RADOST U MISTIČNIM DJELIMA VLATKE BAUER

Produhovljena autorica velikih likovnih mogućnosti, podrijetlom Vukovarka iz obitelji jako naklonjene umjetnosti, Vlatka Bauer svojom mističnom duhovnošću,  neobičnim perspektivama, donekle pomaknutom dimenzionalnošću i jakom dozom apstrakcije, poput velikih naivnih umjetnika iz nedavne prošlosti, u svoja djela utiskuje radost koja je/nas usrećuje i liječi od svakoga ovozemaljskoga zla…

Mali formati skulptura svetaca Vlatkina su velika umjetnička preokupacija

“Osobni pogled na svijet i zatvorenost u male formate otkriva nam istinsku strast za likovnost, koja se u Vlatkinu slučaju proteže i na svijet trodimenzionalnih likova. Uz dječju zaigranost u procesu stvaranja malenih mozaika pitamo se gdje je uistinu razlika između likovnosti i dekorativnosti? – napisala je prof. Verica Jadanec u proslovu za izložbu mozaika “Dva svijeta”, održane u ožujku 2014. u Velikoj Gorici, najavljujući Vlatku Bauer kao umjetnicu koju ćemo poslije sresti kao produhovljenu autoricu velikih likovnih mogućnosti i koja vlada umjetničkim tehnikama na gotovo svim tradicionalnim materijalima. Izložbe “Moj anđele” (2016.), “Ljubav  –  vrijednija od svega” (2017.), dvije izložbe u 2019. godini (“Sjećanja”, “Ljubav – vrijednija od svega”) i “Sjećanje na Vukovar”, iz studenog 2020. – sve do najnovijega “Križnoga puta”, pokazale su kako Vlatka Bauer stvara snažnom intuitivnom duhovnom spoznajom: mistično nadahnuće, kako će umjetnica i sama priznati, što ga je doživjela posjećujući crkve,  promatrajući svece, ustvari djela likovnih majstora, motiviralo ju je da se prihvati te pomalo zapuštene teme u umjetnosti. I učinila je to,  najprije u mozaiku, u malim formatima, obrađujući motive anđela, svetaca, cvijeća, majčinstva, inspirirana djelima bizantske ikonografije i kršćanskoga srednjovjekovlja. Svoje mozaike i mozaične skulpture Vlatka radi doslovno lijepeći zrnca pijeska i sitnoga kamena, koja nakon završetka montira na mramor. Napravljeni baš tako, od neobičnih i probranih sitnih kamenčića i pijeska, njezini su mozaici ustvari bili prva likovna naznaka da Vlatka Bauer izlazi iz okvira  darovite „amaterske“ umjetnice i svojim se začudnim djelima   otkriva kao vrsna autorica  – nove hrvatske urbanizirane naive.

Možda će se kakvome kritičaru ova tvrdnja doimati zabludnom, no treba znati da naivna umjetnost pretpostavlja  umjetnika, više ili manje samoukoga  slikara i kipara, ili istodobno slikara i kipara, bez formalne umjetničke naobrazbe, koji postiže vlastiti kreativni stil i visoku razinu umjetnosti. E, baš to nalazimo  kod Vlatke Bauer. Prepoznatljivi individualni stil i zapravo pjesnička, lirska priroda razlikuju je kao  umjetnicu naive od ostalih “amaterskih” slikara i kipara, samoukih umjetnika općenito. Vlatkin pogled na dimenzionalnost, na linije, pa i na tehnike, način rada, jest stav umjetnika naive, očitovan u neobičnim proporcijama i perspektivi te stanovitim nelogičnostima oblika i prostora. Kao kod svih važnih umjetnika toga pravca u umjetnosti, takve su karakteristike izrazom  slobodne kreativne mašte, pa tako i kod nje. Ono što stara naiva favorizira  –  ruralne motive, zapostavljene i neomiljene kod urbanoga komercijaliziranog društva, kod Vlatke je to mistika, svijet religijskih motiva, također dugo zapostavljan. Ali i urbaniji.

Unutar svih oblika njene umjetnosti, podjednako kod mozaika, reljefnih slika na staklu, skulptura ili radova u kamenu,  izviru različite emocije,  mnogo vidljivije od bilo kojeg vladajućeg oblika logike ili razuma. Njene uobičajene teme nisu samo, kao kod starih naivaca, “životna radost”, “zaboravljena priroda”, “izgubljeno djetinjstvo” i “čudo u svijetu”,  njena  naiva ne odražava samo pozitivne aspekte života, već unutar staro-novoga žanra u Vlatke  nalazimo mračne i tragične teme: rata, bježanja, raspeća. Ali i one iskričavo ženske – majčinstva,  anđeoske svijesti,  nevinosti. Međutim, ono što povezuje sva djela Vlatke Bauer jest puno crvene boje u mrljicama, jednako na mozaicima kao i na slikama u staklu i na papiru:  negdje ih čitamo kao kapi krvi, simbola tragedije, smrti, nestajanja, drugdje je to izraz radosnoga stanja, ljubavi. Crvenu boju, prevladavajuću u gotovo svim njenim radovima, uz crnu, umjetnica brani tvrdnjom kako su to mrlje ljubavi, nakupljene radosti. Taj Vlatkin „naivni“ temperament slobode stvaranja i, da, ljubavi i radosti, vidljiv je i u plastičnosti figuriranja  na slikama, ali i u radovima na drvu. Čak i u tako sofisticiranoj tehnici kao što je mozaik Vlatka također postiže zavidnu plastičnost.   

Treba znati da se u Hrvatskoj naivna umjetnost smatrala demokratskim pokretom jer je dokazivala kako svatko može stvarati vrijednu umjetnost bez obzira na formalno obrazovanje. Vlatka Bauer ne posjeduje veliko formalno likovno obrazovanje. Kako i bi? Kao devetogodišnja je djevojčica izbjegla iz Vukovara, živjela u zagrebačkom i zagorskom progonstvu, brinula o bolesnoj obitelji. Njezin životni iskorak upravo je umjetnost, kroz koju ispire traume zadobivene u rodnom Vukovaru. Već njeni radovi u Križevačkom likovnom krugu ukazali su na rasnu likovnjakinju, izvrsnu crtačicu, ali punu pritajene destrukcije i bolnih emocija. Slavne naivne Vlatkine perspektive bljesnut će upravo tada, slikanjem Vodotornja, i trajat će – sve do Križnoga puta. Osim toga, ona komponira slike na „rubu apstraktnoga i figuracije“; drvo obrađuje plošno, a skulpture su joj figurativne. Ostavljajući vidljivima linije iscrtavanja (crne linije na staklu i naglašene bijele krugove kao  aureole na Križnom putu) utiskuje ustvari pečat svoje prepoznatljivosti  (također karakteristike naive…).  Treba li naglasiti kako je pojam naiva obilježio i  velike umjetničke klasike poput Fride Kahlo, Paula Gauguina, pa i Picassa… da o domaćima i ne govorimo. Cijele su se generacije talentiranih umjetnika u pojedinim razdobljima promjena i demokratizcija u društvu izražavale tako da su slijedile inspiraciju onim što je najčešće bivalo u određenom trenutku manje „akademsko“, „elitno“, a vizualno bliže većem broju ljudi. O tomu je veliki rumunjski umjetnik naive Gheorghe Ciobanu jednom rekao: „Za mene je slikanje prilika da pokažem Boga. Bog je stavio toliko ljepote na ovaj svijet da bismo bili sretni. Moram slijediti Božju poruku…“ Nema ništa slikovitije čime bismo opisali i Vlatkinu umjetnost. „Prva violina“ njezina slikarstva ipak je sklad boja. Tjeraju njene likove da titraju, čine da život na slikama zadrhti.

Godinama već Vlatka slika; prijatelji, poput umjetnika Josipa Benjaka, koji joj i suradnik i duhovni otac, pomažu joj i ostavljaju je, čak potiču, da slijedi svoj umjetnički poziv. Međutim, ostavlja dojam da su joj slike rezultat razmišljanja odraslih, no zapravo izviru iz znatiželje nastale zbog starih dojmova i sjećanja, ne bilo kojih – već onih iz djetinjstva, tada još zamagljenih, koji se neprestano otkrivaju, ali kroz oko djeteta u umjetnici.  

“ Križni put“, primjerice, rađen tehnikom akrila na papiru, noviji je Vlatkin ciklus, koji je radila tijekom 2020. godine. U ovome trenutku predstavlja njezin najcjelovitiji i meni najzanimljiviji opus, jer sve ono što je pokazala u prethodnim radovima  – ovdje se ponovilo, ali oplemenjeno, naprosto likovnije. Sama činjenica da je prvi Križni put umjetnički napustila (fizički se nalazi u crkvi u Sloboštini) te krenula stvarati novi, obogaćen svjetlom, s mnogo više jasnih detalja, ali i više crvene boje, govori o njenoj potrebi, bolje rečeno žudnji za stvaranjem. O seriji Križni put sama autorica kaže: “Budući da inače slikam sakralne motive, a željela sam još prije naslikati križni put, odlučila sam ga i naslikati…“  Vlatka Bauer ovim ciklusom od 14 slika za prvi Križni put i (dosad) 4 za novi  ne podilazi svijetu kupaca, već svraća pozornost na svoj umjetnički svijet, donekle odmaknut od uobičajenog načina promatranja, ali utoliko poetičniji. Slavni Juan Mirȯ proglasio je svojedobno tržišni način slikanja, što bi se, nedajbože, moglo reći za odabir motiva Križnoga puta,  “ubojstvom slike”. U slučaju Vlatke i Križnoga puta, to slobodno možemo nazvati „rađanjem slike“…

Vodotoranj i Vukovar temeljni su Vlatkin umjetnički motiv

A Rađanje Hrvatske iz skršenoga Vodotornja – kako bi se zapravo mogao nazvati mozaik koji je izložila na izložbi nazvanoj „Dva svijeta“, gdje cijeli planet nosi krunu Vodotornja… čitav Vlatkin svemir…  usredotočuje se na detalje, na ljepotu onoga što je uložila u svoje stvaranje. Osim ove, i druge Vlatkine slike pokazuju radost i punoću stavaranja koja je liječi od svakoga zla i čini je sretnom. Nepovratano je Vlatka zaljubljena u Vukovar kojeg više nema, ali ga trajno utiskuje u svoja djela. Vukovar je to koji kod nje još uvijek pulsira životom i, havalabogu, optimizmom.

Međutim, valja odgoviriti i na postavljeno pitanje s početka teksta – dvoji li  umjetnica između likovnosti i dekorativnosti. Činjenica je da ova autorica vlada suvereno svim tehnikama kojih se latila. Ipak, čini se da je u novije vrijeme vrlo lako prihvatila staklo i da upravo u staklu ostvaruje predmete koji više naginju primijenjenoj umjetnosti i dekorativi, što možda kritičara može odvesti do zaključka kako je sklona dekorativi. Pa koji umjetnik nije? Ali zato nije manje umjetnik, već je najčešće i bolji tehničar. S Vlatkom je, čini se, upravo tako. U staklu izrađuje i nakit, funkcionalne upotrebne predmete, ali i reljefne umjetničke slike istih motiva kao što su slike u drugim tehnikama. Za vještog umjetnika nikakva tehnika nije tajna, pogotovo ako je to Vlatka Bauer.   

 Rođena u Vukovaru, u znaku Bika 1982. godine,  ali kao blizanac (ima brata blizanca), ondje je živjela do 1991. Nakon toga je boravila u Zagrebu, Hrvatskom zagorju i u Križevcima, gdje su i započela njena prva likovna iskustva. Iz obitelji je nadarenih i velikih ljubitelja umjetnosti, s očitim urođenim talentom, što će potvrditi njene izložbe, skupne i pojedinačne, istinska predanost lijepome i načinima, odnosno tehnikama kako to Lijepo ostvariti. Redovito sudjeluje  na međunarodnim likovnim kolonijama i izložbama, ali i u likovnim akcijama i donacijama. Njezini unikatni radovi, specifični, doista posebni, koje smo prepoznali kao novu urbaniziranu hrvatsku naivu, našli su se i izvan naših granica, u privatnim kolekcijama diljem Europe, Australije, Kanade i Indije.

Vlatka Bauer je  članica Udruge likovnih stvaralaca – Zagreb. No, ona  nije samo vrsna umjetnica, ona je i takva osoba: ne pridaje neku vrijednost visokim standardima života, protokolima, voli živjeti jednostavno, u miru, činiti ljude sretnima… 

Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: privatni arhiv