admin – Stranica 2

24/10/202405/02/2025

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM OKUSIMA (5): JESTE LI ZA POLPETTE, QOFTE, KOFTE ILI MESNE OKRUGLICE?

Pellegrino Artusi u svom poznatom priručniku Znanost u kuhinji i umijeće dobrog jela, iz 1891., predstavio je mesne okruglice kao jelo koje je, barem u nekim povijesnim razdobljima, bilo način recikliranja ostataka mesa, osobito kuhanog. U tom smislu, znanje o ovom na Mediteranu iznimno popularnom jelu seže na početak 13. stoljeća, otkad se u starim arapskim kuharicama spominju mesne okruglice nalik na lješnjake. Ali, povijest se i u ovom slučaju zaigrala, pa su mnogi narodi okuse ovoga slasnoga jela prenosili s jednoga na drugi kraj svijeta. Evo kako…

Qofte, ili köfte, kefta, keufté, kufteh, kufta (kofta ili kofte) – sve su to nazivi za istu namirnicu, mesne okruglice, i posuđenice su iz farsi jezika. Kouftan ili koubidan na farsiju znači zgnječiti ili smrviti, a kofta doslovno znači usitnjeno meso. Naziv se kroz povijest zadržao jer su Perzijanci imali neke od prvih antičkih kuharica na svijetu, u kojima je najranije zabilježeno kuhanje kofti (ćufti). Osim toga, Perzijom su prolazili trgovački putovi, kofte su se blagovale na odmorištima, pa su se i na taj način okusi i recepti prenosili dalje. U povijesti će zato to bti omiljena hrana nekoliko carstava.

Albanske se okruglice, primjerice, obično rade od začinjene janjetine, kakva se još poslužuje na Balkanu, Bliskom istoku, u Sjevernoj Africi i na indijskom potkontinentu. Uz to, postoje mnoge nacionalne i regionalne varijacije ovoga jela, pa i veganske i nekuhane verzije. Oblici qofti su različiti: od kuglica oblika loptice za golf do onih veličine naranče, a vrlo često se pripremaju i spljoštene, poput pljeskavice, ili cilindričnog oblika (kërnacka). Albanska riječ qofte također je posuđenica i to od köfte, osnova koje se izvlači iz urdu jezika, što je potvrđeno 1665. godine u pjesmi ʿAlī Nāma, slavnoga pjesnika Mulle Nusratija, sufijskoga derviša, koji je za ovu pjesmu ovjenčan slavom i nagradom. Jezici regije iz koje potječe köfte usvojili su ovu riječ s određenim fonetskim varijacijama. Vjeruje se da je jelo u obliku okruglica prvi spominjao rimski gurman i ljubitelj luksuza Marko Gavije Apicije, koji je pripremao mesne i riblje okruglice u doba vladavine cara Tiberija. Međutim, kao riječ, „mesne okruglice“ ne spominju se sve do 15. stoljeća, kada je slavni maestro Martino objavio Libro de Arte Coquinaria. „Otac mesnih okruglica“, Martino de Rubeis, rođen u Ticinu kraj Coma, bio je osobni kuhar akvilejskog kardinala u Rimu, Ludovica Scarampija Mezzarota (zvanog kardinal Lucullo), rasipnog kardinala koji se razmetao u organiziranju banketa. Maestro Martino radio je i na dvoru Francesca Sforze, gdje ga je pozvala njegova žena Bianca Maria Visconti. Kasnije će velik dio svoje kulinarske karijere provesti u papinskoj kuhinji, zatim između Kraljevstva Napulja i onoga u Francuskoj. Nastao u doba Gutenberga i smješten u sam vrhunac nove gastronomije, Martinov rukopis Libro de Arte Coquinaria (Knjiga o kuharskoj umjetnosti) donosi recepte koji pokrivaju meso, juhe, povrće, tjesteninu, umake, torte, popečke, jaja i ribu.

*Iz restauriranoga rukopisa maestra Martina: kazalo recepata*

U prvom poglavlju svoje knjige, napisane 1460. godine, jednostavnim pučkim jezikom, maestro Martino iznosi najbolje načine kuhanja raznih komada mesa različitih životinja. Uz ostalo, on ovako piše kako napraviti okruglice od telećegili drugog finog mesa: „Najprije izvadite malo nemasnog mesa od buta i narežite ga na duge, tanke ploške te ih oštricom noža dobro istucite na dasci ili na stolu. Uzmite sol i mljeveni komorač te ga stavite na spomenuti komad mesa. Zatim uzmite malo peršina, mažurana i dobre svinjske masti pa sameljite te sastojke, dodajući malo dobrih začina. Tim mljevenim mesom premažite teleći komad. Potom krišku zarolajte sa svim sadržajem i stavite ju na ražanj peći. Ali ne dopustite da se previše suši na vatri“.

Pellegrino Artusi u svom poznatom priručniku Znanost u kuhinji i umijeće dobrog jela, iz 1891., ovako predstavlja mesne okruglice: „Nemojte misliti da imam pretenziju učiti vas kako se prave mesne okruglice. Ovo je jelo koje svatko zna napraviti, počevši od magarca koji je možda prvi dao uzor čovječanstvu. Samo vam namjeravam reći kako ih priprema netko s ostacima kuhanog mesa; ako ih želite napraviti jednostavnije ili sa sirovim mesom, ne treba vam toliko začina. Kuhano meso usitnite žlicom, a posebno nasjeckajte krišku masti i nemasnu šunku i dodajte. Začinite parmezanom, solju, paprom, začinima, grožđem, pinjolima, s nekoliko žlica kaše napravljene od mrvica i kuhane u juhi ili mlijeku, pomiješajte smjesu s jajem, ili dva, ovisno o količini. Oblikujte mnogo kuglica veličine jaja, spljoštite ih na polovima poput globusa, ispecite ih u tavi i pržite na ulju ili masti. Zatim u tavi propirjajte češnjak i peršin te preostalu masnoću, propasirajte ih na lim za pečenje, ukrasite umakom od jaja i limunova soka.“

Ovaj nas tekst podsjeća kako su, barem u nekim povijesnim razdobljima, mesne okruglice bile i način recikliranja ostataka mesa, osobito kuhanog. U tom smislu, znanje o tom jelu seže na početak 13. stoljeća, otkad se u starim arapskim kuharicama spominju mesne okruglice nalik na lješnjake. Prve temeljite kuharice u srednjem vijeku pojavile su se među arapskim kuharima. Teoretičari hrane zato često navode kako su Arapi prvi imali visoku kuhinju.

Legenda kaže da su kofte stekle popularnost upravo kao sredstvo za korištenje ostataka mesa i začina kako bi se pretvorile u nešto jestivo i ukusno. Vjeruje se da ova praksa potječe iz Osmanskog Carstva, gdje je postala jedno od poznatih jela, pa se u raznim varijacijama pripremala čak i u sultanovoj palači, ovisno o dostupnim sastojcima i cijeni mesa. Primjerice, kada je meso bilo skupo, umjesto krušnih mrvica kuhari su dodavali bulgur (mljevenu pšenicu) ili rižu kako bi mesne okruglice bile zakusnije. Kada su cijene mesa rasle, vrhunski komadi mesa zamjenjivani su otpadnim mesom koje je bilo sitno nasjeckano ili mljeveno te oblikovano u kofte.

Sve te varijante pripremanja stići će, dakako, i do srednjeg Mediterana, do Albanije, u doba turskih osvajanja, gdje će se dodatno oblikovati, zavisno o kraju i mogućnostima te pristupačnosti namirnicama. Ipak, janjetina je uvijek bila prvi izbor ovoga naroda kad je posrijedi meso, potom govedina, junetina itd. Meso se ondje općenito miješa sa začinima i s drugim sastojcima kao što su riža, bulgur, povrće ili jaja kako bi se dobila prava smjesa, a qofte se mogu peći na žaru, pržiti, kuhati na pari, peći u pećnici ili marinirati. Poslužuju se s bogatim pikantnim umakom, u juhi ili u varivu. Albanske qofte ponekad se rade od ribe ili povrća ili čak od svježeg sira. Neke su verzije punjene orasima, sirom ili jajima. Zapravo, tradicionalne albanske mesne okruglice drugačije su od onih u zapadnim kuhinjama: tamošnje domaće qofte miješaju se s krušnim mrvicama i oblikuju u plosnati okrugli oblik. U većini slučajeva Albanci ih jedu s juhom od rajčice (recept koji se proširio balkanskim zemljama i često je ljetno jelo, primjerice u Dalmaciji, gdje se konzumiraju pod nazivom polpete, a okruglice napravljene u albanskim domovima malo su drugačije od onih u tipičnom albanskom restoranu.

*Dalmatinske polpete u umagu od rajčice*

U Albaniji su qofte i popularna ulična hrana, koja sadrži začinjeno mljeveno meso, često mješavinu govedine i janjetine, oblikovano u male, slane mesne okruglice. Savršeno pečeni na žaru, ovi ukusni zalogaji obično se poslužuju na ražnjićima ili u somunima, utjelovljujući bogatu kulinarsku tradiciju albanske ulične kuhinje. Jedno od tradicionalnih jela Albanije, qofte s mentom, spremaju se od mljevene junetine, peku se i poslužuju najčešće s prženim krumpirom i sirovim sitno rezanim lukom.

Potrebno je za okruglice s mentom:

1,5 kg mljevene junetine
2 jaja
1 žlica ekstra djevičanskog maslinovog ulja
1 vezica sjeckanog peršina
7-8 listića svježe mente
1 glavica crvenog luka
0,5 manje šalice krušnih mrvica ili 1-2 kriške kruha
5 režnjeva češnjaka ili jedna žličica češnjaka u granulama
soli po želji
žličica crnog papra

Postupak: Nasjeckajte češnjak, luk, peršin i metvicu. Pomiješajte jaja, mljevenu junetinu, maslinovo ulje, češnjak, luk, krušne mrvice, sol, papar, peršin i metvicu. Temeljito miješajte dok ne dobijete masu poput tijesta. Pokrijte zdjelu i stavite u hladnjak otprilike jedan sat da se okusi pomiješaju. Zagrijte pećnicu na 200 stupnjeva. Izvadite tijesto iz hladnjaka i oblikujte ga u male loptice. Poredajte ih u tepsiju u koju ste prije stavili papir za pečenje. Pecite oko 40 minuta. Poslužite ohlađeno.

Savjet više: Ako albanske qofte poslužite kao glavno jelo, dodajte prilog od svježe salate ili riže. Mesne okruglice nadopunjuju svježinu salate ili mekoću riže, stvarajući ukusan i zdrav obrok. Za okupljanja i zabave, albanske qofte su odlične kao predjelo. Uz njih tada poslužite domaći jogurt.

Začinsko bilje – jako je važno koristiti svježu metvicu za ove mesne okruglice kako bi dobile onaj karakterističan domaći okus. Za albanske qofte može se koristiti peršin i origano, suh ili svježi. Mljevena junetina – iako je nemasna mljevena junetina zdravija, ako želite malo više okusa u qoftama, upotrijebite malo mljevene junetine s masnoćom ili dodajte žlicu maslinova ulja kako bi ostale sočne. Krušne mrvice – važno je dodati malo krušnih mrvica okruglicama s mentom jer pomažu da se ne raspadnu i zadrže oblik. Osim toga, okusima daju ravnotežu.

Tekst je ulomak iz knjige N.K.Barbarić Okusi srednjeg Mediterana – Albanska tradicionalna kuhinja, koju je objavila DEA, Društvo albanskih umjetnika. Knjigu je uredila Ljiljana Koci, a grafički oblikovala Dubravka Periša.

30/09/202405/02/2025

LLILLI KOCI: KRLETKA ili OBITELJSKI roman “noir”

Premda Lilli Koci nije feministica, romanom Krletka uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava. Stoga ne treba od Krletke očekivati priču o normalnoj obitelji, ili triler, premda je okosnica i ove priče – obitelj. Ukratko, novi roman Lilli Koci, pomalo je mračan, ali iznad svega i prije svega obojen plemenitošću – društveno-psihološki roman kakav je već bilo vrijeme ispričati…

„Llilli je u ovom romanu otvorila više tema, savršenih za neki stručni skup na kojem bi se analizirao odnos između glavne junakinje Tereze i njena muža, utjecaj šire obitelji, utjecaj odgoja iz primarne obitelji, manipulacija djetetom i otuđenje djeteta od roditelja, zlostavljanje u partnerskim odnosima, ili temu bračne stečevine. Dakle, svega onoga što prati jedan razvod. Roman Krletka progovorio je o onome o čemu se ne govori, napisan je kao podrška i ohrabrenje ženama s porukom: Niste same, to se događa i drugima“ – rekla je Vesna Jurički na promociji romana Krletka, koja je održana 27. rujna u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

*Na promociji Krletke govorili su: Nera Karolina Barbarić (lijevo), urednica, Llilli Koci (autorica romana), u sredini, i Vesna Jurički, odvjetnica za obiteljsko pravo*

Jer, već na početku svoga novog romana Lilli Koci, autorica nekoliko povijesnih romana te knjiga poezije, jasno je dala do znanja da se hvata u koštac sa ženskom problematikom, ciljajući na sudbine žena u onoj vrsti braka i načina života koja za široku javnost, medije i razne ženske pokrete kao da ne postoji. I ne, roman nije feministički, ali je nastao iz pera žene odlučne ukazati na nepoznate zamke života u braku skrojenom po nečijoj mjeri, u kojem svi pate, ali žene najviše stradaju. Sadržajno, roman je fokusiran na pojam žene koji je u moderno doba osporavan, pojedinačno i kolektivno, kao patrijarhalna definicija. Istodobno, to je pojam obilježen razlikama – spolnim, klasnim, kulturnim – koje kontinuirano i konfliktno redefiniraju i pojam obitelji. I, premda autorica nije feministica, ovim romanom uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava.

Vesna Jurički, odvjetnica, inspirirana romanom, održala je profesionalno intoniran i jezgrovit govor na promociji romana “Krletka”, naglasivši pravni aspekt onoga što je autorica LLilli Koci opisala u romanu, a ona se s tim problemima svakodnevno susreće u praksi…

„Razmišljajući koju bismo temu iz spektra zlostavljanja žena naglasili, a izuzetno aktualna i zanimljiva tema je – manipuliranje djecom, vezano uz ovaj roman odlučila sam se za temu o nasilju“ – rekla je također odvjetnica Vesna Jurički, inspirirana romanom i potaknuta primjerima iz vlastite prakse koje je prepoznala i u romanu. – „Zašto? Zato što istraživanja, i to ne najnovija, govore da je oko 50% žena doživjelo u braku neki emocionalnog zlostavljanja. Znači svaka druga žena…“ (…) „Kada govorimo o emocionalnom nasilju, zlostavljaču je cilj da postigne podčinjavanje, kontrolu i izolaciju žrtve. Cilj mu je oslabiti volju žrtve, oslabiti njeno samopoštovanje i integritet, dovesti do bespomoćnosti te gubitka sposobnosti za samostalno odlučivanje, do degradacije i ponižavanja žrtve.“ Baš kao i u romanu… Ponekad savršene obitelji skrivaju najstrašnije tajne, pa Koci intuitivno nameće pitanje čitatelju – koliko dobro poznajete ljude u svom susjedstvu? Međutim, kako se tajne u romanu postupno otkrivaju, a istina izlazi na vidjelo, život glavne junakinje zauvijek se mijenja, dok obitelji s jedne i druge strane shvaćaju da ništa više neće biti isto. Obitelj u kojoj živi Tereza učinkovito isprepliće prošlost i sadašnjost, postavlja zamke i podmetanja, pa se čitatelju na trenutak može učiniti da je doznao ishodište stvari, premda je debelo udaljen od istine. Krletka je stoga svojevrsni obiteljski „noir“ kakav ne očekujete, jer dok čitate – ne možete a da se ne vratite u istu mračnu i dvosmislenu atmosferu s kojom se Tereza mora nositi. Lažni moral, lažno samostansko ponašanje žena i muški seksualni promiskuitet samo su neki od elemenata koji će ovu veliku proširenu obitelj odvesti prema uništenju.

*LLilli Koci potpisuje svoju knjigu koja je među publikom izazvala veliko zanimanje*

Međutim, „dugotrajna izloženost ovom nasilju dovodi do slabljenja osjećaja i percepcije, stvara nesigurnost, te žrtva situaciju prihvaća kao normalnu“ – rekla je također Vesna Jurički vođena tematikom romana. „Štoviše, dolazi do samookrivljavanja jer nasilnik ima takvu moć uvjeravanja da je žrtvu uvjerio kako je ona sama kriva za to što joj se događa, odnosno za nasilje koje on mora primijeniti, a time žrtvu dovodi u podređeni položaj. Žrtva sebe ne prepoznaje kao žrtvu; žrtva živi u strahu i svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Kada te taktike dovedemo u vezu s time da je emocionalno nasilje često povezano s ekonomskim nasiljem, priča postaje još složenija…“

Tereza iz romana tijekom zajedničkog života, koji se prečesto svodio na ljuljanje između poštivanja institucije braka, ljubavi prema mužu i neprestanom mobingu, shvaća da se mora prilagoditi kako bi preživjela, možda čak i jednom bila sretna… Pa to i čini: prilagođava se, prvo roditeljima, potom mužu, njegovoj obitelji, djetetu, ali ne i sebi. No, u pauzama emotivnoga zlostavljanja i ignoriranja, premda umorna od takva života, ona čak ima ambicije – da se zaposli, usavršava, da radi. A kako se ambicije mijenjaju, odnosno smanjuju, a granica između dobra i zla, između ljubavi i mobinga u obitelji postaje nedosljedna, junakinja stalnom prilagodbom – paradoksalno – doživljava svojevrstan rast: smanjuje očekivanja i prihvaća kompromise, počinje na trenutke čak nalikovati na obitelj svoga muža. Raspored i dinamika njezina života u potpunoj su suprotnosti s njezinim interesima, ali je, nažalost, primorana odabrati ovaj put kako bi osigurala djetetu i sebi egzistenciju, preživjela u obitelji koja ustvari krije svoju malograđansku zlostavljačku intimu, temeljenu na lažnoj tradiciji i uvrnutom, licemjerno tumačenom patrijarhatu.

„Meni u ured redovito dolazi „Tereza“ – objasnila je Jurički – žena bez sigurnosti, bez samopouzdanja. Traži pomoć u trenucima kada se dogodilo nešto što je prelilo čašu. Najčešće su to djeca na kojoj se počinju manifestirati problemi života u takvoj obitelji. Jer, ne zaboravimo da djeca imaju radare koji očitavaju vibracije i sve osjećaju. Nerijetko sam čula: Mali se počeo ponašati isto kao tata. Lupa mi vratima pred nosom, govori mi da sam glupa. Tata ga kupuje. Postao mu je saveznik. Ili: Neki dan smo završili na hitnoj. Izrezala se šestarom.“

Ova priča spisateljice Koci neminovno upućuje na propitivanja o promjenama načina života u braku koje se ustvari nikad ne dogode, ali i projicira rijetko široko poznatu sliku o onom dijelu društva na početku 21. stoljeća (priča je smještena u sam kraj 20. i početak 21. stoljeća) unutar kojega još uvijek ima puno njih koji u brak ne ulaze iz ljubavi i poštovanja, iz strasti, već pribjegavaju naučenim načinima dobrog i komfornoga preživljavanja. Razočaranja i nezadovoljstvo koja nastaju pritom, nagovijestit će nam autorica, posljedično dovode do velikih trauma, konstantnih neraspoloženja, do toga da svi protagonisti budu okruženi frenetičnim raspoloženjima i stresom. Svijet naizgled savršene obitelji ruši se kad šokantan razvod dokaže da su svi spremni na očajničke poteze kako bi zaštitili sami sebe.

Koci je cijeli roman ispisala jednostavnim i jasnim jezikom, lišenim nepotrebnih tehnikalija, ali utemeljeno na čvrstoj priči i razmišljanjima te psihološkom stanju glavne junakinje i cijele obitelji, shvaćeno u transgeneracijskim terminima. Knjiga je konstruirana iznimnom vještinom, u kojoj napetost polako raste do šokantnih konačnih otkrića. Štivo je dodatno obojeno sugestivnim kratkim rečenicama; sadržaj se odvija glatko i dinamično, s puno dijaloga koji snažno oslikavaju glavne likove i situacije. Osim toga, tekst je složen na način da autorica vrlo precizno, s vrlo malo riječi, objašnjava konflikte. Tijekom cijeloga odličnoga narativa, kontinuiranim toplo-hladnim zbivanjima uspijeva dati napetost priči, unatoč tijesnoj, komornoj scenografiji (glavnina radnje događa se uglavnom u jednom stanu), zbog čega romanu pravedno pripada autoričin naslov – krletka, jer sublimira sve pritoke priče o psihološkoj sablasti brakova koji se događaju u ograničenim ambijentima iz kojih izlaze uništene žene, emocionalno nestabilna djeca, ljudi obilježeni predrasudama …

Tekst: N.K.B. Fotografije: Ognjen Karabegović

27/09/202405/02/2025

SUNČICA DOLUŠIĆ: MATA HARI I SPIRITI INDONEZIJE ILI DNEVNIK SRETNIH PUTOVANJA

Sveti Augustin je tvrdio da je “svijet knjiga i da oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu”. Novinarka i diplomatkinja Sunčica Dolušić, otišla je dalje: svoje putovanje po Indoneziji objelodanila je u knjizi Mata Hari i spiriti Indonezije, dajući joj životnost koja drugima omogućuje biti čitatelji i putnici koji znaju više o svijetu iz udobnosti svog naslonjača…

Sunčica Dolušić za vrijeme promocije svoga putopisa odjenula je batik, tradicionalnu odjeću u Indoneziji

U Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu, 26. rujna predstavljena je knjiga novinarke i diplomatkinje Sunčice Dolušić – Mata Hari i spiriti Indonezije, ustvari vrlo moderan i literarno uspješan putopis, u kojem ova autorica bilježi niz zanimljivih podataka o Indoneziji, odnosno zemlji koju je evidentno zavoljela. Pritom u knjizi miješa različita gledišta – zemljopisno, povijesno, pejsažno, pa donekle i političko. Činjenica je da su se putovanja radikalno promijenila od pojave interneta: stranice s recenzijama, forumi puni savjeta često nam pomažu u planiranju boravka i odabiru hotela, restorana ili internetske usluge. Instinkt nam govori da treba konzultirati recenzije putolovaca: nije važno to što su ih napisali ljudi koje ne poznajemo, koji se možda kriju pod smiješnim pseudonimima, ali mi im vjerujemo… Ali, to nikada i nipošto nije isto kao vjerovati pravom putopiscu, izoštrena pera, u ovom slučaju Sunčici Dolušić i njenom djelu Mata Hari i spiriti Indonezije, koje slobodno možemo nazvati dnevnikom putovanja po indonezijskim otocima. U ovoj knjizi ne samo da su podmireni svi uzusi fine novinarske reportaže, nego smo dobili pravo putopisno književno štivo, obogaćeno brojnim informacijama povijesnoga značenja, daleko značajnijega od pukoga turističkog informiranja.

Na promociji knjige Mata Hari i spiriti Indonezije govorili su: Sunčica Dolušić, autorica knjige, Nera Karolina Barbarić, moderatorica promocije, i Derian Antonio Daniswara, voditelj odjela za medije i kulturu u Veleposlanstvu Indonezije u Hrvatskoj

Sunčica Dolušić piše neposredno, vodeći računa o svakoj informaciji, intonirajući je na pozitivan, duhovan način – bilo da je riječ o hrani, iscjeljivanju, masaži, drevnoj arhitekturi, bambusu ili tehnološkim uvjetima života i batiku. Temi putovanja pristupa s jakom emocijom, zbog koje ne škrtari na riječima kad opisuje nama nepoznate običaje, način života, ljude, njihove odnose. U zapadnom svijetu u kojem se čini da je biti istinski sretan postala nemoguća misija, Sunčica na svom putovanju po Indoneziji pronalazi sretne ljude i preko njih procjenjuje lokaciju, ljubaznost, čistoću, etiku. Možda sva mjesta koja ona obilazi i potom opisuje u svojoj knjizi nisu prihvatljiva za posjetiti zapadnom čitatelju, ali su idealna za opisati na način kako je to učinila Dolušićka.

*Nošnja i gong, simboli Indonezije na promociji*

Putopisna ili odeporna književnost govori o ljudima, događajima i onome što vidi autor koji se nalazi u stranoj zemlji, a može imati oblik dnevnika putovanja, kojem je jedna od glavnih svrha – čuvanje uspomena i iskustava. Sunčica dokumentiranjem svojih putovanja stvara zapise o mjestima, ljudima koje je srela, stvarima što ih je vidjela i aktivnostima u kojima je sudjelovala omogućujući čitatelju način da uhvati malo njenog putovanja i sačuva ga u memoriji. Kako vrijeme prolazi, sjećanja mogu izblijedjeti, ali dobro dokumentiran putopis pomaže održati ta sjećanja živima. Osim toga, ova knjiga prenosi vrijedne preporuke za pojedina odredišta, na duhovit način daje praktične savjete ili jednostavno s čitateljem dijeli svoju avanturu pripovijedanjem priče. Njezin dnevnik putovanja može postati izvor inspiracije za druge koji planiraju vlastita putovanja, potičući ih da istražuju nova mjesta i stvaraju vlastita sjećanja, ali je istodobno inspiracija za dublje razmišljanje o drugom i drugačijem.

*Sunčica s obitelji Dolušić: majkom Jasminom, nećakinjom Nikom, nećakom Leonom i bratom Tomislavom*

Kao novinarka (radila je u Vjesniku) i diplomatkinja u Indoneziji, Sunčica Dolušić je ovoj knjizi pristupila vrlo ozbiljno, posjetivši sva mjesta koja opisuje i zašavši čak u prašumu, na rubu civilizacije. Ondje joj se i događa saznanje zbog koje je knjigu nazvala Mata Hari i spiriti… Naime, Mata Hari u Indoneziji znači Oko Dana, odnosno Sunce, pa su domaći ljudi njeno ime – Sunčica – pretvorili u Mata Hari. Tako je, eto, knjiga dobila naziv, prevedeno – Sunčica i spiriti Indonezije. No, što je autoricu ovoga putopisa najviše dotaklo? Svakako ljudi i njihova vjerovanja. Otoci Java, Borneo, Sulawesi, Bali i drugi manji – opisani su kao mjesta u kojima vlada neopisiva i neugodna gužva, kao u Jakarti, ili nepomućeni mir, poput onoga u pokrajinskim mjestima gdje, primjerice, žive ljudi bez struje i bilo kakve tehnologije, jedu rižu tri puta na dan i ne poznaju svakidašnju užurbanost, niti je razumiju. U nekim mjestima na Borneu čak nikada nisu vidjeli stranca. Zasebna priča jesu indonezijske religije, običaji i hrana, temeljeni na mitologiji i prema tome usklađenim ponašanjima. Ustvari, cijela je knjiga protkana mitološkim pričama, koje se isprepliću, jednako kao što se isprepliću i etničke grupacije koje su na indonezijskim otocima ostavile otisak. Legende o ljudožderima, bijelom bivolu ili bijelom krokodilu, Drvu Majci ili velikom čovjekolikom orangutanu dovode do promjena u ljudima, duhovnim, mentalnim, pa i bihevioralnim – poručuje nam autorica u knjizi.

*Knjiga je predstavljena u ozračju prijateljstva, čemu su doprinijeli prijatelji autorice i ljubitelji putovanja*

Putovanje i znanje čine neraskidivu kombinaciju i tjeraju putnika na stalnu poniznost kako bi u potpunosti razumio posebnosti, povijest i tradiciju krajeva i naroda koji ga u tom trenutku ugošćuju. Putovati ne znači samo znati – kako to možemo razumjeti iz knjige Mata Hari i spiriti Indonezije – već i nositi različite leće kroz koje promatramo svijet, a promatranje se uvijek mora provoditi s poniznošću, rušenjem predrasuda koje, neizbježno, žive u svakome od nas. Ova knjiga zato nije samo lijepo ispričana priča, već nas postupno vodi do otkrića i kao da poziva na putovanje. I, autorica to čini s onom točnošću s kojom bismo mogli hodati ulicama bilo kojeg grada na svijetu, hvatajući njegove najevokativnije kutke, one koje od nas zahtijevaju da pažljivo promatramo što nas okružuje. To je, mislim, onaj aspekt koji je baš posebnost ove knjige, u kojoj se očituje kulturološka pozadina autorice koja s velikom zrelošću na svakoj stranici povezuje mjesta i misli, promišljanja i zapažanja s kojima se na svom putovanju susreće, fizički i mentalno. Stoga ovo djelo potvrđuje kako je čitanje o dalekim mjestima i čitanje putopisne literature razlog da shvatimo kako nam se daleka mjesta mogu činiti puno bliža nego što možemo zamisliti, omogućujući nam, u isto vrijeme, da skratimo ne samo geografske udaljenosti, već i one vremenske; omogućujući nam da iskusimo iz prve ruke učinke povijesti u svakidašnjem životu (stranice posvećene plemena koja ne žele unijeti novu tehnologiju u svoju sredinu kristalno su jasan primjer).

Autorica i putnica Sunčica Dolušić u ovom putopisu spontano pokušava dočarati ne samo Indoneziju, već složenost svijeta, promatrajući drugu kulturu sa znatiželjom i poniznošću (u novije vrijeme privlači je Južna Amerika, posebice Peru!). Ona kroz spirite iz knjige ponovno prati ta proživljena putovanja koja su je navela da drugačije razmišlja o mnogim stvarima. Samo putujući i pokušavajući srušiti mentalne sklopove koje nameće suvremeno društvo, između redaka kaže Sunčica Dolušić, moći ćemo se istinski obogatiti, razumjeti složenost svijeta i povećati empatiju među ljudima. Nudi nam također razna duhovna promišljanja, pa unutar poglavlja knjige vrlo spretno ubacuje drevne mitove kako bi istaknula svoje misli.

I, na kraju, ništa u moderno doba, kao uostalom ni u prošlosti, ne utjelovljuje osjećaj slobode bolje od putovanja. Sunčica Dolušić to dobro zna i jednako dobro to priopćava čitateljima na stranicama svoje knjige, nezaobilazne za sve ljubitelje putovanja i za sve one koji vole otkrivanje: mjesta, ljudi i sebe…

Tekst: N.K.B. Fotografije: T. Dolušić i Mirko Petričec

25/08/202430/09/2024

PROMOCIJA ROMANA OTOČNA FUGA U VISU: NENAD MARASOVIĆ PREDSTAVIO SE VIŠANIMA I KAO PISAC

U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vis održana je u petak, 23. kolovoza, promocija romana Nenada Marasovića – Otočna fuga. U prepunoj dvorani knjižnice, ovaj viško-zagrebački slikar, ilustrator i pisac predstavio je svoj originalno ispripovijedan i vrlo filmičan roman, o kojem su govorili Dobrila Cvitanović, glavna urednica Hrvatske zore na Visu, Dragutin Lučić Luce, filozof i sociolog, a tekstove je interpretirao Ante Ilić…

Promociji Otočne fuge prisustvovali su brojni uvaženi Višani i njihovi gosti, kao i gradonačelnik Ivo Radica (drugi slijeva), koji je prvi prepoznao važnost ovoga romana za višku zajednicu te ispred Grada Visa pomogao da roman ugleda svjetlo dana…

U jednom je intervjuu svojedobno Nenad Marasović s vrlo malo riječi skicirao svoj rad slikara i objasnio zašto na svojim slikama tretira mnoštvo motiva, rekavši: „Da, riječ je o inventaru sjećanja iz djetinjstva, onako kako pamtim more i otoke.“ I doista, kad se dohvatio pera, bilo je jasno da će u njegov književni tekst prodrijeti boje, „topli i hladni tonovi Mediterana“. Jer, upravo to zbilo se u njegovu romanu Otočna fuga, koji je 23. kolovoza predstavljen viškoj javnosti.

Pa, što bi bilo važno naglasiti o romanu Otočna fuga? Prvo, Marasović je ovim romanom doslikao, čini se, ono što je kao slikar započeo: ispričao je zaokruženiju priču o Visu, kojemu je na taj način dao posebno mjesto u literaturi – nakon što ga je ovjekovječio u likovnoj umjetnosti. Kroz likove koji su ustvari kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski, i posebno kroz lik Pere, snažno prisutnog u početku romana, uvodi nas prvo u krajobrazne te potom u povijesno-činjenične slike iz povijesti ovoga otoka. Strukturiran kao obiteljska saga, Marasovićev roman ponudio je romaniziranu istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. A učinio je to finim folklornim i filigramskim opisima. Odskočivši prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na književno veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u filmskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Oduševljava i činjenica da tijekom cijelog romana uspijeva napraviti izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja. Ali nije!

Obilna uporaba viškoga dijalekta još jedan je element originalnosti ove knjige, kao i dugo trajanje romana te oživljavanje teme s povijesnom pozadinom. Književno gledano, reformulirao je dosadašnje poznavanje povijesti otoka Visa u doba Drugog svjetskog rata na način kako to čine samo ozbiljni autori. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Tematikom, Marasović izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – razdoblje Drugog svjetskog rata i prvih desetljeća socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti,ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima. Uz to, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su, međutim, svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Zahvaljujući upravo ovom piscu, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti, jer tu i takvu socijalističku realnost opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.

Kad je baš o Visu riječ, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija: drugačije od modernih autora u hrvatskoj književnosti, ovaj pisac je od naoko perifernih detalja u romanu napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu (te života Zagrebu), od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse. Ne bi se moglo reći da je lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao potresan egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, ratni dnevnik, success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja, a njegov sin Pero kao svjetski glazbenik.

I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji je on javnosti predstavio kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Odnosno, posvemašnja predanost umjetnosti!

19/08/202405/02/2025

URUČENA KNJIŽEVNA NAGRADA TATJANA RADOVANOVIĆ U AROMATIČNOM OKRUŽENJU VRTA FJORI FORA…

Ovogodišnja, prva po redu, Književna nagrada Tatjana Radovanović, koju je primio novinar i pjesnik Stjepan Mijat Zaninović, dodijeljena je 17. kolovoza 2024. u Gdinju na Hvaru, u aromatičnom okruženju vrta Fjori fora…

Tekst: N.K.B. Fotografije: Daniel Lončar

Književna nagrada Tatjana Radovanović pokrenuta je kao hommage ovoj gdinjskoj slikarici, grafičarki i pjesnikinji, ali i svima onima koji su otok Hvar svojim umjetničkim radom učinili vidljivim. No, Tatjana Radovanović je ne samo otočka, nego i europska umjetnica. Rođena je 25. siječnja 1933. u Gdinju, u obitelji pedagoga i slikara Ivka Radovanovića i Genoveve Visković, kao drugo dijete od njih petero. Rano djetinjstvo provela je u Gdinju. Školovala se u Jelsi, Sinju, Mostaru, Splitu, Zagrebu i Parizu. Školu primijenjene umjetnosti upisala je 1959. u Splitu, nastavila u Zagrebu, gdje je maturirala 1956. na Odjelu zidnog slikarstva. Od 1956. do 1960. radila je kao nastavnik likovnog odgoja na osnovnim školama u Gdinju i Bogomolji. Godine 1960. upisuje se na Likovnu akademiju u Zagrebu, na novoosnovani Pedagoški odjel, a profesori su joj bili Stančić, Ružić, Sabolić, Micheli, Goldoni, Beraković. Diplomirala je 1964. Već sljedeće godine odlazi u Pariz, gdje se uzdržava radeći kućanske poslove i čuvajući djecu; živi na Montparnassu, na mansardi 8. kata. Taj široki pogled na Pariz, nebo i mistične zalaske sunca postaje nepresušni izvor njene inspiracije, pa od 1966. do 1971. slika krovove, njihovu strukturu, ritam linija i ploha. Ciklus slika iz toga razdoblja izložila je 1972. u salonu ULUH-a u Zagrebu. Ta njezina prva samostalna izložba izazvala je veliku pozornost i odobravanje. Likovni kritičar Josip Škunca svrstao je njena platna „među domete Ive Dulčića, Miljenka Stančića ili Ljube Škrljuge“ dajući im „antologijsku vrijednost poslijeratnog slikarstva o gradu“.

Književnu nagradu Tatjana Radovanović dobitniku Stjepanu Mijatu Zaninoviću uručila je vlasnica Fjori fora gardena i suosnivačiva Nagrade, a u ime obitelji Radovanović laureatu je sliku, autorsko djelo Tatjane Radovanović, uručila Julija Galić, Tatjanina sestra i čuvarica umjetničke baštine Tatjane i njihova oca Ivka Radovanovića.

Istim sadržajima Radovanović se predstavila pariškoj publici 1973. u Galeriji Raymond Duncan, kada je rečeno kako ova slikarica „utjelovljuje susret dvaju okamenjenih svjetova… Njeno slikarstvo otkriva strukturu, građu krovova reduciranih, svedenih na mnoštvo trokuta, zbitih, ispresijecanih, ukrštenih, koje nadvisuje sumorna vertikala pravokutnog crkvenog zvonika. Njihov nemir prelazi u dramatičan „ples sablji“ u širokom pastoznom namazu, krajnja suzdržanost tonova, počevši od crno-bijelih, preko osjetljivih iznijansiranih sivih, stvara osjećaj uzvišene ozbiljnosti… Interpretacija likova ide do amblematičnih znakova života u njenim izvornim porivima.“

Na dodjeli Nagrade sudjelovali su i pjesnici koji su nominirani za nagradu: Teo Tomić (lijevo) sa Šolte, i Marita Paštrović (desno), iz Zagreba. Pjesmu treće nominirane pjesnikinje Dubravke Borić iz Podgore čitao je književnik iz Zastražišća i Zagreba – Nikola Kuzmičić (u sredini).

Godine 1971., na Montmartru se pridružuje koloniji umjetnika, pristiglih sa svih strana svijeta. Poput ostalih, i Tatjana je privučena značenjem slavne École de Paris, pa slika portrete, likove svih podneblja, boja i rasa, jednakim interesom znatiželjne turiste, usamljene šetače, kolege i beskućnike. Ministarstvo kulture Francuske otkupilo joj je 1974. sliku „Transfiguration“, s likom starice iz Gdinja (naslikana 1963.), koja se danas nalazi u „Le Fond national d’Art Contemporain“. Četiri godine poslije dobiva diplomu „Mention honorable“ za pastel „Trio“, slike koja je vlasništvo galerije „Arsenal“ u Hvaru. Izbor iz ciklusa „Lica“ izložila je na rodnom otoku, u hvarskoj „Lođi“ 1980. Isti ciklus izlaže u Zagrebu godinu dana poslije, a u studiju galerije Karas 1999. ovaj ciklus, u proširenom obliku, izlaže u izložbenom prostoru crkve Saint-Pierre na Montmartreu u Parizu.

*Svoju poeziju govorile su i gošće pjesnikinje s Visa, Rina Repanić Gotal (lijevo) i s Korčule – Ina Padovan (desno).*

Tatjana je, ukratko, sudjelovala sa svojim likvnim radovima u više od dvadeset samostalnih i skupnih izložbi, od Pariza, Španjolske do Zagreba i Hvara. I uz to sve vrijeme piše stihove. Prvu zbirku pjesama na čakavskom – „Živo stinje“ – objavila je 1999. u ediciji Tin Ujević u Splitu, za koju je na susretu pjesnika 2005. u Selcima na Braču, Croatia rediviva, dobila Maslinov vijenac.

*Organizaciju i program vodila je Luči Lončar, koja je bila i članica žirija, a također je članica Čakavske riči od osnutka (1978.).*

Međutim, Tatjana Radovanović je stihove pisala i na francuskom; dvije pjesme su joj uvrštene u „Anthologie de Poésie du Point du jour“, 2004. i 2005. Godine 2009. objavljuje knjigu na čakavsko-francuskom u izdanju u nakladi Hrvatskog kulturnog društva ‘’Napredak’’ u Splitu, „Tragom zalutalih jeka“, i na čakavskom „U stinju nikle, vikle i obikle“. Preminula je 28. listopada 2019. u 87. godini života u Zagrebu.

*Između ostalih, nastupili su hvarski pjesnici: Sanja Fistonić (gore sasvim lijevo), Irena Matijević (gore u sredini), Tomislav Lazaneo (gore desno), Nela Vrkljan (lijevo). Itd.*

Za ovu književnu nagradu važna je činjenica da je Tatjana Radovanović 1978. pokrenula, s tada aktualnim hvarskim pjesnicima Mirkom Barbarićem, Lucijom Rudan i Nerom Karolinom Barbarić, najstariju dijalektalnu poetsku manifestaciju u Hrvatskoj – Čakavsku rič, uz koju će od ove godine biti vezana nagrada koja nosi ime ove važne hvarske pjesnikinje i umjetnice.

*Folklorna skupina Starogrojčica izvela je set popularnih plesova.*

Nagradu su pokrenuli Fjori fora garden iz Gdinja, sa Stjepkom i Željkom Ćurin na čelu, te Viva grupa iz Zagreba, odnosno udruga za kulturu i očuvanje baštine, koju vodi Nera Karolina Barbarić. Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, a za Nagradu su nominirane pjesme: Ništa lišje, Dubravke Borić (Podgora, Brač); Spara, Tea Tomića (Šolta); Zemja, Marite Paštrović (Hvar, Zagreb) i Jedini put vanka je naprid, Stjepana Mijata Zaninovića. Žiri, u sastavu Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti; Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar, Nagradu Tatjana Radovanović dodijelili su pjesmi Stjepana Mijata Zaninovića, obrazloživši svoju odluku na sljedeći način: Stjepan Mijat Zaninović u nagrađenoj pjesmi donosi novi poetski izričaj na čakavskome dijalektu, odmaknuvši se od dosad često tipičnih tema i načina poetskog izražavanja. U čakavsku poeziju unosi refleksivnost, moderni slobodni stih; s njegovom poezijom čakavski dijalekt je živi, aktualni, govorni, bez redundancija, nestilskih ponavljanja; ne ograničava se na stari, sve manje poznati leksik, premošćuje jaz između pisanog i govornog dijalekta, između pisanog i govornog izraza. Dijalekt je kroz povijest bio proizvod, najdjelotvornije sredstvo prijenosa čakavske kulture, pa je za mnoge dijalektalne pjesnike stoga izbor dijalekta kulturološka potreba, ponekad s ideološkim i klasnim implikacijama, osobito kod onih koji koriste dijalekt kao jezik naroda, alternativu dominantnom standardu. Stjepan Mijat Zaninović tu je alternativu pretvorio u svoju poetsku prednost bez zazivanja nostalgije, vraćanja u prošlost. Štoviše, unio je u čakavski dijalekt ritam novog vremena, dao naslutiti poetsku stilistiku nove generacije, kojoj i sam pripada. Što je žiri također vrednovao.

*Ženska klapa Frecija iz Jelse nastupila je u više izvrsnih vokalnih točaka.*

Dobitnik Književne nagrade Tatjana Radovanović je Stjepan Mijat Zaninović, podrijetlom iz Zastražišća, rođen 25. 10. 1994. U Splitu je završio osnovnu školu i Prirodoslovnu gimnaziju. Godine 2018. preselio se na Hvar. Započeo je studij na Pomorskom fakultetu, radio kao trener karatea (ima crni pojas), a zatim se počeo baviti pisanjem: osnovao je marketinšku agenciju preko koje se iskazao kao vješti autor blogova, reklama, tekstova za videa, web stranice itd. Radi za klijente na hrvatskom i engleskom. Međutim, posebnu pozornost pridaje kreativnom i umjetničkom stvaranju, pa je pisao audio priče za djecu za BABy Bus, osnovao je Story Building, s kojim je odradio bezbroj evenata na kojima potiče i usmjerava kreativnost kod djece. Osnivač je zvučne arhive otoka Hvara – Kolnici O. Štorijih, koja je za kratko vrijeme postala prepoznatljiva medijska priča. Suradnik je Slobodne Dalmacije i dopisnik s otoka Hvara. U poetskom smislu, stvarati je počeo vrlo rano, a uz poeziju piše priče, priče za djecu, slikovnice itd. Njegova knjiga za djecu, Zijevograd, upravo se nalazi u pripremi za tiskanje kod nakladnika.

02/08/202430/09/2024

ODABRAN POBJEDNIK KNJIŽEVNE NAGRADE ZA ČAKAVSKU POEZIJU TATJANA RADOVANOVIĆ

Viva grupa, udruga za kulturu i očuvanje baštine, te FJORI FÔRA GARDEN iz Gdinja, raspisali su, u povodu 46. Čakavske riči i pet godina od smrti pjesnikinje i slikarice Tatjane Radovanović, 20. lipnja, Natječaj za književnu nagradu Tatjana Radovanović za najbolju pjesmu pisanu čakavskim dijalektom ili ikavicom. Natječaj je zatvoren 21. srpnja, a Književnu nagradu Tatjana Radovanović dobio je Stjepan Mijat Zaninović i njegova pjesma Jedini put vanka je naprid…

Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, ali su prihvaćeni radovi njih 24 jer su ostali poslali pjesme na standardnom jeziku, što nisu bile propozicije Natječaja. Dakle, žiri je prihvatio radove sljedećih pjesnika: Dubravke Borić, Haje Gamulin, Ine Padovan, Irene Matijević, Katarine Makjanić, Katarine Simsig, Ljubice Srhoj, Marite Paštrović, Melike Popović, Nataše Jukić, Nele Vrkljan Nenada Kuščevića, Nevena Duževića, Nikole Dominisa, Rajke Anđelić Maslovarić, Rine Repanić, Sanje Fistonić, Stjepana Mijata Zaninovića, Tea Tomić, Tomislava Lazanea, Vane Kovačić, Vesne Štulić, Zore Depolo, Zvonimira Friganovića.

Za nagradu su nominirane sljedeće pjesme: Ništa lišje, Dubravke Borić (Podgora, Brač); Spara, Tea Tomića (Šolta); Zemja, Marite Paštrović (Hvar, Zagreb) i Jedini put vanka je naprid, Stjepana Mijata Zaninovića. Žiri, u sastavu Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar, Nagradu Tatjana Radovanović dodijelili su pjesmi Stjepana Mijata Zaninovića. U obrazloženju Nagrade navodi se sljedeće: Stjepan Mijat Zaninović u nagrađenoj pjesmi donosi novi poetski izričaj na čakavskome dijalektu, odmaknuvši se od dosad često tipičnih tema i načina poetskog izražavanja. U čakavsku poeziju unosi refleksivnost, moderni slobodni stih; s njegovom poezijom čakavski dijalekt je živi, aktualni, govorni, bez redundancija, nestilskih ponavljanja; ne ograničava se na stari, sve manje poznati leksik, premošćuje jaz između pisanog i govornog dijalekta, između pisanog i govornog izraza. Dijalekt je kroz povijest bio proizvod, najdjelotvornije sredstvo prijenosa čakavske kulture, pa je za mnoge dijalektalne pjesnike stoga izbor dijalekta kulturološka potreba, ponekad s ideološkim i klasnim implikacijama, osobito kod onih koji koriste dijalekt kao jezik naroda, alternativu dominantnom standardu. Stjepan Mijat Zaninović tu je alternativu pretvorio u svoju poetsku prednost bez zazivanja nostalgije, prošlosti, vraćanja u djetinjstvo. Štoviše, unio je u čakavski dijalekt ritam novog vremena, dao naslutiti poetsku stilistiku nove generacije, kojoj i sam pripada. Što je žiri također vrednovao.

Nagrada će biti dodijeljena u Gardenu, Gdinj na Hvaru, 17. kolovoza 2024. Svi nominirani i sudionici u Natječaju dobit će priliku tada javno predstaviti svoje pjesme.

Vidimo se u Gdinju!

20/06/202430/09/2024

OTVOREN NATJEČAJ ZA KNJIŽEVNU NAGRADU TATJANA RADOVANOVIĆ

VIVA GRUPA, udruga za kulturu i očuvanje baštine, te FJORI FÔRA GARDEN iz Gdinja, nastavljaju svoju misiju poticanja na pisanje i čitanje poezije na zavičajnim idiomima. Stoga u povodu 46. godina Čakavske riči raspisuju…

KNJIŽEVNI NATJEČAJ TATJANA RADOVANOVIĆ

ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU

Članak 1.

Ovim Natječajem, reguliranim Statutom, danom 20. lipnja 2024. (prvi dan ljeta) utemeljuje se Nagrada Tatjana Radovanović za književno i likovno stvaralaštvo. Nagradu utemeljuju Udruga Viva grupa, za kulturu i očuvanje baštine iz Zagreba, te Fjori fôra garden iz Gdinja.

Članak 2.

Utvrđuje se da Utemeljitelji ovom nagradom žele potaknuti dodatno zanimanje i trud u očuvanju dijalektalne, regionalne i zavičajne književnosti. Povod je 46 godina uzastopnog održavanja Čakavske riči, manifestacije koja je dosad okupila brojne pjesnike, a upravo je Tatjana Radovanović jedna od osnivačica Čakavske riči.

Članak 3.

Pravo sudjelovanja na prvom Natječaju za najbolju pjesmu na zavičajnom idiomu imaju svi zainteresirani građani na području Splitsko-dalmatinske i drugih županija koji poznaju čakavštinu, čakavske te ikavske idiome i njima se služe u govornom i pisanom obliku.

Za najbolju neobjavljenu pjesmu dodijelit će se:

KNJIŽEVNA NAGRADA TATJANA RADOVANOVIĆ ZA NAJBOLJU PJESMU NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU, koja podrazumijeva:

PLAKETU za najbolju pjesmu na zavičajnom idiomu + autorsku sliku Tatjane Radovanović iz umjetničkog fundusa obitelji Radovanović te poklon paket izvornih proizvoda otoka Hvara.

Sudionici u Natječaju koji dobiju dosta bodova, a nisu osvojili Nagradu, dobit će Priznanje za doprinos očuvanju, razvoju kulturne i umjetničke baštine. Uz Priznanje, dobitnicima također pripada i poklon paket izvornih otočnih proizvoda.

Članak 4.

Radovi se šalju isključivo na e-mail adresu: viva.verbum1@gmail.com.

Rok za prijavu je do 20. srpnja 2024.

Naputak: Pjesme valja potpisati imenom i prezimenom, navesti adresu, e-mail adresu, broj telefona, godinu rođenja i kratku biografiju.

Članak 5.

Na Natječaj se mogu prijaviti autori stariji od 15 godina, a svaki autor može poslati najviše dvije neobjavljene pjesme (pjesma se smatra neobjavljenom ako nije javno izvođena i objavljena u tiskanom obliku).

Članak 6.

Prosudbeno stručno povjerenstvo (koje biraju utemeljitelji) izabrat će najbolje pjesme i dodijeliti nagrade.

Članak 7.

Slanjem pjesama na Natječaj autori ujedno pristaju na moguću objavu pjesama prema izboru prosudbenog povjerenstva. Smatramo da će sudjelovanje mladih autora na ovom Natječaju pridonijeti većoj ljubavi prema dijalektalnim govorima, otocima i tamošnjem načinu života.

Članak 8.

Rezultati Natječaja bit će objavljeni 1. kolovoza 2024. Dodjela nagrada predviđena je za 17. kolovoza u 19 sati, u Gardenu, Gdinj, u sklopu manifestacije 46. Čakavska rič.

28/05/202430/09/2024

NENAD MARASOVIĆ – OTOČNA FUGA: SA SVEČANE PROMOCIJE U NOVINARSKOM DOMU

U Zagrebu je, u Novinarskom domu, 27. svibnja održana velika promocija romana Otočna fuga Nenada Marasovića. O filozofijskim i literarnim vrijednostima ovoga uspješnoga romana govorili su Dragutin Lučić Luce, filozof i novinar, Nera Karolina Barbarić, urednica romana, i sam autor. Glazbene točke izveo je mladi uspješni glazbenik i student Akademije dramskih umjetnosti, Lav Novosel…

Fotografije: Ognjen Karabegović

U prepunoj velikoj dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu, promovirano je novo umjetničko djelo slikara Nenada Marasovića – roman Otočna fuga. O značenju riječi fuga te o implikacijama te riječi, u samome uvodu u promociju, govorio je Dragutin Lučić Luce, osnaživši na taj način kulturološko i vrijednosno značenje Marasovićeva djela. Lučić je filigranski povezao naslov romana s poviješću otoka Visa i svakovrsnim emigracijama (pa i migracijama unutar Hrvatske!) ljudi s otoka, uronivši u tematiku na način kako je to u romanu zapravo i prikazano. Nera Karolina Barbarić, urednica knjige, osvrnula se na roman kao djelo koje potiče, otvara nova propitivanja života i sudaranja ideologija sredinom 20. stoljeća koja su zapravo obilježila cijelo stoljeće.

**Promocija romana Otočna fuga održana je u prepunoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu**

No, što je zapravo važno naglasiti o romanu Otočna fuga Nenada Marasovića? Literarno promatrano – to je moć teksta.

**Nenad Marasović potpisuje knjige nakon promocije**

Marasović je s ovim romanom odskočio prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na stilski veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u fimskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Već u prvom dijelu romana oduševljava činjenica da je napravio izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja.

**Ulomke iz romana Otočna fuga čitali su Janko Popović Volarić i Stjepan Perić**

Eto, tu se otkrio kao vješt pisac. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Prvo, Marasović tematikom izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – Drugi svjetski rat i socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti, ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima.

Drugo, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“ Mislim da bi se roman Otočna fuga strukturiran ovako kako jest dopao Krleži… Zahvaljući Marasoviću, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost opisuje Nenad Marasović u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.

Treće, uz to što je roman Otočna fuga prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je to djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Drugim riječima, originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.

Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski.

Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad upoznate Nenada Marasovića, kao da ste upoznali Sanjina, junaka iz romana: tek što ste ga upoznali kao mirnog, tihog, povučenog, on okrene u cinizam i borbenost.

**Uvodnu riječ na promociji iznio je filozof i novinar Dragutin Lučić Luce, a o romanu je govorila i urednica Nera Karolina Barbarić**

Šesto, nikada do sada literatura nije ponudila istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. To je učinio Nenad Marasović kroz nekoliko sporednih likova u romanu i finim folklornim opisima svakidašnjeg otočnog života. Nenad Marasović je drugačiji od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, u romanu je napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu i u Zagrebu, od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse.

**Mladi glazbenik i glumac (student ADU) Lav Novosel izveo je nekoliko skladbi glazbenih klasika i zadivio publiku**

I sedmo, nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, politički i ratni dnevnik te success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja. I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji on realizira kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Predanost umjetnosti!

**Nenad Marasović sa suprugom Snježanom, poznatom balerinom**

Možda to najbolje može ilustrirati slučaj velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika, nominiranog za Nobela nekoliko puta, koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora 60. i 70. prošloga stoljeća, a koji je najaktivnije djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Pa tako Sandberg kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubavi: „S 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine na West Pointu sam bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89., kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti: „ Da mi je bog dao da poživim još barem pet godina, stvarno bih postao veliki umjetnik!“

Kad pročitate biografiju Nenada Marasovića i njegov roman, shvatit ćete da je imao život i karijeru na bogatstvu koje bi mu zavidio i sam Carl Sandberg…

24/05/202430/09/2024

OGNJEN KARABEGOVIĆ I NJEGOVA FOTOGRAFSKA PRIČA

Nazvali su ga gradskim voyerom, kraljem urbane fotografije; iza sebe ima sijaset izložbi, predstavio se međunarodnoj javnosti kolorima i crno-bijelim fotografijama, pobrao zamaman broj nagrada za svoje fotografske radove, ali svejedno je Ognjen Karabegović najnovijom izložbom u Galeriji bošnjačke nacionalne zajednice u Ilici 54, u Zagrebu, pod nazivom Moja priča, stvorio događaj na kojem je, u prepunoj dvorani, pokazao snažan, nadrealistički obojen zaokret u urbanoj zagrebačkoj fotografiji…

Piše: Nera Karolina Barbarić

„Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakidašnjeg sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe jednom prilikom Ognjen Karabegović, nazvavši tada svoje radove uličnim fotografijama. „Najviše me privlači ulična fotografija“, objasnio je„ zato što ima neku svoju priču. Ima štofa. No, i dobar portret i dobra arhitektura ima svoje opravdanje u fotografiji.“ Zapravo, “ulična fotografija i fotografiranje ljudi” – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju u magazinima, plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo. Ulične fotografije, zahvaljujući tehnologiji i sveprisutnim selfijima, više i nisu neko fotografsko otkriće. E, zato baš valja reći kako Karabegović ustvari snima – urbane fotografije, koje odišu iskrenošću i pedantno ulovljenim trenucima u gradskim kontekstima; silno voli ovjekovječiti zanimljive prizore koje velika teatraličnost ulice spontano proizvodi. Za te će situacije ovaj fotograf reći: “Najbolji fotograf je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom!” – posluživši se, dakako, krilaticom koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“.

*Senada Kadribašić, sarajevska književnica*, *održala je vrlo inspirativno uvodno slovo o radu Ognjena Karabegovića*. Foto: Đurđica Kocijančić

Otvarajući izložbu Moja priča, sarajevska je književnica i autorica predgovora kataloga za izložbu, Senada Kadribašić, ovako oslikala autora: „Veliki zaljubljenik u fotografski medij, Ognjen Karabegović neprestano traga za motivima, kako bi stvorio pravu umjetničku fotografiju. U tome i uspijeva, loveći najimpresivnije trenutke, fragmente prirode, ili za motiv tražeći momente različitih emocija na ljudskim licima, te tako bilježeći nevjerojatno snažne facijalne ekspresije. Arhitektonski značajni objekti i njihovi fragmenti, gradska vreva i užurbanost Zagreba. Supkultura ovoga velegrada i mnogi drugi motivi čine bogatu trpezu, s koje, ovaj već odavno afirmirani umjetnik, uzima najinteresantnije, najintrigantnije komade poput voćke kojima će začiniti svoj umjetnički izraz i predati ga javnosti na divljenje, ali i zadovoljiti i nahraniti svoj umjetnički duh.“

I, zbilja – eto nam još jedne uistinu gurmanski fine izložbe fotografija u Zagrebu. S obzirom na broj i raznovrsnost sadržaja snimljenih fotografija, u odabiru za ovu izložbu Karabegović se evidentno odlučio za one fotografije koje će potpunije dočarati njegov aktualni stvaralački, osobni fotografski pristup i likovni izričaj. A te su fotografije nastajale tijekom više godina; njima je – odabirom motiva, lica, situacija i postprodukcijom – Ognjen pokazao kako pripada onoj plejadi autora koji razmišljaju umjetnički, pa se često zbog toga odlučuju za crno-bijelu fotografiju. Međutim, neki, poput njega, i dalje zadržavaju svoju objektivnu superiornost, onu koja proizlazi baš iz crno-bijelog, jer boja je percepcijski snažan element, koji privlači pozornost promatrača i pitkija je. A dok stvara crno-bijelu fotografiju, Karabegović ostvaruje nešto što je istodobno apstraktno i izuzetno stvarno, što mu kadar ponekad čini čudnim, jer za stvaranje zanimljivih fotografija nije dovoljno pretvoriti boje u sive tonove, kako je to svojedobno objasnio veliki fotograf Rob Sheppard. Kad nema boje, a da bi prenio svoju poruku, koristi se linijama, teksturama, oblicima, perspektivama… Ukratko, jednobojnost je zacijelo njegov prvi fotografski jezik, što unosi više autentičnosti i originalnosti u odabrane fotografije. Crno-bijeli kadar omogućuje mu da stvari prikaže iz drugog kuta, pa mu fotografija djeluje kao da je gotovo izvan vremena, ali je savršeno prikladna za ilustraciju društvene stvarnosti; kao rezultat toga, nadživljavaju modu i ostaju urezane u vremenu.

**Ognjen Karabegović: Ljiljana (lijevo); Gospar Đelo (desno)**

Rad na kontrastu jedan je od temeljnih koraka koji je uočljiv na Ognjenovim fotografijama. Vrlo svijetla područja postaju bijela ili gotovo bijela, dok jako zasjenjena postaju crna. Istodobno, meko svjetlo stvara paučinaste i vrlo nježne nijanse. Tako prizor postaje jasniji, lakši za proziranje i učinkovitiji. Karabegović se na ovim fotografijama poslužio i stanovitim umjetničkim lukavstvom: crno-bijela fotografija po svojoj se prirodi udaljava od stvarnosti, jer stvarnost nije crno-bijela, ali spontano čini fotografiju apstraktnijom i odsutnost boje ostavlja više prostora za tumačenje.

**Ognjen Karabegović: *Dama u crnom (lijevo); Igre na mreži* (desno)**

Zašto ističem Karabegovićevu crno-bijelu fotografiju? Jer i on, poput velikog brazilskog umjetnika Salgada, ostvaruje fotografije na način da promatrač primjećuje detalje u njegovim kadrovima koje nikad prije nije uočio. A to se posebno odnosi na crno-bijele fotografije, koje su i na ovoj izložbi prevagnule. Međutim, sve izloženo reproducira stvarnost, kadar mu ima intenzitet koji kao da je okružen zrakom misterije i komunicira izravno u srce gledatelja. Svjesno koristi crno-bijelo kako bi bolje prikazao linije, krivulje, geometrije i reljefe gradova, jer takva fotografija naglašava i sublimira urbanu arhitekturu. Crno-bijela fotografija i urbani krajolik savršeno se spajaju kada je riječ o ovjekovječenju grada noću; boja tada postaje dodatak i samo fiksna ili pokretna svjetla noćnog urbanog života i njegova transponiranja: igra odraza na osvijetljenim zgradama, koji su beskrajni izvori inspiracija za fotografa Ognjenova tipa, jer omogućavaju višestruke efekte zamućenja, dugih ekspozicija, dubokih polja… Pojednostavljeno, riječ je o suvremenom i minimalističkom dekorativnom učinku s maksimalnim umjetničkim postignućem.

*Ognjen Karabegović na izložbi*. Snimio: Samir Cerić Kovačević

Ipak, ova je izložba pokazala tek manji dio Karabegovićeva opusa, jer njegovo se stvaralaštvo proteže od dokumentarnog, reporterskog do umjetničkog, a likovni izričaj od figurativnog, apstraktnog do najsuvremenijih diskursa proširenog polja fotografije. Privlači ga, ukratko, svijet suprotnosti, bilo da je riječ o neodređenosti motiva i njihova sadržaja i značenja, granici između unutarnjeg i vanjskog svijeta. A tijekom svoje karijere Ognjen Karabegović je realizirao sijaset uspješnih fotografija te ih izložio na brojnim izložbama, stvorivši ekskluzivne kadrove koji imaju neobične ljude, djecu i/ili situacije, arhitektonske objekte kao protagoniste. Njegov bismo stil stoga mogli bez imalo oklijevanja definirati kao smiren, ironičan i bezobziran u pravom trenutku. Ne znam je li se Karabegović odlučio usredotočiti na uličnu fotografiju (kao „voyer“, jer što je fotograf do li voyer…) kako bi snimio neočekivane i zabavne trenutke – koji bi se mogli dogoditi i bilo gdje na ulicama diljem svijeta – ili je samo obdaren neobičnom osjetljivošću i empatijom, odnosno vještinom prepoznavanja dragocjenih trenutaka, ukradenih iz neumitnog prolaska vremena.

**Izložba Moja priča privukla je velik broj posjetilaca i glazbenika koji su nastupili (lijevo).** **Snimila: Đurđica Kocijančić**

Kao posve moderni fotograf, Ognjen je istinski lovac na ekskluzivne kadrove, jer želi prikazati fotografiju svog idealnog svijeta. Ako to fotoaparatom ne pronađe, izmisli – postprodukcijom. Međutim, Karabegović nije naivan autor, zna on primijeniti i, primjerice, ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, kako bi stvorio iskrene kadrove, odnosno fotografije na kojima „meta“ fotografa kao da nije svjesna portretiranja. Uz to su mu pozadine iznimno zanimljive, jer se koristi svim detaljima koji na fotografiji bivaju „pejsaž“, okruženje, urbani teritorij – a sve to da bi stvorio idealnu fotografiju.

Ognjen Karabegović rođen je u Banja Luci 1959. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, a fotografijom se bavi od 1973. U svijet umjetničke fotografije ozbiljnije je ušao 2006., dolaskom u Zagreb. Izlagao je na devet samostalnih i mnogim grupnim izložbama, između ostalih i na Međunarodnom Photofestivalu u New Yorku (gdje mu je izloženo 30 fotografija), u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, na grupnim izložbama fotografskih udruga Fotogard i Cro Art Photo Club itd. Na nagradnom natječaju “Epson” (Hrvatska, 2010.) osvojio je prvo mjesto s fotografijom “Savski nocturno”; 2021. dobio je Kristalni svijet, prvu nagradu za fotografiju na temu Priroda u koroni, što ju dodjeljuje magazin Dom&vrt i portal lijepimojdom.com, a Nagradu Tošo Dabac za cjelokupni dosadašnji rad, postignuća i djelovanje na polju fotografije (2022.). Radovi su mu se našli i na kalendarima riječkoga Novog lista, hrvatskoga izdanja National Geographica, ali i na kalendaru Ine. Radove objavljuje i u raznim specijaliziranim časopisima i magazinima poput Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel Magazin, Riders Digest (Hrvatska) itd. Od 2011. radi kao fotoreporter novinske fotoagencije Halopix.

Ukratko, fotograf Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba Moja priča predstavljanje je tek pomno odabranih uzoraka iz autorova djela. Međutim, ovom je izložbom, premda mu svi radovi nisu novi, zapečatio svoj ultramoderni pristup u fotografiji.

20/05/202430/09/2024

VEGETARIJANSKA KUHARICA OTOKA HVARA ILI ARHIPELAG NOVO STARIH OKUSA

Sanjate li o otkrivanju autentičnih okusa i nezaboravnom kulinarskom iskustvu tijekom putovanja, recimo na otok Hvar? O tomu da uđete u skrivene kutke malih mjesta koja nude ne samo izniman ambijent, već i kuhinju bogatu okusima i lokalnim specijalitetima? Dovoljno je da uzmete kuharicu Dominke Juzbašić Vegetarijanska kuharica otoka Hvara, koju je objavila Turistička zajednica Jelsa, mirisi i okusi samo će vas zapljusnuti…

Tekst: Nera Karolina Barbarić

*Vegetarijansku kuharicu otoka Hvara objavila je TZ Jelsa*

Sjećate li se možda citata iz Henrika IV , Williama Shakespearea, koji glasi: “ Dobra hrana i dobro vino, to je raj na zemlji ”. E, takav raj odavno se oblikovao na otoku Hvaru, pretvarajući se u dobru čašu bijelog robusnog vina, koja prati jela intenzivnog okusa i opojnih mirisa. Jer, tradicionalni otočni recepti otkrivaju najautentičniju dušu Hvara, gdje se pastirska i ribarska tradicija miješa sa seljačkom, ne zaboravljajući jela koja na stol donose sav miris mora koje okružuje drevni Faros. No, simbol hvarske otočne kuhinje i gastronomske tradicije ikonično su baš vegetarijanska jela, odnosno jela temeljena na vegetarijanskoj ponudi, koja sadrže grašak, mahune, bob, sočivice, mišance, divlje šparoge, divlje artičoke itd. Bogata, izvorna i raznolika, hvarska kuhinja smatra se dijelom mediteranske prehrane, koju je UNESCO proglasio nematerijalnom baštinom čovječanstva. Zašto? Zato što je ta kuhinja mjesto susreta, sjećanja, povijesti, kulture i tradicije. Dočim, u gastronomskom smislu, hvarska je kuhinja, poput drugih otočkih kuhinja na hrvatskome arhipelagu, ustvari “siromašna”, što je podsjetnik na život oskudnih poljoprivrednih resursa, gladi i ratova, ali je također pod snažnim utjecajem balkanske i venecijanske kuhinje, s austrijskim i francuskim primjesama.

*Punjene paprike s lećom moderni su klasik*

Povrće i mahunarke, uzgajano u malim obiteljskim vrtovima, oduvijek ima važnu ulogu u lokalnoj prehrani. Prepoznala je to i Dominka Juzbašić, koja je u svojoj knjizi „Vegetarijanska kuharica otoka Hvara“ obasjala gastronomsku dušu otoka, donoseći recepte inspirirane hvarskom prehranom ili oporavljajući jela koja imaju vrlo staro podrijetlo i korijene u pastoralnim, seljačkim i pomorskim tradicijama. Kroz 33 znalački koncipirana recepta (u knjizi objavljenoj na hrvatskom i engleskom!) ponudila je jela od jednostavnih namirnica, ali proizašla iz susreta s različitim mediteranskim kulturama koje su obilježile povijest otoka, okruženog jednim od najljepših mora i mirisima divlje i nekontaminirane prirode. Ukratko, ova kuharica je izvrstan spoj tradicije, kvalitete, modernosti i okusa. Recepti poput Artičoke s bobom i mladim graškom, Mišanca, Šalše od domaće rajčice invokacija su tradicijske prehrane temeljene upravo na povrću, ali vjerno spajaju prošlost i sadašnjost. Dominka Juzbašić u kuharici, koju je kao projekt prepoznala i objavila Turistička zajednica Jelsa, modernizira recepte, neke više, druge manje, ali zadržava vjeran način pripreme, pridodavši nešto „restoranskog“ duha (na način, primjerice, da skraćuje vrijeme pripreme, budući da se jela na otoku pripremaju duže i uglavnom na „tihoj vatri“). Moderne domaćice to će zacijelo znati cijeniti.

*Lijevo: crna marinirana maslina. Desno: Šalša od pomidora (rajčica)*

Morfološke karakteristike Hvara, pa i klima, oduvijek su pogodovali proizvodnji prave, visokokvalitetne hrane. Raznovrsna i bogata okusima, tijekom svoje duge povijesti otočna prehrana jest obogaćena vanjskim utjecajima, ali su svejedno pečenje domaćega kruha, maslinovo ulje, kozji sir i vina njezin amblem. Uz, dakako, morska i kopnena jela. Da bi se bolje razumjela ova kuharica i odnos autorice prema hvarskim „običnim“, svakidašnjim “pijatima” u tradiciji, odnosno izvorno vegetarijanskim jelima, treba znati da – budući da je posrijedi u osnovi ribarska i seljačka kuhinja – posjeduje vrlo širok izbor okusa, od najfinijih do najintenzivnijih. Osim toga, jela su jednostavna, bez nereda na tanjuru, okusi su prirodni, autentični, neprerađeni u odnosu na složenost koja karakterizira recepte mesojeda. Ali to ne znači da svojim šarenim jelima ne oplemenjuju okus začinima i aromama, naprotiv!

Vegetarijanska hvarska kuhinja vrlo je konsolidirana: autorica poznaje osnove tradicije i tehniku obrade otočnih namirnica, pa s lakoćom ostvaruje svojevrsni kulinarski kodeks koji će čitatelja dovesti do otkrića vegetarijanske prehrane, što podjednako vrijedi za profesionalce kao i za entuzijaste. Uz to, otkriva posebnosti i dovodi u napast kušanja, ne samo zbog proždrljivosti i užitka nepca, već i zbog užitka susreta s kulturom. Koncept da je hrana kultura zapravo nije nov; rezultat je, možda i najbolje namjere, dosadnog medijskog preeksponiranja. Hrana je oduvijek bila kultura, iako smo je u drugoj polovici 20. stoljeća gotovo zaboravili, zaslijepljeni željom za napretkom i oslobađanjem od „seljačkog podrijetla“, za koji nam ova kuharica upravo pomaže da se tome vratimo. Ali, modernom vremenu prilagođeniji i na sofisticiraniji način. Dominka ustvari redefinira karakteristike hrane koju konzumiraju otočani, koji su uvijek jeli određenu hranu kuhanu na određene načine i u zaštićenoj otočnoj niši. Stanovnici Hvara svojevrsna su gastronomska manjina, ne samo zbog genetskih i geografskih razloga, već zato što slijede “manjinsku mediteransku prehranu”. I još tu naviku ističu.

Turistički gledano, Hvar se može otkrivati i kroz hranu, jer je cijeli otok bogat “netrivijalnim stvarima”. Nažalost, od raznolikosti postojećeg i jestivog povrća, žitarica i mahunarki, koristi se danas samo mali broj njih. Ali, nakon što proučite kuharicu Dominke Juzbašić, shvatite da je moguće kombiniranjem sastojaka stvoriti beskonačan broj uvijek različitih, zdravih i vrlo ukusnih jela, pa uz to nisu nužno potrebni industrijski proizvodi. Uostalom, namirnice za ta jela s vrtnim proizvodima nalaze se posvuda, a ukusna su hladna i topla.

Kuhinja temeljena na lokalnim namirnicama srce je i duša hvarskoga načina života. Hvarska vegetarijanska kuharica u tom smislu predstavlja kulinarsko putovanje na koji nas Dominka Juzbašić vodi kao u svojevrsni obilazak okusa, mirisa i tekstura, koje karakteriziraju svježe, lokalne namirnice, robusna maslinova ulja (pa autorica čak izričito navodi, primjerice, od kakve masline koristiti ulje uz pojedina jela, pa za realizaciju, primjerice, Divljih šparoga s jajima navodi u receptu ulje od masline oblice), aromatično bilje… Premda u receptu za spravljanje mišance (samoniklo poljsko gorkasto bilje!) sugerira kao dodatak tostirani kruh namočen, odnosno pokapan skupocjenim uljem origana, što izaziva dodatnu gorčinu, osvojila me njena sklonost začinjanja jela origanom, koji je kultna otočna aromatična biljka, jedna od najstarijih. Dodavanje origana izvrsna je ideja ako klasičnim sastojcima želite dati drugačiji pečat. Hvarski divlji origano bogat je eteričnim uljima, lagan i posebno ukusan, više od klasičnoga. No, Dominka ima još kretivnih ideja, pa jelima dodaje i druge eteričnim uljima bogate začinske biljke; kozjem siru zrna nara (grčki način!); bira intezivne klasike poput rogača ili patlidžana; poigrava se citrusima, smokvama, bademima; povrće sprema na brujet …

Bit ove kuharice je, ukratko, u autoričinoj sposobnosti pretvaranja jednostavnih, sezonskih namirnica u zdrava i ukusna jela. Ali, otočni život nije ograničen samo na ono što je na tanjuru, već i na to kako je prezentirano. Dizajnerski element igra zato važnu ulogu u stvaranju recepata otočnoga blagovanja. Dominka obroke pretvara u mala jestiva remek-djela (Prhka pita od kozjeg sira, špinata i dunja, Domaće krafne od pirova brašna, Torta od rogača i naranče itd.). Mi koji potječemo s otoka razumijemo važnost ove pitome veze između hrane i dizajna i cijenimo što je ova kuharica osmišljena kako bi podigla otočki stol na višu razinu. Međutim, na stranicama ove kuharice pronaći ćete, osim recepata – entuzijazam i energiju s kojom Dominka Juzbašić prenosi svoju ideju kuhanja, ali i svoje vrijednosti i potrebu za svim svjesnim pristupom hrani i okolišu. Ako mislite da je kuhanje povrća teško i složeno i da je nemoguće postići da ga djeca cijene, možda vam ova knjiga može pomoći da preispitate svoja uvjerenja.

Dominka Juzbašić, kontinentalka iz Petrinje, rođena u Sisku, veterinarka je koja dugo već izučava i prakticira vegetarijansku prehranu. Instruktorica je joge i zaljubljenica u hranu i otok Hvar. U svojoj kuharici pokazala je da je moguće kuhati na biljnoj bazi, štedeći dragocjeno vrijeme, te da čak i oni koji nisu navikli jesti povrće mogu eksperimentirati s ovom vrstom kuhanja. Knjiga bi mogla biti korisna podjednako obiteljima i onima koji nemaju na raspolaganju mnogo vremena ili se muče uvesti u prehranu više povrća i mahunarki, više lokalnih autohtonih proizvoda.

Kuhinja s povrćem može poprimiti mnoge oblike, a Vegetarijanska kuharica otoka Hvara pokazuje i da može biti u potpunom skladu s poviješću, jer upravo je kuhinja to što vraća dostojanstvo, suosjećanje i poštovanje tradicije, koja jednostavno reinterpretira, bez žrtvovanja okusa.

Dominka Juzbašić podijelila je knjigu po namirnicama, okusima, slasticama, ali ju je postavila kao priču iz prvog lica i na taj način posvetila svima onima koji žele prihvatiti vegetarijansku prehranu ili je samo bolje razumjeti. Međutim, velika bi šteta bila ako nakon čitanja Dominkine vegetarijanske kuharice ne zapamtite barem jedan recept: barem jedan recept kojim ćete se povezati s mediteranskom kuhinjom, tradicijom i ljepotama Hvara!

Jer, ako je suditi po Vegetarijanskoj kuharici otoka Hvara, granice otočne tradicije nikad nisu bile tako široke, meke, otvorene. Nikad nam okusi koji nam nedostaju kad smo odsutni i koje tražimo svaki put kad se vratimo nisu bili bliži…