NENAD MARASOVIĆ – OTOČNA FUGA: SA SVEČANE PROMOCIJE U NOVINARSKOM DOMU

U Zagrebu je, u Novinarskom domu, 27. svibnja održana velika promocija romana Otočna fuga Nenada Marasovića. O filozofijskim i literarnim vrijednostima ovoga uspješnoga romana govorili su Dragutin Lučić Luce, filozof i novinar, Nera Karolina Barbarić, urednica romana, i sam autor. Glazbene točke izveo je mladi uspješni glazbenik i student Akademije dramskih umjetnosti, Lav Novosel…

Fotografije: Ognjen Karabegović

U prepunoj velikoj dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu, promovirano je novo umjetničko djelo slikara Nenada Marasovića – roman Otočna fuga. O značenju riječi fuga te o implikacijama te riječi, u samome uvodu u promociju, govorio je Dragutin Lučić Luce, osnaživši na taj način kulturološko i vrijednosno značenje Marasovićeva djela. Lučić je filigranski povezao naslov romana s poviješću otoka Visa i svakovrsnim emigracijama (pa i migracijama unutar Hrvatske!) ljudi s otoka, uronivši u tematiku na način kako je to u romanu zapravo i prikazano. Nera Karolina Barbarić, urednica knjige, osvrnula se na roman kao djelo koje potiče, otvara nova propitivanja života i sudaranja ideologija sredinom 20. stoljeća koja su zapravo obilježila cijelo stoljeće.

 No, što je zapravo važno naglasiti o romanu Otočna fuga Nenada Marasovića? Literarno promatrano – to je moć teksta.

Nenad Marasović potpisuje knjige nakon promocije

Marasović je s ovim romanom odskočio prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na stilski veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u fimskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Već u prvom dijelu romana oduševljava činjenica da je napravio izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja. 

Eto, tu se otkrio kao vješt pisac. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga?  Prvo, Marasović tematikom izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju  epoha – Drugi svjetski rat i socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi  s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman  o jednoj ratnoj mladosti, ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima.  

Drugo,  domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“  Mislim da bi se roman Otočna fuga strukturiran ovako kako jest dopao Krleži… Zahvaljući Marasoviću, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost opisuje Nenad Marasović u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira. 

Treće, uz to što je roman Otočna fuga prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je to djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Drugim riječima, originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.

Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski.

Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad  upoznate Nenada Marasovića, kao da ste upoznali Sanjina, junaka iz romana: tek što ste ga upoznali kao mirnog, tihog, povučenog, on okrene u cinizam i borbenost.

Šesto, nikada do sada literatura nije ponudila istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. To je učinio Nenad Marasović kroz nekoliko sporednih likova u romanu i finim folklornim opisima svakidašnjeg otočnog života.  Nenad Marasović je drugačiji od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, u romanu je napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu i u Zagrebu, od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse.  

I sedmo, nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, politički i ratni dnevnik te success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja. I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji on realizira kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar  –  ako ne predanost?  Predanost umjetnosti!

Nenad Marasović sa suprugom Snježanom, poznatom balerinom

Možda to najbolje može ilustrirati slučaj velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika, nominiranog za Nobela nekoliko puta, koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora 60. i 70. prošloga stoljeća, a koji je najaktivnije djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Pa tako Sandberg kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubavi:  „S 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine na West Pointu sam bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju  koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89., kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti: „ Da mi je bog dao da poživim još barem pet godina, stvarno bih postao veliki umjetnik!“   

Kad pročitate biografiju Nenada Marasovića i njegov roman, shvatit ćete da je imao život i karijeru na bogatstvu koje bi mu zavidio i sam  Carl Sandberg…  

OGNJEN KARABEGOVIĆ I NJEGOVA FOTOGRAFSKA PRIČA

 Nazvali su ga gradskim voyerom, kraljem urbane fotografije; iza sebe ima sijaset izložbi, predstavio se međunarodnoj javnosti kolorima i crno-bijelim fotografijama, pobrao zamaman broj nagrada za svoje fotografske radove, ali svejedno je Ognjen Karabegović najnovijom izložbom u Galeriji bošnjačke nacionalne zajednice u Ilici 54, u Zagrebu, pod nazivom Moja priča, stvorio događaj na kojem je, u prepunoj dvorani, pokazao snažan, nadrealistički obojen zaokret u urbanoj zagrebačkoj fotografiji…

Piše: Nera Karolina Barbarić

 „Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakidašnjeg sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe jednom prilikom Ognjen Karabegović,  nazvavši tada svoje radove uličnim fotografijama. „Najviše me privlači ulična fotografija“, objasnio je„ zato što ima neku svoju priču. Ima štofa. No, i dobar portret i dobra arhitektura ima svoje opravdanje u fotografiji.“  Zapravo, “ulična fotografija i fotografiranje ljudi” – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju u magazinima, plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo. Ulične fotografije, zahvaljujući tehnologiji i sveprisutnim selfijima, više i nisu neko fotografsko otkriće. E, zato baš valja reći kako Karabegović ustvari snima – urbane fotografije, koje odišu iskrenošću i pedantno ulovljenim trenucima u gradskim kontekstima; silno voli ovjekovječiti zanimljive prizore koje velika teatraličnost ulice spontano proizvodi. Za te će situacije ovaj fotograf reći: “Najbolji fotograf  je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom!” – posluživši se, dakako, krilaticom koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“.

Senada Kadribašić, sarajevska književnica, održala je vrlo inspirativno uvodno slovo o radu Ognjena Karabegovića. Foto: Đurđica Kocijančić

Otvarajući izložbu Moja priča, sarajevska je književnica i autorica predgovora kataloga za izložbu, Senada Kadribašić, ovako oslikala autora: „Veliki zaljubljenik u fotografski medij, Ognjen Karabegović neprestano traga za motivima, kako bi stvorio pravu umjetničku fotografiju. U tome i uspijeva, loveći najimpresivnije trenutke, fragmente prirode, ili za motiv tražeći momente različitih emocija na ljudskim licima, te tako bilježeći nevjerojatno snažne facijalne ekspresije. Arhitektonski značajni objekti i njihovi fragmenti, gradska vreva i užurbanost Zagreba. Supkultura ovoga velegrada i mnogi drugi motivi čine bogatu trpezu, s koje, ovaj već odavno afirmirani umjetnik, uzima najinteresantnije, najintrigantnije komade poput voćke kojima će začiniti svoj umjetnički izraz i predati ga javnosti na divljenje, ali i zadovoljiti i nahraniti svoj umjetnički duh.“

Ognjen Karabegović: Labirint

I, zbilja – eto nam još jedne uistinu gurmanski fine izložbe fotografija u Zagrebu. S obzirom na broj i raznovrsnost sadržaja snimljenih fotografija, u odabiru za ovu izložbu Karabegović se evidentno odlučio za one fotografije koje će potpunije dočarati njegov aktualni stvaralački, osobni fotografski pristup i likovni izričaj. A te su fotografije nastajale tijekom više godina; njima je – odabirom motiva, lica, situacija i postprodukcijom – Ognjen pokazao kako pripada onoj plejadi autora koji razmišljaju umjetnički, pa se često zbog toga odlučuju za crno-bijelu fotografiju. Međutim, neki, poput njega, i dalje zadržavaju svoju objektivnu superiornost, onu koja proizlazi baš iz crno-bijelog, jer boja je percepcijski snažan element, koji privlači pozornost promatrača i pitkija je. A dok stvara crno-bijelu fotografiju, Karabegović ostvaruje nešto što je istodobno apstraktno i izuzetno stvarno, što mu kadar ponekad čini čudnim, jer za stvaranje zanimljivih fotografija nije dovoljno pretvoriti boje u sive tonove, kako je to svojedobno objasnio veliki fotograf Rob Sheppard. Kad nema boje, a da bi prenio svoju poruku, koristi se linijama, teksturama, oblicima, perspektivama… Ukratko, jednobojnost je zacijelo njegov prvi fotografski jezik, što unosi više autentičnosti i originalnosti u odabrane fotografije. Crno-bijeli kadar omogućuje mu da stvari prikaže iz drugog kuta, pa mu fotografija djeluje kao da je gotovo izvan vremena, ali je savršeno prikladna za ilustraciju društvene stvarnosti; kao rezultat toga, nadživljavaju modu i ostaju urezane u vremenu.

Rad na  kontrastu jedan je od temeljnih koraka koji je uočljiv na Ognjenovim fotografijama. Vrlo svijetla područja postaju bijela ili gotovo bijela, dok jako zasjenjena postaju crna. Istodobno, meko svjetlo stvara paučinaste i vrlo nježne nijanse. Tako prizor postaje jasniji, lakši za proziranje i učinkovitiji. Karabegović se na ovim fotografijama poslužio i stanovitim umjetničkim lukavstvom: crno-bijela fotografija po svojoj se prirodi udaljava od stvarnosti, jer stvarnost nije crno-bijela, ali  spontano čini fotografiju apstraktnijom i odsutnost boje ostavlja više prostora za tumačenje. 

 Zašto ističem Karabegovićevu crno-bijelu fotografiju? Jer i on, poput velikog brazilskog umjetnika Salgada, ostvaruje fotografije na način da  promatrač primjećuje detalje u njegovim kadrovima koje nikad prije nije uočio.  A to se posebno odnosi na crno-bijele fotografije, koje su i na ovoj izložbi prevagnule. Međutim, sve izloženo reproducira stvarnost, kadar mu ima intenzitet koji kao da je okružen zrakom misterije i komunicira izravno u srce gledatelja. Svjesno koristi crno-bijelo kako bi bolje prikazao linije, krivulje, geometrije i reljefe gradova, jer takva fotografija naglašava i sublimira urbanu arhitekturu. Crno-bijela fotografija i urbani krajolik savršeno se spajaju kada je riječ o ovjekovječenju grada noću; boja tada postaje dodatak i samo fiksna ili pokretna svjetla noćnog urbanog života i njegova transponiranja: igra odraza na osvijetljenim zgradama, koji su beskrajni izvori inspiracija za fotografa Ognjenova tipa, jer omogućavaju višestruke efekte zamućenja, dugih ekspozicija, dubokih polja… Pojednostavljeno, riječ je o suvremenom i minimalističkom dekorativnom učinku s maksimalnim umjetničkim postignućem.  

Ognjen Karabegović na izložbi. Snimio: Samir Cerić Kovačević

Ipak, ova je izložba pokazala tek manji dio Karabegovićeva opusa, jer njegovo se stvaralaštvo proteže od dokumentarnog, reporterskog do umjetničkog, a likovni izričaj od figurativnog, apstraktnog do najsuvremenijih diskursa proširenog polja fotografije. Privlači ga, ukratko, svijet suprotnosti, bilo da je riječ o neodređenosti motiva i njihova sadržaja i značenja, granici između unutarnjeg i vanjskog svijeta. A tijekom svoje karijere Ognjen Karabegović je realizirao sijaset uspješnih fotografija te ih izložio na brojnim izložbama, stvorivši ekskluzivne kadrove koji imaju neobične ljude, djecu i/ili situacije, arhitektonske objekte kao protagoniste. Njegov bismo stil stoga mogli bez imalo oklijevanja definirati kao smiren, ironičan i bezobziran u pravom trenutku. Ne znam je li se Karabegović odlučio usredotočiti na uličnu fotografiju (kao „voyer“, jer što je fotograf do li voyer…) kako bi snimio neočekivane i zabavne trenutke  – koji bi se mogli dogoditi i bilo gdje na ulicama diljem svijeta – ili je samo obdaren neobičnom osjetljivošću i empatijom, odnosno vještinom prepoznavanja dragocjenih trenutaka, ukradenih iz neumitnog prolaska vremena. 

Kao posve moderni fotograf, Ognjen je istinski lovac na ekskluzivne kadrove,  jer želi prikazati fotografiju svog idealnog svijeta. Ako to fotoaparatom ne pronađe, izmisli – postprodukcijom. Međutim, Karabegović nije naivan autor, zna on primijeniti i, primjerice, ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, kako bi stvorio iskrene kadrove, odnosno fotografije na kojima „meta“ fotografa kao da nije svjesna portretiranja. Uz to su mu pozadine iznimno zanimljive, jer se koristi svim detaljima koji na fotografiji bivaju „pejsaž“, okruženje, urbani teritorij a sve to da bi stvorio idealnu fotografiju.      

Ognjen Karabegović rođen je u Banja Luci 1959. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, a  fotografijom se bavi od 1973. U svijet umjetničke fotografije ozbiljnije je ušao 2006., dolaskom u Zagreb. Izlagao je na devet samostalnih i mnogim grupnim izložbama, između ostalih i na Međunarodnom Photofestivalu u New Yorku (gdje mu je izloženo 30 fotografija), u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, na grupnim izložbama fotografskih udruga Fotogard i Cro Art Photo Club itd. Na nagradnom natječaju “Epson” (Hrvatska, 2010.) osvojio je prvo mjesto s fotografijom  “Savski nocturno”; 2021. dobio je Kristalni svijet, prvu nagradu za fotografiju na temu Priroda u koroni, što ju dodjeljuje magazin Dom&vrt i portal lijepimojdom.com, a Nagradu Tošo Dabac za cjelokupni dosadašnji rad, postignuća i djelovanje na polju fotografije (2022.). Radovi su mu se našli i na kalendarima riječkoga Novog lista, hrvatskoga izdanja National Geographica, ali i na kalendaru Ine. Radove objavljuje i u raznim specijaliziranim časopisima i magazinima poput Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel Magazin, Riders Digest (Hrvatska) itd. Od 2011. radi kao fotoreporter novinske fotoagencije Halopix.

Ukratko, fotograf Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba Moja priča predstavljanje je tek pomno odabranih uzoraka iz autorova djela. Međutim, ovom je izložbom, premda mu svi radovi nisu novi, zapečatio svoj ultramoderni pristup u fotografiji.  

VEGETARIJANSKA KUHARICA OTOKA HVARA ILI ARHIPELAG NOVO STARIH OKUSA

Sanjate li o otkrivanju autentičnih okusa i nezaboravnom kulinarskom iskustvu tijekom putovanja, recimo na otok Hvar? O tomu da uđete u skrivene kutke malih mjesta koja nude ne samo izniman ambijent, već i kuhinju bogatu okusima i lokalnim specijalitetima? Dovoljno je da uzmete kuharicu Dominke Juzbašić Vegetarijanska kuharica otoka Hvara, koju je objavila Turistička zajednica Jelsa, mirisi i okusi samo će vas zapljusnuti…

Tekst: Nera Karolina Barbarić

Vegetarijansku kuharicu otoka Hvara objavila je TZ Jelsa

Sjećate li se možda citata iz Henrika IV , Williama Shakespearea, koji glasi: “ Dobra hrana i dobro vino, to je raj na zemlji ”. E, takav raj odavno se oblikovao na otoku Hvaru, pretvarajući se u dobru čašu bijelog robusnog vina, koja prati jela intenzivnog okusa i opojnih mirisa. Jer, tradicionalni otočni recepti otkrivaju najautentičniju dušu Hvara, gdje se pastirska i ribarska tradicija miješa sa seljačkom, ne zaboravljajući jela koja na stol donose sav miris mora koje okružuje drevni Faros. No, simbol hvarske otočne kuhinje i gastronomske tradicije ikonično su baš vegetarijanska jela, odnosno jela temeljena na vegetarijanskoj ponudi, koja sadrže grašak, mahune, bob, sočivice, mišance, divlje šparoge, divlje artičoke itd. Bogata, izvorna i raznolika, hvarska kuhinja smatra se dijelom mediteranske prehrane, koju je UNESCO proglasio nematerijalnom baštinom čovječanstva. Zašto?  Zato što je ta kuhinja mjesto susreta, sjećanja, povijesti, kulture i tradicije. Dočim, u gastronomskom smislu, hvarska je kuhinja, poput drugih otočkih kuhinja na hrvatskome arhipelagu, ustvari  “siromašna”, što je podsjetnik na život oskudnih poljoprivrednih resursa, gladi i ratova, ali je također pod snažnim utjecajem balkanske i venecijanske kuhinje, s austrijskim i francuskim primjesama. 

Punjene paprike s lećom moderni su klasik

Povrće i mahunarke, uzgajano u malim obiteljskim vrtovima, oduvijek ima važnu ulogu u lokalnoj prehrani. Prepoznala je to i Dominka Juzbašić, koja je u svojoj knjizi „Vegetarijanska kuharica otoka Hvara“ obasjala gastronomsku dušu otoka, donoseći recepte inspirirane hvarskom prehranom ili oporavljajući jela koja imaju vrlo staro podrijetlo i korijene u pastoralnim, seljačkim i pomorskim tradicijama. Kroz 33 znalački koncipirana recepta (u knjizi objavljenoj na hrvatskom i engleskom!) ponudila je jela od jednostavnih namirnica, ali proizašla iz susreta s različitim mediteranskim kulturama koje su obilježile povijest otoka, okruženog jednim od najljepših mora i mirisima divlje i nekontaminirane prirode. Ukratko, ova kuharica je izvrstan spoj tradicije, kvalitete, modernosti i okusa. Recepti poput Artičoke s bobom i mladim graškom, Mišanca, Šalše od domaće rajčice invokacija su tradicijske prehrane temeljene upravo na povrću, ali vjerno spajaju prošlost i sadašnjost. Dominka Juzbašić u kuharici, koju je kao projekt prepoznala i objavila Turistička zajednica Jelsa, modernizira recepte, neke više, druge manje, ali zadržava vjeran način pripreme, pridodavši nešto „restoranskog“ duha (na način, primjerice, da skraćuje vrijeme pripreme, budući da se jela na otoku pripremaju duže i uglavnom na „tihoj vatri“). Moderne domaćice to će zacijelo znati cijeniti.

Morfološke karakteristike Hvara, pa i klima, oduvijek su pogodovali proizvodnji prave, visokokvalitetne hrane. Raznovrsna i bogata okusima, tijekom svoje duge povijesti otočna prehrana jest obogaćena vanjskim utjecajima, ali su svejedno pečenje domaćega kruha, maslinovo ulje, kozji sir i vina njezin amblem. Uz, dakako, morska i kopnena jela. Da bi se bolje razumjela ova kuharica i odnos autorice prema hvarskim „običnim“, svakidašnjim “pijatima” u tradiciji, odnosno izvorno vegetarijanskim jelima, treba znati da – budući da je posrijedi u osnovi ribarska i seljačka kuhinja – posjeduje vrlo širok izbor okusa, od najfinijih do najintenzivnijih. Osim toga, jela su jednostavna, bez nereda na tanjuru, okusi su prirodni, autentični, neprerađeni u odnosu na složenost koja karakterizira recepte mesojeda. Ali to ne znači da svojim šarenim jelima ne oplemenjuju okus začinima i aromama, naprotiv!

Artičoke s mladim bobom i graškom

Vegetarijanska hvarska kuhinja vrlo je konsolidirana: autorica poznaje osnove tradicije i tehniku obrade otočnih namirnica, pa s lakoćom ostvaruje svojevrsni kulinarski kodeks koji će čitatelja dovesti do otkrića vegetarijanske prehrane, što podjednako vrijedi za profesionalce kao i za entuzijaste.  Uz to, otkriva posebnosti i dovodi u napast kušanja, ne samo zbog proždrljivosti i užitka nepca, već i zbog užitka susreta s kulturom. Koncept da je hrana kultura zapravo nije nov; rezultat je, možda i najbolje namjere, dosadnog medijskog preeksponiranja. Hrana je oduvijek bila kultura, iako smo je u drugoj polovici 20. stoljeća gotovo zaboravili, zaslijepljeni željom za napretkom i oslobađanjem od „seljačkog podrijetla“, za koji nam ova kuharica upravo pomaže da se tome vratimo. Ali, modernom vremenu prilagođeniji i na sofisticiraniji način.  Dominka ustvari redefinira karakteristike hrane koju konzumiraju otočani, koji su uvijek jeli određenu hranu kuhanu na određene načine i u zaštićenoj otočnoj niši. Stanovnici Hvara svojevrsna su gastronomska manjina, ne samo zbog genetskih i geografskih razloga, već zato što slijede “manjinsku mediteransku prehranu”. I još tu naviku ističu.

Brujet od patlidžana

Turistički gledano, Hvar se može otkrivati i kroz hranu, jer je cijeli otok bogat “netrivijalnim stvarima”. Nažalost, od raznolikosti postojećeg i jestivog povrća, žitarica i mahunarki, koristi se danas samo mali broj njih. Ali, nakon što proučite kuharicu Dominke Juzbašić, shvatite da je moguće kombiniranjem sastojaka stvoriti beskonačan broj uvijek različitih, zdravih i vrlo ukusnih jela,  pa uz to nisu nužno potrebni industrijski proizvodi. Uostalom, namirnice za ta jela s vrtnim proizvodima nalaze se posvuda, a ukusna su hladna i topla.

 Kuhinja temeljena na lokalnim namirnicama srce je i duša hvarskoga načina života. Hvarska vegetarijanska kuharica u tom smislu predstavlja kulinarsko putovanje na koji nas Dominka Juzbašić vodi kao u svojevrsni obilazak okusa, mirisa i tekstura, koje karakteriziraju svježe, lokalne namirnice, robusna maslinova ulja (pa autorica čak izričito navodi, primjerice, od kakve masline koristiti ulje uz pojedina jela, pa za realizaciju, primjerice, Divljih šparoga s jajima navodi u receptu ulje od masline oblice), aromatično bilje… Premda u receptu za spravljanje mišance (samoniklo poljsko gorkasto bilje!) sugerira kao dodatak tostirani kruh namočen, odnosno pokapan skupocjenim uljem origana, što izaziva dodatnu gorčinu, osvojila me njena sklonost začinjanja jela origanom, koji je kultna otočna aromatična biljka, jedna od najstarijih. Dodavanje origana izvrsna je ideja ako klasičnim sastojcima želite dati drugačiji pečat. Hvarski divlji origano bogat je eteričnim uljima, lagan i posebno ukusan, više od klasičnoga. No, Dominka ima još kretivnih ideja, pa jelima dodaje i druge eteričnim uljima bogate začinske biljke; kozjem siru zrna nara (grčki način!); bira intezivne klasike poput rogača ili patlidžana; poigrava se citrusima, smokvama, bademima; povrće sprema na brujet …   

Domaće krafne od pirova brašna

Bit ove kuharice je, ukratko, u autoričinoj sposobnosti pretvaranja jednostavnih, sezonskih namirnica u zdrava i ukusna jela. Ali, otočni život nije ograničen samo na ono što je na tanjuru, već i na to kako je prezentirano. Dizajnerski element igra zato važnu ulogu u stvaranju recepata otočnoga blagovanja. Dominka obroke pretvara u mala jestiva remek-djela (Prhka pita od kozjeg sira, špinata i dunja, Domaće krafne od pirova brašna, Torta od rogača i naranče itd.). Mi koji potječemo s otoka razumijemo važnost ove pitome veze između hrane i dizajna i cijenimo što je ova kuharica osmišljena kako bi podigla otočki stol na višu razinu. Međutim, na stranicama ove kuharice pronaći ćete, osim recepata – entuzijazam i energiju s kojom Dominka Juzbašić prenosi svoju ideju kuhanja,  ali i svoje vrijednosti i potrebu za svim svjesnim pristupom hrani i okolišu. Ako mislite da je kuhanje povrća teško i složeno i da je nemoguće postići da ga djeca cijene, možda vam ova knjiga može pomoći da preispitate svoja uvjerenja. 

Dominka Juzbašić, kontinentalka iz Petrinje, rođena u Sisku, veterinarka je koja dugo već izučava i prakticira vegetarijansku prehranu. Instruktorica je joge i zaljubljenica u hranu i otok Hvar. U svojoj kuharici pokazala je da je moguće kuhati na biljnoj bazi, štedeći dragocjeno vrijeme, te da čak i oni koji nisu navikli jesti povrće mogu eksperimentirati s ovom vrstom kuhanja. Knjiga bi mogla biti korisna podjednako obiteljima i onima koji nemaju na raspolaganju mnogo vremena  ili se muče uvesti u prehranu više povrća i mahunarki, više lokalnih autohtonih proizvoda.

Tart od limuna

Kuhinja s povrćem može poprimiti mnoge oblike, a Vegetarijanska kuharica otoka Hvara pokazuje i  da može biti u potpunom skladu s poviješću, jer upravo je kuhinja to što vraća dostojanstvo, suosjećanje i poštovanje tradicije,  koja jednostavno reinterpretira, bez žrtvovanja okusa.

Dominka Juzbašić podijelila je knjigu po namirnicama, okusima, slasticama, ali ju je postavila kao priču iz prvog lica i na taj način  posvetila svima onima koji žele prihvatiti vegetarijansku prehranu ili je samo bolje razumjeti. Međutim, velika bi šteta bila ako  nakon čitanja Dominkine vegetarijanske kuharice ne zapamtite barem jedan recept: barem jedan recept kojim ćete se povezati s mediteranskom kuhinjom, tradicijom i ljepotama Hvara!

 Jer, ako je suditi po Vegetarijanskoj kuharici otoka Hvara, granice otočne tradicije nikad nisu bile tako široke, meke, otvorene. Nikad nam okusi koji nam nedostaju kad smo odsutni i koje tražimo svaki put kad se vratimo nisu bili bliži…

DUBRAVKA PERIŠA U OSAM DIGITALNIH SLIKA

O izložbi Aujourd’hui  06.05.2024. – 01.06.2024. Knjižnica Dugave

Kako i sama navodi, izložba “Aujourd’hui”, postavljena u Knjižnici Dugave (06.05.-01.06.2024.) predstavlja ilustratorici i slikarici Dubravki Periša Stepić „osobno umjetničko istraživanje putovanja uma kroz meditaciju i automatizam te refleksiju kolektivnog nesvjesnog“…

Dubravka Periša Stepić na izložbi u Knjižnici Dubrava

  „Kroz digitalne crteže svakodnevno istražujem ulazak u stanje meditacije kako bih oslikala primordijalne slike koje proizlaze iz mog nesvjesnog uma. Ova istraživanja nisu samo individualna, već pokušavaju dotaknuti kolektivno nesvjesno i s istim se povezati, postavljajući pitanje o korijenima postanka i osnovama ljudskog postojanja. Prilikom crtanja oslanjam se na automatizam, dopuštajući da slike nastaju spontano i bez svjesnog planiranja. To mi otvara vrata dubljem istraživanju podsvjesnog uma i njegovih arhetipskih simbola. Svaki crtež je rezultat meditativnog stanja mog uma, prikazujući nesvjesne elemente kroz digitalne radove. Kroz svoje umjetničke radove istražujem povezanost s kolektivnim nesvjesnim, pokušavajući razumjeti duboke, univerzalne simbole koji prelaze individualne granice. Projekt je planiran kao ciklus od 365 radova, predstavljajući svaki dan u godini, što označava kontinuirani proces istraživanja i otkrivanja kroz vremenski period od godine dana. Ciklus je započet 2023. i traje, budući da sad ima preko 80 radova. “Aujourd’hui” postavlja pitanje o osnovama postanka i ljudskog postojanja te postaje moje putovanje koje nas vodi kroz labirinte uma, od individualnog do kolektivnog, od sadašnjosti do početka vremena.”

Dubravka Periša, rođena 1974. godine u Zagrebu, već od najranijih dana pokazuje strast prema likovnoj umjetnosti. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1993. godine, odlučuje upisati Tekstilno-tehnološki fakultet, smjer dizajn, gdje započinje svoj put u izlaganju svojih radova u javnosti. Njezina instalacija “Imaginarno odijelo” predstavljena je na 31. zagrebačkom salonu posvećenom dizajnu u Galeriji Klovićevi dvori 1996. godine, a diplomirala je na temu autorskog stripa “Gjumbush”, nakon čega je imala svoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Matice hrvatske 1998. godine.

Dubravka Periša s kolegama umjetnicima

Od 1996. godine Dubravka se profesionalno bavi grafičkim i multimedijalnim dizajnom te je sudjelovala u stvaranju mnogih rješenja koja se koriste u svakodnevnoj vizualnoj komunikaciji. U tom razdoblju okreće se i stripu kao izražajnom sredstvu. Njezina ljubav prema kompjuterskoj grafici, animaciji i ilustraciji dovela ju je do ciklusa pod nazivom “Indigo anđeli”, gdje je stvorila niz kompjuterskih grafika koje su izlagane na 2. i 3. Biennalu ilustracije u Galeriji Klovićevi dvori 2007. godine, a koje je nastavila izlagati i na novim projektima. Nedavno je izlagala i na 9. Biennalu ilustracije u istoj galeriji, dok je krajem 2022. i početkom 2023. imala samostalnu izložbu u Galeriji Kraluš, Sv. Ivan Zelina. Dubravka Periša i dalje se aktivno bavi likovnom umjetnošću te ostavlja svoj trag na polju grafičkog i multimedijalnog dizajna.

Izložbe:
• 1996. “31. zagrebački salon”, Zagreb
• 1998. “Break 21”, međunarodni festival mladih nezavisnih umjetnika, Ljubljana, Slovenija
• 1998. “Salon mladih”, Zagreb
• 1998. “Galerija Matice hrvatske”, Zagreb (samostalna izložba)
• 1999. “Pula film festival”, Pula
• 1999. “Break 21”, međunarodni festival mladih nezavisnih umjetnika, Ljubljana, Slovenija
• 1999. “Crtani romani šou”, Zagreb
• 2000. “Crtani romani šou”, Zagreb
• 2008. “2. Biennale ilustracije”, Klovićevi dvori, Zagreb
• 2010. “3. Biennale ilustracije”, Klovićevi dvori, Zagreb
• 2015. Muzej Prigorja, Galerija Kurija
• 2022. MSU Davor Mezak – Potresna stvarnost, sudjelovala s video i foto sadržajima
• 2022. “9. Biennale ilustracije”, Klovićevi dvori, Zagreb
• 2022. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb
• 2022. Galerija Kraluš, Sv. Ivan Zelina, samostalna izložba
• 2023. Galerija Kraluš, Sv. Ivan Zelina, grupna izložba vinorela

Kontakt i poveznice na radove i izložbe :
perisa.dubravka@gmail.com
https://gkd.hr/izlozba/deveti-hrvatski-biennale-ilustracije/
https://www.glartent.com/HR/Sveti-Ivan-Zelina/109370953829187/Galerija-Kralu%C5%A1
https://ns-dubrava.hr/2022/09/09/izlozba-nagradenih-autora-s-devetog-hrvatskog-biennala-ilustracije-u-galeriji-vladimir-filakovac/
https://www.facebook.com/dubravkaperisadizajn
https://www.facebook.com/resonancemedpstudio/

Preneseno s Radiogornjigrad.blog

PROMOVIRANA 4 NOVA POVIJESNA DJELA IZ PRODUKCIJE DRUŠTVA ALBANSKIH UMJETNIKA – DEA

 
 

Zadar, 22. travnja 2024. – Zadar je, uz svečano otvaranje Albanskog kulturnog centra, obilježio još jedan kulturni  događaj: predstavljena su, naime, četiri nova izuzetna djela albanske kulture iz Biblioteke DEA, objavljena u sklopu desetogodišnjeg nakladničkog projekta Društva albanskih umjetnika Hrvatske…

Ljiljana Koci, prevoditeljica i urednica izdanja promoviranih u Zadru

Zahvaljujući predanosti Društva albanskih umjetnika – DEA i književnici Ljiljani Koci na čelu, koja je prevela i uredila četiri kapitalna djela albanske kulture – „Kanon Lekë Dukagjina“, “Istaknute Albanske žene”, “Albanska mitologija” i “Rječnik albanske religije, mitologije i narodne kulture” – obogaćeni smo novim znanjima o dinamičnoj i organiziranoj kulturnoj povijesti albanskog naroda. Značaj ovih četiriju knjiga tim je veći ako se zna da su prijevodi s albanskog jezika rijetki.  

Jedno od predstavljenih djela u Zadru, “Kanon Lekë Dukagjina”, životno je djelo albanskoga svećenika, misionara, etnologa i arheologa Shtjefëna Gjeçovija. Ljiljana Koci u svojem je ekspozeu istaknula važnost Kanona kao višestoljetnog kodeksa ponašanja koji regulira različita područja društvenog života. “Istaknute Albanske žene”, djelo autorice Edi Shukriu, također je bilo u fokusu kulturnoga događanja u Zadru, a osvjetljava važnu ulogu i utjecaj albanskih žena kroz stoljeća. Dr. sc Marija Buzov govorila je o ulozi tih žena kao stabilnih stupova obitelji i nacije, te o njihovoj borbi za slobodu i neovisnost.

Knjigom Marka Tirte “Albanska mitologija” daje se pak uvid u korijene, uvjerenja i običaje albanskog naroda, dok je “Rječnikom albanske religije, mitologije i narodne kulture” Roberta Elsiea pružen sažet pregled bogatstva albanske kulture.

Na promociji u Zadru nisu samo predstavljena ova za albansku kulturu uistinu vrijedna djela, već je to bila prilika i za kulturnu razmjenu i suradnju. Uz Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA, suorganizatori su bili Vijeće Albanaca Zadarske županije i Unija Albanaca Hrvatske, a nakladnički pothvat podržao je Savjet  za nacionalne manjine.

 Među značajnim gostima događanju prisustvovali  su Vesel Lenaj, profesor albanskoga jezika, Nikolle Prenkpalaj,  predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine Zadarske županije, Avni Gigolaj,  potpredsjednik Udruge Albanaca Zadarske županije, te Mirjana Majić, predsjednica makedonskog kulturnog društva “Biljana”.

Tekst: LJ.K.Đ.; Fotografije: DEA

PROMOVIRANA KNJIGA POEZIJE DRAŽENA KATUNARIĆA „ŠTO MI JE ŠAPUTAO ZEUS?“

Dražen Katunarić, pjesnik, čuvar znanja i vrijednosti, koji na utjecajan način intervenira u poeziju i formira poetsku savjest, u knjizi poezije „Što mi je šaputao Zeus?“, promoviranoj 15. ožujka u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, nastoji sa svoje strane javnosti priopćiti prošlost klasika i sadašnjost suvremenika. Evo kako to čini…

Katunarićevu uspješnu knjigu poezije Što mi je šaputao Zeus?, koju je izdalo Hrvatsko društvo pisaca, predstavili su, u prepunoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Darija Žilić i Žarko Paić, a Ivan Herceg govorio je kao urednik o radu na knjizi. Sam autor čitao je stihove iz knjige, koju je posvetio Sbigniewu Herbertu, poljskome moralistu i velikom pjesniku, čiji mu stav o grčkoj antici uvelike imponira. Katunarić je poeziju u ovoj knjizi oslobodio starih formi dajući joj oznake modernosti, obnavljajući na stanovit način taj žanr. Drugim riječima, učvrstio je kriterije dobre moderne poezije. „U početku knjige pjesme su mu ugodno lijepe, intenzivne, ali kako stranice prolaze, postaje sve jasnije da se pjesnik voli koristiti ulogama u kojima se lirska persona ne može poistovjetiti s autorom (stihove posvećuje Zeusu, Apolonu, Heri, Afroditi, Ahilu, Orfeju, Narcisu, Prometeju, Diomedu, Odiseju, Itaki, Delfima, Pitijama, poziva se na Heraklita, Pindara, Sapfo, ali i Guillaumea Apollinairea, Jorgosa Seferisa itd.)  

Politika pisanja mu je opozicijska, idiosinkratična i antidogmatična, a pjesnik stvara kao da je njegov zadatak, u svijetu punom medijskih laži, reći ono što je nesvodivo istinito“ – stoji u tekstu o ovoj knjizi što ga je objavio portal Radiogornjigrad. Ova Katunarićeva knjiga, osim što je zbirka stihova, i rukovet je misli, ponavljanih na različitim stranicama, obogaćenih trpkom mediteranskom ironijom (kao npr. u pjesmi Mit o sizivčićima). U svojoj se ranijoj poeziji na standardnom jeziku, kao, uostalom, i u ovoj knjizi, pjesnik pojavljuje kao kamuflirani, hermetični poetski lik, vrlo obzirno birajući riječi i klešući njima pjesme koje su zapravo ulomci širih filozofskih misli. Dočim se u onom dijelu knjige gdje pjeva na čakavici obraća jednostavnim načinom otkrivajući emocije. Postavlja pitanja. Kod ovoga pjesnika, očitoga prijatelja razuma, erudita, nalazimo najcjelovitije svjedočanstvo o dijalektičkoj uporabi riječi: „Nakon što prijeđe šumu simbola svoje fantazije, zbog čega se osjeća kao da dodiruje tlo ljudske univerzalnosti, izražava se filozofski dok iznosi ideju, nesvjesno riskirajući da bude proglašen filozofom umjesto pjesnikom“. Oprezno rečeno, u knjizi se više ističe osobnost autora kao mudroga čovjeka nego kao pjesnika, ali dobro zaogrnuta poetskom formom.  

Dražen Katunarić daje uvod u promociju svoje knjige

Za Dražena Katunarića Zeusov teritorij predstavlja poželjno poetsko okruženje, gdje apsolutne vrijednosti nisu krajnji cilj. Stihove smješta u bezvremensko doba, bilježeći mentalna stanja, dojmove, prosvjetljenja. Unatoč tome, ne stvara pastoralnu, već urbanu poeziju; riječ mu nije mimeza stvarnosti ili govora, već autentičan glas. Međutim, specifičnost Katunarićeve poezije jest njegov melodičan stih i figurativni jezik koji je proveo kroz cijelu knjigu koristeći se biranim vokabularom. Ne možemo zanemariti njegovo znanje o antičkoj poeziji, erudiciju, koja sama po sebi ima moć prenijeti čitatelju povjerenje i snagu poezije, premda su za njega sadržaj i forma u poeziji –  dva jednako bitna elementa, svaki od njih ima svoju autonomnu vrijednost. Izbrušenost riječi gotovo uvijek kod ovoga pjesnika ima važno značenje. Bitna mu je čista, lijepa i blistava forma, pa njegova poezija jako laska uhu.  

Ivan Horvat, Dražen Katunarić i Darija Žilić

Najupečatljiviji kod Katunarića jest stil, premda je ova knjiga proizašla iz autorove potrebe za istraživanjem i razumijevanjem suštinske vrijednosti poezije. Pjesnici, kao potisnuta savjest društva, prate i predstavljaju u stihu ovo nihilističko i autodestruktivno doba. Preskočivši nekoliko milenija unatrag, Katunarić je, oslonivši se na mitologiju antike i prepoznavajući dvostruku  prirodu  grčkih bogova – božansku i ljudsku, ostvario knjigu koja vraća dignitet poeziji.

Valja, međutim, znati da je Dražen Katunarić jedan od značajnijih hrvatskih pjesnika, ali je i esejist, romanopisac i putopisac, koji je u hrvatskoj književnosti prisutan i kao urednik i nakladnik Litterisa, te kao urednik časopisa Europski glasnik. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj književni rad i doprinos afirmaciji kulture.

Tekst: N.K.B. Fotografije: Ž.B.

GORNJOGRADSKI FESTIVAL – IZLOŽBA U CINKUŠU: LILLI KOCI U ŠEST SLIKA

Kao završni dio Desetog gornjogradskog književnog festivala, u Cinkušu na Gornjem gradu otvorena je izložba „Prijelom epohe“.  Odabirom šest „prijelomnih“  slika, predstavila se autorica, slikarica i pjesnikinja Lilli Koci ponudivši javnosti na uvid svoja inspirativna djela koja su zapravo hommage velikim slikarima 20. stoljeća …

„Što je umjetnost ako nije dijeljena među ljudima? Umjetnost nije samo slika na zidu ili skulptura na postamentu u nekom muzeju. Ona živi i diše kroz interakciju, razgovor i emotivnu povezanost s publikom. Bez ljudi koji promatraju, osjećaju i interpretiraju, umjetnost gubi svoju suštinu. Ona postaje samo običan objekt… Dakle, za mene je umjetnost prije svega prisutnost među ljudima, razgovor koji izaziva, osjećaji koji se dijele i zajednička iskustva koja nas povezuje…“ – napisala je Lilli Koci, slikarica i spisateljica, u postu u kojem se referirala na otvorenje svoje izložbe slika (15. 03. 2024.), postavljene pod naslovom „Prijelom epohe“, a u sklopu Desetog gornjogradskoga festivala.  

Sa svojih šest ulja na platnu, u velikim formatima, Lilli Koci nas introspekcijski vodi, preko likova žena koje postavlja u središte, u razdoblja koja uistinu jesu bili prijelomi epoha. Osim toga, vješto se poigrava asocijacijama na slavne slikare poput Picassa, Dalija, Klimta… a to čini koristeći se specifičnim i prepoznatljivim motivima s njihovih legendarnih slika. Ovom izložbom, osim što je to njezin hommage likovnosti tih umjetnika, poziva na promišljanje prije svega o prošlosti i prijelomnoj sadašnjosti.

Sama  izložba nosi naziv “Prijelom epohe” po vrlo uspješnoj slici koja je inspirirana Picassovom “Guernicom”, kojom nas pak autorica podsjeća kako umjetnost ima najjaču moć povezivanja i  poticanja na interakciju. Time se uspostavlja dijalog između prošlosti i sadašnjosti, „naglašava  kontinuitet ljudske patnje i traženje smisla usred kaosa“, kako je o ovoj slici napisao Marijan Grakalić.

Izložba je otvorena od 15. do 22. ožujka 2024. u Galerijskoj sobi Marije Braut u Cinkušu, na Gornjem gradu, a ostvarena je uz pomoć Društva albanskih umjetnika – DEA i Savjeta za nacionale manjine RH.

Tekst: NKB

S IZLOŽBE PLETIVA: LJUBICA AJDUKOVIĆ UGARKOVIĆ – MODNA PLETILJA S IDENTITETOM

U galeriji Državnoga arhiva u Sisku otvorena je izložba (8.-15. ožujka) luksuznih pletiva modne pletilje Ljubice Ajduković Ugarković. Ovaj posve autentičan doživljaj mode još jednom je pokazao kako se stare kategorije predstavljanja mode – na pistama, u foajeima i komornim prezentacijama mijenjaju i uozbiljuju…

Ljubica Ajduković Ugarković (druga s desna): portret s prijateljima

Kad pomislite na Tjedan mode u Parizu, vjerojatno vam odmah padne na pamet uzbudljiva haute couture odjeća. No, jeste li sigurni da znate na pravi način protumačiti njeno značenje? Unatoč tome što je prilično jednostavno. Jer, za modnoga je autora, osim poznavanja „visokih“ kriterija, dosad gotovo uvijek bila velika čast pripadati nekoj razvikanoj modnoj kući. Često važnije nego biti istinski kreativan. I, dok je prije modom često dominirala apstraktna odjeća, sada je stvarni društveni život počeo biti važan, pa se moda koristi aktualnim trendovima više klase kako bi se odjeća prilagodila estetskim željama kupaca. Uz to, moda je prva prihvatila personalizaciju i pojavu velikoga broja kreativaca, zahvaljujući influenserima i modnim blogerima.  Ako pak pomislite na Državni arhiv, recimo onaj u Sisku, tada ondje od 8. do 15. ožujka 2024. nećete naći izložene povijesne fakte, već izloške od luksuzne modne pletenine što ih je proteklih mjeseci isplela kretivna autorica Ljubica Ajduković Ugarković. U galeriji Državnoga arhiva, u za modu posve netipičnom interijeru, izložila je pletene haljine, veste, topiće, šalove, sve od prirodnih materijala poput sirove i valjane vune, pamuka, lana, viskoze, finih mješavina…, koji su postavljeni na moderan, inspirativan način, poput instalacije ili skulpture, što je maštovito osmislila i postavila Ana Ugarković.

Ova modna izložba, postavljena u manjem centru i na netipičnom mjestu, zaokupila je moju pozornost jer je modna izložba Ljubice Ajduković Ugarković svojim načinom prezentiranja i odnosom prema odjevnim predmetima kao subjektima mode još jedan pokazatelj kako su stare kategorije predstavljanja i tumačenja mode zakrčene te da se dosad poznata moda u svom bjesomučnom tempu produkcije i izlaganja pomalo urušava. Osim toga, „francuski pisac i političar André Malraux  tvrdio je da je kreativnost “najkraći put od čovjeka do čovjeka ”, jer upravo kreativnost kao izvorna ljudska djelatnost uspijeva izraziti osjećaje, stanja općenito, kroz potpuno opipljivu formu, istodobno obavijenu velom misterija i po prirodi podložnu interpretaciji. Tako je i u modi, koja kao kreativnost fascinira, uključuje, oslobađa strast stvaranjem odjevnih predmeta i neprestano inspirirajući.“ 

 A da su umjetnost i moda usko povezane zajedničkom niti, često postavši isto –  pokazala je to i ova Siščanka svojom bujnom kolekcijom radova s izložbe.  “Cijeli njezin modni projekt djeluje kao avantura, a modno stvaranje kao poticajan proces oblikovanja modnoga dizajna. U kreativnom smislu, pletiva preobražavaju modni izričaj, a kreacije izražavaju njenu osobnu bit, jer načinom rada često podsjećaju na izgled desete umjetničke forme.”     

 Pletiva Ljubice Ajduković Ugarković, jednom riječju, impresioniraju: jednom kada uđete u taj svijet, želite vidjeti i sljedeći predmet, jer bitni element koji karakterizira njene radove nedvojbeno pripada modnom izričaju s identitetom. Radovi joj nadilaze individualne kreacije, budući da posjeduju karakteristike potrebne da se uzdigne do višeg statusa i vrijednosti, ne samo s estetskoga stajališta. 

 „Analizirajući, pak, pojam umjetničke vrijednosti  modnih radova Ljubice Ajduković Ugarković“ – kako stoji u katalogu za izložbu –  „valja reći da je u njima evidentan quid pluris, jer posjeduje one posebnosti koje nadilaze puku estetsku eleganciju. Drugim riječima, njezin kreativni dizajn pobuđuje estetske emocije, ali iznosi i snažan subjektivni karakter u odnosu na oblike koji se inače nalaze u sličnim proizvodima na tržištu. Uz to su njena pletiva obdarena autonomnom relevantnošću.

Povijest radova Ljubice Ajduković prožeta je sjajnom inspiracijom,  preispitivanjem i reinterpretacijom već postojećih proizvoda. Ali ona u razigranom dijalogu s kreativnošću i poznavanjem materijala pronalazi ispunjenje, mimo medija, novih tehnologija i društvenih mreža, prepoznavajući ukus moderne boemske, umjetničke i dizajnerske publike, s kojom je u skladnoj modnoj vezi.“

Tekst: NKB; Fotografije: Krešimir Nilić  

O IZLOŽBI MIT MODE ILI KAKO JE BAČVA UMALO POSTALA BURE TAŠTINE

Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put, otvaranjem izložbe u Bačvi, vješto proizveo šušur...

Fotografije: Ognjen Karabegović, privatni arhiv Branke Vučetić Atletić

Središnja slika na izložbi Mit mode Dimitrija Popovića u Bačvi, koja je otvorena od 7. do 25. veljače

Elem, bila sam na otvorenju izložbe Mit mode Dimitrija Popovića radujući se što ću vidjeti novu priču ovoga umjetnika. Ovaj put, u prvom se planu našlo privilegirano eksperimentiranje na temu mode. Nije nepoznato da se svijet mode isprepliće s protagonistima umjetnosti, slikarstva, kazališta, glazbe i baleta,  potiče kreativnost i sve češće modne performanse u većim kulturnim sredinama. No, premda se odnos umjetnosti i mode istražuje u više smjerova već od početka 20. stoljeća, povijesne umjetničke avangarde svoja su estetska shvaćanja primijenile i na oblikovanje ženske odjeće, shvaćene kao umjetničke, individualne i reformirane u odnosu na aktualnu modu.

Dimitrije Popović na izložbi Mit mode u Bačvi

 Mit mode je izložba od četrdesetak slika, crteža i instalacija nastalih u novije vrijeme, o temi koje autor Dimitrije Popović ovako piše:“U modnim spektaklima kao posebnim fenomenima suvremene kulture  žensko se tijelo pojavljuje  u dvostrukoj funkciji; pokazuje odjevne predmete i biva pokazano. Vitke manekenke savršene građe, svoj izgled  dotjeran uz pomoć rigoroznih fitnes tretmana, kozmetike, liftinga silikona, botoksa ili  filera  dovode do granica stvarnog. One postaju ikone novog glamura, žive skulpture vizualnog spektakla. Taj visoko estetizirani svijet elegancije i senzualnosti  u ostvarenju svoje privlačnosti  računa na provjeren učinak erotskog.  Eros je suptilno i s kontrolom  discipliniran dizajnom odjevnih predmeta  koji zajedno s kozmetikom  čine bogat  arsenal ikonografskih simbola…”.  Motiv je, dakle, tijelo, ali ono tijelo koje je podvrgnuto modi i novim estetskim vrijednostima.  Pojam ljepote od početka se novoga milenija zaista preispituje, dekonstruira, posebice u području umjetnosti i mode same. Dimitrije Popović stoga odlučuje dati glas onima koji predlažu te nove paradigme, pritom izlaže svoju viziju ljepote, ponekad umjetno evoluirajuće, složene, ali najčešće kontroverzne.

Osim spektakularne izložbe, brojni intervjui s ovim umjetnikom i ujedno sjajnim menadžerom vlastitih izložbi, u sprezi s performerima, fotografima, urednicima mode itd., trebali bi nam dočarati, iskustvom i savjetima, kako svijet mode zapravo funkcionira.  Za početak, ova za sada nova, hibridizirana Popovićeva izložba, teško može uopće biti shvaćena kao domaći proizvod, pogotovo ako se uzme u obzir izrazita androginost likova na njegovim slikama (što domaća sredina teško razumije). Ekscentrične i subverzivne Popovićeve žene generiraju kritički diskurs o vezama između ženstvenosti i potrošačkog društva. Umjetnik tu pojavu naziva u jednom razgovoru za medije „ikonografskim simbolima“. U redu, ali onaj tko ima znanja iz filozofije mode reći će – da je konstrukcija subjektivnosti rezultat procesa konstrukcije. Što se mene tiče, zabrinuta sam samo za budućnost seksualnog roda jer Popovićev rad daje prikaze koji su ponekad smioni ili uznemirujući, katkad cinični i podrugljivi. Jest, u ovih se četrdesetak radova ističe poveznica koja ujedinjuje modernizam s glavnim modnim strujama mišljenja koje su obilježile naše doba. Naime, materijalnost tijela sastavni je dio pitanja vezanog uz ovu izložbu, a riječ je o rasvjetljavanju načina na koji je Popović modernizam „ispisao“ na ženama. Rodni je identitet kod njega konstruiran ponavljanjem  rituala postizanja ljepote i predmeta u skladu s društveno prihvaćenim kodovima, s trendom. Ali je, ljudski gledano, bestjelesan. Drugim riječima, Popović se navukao na kontinuiranu kulturnu povezanost s primjenom društvenih kodova. Tako konceptualizirana, ova praksa se dodvorava dominantnom kapitalističkom tržištu, gdje se i umjetnost smatra robom široke potrošnje. Popović je između umjetnosti i konzumerizma birao – oboje, ali od toga nije nastao najsretniji coupage, već se sve malo razvodnilo, stanjilo.  Potom, seksualni naboj, koji bi trebao vrcati iz skladno konstruiranih  tijela, jedva da je latentan, plošan, ali je ipak provokativan. Moguće je čak protumačiti autorov rad kao iracionalno i ekscentrično blago svrstavanje prema ženskom spolu. Nazvala bih to koketiranjem. Ništa više.   

Sociološki gledano, sve ove promjene što ih umjetnik bilježi neprikosnovenim artizmom nastale su društvenim angažmanom žena, što je potom za posljedicu imalo, prema mišljenju velikoga galerista Franca Flügela nesmanjenu opću aktivnost žene u svim oblicima rada i razonode; sve veće seksualne slobode… Gledajući pak respektabilne formate Popovićeva djela priređenog na temu mode i primjećujući napor autora da slike budu erotizirane, na pamet mi pada i misao rock glazbenika Johna Entwistlea: “Odjeveno tijelo je mesnat, fenomenološki entitet ”.  Verzija seksualnog identiteta za Popovića je konstrukcija, koja potom stvara konstrukciju tijela kao subjekta. Ova izložba stoga predstavlja preliminarni prostor, koji će autor mudro ispuniti performansima. Pa će tako suradnjom s dizajnericom Brankom Vučetić Atletić (što je gotovo logičan izbor suradnika!) uspjeti izvrsno prevesti svoje slike u živu dimenziju. Prenošenjem umjetnosti na tijelo plesačica u performansu Modni kavez  nedvojbeno je učinjen iskorak u galerijskom prikazivanju umjetnosti. I evo nas opet natrag, u povijest odnosa mode i umjetnosti, kod osobe koja je predisponirala fuziju između umjetnosti, mode i mistike: Andya Warhola. Godine 1969. osnovao je s Gerardom Malangom časopis Interview, preko kojega je svojim pop karakterom i pin-up stilom uvukao publiku u ralje konzumerizma i fascinaciju američkim zvijezdama. Upravo taj dojam, da sam uvučena u nešto takvo, stekla sam posjećujući mega izložbe Dimitrija Popovića – još od vremena kada je bio fasciniran Marilyn Monroe. I da, ne samo da privlači pozornost svojim umjetničkim radom, već u stanovitom smislu i mizoginim stavom prema ženama (čuvajte se feministica, nisu umorne, znam ja njih, netko vas je lagao, umjetniče…).

Dimitrije Popović s plesačicama iz performansa Modni kavez, autorice Branke Vučetić Atletić

Fasciniralo me, međutim, to što je Popovićeva izložba dozvala gomilu umjetnika i kvaziumjetnika, plejboja iz osamdesetih i manekenki redefinirana estetskoga izgleda iz devedesetih, na svu sreću bez kučića…   Nigdje nekog mlađeg lica… Treba li mu to zamjeriti? Ne. Nipošto. Jer, Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. Kako svaki trgovac ima svoje kupce, tako je i s umjetnikom trgovcem Popovićem… U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put vješto proizveo šušur. Angažirao je, primjerice, Josipa Joška Tešiju, za kojeg je Patricija Kiš Terbovc pisala kako je „ovaj branitelj i povjesničar umjetnosti pozirao za više slikara nego Tito i Tuđman zajedno.“ Za svaku pohvalu. Pa onda Patricija dalje kaže: „Ovaj model, povjesničar umjetnosti, arheolog i voditelj Galerije Kranjčar našao se na tridesetak slika, skulptura, kolaža, koliko smo ih uspjeli nabrojati. Raznih autora, od Danijela Žeželja, Eugena Varzića, Saše Šekoranje, počeo ga je slikati Dimitrije Popović... „ Očito je inspiracija obostrana,  jer Tešija je, inspiriran radovima Dimitrija Popovića za izložbu Mit mode, nastupio kao svojevrsna „predgrupa“ izložbe organiziravši foto-session sa svim manje-više angažiranim zagrebačkim fotografima, koji su ga „salijetali“ od Zdenca života do Bačve. U stilu Bože Vreće, izmicao se i pozirao (zna on to, nosio je modele za neke od najvećih dizajnera, od Karla Lagerfelda, Jeana Paula Gaultiera, Vivienne Westwood, Helmuta Langa…“) izvodeći performersku točku nazvanu „Ja sam koji jesam“, sa začetnom idejom da je on, ili njegovo tijelo, ili on i njegovo tijelo, zapravo živa skulptura. Pritom, nažalost, nije definirao granicu do koje se rasteže ovaj vizualni autonarativ kojim se trebala profilirati njegova umjetnička subjektivnost. Osim toga, ulica, grad, središte grada kao dekoracija evocira mit o Narcisu pretvorenom u cvijet i naglašava površnu autorefleksivnost i ograničenu igru s umješnošću.

Tešijin performans, kako god se zvao, privatna je priča koja otkriva ovoga čovjeka kao osobu čija ambivalentna seksualnost evocira portret „na visokoj peti“. Istina je da znakovi starenja kod nekih profesija poput mode dovode do seksističke kulture koja fetišizira predpubertetsko, androgino žensko tijelo. S druge strane, to također potiče na prikazivanje sebe poput androginog modernističkog subjekta. Pa to je valjda poznato. Slikovito, djelo koje je Tešija pokazao „pozirajući“ pred fotografima, ogrnut (kao odorom časti) mladenačkom unisex odjećom, njegova je umjetnička samoreprezentacija, kojom artikulira identitet sebe kao umjetnika, a koji je istodobno umjetnički predmet i praktičan komad odjeće što se nudi kao rješenje za odijevanje, bolje reći – pokrivanje ženskog (muškog?) tijela. U toj autoprezentaciji koristi se čak krojačkom logikom, prikazujući se prekriženih nogu, u sjedećem položaju, zavodničkih pokreta… Ali, i to je déjà vu! Tzv. camp estetika predmnijeva androgine samoreprezentacije u kojima se koristi odjeća – ne tijelo, kao što to čini Popović – kako bi se  utjelovile veze što spajaju Tešijinu višestruku ulogu  kustosa, manekena, modela…, a pozadina svega je promoviranje subjektivnosti. Pravi umjetnik može biti samo onaj koji je predstavljen kao umjetnički objekt in situ , u prostorima svakidašnjeg života. Nastup Josipa Joška Tešije dogodio se na marginama izložbe Mit mode, ali nije tako shvaćen među zagrebačkim modnim voajerima, modnim agenticama i modnim krojačicama. Na sreću, to se nije dogodilo, ali da je kojim slučajem ušao s performansom (sessionom) unutar muzeja, Bačva bi se pretvorila u bure taštine…  

Na slici su autorica performansa Modni kavez Branka Vučetić Atletić (sasvim lijevo) i umjetnik Dimitrije Popović (u sredini) s performericama plesačicama

Dugo je trajalo ono hodočašće koje je tijekom godina prihvaćalo u svoje krilo umjetnike i nemušte umjetničke promjene, uključujući i glamurozne foto-sessione. Još davne 1951. godine, u galeriji Betty Parsons u New Yorku, na snimanju za Vogue, u prvi plan je stavljen odjevni predmet iz modne kuće Henrija Bendela s pozadinom slike Jacksona Pollocka, majstora all-over slikanja. Ta nečija ideja da haljina ima istu vrijednost kao i slika doživjela je smjesta golem prijezir. Haljina otad pripada modi, a moda, što je moda? Pa reče ova izložbe – Mit…

Petra Krpan, autorica predgovora kataloga izložbe Mit mode, navodi:  „Dimitrije Popović otvara nova pitanja o modi, tijelu, tjelesnosti i materijalnosti….  Ovom serijom radova, umjetnik stvara i interpretira svoje značenje tijela kao izvedbenog događaja; tijela mode, a ne više svakidašnjeg tijela. Fokus je na ‘izvedbenosti’ tijela i uklopljenosti drugih, anorganskih elemenata u tijelu i s tijelom.” A tijelo jest nedvojbeno jedan od najspektakularnijih elemenata onoga što se čini inovativnim u izvedbi. Golotinja ili tek naznačena golotinja vrlo je klasična tema u slikarstvu, a novost nije njezin prikaz, nego uporaba ljudskog tijela: primjerice, kod Yvesa Kleina, još 1958., tijela modela premazana su bojom i leže na platnu prema umjetnikovim uputama; Orlan, francuska umjetnica, transformira svoje tijelo ugradnjom implantata, snima se kirurška operacija; austrijski mag performansa, Stelarc, objesio je  vlastito tijelo na kuke itd. Danas performans funkcionira na istom principu, samo što je u slučaju onoga što je za izložbu priredila Branka Vučetić Atletić kreativni čin sam rad, a tragovi koji iz njega proizlaze (ples, fotografija)  samo su naznake da je postojao kreativni moment.

 Performans Modni kavez, kako smo već naveli, uspješno je transponirao Popovićeve slike iz statične u dinamičnu ulogu tijela, možda malo prekoračivši disciplinarne granice izvedbe. Karakter ovoga performansa, istodobno efemeran i spektakularan, približava ga živim umjetnostima. Dvije uspješne performerice – Dora Baličević, plesačica i dizajnerica interijera, te Lucija Radić, balerina i solistica HNK-a – plesnom su predstavom (ples sam po sebi objedinjuje više umjetničkih disciplina) ispričale ili predočile što je to moda u modernom poimanju, na koji način bivamo uvučeni u modu i kako nas ona mijenja, podjarmljuje. S druge strane, ono što karakterizira ovo događanje, odnosno lekciju o submisivnosti modi, jest – sinkroniziranost u ideji, ali je svatko od umjetnika (slikar, dizajnerica, plesačice…) improvizirao u skladu s onim što svi drugi rade nastojeći održati svoj vlastiti put.  

Modna ikona i dalje se vrti na postolju u smjeru koji modna gazdarica nalaže i čeka novi modni trend. Svi kostimi inspirirani su radovima slikara.
 

 Performans je dugo bila najmarginalnija od suvremenih umjetničkih disciplina. Znanstveni hibrid koreografije, retorike i improvizacije koji je teško pronašao svoje mjesto u zatvorenom prostoru muzeja. Zato što se muzejska struka protivila izvedbi uživo. Premda spada u red klasičnih umjetnosti, performans je umjetnost pozornice. Modni kavez  kao performans zato je bila vrlo uzbudljiva prilika predstavljanja svojevrsnog proturječja između onoga što predstava jest ili bi trebala biti, osporavanja ili kritike muzejskih institucija i straha da će ta institucionalizacija proizvesti iste učinke kao oni protiv kojih su predstave konstituirane u odnosu na druge  prakse. Ovaj ulazak u muzej performansu Modni kavez daje vjerodostojnost. Ono što ostaje od toga svakako je  priča, ili scenarij, fotografije koje svjedoče da se nešto i dogodilo. Ukratko – poruka.  

 Kao umjetnički jezik, performans se nametnuo bez presedana. Evidentno je da racionalna umjetnost više ne zna kako dalje, apstraktni ekspresionizam više ne zadovoljava, pa se rađa novi način stvaranja umjetnosti koji u središte reprezentacije stavlja umjetnikovo tijelo, nabijeno simbolizmom. Predstava ili performans Branke Vučetić Atletić nema krutu narativnu strukturu: cilj je bio zadiviti, zadobiti umjetničku vrijednost. Kao događaj, ovo je djelo ustvari umjetnička akcija. U konačnici, to je duboko promišljena umjetnička forma kojoj je okosnica aktivno tijelo.

Javnost se nakon nečeg ovakvoga ne može pretvarati da se ništa nije dogodilo, mora shvatiti da ljudi koji se bave modom i/ili žive modu  imaju tijelo i da je to tijelo isto kao njihovo. Uz to, tijelo je u performansu Branke Vučetić Atletić shvaćeno gotovo kao sado-mazohizam: moda dominira, a podređeni smo joj svi. Uz to, profesionalna, suptilna uporaba tijela pomiješana je s nizom radnji simbolične vrijednosti, ponekad teatralnih, ali vješto izbalansiranih kako ne bi prešlo granicu umjetničkog i pretvorilo se u vulgarno. Upravo onako kako to moda jest; baš onako kako je to učinio i sam Popović u svojim radovima.   




Piše: Nera Karolina Barbarić

NATAŠA TURKALJ: DOBRI MUŠKARCI NISU SAMO PLOD ŽENSKE MAŠTE

“U mojim romanima muškarci su ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene, jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo. Upravo je taj suživot i razumijevanje u vezama ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku.”

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Roman Nataše Turkalj U zalasku svitanje objavila je nakladnička kuća Beletra

Nina je modna dizajnerica na vrhuncu karijere, ali svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu: iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razuzdanom afterpartiju napadnu je dva muškarca i siluju. Povratak u život bio je dug i spor, ali rane na duši su neizlječive. U bijegu od sebe, Nina odlazi na otok, daleko od svijeta koji ju je povrijedio. Stjecajem okolnosti, spašava od utapanja imućnu vlasnicu kruzera usidrenog u zaljevu, postaje prijateljica imućne obitelji i upoznaje Karla, nasljednika poslovnog carstva. Karlo je privlači, ali Nina se zbog teške traume opire osjećajima i dodirima…

      Takav bi, ukratko, bio zaplet novoga romana Nataše Turkalj, koja u svojim romanima vodi junakinje na ljetovanja u egzotične zemlje, u visoke krugove industrijalaca i bogataša, daleko od financijskih problema i monotone svakodnevnice. Jedini zadatak koji postavlja pred njih jest suočiti se sa svojim pravim osjećajima i slijediti svoje srce. U zalasku svitanje, treći roman Nataše Turkalj, donosi jasne zajedničke osobine njezinih dosad objavljenih ljubavnih romana: Moja savršena nevolja, Moć žene.  Obitelj ima važnu ulogu u svim njenim romanima, a poštivanje obiteljskih odnosa imperativ je za sve likove, dočim sretan kraj, tipičan za ljubiće, podrazumijeva i obiteljsko ispunjenje. Erotika je neobuzdana i izraz iskrenih osjećaja, a glavne junakinje svjesne su iracionalnosti zaljubljivanja i oprezno preispituju emotivne putokaze. Muškarci su strpljivi i samouvjereni, iskreno zaljubljeni i predani. Često svjesno preuzimaju važnu ulogu u životu svojih izabranica.

     Nataša Turkalj je stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta, a snove o pisanju ispunjava tek u svojim četrdesetim godinama. Nadahnuće za romane pronalazi u vlastitim promišljanjima ljubavi i kakva bi ljubav zapravo trebala biti. S njom smo razgovarali o njezinom najnovijem romanu te o njezinim ranijim romanima, o muškim likovima u njezinim romanima te o hrvatskom piscu u hrvatskim knjižarama.

*Vaš treći ljubavnom romanu, U zalasku svitanje, započinje na modnoj reviji  – mlada modna kreatorica na vrhuncu karijere upravo završava svoju kolekciju kojom će oduševiti publiku. Kako ste izabrali svijet mode za temu romana? Odakle znanje o šivanju, kreiranju i modnim kolekcijama?

      – Moja mašta mene odvede kamo ona želi, nije da joj se baš mogu oduprijeti, niti ju spriječiti, ona je naumila skrenuti u te vode. O modnoj industriji smo svi puno čitali, gledali u dokumentarnim emisijama, čuli svjedočanstva, gledali filmove i mnogi od nas su mogli zaključiti da je ta industrija okrutna prema djevojkama koje su u njoj našle svoju profesiju. Ali ne treba generalizirati, kao što rekoh, mašta me navela na tu temu.

*Nakon romana Moć žene, u kojem je traumatizirana policajka mijenja način života, u novom romanu glavna junakinja doživljava fizički napad i silovanje te također kreće ispočetka. Obje junakinje ponovno moraju uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom. Po čemu je takav obrat sličan današnjem vremenu izazov za romanopisca?

      – Pa ja bih rekla da je to vrlo stvaran izazov, vrlo živopisno i vrlo opipljivo i zapravo želim reći, stvarno. Svi mi počinjemo nešto iznova, padnemo i dižemo se, a upravo ovakve priče bi trebale dati neku nadu da se iz pepela možemo ponovno izdići i buditi nasmijani, opet nasmijani. Kažem opet – jer svima nam se osmijeh u nekoj životnoj dobi makne, stiskan od bremena koji nosimo, ali nije sramota past. Poanta je dići se i opet živjeti.

Nataša Turkalj, portret

*U oba romana važnu ulogu u oporavku i ponovnom stjecanju povjerenja u život ima muškarac koji se pojavljuje u životu glavne junakinje. Jesu li strpljivi muškarci koji pružaju podršku nastali po uzoru na stvarne likove koje ste upoznali ili su plod mašte baš zato što takvih muškaraca nema u životu?

      – Moje iskustvo ili iskustvo pojedinca nije zaista i stvarno stanje stvari i nije socijalna slika u kojoj se nalazimo. Ako nije meni, vama, to ne znači da nije i nekom drugom. U mojim romanima su muškarci ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene, jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo. Upravo je taj suživot i razumijevanje u vezama ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku. Naravno da ima takvim muškaraca u životu i naravno da su oni poželjni.

*Modna kreatorica iz romana U zalasku svitanje dospijeva na kruzer imućne obitelji koja joj pruža gostoprimstvo. U romanu su, s jedne strane, avanture i izazovi, a s druge obiteljske vrijednosti. Zašto su današnjoj ženi potrebna s jedne strane uzbuđenja i dokazivanja, a s druge sigurnost obitelji? Kako žena može pomiriti te suprotnosti? Je li obiteljski život ipak cilj svih avantura?

     – Pa kome od nas ne treba zagrljaj i sigurnost? Kome od nas ne treba uzbuđenje koje će nas održavati živima i energičnima?! Pa to treba svima! Život nije ravna crta, to su lude amplitude i ovako prikazane su dobrodošle. Nisu uzbuđenja potrebna samo ženama, ona su potrebna svima, jer to je ono zbog čega nam ključa krv i svakodnevnicu čini zanimljivom. Obitelj je temelj svega, ona je podrška, ljubav, mir i sigurna luka za sve ljude na svijetu. Uvijek to ističem i mislim da ću uvijek isticat jer sam takvoga stava i mišljenja.

Ognjen Golubović i Nataša Turkalj na promociji romana Moja savršena nevolja

*U svojim romanima čitateljice vodite u egzotične zemlje, u najskuplje restorane, na kruzere i u mondeni svijet, podsjećajući ih da mašta nema granica. Kako ste otkrili da imate maštu kojom možete inspirirati druge?

      – Ja sam obična žena, s najjednostavnijim željama i nadama, i prolazim isto što i svi drug ljudi. Krećem od sebe i tamo gdje bih sama voljela biti vođena. Možda to nije dovoljno niti realistično u nečijim očima, ali je svakako ugodno jer u tim romanima rasterećujem već ionako napaćene mozgove od tereta preživljavanja iz mjeseca u mjesec. Jako dobro svi znamo što je stvarnost i da se sve teže nosimo s opasno teškim troškovima u životu, koji su definitivno ključni razlog što se malo smijemo i što smo stalno iscrpljeni. Ne želim da se moji čitatelji i zbog toga loše osjećaju, ne želim da taj teret nose i kod mojih likova, želim da se barem u trenucima čitanja priče toga rasterete.

*Na ovogodišnjem Interliberu govorili ste o statusu domaćeg pisca na literarnoj sceni i u knjižarama i zaključili da je u slabijoj poziciji u odnosu na izdašno financirane strane hitove. Primjećujete li da se stanje popravlja? Kako bi domaći pisac kod nas trebao biti pozicioniran i zašto?

      – Ljuti me nepravda oko domaćeg pisca. Trebali bismo imati državu koja je oslonac svom narodu, čija je svrha prosperitet naroda i da uvijek stavljamo sve naše ispred drugih, jer to bi bilo logično. Trebaju se jesti naša jaja, naše meso, kupovati naši proizvodi, poticati našu proizvodnju kako bismo razvijali svoje, a ne prednost davati tuđem. A kad dođemo do proizvodnje slova naše domaće scene, tada  zanemarujemo taj segment, tada smo veliki neprijatelji. Kao da je olovka neke Amerikanke od zlatne tinte koja će dati eliksir za sretan život čitatelju kroz slova, kao da je njihovo pisanje bolje, kao da je silina prevođenja stranih pisaca jača od naše riječi i naših misli. A tomu nije tako. Pročitala sam puno knjiga i nedavno dvije knjige svoje ljubimice Jodi Ellen Malpas, pa sam se uvelike razočarala. Postavila sam sama sebi pitanje zašto je ovo tako? Vrlo je jednostavno, kad dođem u knjižaru, jedva nađem svoju knjigu, dok je Pedeset nijansi… – još uvijek! – izloženo na pola knjižare. Nije mi jasno, pa zar mi ne bismo trebali imati prednost? Zar mi ne pišemo o nama, nečemu poznatom, pa zar moje riječi nisu bliskije našim ljudima? Mi sami sebi radimo loše, a onda krivimo sve druge za stanje u kojem se nalazimo. To je suludo, a najgore je što je i jako žalosno.