kao tužnu, ona okrene u cinizam i borbenost. Sasvim
sigurno, Jasna Petrović je drugačija od modernih autora u hrvatskoj
književnosti. Od naoko perifernih detalja, autorica je u romanu napravila bogat
kolaž slika, od kojih svaka sadrži snažan podtekst.
Nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana
„Pravo na krik“, ali ga je lako čitati budući da ima niti humora, koji, između
ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života djevojčice-žene
koju okružuje nekoliko nedovršenih svjetova, društvenih pokreta, političkih
iluzija, ideoloških blokova, osebujnih i konfliktnih pojedinaca i obitelji…
Šesto, Pravo na krik je prvi roman Jozefine Jasne Petrović. Jedna ugledna književnica iz prve hrvatske lige pisaca komentirala je kako nema povjerenja u literaturu autora koji počinju pisati u zrelijoj dobi. Doduše, roman je pohvalila. Međutim, upravo to što je Jasna svoj roman realizirala kao zreli pisac, a ne samo zrela osoba, nakladnicu je ponukalo na objavljivanje. Jer, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Jasnu Petrović, iskusnu novinarku, aktivisticu, sindikalnu borkinju – ako ne prednost?
Možda se taj stav može objasniti riječima velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, odnosno na vrijeme književne kulture toga razdoblja, a koji je kao ozbiljan autor djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Sandberg, između ostaloga, kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubavi: Kad sam sa šest godina upoznao prva slova, odlučio sam biti pisac. Sa deset godina posvuda sam ispisivao pisma, po kutijama, zidovima, po ulici itd. Sa 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine sam na WestPointu bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89. kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti: „ Da mi je bog dao da poživim još pet godina, postao bih veliki umjetnik!“
Kad pročitate biografiju Jasne Jozefine Petrović, shvatit ćete da je imala život i karijeru na bogatstvu koje bi joj zavidio i Carl Sandberg te da pred sobom imate ozbiljnu autoricu.
