Dražen Katunarić, pjesnik, čuvar znanja i vrijednosti, koji na utjecajan način intervenira u poeziju i formira poetsku savjest, u knjizi poezije „Što mi je šaputao Zeus?“, promoviranoj 15. ožujka u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, nastoji sa svoje strane javnosti priopćiti prošlost klasika i sadašnjost suvremenika. Evo kako to čini…

Katunarićevu uspješnu knjigu poezije Što mi je šaputao Zeus?, koju je izdalo Hrvatsko društvo pisaca, predstavili su, u prepunoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Darija Žilić i Žarko Paić, a Ivan Herceg govorio je kao urednik o radu na knjizi. Sam autor čitao je stihove iz knjige, koju je posvetio Sbigniewu Herbertu, poljskome moralistu i velikom pjesniku, čiji mu stav o grčkoj antici uvelike imponira. Katunarić je poeziju u ovoj knjizi oslobodio starih formi dajući joj oznake modernosti, obnavljajući na stanovit način taj žanr. Drugim riječima, učvrstio je kriterije dobre moderne poezije. „U početku knjige pjesme su mu ugodno lijepe, intenzivne, ali kako stranice prolaze, postaje sve jasnije da se pjesnik voli koristiti ulogama u kojima se lirska persona ne može poistovjetiti s autorom (stihove posvećuje Zeusu, Apolonu, Heri, Afroditi, Ahilu, Orfeju, Narcisu, Prometeju, Diomedu, Odiseju, Itaki, Delfima, Pitijama, poziva se na Heraklita, Pindara, Sapfo, ali i Guillaumea Apollinairea, Jorgosa Seferisa itd.)  

• 

• 

• 

Politika pisanja mu je opozicijska, idiosinkratična i antidogmatična, a pjesnik stvara kao da je njegov zadatak, u svijetu punom medijskih laži, reći ono što je nesvodivo istinito“ – stoji u tekstu o ovoj knjizi što ga je objavio portal Radiogornjigrad. Ova Katunarićeva knjiga, osim što je zbirka stihova, i rukovet je misli, ponavljanih na različitim stranicama, obogaćenih trpkom mediteranskom ironijom (kao npr. u pjesmi Mit o sizivčićima). U svojoj se ranijoj poeziji na standardnom jeziku, kao, uostalom, i u ovoj knjizi, pjesnik pojavljuje kao kamuflirani, hermetični poetski lik, vrlo obzirno birajući riječi i klešući njima pjesme koje su zapravo ulomci širih filozofskih misli. Dočim se u onom dijelu knjige gdje pjeva na čakavici obraća jednostavnim načinom otkrivajući emocije. Postavlja pitanja. Kod ovoga pjesnika, očitoga prijatelja razuma, erudita, nalazimo najcjelovitije svjedočanstvo o dijalektičkoj uporabi riječi: „Nakon što prijeđe šumu simbola svoje fantazije, zbog čega se osjeća kao da dodiruje tlo ljudske univerzalnosti, izražava se filozofski dok iznosi ideju, nesvjesno riskirajući da bude proglašen filozofom umjesto pjesnikom“. Oprezno rečeno, u knjizi se više ističe osobnost autora kao mudroga čovjeka nego kao pjesnika, ali dobro zaogrnuta poetskom formom.  

Za Dražena Katunarića Zeusov teritorij predstavlja poželjno poetsko okruženje, gdje apsolutne vrijednosti nisu krajnji cilj. Stihove smješta u bezvremensko doba, bilježeći mentalna stanja, dojmove, prosvjetljenja. Unatoč tome, ne stvara pastoralnu, već urbanu poeziju; riječ mu nije mimeza stvarnosti ili govora, već autentičan glas. Međutim, specifičnost Katunarićeve poezije jest njegov melodičan stih i figurativni jezik koji je proveo kroz cijelu knjigu koristeći se biranim vokabularom. Ne možemo zanemariti njegovo znanje o antičkoj poeziji, erudiciju, koja sama po sebi ima moć prenijeti čitatelju povjerenje i snagu poezije, premda su za njega sadržaj i forma u poeziji –  dva jednako bitna elementa, svaki od njih ima svoju autonomnu vrijednost. Izbrušenost riječi gotovo uvijek kod ovoga pjesnika ima važno značenje. Bitna mu je čista, lijepa i blistava forma, pa njegova poezija jako laska uhu.  

• 

• 

Najupečatljiviji kod Katunarića jest stil, premda je ova knjiga proizašla iz autorove potrebe za istraživanjem i razumijevanjem suštinske vrijednosti poezije. Pjesnici, kao potisnuta savjest društva, prate i predstavljaju u stihu ovo nihilističko i autodestruktivno doba. Preskočivši nekoliko milenija unatrag, Katunarić je, oslonivši se na mitologiju antike i prepoznavajući dvostruku  prirodu  grčkih bogova – božansku i ljudsku, ostvario knjigu koja vraća dignitet poeziji.

Valja, međutim, znati da je Dražen Katunarić jedan od značajnijih hrvatskih pjesnika, ali je i esejist, romanopisac i putopisac, koji je u hrvatskoj književnosti prisutan i kao urednik i nakladnik Litterisa, te kao urednik časopisa Europski glasnik. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj književni rad i doprinos afirmaciji kulture.

Tekst: N.K.B. Fotografije: Ž.B.

Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put, otvaranjem izložbe u Bačvi, vješto proizveo šušur...

Fotografije: Ognjen Karabegović, privatni arhiv Branke Vučetić Atletić

Elem, bila sam na otvorenju izložbe Mit mode Dimitrija Popovića radujući se što ću vidjeti novu priču ovoga umjetnika. Ovaj put, u prvom se planu našlo privilegirano eksperimentiranje na temu mode. Nije nepoznato da se svijet mode isprepliće s protagonistima umjetnosti, slikarstva, kazališta, glazbe i baleta,  potiče kreativnost i sve češće modne performanse u većim kulturnim sredinama. No, premda se odnos umjetnosti i mode istražuje u više smjerova već od početka 20. stoljeća, povijesne umjetničke avangarde svoja su estetska shvaćanja primijenile i na oblikovanje ženske odjeće, shvaćene kao umjetničke, individualne i reformirane u odnosu na aktualnu modu.

 Mit mode je izložba od četrdesetak slika, crteža i instalacija nastalih u novije vrijeme, o temi koje autor Dimitrije Popović ovako piše:“U modnim spektaklima kao posebnim fenomenima suvremene kulture  žensko se tijelo pojavljuje  u dvostrukoj funkciji; pokazuje odjevne predmete i biva pokazano. Vitke manekenke savršene građe, svoj izgled  dotjeran uz pomoć rigoroznih fitnes tretmana, kozmetike, liftinga silikona, botoksa ili  filera  dovode do granica stvarnog. One postaju ikone novog glamura, žive skulpture vizualnog spektakla. Taj visoko estetizirani svijet elegancije i senzualnosti  u ostvarenju svoje privlačnosti  računa na provjeren učinak erotskog.  Eros je suptilno i s kontrolom  discipliniran dizajnom odjevnih predmeta  koji zajedno s kozmetikom  čine bogat  arsenal ikonografskih simbola…”.  Motiv je, dakle, tijelo, ali ono tijelo koje je podvrgnuto modi i novim estetskim vrijednostima.  Pojam ljepote od početka se novoga milenija zaista preispituje, dekonstruira, posebice u području umjetnosti i mode same. Dimitrije Popović stoga odlučuje dati glas onima koji predlažu te nove paradigme, pritom izlaže svoju viziju ljepote, ponekad umjetno evoluirajuće, složene, ali najčešće kontroverzne.

Osim spektakularne izložbe, brojni intervjui s ovim umjetnikom i ujedno sjajnim menadžerom vlastitih izložbi, u sprezi s performerima, fotografima, urednicima mode itd., trebali bi nam dočarati, iskustvom i savjetima, kako svijet mode zapravo funkcionira.  Za početak, ova za sada nova, hibridizirana Popovićeva izložba, teško može uopće biti shvaćena kao domaći proizvod, pogotovo ako se uzme u obzir izrazita androginost likova na njegovim slikama (što domaća sredina teško razumije). Ekscentrične i subverzivne Popovićeve žene generiraju kritički diskurs o vezama između ženstvenosti i potrošačkog društva. Umjetnik tu pojavu naziva u jednom razgovoru za medije „ikonografskim simbolima“. U redu, ali onaj tko ima znanja iz filozofije mode reći će – da je konstrukcija subjektivnosti rezultat procesa konstrukcije. Što se mene tiče, zabrinuta sam samo za budućnost seksualnog roda jer Popovićev rad daje prikaze koji su ponekad smioni ili uznemirujući, katkad cinični i podrugljivi. Jest, u ovih se četrdesetak radova ističe poveznica koja ujedinjuje modernizam s glavnim modnim strujama mišljenja koje su obilježile naše doba. Naime, materijalnost tijela sastavni je dio pitanja vezanog uz ovu izložbu, a riječ je o rasvjetljavanju načina na koji je Popović modernizam „ispisao“ na ženama. Rodni je identitet kod njega konstruiran ponavljanjem  rituala postizanja ljepote i predmeta u skladu s društveno prihvaćenim kodovima, s trendom. Ali je, ljudski gledano, bestjelesan. Drugim riječima, Popović se navukao na kontinuiranu kulturnu povezanost s primjenom društvenih kodova. Tako konceptualizirana, ova praksa se dodvorava dominantnom kapitalističkom tržištu, gdje se i umjetnost smatra robom široke potrošnje. Popović je između umjetnosti i konzumerizma birao – oboje, ali od toga nije nastao najsretniji coupage, već se sve malo razvodnilo, stanjilo.  Potom, seksualni naboj, koji bi trebao vrcati iz skladno konstruiranih  tijela, jedva da je latentan, plošan, ali je ipak provokativan. Moguće je čak protumačiti autorov rad kao iracionalno i ekscentrično blago svrstavanje prema ženskom spolu. Nazvala bih to koketiranjem. Ništa više.   

Sociološki gledano, sve ove promjene što ih umjetnik bilježi neprikosnovenim artizmom nastale su društvenim angažmanom žena, što je potom za posljedicu imalo, prema mišljenju velikoga galerista Franca Flügela – nesmanjenu opću aktivnost žene u svim oblicima rada i razonode; sve veće seksualne slobode… Gledajući pak respektabilne formate Popovićeva djela priređenog na temu mode i primjećujući napor autora da slike budu erotizirane, na pamet mi pada i misao rock glazbenika Johna Entwistlea: “Odjeveno tijelo je mesnat, fenomenološki entitet ”.  Verzija seksualnog identiteta za Popovića je konstrukcija, koja potom stvara konstrukciju tijela kao subjekta. Ova izložba stoga predstavlja preliminarni prostor, koji će autor mudro ispuniti performansima. Pa će tako suradnjom s dizajnericom Brankom Vučetić Atletić (što je gotovo logičan izbor suradnika!) uspjeti izvrsno prevesti svoje slike u živu dimenziju. Prenošenjem umjetnosti na tijelo plesačica u performansu Modni kavez  nedvojbeno je učinjen iskorak u galerijskom prikazivanju umjetnosti. I evo nas opet natrag, u povijest odnosa mode i umjetnosti, kod osobe koja je predisponirala fuziju između umjetnosti, mode i mistike: Andya Warhola. Godine 1969. osnovao je s Gerardom Malangom časopis Interview, preko kojega je svojim pop karakterom i pin-up stilom uvukao publiku u ralje konzumerizma i fascinaciju američkim zvijezdama. Upravo taj dojam, da sam uvučena u nešto takvo, stekla sam posjećujući mega izložbe Dimitrija Popovića – još od vremena kada je bio fasciniran Marilyn Monroe. I da, ne samo da privlači pozornost svojim umjetničkim radom, već u stanovitom smislu i mizoginim stavom prema ženama (čuvajte se feministica, nisu umorne, znam ja njih, netko vas je lagao, umjetniče…).

Fasciniralo me, međutim, to što je Popovićeva izložba dozvala gomilu umjetnika i kvaziumjetnika, plejboja iz osamdesetih i manekenki redefinirana estetskoga izgleda iz devedesetih, na svu sreću bez kučića…   Nigdje nekog mlađeg lica… Treba li mu to zamjeriti? Ne. Nipošto. Jer, Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. Kako svaki trgovac ima svoje kupce, tako je i s umjetnikom trgovcem Popovićem… U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put vješto proizveo šušur. Angažirao je, primjerice, Josipa Joška Tešiju, za kojeg je Patricija Kiš Terbovc pisala kako je „ovaj branitelj i povjesničar umjetnosti pozirao za više slikara nego Tito i Tuđman zajedno.“ Za svaku pohvalu. Pa onda Patricija dalje kaže: „Ovaj model, povjesničar umjetnosti, arheolog i voditelj Galerije Kranjčar našao se na tridesetak slika, skulptura, kolaža, koliko smo ih uspjeli nabrojati. Raznih autora, od Danijela Žeželja, Eugena Varzića, Saše Šekoranje, počeo ga je slikati Dimitrije Popović... „ Očito je inspiracija obostrana,  jer Tešija je, inspiriran radovima Dimitrija Popovića za izložbu Mit mode, nastupio kao svojevrsna „predgrupa“ izložbe organiziravši foto-session sa svim manje-više angažiranim zagrebačkim fotografima, koji su ga „salijetali“ od Zdenca života do Bačve. U stilu Bože Vreće, izmicao se i pozirao (zna on to, nosio je modele za neke od najvećih dizajnera, od Karla Lagerfelda, Jeana Paula Gaultiera, Vivienne Westwood, Helmuta Langa…“) izvodeći performersku točku nazvanu „Ja sam koji jesam“, sa začetnom idejom da je on, ili njegovo tijelo, ili on i njegovo tijelo, zapravo živa skulptura. Pritom, nažalost, nije definirao granicu do koje se rasteže ovaj vizualni autonarativ kojim se trebala profilirati njegova umjetnička subjektivnost. Osim toga, ulica, grad, središte grada kao dekoracija evocira mit o Narcisu pretvorenom u cvijet i naglašava površnu autorefleksivnost i ograničenu igru s umješnošću.

• 

• 

Tešijin performans, kako god se zvao, privatna je priča koja otkriva ovoga čovjeka kao osobu čija ambivalentna seksualnost evocira portret „na visokoj peti“. Istina je da znakovi starenja kod nekih profesija poput mode dovode do seksističke kulture koja fetišizira predpubertetsko, androgino žensko tijelo. S druge strane, to također potiče na prikazivanje sebe poput androginog modernističkog subjekta. Pa to je valjda poznato. Slikovito, djelo koje je Tešija pokazao „pozirajući“ pred fotografima, ogrnut (kao odorom časti) mladenačkom unisex odjećom, njegova je umjetnička samoreprezentacija, kojom artikulira identitet sebe kao umjetnika, a koji je istodobno umjetnički predmet i praktičan komad odjeće što se nudi kao rješenje za odijevanje, bolje reći – pokrivanje ženskog (muškog?) tijela. U toj autoprezentaciji koristi se čak krojačkom logikom, prikazujući se prekriženih nogu, u sjedećem položaju, zavodničkih pokreta… Ali, i to je déjà vu! Tzv. camp estetika predmnijeva androgine samoreprezentacije u kojima se koristi odjeća – ne tijelo, kao što to čini Popović – kako bi se  utjelovile veze što spajaju Tešijinu višestruku ulogu  kustosa, manekena, modela…, a pozadina svega je promoviranje subjektivnosti. Pravi umjetnik može biti samo onaj koji je predstavljen kao umjetnički objekt in situ , u prostorima svakidašnjeg života. Nastup Josipa Joška Tešije dogodio se na marginama izložbe Mit mode, ali nije tako shvaćen među zagrebačkim modnim voajerima, modnim agenticama i modnim krojačicama. Na sreću, to se nije dogodilo, ali da je kojim slučajem ušao s performansom (sessionom) unutar muzeja, Bačva bi se pretvorila u bure taštine…  

Dugo je trajalo ono hodočašće koje je tijekom godina prihvaćalo u svoje krilo umjetnike i nemušte umjetničke promjene, uključujući i glamurozne foto-sessione. Još davne 1951. godine, u galeriji Betty Parsons u New Yorku, na snimanju za Vogue, u prvi plan je stavljen odjevni predmet iz modne kuće Henrija Bendela s pozadinom slike Jacksona Pollocka, majstora all-over slikanja. Ta nečija ideja da haljina ima istu vrijednost kao i slika doživjela je smjesta golem prijezir. Haljina otad pripada modi, a moda, što je moda? Pa reče ova izložbe – Mit…

Petra Krpan, autorica predgovora kataloga izložbe Mit mode, navodi:  „Dimitrije Popović otvara nova pitanja o modi, tijelu, tjelesnosti i materijalnosti….  Ovom serijom radova, umjetnik stvara i interpretira svoje značenje tijela kao izvedbenog događaja; tijela mode, a ne više svakidašnjeg tijela. Fokus je na ‘izvedbenosti’ tijela i uklopljenosti drugih, anorganskih elemenata u tijelu i s tijelom.” A tijelo jest nedvojbeno jedan od najspektakularnijih elemenata onoga što se čini inovativnim u izvedbi. Golotinja ili tek naznačena golotinja vrlo je klasična tema u slikarstvu, a novost nije njezin prikaz, nego uporaba ljudskog tijela: primjerice, kod Yvesa Kleina, još 1958., tijela modela premazana su bojom i leže na platnu prema umjetnikovim uputama; Orlan, francuska umjetnica, transformira svoje tijelo ugradnjom implantata, snima se kirurška operacija; austrijski mag performansa, Stelarc, objesio je  vlastito tijelo na kuke itd. Danas performans funkcionira na istom principu, samo što je u slučaju onoga što je za izložbu priredila Branka Vučetić Atletić kreativni čin sam rad, a tragovi koji iz njega proizlaze (ples, fotografija)  samo su naznake da je postojao kreativni moment.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

 Performans Modni kavez, kako smo već naveli, uspješno je transponirao Popovićeve slike iz statične u dinamičnu ulogu tijela, možda malo prekoračivši disciplinarne granice izvedbe. Karakter ovoga performansa, istodobno efemeran i spektakularan, približava ga živim umjetnostima. Dvije uspješne performerice – Dora Baličević, plesačica i dizajnerica interijera, te Lucija Radić, balerina i solistica HNK-a – plesnom su predstavom (ples sam po sebi objedinjuje više umjetničkih disciplina) ispričale ili predočile što je to moda u modernom poimanju, na koji način bivamo uvučeni u modu i kako nas ona mijenja, podjarmljuje. S druge strane, ono što karakterizira ovo događanje, odnosno lekciju o submisivnosti modi, jest – sinkroniziranost u ideji, ali je svatko od umjetnika (slikar, dizajnerica, plesačice…) improvizirao u skladu s onim što svi drugi rade nastojeći održati svoj vlastiti put.  

 Performans je dugo bila najmarginalnija od suvremenih umjetničkih disciplina. Znanstveni hibrid koreografije, retorike i improvizacije koji je teško pronašao svoje mjesto u zatvorenom prostoru muzeja. Zato što se muzejska struka protivila izvedbi uživo. Premda spada u red klasičnih umjetnosti, performans je umjetnost pozornice. Modni kavez  kao performans zato je bila vrlo uzbudljiva prilika predstavljanja svojevrsnog proturječja između onoga što predstava jest ili bi trebala biti, osporavanja ili kritike muzejskih institucija i straha da će ta institucionalizacija proizvesti iste učinke kao oni protiv kojih su predstave konstituirane u odnosu na druge  prakse. Ovaj ulazak u muzej performansu Modni kavez daje vjerodostojnost. Ono što ostaje od toga svakako je  priča, ili scenarij, fotografije koje svjedoče da se nešto i dogodilo. Ukratko – poruka.  

 Kao umjetnički jezik, performans se nametnuo bez presedana. Evidentno je da racionalna umjetnost više ne zna kako dalje, apstraktni ekspresionizam više ne zadovoljava, pa se rađa novi način stvaranja umjetnosti koji u središte reprezentacije stavlja umjetnikovo tijelo, nabijeno simbolizmom. Predstava ili performans Branke Vučetić Atletić nema krutu narativnu strukturu: cilj je bio zadiviti, zadobiti umjetničku vrijednost. Kao događaj, ovo je djelo ustvari umjetnička akcija. U konačnici, to je duboko promišljena umjetnička forma kojoj je okosnica aktivno tijelo.

Javnost se nakon nečeg ovakvoga ne može pretvarati da se ništa nije dogodilo, mora shvatiti da ljudi koji se bave modom i/ili žive modu  imaju tijelo i da je to tijelo isto kao njihovo. Uz to, tijelo je u performansu Branke Vučetić Atletić shvaćeno gotovo kao sado-mazohizam: moda dominira, a podređeni smo joj svi. Uz to, profesionalna, suptilna uporaba tijela pomiješana je s nizom radnji simbolične vrijednosti, ponekad teatralnih, ali vješto izbalansiranih kako ne bi prešlo granicu umjetničkog i pretvorilo se u vulgarno. Upravo onako kako to moda jest; baš onako kako je to učinio i sam Popović u svojim radovima.   

Piše: Nera Karolina Barbarić

“U mojim romanima muškarci su ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene, jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo. Upravo je taj suživot i razumijevanje u vezama ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku.”

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Nina je modna dizajnerica na vrhuncu karijere, ali svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu: iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razuzdanom afterpartiju napadnu je dva muškarca i siluju. Povratak u život bio je dug i spor, ali rane na duši su neizlječive. U bijegu od sebe, Nina odlazi na otok, daleko od svijeta koji ju je povrijedio. Stjecajem okolnosti, spašava od utapanja imućnu vlasnicu kruzera usidrenog u zaljevu, postaje prijateljica imućne obitelji i upoznaje Karla, nasljednika poslovnog carstva. Karlo je privlači, ali Nina se zbog teške traume opire osjećajima i dodirima…

      Takav bi, ukratko, bio zaplet novoga romana Nataše Turkalj, koja u svojim romanima vodi junakinje na ljetovanja u egzotične zemlje, u visoke krugove industrijalaca i bogataša, daleko od financijskih problema i monotone svakodnevnice. Jedini zadatak koji postavlja pred njih jest suočiti se sa svojim pravim osjećajima i slijediti svoje srce. U zalasku svitanje, treći roman Nataše Turkalj, donosi jasne zajedničke osobine njezinih dosad objavljenih ljubavnih romana: Moja savršena nevolja, Moć žene.  Obitelj ima važnu ulogu u svim njenim romanima, a poštivanje obiteljskih odnosa imperativ je za sve likove, dočim sretan kraj, tipičan za ljubiće, podrazumijeva i obiteljsko ispunjenje. Erotika je neobuzdana i izraz iskrenih osjećaja, a glavne junakinje svjesne su iracionalnosti zaljubljivanja i oprezno preispituju emotivne putokaze. Muškarci su strpljivi i samouvjereni, iskreno zaljubljeni i predani. Često svjesno preuzimaju važnu ulogu u životu svojih izabranica.

     Nataša Turkalj je stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta, a snove o pisanju ispunjava tek u svojim četrdesetim godinama. Nadahnuće za romane pronalazi u vlastitim promišljanjima ljubavi i kakva bi ljubav zapravo trebala biti. S njom smo razgovarali o njezinom najnovijem romanu te o njezinim ranijim romanima, o muškim likovima u njezinim romanima te o hrvatskom piscu u hrvatskim knjižarama.

*Vaš treći ljubavnom romanu, U zalasku svitanje, započinje na modnoj reviji  – mlada modna kreatorica na vrhuncu karijere upravo završava svoju kolekciju kojom će oduševiti publiku. Kako ste izabrali svijet mode za temu romana? Odakle znanje o šivanju, kreiranju i modnim kolekcijama?

      – Moja mašta mene odvede kamo ona želi, nije da joj se baš mogu oduprijeti, niti ju spriječiti, ona je naumila skrenuti u te vode. O modnoj industriji smo svi puno čitali, gledali u dokumentarnim emisijama, čuli svjedočanstva, gledali filmove i mnogi od nas su mogli zaključiti da je ta industrija okrutna prema djevojkama koje su u njoj našle svoju profesiju. Ali ne treba generalizirati, kao što rekoh, mašta me navela na tu temu.

*Nakon romana Moć žene, u kojem je traumatizirana policajka mijenja način života, u novom romanu glavna junakinja doživljava fizički napad i silovanje te također kreće ispočetka. Obje junakinje ponovno moraju uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom. Po čemu je takav obrat sličan današnjem vremenu izazov za romanopisca?

      – Pa ja bih rekla da je to vrlo stvaran izazov, vrlo živopisno i vrlo opipljivo i zapravo želim reći, stvarno. Svi mi počinjemo nešto iznova, padnemo i dižemo se, a upravo ovakve priče bi trebale dati neku nadu da se iz pepela možemo ponovno izdići i buditi nasmijani, opet nasmijani. Kažem opet – jer svima nam se osmijeh u nekoj životnoj dobi makne, stiskan od bremena koji nosimo, ali nije sramota past. Poanta je dići se i opet živjeti.

*U oba romana važnu ulogu u oporavku i ponovnom stjecanju povjerenja u život ima muškarac koji se pojavljuje u životu glavne junakinje. Jesu li strpljivi muškarci koji pružaju podršku nastali po uzoru na stvarne likove koje ste upoznali ili su plod mašte baš zato što takvih muškaraca nema u životu?

      – Moje iskustvo ili iskustvo pojedinca nije zaista i stvarno stanje stvari i nije socijalna slika u kojoj se nalazimo. Ako nije meni, vama, to ne znači da nije i nekom drugom. U mojim romanima su muškarci ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene, jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo. Upravo je taj suživot i razumijevanje u vezama ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku. Naravno da ima takvim muškaraca u životu i naravno da su oni poželjni.

*Modna kreatorica iz romana U zalasku svitanje dospijeva na kruzer imućne obitelji koja joj pruža gostoprimstvo. U romanu su, s jedne strane, avanture i izazovi, a s druge obiteljske vrijednosti. Zašto su današnjoj ženi potrebna s jedne strane uzbuđenja i dokazivanja, a s druge sigurnost obitelji? Kako žena može pomiriti te suprotnosti? Je li obiteljski život ipak cilj svih avantura?

     – Pa kome od nas ne treba zagrljaj i sigurnost? Kome od nas ne treba uzbuđenje koje će nas održavati živima i energičnima?! Pa to treba svima! Život nije ravna crta, to su lude amplitude i ovako prikazane su dobrodošle. Nisu uzbuđenja potrebna samo ženama, ona su potrebna svima, jer to je ono zbog čega nam ključa krv i svakodnevnicu čini zanimljivom. Obitelj je temelj svega, ona je podrška, ljubav, mir i sigurna luka za sve ljude na svijetu. Uvijek to ističem i mislim da ću uvijek isticat jer sam takvoga stava i mišljenja.

*U svojim romanima čitateljice vodite u egzotične zemlje, u najskuplje restorane, na kruzere i u mondeni svijet, podsjećajući ih da mašta nema granica. Kako ste otkrili da imate maštu kojom možete inspirirati druge?

      – Ja sam obična žena, s najjednostavnijim željama i nadama, i prolazim isto što i svi drug ljudi. Krećem od sebe i tamo gdje bih sama voljela biti vođena. Možda to nije dovoljno niti realistično u nečijim očima, ali je svakako ugodno jer u tim romanima rasterećujem već ionako napaćene mozgove od tereta preživljavanja iz mjeseca u mjesec. Jako dobro svi znamo što je stvarnost i da se sve teže nosimo s opasno teškim troškovima u životu, koji su definitivno ključni razlog što se malo smijemo i što smo stalno iscrpljeni. Ne želim da se moji čitatelji i zbog toga loše osjećaju, ne želim da taj teret nose i kod mojih likova, želim da se barem u trenucima čitanja priče toga rasterete.

*Na ovogodišnjem Interliberu govorili ste o statusu domaćeg pisca na literarnoj sceni i u knjižarama i zaključili da je u slabijoj poziciji u odnosu na izdašno financirane strane hitove. Primjećujete li da se stanje popravlja? Kako bi domaći pisac kod nas trebao biti pozicioniran i zašto?

      – Ljuti me nepravda oko domaćeg pisca. Trebali bismo imati državu koja je oslonac svom narodu, čija je svrha prosperitet naroda i da uvijek stavljamo sve naše ispred drugih, jer to bi bilo logično. Trebaju se jesti naša jaja, naše meso, kupovati naši proizvodi, poticati našu proizvodnju kako bismo razvijali svoje, a ne prednost davati tuđem. A kad dođemo do proizvodnje slova naše domaće scene, tada  zanemarujemo taj segment, tada smo veliki neprijatelji. Kao da je olovka neke Amerikanke od zlatne tinte koja će dati eliksir za sretan život čitatelju kroz slova, kao da je njihovo pisanje bolje, kao da je silina prevođenja stranih pisaca jača od naše riječi i naših misli. A tomu nije tako. Pročitala sam puno knjiga i nedavno dvije knjige svoje ljubimice Jodi Ellen Malpas, pa sam se uvelike razočarala. Postavila sam sama sebi pitanje zašto je ovo tako? Vrlo je jednostavno, kad dođem u knjižaru, jedva nađem svoju knjigu, dok je Pedeset nijansi… – još uvijek! – izloženo na pola knjižare. Nije mi jasno, pa zar mi ne bismo trebali imati prednost? Zar mi ne pišemo o nama, nečemu poznatom, pa zar moje riječi nisu bliskije našim ljudima? Mi sami sebi radimo loše, a onda krivimo sve druge za stanje u kojem se nalazimo. To je suludo, a najgore je što je i jako žalosno.

„Pišem pjesme da prenesem poruke – onima koji pate, onima koji ne znaju kako dalje i kojim putem krenuti u životu, onima koji su u potlačenom položaju u vezi, braku ili bilo kojem odnosu. Ja sam aktivist u duši i pjesme su moje „oružje“ i alat kojim se služim da učinim promjene u svijetu, koliko god je to u mojoj moći. Da samo jednoj ženi i jednoj obitelji pomognem, isplati se pisati…“

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Rijetke su ekonomistice koje nakon doktorata ekonomije promijene profesiju, a među njima još su rjeđe one koje objavljuju zbirke poezije. Dr. sc. Ana Klikovac doktorirala je 2011. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu „Uloga revizije u otkrivanju prijevara kao pretpostavka stabilnosti tržišta kapitala”. Jedanaest godina, od 2006. do 2017., predavala je računovodstvo i reviziju. Bachove kapi upoznala je i primjenjivala za vrijeme pripreme doktorata, a kada je završila edukaciju u Bachovu centru u Londonu, kao certificirana homeopatkinja osnovala je tvrtku Annah d.o.o. za homeopatiju i potporu zdravlju, u kojoj savjetuje i educira o prirodnim metodama iscjeljivanja. Postala je ugovorna predstavnica i predavačica međunarodne akademije za naprednu homeopatiju ‘theother song’ dr. Rajana Sankarana iz Indije, a njezina online predavanja o homeopatiji i Bachovim kapima prate polaznici iz cijeloga svijeta. Knjigu „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“  objavila je 2021. godine, a knjiga je dosad prevedena na engleski i na slovenski.

Poezijom se Ana Klikovac bavi od školskih dana, ali prošle godine prvi put je svoju poeziju objavila u zbirci „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju je dopunila svojim fotografijama doline Gacke, čije su prirodne ljepote njezina inspiracija od djetinjstva.  

Naslov upravo objavljene druge zbirke poezije Ane Klikovac je „Pametnom dosta!“ i njome je etabliran val poezije samopomoći i samoiscjeljenja koji se u nas dotad smatrao eksperimentom nekolicine pjesnikinja i pjesnika, iako smo stranu self-help poeziju rado čitali. Profesorica književnosti, Manja Kostelac Gomerčić, u recenziji zbirke „Pametnom dosta!“ primjećuje entuzijastičnu produktivnost, lakoću stiha i aktivizam te sličnost s poezijom Lee Brezar i Mare Majstorović, koje već nekoliko godina kontinuirano objavljuju poeziju zaraznog optimizma. Zajednička je osobina pjesnika koji pišu self-help poeziju – životno zadovoljstvo i dobar osjećaj kojim žele ohrabriti čitatelja. Ne zanimaju ih pjesničke nagrade, već što širi krug čitatelja, a oduševljeno plješću i ostalim pjesnicima zaigrane, radosne poezije životnog veselja i vedrine.

Od revizije do poezije – s dr. sc. Anom Klikovac razgovaramo o intrigantnom naslovu njezine zbirke, o recenziji profesorice Manje Kostelac Gomerčić, o aktivizmu i ljubavi koje objedinjava, o ilustracijama kolegice i nećakinje mr. sc. Barbare Vuković, o muškarcima kao čitateljskoj publici te o planovima za nove zbirke.

*Naslov Vaše nove zbirke sugerira nestrpljivost zbog potiskivanja spoznaja koje mogu donijeti višu kvalitetu života. Parola „Pametnom dosta!“ poznata je iz doba korone i vezana uz površno zaključivanje o znanosti i obrazovanju. Zašto ste za naslov zbirke o pozitivnim emocijama izabrali parolu s negativnom konotacijom?

     – Pametnom dosta, odnosno Sapienti sat, mudra je latinska izreka koja je postojala puno prije korone. I, iskreno, nije me zanimalo kad sam birala naziv nove zbirke pjesama što se ova izreka zlorabila tijekom korone. Dapače, to mi je još više dalo poticaj da upravo taj naslov stavim, da ljudi ponovno krenu gledati tu izreku u njezinu starom „ruhu“, a koje nije vezano za koronu, kada se izreka koristila kako bi se napravio razdor i podjela između ljudi. Ja pišem o ljubavi i iz motiva ljubavi i tu razdoru nema mjesta.

    „Pametnom dosta!“ je zbirka pjesama napisana iz ljubavi prema svim ženama. Iz ljubavi prema obitelji. Nadala sam se da će pjesme iz ove zbirke otvoriti oči onim ženama koje trpe neki oblik nepoštivanja i nasilja, na poslu ili u obitelji. Pjesme su energične, borbene, buntovne, ali korijen svih pjesama je ljubav koju svaka žena treba naći prema samoj sebi. Zato je naslov Pametnom dosta. Vrijeme je da se stane na kraj i kaže „dosta“ svakom obliku nasilja nad ženama.

*Obje Vaše zbirke poezije bave se romantičnim osjećajima i obje su društveno angažirane: prva zbirka„Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ ekološki je angažirana i poziva na zaštitu rijeke Gacke, a u drugoj ste usmjereni na osvajanje kreativne slobode, vlastite izbore i individualizaciju. Zašto ljubav, a zašto društveni angažman kao teme poezije?

     – Zajednički nazivnik svih mojih pjesama, i sada i u budućnosti, uvijek će biti ljubav i borba protiv svega onog što nije ljubav. Ako netko želi ugroziti rijeku Gacku, koja je naše prirodno blago – a trenutno je ugrožena i žele je drugi put u povijesti osakatiti, ja ću se služiti svojim pjesničkim jezikom da se borim protiv toga i da na taj način progovorim. Pišem pjesme da prenesem poruke – onima koji pate, onima koji ne znaju kako dalje i kojim putem krenuti u životu, onima koji su u potlačenom položaju u vezi, braku ili bilo kojem odnosu. Ja sam aktivist u duši i pjesme su moje „oružje“ i alat kojim se služim da učinim promjene u svijetu, koliko god je to u mojoj moći. Da samo jednoj ženi i jednoj obitelji pomognem, isplati se pisati.

*Manja Kostelac Gomerčić u svojoj recenziji smješta Vašu poeziju u područje samopomoći, na polje uputa za dobar i zdrav život jer su, kako kaže, „nedostaci koji nas čine nesretnima i ranjivima itekako rješivi“. Je li zbirka namijenjena prvenstveno ženama koje su tradicionalno više orijentirane na područje samopomoći? Koju poruku muškarci mogu naći u zbirci „Pametnom dosta!“?

     – Zbirku „Pametnom dosta!“ pisala sam prvenstveno za žene, ali i muškarcima preporučam da ju pročitaju. Žene u njoj mogu prepoznati same sebe, ili svoju prijateljicu, sestru, majku koja trpi u neprimjerenom odnosu.  Dok sam pisala pjesme za ovu zbirku, nadala sam se „probuditi“ one žene koje imaju duboko usađene norme o tome da trebaju trpjeti, da same trebaju nositi tri ćoška kuće, da je muška dominacija prirodna, da je muška prevara prirodni nagon i „oprostiva“, da „samo“ gurnuti nekog ili se grubo unositi u lice i zastrašivati nije nasilje već normalna pojava unutar četiri zida jedne obitelji… Sve sam to opjevala u ovim pjesmama. A muškarcima je poruka kroz ovu zbirku da njihovom uzimanju žene zdravo za gotovo može lako jednog dana doći kraj. I neka se zapitaju mogu li se promijeniti ili na vrijeme sačuvati odnos…  Ili će jednog dana možda doživjeti da ih ta ista žena napusti, pa će se onda čuditi… Uče nas u crkvi  da smo u braku zajedno „u dobru i zlu“. Ali mnoge žene ne razumiju što to zapravo znači. Muž i žena se trebaju zajedno boriti protiv izvanjskog zla – ako potres, rat ili bolest napadaju obitelj. Nije poanta da žena trpi muža koji je „zlo“. Tako to Bog nije zamislio – da žena bude zlostavljana i potlačena. Zato, Pametnom dosta! Žene, probudite se!

*Zbirka ohrabruje izlazak iz sjene i isticanje vlastitih kvaliteta, pa su nesavršeni, ali šarmantni crteži mr. sc. Barbare Vuković, dodatno naglasili vladajuću dvoličnost perfekcionizma. Očekujete li da će vaš primjer možda slijediti i druge žene koje se bave kreativnim radom, a ustručavaju se izložiti javnosti i kritici? Zašto je za pojedinca važno stati iza svoga djela? Zašto je kreativnost važna za dobar i zdrav život?

   – Moja nećakinja Barbara je pametna žena, s dva magisterija, a istodobno  predivna supruga i majka troje djece. Poduzetna je i ambiciozna, ali uspijeva svaki dan održavati ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Nas smo dvije od njezina rođena posebno bliske, a ova nas je zbirka dodatno povezala, jer smo kroz nju htjele ženama i ljudima pokazati da je moguće istodobno biti i ambiciozan i romantičan, poduzetan i brižan. Društvo nas, nažalost, nastoji staviti u kalupe. Ja sam profesorica na fakultetu, Barbara je direktorica financija. Od nas se možda ne očekuje pokazati svoju umjetničku, romantičnu i ženstvenu stranu dok smo u tim profesionalnim ulogama. Žene se često nastoje uklopiti u taj muški poslovni svijet i putem izgube svoju nježnost, kreativnost, romantičnost… Zato smo se kroz ovu zbirku odlučile i protiv tih stereotipa „boriti“ pjesmom i umjetničkim izričajem. Barbara sada bez zadrške govori na ekonomskom skupu u roza ženstvenom odijelu, a ja progovaram kroz rimu tijekom svojih predavanja. Odlučile smo biti „svoje“ jer je to put sreće. Čovjek koji odluta sa svog puta, zatomi i zanemari svoju pravu prirodu, zapravo korača putem tuge i bolesti. Svatko treba njegovati svoju individualnost i svoju pravu prirodu, bez straha da će biti odbačen od društva ili voljenih osoba.

*Doktorirali ste ekonomiju, instruktor ste homeopatije i komplementarnih medicinskih metoda, autorica knjiga o homeopatiji, a sada i pišete poeziju. Što birate od svih područja kojima se bavite? Postoji li uopće konačni izbor ili je cijeli spektar djelatnosti otisak Vašeg identiteta?

     – Sve sam to ja. Shvatila sam da možemo biti sve što želimo, ako to želimo. Često to opisujem kao cvijet. Cvijet ima svoje latice, a peteljka je jedna. I svaka ta latica predstavlja neku našu ulogu. I tako ja, kao jedan cvijet, mogu imati mnoge latice i biti istodobno i profesorica na fakultetu i homeopatkinja i pjesnikinja i majka i partnerica i aktivistica… i mogu reći da tek sada, kad sam te sve svoje uloge prigrlila i objedinila, živim svoju autentičnost i to sam sad „prava ja“. Ali iskreno, korijen svega toga je da sam izvorno predavač i aktivist. Neprestano imam potrebu sve što naučim dalje podučavati. I imam potrebu boriti se za sve ono u što vjerujem i tako drugima pomagati. Biti pjesnikinja je nešto što bi trenutno stavila u centar toga svog cvijeta. Jer to je nešto što izvire iz mene, što nije rezultat učenja već Božji dar i talent. Tako da, biram biti prvo pjesnikinja i toga se više nikad ne odričem.

*Prošle godine objavili ste dvije zbirke poezije, prva „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju ste ilustrirali vlastitim fotografijama iz doline Gacke i koja obuhvaća oko 120 pjesama, a druga zbirka „Pametnom dosta!“ – pedesetak. Upravo pripremate i treću zbirku. Koji je razlog tako visoke pjesničke produkcije?

    – Dugo sam bila nesvjesna svoga pjesničkog talenta i mogu to prošlo razdoblje života sada opisati kao neaktivni vulkan. Dugo se u meni kuhala i pripremala ta erupcija. I jednom kad je taj moj pjesnički talent eruptirao, to je sad aktivan vulkan, koji izbacuje pjesme s jednakom lakoćom kao što Etna izbacuje dim i lavu. Svijet je moja inspiracija i svuda oko sebe vidim ljepotu i ljubav. I moja je čaša uvijek puna. Ne napola puna, nego puna. Iz svake teške životne priče izvukla sam pouku i pronašla za tu situaciju ljubav i razumijevanje. I tako nastanu pjesme. Kad nešto doživim, čujem, vidim. Gacka je moja velika inspiracija i vječna ljubav. O toj ću rijeci uvijek pisati. Tako da su moje iduće dvije zbirke posvećene opet rijeci Gackoj i starom hotelu Gacka. Nebo me izuzetno inspirira svojim bojama i oblacima, pa često i na temelju neke moje fotografije nastane pjesma. A ljubav je tema svake moje zbirke. Kako sam i napisala u jednoj pjesmi – ljubav je tu da se multiplicira. Toliko je predivno i  jednostavno voljeti. I kako ljubav ima sposobnost da se multiplicira, tako se multipliciraju i moje pjesme. Pisati – to je moj život.

Već više od trideset godina nakon izlaska iz zatvorenosti, Albanija u kulturološkom smislu prolazi brz razvojni put, a ekonomski je jedna od triju zemalja s najvećom stopom razvoja u Europi. Dakako, nije riječ o slučajnosti: zemlja je to niknula na antičkom teritoriju, preko nje su prelazile i sudarale se civilizacije. Ipak, mnogo toga nismo znali o jednom od najstarijih naroda u Europi i o njegovoj kulturnoj povijesti.  Zahvaljujući Društvu albanskih umjetnika – DEA i književnici Ljiljani Koci na njenom čelu, koja je uredila i s albanskoga na hrvatski prevela neke od kapitalnih djela albanske kulture, kao  – Kanon, Istaknute albanske žene, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, i hrvatska je kultura obogaćena novim znanjima o dinamičnoj i organiziranoj  kulturnoj povijesti albanskoga naroda…

Moglo bi se, na stanovit način, posljednjih tjedana primijetiti kako je riječ o jeseni albanske kulture u Zagrebu. I doista, promocijama četiriju kapitalnih kulturnih djela – Kanon, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, Istaknute albanske žene, hrvatska je kultura dobila vrijedna djela i vrijedna saznanja o kulturi koju jednim manjim dijelom dijelimo s albanskim narodom. Tim više što je riječ o vrlo rijetkim prijevodima, pa se slobodno može reći kako je DEA s Ljiljanom Koci na čelu ostvarila velik iskorak za modernu albansku kulturu. No, što su nam ova djela donijela a da o albanskome narodu i društvu  te o njihovoj povijesti nismo pouzdano znali? 

• 

• 

• 

Prije svega, važno obilježje albanskoga naroda jest narodni zakonik, Kanon Lekë Dukagjina, životno djelo albanskoga svećenika, misionara, etnologa i arheologa Shtjefëna Gjeçovija. „Kanon Lekë Dukagjina u osnovi je višestoljetni kodeks ponašanja koji regulira individualno i kolektivno ponašanje. Običajno pravo nije bio samo izvršni pravni mehanizam koji je osiguravao relativno normalan razvoj funkcioniranje gospodarstva, društvenih i obiteljskih odnosa, već je osiguravao i mehanizme za organizaciju lokalne uprave i rješavanje sporova. Kanon je sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja kao što su kazneno, građansko, obiteljsko i procesno pravo“ – navela je prevoditeljica ovoga djela, Ljiljana Lilli Koci, prilikom predstavljanja knjige u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Nastanak ovoga zakonika predaja pripisuje Leki Dukagjinu (Dukađinu), Skenderbegovu suvremeniku (15. stoljeće), dočim njegove pravne odredbe potječu iz različitih razdoblja: neke su nastale prije, a neke poslije toga razdoblja, pod utjecajem šerijatskoga prava. Kanon  je prvi put tiskan 1933., a priredio ga je, sakupio i kodificirao, rekli smo,  Shtjefën Gjeçovi, sistematizirajući u 12 poglavlja, tzv. knjiga, 1263 članka. Prvo inozemno izdanje dogodilo se u Italiji 1941. godine, a imao je svrhu tada utjecati na albansku manjinu s fašističkih pozicija, pa je za modernu kulturu značaj toga prijevoda vrlo upitan.  

Kanon  je vladao sve do početka 20. stoljeća. Lekë Dukagjini bio je albanski princ i pratilac albanskog nacionalnog heroja, Gjergja Kastrioti Skanderbega (1405.-1468.), koji je sakupio po albanskim visoravnima stoljetna nepisana običajna pravila, usmeno prenošena, kao nezaobilazan dio tradicije svih Albanaca. Kanon je nazvan po Dukagjiniju u znak poštovanja prema njemu kao povijesnoj osobi, istaknutom narodnom pravedniku, borcu protiv Turaka. Iako su povjesničari Gjergja Kastrioti Skanderbega imenovali kao „Princa zmajeva“ koji se usudio boriti protiv bilo kojeg neprijatelja, kroničari pak prikazuju Dukagjina kao „Anđeoskog princa“, koji je pak dostojanstveno i mudro osigurao kontinuitet očuvanja albanskog identiteta.  

• 

• 

• 

Međutim, vrlo je malo znanja o Kanonu, posebice o njegovoj primjeni. Neka tumačenja temelje se na površnom poznavanju  i njegovu pogrešnom viđenju. Albansko običajno pravo, spomenuti Kanon Lekë Dukagjina, uvijek je u prošlosti bilo pomoćno i u isto vrijeme konkurentsko pravo nad nacionalnim pravima  –  u odnosu na ona koja su Turci nametali tijekom pet stoljeća, kao i ona pravne albanske države nakon 1912. godine, te pravne administracije u I. i II. svjetskom ratu. Kanon je, ukratko,  pomogao u očuvanju i afirmaciji nacionalnog identiteta Albanaca. Poznati njemački albanolog J. G. Hahn, navodio je sredinom prošloga stoljeća  da među Albancima, usporedo s Kanonom,   djeluje i Skenderbegov kanon. Otada, međutim, nije bilo više govora o tom kanonu, osim što je Shtjefën Gjeçovi  (na slici dolje) objavio nekoliko narodnih legendi o sukobima Skenderbega s  Lekëom Dukagjinijem upravo oko kanona. Do kraja Drugoga svjetskog rata u Albaniji je taj kanon bio poznat samo po nazivu. Godine 1949.,  Sektor za etnografiju ranijeg Naučnog instituta u Tirani organizirao je jednu ekspediciju u srednju Albaniju, koja je potvrdila Hahnove navode.  

• 

Stoljetni kodeks načina života, Kanona Lekë Dukagjina regulirao je individualno i kolektivno ponašanje. Kao sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja ( kazneno, građansko, obiteljsko itd.) danas služi izučavanju etnologije, društvenih promjena, i ono što je od posebne važnosti – odnose prema ženama i ženama u obitelji. Jer, albanska je žena gotovo antička jedinica, koja može ponijeti više od muškaraca. Albanka je respektirana, jer je ona, shvativši situaciju, shvatila i koje su potrebe zajednice, tako da dobar dio albanskoga etnosa i moći – počiva na ženi. Mnoga stoljeća živeći u susjedstvu i vodeći zajednički borbe protiv Bizanta, Osmanlija i drugih os-vajača, okolni narodi  utjecali su na Albance, i obratno, pa i u običajnom pravu. Međutim, većina pravila običajnog prava u Južnih Slavena i Albanaca nastala je samostalno, i pored mnogih sličnosti s obzirom na stupanj razvoja. Stoljećima je Kanon praktički bio globalni oblik albanske društvene svijesti. „On je simbolički okvir unutar kojeg je identificiran etnički i kulturni supstrat Albanaca, a njegovi propisi također su izraz organiziranog načina društvenog odgovora na vanjske čimbenike, kao i strateški program za očuvanje vlastitog identiteta bez obzira na sve vanjske utjecaje“ – navela je također Ljiljana Koci.

Iako su zakoni u albanskim planinama stoljećima vladali i djelovali u praksi, Dukagjini je u principu bio prvi koji je kodificirao tradicionalne običajne prakse, fokusirajući se na koncept časti, kao što su gostoprimstvo i besa, te postavljajući na najviši vrh društvene ljestvice – obitelj. U praksi se nakon sporova i rasprava pozivalo, primjerice, na Kanon Lekë Dukagjina:   „Ashtu e la Leka“, (hrv. „Tako je ostavio Leka.“) – implicirajući da je zaključak ili odluka krajnje jasna i poštena.

• 

• 

• 

Otkako je 2000. objavljena knjiga Istaknute albanske žene, autorice kosovske znanstvenice Edi Shukriu, prvo hrvatsko izdanje objavila je Biblioteka DEA, što izvršna urednica Ljiljana Koci ističe kao važan događaj za albansku ženu i žene općenito. Dvije značajne predavačice, Ljiljana Koci, književnica, te Marija Buzov, arheologinja i znanstvena savjetnica, svojim su izlaganjima i 14. studenog, na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, osvijetlile važnost, utjecaj i izuzetnu ulogu albanskih žena kroz stoljeća. Ljiljana Koci tom je prilikom izjavila: “Albanska žena nije bila izvan povijesnih trendova, unatoč tome što su bile istinski stabilni stupovi obitelji i nacije. Njihova ustrajnost, žrtva, otpor i izdržljivost predstavljaju oblik otpora u težnji prema slobodi i neovisnosti, što seže unatrag u povijesne izvore. One su se suprotstavljale dekulturaciji i asimilaciji, njegujući duh obiteljskog odgoja i čuvajući narodnu i urbanu tradiciju.”

Cilj objavljivanja ove knjige nije, dakle, bio samo istražiti albanske žene, već i demistificirati predrasude o njima, koje su često  sugerirale da se albanske žene kreću samo unutar obiteljskog kruga i da nisu dovoljno poštovane od muških članova obitelji. No, istina je daleko od toga.  Možda je u tom smislu najobjektivnije ovu knjigu ocijenila upravo Marija Buzov, koja je preoznala važnost knjige već time što autorica detaljno  donosi i opisuje 72 albanske žene od antičkog do suvremenog doba. A te su žene ostavile traga ne samo u albanskoj baštini, već i na svjetskoj povijesnoj sceni, gdje god su živjele i djelovale. Edi Shukriu je u uvodnom dijelu knjige opisala povijest Albanaca i navela izreke istaknutih albanskih žena, počevši od mitske Rozafe, a navela je iscrpno biografije vladarica, kraljica, svetica, znanstvenica, prve žene doktorice znanosti u svijetu Elene Lukrecije Peshkopia…  A sve te albanske žene imale su važnu ulogu u obitelji, domovini i naciji. „Iz mnoštva albanskih žena, koje su ustrajale i djelovale u burnim vremenima, nikle su istaknute ličnosti, čija su djela premašila nacionalne i rodne granice. One su dokazale da um ne ovisi o rodnom identitetu, a svojim su djelima pokazale da nema sile koja može zaustaviti svete težnje jednog naroda prema samoopredjeljenju, sveobuhvatnoj emancipaciji i postizanju ravnopravnosti“ –  piše Shukriu.

Osobno najvećim postignućem ove albanske kulturne jeseni koju nam je upriličila DEA i njena predsjednica Ljiljana Koci smatram knjigu Albanska mitologija, autora Marka Tirta. Iz te se knjige sasvim izvjesno uočava korjenanje uvjerenja, predrasuda, prepoznaju se običaji vezani uz polje, godišnja doba, rađanje, odgoj, održavanje braka itd. – sve ono što ćemo na kodificiran način vidjeti uvezeno u Kanonu Lekë Dukagjina.

• 

• 

Bilo je vremena kada se albanska mitologija prikazivala kao poganska, malo se proučavala i stoga nije ni postojala njena jasna predodžba. Međutim, ne može se osporiti da je upravo ta mitologija primjer snažno organizirane narodne svijesti, uzajamnosti i pravila načina života, organizacije obitelji, poljoprivrednih ciklusa itd., te da je utjecala na druge balkanske mitologije. Dokazi koji idu u prilog tomu jesu spisi znanstvenika iz kojih učimo, a pripadaju u 19. i 20. stoljeće, i nešto manje srednjem vijeku. Otada ustvari imamo fragmentirane informacije o mitovima, obredima i vjerovanjima među Albancima, u njihovim etničkim zemljama i šire u dijaspori. Devetnaesto stoljeće obilježilo je visoka postignuća u komparativnim studijama indoeuropske lingvistike, a u tom se pogledu rodilo i veliko zanimanje za istraživanje mitologije i za tumačenja tih fenomena s prapovijesnim korijenima. Jedan od onih znanstvenika koji su dali velik doprinos tomu jest i Mark Tirta, albanolog, etnolog i akademik. Njegovu knjigu Albanska mitologija također je uredila i prevela Ljiljana Koci, uloživši golem trud kako bi ova knjiga bila primjereno tumačena.   

• 

• 

Pa što nam je, kulturološki i literarno, ostavio Mark Tirta?  Prije svega, sakupio je i objedinio materijale mitološke prirode, poganska uvjerenja i njihova tumačenja. Ovo djelo napravljeno je u kontekstu komparativne lingvistike kao odraz drevne kulture. Treba također reći da se, premda u manjoj mjeri, navode i materijalni  izvori, predmeti koje su arheolozi otkrili u raznim spisima ili natpisima još od ilirskog i prailirskog doba, iz grčkog i rimskog te iz cijeloga srednjovjekovlja. U raznim spisima, u arheološkim dokazima, sačuvani su fragmenti vjerovanja, obreda, mitova, negdje u jasnijem, drugdje u zaklonjenijem obliku. Međutim, pojave poganske religije, koliko god su se vremenom raspadale, čine most između drevnog new age ili novog doba albanskoga zemljopisnog i ljudskog areala, s obzirom na nasljeđe u području mitologije.

• 

• 

• 

Izvješća apostolskih izaslanika u albanskim zemljama, u mnogim slučajevima govore o poganskim vjerovanjima i obredima jer odstupaju od katoličanstva. Tirta pak govori o albanskoj pripadnosti organiziranim religijama i odnosima između skupina iz različitih konfesija, a u knjizi nalazimo i materijal od značaja za mitologiju i vjerovanja u legendarnim pjesmama, baladama, ritualnim pjesmama i elementima mitova u bajkama.
Ono što je najzanimljivije, primarni elementi mitologije, izneseni u knjizi, krajem 20. stoljeća još su bili živi. U tomu i jest vrijednost ove knjige kao čuvara činjeničnog materijala, jer ne bilježi samo prolazak nekih vrlo važnih likova albanske narodne mitologije, kao što su Dragon, Zmaj, Hidra, Kuçedra, Majka Vatre, Vitorja, Ora, Zana, Majka Sunca, Starješina Vrta, itd.  
 Albansku su mitologiju kao pogansku ocijenili oni istraživači koji su slabije uočili snažnu zastupljenost kršćanstva i islama kod Albanaca, a svoje ocjene donosili su na temelju mitoloških figura u područjima kao što je poljoprivreda, obrtništvo, obredi, a pripadaju zabitnijim dijelovima zemlje. Mnogi koji su se bavili albanskom mitologijom nisu prepoznali činjenicu da je očuvanje ovakvih mitova i obreda stoljećima značilo oblik preživljavanja, želju za određenom tradicionalnom ekonomsko-socijalnom sigurnošću, u produktivnom smislu, unutar etničkog kulturnog kompleksa koji je imao vlastite posebnosti. Konkretno, neki su autori pokušali objasniti podrijetlo tih vjerovanja usporedbom  s određenim antičkim narodima: Tračanima, Grcima, Rimljanima, Slavenima… No, činili su to na vrlo pojednostavljen način, izvodeći, primjerice, podrijetlo određenih pojava poganskih uvjerenja iz najrazvijenijih antičkih ili slavenskih izvora, počevši od podrijetla riječi po kojoj je nazvan ovaj ili onaj element, a nisu uzimali u obzir sličnosti nekih pojava, evoluciju, arheološke dokaze, niti su ispitivali fenomen u svoj složenosti unutar određene etnokulture. Nisu čak ni analizirali povijesne i društveno-ekonomske uvjete koji su odredili očuvanje tih kultova u Albancima. Štoviše, bavili su se isključivo tim pojavama, zanemarujući činjenicu da su paralelno egzistirali i mitovi vezani uz monoteističke religije, pa se čak i preklapali.
Veliki albanski intelektualci nacionalne renesanse dali su zato važan doprinos svjedočenju albanske etnokulture i funkcioniranja, pruživši materijale od značaja za mitologiju. Tijekom renesansnog razdoblja, osobito za vrijeme borbe za neovisnost, i do 1945. godine, objavljivani su i izučavani mnogi mitovi, odredi i vjerovanja proizišla iz zemlje, iz načina života stanovnika. No, u nekim slučajevima jesu pomiješani i s elementima preuzetim iz grčke i rimske književnosti, što se prepoznaje, primjerice, u zajedničkim imenima bogova.

Albanska izvorna ili pramitologija nesumnjivo je poznata po svojoj vjeri u obožavanje sunca, mjeseca i prirode. Po tomu se tumači kao jedna od najstarijih mitologija uopće, dočim se u većini spisa iz albanske literature raspravlja  o četiri glavne vrste mitova:  

1. Prema mitu o nastanku i starosti, Albanci su najstariji ljudi na jugoistoku Europe, koji su živjeli i prije starih Grka.
2. Prema mitu o rasnoj homogenosti i duhovnoj čistoći, nikada nije bilo značajnog miješanja ili disperzije drugih skupina ili kultura među Albancima.
3. Prema upornom mitu o nacionalnoj borbi, Albanci su se uvijek borili za svrgavanje nealbanaca, bilo da su rimski, slavenski ili otomanski. Jedan od najvećih mitova te vrste je onaj o Skenderbegu.
4. Prema mitu o slobodi vjerovanja, teološke promjene Albanaca često su bile strateške odluke koje su služile dobru kolektivne obrane.Vjerska ideologija nikada im nije služila kao osnovni statusni simbol.

Ove pretpostavke, koje se nadograđuju jedna na drugu, savršeno ilustriraju da, literano gledano i kulturološki, albanska mitologija pripada narodnom žanru sastavljenom od priča koje igraju temeljnu ulogu u društvu, bilo da je riječ o načinu života, obredima, obitelji, zakletvama, odnosno časti, moralu, bitnim odrednicama ljudskoga života.

Sudeći prema ovoj knjizi, albanska mitologija prilično je složena, ali također eksplicite definira činjenicu da je to rezultat duge povijesne evolucije i očuvanja stalnih atributa kontroliranoga i organiziranoga načina života među ljudima koji su živjeli u izoliranim sredinama, nepismeni, s nedostupnim informacijama i sredstvima za život. Uostalom, upravo zbog svoje jake moralne strukture, mitologija je u bitnome utjecala i na čuvenu albansku besu i posebice na Kanon, temelj albanskih narodnih zakona.  

 U knjizi Rječnik albanske religije, mitologije i narodne kulture, autora Roberta Elsiea,  premda je riječ o zbirci pojmova, osvijetljeno je bogatstvo i dubina albanske kulture, te njena jedinstvena mješavina religijskih, mitoloških i tradicijskih elemenata. Zahvaljujući sažetim pregledima različitih aspekata albanske kulture, autor nam je pružio cjelovitu sliku albanske religijske i društvene povijesti.  

I na kraju, premda se u svim navedenim knjigama prepoznaje stanovita jedinstvenost – etničke i jezične granice vrlo je teško povući. Simbioza i prožimanje pojedinih balkanskih naroda i jezika uvjetovano je i nestabilnim državnim tvorevinama tijekom srednjega vijeka i činjenicom da su zajednički djelovale pod Bizantom, Osmanlijama, a u 20. stoljeću pod komunizmom, kada su se balkanski narodi bili zbližili formirajući – doduše zasebna – društva, pri čemu su nalazili protutežu u patrijarhalnom životu, oživljavajući potajno i spontano davne zatvorenije kultove i vjerovanja, koja su znanstvenici, nažalost,  prepoznavali kao poganska. No, danas je posve jasno, otvaranjem albanske kulture i društva prema globalnim trendovima da je zapravo bila riječ o stanovitom zaklanjanju od ionako jedno vrijeme zabranjenih monoteističkih religija.

Tekst: N.K.Barbarić. Fotografije: DEA – Društvo albanskih umjetnika