Kategorija: EVENTI

U vrijeme kada se našim prostorima šire najrazličitije vrste hilijazama, političkih soteriologija te eskapističkih ideja i nada, na stolovima pri objedu i poslije njega i dalje je najprisutnije ono gotovo mitsko piće koje već više tisućljeća opija čovjeka i nerijetko uzdiže do ekstatičkih trenutaka ili pak do prigodne demencije trenutnih briga, pivo…

Piše: Marijan Grakalić

Već  činjenica da je naša Zagrebačka pivovara starija od sto trideset godina, a pivo se dakako ovdje proizvodilo i pilo i prije, otklanja svaku sumnju o tome kako je riječ o slučajnosti. Stoga se s punim pravom može govoriti o alkoholnoj kulturi kao zasigurno najraširenijoj i najžilavijoj kulturnoj tradiciji u Hrvata i šire, daleko prisutnijoj nego što je pismenost, poštovanje vjerskih zabrana ili poznavanje povijesnih činjenica, književnosti i umjetnosti. Mađarski pisac Bela Hamvas svojedobno je ustvrdio kako postoji određena univerzalnost kada je u pitanju alkohol, pa je napisao: “Postoji samo jedan zakon pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako.” Uistinu, zdravom čovjeku neovisna duha, kojem su strana ograničenja i zabrane mišljenja, dakle delikti tipični za svaku ideologiju, ni piće nije, niti može biti nešto što bi trpjelo indeks prohibitorum.

Što se tiče piva, pokojna legenda i poznati pivopija Michael Jackson u predgovoru koji je napisao u jednom pivskom priručniku kaže: “Pivo je toliko popularno, najbolje prodavano alkoholno piće na svijetu, da se na njega često gleda površno.” Da kultura ispijanja piva nije nešto površno, ustvari, i ne treba posebno dokazivati. Tako slikar Alfons Mucha u Pragu slika pivske muze, dok je kod nas Mencije Clement Crnčić slikao plakat upravo za Zagrebačku pivovaru. Pivnice po Engleskoj slikao je još John Henry Henshall (1856-1928), dok se u Njemačkoj tome posvećuju Adolf von Menzel i Max Liebermann. Pivo je i slikarska tema Pabla Picasa, Édourada Maneta, Edgara Degaa, Jean-Françoisa Raffaellija, Augustea Renoira, Ludwiga Meidnera, Marcela Gromaireije i drugih slikara. Sve to dovodi nas do toga da je život s pivom oduvijek imao i određenu misaonu potku u kulturnim krugovima, a nju je Otto von Bismark izrazio stavom kako “nije lako razljutiti čovjeka koji pije pivo i puši cigaretu”.

Veoma drevni obzor mita o uskrsnuću, povezan sa izmjenom godišnjih doba i biljkama, sačuvan je u “Pjesmi o Johnu Barleycornu”. Gotovo mitska personifikacija ječma (barley) postoji daleko prije nego što je nastao poznati album grupe Traffic “John Barleycorn Must Die”. Pjesma u kojoj Barleycorn nakon smrti uskrsava kao pivo, kruh i viski bila je poznata još 1568. godine, no zapisao ju je i objavio škotski pjesnik Robert Burns po narodnoj predaji 1782. u kojoj se opisuju vegetativni ciklusi zemlje, te sadnja i žetva, to jest uskrsnuće. Izrazito je mnogo primjera piva u europskoj i američkoj literaturi, a čak se smatra da je moguće kako neki literarni žanrovi ne bi niti postojali da se nisu ispijale kašete piva. Kako bilo, možda najupečatljiviji opis pivnice, one “Kod kaleža” daje Jaroslav Hašek u “Dobrom vojaku Švejku”, a o svom onom pivu i sudbinama s tim u vezi kod primjerice Bukowskog uopće ne treba niti pričati. To se gotovo više pije nego čita. A pilo se, dakako posvuda, pa i u oksfordskoj pivnici “Ptica i beba” gdje su se svojedobno družili Clive S. Lewis i njegov prijatelj John R. R. Tolkien, pisci fantasy romana. No, i oni manje skloni fantaziji također su voljeli pivo. Tako je Louise de Vilmorin, francuski pisac, pjesnik i novinar napisao da ‘život s pivom neće nikada izaći iz mode jer to pokazuje iskustvo. Moglo bi se reći da je posrijedi duboko ukorijenjeni instinkt samoodržanja, podsvjesna mudrost naše prirode, koja usprkos modernim izumima zahtijeva pijenje piva kao jedno od onih užitaka što mogu zaštititi i produžiti ovaj dragi i voljeni život.”

Zagrebački list “Obzor” 1892. godine donosi članak o gradnji i osnutku Zagrebačke pivovare. “Tamo gdje za Zagrebčane Zagreb prestaje – iza Mandalice – digao se najedanput kao da je iz zemlje nikao, novi dio grada… lijepi i ogromni taj niz zgrada jest, Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada.” Najme, budući da se u to doba povećala potražnja piva, pojavile su se i nove tehnologije a pivari s Kaptola i Gornjeg grada nisu mogli namiriti potrebe puka, grof  Gustav Pongratz i barun Petar Dragutin Turković iniciraju izgradnju nove pivovare. Tako je 19. svibnja 1892. u Hrvatskoj eskontnoj banci na Trgu bana Jelačića priređena osnivačka skupština dioničkog društva Zagrebačke pivovare. Tvorničke zgrade gradile su se po nacrtima arhitekta Kuna Weidmanna, a izvođač radova bio je Janko Grabor. Pivovara je otvorena 12. srpnja 1893. godine s vrtom koji je posjedovao električnu rasvjetu, a to je svakako bila tada jedinstvena atrakcija. Inače, prvu zagrebačku pivovaru u današnjoj Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu osnovao je još 1740. godine Franjo Tobias Hosz. Nju je grad otkupio 1744. godine i davao u najam različitim vlasnicima. U njoj su održavane kazališne i putujuće predstave, a glavna konkurencije bila je pivovara kaptolskih kanonika otvorena 1750. godine. Nova gradska pivovara na uglu Nikolićeve i tadašnje Bolničke ulice pokrenuta je u 19. stoljeću pa je ova u Basaričekovoj prestala s radom. Ovaj tip malih pivovara koje su imale tridesetak sjedećih mjesta i boltu za pečenje rakije posve su istisnuli novi industrijski pogoni kakva je bila Zagrebačka pivovara dioničko društvo, ili Karlovačka pivovara koju je 1854. godine u Dubovcu kraj Karlovca utemeljio barun Nikola Vranyczany.

• 

Zagrebačka pivovara tako već sto trideset godina proizvodi svijetlo Ožujsko pivo nazvano tako zato što se nekada držalo da se upravo tog mjeseca rade ona koja su najbolja. Ovo novo i jubilarno, Ožujsko120, crvene je boje i veoma zanosno. Spomenimo i za prave pivoljupce i crno pivo Tomislav koje se pojavilo 1925. godine a toči se do danas u čast tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava (925.). No, da to nije slučajno zna se već i od prije. Još je Shakespeare napisao kako je “pinta piva kraljevska hrana.” Naravno, bilo je to u doba kada se pivo proizvodilo samo zimi i u malim količinama. U srednjem vijeku Njemačka, Nizozemska i Engleska prave su pivske zemlje, a brojnim ilustracijama, tekstovima, grafikama i slikama to dočaravaju Bruegel, Rubens, Frans Hals, Rembrandt, Pieter de Hooch, Vermeer itd. Pivari, seljaci, težaci, žene, fratri, velemože i drugi, tu su narisani u jednom zrelom nadzdravičarskom tonu uz čaše, krigle i kupe pune piva. Ustvari, tek je razvoj znanosti omogućio da se pivo od sredine 19. stoljeća može proizvoditi tokom cijele godine. Prije toga proizvodilo se zimi fermentacijom (divljeg) ječma ili pšenice, a u prapovijesti se čuvalo u smolom namazanim košarama, mjehovima, izdubljenim deblima, pa čak i u velikim školjkama. Bilo je vezano uz kultove i rituale jer je, ako je bilo duže fermentirano postajalo jače i dovodilo do pijanstva, pa je ponekad smatrano nadnaravnim napitkom. Isto tako, u velikim civilizacijama starog svijeta bilo je rašireno društveno piće i oblik hrane, a obrok u Mezopotamiji ili Egiptu činio je jedan kruh i dva vrča piva. Tako se pivo naziva i “tekući kruh”. Neki zato danas smatraju da pivo nastaje istodobno s kruhom, te da je veoma teško utvrditi što je nastalo prije, ali je posve sigurno da je ono piće koje se pije već u ranim poljodjeljskim kulturama. Tamo se ono pilo pomoću slamki zbog ostataka žitarica koje ostaju na njegovoj površini za izrade piva, a vrlo je vjerojatno kako su ga prve radile žene koje su se bavile poljoprivredom i kuhanjem. Ninkasu je Mezopotamijska božica piva, dok se u Egiptu ono veže za božicu Hator, dok recimo, finski ep Kalevala smatra kako su pivo na svijet donijele tri žene dok su pripremale neku svadbu.

Kai Briket Smith u antropološkom djelu “Putovi kulture” na osnovu mnogih primjera izvodi zaključak kako u rano doba, kao i kod primitivnih plemena, ideja trezvenosti nije jako popularna. Takva ideja dolazi do izražaja tek u visoko razvijenim religijama budizma ili islama, dok su prije toga alkoholna pića često smatrana dijelom svetoga. Pivo se pravilo i vrenjem škroba ili prosa, a u Južnoj Americi žvakanjem kukuruza i manioke što se ispljunulo u veliki vrč gdje se zbivala fermentacija. O važnosti piva arheolozi i antropolozi ponekad koriste kovanicu “beerbread” koja spaja i pivo i kruh u istu riječ kako bi dočarali značenje toga pića u drevno vrijeme. Pretpostavlja se kako je povijesni izvor piva u ranim kulturama koje su postojale na Bliskom istoku i gdje su se kasnije razvile Sumerska i Babilonska civilizacija. Tu se pivo proizvodilo još prije 6000 godina vrenjem ječmenog šećera i pšenice, i smatra se kako je pivo od tamo preneseno dalje, u Egipat, Perziju, Grčku i drugdje. I kasniji su narodi, Germani, Skiti, Sarmati, Slaveni također znali proizvoditi pivo. Ono se proizvodilo bez hemlja i bilo je kiselo, pa su mu dodavani začini pelin, glog ili šafran. Hmelj je u pivarstvo ušao u ruskom gradu Novogorodu koji je u ranom srednjem vijeku bio Venecija sjevera gdje se pisalo jedinstvenim pismom urezivanim na brezove kore. U ostalu Europu upotreba hmelja dolazi zahvaljujući hodočasnicima koji su to uveli u samostanske pivare iz “medicinskih” razloga, ali i zato što je hmelj pridonio jačem konzerviranju piva. Ono je tada počelo sloviti i kao svojevrsni ljekoviti napitak te se moglo piti i u doba posta. Godine 1516. nastaje u Bavarskoj čuveni Njemački zakon o pivu – Deutsche Reinheitsgebot. On je određivao kako se pivo smije proizvoditi samo iz vode, hmelja, kvasca i slada, te je na bačvama bilo istaknuto kako je pivo proizvedeno prema Njemačkom zakonu o čistoći piva. Isti je i danas ugrađen u suvremeno zakonodavstvo.

Ipak, daleko prije, u čuvenom Hamurabijevom zakoniku napisanog klinopisom na stupu od crnog diurita još u 17. stoljeću p. Krista  kaže se: “Pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni.” Ono se spominje i u epu o Gilgamešu, a Babilonci su poznavali 16 vrsti piva, a Asirci i Sumerani više od 70. U Indiji ono je poznato pod nazivom ‘džavara” dok se u drevnoj Kini proizvodilo od riže. Frigijci koji su se u paleo-balkanskim seobama tijekom drugog tisućljeća prije naše ere naselili u Maloj Aziji odlazeći iz povijesne Trakije pripremali su pivo od ječma, prosa i drugih biljaka. Tračani se i inače smatraju prvim europskim pivopijama, a povjesničar Helaniku u 5. st. p. n. e. piše kako su ga radili od raži. Uostalom, bog Dioniz kojeg Grci zajedno s Orfičkim misterijama preuzimaju od Tračana i koji je rani primjer mita o uskrsnuću u staroj Europi istodobno je i “Bog piva”. Platon je smatrao kako je “mudrac onaj koji je izmislio pivo.” Zanimljivo je i to kako su istraživači iz Narodnog muzeja u Edinbourghu na jednom od Hebridskih otoka pronašli godine 1985. posudu od gline s nepoznatim sastojcima. Tako se potvrdilo da je još u neolitu spravljano pivo od zobi, ječma, meda i paprati. Uostalom, što bi značajnije govorilo o pivu nego to da njegov naziv “bira” dolazi od korijena latinskog glagola “bibere” što znači – piti. Za razliku od stvarne i usmene povijesti piva, njegova pisana povijest započinje 3400. godine prije naše ere od kada potječu glinene pločice pronađene u sumerskom gradu Uruku s poreznim potvrdama označenim znakovima vrčeva s pivom.

Ipak, pokojni povjesničar Peter Damerow s Instiuta Max Plank u Berlinu, prije nekoliko godina doveo je u pitanje karakter piva u drevnom svijetu. Na osnovu njegovih istraživanja, drevno “sumersko pivo” sadržavalo je veoma nizak postotak alkohola, pa je zato on doveo u sumnju kako bi se to piće (bappir) uopće moglo nazivati pivom. Analizirajući himnu boginji Ninkasai, božici piva, nije u njoj pronašao da se radi o fermentiranom napitku. Ipak, istraživanja ukazuju da se već za neolitske revolucije prije 11 tisuća godina proizvodilo piće hladnim muljanjem žitarica, a postotak alkohola u njemu ovisio je o količini dodane vode. Dakako, ti su napitci, svojevrsno pra-pivo, bili dakako posve drugačijeg okusa i vjerojatno ne s toliko alkohola kao današnja piva. Sve to pokazuje na dugu tradiciju koju alkoholna kultura predstavlja u povijesti čovječanstva, kao i to da je pivo neodvojivo od čitave goleme mitopoetike čovjekovog razvoja i opće povijesti hedonizma.

Nema dvojbe da je baština, narodna nošnja i ljepota prirode inspirirala dizajnericu Minu Petru Petričec za haljinu kojom će se hrvatska Miss Universe, Arijana Podgajski, svečano predstaviti na finalnom izboru za Miss Universe World već ove subote, 14. siječnja. No, što nismo znali o tomu kako je haljina nastala i na koji način je Mina Petra Petričec unijela svojevrsnu renesansu u nacionalnu baštinu… 

S prvim danima nove godine, na svjetski izbor Miss Universe, koji će se održati u New Orleansu 14. siječnja 2023., u SAD je otputovala  Arijana Podgajski, Miss Universe Hrvatske, kako bi ondje u najboljem svjetlu predstavila Hrvatsku. Ova dvadesetogodišnja studentica ekonomije, koja je titulu Miss Universe Hrvatske 2022. ponijela krajem svibnja u Zagrebu, svoje će predstavljanje u  jednom od najzanimljivijih segmenata toga svjetskoga izbora ljepote – ono u tzv. nacionalnim kostimima, održati u nešto umjerenijem izdanju: naime, nosit će  dizajnersku haljinu inspiriranu narodnom nošnjom Hrvatskoga zagorja, koju je dizajnirala Mina Petra Petričec, čija je životna misija  oporavljanje nacionalne baštine, podjednako nošnji, modnih dodataka, kao i drugih uporabnih predmeta koji čine nacionalno baštinsko bogatstvo.  

Unatoč tomu što gotovo svako veliko finale izbora ljepote donosi silno blještavilo kostima, instalacija, maštovitih dizajnerskih rješenja, na    svjetskom će izboru Miss Universe Arijana Podgajski nositi divnu, jednostavnu, minimalistički osmišljenu haljinu i tradicijski nakit zlatarne Vrančić, zlatarskoga obrta s najvišim majstorskim diplomama za  tradicijske načine obrade zlata, ugradnje dragih i poludragih kamena i filigranstvo.
Haljina hrvatske Miss Universe nosi motive loga Krapinsko-zagorske županije „Bajka na dlanu“.  Kako ističe autorica ove nacionalne haljine, Mina Petra Petričec, dizajn je u skladu s porukom globalne kampanje Zeleno je in: „ Inspiraciju za izradu ove nacionalne haljine crpili smo iz golemog bogatstva naše baštine, a kako Arijana dolazi iz Krapine, odlučili smo svijetu predstaviti prelijepo Zagorje i sve ono što ga čini takvim,  njegove zelene brežuljke, termalne izvore, čiste rijeke, prelijepu prirodu, povijest. Zato nam je baza bila  tradicionalna ručno tkana lanena haljina, na čiju prednju stranu je mlada akademska slikarica Antonia Maričević ručno oslikala promotivni logotip Krapinsko-zagorske županije “Zagorje, bajka na dlanu”. Uz ovo umjetničko djelo pridružujemo se globalnoj kampanji Zeleno je in“ – izjavila je Mina Petra na predstavljanju haljine u Hrvatskoj kući Materina priča, u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prije Arijanina odlaska u SAD. „U osmišljavanju nacionalne haljine za Arijanu Podgajski nastojala sam svakako izbjeći stereotip glamuroznog modela, blještavilo, šljokice …, a kreacijom postići nacionalnu prepoznatljivost.“

Godinama se Mina Petra Petričec bavi modnim stvaralaštvom utemeljenim na  baštini i narodnom rukotvorstvu, gdje najznačajnije mjesto ima tradicijska izrada tekstila i narodnih nošnji. „Iz iskustva znam“, rekla je Mina Petra također, „da su ljepota i bogatstvo naše baštine i ručni radovi trajna vrijednost koji  na najbolji način predstavljaju Hrvatsku u svijetu. Stoga je osnovna ideja bila da za nacionalnu haljinu odaberem model koji nosi obilježja nacionalne memorije i identiteta, a ujedno daje i globalnu poruku. Ovo posebno naglašavam radi zadaća aktualnih ekoloških pitanja u svijetu i ciljeva turističke promocije naše zemlje, gdje zeleno i ekologija dobiva na značaju.“

 „Haljina je osmišljena i izrađena timskim radom i suradnjom u Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu, a ja sam se trudila prenijeti ono što logo jest, oslikati ga najbolje što sam mogla i dati završni “touch” na sam dizajn haljine – rekla je pak Antonia  Maričević.

Ipak, treba reći da nije slučajno to što se upravo Mina Petra Petričec prihvatila kreacije haljine. Riječ je o dizajnerici i umjetnici koja je do sada imala više od 130 izložbi, na raznim lokacijama, u zemlji i u svijetu,  i uvijek je tradicija, odnosno tradicijsko narodno ruho s novim elementima bio onaj otponac koji je pogađao u cilj i na svojevrstan način postizao umjetnički i tehnički oporavak narodne baštine i svijesti o onjoj. Tako je, čini se, i s haljinom koju će Arijana nositi na finalnom izboru u New Orleansu.

Bijela, jednostavna i s malo ukrasa, ova haljina odražava stoljetnu skromnost zagorskoga kraja, ali je u toj jednostavnosti sadržan sav sklad profinjenosti i ljepote. Danas se takve haljine više ne proizvode, niti se nose. No, narodna odjeća koja je ovaj put inspirirala Minu Petru vuče podrijetlo još iz vremena starih slavenskih zajednica, a mijenjala se i obogaćivala pod raznim utjecajima. Žene su narodnu nošnju same izrađivale, kao i sirovinu za tekstil, a same su i tkale. Osnovna odjeća, koja se nosila i ljeti i zimi, izrađivana je od domaćeg konopljanog platna, a dodatni dijelovi od kupljenog sukna, vune i kože. Šivana je sastavljanjem dviju polovica platna i njihovim nabiranjem. Svi dijelovi ženske odjeće su bijeli: rubača, oplečje (rukavci), pregača (šurc) i rubac (peča). Ipak, najistaknutiji dio svakako su rukavci, načinjeni od prednjeg dijela s plastronom (prsnicom), zadnjeg dijela i dva rukava te ovratnika (kraglina); krojeni su od prednjeg i dva stražnja dijela, a rukav, kao kod nekih ukrajinskih nošnji, počinje na ovratniku. I, naravno, šivao se od domaćeg konopljina platna. Dočim se muška i ženska praznička nošnja šivala od najtanjeg domaćeg materijala – šesnajšaka.  

Bjelina  i jednostavnost ono je što ovoj odjeći daje sklad i stilsku ljepotu. No, zagorske nošnje bile su proste, jednostavne, siromašne, s malo ukrasa, posve u skladu s teškim načinom života. Danas se narodne nošnje mogu vidjeti jedino prigodom velikih hodočašća kad djevojke odjevene u nošnje dočekuju posjetitelje uz medenjake, licitarska srca i gvirc. U skladu s tim navadama, Arijana u New Orleans neće otputovati praznih ruku: za svoje domaćine i za druge natjecateljice ponijet će darove što ih je pripremila Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije: licitarska srca, koje je UNESCO proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom, s logotipom “Zagorje – bajka na dlanu”, te narukvice s motivima licitarskog srca.   

No, ova prelijepa haljina samo je jedna od Mininih etno priča, izgrađenih na njenoj neodoljivoj želji da se očuvaju tradicijske posebnosti i baština. Gotovo četiri desetljeća Mina Petra živi u zasebnoj dimenziji kreativnosti, zasnovanoj na izvornoj matrici koju je ponijela iz rodnoga našićkoga kraja, pa Osijeka i Slavonije. Prvo smo upoznali predratne Petrine pletilje, koje je udružila, obučila i angažirala kako bi, po njenim dizajnerskim skicama, utemeljenim na autohtonim slavonskim motivima, stvorile vrlo zapažene pletene kolekcije. Rat je, međutim, mnogo toga promijenio, velik dio nasljeđa je nestao ili uništen. Mina Petra je, međutim, odlučila ponovno okupiti ljude od znanja, posebno žene, te im dati da dalje prenose selska znanja i vještine koja su preostala, neka samo u sjećanju.  

 A da sve ne bi ostalo samo u prošlosti, Mina Petra oformila je prije više godina Hrvatsku kuću, u Preradovićevoj ulici 31, u Zagrebu, gdje organizira etno-radionice u kojima se polaznice uče tradicijskom načinu ručnoga tkanja lanenog platna, vezenju, pletenju vunenih modela; uče se izradi lepoglavske čipke, nakita, licitara, lončarskih proizvoda i izvornih suvenira. Nadahnuće i poticaj za stvaranje Mini Petri su uvijek izvorni proizvodi i suveniri uporabne vrijednosti. Koristeći se poznatim uzorima, starinskim materijalima i ručnom izradom, kreira – poput haljine za hrvatsku Miss Universe – proizvod sa značajkama određenoga prostora. Takav uporabni predmet znak  je istodobno  kulturnog  identiteta određenog kraja Hrvatske. Kao, primjerice, jednog od njezinih novijih etno-dizajnerskih uspješnica – cekera (torbica) od komušine (suhoga lišća) kukuruza. Duga se tradicija pletenih torbica očuvala, posebno u onim krajevima gdje se na većim površinama uzgaja kukuruz, najviše u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Strpljivim, minucioznim, gotovo filigramskim ručnim radom ondje žene ugrađuju sve znanje svoga baštinskoga miraza u cekere različitih oblika i veličina, koristeći se ekološkim, prirodnim  materijalom  –  komušinom. Zamisao Mine Petre bila je organizirati žene i obučiti ih vještini pletenja cekera i, u suradnji s turističkim zajednicama, ponuditi cekere turističkom tržištu. I uspjela je. Pa se danas ne može reći da je ceker tek suvenir.  Moglo bi se, štoviše, reći da ceker, pa tako i zagrebački ceker, u aktivnostima Hrvatske kuće i dizajnerice znači mnogo više u promicateljskom i edukacijskom smislu.          

Sav taj posao, sav trud – sve je to da bi se, po zamisli dizajnerice Mine Petre, u malom cekeru od biorazgradive komušine od zaborava oporavilo naslijeđeno vrijeme. Isto ono vrijeme što ga je u svom putnom kovčegu – na pokazivanje svijetu – u New Orleans ponijela lijepa Arijana Podgajski…

Tekst: N. K. B., Fotografije: Mirko Petričec

Prvi Slow Fashion Weekend u Zagrebu, koji je prošlih dana održan na zagrebačkom Jarunu, u Klubu Aquarius, na spontani, pomalo domaćinski način, privukao je pozornost na kreativne modne radove domaćih autora, odnosno na postpandemijsku modnu produkciju. Što nam je, dakle, ova revija pokazala?

Tekst: N.K. Barbarić

Jedinstvenu priliku za nadogradnju vlastita stila, uz podršku drugih obrtnika i dizajnera, naručivanje željenog odjevnog predmeta izrađenog po mjeri i uživanje u kreativnoj atmosferi uz zagrebačko jezero iskoristilo je prošloga vikenda čak 20 modnih autora. Događanje, koje je otvoreno modnom revijom, organizirala je ArtiZanat udruga iz Zagreba. Pra-ArtiZanat započeo je kao skup online grupa na društvenim mrežama u koje su kreativci ulazili kako bi dijelili savjete i ujedinili se za jednake uvjete na manifestacijama. Kad je ta zajednica postala dovoljno velika da je mogla početi govoriti u ime kreativnih zanata općenito –  nastao je ArtiZanat. A održavanjem Prvog Slow Fashion Weekenda na Jarunu začet je novi pristup publici, i to na mjestu koje nije posvećeno isključivo trendovskoj modi.   Ondje, na Jarunu, uglavnom su pokazani uradci koji bi se slobodno mogli podvesti pod etičku modu. Naime, nakon karantena, naše se misli okreću novom načinu života, uključujući i odgovornije odijevanje. Tri su posljednje godine, pokazalo se to i na reviji u Aqurisu, dale novi impuls najinovativnijim dizajnerima koji su sposobni odgovorno gledati na kreiranje i izradu modnih kolekcija. Među kreativcima koji su pronašli svoje mjesto na Slow Fashion Weekendu, u spontanoj atmosferi svojevrsne dvorišne prodaje, iznimno popularne među mladima Z-generacije, pozornost među brojnim brendovima koji su odlučili kreirati modu na održiviji i odgovorniji način, također kroz pristup koji unapređuje lokalno i individualno umijeće, izazvale su nam posebno tri autorice:  

• 

• 

• 

 

Ljubica Ajduković Ugarković, politologinja i modna pletilja iz Siska, zaokupila nas je svojim pletenim radovima koji ne samo da su referentni u odnosu na aktualne trendove za modnu sezonu 2022/2023.,  već njezinu kolekciju pokazanu na reviji bez imalo dvojbe možemo svrstati u poseban, hygge stil, naročito popularan u tzv. sretnim, odnosno nordijskim zemljama. Veste i „vestice“, prozračni  prsluci, na jarunsku reviju stvarno su unijeli dašak post-covid optimizma. Sva njena prikazana pletenina izvezena je u prirodnim materijalima, a ljepotom i linijama sličnija je skulpturama nego ugodnim modnim predmetima. Svojim pahuljastim vestama, kapama, šalovima –  i ovaj je put uspješno ostvarila dijalog s mjestom i okružjem gdje su modeli izloženi. O Ljubici Ajduković Ugarković pročitajte više na: https://svijet.com.hr/ljubica-ajdukovic-istinska-predstavnica-nepogresivog-stila/. Ili pogledajte Instagram: ibairisviolet

• 

• 

Svojevrsno otkriće bila nam je Leonila Koller, vlasnica brenda Leonila Designe, majstorica dizajna i heklanja torbica i modnih dodataka od špage, vune i recikliranih pamučnih traka. Ideja da se vrati tradicionalnoj vještini – heklanju – nastala je, kaže ova kreativna menadžerica, dijelom i kao posljedica zatvaranja u vrijeme pandemije, kada je  potražila inspiraciju u  starim zanatima i vještinama te se, kao zaljubljenica u dizajn i modu, podsjetila na vrijednost tradicije. „Naše su bake svakodnevno uživale u heklanju stvarajući razne ukrasne i odjevne predmete. Kao što sve vrijedno i kvalitetno nikad nije i neće izaći iz mode, pa tako ni ova pomalo zaboravljena tehnika ručnog rada, koja se, uz to, posljednjih  godina vraća u naš  svakidašnji život čineći vrlo popularan slow fashion smjer mode“, rekla je Leonila Koller.

Uspostavljanje branda ručnih torbica Leonila Designe bio je stoga samo njen intuitivni korak prema postpandemijskom kupcu i plod nastojanja da se tržištu ponudi nešto što se ne možete kupiti u svakom dućanu: nešto posebno, unikatno, nešto što se opire masovnoj proizvodnji i što je za posebne ljude, one koji žele uživati u autentičnim sitnicama. Modni radovi Leonile Koller isključivo su ručno izrađeni, prihvatljivi svim generacijama koje njeguju i ističu originalnost, a svaka od njezinih easy torbica, osim iznimne dekorativne funkcije, slobodno možemo reći, predstavlja prototip etičke mode. Zapratite je na: leonila_designe

Slow Fashion Weekend osvijetlio je neke poznate, ali i nove dizajnere odjeće i/ili modnih dodataka. No, po radovima koji pokazuju da se moda može raditi na bolji i održiviji način, zapazili smo One With Nature brand, modne dizajnerice Silvie Kranjec Gajić, velike zaljubljenice, kako sama navodi, u prirodno, u šivanje i eko-print.

• 

• 

Silvia Kranjec Gajić je  prije svega modna istraživačica. Poznati aforizam da “svako dugo putovanje počinje prvim korakom” bolje možemo razumjeti ako znamo na koji način  ova modna dizajnerica surađuje s prirodom. Svatko od nas može učiniti nešto za okoliš i za održiviju i odgovorniju modu, no Silvia Kranjec Gajić je ponajprije  protagonist te vrste mode. Istražuje, primjerice, koje se boje i printevi na tekstilima mogu ostvariti od biljaka i mineralnih, prirodnih pigmenata. Sve predmete radi po mjeri i potom ih boja te printa biljkama kako bi što vjerodostojnije prenijela blagodati rada s prirodnim sredstvima. Njezin primarni fokus na odjevnim predmetima jest kvaliteta, minimalni otpad, ali i suživot s okolišem. Konkretno, svi njeni modni uradci okreću se održivom i etičnom načinu života, uključujući i odgovornije odijevanje. Pratite njezin rad! one.with.naturee, linktr.ee/silvia.kranjec

Sezona darivanja se bliži, medenjaci, miris cimeta, kuhano vino i pečeni bajami na božićnim sajmovima, blagdansko raspoloženje… svake godine ispuni srce radošću.  Evo kako možete još više pojačati iščekivanje?  

Sve blista, miris božićnih kolačića i punča je u zraku, kontemplativni trenuci su na vidiku – najljepše doba godine se nazire! A postoji i jedna stvar koja božićnu sezonu čini još boljom: potpuno ispunjen adventski kalendar koji stvara iščekivanje sezone darivanja. Uz limitirano izdanje essence adventskog kalendara HAPPY HOLIDAYS, ovisnice o ljepoti čeka prava poslastica jer se iza svakih od 24 vrata krije po jedno svjetlucavo iznenađenje. Naravno, točan sadržaj je još uvijek tajna, ali reći ćemo vam ovoliko: sretni trenuci su zajamčeni s ovim proizvodima!

Malo zavirivanja za sve one koji više ne mogu podnijeti neizvjesnost: skriveni iza vrata, između ostalog, kriju se njegujući proizvodi poput hidratantnog prozirnog ruža za usne, noćne maske za usne ili zlatnih flastera za oči u obliku zvijezde. Svjetlucavi božićni highlighter, kist za blendanje i zimski lak za nokte u mini formatu također osiguravaju ekskluzivne make-up lookove. Matirajući papirići za kontrolu ulja savršeni su za božićni domjenak, uklanjaju neželjeni sjaj s lica u tren oka. I to nije to: essence adventski kalendar ima mnogo više za ponuditi!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Nisu samo 24 beauty iznenađenja koja će vas uveseljavati svaki dan u predbožićno vrijeme, već i vrijednost proizvoda koja je više od 100 eura! To su trendi proizvodi u originalnim veličinama iz CATRICE standardne ponude. Adventski kalendar DIY dolazi s 24 prekrasno dizajnirane papirnate vrećice i odgovarajućim naljepnicama kako biste sastavili prekrasan adventski kalendar za sebe ili svoju najdražu osobu.

 Nastala uz ognjište drevne i antičke civilizacije, kao isključivo ženski proizvod, ia je odijevala selo, okrunjene glave i, napokon,  cijeli rumunjski narod: ne samo da je vremenom postala vrijedan simbol evolucije toga društva i njegove kulture, već je cijela povijest ušivena u njeno platno. Svake godine zato, 24. lipnja, na dan kada se poklapaju drevni i religijski praznici, Rumunji u svijetu slave Univerzalni dan ie, podsjećajući se tko su i odakle dolaze…

Tekst: Nera Karolina Barbarić. Fotografije: Ognjen Karabegović, Mirko Petričec, Shutterstock, Arhiv magazina Svijet, Facebook grupa Semne cusute in actiune

„Ia (…) je remek-djelo stvoreno doprinosom bezbrojnih generacija žena. U ukrasima sadrži težnju prema dobru, sreći i ljepoti našeg naroda.  To je brend našeg identiteta, koji nas dostojanstveno prikazuje među narodima svijeta“, izjavila je dr. Varvara Buzilă, poznata moldavska muzeologinja i etnografkinja, predstavljajujući „rumunjsku košulju“ (ia), najvažniji element rumunjske narodne nošnje. Razumijevanje društvene poruke koju odašilje ia  podrazumijeva pažljivo čitanje svih postojećih znakova (oblika, boja, dodataka i sl.). Kao utilitarni element ia se odnosi na zemljopisne i klimatske prilike, zanimanja i zanate, a kao element ukrašavanja vezan je uz najvažnije svečanosti u životu nositelja. Stoga je narodno odijevanje jedan od najvažnijih oblika kulture nekog naroda, na temelju čega se istražuje povijesna geneza i glavne etape evolucije, suvremeni oblici i područje rasprostranjenosti, originalnost u odnosu na odijevanje drugih naroda i doprinos u procesu stvaranja naroda. Mala je zato vjerojatnost da ćemo pogriješili ustvrdimo li  da je Rumunjska jedna od najbogatijih zemalja u tradiciji i običajima.

• 

• 

• 

• 

• 

Dakako, znaju to i poštuju i Rumunji diljem svijeta, koji svake godine, u doba solsticija, odnosno 24. lipnja, slave Dan rumunjske ie kao nacionalni praznik. Prva godišnjica održana je 2015. godine, zahvaljujući zajedničkim naporima rumunjskog veleposlanstva u Washingtonu i rumunjske zajednice u američkoj prijestolnici, kada je 24. lipnja proglašen Univerzalnim danom ie u tom gradu. 

Doduše, tumačenje odabira datuma koji je proglašen za praznik rumunjske košulje svako malo se mijenja, no izvorno znanje kaže da je taj dan u narodu poznat i kao Drăgaica ili Sânzienele. Drăgaica, ritual agrarnog podrijetla, prakticira se upravo 24. lipnja, u doba ljetnog solsticija, sa ciljem zaštite  usjeva, posebno žitarica. Ovaj se narodni praznik poklapa s kršćanskim blagdanom rođenja sv. Ivana Krstitelja. Sânzienele pak potječu iz drevnog kulta Sunca. U popularnoj mašti i rumunjskim legendama, Sânzienele su lijepe rasplesane djevojke, vile,  koje žive u šumama ili po ravnicama. Smatraju se vilama koje imaju posebne moći nad cvijećem i korovom, koji nakon 24. lipnja postaje ljekovit. U sva tri slučaja, tradicija nalaže da na ovaj dan nitko ne radi jer je ljeto, a Sunce na nebu igra ili se u podne zaustavlja kretati…

• 

• 

Akciju proglašenja rumunjske ie nacionalnom košuljom pokrenula je Andreea Tănăsescu, koja je osnovala online grupu na Facebooku znamenitog naziva La Blouse Roumaine okupivši nevjerojatan broj pratitelja. Dana 21. siječnja 2013. La Blouse Roumaine je predložila da se 24. lipnja, dakle – Sânzienele, proglasi Univerzalnim danom rumunjske ie. Ostalo je povijest…  

• 

• 

• 

• 

Univerzalni dan ie i ove je godine obilježen u Rumunjskoj, ali i u rumunjskim zajednicama diljem svijeta, u više od 50 zemalja i na oko 300 lokaliteta, pa i u Hrvatskoj. U iznimno toploj atmosferi, predstavljene su rumunjske košulje iz različitih krajeva Rumunjske i različite namjene. Ondje je napomenuto kako  je Institut za etnografiju i folkloristiku Rumunjske izradio album u kojem su stručnjaci okupili tisuće narodnih košulja iz više od  800 sela, pripremajući se za UNESCO, u nadi da će ia uskoro biti uvrštena u svjetsku kulturnu baštinu…

• 

• 

• 

Zadivljeni izgledom, izradom i ikonografijom ie, zahvaljujući upravo ovoj zagrebačkoj svečanosti, koju je organizirala Alina Dobrescu, osvijestili smo činjenicu kako u ovom sumraku drugog tisućljeća, dok se vrijednosti tradicijske umjetnosti europskih etničkih skupina povlače u muzejske zbirke, Rumunji  postaju  ‘ambasadori’ drevne civilizacije staroga kontinenta. Svoje raskošne narodne blagdanske košulje nose ponosni i potpuno svjesni doprinosa koji su njihovi preci dali stvaranju i obogaćivanju univerzalne baštine čovječanstva.

• 

• 

O povijesti ie

Najstarije ikonografsko svjedočanstvo tradicionalne rumunjske narodne nošnje predstavljaju keramičke figurice s područja Craiove (jugozapad Rumunjske, u blizini granice s Bugarskom), koje potječu iz neolitika, a za koje istraživači smatraju da reproduciraju ukras narodne nošnje. Također, brojni arheološki dokazi koji datiraju iz brončanog doba svjedoče o ukrasima poput ogrlica, ali i o šavovima na odjeći, kipićima s iscrtanim odjevnim predmetima kao što su košulja i catrința (suknja).  

• 

• 

Rumunjski arheolog, povjesničar i publicist, Alexandru Odobescu,  uočio je još u drugoj polovici  19. stoljeća sličnost između rumunjske narodne nošnje i nošnje Dačana s Trajanova stupa i rezbarija na Trophaeum Traiani iz Adamclisija, u Dobrudži. Godine 1867. izložio je u Parizu, na izložbi, predmete narodne umjetnosti, kojima je zadivio sudionike iz cijeloga svijeta. A najstariji i najautentičniji prikaz rumunjske narodne nošnje nalazi se u Slikanoj kronici Beča iz 1330. godine: 147 ilustracija dokument su i izvor za proučavanje kulturne povijesti 14. stoljeća (izvor: invietraditia.ro). S bareljefa koji na Trajanovu stupu prikazuje Dačane vide se košulje dugih rukava, kroja tunike, bijele i dugačke, jednodijelne i uske te duge hlače (ciareci, itari). Nošnja je dovršena pojasom ili himerom, a na nogama su opanci. Žene su odjevene u platnenu košulju (ia), koja je pokrivala i noge… „. U tako jednostavnom kroju nošnji iz zemlje Hațeg i iz zemlje Pădurenilor, kao i u načinu pokrivanja glave ili cipela na nogama, ostat će tragovi odjeće onih koji su, u Grădiștea Muncelului (danas park prirode u Južnim Karpatima, op.a.), imali svoju prijestolnicu ili prijestolnicu rimskih osvajača koji su osnovali svoje središte u Sarmisegetuzi.” (Paul Petrescu, Rumunjska narodna nošnja iz Transilvanije i Banata)

• 

• 

• 

Rumunjska ia, etimologija koje zapravo jest – tunica linae, lat. lanena košulja (jer se u rimsko doba lagana odjeća koja se nosila na golo tijelo izrađivala od lana), stvarno dolazi iz daleke rimske povijesti – vuče, naime, korijene iz odijevanja Tračana, Geta i Dačana, rumunjskih predaka, a danas podsjeća na odjeću naroda s Balkanskog poluotoka, razlikujući se po ukrasima i šarenim detaljima. Kroz povijest, struktura i evolucija rumunjske narodne košulje zadržala je nepromijenjena bitna obilježja kroja. No, ornamentika se mijenjala, pa su se i modeli tijekom vremena počeli razlikovati, što će učiniti da u Rumunjskoj danas postoji 90 etnografskih područja (premda neki govore o čak 450 etnografskih područja, op. a. ), unutar povijesnih pokrajina – Maramureš, Bukovina, Moldavija, Besarabija, Dobrudža, Muntenija, Oltenija, Banat, Crisana, Transilvanija, gdje kohabitiraju, svatko sa svojom odjećom, etničke skupine Szeklera, Nijemaca, Mađara, Turaka – Tatara, Armenaca, Židova, Srba, Lipovana, Bugara, Ukrajinaca, Cigana… Međutim, nevjerojatna raznolikost rumunjske narodne košulje, koja se održava unutar očitog stilskog jedinstva, nametnula je i karakter ie te brojne varijante s detaljima koji upravo i čine svu njenu raznolikost i bogatstvo.

• 

• 

• 

• 

Što je ustvari ia?

Malo ljudi zna da se izraz “ia ” odnosi isključivo na tradicionalnu rumunjsku žensku košulju. Kroj, kromatika i motivi prate staru tradiciju koja nalaže da se moraju uvažavati dobne razlike, prilike i društveni status, određujući dojam cjelokupne odjeće. Tradicionalno, ia se izrađuje od bijele, pamučne, lanene ili borangičke tkanine, a ukrašena je vezom i perlama. Međutim, ia nije jedina tradicionalna košulja u ženskoj odjeći, uz nju su puna, deblja košulja (najstarija) i karirana košulja (inspirirana gradskom nošnjom). Ukrašena uglavnom vezom na rukavima, prsima i vratu, ia se prepoznaje po šavovima  (rame, altita, koje spaja prednji i stražnji dio rukava), naborima, širokim trakama, s jedinstvenim elementom uzorka, ravnim ili kosim trakama  na prsima i rukavima te šavovima kroz koje se spajaju tekstilni dijelovi. Kao kratka košulja do struka, ia ima jedostavan rez, okruglog je kroja oko vrata, s naglašenim prorezom ispreplepetenim gajtanom, kao i naborima u predjelu ramena i zapešća.

• 

• 

• 

Motivi na tradicionalnoj košulji su geometrijski, stilizirani, inspirirani prirodom. Boja veza je u dvije ili tri nijanse, ali je često izvezena i u jednoj boji, najčešće crnoj. Žive boje nikada nisu svijetle, a prigušene nikada nisu tmurne. Zlatne i srebrne niti umetnute u tkaninu, svileni prošivi, zlatne šljokice i perle od boranga daju ii posebnu eleganciju i raskoš. Taj pomalo barokni dojam vidljiv je naročito u banatskoj košulji na zapadu zemlje. 

 

Neki povjesničari pretpostavljaju da se prvi put ia nosila tijekom kulture Cucuteni (5.500 pr. Kr. – 2.750. pr. Kr.), jedne od najstarijih civilizacija u Europi, raširene na području Moldavije, sjeveroistočne Muntenije, jugoistočne Transilvanije i Besarabije. Košulja se izrađivala od lana ili konoplje, boranga ili poslije od svile. Najčešći simbol bio je križ, stilizirani solarni simbol smješten u sredini ornamenta. Od pretkršćanskih vremena odjeća je, pa i košulja, imala i zaštitnu ulogu, pa mnogi simboli održavaju magično ili iscjeliteljsko značenje  (rumunjska ia sadrži simbole koji izvrsno pokazuju da je njen nastanak datiran u doba snažnog praznovjerja, koje je i danas posebno jako u vlaškoj magiji ili u transilvanijskim opitima, op.a).  

• 

• 

• 

• 

• 

Ia se od regije do regije razlikovala  ne samo po teksturi materijala, već i po primijenjenim uzorcima i vezovima. Dvije neboje – bijela i crna – izražavale su karakter ljudi, jednostavnost, mirnoću, pristojnost. Osim toga, ia je uvijek prenosila različite poruke: primjerice, ako se ia zatvara bočno, znači da je žena koja je nosi udana (inače se zatvara sprijeda); ako ima nekoliko crnih okomitih redova na prsima ie (zvanih cheiţe), to znači da je žena bogata.  Adina Nanu, blogerica i najveći rumunjski stručnjak za povijest narodne nošnje, iznijela je tvrdnju da su crne pruge u košulji Mărginimea Sibiului (područje koje obuhvaća 18 lokaliteta u jugozapadnom dijelu županije Sibiu, Transilvanija, a nama je poznato iz narodnih priča o Sibinjanin Janku, slavnom junaku, op.a.) mogle biti utjecaj zapadnjačkog renesansnog kostima. Takva je moda mogla doprijeti do Transilvanije zahvaljujući Saksoncima koji su imali pristup informacijama vezanim uz detalje renesansne njemačke odjeće  jer su održavali kontakt sa Zapadom.

Većina vezova rumunjske košulje predstavlja križ i apotropejske (zaštitne) znakove, jer je nošnja imala i funkciju duhovnog štita: vjerovalo se, naime, da se na vjerske praznike otvaraju nebesa i svijetom kruže dobri i zli duhovi. Zato se, tvrde etnolozi, narodna košulja nosi blagdanom i na pogrebima. Izrezana u obliku križa, od jednog komada platna, s otvorom na vrhu, svečana je ia izrađena od bijele, pamučne, lanene ili borangičke tkanine i ukrašena vezom.  Tehnika ukrašavanja prenosila se s generacije na generaciju, a motivi su stilizirani, geometrijski ili inspirirani prirodom.

Tri elementa po kojima se ia razlikuje jesu: vrsta otvora ovratnika, način krojenja i struktura uzorka te način umetanja rukava. Ravna ili naborana košulju na ovratniku, koja se zateže gumbima ili gajtanima, s rukavima jednostavnog kroja (od četiri ravna komada platna), ili bez kroja, izrađuje se za svakodnevnu upotrebu.

• 

• 

• 

Rez ie je jednostavan, kratka je do  struka, okruglog kroja oko vrata, s pojačanim prorezom upletenim gajtanom, s naborima u predjelu ramena i zapešća. Boja veza je bila dvije ili tri nijanse, ali i u jednoj boji, najčešće crnoj. Karakteristike mu daju šavovi (na ramenu, altiţa, koje spaja prednji i stražnji dio rukava i čini kompaktni komad), nabori, široka traka, definirajući i jedinstveni element uzorka, ravne ili kose trake na prsima i rukavima te  šavovi kroz koje se spajaju tekstilni dijelovi. Još jedna značajka ie jest korištenje boja, pri čemu je pozadina lanenih, konopljinih ili vunenih tkanina bijela.

Ia – ženski proizvod

Tajne zanata izrade ie nisu naučene iz knjiga, već od žena sa sela. Prenosili su se s koljena na koljeno – s majke na kćer. Djevojke se nisu udavale dok nisu znale presti i tkati. Tijekom rada, žene su izgovarale pravoslavnu molitvu za komunikaciju s božanstvom: „Tvoju odaju, Spasitelju, vidim ukrašenu. /A ja nemam odjeću da uđem. /Olakšaj mi haljinu – tajnu duše moje!/ I oslobodi me, moj Spasitelju.“

Dakle, ia je bila tajna ženske duše, dika cijele obitelji. Svaka je djevojka morala kreirati svoju svečanu košulju, ostavljajući pečat lokalne tradicije i svoju estetsku viziju, u skladu s ostatkom odjeće, bojom očiju i kose, godinama i statusom u društvu.  Izrađivala se od tkanine rađene u četiri ili dvije niti – tkanina s dvije niti imala je najdeblju nit u Transilvaniji, Moldaviji, Muscelu i Vlaškoj, jer su uzorci sašiveni na tim prostorima bili bogati, robusni, s debljim koncem, dočim je tkanina u Olteniji, Munteniji i Dobrudži bila rahlija, s dobro upletenom niti.

Način ukrašavanja, kompozicija motiva, njihovo postavljanje u određene prostore – glavno je obilježje ie. Geometrijska ornamentika,  sa stiliziranim oblicima nadahnutim prirodom (ptice, cvijeće, životinje, ljestve života, loza, klas pšenice, grožđe, paun itd.) te način  na koji je ornament raspoređen na bjelini platna osiguravali su ravnotežu između različitih ornamentalnih polja i ukazivali na dobar estetski ukus. Specifičan za iu jest kromatski element, sklad i svježina te kombinacija boja. Boje dobivene prirodno, od povrća, bile su tople, nekontrastne. Pojavom industrijskih boja, postale su intezivnije i dojam koji je širila ia – jači.      

Dužinu košulje dugo je nametao moral i održavao se kao simbol ženske ovisnosti. U slučaju zaruka, primjerice, ako je djevojka pristala, bila je prisiljena tkati i izvezati mladoženjinu košulju i šal (isti običaj primijetili smo i u Ukrajini, u području Donjecka…).  Mladoženjina košulja kasnije je trebala biti korištena kao prva bebina košulja ili kao pogrebna košulja muža, a tijekom rođenja u rub košulje ušivali su se talismani — češnjak ili bosiljak. Bebine pelene i košulja rezane su iz košulje mladoženje, njegova oca, kako bi ga zaštitile od očevih zlih duhova. Ovisno o vremenu nošenja, imali su različita značenja za zajednicu kojoj su pripadali: crni ukrasi najavljivali su smrt voljene osobe, a vez jarkih boja simbolizirao je djevičanstvo ili je bio specifičan za određene ceremonije: vjenčanja, igre, krštenja, specifične vjerske praznike.

• 

• 

• 

Modna autorica Aurelia Doaga  piše, primjerice, da „Rumunjska košulja ima dvije bitne karakteristike: jedinstvo i kontinuitet. Pod kontinuitetom podrazumijevamo put kojim je putovala narodna nošnja rođena na drevnom ognjištu dačanske civilizacije, sve do danas. Pod jedinstvom moramo razumjeti one značajke, one bitne aspekte koji se vide u rumunjskoj luci u cijeloj zemlji.” Međutim, u stvarnosti ia ima  višestruko značenje: pokrivala je tijelo, prenosila poruku zajednici kojoj je osoba pripadala (neke se nose na vjenčanjima, krštenjima, druge pokazuju društveni status, profesiju, godine) i omogućavala magijsko-religijska značenja.

Ia je, rekli smo, permanentno ženski proizvod: izrađivala se na sijelu, dok su žene pjevale i krojile. Postoje stručnjaci koji tvrde da je stara, autentična narodna ia izgubljena prije stotinjak godina, zbog dodira s modernim svijetom. A da bi se danas prepoznala autentična ia, valja obratiti pažnju na važan detalj – naime, originalna ia nikada nije dovršena, jer su žene sa sela smatrale (još jedno praznovjerje!) da savršenstvo nije muško, već Božje. Žena koja stvara košulju treba biti vješta, poznavati šavove i umjetnost ornamentike, pravila reza i vezene motive te simbole kojima će izraziti pripadnost zajednici, regiji, izraziti raspoloženja i važne ili uobičajene događaje u ljudskom životu,  ali i promjene koje se javljaju utjecajem urbanog načina života.

Bogate rumunjske narodne škrinje

 U Gorju, žene su šavove radili crnim nitima. Budući da je riječ o bogatom kraju, osnovna boja ie je crvena, crna ili boje trešnje, a ukrašena je geometrijskim i floralnim motivima koji održavaju proporciju između cvjetnih polja i ostatka platna. U planinama Apusenija (planinski lanac u Transilvaniji, op.a.) ia je jednobojna: svijetlo crvena (za mlade žene) kombinira se sa žutom i crnom (za starice). Na području Dobrudže kromatika je jednostavna, bazirana na crvenoj i crnoj boji. Motivi su upotpunjeni prošivenim zlatnim ili srebrnim koncem i leptirićima postavljenim u obliku ljuski. U Maramureșu se koriste motivi rađeni poput onih što ih izrađuju Nijemci u Banatu, obojeni u narančasto-žutu boju.  Vlaška kromatika je vesela, svijetla.  U Dolju je ia široka i duga, kromatika jednostavna i elegantna. 

Nije bajka da Transilvanija ima jednu od najbogatijih škrinja s tradicijom i običajima te posebnom košuljom (i nošnjom). Brasov, dragulj Transilvanije, na jedinstven način miješa tradiciju s urbanošću, uglavnom zbog činjenice da se to područje smatra jednim od najbogatijih i najrazvijenijih. U Transilvaniji se ia šije od lana, konoplje ili debelog pamuka; bogata je ornamentima raspoređenim duž rukava, od ruke do ovratnika. Košulja je zadržala kroj stare košulje: četiri se plahte naboraju na vratu kroz odgovarajući široki ovratnik. Ornamenti su raspoređeni na rukavu, ovratniku, prsima, a glavni se ornament nalazi na rukavu: širok, bogat, obojen crvenom ili crvenom s crnom, ponekad su motivi istaknuti toplim nijansama. Često je ušiven ornament u obliku crvenog i crnog ključa. Prsa košulje jednostavno su ukrašena: sitni motivi, raspoređeni duž ušća košulje.

• 

• 

• 

Ia iz Oltenije ravnih je nabora oko vrata, prošivena svilom boje trešnje ili tamnoplavom. Šije se od lanene ili pamučne tkanine i ukrašava geometrijskim ili cvjetnim motivima,  točkama poput mašne, križića, konca, lančića. Kroj je također stariji. Šav ima izrazitu boju: emajl plava ili trešnja crvena; motivi su diskretni, prošiveni šavovima i punjeni zlatnim ili srebrnim koncem.  U Bukovini egzistira tip ie bez ovratnika – ovratnika naprosto nema, što se radi tako da se košulja gužva špagom ili upletenim koncem od platna, arnike ili konoplje, nakon što je rub košulje ojačan šavom.  Košulja je izrađena od četiri širine platna. Obrađuje se širokim bodom, ušivenim u trake, međusobno odvojenim horizontalnim remenima i ukrašenim metalnim koncem u lančiću ili bijelim ili žutim kamenim perlama. Zbog antičkih geometrijskih motiva (koji se često pojavljuju i na vratima ili kućama u ruralnim sredinama, op.a.), ostavljaju snažan dojam.Najčešći bod koji se koristi u ornamentici ie ove regije jest – križ.

Područje Moldavije čuva u strukturi ie drevne, tradicionalne elemente. Izrezana od četiri širine tkanine istkane u dvije niti, ia koristi kroj bez odbacivanja ijednog komadića tkanine.  Uz  vrat, ia je zategnuta jednostavnim ovratnikom s ušivenim specifičnim motivima. Na dnu rukava završava prevrnutom manžetom, koja izgleda poput volana. Stilizirani geometrijski i cvjetni motivi  održavaju ravnotežu između cvjetnog polja i bjeline platna. Na prsima su raspoređena dva ili četiri reda motiva, a leđa su jednostavno ukrašena s obje strane ramena. Područje Maramureşa, primjerice, poznato je po ii koja se od ostalih razlikuje po kroju. To je jedina košulja u rumunjskoj nošnji koja je četvrtasta na vratu. Izrađena od platna istkanog u dvije niti, izrezana je iz četiri širine, dvije za rukave i dvije za prsa.  Također, nabori košulje Maramureș su spektakularni, djeluju kao da uopće nisu ručno rađeni. U biti, izrada je jednostavna…

• 

• 

• 

Premda se razlikuje od jednog do drugog područja, ia je zadržala jedinstvenost u pogledu materijala, kroja, boje i ornamentike. Najčešći su antički, geometrijski i cvjetni motivi, koji su vremenom postali tzv. rumunjski motivi i pojavljuju se u svim domenama života: na odjeći, kućanskim predmetima, kao ukrasi, na krznu, škrinjama itd., a Rumunji ih smatraju simbolima predaka.  

Simboli i ornamenti

 Uz križ, jelenji rogovi su jedan od najstarijih rumunjskih ili simbola predaka: evociraju vitalnost, regeneraciju, moć, a simbol su uglavnom nosile mlade žene koje su željele zatrudnjeti. Sunce je također simbol predaka, kao i cvijet – suncokret, a predstavlja povezanost s božanstvom, s plodovima zemlje i vrlo je životvoran.  Rombovi su pronađeni još od kulture Cucuteni i predstavljaju pretke božanstava. Drugi drevni simboli su spirala (kontinuitet života u svim okolnostima) i drvo života (veza između neba i zemlje). Motivi i simboli razlikuju se od jednog do drugog etnografskog područja.  Apstraktni ornamentalni motivi prisutni su u gotovo svim etnografskim područjima. Među realističkim ornamentalnim motivima mnogi prikazuju nebeske pojave i prikaze nebeskih tijela: munje; mliječne staze, zvijezde, sunca. Drugi reproduciraju biljno carstvo: biljke, lišće, cvijeće (predstavljeni i sa šest ili osam latica), voće (klas pšenice, žir, klip, borovnice, grožđe, jabuke, kosu); spirale, koje podsjećaju na vinovu lozu ili bundevu, zoomorfne (ovnujski rogovi i volovsko čelo, vrabac, golub, pijetao, kokoš, lastavica) i antropomorfne (siluete žene ili dijelovi ljudskog tijela, oko)… Također, česti su i motivi kojima su izvor nadahnuća predmeti rada: udica, grablje, viljuška, motika, jaram. Dočim, društveni aspekti života  nisu uživali tako široku rasprostranjenost u vidu simbola.

• 

Kako je ia postala simbol  Rumunjske

Najprije, rumunjska spisateljica i kraljica Elizabeta, rođena kao Elizabeta od Wieda,  potaknula  je Rumunjke da nose tradicionalnu nošnju. „Ima li dražesnije slike od rumunjske seljanke, odjevene u narodnu nošnju, sa crvenom ili narančastom suknjom, sa žutim prebačenim brokatom, velikih, crnih i svijetlih očiju, kako sa zelenim vrčem na glavi žuri kući? Ili rumunjske dame, u sjajnoj odjeći, s prekrasnim bijelim ili žutim velom?”, napisala je kraljica Elizabeta u uvodu knjige Umijeće pletenja. No, ona koja je istinski “promovirala”  rumunjsku košulju, unijevši je indirektno u europsku modu, bila je kraljica Maria. Njezino odijevanje slijedilo je cijelo rumunjsko plemstvo, potom i europske prijestolnice, posebice Pariz, gdje je kulturna i plemićka rumunjska elita često boravila. Do Prvog svjetskog rata ia je uživala uistinu veliku popularnost, toliko da je luksuz predstavljalo i fotografiranje u rumunjskoj košulji.  

• 

• 

A, nešto kasnije, 1934. godine, Henri Matisse završava sliku La blouse Roumaine, na kojoj je ovjekovječio  ovaj odjevni komad.  Napisat će kasnije u pismu prijatelju, rumunjskom slikaru  Theodoru Palladyju,  kako mu je za ostvarenje “Sna” (druge slike s rumunjskom košuljom) trebalo godinu dana, a za La Blouse Roumaine – šest mjeseci. Na toj slici prikazana je plavokosa djevojka odjevena u iu, a inspiriran je odjećom tada slavnih Rumunjki u Parizu. Pozirala mu je plavokosa medicinska sestra iz Sibira, Lydia Delectorskaya, do nastanka slike posve anonimna.  

A onda su krenule inspiracije inspiracijama: nakon više od četiri desetljeća, Matisseove slike La Blouse Roumaine i San potaknule su modnog dizajnera Yvesa Saint Laurenta, koji je ii posvetio svoju kolekciju visoke mode za jesen-zima 1981. Kolekciju je, ironije radi, radio za boravka u Marakešu, kojim je također bio očaran i inspiriran. Danas ta kolekcija pripada povijesti mode, kao i kolekcija Jeana Paula Gaultiera, koji se pak oduševio vidjevši slavnu Nadiu Comăneci u ii.  Kolekcije su potom slavnoj rumunjskoj košulji posvetili Kenzo, Oscar de la Renta, Agatha Ruiz de la Prada, Anna Sui, Philippe Guilet, Tom Ford, Joseph Altuzarra itd., i sve su danas u udžbenicima povijesti mode…

• 

• 

Godine 2011., francuski dizajner Philippe Guier, koji je radio u francuskom veleposlanstvu, došao je u Rumunjsku i na turneji po zemlji očarao se svime što je ondje vidio.  Napravio je nakon toga  kolekciju, od koje su više od 60 posto izradili rumunjski obrtnici  iz  Maramureşa, Bukovina, Brasova, Oltenije. Štoviše, radio je sa zanatlijama iz cijele Rumunjske, proslavivši nanovo rumunjsku ruralnu umjetničku radinost. Jer, dvojbe nema – ia je ruralnoga podrijetla.      

• 

• 

To ognjište stare civilizacije, klasične europske antike – rumunjska povijest – opet je izronila iz prošlosti. Ovaj put ušivena u ii. Američki etnolog rumunjskog podrijetla Paul Petrescu, u predgovoru djela Narodna blagdanska nošnja u Rumunjskoj, u tom smislu kaže: „…ni popularnoj kulturi ni narodnoj nošnji ne treba osnažujuća pomoć tehnike novog vremena“. Ali, ljudi nove tehnike očito trebaju staru kulturu…

Festival Projekt Ilica: Q’ART već nekoliko godina uspostavlja dublju vezu između središta glavnoga grada i stanovnika, iznoseći na ulicu (čitaj Ilicu!) radove darovitih i kreativnih obrtnika i umjetnika, pa je upravo završeni lipanjski festival pokazao još jednom kako Ilica može izgledati kad umjetnici u središte grada unesu malo drugačije živosti, a svoje maštovite i kreativne proizvode iznesu mali obrtnici i proizvođači…   

Fotografije: Ognjen Karabegović, Nino Željko Jelenski

Akcija/festival Projekt Ilica: Q’ART, osim susreta, druženja i kao uvijek puno dobre energije, predstavio je svoje rasplesano izdanje Festivala. Ovoga se lipnja uključio i plesni kolektiv Škvadra sa izvedbom svog komada „Ne čujem te, mrak je“, dok su na Britancu CommiBalde i Kaira Kela kolektiv rasplesali sve prolaznike. Na Art punktu, koji je organizirala Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, uz radove čak 58 mladih umjetnika studenata Akademije, atmosferu je dodatno inspirirala mlada DJ-ica Katarina Slater iz Edimburga.

Jaki smo onoliko koliko je snažna naša najslabija karika

Kako akcija/festival uvijek pomaže svim osjetljivim i društveno marginaliziranim skupinama naše zajednice, tako su  i ovaj put  na festivalu Projekt Ilica sudjelovale humanitarne organizacije, i to udruga Fajteri, organizacija Marijini obroci, udruga Merida, udruga Meow me, udruga Svitanje, udruga Korablja i udruga Životna linija. Q’ART svaki put pomaže svima kako bi afirmirali svoje aktivnosti i bili vidljivi široj javnosti. Ovaj put se Projektu Ilica priključila i  Natalya Filatova iz Ukrajine sa svojim čudesnim sapunima za koje kaže mogu biti sve: i poklon i ukras i edukacijski alat.

• 

• 

• 

Avangarda na kockama Britanca

Avangardna i začudna revija članova ULUPUH-a i studenata TTF-a , koje se ne bi posramio niti jedan velegrad,  održala se kao i uvijek točno u podne na Britancu pod sigurnim vodstvom doc.dr.art. Ivane Bakal i stručne suradnice dipl.ing. Đurđice Kocijančić. Revija kakvu ne možete vidjeti nigdje osim na Projekt Ilica: Q’ART za jesen opet priprema koncept izdanje od reciklirane odjeće kako bi poslala iznimno važnu poruku da otpad nije smeće kroz upcycling, recycling, reuse i repurpose starih odjevnih predmeta.

• 

• 

• 

• 

Kavica na tračnicama uz vrhunske jazz glazbenike i uvijek nove rukotvorine

Mali proizvođači koji nigdje ne mogu naći svoj prostor za izlaganje i ostvariti toliko važan susret s kupcima, uvijek pažljivo pripremaju svoje rukotvorine i uzbuđeno čekaju izlaganje na Projektu Ilica: Q’ART. Novo, nepredvidivo i raznoliko iskustvo susreta s izlagačima ni ovaj put nikoga nije ostavilo  ravnodušnim:  nakon šetnje i razgledavanja rukotvorina hrvatskih obrtnika, umjetnika i dizajnera, uz sjajnu glazbu renomiranih jazz i world music glazbenika, ispijala se kavica na tračnicama  –  doživljaj koji ne postoji nigdje na svijetu. 

• 

• 

• 

• 

Za sve koji jošne znaju štoje Projekt Ilica: Q’ART

Projekt Ilica: Q’Art je kolektivni public art projekt u procesu koji istražuje suvremeno i socijalno nasljeđe povijesnih avangardi, novih i progresivnih umjetničkih praksi, metoda i tehnologija, njihov utjecaj na društvene procese te istodobno predstavlja suradnju umjetnika i građana na ključnim društvenim i ekološkim temama. Riječ je o kolektivnom multidisciplinarnom projektu koji kroz društvene prakse, akcionizam, community art i public art postaje pokretač društvenog, ekološkog, estetskog i poetskog angažmana.

Projekt Ilica se kao i svake godine održava u suorganizaciji Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i Obrtničke komore Zagreb, partneri projekta su ULUPUH, TTF, HDS ZAMP i IGEPA, te uz podršku Ministarstva Kulture i medija, Grada Zagreba, Turističke zajednice Grada Zagreba i, naravno, svih izlagača koji aktivno doprinose ovom projektu i bez njih on ne bi bio moguć. #mi građani smo grad.

Uglavnom, u očekivanju smo novoga izdanja Projekta Ilica!

Pisci ljubića, krimića, priručnika i spekulativne fikcije okupit će se na Festivalu žanrova Dvotočka, koji će se održati 28. svibnja u dvorani zavičajnih društava, Ilica 43. Dođite!

Festival hrvatskih pisaca žanrova – Dvotočka – organizira nakladnička kuća Beletra, u suradnji s malim nakladnicima Fragment, Innamorata i Naklada Cranium, uz podršku Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu. Na Festivalu će se okupiti pisci iz Zagreba, Splita, Rijeke i Virovitice, a ciljevi Festivala su razmjena iskustava, promocija hrvatskih pisaca žanrova i njihova vidljivost u medijima. Na Festivalu će se okupiti pisci različitih generacija i žanrova, a očekuje se i dolazak gostiju iznenađenja.

Festivalsko događanje počinje u 12 sati predstavljanjem ljubića i autorica Lee Brezar, Inne Moore, Nataše Turkalj i Petra Pismestrovića te novih projekata Marilene Dužman i Kate Mitchell. U razgovoru će sudjelovati i pisac najromantičnijeg hrvatskog romana –  Stjepo Martinović, a voditeljica je Sanja Tatalović.

• 

• 

• 

U 13 sati predstavljanje je autorica spekulativne fikcije Jelene Hrvoj i Marine Mađarević, uz razgovor s iskusnim Markom Fančovićem i članovima Sfere.

Nakon pauze za okrepljenje, razgledavanje i kupovinu knjiga, u 14 sati je predstavljanje je krimića na koje dolaze Jan Bolić iz Rijeke, Miro Morović iz Splita i Anđelka Kliment iz Zagreba. Krimiće i spekulativnu fikciju predstavlja Olga Vujović.

U 15 je predstavljanje priručnika na kojem se u raspravu uključuju Jan Bolić i Lea Brezar te Vedran Sorić i Sandro Kraljević, a očekuju se i gosti iznenađenja. Predstavljanje priručnika vodi Sandra Pocrnić Mlakar, urednica i direktorica nakladničke kuće  Beletra.  

Festival završava zajedničkim panelom svih sudionika o žanrovima u medijima, na kojem gostuje Kristian Novak, sveučilišni profesor i književnik, predstavnik kanonske književnosti, koji u javnim nastupima ističe važnost žanrovske literarne scene.

Festival žanrova posvećen je mladim piscima i uspomeni na teoretičarku žanrova, spisateljicu i prevoditeljicu Milenu Benini, koja je planirala festival i dala mu naziv Dvotočka.

                               VALENTINOVO U STIHOVIMA

                                         Članak 1.

                                       Organizator

Priređivač natječaja pod nazivom Valentinovo u stihovima su web magazin www.svijet.com.hr i kozmetika CATRICE.

                                         Članak 2.

                                Trajanje  i svrha natječaja

Natječaj se priređuje u cilju promidžbe poezije i poticanja čitanja,  a traje u razdoblju od 10.02.2022. do 14.02.2022. u ponoć. Bit će  istaknut na www.svijet.com.hr i na Facebooku, a od osoba koje žele sudjelovati traži se da za vrijeme trajanja natječaja pošalju kratku pjesmu ili haiku na temu Valentinova, odnosno na temu ljubavi, na e-mail: svijet.marketing1@gmail.com ili da objave svoje stihove u komentarima ispod objave na Facebooku, a na navedeni e-mail pošalju svoje podatke (ime, prezime, točnu adresu i broj telefona).

Pjesme mogu biti na standardnom jeziku ili na dijalektu.

 Žiri će po isteku natječaja odabrati pet najboljih  pjesama i nagraditi ih crvenim poklon paketom kozmetike CATRICE.

Članak 3.

Pravo sudjelovanja

Pravo sudjelovanja u nagradnom natječaju imaju sve fizičke osobe iz Hrvatske i okruženja koje do 14. 02. u ponoć pošalju svoje stihove.  Osoba koja se prijavljuje na natječaj mora imati autorska prava na prijavljeni sadržaj.

Sudionici nagradnog natječaja, prihvaćanjem Pravila sudjelovanja odriču se bilo kakvih potraživanja od Organizatora na osnovi naknade bilo kakvog oblika troška ili štete koja bi mogla nastati prilikom ispunjenja zadatka koji je propisan ovim Pravilima.

                                          Članak 4.

            Proglašenje pobjednika nagradnog natječaja

Prijave se primaju od 10.02.2022. do 14.02.2022. u ponoć, a dobitnike ili dobitnice s najboljim stihovima bira žiri sastavljen od novinara i suradnika Organizatora.

Imena dobitnika bit će objavljena 15. 02. 2022. na portalu svijet.com.hr i na Facebooku do 15 sati.

Dakle, pet dobitnika/ca osvaja nagradu iz članka 2 ovih Pravila. Dostavljanjem podataka sudionici i dobitnici pristaju da podaci budu javno objavljeni.

                                        Članak 5.

                                  Preuzimanje nagrade  

Dobitnici/ce će biti obaviješteni preko web magazina svijet.com.hr i preko facebooka o ishodu natječaja.

 Ako dobitnik u roku od 10 dana ne odgovori na dopis, e-mail ili telefonski poziv, nagradu neće moći realizirati. Nagrada nije prenosiva na treću osobu.

                                           Članak 6.

                          Sudionici u nagradnom natječaju

Prijavom sudjelovanja u ovom nagradnom natječaju, sudionici prihvaćaju Pravila ovog natječaja i ne mogu zahtijevati nagrade u većim količinama ili drugačije nagrade od onih koje su navedene.  

                                       

 Članak 7.

Porezi

Pobjednici natječaja ne snose nikakve poreze, obveze niti naknade direktno povezane s nagradama.

U slučaju spora između sudionika nagradnog natječaja te Organizatora, nadležan je sud u Zagrebu.

                                           Članak 8.  

                                          Sponzorstvo

Ovaj natječaj za cilj ima promociju poezije te čitanja, a pomaže ga  CATRICE.

U Zagrebu, 10. 02. 2022.