U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vis održana je u petak, 23. kolovoza, promocija romana Nenada Marasovića – Otočna fuga. U prepunoj dvorani knjižnice, ovaj viško-zagrebački slikar, ilustrator i pisac predstavio je svoj originalno ispripovijedan i vrlo filmičan roman, o kojem su govorili Dobrila Cvitanović, glavna urednica Hrvatske zore na Visu, Dragutin Lučić Luce, filozof i sociolog, a tekstove je interpretirao Ante Ilić…
U jednom je intervjuu svojedobno Nenad Marasović s vrlo malo riječi skicirao svoj rad slikara i objasnio zašto na svojim slikama tretira mnoštvo motiva, rekavši: „Da, riječ je o inventaru sjećanja iz djetinjstva, onako kako pamtim more i otoke.“ I doista, kad se dohvatio pera, bilo je jasno da će u njegov književni tekst prodrijeti boje, „topli i hladni tonovi Mediterana“. Jer, upravo to zbilo se u njegovu romanu Otočna fuga, koji je 23. kolovoza predstavljen viškoj javnosti.
Pa, što bi bilo važno naglasiti o romanu Otočna fuga? Prvo, Marasović je ovim romanom doslikao, čini se, ono što je kao slikar započeo: ispričao je zaokruženiju priču o Visu, kojemu je na taj način dao posebno mjesto u literaturi – nakon što ga je ovjekovječio u likovnoj umjetnosti. Kroz likove koji su ustvari kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski, i posebno kroz lik Pere, snažno prisutnog u početku romana, uvodi nas prvo u krajobrazne te potom u povijesno-činjenične slike iz povijesti ovoga otoka. Strukturiran kao obiteljska saga, Marasovićev roman ponudio je romaniziranu istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. A učinio je to finim folklornim i filigramskim opisima. Odskočivši prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na književno veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u filmskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Oduševljava i činjenica da tijekom cijelog romana uspijeva napraviti izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja. Ali nije!
Obilna uporaba viškoga dijalekta još jedan je element originalnosti ove knjige, kao i dugo trajanje romana te oživljavanje teme s povijesnom pozadinom. Književno gledano, reformulirao je dosadašnje poznavanje povijesti otoka Visa u doba Drugog svjetskog rata na način kako to čine samo ozbiljni autori. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Tematikom, Marasović izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – razdoblje Drugog svjetskog rata i prvih desetljeća socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti,ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima. Uz to, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su, međutim, svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Zahvaljujući upravo ovom piscu, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti, jer tu i takvu socijalističku realnost opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.
Kad je baš o Visu riječ, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija: drugačije od modernih autora u hrvatskoj književnosti, ovaj pisac je od naoko perifernih detalja u romanu napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu (te života Zagrebu), od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse. Ne bi se moglo reći da je lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao potresan egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, ratni dnevnik, success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja, a njegov sin Pero kao svjetski glazbenik.
I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji je on javnosti predstavio kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Odnosno, posvemašnja predanost umjetnosti!
