U Albanskom kulturnom centru u Zagrebu, Petrićeva 4, održana je 26. veljače 2025. tribina na kojoj je odana počast Milanu pl. Šufflayu i fra Andriji Kačiću Miošiću u povodu 1100 godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva…
Društvo albanskih umjetnika „Dea“, Unija Albanaca Republike Hrvatske i Družba braće Hrvatskog Zmaja odali su počast Milanu pl. Šufflayu i fra Andriji Kačiću Miošiću polaganjem spomen vijenca i održavanjem tribine posvećene njihovom djelu i značaju. Milan pl. Šufflay, ugledni hrvatski povjesničar, književnik i političar, ostavio je neizbrisiv trag u znanstvenoj i kulturnoj baštini Hrvatske i Albanije. Njegov rad na albanološkim istraživanjima pridonio je boljem razumijevanju albanske povijesti i kulture, dok je fra Andrija Kačić Miošić, pjesnik i kroničar, svojim djelima oblikovao povijesnu svijest i književnu tradiciju hrvatskoga naroda.
S tribine u Albanskom kulturnom centru u Zagrebu
Tom je prilikom predsjednica Društva albanskih umjetnika Hrvatske “Dea“, gospođa Ljiljana Koci, istaknula: “Ovom manifestacijom želimo odati priznanje fra Andriji Kačiću Miošiću i Milanu pl. Šufflayu te podsjetiti na važnost njihove intelektualne i kulturne ostavštine. Godina 2025. označava jubilarnu 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva, čime obilježavamo krunidbu kralja Tomislava, utemeljenje Hrvatskog Kraljevstva i početak Splitskih crkvenih sabora. Upravo u ovoj obljetničkoj godini želimo odati počast velikanima koji su svojim radom pridonijeli hrvatskoj i albanskoj povijesti – Milanu pl. Šufflayu i fra Andriji Kačiću Miošiću.”
Događaj je okupio brojne sudionike iz kulturnog i znanstvenog života, naglašavajući važnost očuvanja povijesne baštine i jačanja veza između hrvatskog i albanskog naroda. Među uglednim gostima koji su sudjelovali na manifestaciji bili su gospodin Miliam Fatai, veleposlanik Sjeverne Makedonije u RH, gospođa Alma Kasa, ministrica savjetnica i otpravnica poslova iz veleposlanstva Republike Albanije, a iz Veleposlanstva Republike Kosovo tribini je nazočio gospodin Sefedin Kuqi, zatim gospodin Emirat Asipi, predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine grada Zagreba, Gentiana Lleshdedaj, predsjednica Kulturnog društva – Shkendija, i Gospodin Anđelko Vujeva iz Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja.
Prilikom polaganjaspomen vijenca fra Andriji Kačiću Miošiću u Zagrebu
O životu i djelu Milana pl. Šufflaya i fra Andrije Kačića Miošića govorili su istaknuti stručnjaci: dr. sc. Zlatko Lukež, profesor povijesti, koji je izložio kontekst povijesnih zbivanja u kojima su djelovali, te dr. sc. Marija Buzov, profesorica arheologije, koja je naglasila njihov doprinos kulturnoj i znanstvenoj baštini. Njihova izlaganja dodatno su obogatila razumijevanje značaja ovih velikana, ističući njihov utjecaj na povijest i književnost.
Tribina je održana u znak zahvalnosti i poštovanja prema istaknutim osobama koje su svojim djelovanjem oblikovale kulturni identitet dvaju naroda.
Ako pođemo od pretpostavke da je jezik, po Lacanovoj definiciji, bitan element psihoanalitičkog procesa, te da je nesvjesno strukturirano poput jezika, teško je zamisliti da bi zvukovi i riječi koji su dio našeg iskustva i koje je tako prirodno proizvesti mogli zauvijek nestati iz našeg glasa. Stoga je valjano misliti kako je materinji jezik sastavljen od jezične i povijesne materijalnosti koja je nesvjesno, da u tom jeziku prenesenom u literaturu i dalje ostaje odjek, mucanje, zujanje našeg pravog sebstva. Pisci – a riječ je o domaćim, hrvatskim piscima – postaju na taj način čuvari sjećanja na onaj materinski jezik koji nas je iznjedrio. Evo kako to vidi Sandra Pocrnić Mlakar…
Piše: Sandra Mlakar Pocrnić
Pisac, autor, kreator stvara ni iz čega nešto, što graniči s alkemijom. Ne stvara dodanu vrijednost, nego novu vrijednost. A kolika će ona biti, ne ovisi samo o njemu. Najjednostavnije bi bilo reći da književnost vrednuje publika i kritika, no i publici i kritici potrebni su neki instrumenti za vrednovanje, zato u razvijenim društvima postoje kritičari zaduženi za pisanje o književnosti i časopisi koji prate književnu scenu, predstavljaju nove pisce i njihova nova djela, približavaju ih publici i komuniciraju s publikom. U nas su časopisi hermetični i samodovoljni, paze da što manje komuniciraju s publikom. Jer publika je nepredvidiva, postavlja pitanja, ima nemoguće zahtjeve, krade vrijeme. Hrvatski književni časopisi zato su najčešće nedodirljivi, autoritativni i daleki, štede trud i vrijeme, postoje. Možda i zato društvo nema puno razumijevanja prema piscima – ne uklapaju se, drukčiji su. Što su uopće htjeli reći i zar se ne mogu baviti nekim pristojnim poslom? Odnos prema piscu s jedne je strane zazor zbog njegove neprilagođenosti, a s druge zavist zbog slobodoumlja. Zato u našim krajevima pisac nikada nije dosegnuo ugled ni prosječnog političara ili menadžera. I nikako se ne možemo osloboditi predodžbe o piscu koji umire u sirotinji pišući svoje djelo zbog kojeg će nakon smrti biti slavljen, iako znamo iz nekih ranijih iskustava da pisca treba zaposliti na pristojnom poslu, za koji će dobivati plaću, da bi mogao pisati.
S promocije romana Lukine žene, Petra Pismestrovića (2021). Slijeva na desno: Veljko Krulčić, Petar Pismestrović, Sandra Pocrnić Mlakar i Kruno Lokotar
Spomenut je već primjer jednoga bankarskog službenika čija su djela objavljena tek nakon njegove smrti. Je li mogao netko drugi biti na njegovu mjestu na bankarskom šalteru? Sigurno jest. Je li mogao netko drugi biti na njegovu mjestu u književnosti? Manje vjerojatno. Zašto pamtimo Kafku, a ne stotine i tisuće autora nakon njega? Osobito u eri interneta. Zašto era interneta, u kojoj sad već desetljećima svi pišu i pišu puno, nije izrodila novog Kafku? To su ta pitanja na koja civilizacija nema odgovor i u svijetu kojim smo gotovo potpuno ovladali, jednako se kao i u doba Cervantesa, čeka poeta nascitur, kako kaže Božica Jelušić, rođeni pisac, talent koji će generacijama ostati nedostižan.
Teška ljeta, roman Božice Jelušić, promoviran je 2023. Na slici slijeva na desno: Božica Brkan, Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar.
Tu spadaju i multitalenti, koji zadivljuju na više područja. Petar Pismestrović je svjetski afirmirani karikaturist koji rekreativno piše romane. Dalibor Talajić je profesor klarineta, crtač stripova i autor ispovjedne proze. Mihaela Erceg je završila animaciju, crta dnevne karikature i crtane filmove, a piše duhovite romane o prijateljstvu i ljubavi.
Vjerojatno svatko na svom području može odmah nabrojiti barem pet imena koja su ostavila povijesni trag u umjetnosti ili u znanosti. Po njihovim ćemo životopisima vidjeti u kojim su uvjetima radili i, usporedimo li povijesni kontekst u kojemu su djelovali, možemo možda naslutiti što ih je oblikovalo. Ali ponoviti njihova dostignuća nije moguće. Uostalom, mnogi pokušavaju. A otvoreno polje pred svima je jednako, i svatko, doista svatko, može prihvatiti izazov da na njemu ostavi trag.
Zašto smo čekali Zadnju ruku?
Renato Baretić svoj je novi roman Zadnja ruka objavio trinaest godina nakon prethodnog, Hotela Grand i 18 godina nakon hvaljenog Osmog povjerenika. S kolikim je zanimanjem dočekan novi roman, svjedoči i podatak da je prva naklada od tisuću primjeraka prodana u mjesec dana. A zašto smo ga čekali?
S promocije romana Mihaele Erceg – Mihe, Ako prođe, prođe. Na slici (slijeva): Sandra Pocrnić Mlakar, Renato Baretić, Mihaela Erceg.
Neke praktične razloge naveo je i sam autor, pišući u romanu o profesiji pisca i financijskim uvjetima pisanja. No ovdje se bavimo pisanjem samim, štoviše, književnošću. Tko nam, dakle, piše nastavke? Koga pozvati na red zbog životnih zastoja i koliko samostalno upravljamo svojom slobodnom voljom? Filozofska pitanja u svojem novom romanu Zadnja ruka Renato Baretić zakamuflirao je šarmantnim likovima, dosjetljivim dijalozima i akcijom. Junaci njegova romana Zadnja ruka organizirali su pregovore s autorom, nastojeći ga nagovoriti da nastavi pisati i pomakne ih iz situacija u kojima ih je ostavio na kraju dosad napisanih priča. Iako kao novinar dobro poznaje medijske trikove, Baretić ne primjenjuje nijedan. U Zadnjoj ruci hrabro istražuje nježniji dio emotivnoga spektra, ne šokira, ne zanima ga senzacija ni agresija. Dramatiku pronalazi u lokalnom kafiću fokusirajući se na neočekivanog sugovornika, koji je neznanac i nezvanac, a osjećaje iščitava iz jedva primjetne promjene u boji glasa i mimike.
Praktične razloge za čekanje smo naslutili, ali zašto smo kao publika čekali novi roman Renata Baretića? Zašto smo pretpostavljali da će biti napisan i da ćemo ga uspoređivati s „Povjerenikom”, iako se je od te usporedbe Baretić odmaknuo koliko god je mogao?
Čekali smo novi Baretićev roman zato što samo naši pisci pišu o nama. Naša književnost prikazuje nas kakvi jesmo – naše mane, propuštene prilike, mogućnosti koje još uvijek postoje, naše prepirke, mirenja, zaljubljivanja, pogrešne procjene i uspjehe, naše gradove i stanove… Samo naši pisci mogu zrcalo okrenuti prema nama i omogućiti nam da sami sebe pogledamo. Zato ih čekamo. Kao što Baretićevi likovi čekaju svog pisca da im napiše nastavke, tako našeg pisca čeka i naša povijest književnosti jer bez njega se ne može nastaviti.
Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se knjiga koja nam postavlja ozbiljna pitanja o odnosu prema književnosti, pisanju, autorima, književnim trendovima i manje-više stereotipnim zabludama o tomu što je prava, visoka književnost, tko su pisci koji je stvaraju i što se u pozadini vidljive književne scene još piše. Sve to proučila je urednica u Beletri i autorica knjige Zagorkini sljedbenici – Sandra Pocrnić Mlakar..
2021.: Lea Brezar i Ana Dojkić na promociji knjige Godina Štakora
Naši pisci, naši odnosi, naši gradovi, naši krajolici, naš mentalitet, naša tradicija, pa i naši izrazi naklonosti i ljubavi. Ne moraju današnji dečki govoriti kao Zagorkin Siniša – iako ne bi pogriješili kad bi se tako izražavali, jer Zagorka je trajna vrijednost. Neprestano se proizvode novi ljubavni romani u kojima su dečki hrabri, odlučni, ranjeni, povučeni, zatvoreni, pokatkad osorni, ali svi su romantični i uvijek nađu svoj sretan kraj. Zašto bismo sretne krajeve samo uvozili? Kao da živimo u uvjerenju da se nama ništa lijepo ni ništa ljubavno ne može dogoditi!
Ceciliji Ahern bilo je 28 godina kad je 2009. godine sletjela u Zagreb predstaviti svoj novi roman i bila je tada trudna – rodila je potkraj iste godine svoje prvo od troje djece. Dotad su u Hrvatskoj bila objavljena četiri njezina romana – prvijenac P. S. volim te, Na kraju duge, Hvala ti na uspomenama i Da me barem možeš vidjeti. Sa svojih 28 godina već je bila velika spisateljska zvijezda, visokobudžetni film po njezinu romanu „P. S. volim te”, s Hilary Swank u glavnoj ulozi, snimljen je 2007. godine i postao je velik svjetski hit. Naš nakladnik koji je organizirao dolazak irske spisateljice pobrinuo se za cjelovito predstavljanje mlade autorice, pa smo doznali da je Cecilia Ahern diplomirala novinarstvo i komunikologiju te da je svoj prvi roman napisala u 21. godini. Doznali smo, doduše, i da je spisateljica odrasla u stabilnoj obitelji uz ambicioznog oca koji je postao irski premijer, ali to nema nikakve veze s karijerom njegove kćeri jer nije niti znao da se njegova kći bavi pisanjem. Osim toga, zarađujem više od njega, napomenula je gošća u svojim razgovorima s hrvatskim novinarima.
2022. – S promocije romana Savršena nevolja
Gdje su naše Cecilije Ahern, pitala sam se tada. Ne zbog tate premijera, iako je danas, nakon trideset godina demokracije, već sasvim opravdano postaviti i pitanje zašto među djecom naše političke elite nema više pisaca. Gdje su naše mlade književnice koje elegantno studiraju novinarstvo i komunikologiju i u trudnoći mogu putovati Europom na predstavljanja svojih knjiga? Gdje su naše talentirane dvadesetineštogodišnjakinje koje u slobodno vrijeme pišu o osjećajima i žele objaviti ljubić koji su napisale? Hrvatski jal, rekli bi lukaviji – i ne bi puno pogriješili. Donekle ima i jala jer naravno da sam u Cecilijinoj dobi željela pisati ljubiće! Uostalom, koja dvadesetineštogodišnjakinja koja je s lakoćom pisala školske zadaće nije poželjela pisati?! I objaviti, dakako. Gdje su, dakle, naše djevojke koje isto tako razmišljaju o emocijama, zamišljaju ljubavne priče sa sretnim završetcima i žele pisati? Možda ne s ambicijom da po njihovu romanu bude snimljen svjetski hit, ali zašto pisanje ne bi bilo rekreacija koja omogućuje nova iskustva, putovanja, inspiraciju za nove romane i sve što ide uz spisateljski život. Korisno, dakako, ne uzaludno, financijski rizično i samouništavajuće. Jer pisanje je osobni rast i jedinstveno iskustvo kojim djelujemo na druge, već smo rekli, ako je društveno vrednovano kao adaptivno, prilagođeno društveno ponašanje usmjereno na očuvanje jezika, što smo također već rekli. Gdje su, dakle, naše Cecilije?
Da ne bismo sad potonuli u tumačenja zašto mi našim djevojkama ne možemo priuštiti pisanje i objavljivanje na hrvatskom jeziku i koje sve pretpostavke za zdravo nakladništvo na materinskom jeziku nismo ispunili (usisavajuća je ta spirala negativnih misli), idemo prema rješenjima. Na pitanje gdje su autorice koje pišu ljubiće na hrvatskom djelomično sam odgovorila na svojemu tadašnjem uredničkom mjestu kod velikog izdavača koji je Ceciliju doveo u Hrvatsku.
2022. – Rastoke: Sandra Pocrnić Mlakar, Nataša Turkalj i Inna Moore
Kate Mitchell bio je tada jedna od malobrojnih visokoproduktivnih domaćih autorica. Pisala je (a piše i danas!) ljubiće za časopise, u velikim količinama. Osim toga što Kate Michell piše puno, ima uvjerljive dijaloge, jednostavan zaplet koji spretno varira i može prilagoditi količinu teksta formi izdanja. Po jasnoći fabule i pripovjedačkoj lakoći, Kate Mitchell najsličnija je također slavnoj spisateljici čiji su se romani u nas također redom objavljivali, Nori Roberts – iako Kate ne zanima ezoterija i puno štedljivije dozira erotiku od Nore, koja slijedi obrazac – na svakih 100 stranica jedan seks. I još je jedna sličnost – Nora Roberts je također pseudonim. Pod pseudonimom Kate Mitchell piše Kata Mijić. Strano ime uzela je zbog pojavljivanja u visokotiražnom tisku i mnogi, čak i vjerni čitatelji nisu niti znali da je Kate Mitchell naša autorica, iako je točna biografija objavljena u svakom izdanju. No, koje su osobine romana Kate Mitchell i koje su, za hrvatskom tržište, njezine prednosti pred stranim autoricama? Prednosti su prije svega emotivne. Za razliku od junakinja anglosaskih ljubića koji pune knjižare, junakinje Kate Mitchell imaju rodbinu, majke i očeve, pokatkad nezadovoljne njihovim izborom, kako to kod nas zna biti.
Kćeri našeg patrijarhata odlučuju srcem i snose posljedice svojih odluka. „Seks i grad” je daleko, kod Kate Mitchell nema avanturističkog seksa, ali junakinje kadšto pogriješe u izboru i njihove pogreške pokreću zaplet, pa su njezini romani namijenjeni konzervativnijoj ženskoj publici, koju ne zanima 50 Shades of Gray.
Kate Michell (u sredini) na promociji knjige Izdana od svih u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu
Kate Mitchell jedna je od najčitanijih autorica u knjižnicama, jer je publika knjižnica voli i poznaje, a dosad je objavila sedamnaest knjiga, među kojima su naslovi Okovano srce, Izdana od svih, Pitanje časti, Oteta ljepota. Uknjižarama, međutim, ostaje neprepoznata, a najočitije jeobjašnjenje da publika koja želi čitati ljubiće Kate Mitchellne ulazi u knjižare – jedan je razlog sveprisutna besparica,a drugi je razlog odvikavanje od knjižara kao mjesta na kojimačitateljica koja voli ljubavne romane može naći sadržajpo vlastitu ukusu. Naslovi su u knjižarama većinom stranii strana hiperprodukcija nameće brze izmjene u ponudi,koju domaća publika žanrova ne može pratiti. (Opet možemospiralno nabrajati razloge zašto je to tako, na koje sesve načine domaći autor zanemaruje i koje su posljedice, aliidemo dalje…)
Deset godina nakon posjeta Cecilije Ahern Zagrebu, Kate Mitchell nije više sama. Inna Moore započela je pisati iz zabave i objavljivati na Wattpadu. Piše brzo i puno, ima vedru i prodornu spisateljsku energiju, erotiku ne izbjegava i koristi se njome kao adutom, a voli problematične likove koji pronalaze partnericu za sretnije životne nastavke – Voajer, Izgubljen, Gladan tvoga tijela, Spašen… U romanima Inne Moore važno je erotsko uzbuđenje koje često vodi likove i djeluje na njihove odluke. Radnju spretno plete dijalozima u kojima se raspravlja o osjećajima i sa stranice na stranicu otkrivaju karakteri likova. Inna Moore pseudonim je Ine Špiček, koja je strano ime također uzela kako bi privukla pažnju publike naviklu čitati prevedene romane. Nakon objavljivanja na Wattpadu hrabro je dala otkaz i pokrenula vlastitu nakladu fatalnog imena Innamorata. Svoje knjige danas plasira u knjižarama, a cilja na najbrojniju žensku publiku.
I Kate Mitchell i Innu Moore, kao najproduktivnije hrvatske autorice ljubića, upoznala je i srpska publika i obje je objavila najveća srpska nakladnička kuća Laguna. Još jedna hrvatska autorica pridružila im se 2021. godine i krajem 2024. očekuje izlazak prvog svog romana u Srbiji. Nataši Turkalj nije bilo lako odlučiti želi li pisati pod svojim imenom ili uzeti pseudonim. Prevladala je znatiželja i kreativnost, pa romane Moja savršena nevolja, Moć žene i U zalasku svitanje potpisuje vlastitim imenom. Romani Nataše Turkalj avanturistički su erotski ljubići jer glavna junakinja napušta poznatu sredinu i prihvaća izazov strasti tražeći promjenu i životno nadahnuće. Njezini romani donose vedru, ružičastu, neopterećenu erotiku koja je začin životu, uz strast i zaljubljenost kao impuls. Muškarci su, naravno, zgodni i muževni, ali i emotivni i s puno razumijevanja i strpljenja unose red u živote svojih partnerica. Nataša Turkalj počela je pisati kao ostvarena supruga i majka odrasle djece, a prva čitateljica koja dobiva u ruke njezine romane jest njezina majka.
Lea Brezar piše poeziju, romane i priručnike za samopomoć. Piše s takvim žarom da će napisati pjesmu i dok čeka sastanak ako sugovornik malo zakasni. U svim trima formama Lea Brezar je angažirana i usmjerena na osvješćivanje i svoje knjige piše sa svrhom da djeluje na čitatelje i potakne ih na pozitivne promjene u vlastitim životima.
Takav je i roman Superjunakinje, koji se može čitati kao priča o četirima ženama koje traže izlaz iz krize, ali i kao putokaz za vlastiti osobni razvoj i za rad na sebi. Roman Godina Štakora Lea Brezar smjestila je u Rakete, poznate zagrebačke nebodere na Trnju, u kriznu, 2020. koja traži prilagodbu. Dvanaest godina poslije protagonisti se okupljaju na promociji knjige jednoga od njih. Koliko su zadovoljniji, odgovorniji, samosvjesniji ovisi o tome kako su riješili svoju krizu u Godini Štakora.
2019. – Promocija u Megastoru: Stjepo Martinović i Sandra Pocrnić Mlakar
Marilena Dužman i Rosie Kugli još su dva imena koja dobro poznaje publika ljubavnih romana. Hana Konsa objavljuje ljubiće u „Gloriji”, piše drame i priče, zasad ne piše ljubavne romane. Bianca Brandon objavljivala je osamdesetih u Gornjem Milanovcu visokonakladne ljubiće koji su se prodavali na kioscima, a od 2007. do 2009. pisala je kratke ljubiće u izdanjima „Večernjaka”. Više od deset godina poslije objavila je i svoje pravo ime – Božica Brkan.
Scena je živnula, autorica je sve više, a dragi naš sveprisutni Igor Mandić podsjećao je i da muškarcima nitko ne brani pisati ljubavne romane. Stjepo Martinović kao najromantičniji nije sam, Ante Jeličić Beleca piše bildungs romane u kojima traži put kroz strast i emocije, a putokaz su mu vječni Oliverovi refreni. Čekaju se još samo mediji koji će prepoznati komercijalni potencijal ljubavnih romana, ali već dugo su na uredničkim mjestima dečki koji ne razmišljaju u tom smjeru. Osim u „Gloriji”, koja tradicionalno objavljuje ljubavne romane, danas mjesta za ljubav u našim medijima – nema. Najbliže osjećajima novinari su kad pišu o vjenčanjima i rastavama slavnih…
Tekst je prenesen iz djela Sandre Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.
U subotu, 7. prosinca, u zelinskoj galeriji Kraluš, POU Sv. Ivan Zelina, promovirana je knjiga – strip priča Svemirska kraljevina, scenarista Marijana Grakalića i likovne autorice Mateje Majcen: još jedna uspješnica grafičke književnosti…
U ovom su se nekonvencionalnom stripu Marijan Grakalić i Mateja Majcen sadržajno posvetili istraživanju fantazija stanovitog gospodina Jazbeca, običnog stanovnika Blaževdola, i njegovih pajdaša, također sasvim normalnih ljudi koji, međutim, međusobno skrivaju prošlost, priče i razoružavajuće neobičnosti.
Otvaranju izložbe i promociji knjige stripa Svemirska kraljevina prisustvovao je velik broj umjetnika: fotografa, crtača stripa, pjesnika…
Svemirska kraljevina je strip prvijenac književniku Marijanu Grakaliću, ali i likovnoj umjetnici Mateji Majcen. Između tih dvoje autora godine su uspona i padova stripa, no evidentno su se razumjeli na temi, koju su razvili donoseći u grafičku književnost iznimno zabavan narativ.
S lijeva na desno: Gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec, Nera Karolina Barbarić, Veljko Krulčić i autori – Mateja Majcen i Marijan Grakalić
O knjizi su govorili Vesna Bičak-Dananić, Veljko Krulčić, Nera Karolina Barbarić i Radovan Brlečić, a izložbu cijeloga stripa otvorio je gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec.
Na izložbi su se pojavila brojna poznata lica zagrebačke kulturne scene.
U srijedu, 27. studenog, promovirana je „Slava“, 20. po redu knjiga poezije pjesnika i književnika Tomislava Domovića. U ugodnoj atmosferi Društva hrvatskih književnika, o pjesniku i njegovoj novoj knjizi antiratne poezije govorili su pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović, književnik Davor Šalat te Slavko Burda kao predstavnik Ukrajinaca. Događanje je moderirala književnica Lada Žigo…
„Treba li pisati poeziju u ratu i o ratu pitanje je na koje se neizravno odgovara unatoč povremenoj sumnji i osjećaju uzaludnosti“ – ustvrdila je pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović u svojem izlaganju na svečanoj promociji knjige „Slava“ Tomislava Domovića. „U pjesmi Proljetos“, naglasila je Goleš Glasnović, „uspoređuje se svjetlost, pipak sunca i tijelo žene s vatrom uz fasadu kuće. Ali, s nadom, kako će uvijek netko iz vatre spasiti molitvu i kako će netko pisati poeziju. I stoga zbirka pjesama „Slava“ završava pjesmom Molitva nad molitvama, u kojoj se pjesnik obraća Bogu, ne moleći ni za ljubav, ni za pobjedu – samo za čovjeka i dobrotu: … Daj mi pčelinju svrhu i dobrotu / pa da krenem bez jatagana, samokresa i / fitilja / rasplakati rat.“
Kada je počeo rat u Ukrajini, Tomislav Domović je svakodnevno stvarao stihove, potresen sudbinom ukrajinskog naroda. Ukoričio ih je potom u zbirci “Slava”. “…Ne razumije dojenče ruski/ ni maternji ukrajinski. A zna: sa svakom kapi suze,/ hlapi jedna kap mlijeka.” – stihovi su, primjerice, kojima Domović snažnim vokabularom apostrofira borbu ukrajinskog naroda za slobodu. Poezija nas ne čini boljima i mudrijima, već joj je temeljna zadaća identificirati riječ koja dotiče korijene postojanja. U epohi poput naše u kojoj neosporno dominira spektakularizacija, riječi i slike rata neizmjerno se šire i sve je odjednom tako brzo i prolazno. Riječ rat je u ovoj poeziji čvrsta, riječ koja ostaje, pa vrijednost Domovićeve antiratne poezije biva koherentna i sublimirajuća.
Lijevo: Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović u Društvu hrvatskih književnika za promocije knjige “Slava”. Desno: Tomislav Domović govori svoje stihove
Zacijelo jedan od ponajboljih autora domoljubne lirike, Domović je kao hrvatski branitelj doživio i Domovinski rat, stoga je još razumljivije zašto je „Slava“, kako je to za ovu knjigu pjesama pisao proslavljeni Luko Paljetak, još jedan njegov poetski korak u ratu protiv rata: „Rat kao tema u zbirci „Slava“ Tomislava Domovića potaknuo je sadašnji surovi rat u Ukrajini na koju se odnosi i naslov aluzijom na zemlju u kojoj taj pojam znači više nego znači u rječniku, zato što u sebi sadrži i sjećanje na ono nešto prošlo što je u kolektivnu svijest ušlo kao okosnica minulosti i kao crtež za buduće dane koji se u njemu naziru kao vizija snoviđenja, pravilnik u skladu s kojim treba snovidjeti nadolazeće, ponavljajući zrcalnu mu sliku koja se pamti istom snagom kojom se i zaboravlja sve ono što tu sliku kvari.“
„Svaka granata koja pada, koju gledate, duboko je vezana s onim što smo mi kao narod proživljavali početkom devedesetih. Zato u ovoj zbirci ima nekih stvari koje se isprepliću i tako nekako kažem da je Ukrajina pejzaž granata nad Slavonijom“, obrazložio je Domović svoju poeziju, a književnik i novinar Davor Šalat smatra da je pjesnik u najvećoj mjeri metaforičkim i vrlo dojmljivim jezikom u ovoj knjizi to uspio i predočiti.
„Domovićev hiperbolički govor o ratnoj stvarnosti ne odvaja ljubav od smrti i obratno. U svojevrsnom suvremenom vjenčanju neba i pakla. O tome izravno svjedoči prvi dvostih pjesme Istočno od zapada: Svadba je! / Ženi se Sunce sa stratištem. U kataklizmi koja traje i ne prestaje kao ni stvarnost koja teče mimo i mirno − zaokupljena svojim brigama i prijeporima treba li pomagati ili ne miješati se“ – istaknula je na promociji Biserka Goleš Glasnović, koja je zajedno s Domovićem inače realizirala uspješnu antologiju antiratne poezije „Cvrčci u trubi“.
Ukratko, ovom je knjigom Domović još jednom pokazao da suvereno vlada poetskom riječju te da mu je pjesnički izričaj bogat i raznolik, kao uostalom i njegov umjetnički, profesionalni i životni put. Kao pjesnik, scenarist, samostalni umjetnik, riječju – svestrani stvaralac, član je Hrvatskoga društva pisaca, Matice hrvatske, Slavenske akademije i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a primio je i Spomenicu Domovinskog rata. Živi u Karlovcu.
Pellegrino Artusi u svom poznatom priručniku Znanost u kuhinji i umijeće dobrog jela, iz 1891., predstavio je mesne okruglice kao jelo koje je, barem u nekim povijesnim razdobljima, bilo način recikliranja ostataka mesa, osobito kuhanog. U tom smislu, znanje o ovom na Mediteranu iznimno popularnom jelu seže na početak 13. stoljeća, otkad se u starim arapskim kuharicama spominju mesne okruglice nalik na lješnjake. Ali, povijest se i u ovom slučaju zaigrala, pa su mnogi narodi okuse ovoga slasnoga jela prenosili s jednoga na drugi kraj svijeta. Evo kako…
Qofte, ili köfte, kefta, keufté, kufteh, kufta (kofta ili kofte) – sve su to nazivi za istu namirnicu, mesne okruglice, i posuđenice su iz farsi jezika. Kouftan ili koubidan na farsiju znači zgnječiti ili smrviti, a kofta doslovno znači usitnjeno meso. Naziv se kroz povijest zadržao jer su Perzijanci imali neke od prvih antičkih kuharica na svijetu, u kojima je najranije zabilježeno kuhanje kofti (ćufti). Osim toga, Perzijom su prolazili trgovački putovi, kofte su se blagovale na odmorištima, pa su se i na taj način okusi i recepti prenosili dalje. U povijesti će zato to bti omiljena hrana nekoliko carstava.
Albanske mesne okruglice – qofte
Albanske se okruglice, primjerice, obično rade od začinjene janjetine, kakva se još poslužuje na Balkanu, Bliskom istoku, u Sjevernoj Africi i na indijskom potkontinentu. Uz to, postoje mnoge nacionalne i regionalne varijacije ovoga jela, pa i veganske i nekuhane verzije. Oblici qofti su različiti: od kuglica oblika loptice za golf do onih veličine naranče, a vrlo često se pripremaju i spljoštene, poput pljeskavice, ili cilindričnog oblika (kërnacka). Albanska riječ qofte također je posuđenica i to od köfte, osnova koje se izvlači iz urdu jezika, što je potvrđeno 1665. godine u pjesmi ʿAlī Nāma, slavnoga pjesnika Mulle Nusratija, sufijskoga derviša, koji je za ovu pjesmu ovjenčan slavom i nagradom. Jezici regije iz koje potječe köfte usvojili su ovu riječ s određenim fonetskim varijacijama. Vjeruje se da je jelo u obliku okruglica prvi spominjao rimski gurman i ljubitelj luksuza Marko Gavije Apicije, koji je pripremao mesne i riblje okruglice u doba vladavine cara Tiberija. Međutim, kao riječ, „mesne okruglice“ ne spominju se sve do 15. stoljeća, kada je slavni maestro Martino objavio Libro de Arte Coquinaria. „Otac mesnih okruglica“, Martino de Rubeis, rođen u Ticinu kraj Coma, bio je osobni kuhar akvilejskog kardinala u Rimu, Ludovica Scarampija Mezzarota (zvanog kardinal Lucullo), rasipnog kardinala koji se razmetao u organiziranju banketa. Maestro Martino radio je i na dvoru Francesca Sforze, gdje ga je pozvala njegova žena Bianca Maria Visconti. Kasnije će velik dio svoje kulinarske karijere provesti u papinskoj kuhinji, zatim između Kraljevstva Napulja i onoga u Francuskoj. Nastao u doba Gutenberga i smješten u sam vrhunac nove gastronomije, Martinov rukopis Libro de Arte Coquinaria (Knjiga o kuharskoj umjetnosti) donosi recepte koji pokrivaju meso, juhe, povrće, tjesteninu, umake, torte, popečke, jaja i ribu.
Iz restauriranoga rukopisa maestra Martina: kazalo recepata
U prvom poglavlju svoje knjige, napisane 1460. godine, jednostavnim pučkim jezikom, maestro Martino iznosi najbolje načine kuhanja raznih komada mesa različitih životinja. Uz ostalo, on ovako piše kako napraviti okruglice od telećegili drugog finog mesa: „Najprije izvadite malo nemasnog mesa od buta i narežite ga na duge, tanke ploške te ih oštricom noža dobro istucite na dasci ili na stolu. Uzmite sol i mljeveni komorač te ga stavite na spomenuti komad mesa. Zatim uzmite malo peršina, mažurana i dobre svinjske masti pa sameljite te sastojke, dodajući malo dobrih začina. Tim mljevenim mesom premažite teleći komad. Potom krišku zarolajte sa svim sadržajem i stavite ju na ražanj peći. Ali ne dopustite da se previše suši na vatri“.
Turske kofte
Pellegrino Artusi u svom poznatom priručniku Znanost u kuhinji i umijeće dobrog jela, iz 1891., ovako predstavlja mesne okruglice: „Nemojte misliti da imam pretenziju učiti vas kako se prave mesne okruglice. Ovo je jelo koje svatko zna napraviti, počevši od magarca koji je možda prvi dao uzor čovječanstvu. Samo vam namjeravam reći kako ih priprema netko s ostacima kuhanog mesa; ako ih želite napraviti jednostavnije ili sa sirovim mesom, ne treba vam toliko začina. Kuhano meso usitnite žlicom, a posebno nasjeckajte krišku masti i nemasnu šunku i dodajte. Začinite parmezanom, solju, paprom, začinima, grožđem, pinjolima, s nekoliko žlica kaše napravljene od mrvica i kuhane u juhi ili mlijeku, pomiješajte smjesu s jajem, ili dva, ovisno o količini. Oblikujte mnogo kuglica veličine jaja, spljoštite ih na polovima poput globusa, ispecite ih u tavi i pržite na ulju ili masti. Zatim u tavi propirjajte češnjak i peršin te preostalu masnoću, propasirajte ih na lim za pečenje, ukrasite umakom od jaja i limunova soka.“
Ovaj nas tekst podsjeća kako su, barem u nekim povijesnim razdobljima, mesne okruglice bile i način recikliranja ostataka mesa, osobito kuhanog. U tom smislu, znanje o tom jelu seže na početak 13. stoljeća, otkad se u starim arapskim kuharicama spominju mesne okruglice nalik na lješnjake. Prve temeljite kuharice u srednjem vijeku pojavile su se među arapskim kuharima. Teoretičari hrane zato često navode kako su Arapi prvi imali visoku kuhinju.
Legenda kaže da su kofte stekle popularnost upravo kao sredstvo za korištenje ostataka mesa i začina kako bi se pretvorile u nešto jestivo i ukusno. Vjeruje se da ova praksa potječe iz Osmanskog Carstva, gdje je postala jedno od poznatih jela, pa se u raznim varijacijama pripremala čak i u sultanovoj palači, ovisno o dostupnim sastojcima i cijeni mesa. Primjerice, kada je meso bilo skupo, umjesto krušnih mrvica kuhari su dodavali bulgur (mljevenu pšenicu) ili rižu kako bi mesne okruglice bile zakusnije. Kada su cijene mesa rasle, vrhunski komadi mesa zamjenjivani su otpadnim mesom koje je bilo sitno nasjeckano ili mljeveno te oblikovano u kofte.
Sve te varijante pripremanja stići će, dakako, i do srednjeg Mediterana, do Albanije, u doba turskih osvajanja, gdje će se dodatno oblikovati, zavisno o kraju i mogućnostima te pristupačnosti namirnicama. Ipak, janjetina je uvijek bila prvi izbor ovoga naroda kad je posrijedi meso, potom govedina, junetina itd. Meso se ondje općenito miješa sa začinima i s drugim sastojcima kao što su riža, bulgur, povrće ili jaja kako bi se dobila prava smjesa, a qofte se mogu peći na žaru, pržiti, kuhati na pari, peći u pećnici ili marinirati. Poslužuju se s bogatim pikantnim umakom, u juhi ili u varivu. Albanske qofte ponekad se rade od ribe ili povrća ili čak od svježeg sira. Neke su verzije punjene orasima, sirom ili jajima. Zapravo, tradicionalne albanske mesne okruglice drugačije su od onih u zapadnim kuhinjama: tamošnje domaće qofte miješaju se s krušnim mrvicama i oblikuju u plosnati okrugli oblik. U većini slučajeva Albanci ih jedu s juhom od rajčice (recept koji se proširio balkanskim zemljama i često je ljetno jelo, primjerice u Dalmaciji, gdje se konzumiraju pod nazivom polpete, a okruglice napravljene u albanskim domovima malo su drugačije od onih u tipičnom albanskom restoranu.
Dalmatinske polpete u umagu od rajčice
U Albaniji su qofte i popularna ulična hrana, koja sadrži začinjeno mljeveno meso, često mješavinu govedine i janjetine, oblikovano u male, slane mesne okruglice. Savršeno pečeni na žaru, ovi ukusni zalogaji obično se poslužuju na ražnjićima ili u somunima, utjelovljujući bogatu kulinarsku tradiciju albanske ulične kuhinje. Jedno od tradicionalnih jela Albanije, qoftes mentom, spremaju se od mljevene junetine, peku se i poslužuju najčešće s prženim krumpirom i sirovim sitno rezanim lukom.
Potrebno je za okruglice s mentom:
1,5 kg mljevene junetine
2 jaja
1 žlica ekstra djevičanskog maslinovog ulja
1 vezica sjeckanog peršina
7-8 listića svježe mente
1 glavica crvenog luka
0,5 manje šalice krušnih mrvica ili 1-2 kriške kruha
5 režnjeva češnjaka ili jedna žličica češnjaka u granulama
soli po želji
žličica crnog papra
Postupak: Nasjeckajte češnjak, luk, peršin i metvicu. Pomiješajte jaja, mljevenu junetinu, maslinovo ulje, češnjak, luk, krušne mrvice, sol, papar, peršin i metvicu. Temeljito miješajte dok ne dobijete masu poput tijesta. Pokrijte zdjelu i stavite u hladnjak otprilike jedan sat da se okusi pomiješaju. Zagrijte pećnicu na 200 stupnjeva. Izvadite tijesto iz hladnjaka i oblikujte ga u male loptice. Poredajte ih u tepsiju u koju ste prije stavili papir za pečenje. Pecite oko 40 minuta. Poslužite ohlađeno.
Savjet više: Ako albanske qofte poslužite kao glavno jelo, dodajte prilog od svježe salate ili riže. Mesne okruglice nadopunjuju svježinu salate ili mekoću riže, stvarajući ukusan i zdrav obrok. Za okupljanja i zabave, albanske qofte su odlične kao predjelo. Uz njih tada poslužite domaći jogurt.
Začinsko bilje – jako je važno koristiti svježu metvicu za ove mesne okruglice kako bi dobile onaj karakterističan domaći okus. Za albanske qofte može se koristiti peršin i origano, suh ili svježi. Mljevena junetina – iako je nemasna mljevena junetina zdravija, ako želite malo više okusa u qoftama, upotrijebite malo mljevene junetine s masnoćom ili dodajte žlicu maslinova ulja kako bi ostale sočne. Krušne mrvice – važno je dodati malo krušnih mrvica okruglicama s mentom jer pomažu da se ne raspadnu i zadrže oblik. Osim toga, okusima daju ravnotežu.
Tekst je ulomak iz knjige N.K.Barbarić Okusi srednjeg Mediterana – Albanska tradicionalna kuhinja, koju je objavila DEA, Društvo albanskih umjetnika. Knjigu je uredila Ljiljana Koci, a grafički oblikovala Dubravka Periša.
Premda Lilli Koci nije feministica, romanom Krletka uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava. Stoga ne treba od Krletke očekivati priču o normalnoj obitelji, ili triler, premda je okosnica i ove priče – obitelj. Ukratko, novi roman Lilli Koci, pomalo je mračan, ali iznad svega i prije svega obojen plemenitošću – društveno-psihološki roman kakav je već bilo vrijeme ispričati…
„Llilli je u ovom romanu otvorila više tema, savršenih za neki stručni skup na kojem bi se analizirao odnos između glavne junakinje Tereze i njena muža, utjecaj šire obitelji, utjecaj odgoja iz primarne obitelji, manipulacija djetetom i otuđenje djeteta od roditelja, zlostavljanje u partnerskim odnosima, ili temu bračne stečevine. Dakle, svega onoga što prati jedan razvod. Roman Krletka progovorio je o onome o čemu se ne govori, napisan je kao podrška i ohrabrenje ženama s porukom: Niste same, to se događa i drugima“ – rekla je Vesna Jurički na promociji romana Krletka, koja je održana 27. rujna u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.
Na promociji Krletke govorili su: Nera Karolina Barbarić (lijevo), urednica, Llilli Koci (autorica romana), u sredini, i Vesna Jurički, odvjetnica za obiteljsko pravo
Jer, već na početku svoga novog romana Lilli Koci, autorica nekoliko povijesnih romana te knjiga poezije, jasno je dala do znanja da se hvata u koštac sa ženskom problematikom, ciljajući na sudbine žena u onoj vrsti braka i načina života koja za široku javnost, medije i razne ženske pokrete kao da ne postoji. I ne, roman nije feministički, ali je nastao iz pera žene odlučne ukazati na nepoznate zamke života u braku skrojenom po nečijoj mjeri, u kojem svi pate, ali žene najviše stradaju. Sadržajno, roman je fokusiran na pojam žene koji je u moderno doba osporavan, pojedinačno i kolektivno, kao patrijarhalna definicija. Istodobno, to je pojam obilježen razlikama – spolnim, klasnim, kulturnim – koje kontinuirano i konfliktno redefiniraju i pojam obitelji. I, premda autorica nije feministica, ovim romanom uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava.
Vesna Jurički, odvjetnica, inspirirana romanom, održala je profesionalno intoniran i jezgrovit govor na promociji romana “Krletka”, naglasivši pravni aspekt onoga što je autorica LLilli Koci opisala u romanu, a ona se s tim problemima svakodnevno susreće u praksi…
„Razmišljajući koju bismo temu iz spektra zlostavljanja žena naglasili, a izuzetno aktualna i zanimljiva tema je – manipuliranje djecom, vezano uz ovaj roman odlučila sam se za temu o nasilju“ – rekla je također odvjetnica Vesna Jurički, inspirirana romanom i potaknuta primjerima iz vlastite prakse koje je prepoznala i u romanu. – „Zašto? Zato što istraživanja, i to ne najnovija, govore da je oko 50% žena doživjelo u braku neki emocionalnog zlostavljanja. Znači svaka druga žena…“ (…) „Kada govorimo o emocionalnom nasilju, zlostavljaču je cilj da postigne podčinjavanje, kontrolu i izolaciju žrtve. Cilj mu je oslabiti volju žrtve, oslabiti njeno samopoštovanje i integritet, dovesti do bespomoćnosti te gubitka sposobnosti za samostalno odlučivanje, do degradacije i ponižavanja žrtve.“ Baš kao i u romanu… Ponekad savršene obitelji skrivaju najstrašnije tajne, pa Koci intuitivno nameće pitanje čitatelju – koliko dobro poznajete ljude u svom susjedstvu? Međutim, kako se tajne u romanu postupno otkrivaju, a istina izlazi na vidjelo, život glavne junakinje zauvijek se mijenja, dok obitelji s jedne i druge strane shvaćaju da ništa više neće biti isto. Obitelj u kojoj živi Tereza učinkovito isprepliće prošlost i sadašnjost, postavlja zamke i podmetanja, pa se čitatelju na trenutak može učiniti da je doznao ishodište stvari, premda je debelo udaljen od istine. Krletka je stoga svojevrsni obiteljski „noir“ kakav ne očekujete, jer dok čitate – ne možete a da se ne vratite u istu mračnu i dvosmislenu atmosferu s kojom se Tereza mora nositi. Lažni moral, lažno samostansko ponašanje žena i muški seksualni promiskuitet samo su neki od elemenata koji će ovu veliku proširenu obitelj odvesti prema uništenju.
LLilli Koci potpisuje svoju knjigu koja je među publikom izazvala veliko zanimanje
Međutim, „dugotrajna izloženost ovom nasilju dovodi do slabljenja osjećaja i percepcije, stvara nesigurnost, te žrtva situaciju prihvaća kao normalnu“ – rekla je također Vesna Jurički vođena tematikom romana. „Štoviše, dolazi do samookrivljavanja jer nasilnik ima takvu moć uvjeravanja da je žrtvu uvjerio kako je ona sama kriva za to što joj se događa, odnosno za nasilje koje on mora primijeniti, a time žrtvu dovodi u podređeni položaj. Žrtva sebe ne prepoznaje kao žrtvu; žrtva živi u strahu i svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Kada te taktike dovedemo u vezu s time da je emocionalno nasilje često povezano s ekonomskim nasiljem, priča postaje još složenija…“
Tereza iz romana tijekom zajedničkog života, koji se prečesto svodio na ljuljanje između poštivanja institucije braka, ljubavi prema mužu i neprestanom mobingu, shvaća da se mora prilagoditi kako bi preživjela, možda čak i jednom bila sretna… Pa to i čini: prilagođava se, prvo roditeljima, potom mužu, njegovoj obitelji, djetetu, ali ne i sebi. No, u pauzama emotivnoga zlostavljanja i ignoriranja, premda umorna od takva života, ona čak ima ambicije – da se zaposli, usavršava, da radi. A kako se ambicije mijenjaju, odnosno smanjuju, a granica između dobra i zla, između ljubavi i mobinga u obitelji postaje nedosljedna, junakinja stalnom prilagodbom – paradoksalno – doživljava svojevrstan rast: smanjuje očekivanja i prihvaća kompromise, počinje na trenutke čak nalikovati na obitelj svoga muža. Raspored i dinamika njezina života u potpunoj su suprotnosti s njezinim interesima, ali je, nažalost, primorana odabrati ovaj put kako bi osigurala djetetu i sebi egzistenciju, preživjela u obitelji koja ustvari krije svoju malograđansku zlostavljačku intimu, temeljenu na lažnoj tradiciji i uvrnutom, licemjerno tumačenom patrijarhatu.
„Meni u ured redovito dolazi „Tereza“ – objasnila je Jurički – žena bez sigurnosti, bez samopouzdanja. Traži pomoć u trenucima kada se dogodilo nešto što je prelilo čašu. Najčešće su to djeca na kojoj se počinju manifestirati problemi života u takvoj obitelji. Jer, ne zaboravimo da djeca imaju radare koji očitavaju vibracije i sve osjećaju. Nerijetko sam čula: Mali se počeo ponašati isto kao tata. Lupa mi vratima pred nosom, govori mi da sam glupa. Tata ga kupuje. Postao mu je saveznik. Ili: Neki dan smo završili na hitnoj. Izrezala se šestarom.“
Ova priča spisateljice Koci neminovno upućuje na propitivanja o promjenama načina života u braku koje se ustvari nikad ne dogode, ali i projicira rijetko široko poznatu sliku o onom dijelu društva na početku 21. stoljeća (priča je smještena u sam kraj 20. i početak 21. stoljeća) unutar kojega još uvijek ima puno njih koji u brak ne ulaze iz ljubavi i poštovanja, iz strasti, već pribjegavaju naučenim načinima dobrog i komfornoga preživljavanja. Razočaranja i nezadovoljstvo koja nastaju pritom, nagovijestit će nam autorica, posljedično dovode do velikih trauma, konstantnih neraspoloženja, do toga da svi protagonisti budu okruženi frenetičnim raspoloženjima i stresom. Svijet naizgled savršene obitelji ruši se kad šokantan razvod dokaže da su svi spremni na očajničke poteze kako bi zaštitili sami sebe.
Koci je cijeli roman ispisala jednostavnim i jasnim jezikom, lišenim nepotrebnih tehnikalija, ali utemeljeno na čvrstoj priči i razmišljanjima te psihološkom stanju glavne junakinje i cijele obitelji, shvaćeno u transgeneracijskim terminima. Knjiga je konstruirana iznimnom vještinom, u kojoj napetost polako raste do šokantnih konačnih otkrića. Štivo je dodatno obojeno sugestivnim kratkim rečenicama; sadržaj se odvija glatko i dinamično, s puno dijaloga koji snažno oslikavaju glavne likove i situacije. Osim toga, tekst je složen na način da autorica vrlo precizno, s vrlo malo riječi, objašnjava konflikte. Tijekom cijeloga odličnoga narativa, kontinuiranim toplo-hladnim zbivanjima uspijeva dati napetost priči, unatoč tijesnoj, komornoj scenografiji (glavnina radnje događa se uglavnom u jednom stanu), zbog čega romanu pravedno pripada autoričin naslov – krletka, jer sublimira sve pritoke priče o psihološkoj sablasti brakova koji se događaju u ograničenim ambijentima iz kojih izlaze uništene žene, emocionalno nestabilna djeca, ljudi obilježeni predrasudama …
Sveti Augustin je tvrdio da je “svijet knjiga i da oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu”. Novinarka i diplomatkinja Sunčica Dolušić, otišla je dalje: svoje putovanje po Indoneziji objelodanila je u knjizi Mata Hari i spiriti Indonezije, dajući joj životnost koja drugima omogućuje biti čitatelji i putnici koji znaju više o svijetu iz udobnosti svog naslonjača…
Sunčica Dolušić za vrijeme promocije svoga putopisa odjenula je batik, tradicionalnu odjeću u Indoneziji
U Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu, 26. rujna predstavljena je knjiga novinarke i diplomatkinje Sunčice Dolušić – Mata Hari i spiriti Indonezije, ustvari vrlo moderan i literarno uspješan putopis, u kojem ova autorica bilježi niz zanimljivih podataka o Indoneziji, odnosno zemlji koju je evidentno zavoljela. Pritom u knjizi miješa različita gledišta – zemljopisno, povijesno, pejsažno, pa donekle i političko. Činjenica je da su se putovanja radikalno promijenila od pojave interneta: stranice s recenzijama, forumi puni savjeta često nam pomažu u planiranju boravka i odabiru hotela, restorana ili internetske usluge. Instinkt nam govori da treba konzultirati recenzije putolovaca: nije važno to što su ih napisali ljudi koje ne poznajemo, koji se možda kriju pod smiješnim pseudonimima, ali mi im vjerujemo… Ali, to nikada i nipošto nije isto kao vjerovati pravom putopiscu, izoštrena pera, u ovom slučaju Sunčici Dolušić i njenom djelu Mata Hari i spiriti Indonezije, koje slobodno možemo nazvati dnevnikom putovanja po indonezijskim otocima. U ovoj knjizi ne samo da su podmireni svi uzusi fine novinarske reportaže, nego smo dobili pravo putopisno književnoštivo, obogaćeno brojnim informacijama povijesnoga značenja, daleko značajnijega od pukoga turističkog informiranja.
Na promociji knjige Mata Hari i spiriti Indonezije govorili su: Sunčica Dolušić, autorica knjige, Nera Karolina Barbarić, moderatorica promocije, i Derian Antonio Daniswara, voditelj odjela za medije i kulturu u Veleposlanstvu Indonezije u Hrvatskoj
Sunčica Dolušić piše neposredno, vodeći računa o svakoj informaciji, intonirajući je na pozitivan, duhovan način – bilo da je riječ o hrani, iscjeljivanju, masaži, drevnoj arhitekturi, bambusu ili tehnološkim uvjetima života i batiku. Temi putovanja pristupa s jakom emocijom, zbog koje ne škrtari na riječima kad opisuje nama nepoznate običaje, način života, ljude, njihove odnose. U zapadnom svijetu u kojem se čini da je biti istinski sretan postala nemoguća misija, Sunčica na svom putovanju po Indoneziji pronalazi sretne ljude i preko njih procjenjuje lokaciju, ljubaznost, čistoću, etiku. Možda sva mjesta koja ona obilazi i potom opisuje u svojoj knjizi nisu prihvatljiva za posjetiti zapadnom čitatelju, ali su idealna za opisati na način kako je to učinila Dolušićka.
Nošnja i gong, simboli Indonezije na promociji
Putopisna ili odeporna književnost govori o ljudima, događajima i onome što vidi autor koji se nalazi u stranoj zemlji, a može imati oblik dnevnika putovanja, kojem je jedna od glavnih svrha – čuvanje uspomena i iskustava. Sunčica dokumentiranjem svojih putovanja stvara zapise o mjestima, ljudima koje je srela, stvarima što ih je vidjela i aktivnostima u kojima je sudjelovala omogućujući čitatelju način da uhvati malo njenog putovanja i sačuva ga u memoriji. Kako vrijeme prolazi, sjećanja mogu izblijedjeti, ali dobro dokumentiran putopis pomaže održati ta sjećanja živima. Osim toga, ova knjiga prenosi vrijedne preporuke za pojedina odredišta, na duhovit način daje praktične savjete ili jednostavno s čitateljem dijeli svoju avanturu pripovijedanjem priče. Njezin dnevnik putovanja može postati izvor inspiracije za druge koji planiraju vlastita putovanja, potičući ih da istražuju nova mjesta i stvaraju vlastita sjećanja, ali je istodobno inspiracija za dublje razmišljanje o drugom i drugačijem.
Sunčica s obitelji Dolušić: majkom Jasminom, nećakinjom Nikom, nećakom Leonom i bratom Tomislavom
Kao novinarka (radila je u Vjesniku) i diplomatkinja u Indoneziji, Sunčica Dolušić je ovoj knjizi pristupila vrlo ozbiljno, posjetivši sva mjesta koja opisuje i zašavši čak u prašumu, na rubu civilizacije. Ondje joj se i događa saznanje zbog koje je knjigu nazvala Mata Hari i spiriti… Naime, Mata Hari u Indoneziji znači Oko Dana, odnosno Sunce, pa su domaći ljudi njeno ime – Sunčica – pretvorili u Mata Hari. Tako je, eto, knjiga dobila naziv, prevedeno – Sunčica i spiriti Indonezije. No, što je autoricu ovoga putopisa najviše dotaklo? Svakako ljudi i njihova vjerovanja. Otoci Java, Borneo, Sulawesi, Bali i drugi manji – opisani su kao mjesta u kojima vlada neopisiva i neugodna gužva, kao u Jakarti, ili nepomućeni mir, poput onoga u pokrajinskim mjestima gdje, primjerice, žive ljudi bez struje i bilo kakve tehnologije, jedu rižu tri puta na dan i ne poznaju svakidašnju užurbanost, niti je razumiju. U nekim mjestima na Borneu čak nikada nisu vidjeli stranca. Zasebna priča jesu indonezijske religije, običaji i hrana, temeljeni na mitologiji i prema tome usklađenim ponašanjima. Ustvari, cijela je knjiga protkana mitološkim pričama, koje se isprepliću, jednako kao što se isprepliću i etničke grupacije koje su na indonezijskim otocima ostavile otisak. Legende o ljudožderima, bijelom bivolu ili bijelom krokodilu, Drvu Majci ili velikom čovjekolikom orangutanu dovode do promjena u ljudima, duhovnim, mentalnim, pa i bihevioralnim – poručuje nam autorica u knjizi.
Knjiga je predstavljena u ozračju prijateljstva, čemu su doprinijeli prijatelji autorice i ljubitelji putovanja
Putovanje i znanje čine neraskidivu kombinaciju i tjeraju putnika na stalnu poniznost kako bi u potpunosti razumio posebnosti, povijest i tradiciju krajeva i naroda koji ga u tom trenutku ugošćuju. Putovati ne znači samo znati – kako to možemo razumjeti iz knjige Mata Hari i spiriti Indonezije – već i nositi različite leće kroz koje promatramo svijet, a promatranje se uvijek mora provoditi s poniznošću, rušenjem predrasuda koje, neizbježno, žive u svakome od nas. Ova knjiga zato nije samo lijepo ispričana priča, već nas postupno vodi do otkrića i kao da poziva na putovanje. I, autorica to čini s onom točnošću s kojom bismo mogli hodati ulicama bilo kojeg grada na svijetu, hvatajući njegove najevokativnije kutke, one koje od nas zahtijevaju da pažljivo promatramo što nas okružuje. To je, mislim, onaj aspekt koji je baš posebnost ove knjige, u kojoj se očituje kulturološka pozadina autorice koja s velikom zrelošću na svakoj stranici povezuje mjesta i misli, promišljanja i zapažanja s kojima se na svom putovanju susreće, fizički i mentalno. Stoga ovo djelo potvrđuje kako je čitanje o dalekim mjestima i čitanje putopisne literature razlog da shvatimo kako nam se daleka mjesta mogu činiti puno bliža nego što možemo zamisliti, omogućujući nam, u isto vrijeme, da skratimo ne samo geografske udaljenosti, već i one vremenske; omogućujući nam da iskusimo iz prve ruke učinke povijesti u svakidašnjem životu (stranice posvećene plemena koja ne žele unijeti novu tehnologiju u svoju sredinu kristalno su jasan primjer).
Autorica i putnica Sunčica Dolušić u ovom putopisu spontano pokušava dočarati ne samo Indoneziju, već složenost svijeta, promatrajući drugu kulturu sa znatiželjom i poniznošću (u novije vrijeme privlači je Južna Amerika, posebice Peru!). Ona kroz spirite iz knjige ponovno prati ta proživljena putovanja koja su je navela da drugačije razmišlja o mnogim stvarima. Samo putujući i pokušavajući srušiti mentalne sklopove koje nameće suvremeno društvo, između redaka kaže Sunčica Dolušić, moći ćemo se istinski obogatiti, razumjeti složenost svijeta i povećati empatiju među ljudima. Nudi nam također razna duhovna promišljanja, pa unutar poglavlja knjige vrlo spretno ubacuje drevne mitove kako bi istaknula svoje misli.
I, na kraju, ništa u moderno doba, kao uostalom ni u prošlosti, ne utjelovljuje osjećaj slobode bolje od putovanja. Sunčica Dolušić to dobro zna i jednako dobro to priopćava čitateljima na stranicama svoje knjige, nezaobilazne za sve ljubitelje putovanja i za sve one koji vole otkrivanje: mjesta, ljudi i sebe…
Tekst: N.K.B. Fotografije: T. Dolušić i Mirko Petričec
U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vis održana je u petak, 23. kolovoza, promocija romana Nenada Marasovića – Otočna fuga. U prepunoj dvorani knjižnice, ovaj viško-zagrebački slikar, ilustrator i pisac predstavio je svoj originalno ispripovijedan i vrlo filmičan roman, o kojem su govorili Dobrila Cvitanović, glavna urednica Hrvatske zore na Visu, Dragutin Lučić Luce, filozof i sociolog, a tekstove je interpretirao Ante Ilić…
Promociji Otočne fuge prisustvovali su brojni uvaženi Višani i njihovi gosti, kao i gradonačelnik Ivo Radica (drugi slijeva), koji je prvi prepoznao važnost ovoga romana za višku zajednicu te ispred Grada Visa pomogao da roman ugleda svjetlo dana…
U jednom je intervjuu svojedobno Nenad Marasović s vrlo malo riječi skicirao svoj rad slikara i objasnio zašto na svojim slikama tretira mnoštvo motiva, rekavši: „Da, riječ je o inventaru sjećanja iz djetinjstva, onako kako pamtim more i otoke.“ I doista, kad se dohvatio pera, bilo je jasno da će u njegov književni tekst prodrijeti boje, „topli i hladni tonovi Mediterana“. Jer, upravo to zbilo se u njegovu romanu Otočna fuga, koji je 23. kolovoza predstavljen viškoj javnosti.
Pa, što bi bilo važno naglasiti o romanu Otočna fuga? Prvo, Marasović je ovim romanom doslikao, čini se, ono što je kao slikar započeo: ispričao je zaokruženiju priču o Visu, kojemu je na taj način dao posebno mjesto u literaturi – nakon što ga je ovjekovječio u likovnoj umjetnosti. Kroz likove koji su ustvari kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski, i posebno kroz lik Pere, snažno prisutnog u početku romana, uvodi nas prvo u krajobrazne te potom u povijesno-činjenične slike iz povijesti ovoga otoka. Strukturiran kao obiteljska saga, Marasovićev roman ponudio je romaniziranu istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. A učinio je to finim folklornim i filigramskim opisima. Odskočivši prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na književno veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u filmskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Oduševljava i činjenica da tijekom cijelog romana uspijeva napraviti izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja. Ali nije!
Na druženju nakon promocije…
Obilna uporaba viškoga dijalekta još jedan je element originalnosti ove knjige, kao i dugo trajanje romana te oživljavanje teme s povijesnom pozadinom. Književno gledano, reformulirao je dosadašnje poznavanje povijesti otoka Visa u doba Drugog svjetskog rata na način kako to čine samo ozbiljni autori. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Tematikom, Marasović izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – razdoblje Drugog svjetskog rata i prvih desetljeća socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti,ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima. Uz to, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su, međutim, svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Zahvaljujući upravo ovom piscu, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti, jer tu i takvu socijalističku realnost opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.
Kad je baš o Visu riječ, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija: drugačije od modernih autora u hrvatskoj književnosti, ovaj pisac je od naoko perifernih detalja u romanu napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu (te života Zagrebu), od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse. Ne bi se moglo reći da je lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao potresan egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, ratni dnevnik, success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja, a njegov sin Pero kao svjetski glazbenik.
I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji je on javnosti predstavio kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Odnosno, posvemašnja predanost umjetnosti!
Ovogodišnja, prva po redu, Književna nagrada Tatjana Radovanović, koju je primio novinar i pjesnik Stjepan Mijat Zaninović, dodijeljena je 17. kolovoza 2024. u Gdinju na Hvaru, u aromatičnom okruženju vrta Fjori fora…
Tekst: N.K.B. Fotografije: Daniel Lončar
Književna nagrada Tatjana Radovanović pokrenuta je kao hommage ovoj gdinjskoj slikarici, grafičarki i pjesnikinji, ali i svima onima koji su otok Hvar svojim umjetničkim radom učinili vidljivim. No, Tatjana Radovanović je ne samo otočka, nego i europska umjetnica. Rođena je 25. siječnja 1933. u Gdinju, u obitelji pedagoga i slikara Ivka Radovanovića i Genoveve Visković, kao drugo dijete od njih petero. Rano djetinjstvo provela je u Gdinju. Školovala se u Jelsi, Sinju, Mostaru, Splitu, Zagrebu i Parizu. Školu primijenjene umjetnosti upisala je 1959. u Splitu, nastavila u Zagrebu, gdje je maturirala 1956. na Odjelu zidnog slikarstva. Od 1956. do 1960. radila je kao nastavnik likovnog odgoja na osnovnim školama u Gdinju i Bogomolji. Godine 1960. upisuje se na Likovnu akademiju u Zagrebu, na novoosnovani Pedagoški odjel, a profesori su joj bili Stančić, Ružić, Sabolić, Micheli, Goldoni, Beraković. Diplomirala je 1964. Već sljedeće godine odlazi u Pariz, gdje se uzdržava radeći kućanske poslove i čuvajući djecu; živi na Montparnassu, na mansardi 8. kata. Taj široki pogled na Pariz, nebo i mistične zalaske sunca postaje nepresušni izvor njene inspiracije, pa od 1966. do 1971. slika krovove, njihovu strukturu, ritam linija i ploha. Ciklus slika iz toga razdoblja izložila je 1972. u salonu ULUH-a u Zagrebu. Ta njezina prva samostalna izložba izazvala je veliku pozornost i odobravanje. Likovni kritičar Josip Škunca svrstao je njena platna „među domete Ive Dulčića, Miljenka Stančića ili Ljube Škrljuge“ dajući im „antologijsku vrijednost poslijeratnog slikarstva o gradu“.
Književnu nagradu Tatjana Radovanović dobitniku Stjepanu Mijatu Zaninoviću uručila je vlasnica Fjori fora gardena i suosnivačiva Nagrade, a u ime obitelji Radovanović laureatu je sliku, autorsko djelo Tatjane Radovanović, uručila Julija Galić, Tatjanina sestra i čuvarica umjetničke baštine Tatjane i njihova oca Ivka Radovanovića.
Istim sadržajima Radovanović se predstavila pariškoj publici 1973. u Galeriji Raymond Duncan, kada je rečeno kako ova slikarica „utjelovljuje susret dvaju okamenjenih svjetova… Njeno slikarstvo otkriva strukturu, građu krovova reduciranih, svedenih na mnoštvo trokuta, zbitih, ispresijecanih, ukrštenih, koje nadvisuje sumorna vertikala pravokutnog crkvenog zvonika. Njihov nemir prelazi u dramatičan „ples sablji“ u širokom pastoznom namazu, krajnja suzdržanost tonova, počevši od crno-bijelih, preko osjetljivih iznijansiranih sivih, stvara osjećaj uzvišene ozbiljnosti… Interpretacija likova ide do amblematičnih znakova života u njenim izvornim porivima.“
Na dodjeli Nagrade sudjelovali su i pjesnici koji su nominirani za nagradu: Teo Tomić (lijevo) sa Šolte, i Marita Paštrović (desno), iz Zagreba. Pjesmu treće nominirane pjesnikinje Dubravke Borić iz Podgore čitao je književnik iz Zastražišća i Zagreba – Nikola Kuzmičić (u sredini).
Godine 1971., na Montmartru se pridružuje koloniji umjetnika, pristiglih sa svih strana svijeta. Poput ostalih, i Tatjana je privučena značenjem slavne École de Paris, pa slika portrete, likove svih podneblja, boja i rasa, jednakim interesom znatiželjne turiste, usamljene šetače, kolege i beskućnike. Ministarstvo kulture Francuske otkupilo joj je 1974. sliku „Transfiguration“, s likom starice iz Gdinja (naslikana 1963.), koja se danas nalazi u „Le Fond national d’Art Contemporain“. Četiri godine poslije dobiva diplomu „Mention honorable“ za pastel „Trio“, slike koja je vlasništvo galerije „Arsenal“ u Hvaru. Izbor iz ciklusa „Lica“ izložila je na rodnom otoku, u hvarskoj „Lođi“ 1980. Isti ciklus izlaže u Zagrebu godinu dana poslije, a u studiju galerije Karas 1999. ovaj ciklus, u proširenom obliku, izlaže u izložbenom prostoru crkve Saint-Pierre na Montmartreu u Parizu.
Svoju poeziju govorile su i gošće pjesnikinje s Visa, Rina Repanić Gotal (lijevo) i s Korčule – Ina Padovan (desno).
Tatjana je, ukratko, sudjelovala sa svojim likvnim radovima u više od dvadeset samostalnih i skupnih izložbi, od Pariza, Španjolske do Zagreba i Hvara. I uz to sve vrijeme piše stihove. Prvu zbirku pjesama na čakavskom – „Živo stinje“ – objavila je 1999. u ediciji Tin Ujević u Splitu, za koju je na susretu pjesnika 2005. u Selcima na Braču, Croatia rediviva, dobila Maslinov vijenac.
Organizaciju i program vodila je Luči Lončar, koja je bila i članica žirija, a također je članica Čakavske riči od osnutka (1978.).
Međutim, Tatjana Radovanović je stihove pisala i na francuskom; dvije pjesme su joj uvrštene u „Anthologie de Poésie du Point du jour“, 2004. i 2005. Godine 2009. objavljuje knjigu na čakavsko-francuskom u izdanju u nakladi Hrvatskog kulturnog društva ‘’Napredak’’ u Splitu, „Tragom zalutalih jeka“, i na čakavskom „U stinju nikle, vikle i obikle“. Preminula je 28. listopada 2019. u 87. godini života u Zagrebu.
Između ostalih, nastupili su hvarski pjesnici: Sanja Fistonić (gore sasvim lijevo), Irena Matijević (gore u sredini), Tomislav Lazaneo (gore desno), Nela Vrkljan (lijevo). Itd.
Za ovu književnu nagradu važna je činjenica da je Tatjana Radovanović 1978. pokrenula, s tada aktualnim hvarskim pjesnicima Mirkom Barbarićem, Lucijom Rudan i Nerom Karolinom Barbarić, najstariju dijalektalnu poetsku manifestaciju u Hrvatskoj – Čakavsku rič, uz koju će od ove godine biti vezana nagrada koja nosi ime ove važne hvarske pjesnikinje i umjetnice.
Folklorna skupina Starogrojčica izvela je set popularnih plesova.
Nagradu su pokrenuli Fjori fora garden iz Gdinja, sa Stjepkom i Željkom Ćurin na čelu, te Viva grupa iz Zagreba, odnosno udruga za kulturu i očuvanje baštine, koju vodi Nera Karolina Barbarić. Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, a za Nagradu su nominirane pjesme: Ništa lišje, Dubravke Borić (Podgora, Brač); Spara, Tea Tomića (Šolta); Zemja, Marite Paštrović (Hvar, Zagreb) i Jedini put vanka je naprid, Stjepana Mijata Zaninovića. Žiri, u sastavu Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti; Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar, Nagradu Tatjana Radovanović dodijelili su pjesmi Stjepana Mijata Zaninovića, obrazloživši svoju odluku na sljedeći način: Stjepan Mijat Zaninović u nagrađenoj pjesmi donosi novi poetski izričaj na čakavskome dijalektu, odmaknuvši se od dosad često tipičnih tema i načina poetskog izražavanja. U čakavsku poeziju unosi refleksivnost, moderni slobodni stih; s njegovom poezijom čakavski dijalekt je živi, aktualni, govorni, bez redundancija, nestilskih ponavljanja; ne ograničava se na stari, sve manje poznati leksik, premošćuje jaz između pisanog i govornog dijalekta, između pisanog i govornog izraza. Dijalekt je kroz povijest bio proizvod, najdjelotvornije sredstvo prijenosa čakavske kulture, pa je za mnoge dijalektalne pjesnike stoga izbor dijalekta kulturološka potreba, ponekad s ideološkim i klasnim implikacijama, osobito kod onih koji koriste dijalekt kao jezik naroda, alternativu dominantnom standardu. Stjepan Mijat Zaninović tu je alternativu pretvorio u svoju poetsku prednost bez zazivanja nostalgije, vraćanja u prošlost. Štoviše, unio je u čakavski dijalekt ritam novog vremena, dao naslutiti poetsku stilistiku nove generacije, kojoj i sam pripada. Što je žiri također vrednovao.
Ženska klapa Frecija iz Jelse nastupila je u više izvrsnih vokalnih točaka.
Dobitnik Književne nagrade Tatjana Radovanović je Stjepan Mijat Zaninović, podrijetlom iz Zastražišća, rođen 25. 10. 1994. U Splitu je završio osnovnu školu i Prirodoslovnu gimnaziju. Godine 2018. preselio se na Hvar. Započeo je studij na Pomorskom fakultetu, radio kao trener karatea (ima crni pojas), a zatim se počeo baviti pisanjem: osnovao je marketinšku agenciju preko koje se iskazao kao vješti autor blogova, reklama, tekstova za videa, web stranice itd. Radi za klijente na hrvatskom i engleskom. Međutim, posebnu pozornost pridaje kreativnom i umjetničkom stvaranju, pa je pisao audio priče za djecu za BABy Bus, osnovao je Story Building, s kojim je odradio bezbroj evenata na kojima potiče i usmjerava kreativnost kod djece. Osnivač je zvučne arhive otoka Hvara – Kolnici O. Štorijih, koja je za kratko vrijeme postala prepoznatljiva medijska priča. Suradnik je Slobodne Dalmacije i dopisnik s otoka Hvara. U poetskom smislu, stvarati je počeo vrlo rano, a uz poeziju piše priče, priče za djecu, slikovnice itd. Njegova knjiga za djecu, Zijevograd, upravo se nalazi u pripremi za tiskanje kod nakladnika.
