ANA KLIKOVAC: POEZIJA ZA ISCJELJIVANJE

„Pišem pjesme da prenesem poruke – onima koji pate, onima koji ne znaju kako dalje i kojim putem krenuti u životu, onima koji su u potlačenom položaju u vezi, braku ili bilo kojem odnosu. Ja sam aktivist u duši i pjesme su moje „oružje“ i alat kojim se služim da učinim promjene u svijetu, koliko god je to u mojoj moći. Da samo jednoj ženi i jednoj obitelji pomognem, isplati se pisati…“

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Rijetke su ekonomistice koje nakon doktorata ekonomije promijene profesiju, a među njima još su rjeđe one koje objavljuju zbirke poezije. Dr. sc. Ana Klikovac doktorirala je 2011. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu „Uloga revizije u otkrivanju prijevara kao pretpostavka stabilnosti tržišta kapitala”. Jedanaest godina, od 2006. do 2017., predavala je računovodstvo i reviziju. Bachove kapi upoznala je i primjenjivala za vrijeme pripreme doktorata, a kada je završila edukaciju u Bachovu centru u Londonu, kao certificirana homeopatkinja osnovala je tvrtku Annah d.o.o. za homeopatiju i potporu zdravlju, u kojoj savjetuje i educira o prirodnim metodama iscjeljivanja. Postala je ugovorna predstavnica i predavačica međunarodne akademije za naprednu homeopatiju ‘theother song’ dr. Rajana Sankarana iz Indije, a njezina online predavanja o homeopatiji i Bachovim kapima prate polaznici iz cijeloga svijeta. Knjigu „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“  objavila je 2021. godine, a knjiga je dosad prevedena na engleski i na slovenski.

Poezijom se Ana Klikovac bavi od školskih dana, ali prošle godine prvi put je svoju poeziju objavila u zbirci „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju je dopunila svojim fotografijama doline Gacke, čije su prirodne ljepote njezina inspiracija od djetinjstva.  

Naslov upravo objavljene druge zbirke poezije Ane Klikovac je „Pametnom dosta!“ i njome je etabliran val poezije samopomoći i samoiscjeljenja koji se u nas dotad smatrao eksperimentom nekolicine pjesnikinja i pjesnika, iako smo stranu self-help poeziju rado čitali. Profesorica književnosti, Manja Kostelac Gomerčić, u recenziji zbirke „Pametnom dosta!“ primjećuje entuzijastičnu produktivnost, lakoću stiha i aktivizam te sličnost s poezijom Lee Brezar i Mare Majstorović, koje već nekoliko godina kontinuirano objavljuju poeziju zaraznog optimizma. Zajednička je osobina pjesnika koji pišu self-help poeziju – životno zadovoljstvo i dobar osjećaj kojim žele ohrabriti čitatelja. Ne zanimaju ih pjesničke nagrade, već što širi krug čitatelja, a oduševljeno plješću i ostalim pjesnicima zaigrane, radosne poezije životnog veselja i vedrine.

Od revizije do poezije – s dr. sc. Anom Klikovac razgovaramo o intrigantnom naslovu njezine zbirke, o recenziji profesorice Manje Kostelac Gomerčić, o aktivizmu i ljubavi koje objedinjava, o ilustracijama kolegice i nećakinje mr. sc. Barbare Vuković, o muškarcima kao čitateljskoj publici te o planovima za nove zbirke.

Promocija knjige u Hotelu Gec

*Naslov Vaše nove zbirke sugerira nestrpljivost zbog potiskivanja spoznaja koje mogu donijeti višu kvalitetu života. Parola „Pametnom dosta!“ poznata je iz doba korone i vezana uz površno zaključivanje o znanosti i obrazovanju. Zašto ste za naslov zbirke o pozitivnim emocijama izabrali parolu s negativnom konotacijom?

     – Pametnom dosta, odnosno Sapienti sat, mudra je latinska izreka koja je postojala puno prije korone. I, iskreno, nije me zanimalo kad sam birala naziv nove zbirke pjesama što se ova izreka zlorabila tijekom korone. Dapače, to mi je još više dalo poticaj da upravo taj naslov stavim, da ljudi ponovno krenu gledati tu izreku u njezinu starom „ruhu“, a koje nije vezano za koronu, kada se izreka koristila kako bi se napravio razdor i podjela između ljudi. Ja pišem o ljubavi i iz motiva ljubavi i tu razdoru nema mjesta.

    „Pametnom dosta!“ je zbirka pjesama napisana iz ljubavi prema svim ženama. Iz ljubavi prema obitelji. Nadala sam se da će pjesme iz ove zbirke otvoriti oči onim ženama koje trpe neki oblik nepoštivanja i nasilja, na poslu ili u obitelji. Pjesme su energične, borbene, buntovne, ali korijen svih pjesama je ljubav koju svaka žena treba naći prema samoj sebi. Zato je naslov Pametnom dosta. Vrijeme je da se stane na kraj i kaže „dosta“ svakom obliku nasilja nad ženama.

*Obje Vaše zbirke poezije bave se romantičnim osjećajima i obje su društveno angažirane: prva zbirka„Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ ekološki je angažirana i poziva na zaštitu rijeke Gacke, a u drugoj ste usmjereni na osvajanje kreativne slobode, vlastite izbore i individualizaciju. Zašto ljubav, a zašto društveni angažman kao teme poezije?

     – Zajednički nazivnik svih mojih pjesama, i sada i u budućnosti, uvijek će biti ljubav i borba protiv svega onog što nije ljubav. Ako netko želi ugroziti rijeku Gacku, koja je naše prirodno blago – a trenutno je ugrožena i žele je drugi put u povijesti osakatiti, ja ću se služiti svojim pjesničkim jezikom da se borim protiv toga i da na taj način progovorim. Pišem pjesme da prenesem poruke – onima koji pate, onima koji ne znaju kako dalje i kojim putem krenuti u životu, onima koji su u potlačenom položaju u vezi, braku ili bilo kojem odnosu. Ja sam aktivist u duši i pjesme su moje „oružje“ i alat kojim se služim da učinim promjene u svijetu, koliko god je to u mojoj moći. Da samo jednoj ženi i jednoj obitelji pomognem, isplati se pisati.

Autorica Ana Klikovac, lijevo, i urednica Sandra Pocrnić Mlakar, s engleskim i hrvatskim izdanjem uspješnice “Bachove kapi”

*Manja Kostelac Gomerčić u svojoj recenziji smješta Vašu poeziju u područje samopomoći, na polje uputa za dobar i zdrav život jer su, kako kaže, „nedostaci koji nas čine nesretnima i ranjivima itekako rješivi“. Je li zbirka namijenjena prvenstveno ženama koje su tradicionalno više orijentirane na područje samopomoći? Koju poruku muškarci mogu naći u zbirci „Pametnom dosta!“?

     – Zbirku „Pametnom dosta!“ pisala sam prvenstveno za žene, ali i muškarcima preporučam da ju pročitaju. Žene u njoj mogu prepoznati same sebe, ili svoju prijateljicu, sestru, majku koja trpi u neprimjerenom odnosu.  Dok sam pisala pjesme za ovu zbirku, nadala sam se „probuditi“ one žene koje imaju duboko usađene norme o tome da trebaju trpjeti, da same trebaju nositi tri ćoška kuće, da je muška dominacija prirodna, da je muška prevara prirodni nagon i „oprostiva“, da „samo“ gurnuti nekog ili se grubo unositi u lice i zastrašivati nije nasilje već normalna pojava unutar četiri zida jedne obitelji… Sve sam to opjevala u ovim pjesmama. A muškarcima je poruka kroz ovu zbirku da njihovom uzimanju žene zdravo za gotovo može lako jednog dana doći kraj. I neka se zapitaju mogu li se promijeniti ili na vrijeme sačuvati odnos…  Ili će jednog dana možda doživjeti da ih ta ista žena napusti, pa će se onda čuditi… Uče nas u crkvi  da smo u braku zajedno „u dobru i zlu“. Ali mnoge žene ne razumiju što to zapravo znači. Muž i žena se trebaju zajedno boriti protiv izvanjskog zla – ako potres, rat ili bolest napadaju obitelj. Nije poanta da žena trpi muža koji je „zlo“. Tako to Bog nije zamislio – da žena bude zlostavljana i potlačena. Zato, Pametnom dosta! Žene, probudite se!

*Zbirka ohrabruje izlazak iz sjene i isticanje vlastitih kvaliteta, pa su nesavršeni, ali šarmantni crteži mr. sc. Barbare Vuković, dodatno naglasili vladajuću dvoličnost perfekcionizma. Očekujete li da će vaš primjer možda slijediti i druge žene koje se bave kreativnim radom, a ustručavaju se izložiti javnosti i kritici? Zašto je za pojedinca važno stati iza svoga djela? Zašto je kreativnost važna za dobar i zdrav život?

   – Moja nećakinja Barbara je pametna žena, s dva magisterija, a istodobno  predivna supruga i majka troje djece. Poduzetna je i ambiciozna, ali uspijeva svaki dan održavati ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Nas smo dvije od njezina rođena posebno bliske, a ova nas je zbirka dodatno povezala, jer smo kroz nju htjele ženama i ljudima pokazati da je moguće istodobno biti i ambiciozan i romantičan, poduzetan i brižan. Društvo nas, nažalost, nastoji staviti u kalupe. Ja sam profesorica na fakultetu, Barbara je direktorica financija. Od nas se možda ne očekuje pokazati svoju umjetničku, romantičnu i ženstvenu stranu dok smo u tim profesionalnim ulogama. Žene se često nastoje uklopiti u taj muški poslovni svijet i putem izgube svoju nježnost, kreativnost, romantičnost… Zato smo se kroz ovu zbirku odlučile i protiv tih stereotipa „boriti“ pjesmom i umjetničkim izričajem. Barbara sada bez zadrške govori na ekonomskom skupu u roza ženstvenom odijelu, a ja progovaram kroz rimu tijekom svojih predavanja. Odlučile smo biti „svoje“ jer je to put sreće. Čovjek koji odluta sa svog puta, zatomi i zanemari svoju pravu prirodu, zapravo korača putem tuge i bolesti. Svatko treba njegovati svoju individualnost i svoju pravu prirodu, bez straha da će biti odbačen od društva ili voljenih osoba.

*Doktorirali ste ekonomiju, instruktor ste homeopatije i komplementarnih medicinskih metoda, autorica knjiga o homeopatiji, a sada i pišete poeziju. Što birate od svih područja kojima se bavite? Postoji li uopće konačni izbor ili je cijeli spektar djelatnosti otisak Vašeg identiteta?

     – Sve sam to ja. Shvatila sam da možemo biti sve što želimo, ako to želimo. Često to opisujem kao cvijet. Cvijet ima svoje latice, a peteljka je jedna. I svaka ta latica predstavlja neku našu ulogu. I tako ja, kao jedan cvijet, mogu imati mnoge latice i biti istodobno i profesorica na fakultetu i homeopatkinja i pjesnikinja i majka i partnerica i aktivistica… i mogu reći da tek sada, kad sam te sve svoje uloge prigrlila i objedinila, živim svoju autentičnost i to sam sad „prava ja“. Ali iskreno, korijen svega toga je da sam izvorno predavač i aktivist. Neprestano imam potrebu sve što naučim dalje podučavati. I imam potrebu boriti se za sve ono u što vjerujem i tako drugima pomagati. Biti pjesnikinja je nešto što bi trenutno stavila u centar toga svog cvijeta. Jer to je nešto što izvire iz mene, što nije rezultat učenja već Božji dar i talent. Tako da, biram biti prvo pjesnikinja i toga se više nikad ne odričem.

*Prošle godine objavili ste dvije zbirke poezije, prva „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju ste ilustrirali vlastitim fotografijama iz doline Gacke i koja obuhvaća oko 120 pjesama, a druga zbirka „Pametnom dosta!“ – pedesetak. Upravo pripremate i treću zbirku. Koji je razlog tako visoke pjesničke produkcije?

    – Dugo sam bila nesvjesna svoga pjesničkog talenta i mogu to prošlo razdoblje života sada opisati kao neaktivni vulkan. Dugo se u meni kuhala i pripremala ta erupcija. I jednom kad je taj moj pjesnički talent eruptirao, to je sad aktivan vulkan, koji izbacuje pjesme s jednakom lakoćom kao što Etna izbacuje dim i lavu. Svijet je moja inspiracija i svuda oko sebe vidim ljepotu i ljubav. I moja je čaša uvijek puna. Ne napola puna, nego puna. Iz svake teške životne priče izvukla sam pouku i pronašla za tu situaciju ljubav i razumijevanje. I tako nastanu pjesme. Kad nešto doživim, čujem, vidim. Gacka je moja velika inspiracija i vječna ljubav. O toj ću rijeci uvijek pisati. Tako da su moje iduće dvije zbirke posvećene opet rijeci Gackoj i starom hotelu Gacka. Nebo me izuzetno inspirira svojim bojama i oblacima, pa često i na temelju neke moje fotografije nastane pjesma. A ljubav je tema svake moje zbirke. Kako sam i napisala u jednoj pjesmi – ljubav je tu da se multiplicira. Toliko je predivno i  jednostavno voljeti. I kako ljubav ima sposobnost da se multiplicira, tako se multipliciraju i moje pjesme. Pisati – to je moj život.

KATARINA PAHLJINA: KRIVNJE I OPROSTI – ROMAN O ODRASTANJU ŽENE NA PATRIJARHALNOM SELU

Što znači vidjeti kako se vaša obitelj raspada i ne moći učiniti ništa da to zaustavite? Što znači ispuniti očekivanja majke koju nazivate majkom kada o njoj pričate, a samo u najintenzivnijim trenucima možete je smatrati “mamom”? Što učiniti kada vas nepravedno optuže za krađu u obitelji, a vi nemate od koga potražiti razumijevanje ni pomoć? To preintenzivno emocionalno putovanje mlade junakinje iz slavonskoga ruralnoga okruženja tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća opisala je Katarina Pahljina u svom romanu „Krivnje i oprosti“…

Tekst: N.K.Barbarić; Fotografije:  Lino photography, privatni arhiv autorice

Naslovnicu i korice romana ilustrirala je Sandra Rubić

„U prozi Katarine Pahljine ima pregršt klasične stilske ljepote koja sklona čitatelja drži prikovana uz potresnu priču o djetetu lišenom ljubavi. Kada ono spozna da uzaludno čeka ljubav na izvoru koji u tome ne smije zakazati – onom roditeljskom – odlučuje da će u njoj prkos, inat, život pobijediti neostvarenu čežnju. Ovo je priča o odrastanju u vremenu koje će nam se istodobno činiti dalekim i zapravo nikada završenim… “ – napisao je o ovom romanu proslavljeni književnik Kristian Novak. Istina, Katarina Pahljina u ovom romanu donosi uznemirujuće štivo o obitelji, odrastanju, ljubavi i međusobnim odnosima, a govori zapravo o drugačijoj ljubavi, onoj prema sebi, prema svojoj prošlosti s kojom se često teško suočiti. Protagonistica ove priče je Marija, čiji se pripovjedački glas lomi između sadašnjosti i prošlosti: prošlosti, iz koje zbog nedorečene krivnje nikada nije izašla, i sadašnjosti, koju vidi u svojim četrdesetim godinama ne shvaćajući da se ravnoteža odnosa između nje, majke i drugih članova obitelji – promijenila.

Katarina Pahljina čita dijelove svoga romana na promociji u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića

Roman je prepun poticaja na propitivanje, generiranje razmišljanja. Međutim, prva koja postavlja pitanja u romanu  jest – Marija iz prošlosti: ona odrasta gledajući na nedostatak ljubavi između svojih roditelja i stoičnost majke, koja podnosi izdaju svoga supruga s njegovom ljubavnicom Sofijom, isključivo za dobrobit obitelji. Marija očajnički pokušava biti voljena, cijenjena, priznata. Majka ju, međutim, ne želi prihvatiti kao tinejdžericu kakva jest, sa svim njezinim snovima i krhkosti, i snažno ju tjera da se savija pred dužnošću, da odraste prije vlastite dobi. Sve to neizbježno utječe na protagonisticu, koja uspostavlja kompliciran, gotovo nemoguć odnos s majkom, koja na nju baca krivnju zbog nestalih novaca podsvjesno znajući da je nedužna. Obilježava je i težak odnos s bratom; distanciranost između nje i oca, ali i topao odnos sa sestrom, savitljivom i tužnom djevojkom. Tijekom romana, u naglim vraćanjima u sadašnjost, neprekidnim i fluktuirajućim, vidimo Mariju u poziciji odgovorne kćeri koja je zasnovala svoju obitelj. Teška, složena, rascjepkana, još uvijek puna djetinjih dvojbi, Marija nas u ovom romanu uči kako nema sadašnjosti bez prošlosti, a samo slaganjem djelića prošlosti možemo doista početi živjeti – i graditi sebe.

Pred nama su i muške figure u obitelji, otac i brat, koji ju zatvaraju kao u maternicu iz koje će samo ona moći smisliti kako izaći. Iva, otac, obilježen je prošlošću s Križnoga puta, a njegovo govorno ime u romanu je njegova kći Marija. Dočim je brat osoba rubnoga ponašanja, zlostavljač i nasilnik u obitelji. A majka, gotovo anoniman lik u prvoj definiciji ove radnje, optužbom kćeri za krađu i svojim agresivnim ponašanjem prema njoj postaje deus ex machina cjelokupne radnje, njezin pokretač i sublimator. Suprotno tomu, lik jedne od sestara mnogo će kasnije dobiti ulogu ‘anđela ‘.

 Kako se radnja odvija, shvaćamo da u ovoj obitelji otpočetka postoji neka vrsta latentne tame, ali i da to nije ono što zapravo remeti obiteljsku ravnotežu. Jer, kako nas Lav Tolstoj uči, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Tako je i unutar Marijine obitelji, u kojoj vremenom, kako napetost između majke i kćeri raste, sve biva manje banalno i sve opskurnije. Daleko od izvjesnosti svakodnevna života.

Vrhunac cijele knjige uloga je pripovjedača, odnosno pripovjedačice, koja modelira priču poput svjedoka. Tako upoznajemo glavnu junakinju kao nespretnu djevojčicu, kojoj je autorica prispodobila i način pričanja, a zatim, uz razne vremenske skokove i flashbackove, priču vodi snažna, odlučna žena. S dubokim intenzitetom otkriva čitatelju svoje idiosinkrazije, dvojbe, unutarnje suprotnosti što su ju tijekom života uništavale. „Autorica vješto raspliće priču i vodi je čvrstom rukom. Stil je ujednačen, dijalozi izbrušeni, a lirski pasaži dobro utkani. Da mi je netko kazivao tu priču, rekla bih mu da bi se o tom dalo i roman napisati“, napisala je pjesnikinja Javorka Pangerčić.   

Sonja i Alija Bećirević upotpunili su promociju svojim glazbenim točkama

Neke situacije u romanu namjerno su gurnute do granica apsurda kako bi se istaknule svakodnevne distorzije. Suosjećati s glavnom junakinjom ove priče nije teško. Usred njezine emocionalne zbunjenosti, slabosti njenih roditelja, njene vlastite i evolucije odnosa s njima postat će jasne. Bit će vrlo lijepo kako će glavna junakinja kroz roman pronalaziti dodirne točke, ključeve razumijevanja, učiniti prvi korak ili šutjeti, shvatiti kako se najbolje odnositi prema majci i ocu, koji su ispravni potezi, koje su prave riječi za reći. Na kraju krajeva, poručuje autorica, obitelj je kompromis.

Radnje smještene u malomještanskoj slavonskoj sredini, ovaj roman nije samo obiteljska saga, već i putovanje kroz povijest dvadesetoga stoljeća. U knjizi se spominju mnogi događaji, a preko likova upoznajemo i druge sredine, poput Amerike i Mađarske, doznajemo i brojne povijesne činjenice koje su kreirale živote mnogih obitelji i uvjetovale njihove sudbine. A sve to pisano je pitkim, autentičnim jezikom, bez lažne artificijelnosti, što je dodatna vrijednost ovoga romana. Cijelo bogatstvo naziva i baštinski vrijednih riječi kojima likovi u romanu komuniciraju doprinose potpunijoj slici vremena i načina života o kojem autorica piše. Zapravo, ovaj roman može stajati sam za sebe, bez potrebe za pozivanjem na činjenice.

Ova lijepa, glatko napisana obiteljska priča o slavonskoj i povijesti južnih Mađara, s toliko povijesnih referenci, o obiteljima u kojima svatko ima svoju ulogu, referentno je suvremeno štivo, koje čitatelja emocionalno i moralno izdiže jer je prožeto poštenjem, osjećajem dužnosti, ali i ponosom. Kako je to navela spisateljica Ljiljana Koci, „cijela knjiga odiše danteovskim glavnim grijesima, koje je djevojčica Marija naslijedila od predaka, kao i grijesi koji se provlače kroz Marijin ovozemaljski život i neposredno se susreće s njima: prijevarom, preljubom, bahatosti, pohlepom i sebičnosti. No, kroz cijelo djelo autorica sugerira oprost. Oprostiti grijehe koji su počinili naši predci, oprost onima koji grijeh čine sada i oprost onima koji nisu svjesni grijeha koji čine.“

Roman „Krivnje i oprosti“ valja pročitati: osim što je osjećajno napisan, nudi mnogo materijala za razmišljanje, nezaboravne likove i magnetski uključuje u radnju, emocionalno i intelektualno.


Roman je objavila Viva grupa, za kulturu i očuvanje baštine, a financijski je pomogao Grad Zaprešić.

ALBANSKA KULTURA IZMEĐU KANONA, MITOLOGIJE I MODERNOSTI

Već više od trideset godina nakon izlaska iz zatvorenosti, Albanija u kulturološkom smislu prolazi brz razvojni put, a ekonomski je jedna od triju zemalja s najvećom stopom razvoja u Europi. Dakako, nije riječ o slučajnosti: zemlja je to niknula na antičkom teritoriju, preko nje su prelazile i sudarale se civilizacije. Ipak, mnogo toga nismo znali o jednom od najstarijih naroda u Europi i o njegovoj kulturnoj povijesti.  Zahvaljujući Društvu albanskih umjetnika – DEA i književnici Ljiljani Koci na njenom čelu, koja je uredila i s albanskoga na hrvatski prevela neke od kapitalnih djela albanske kulture, kao  – Kanon, Istaknute albanske žene, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, i hrvatska je kultura obogaćena novim znanjima o dinamičnoj i organiziranoj  kulturnoj povijesti albanskoga naroda…

Predstavljanje knjige Istaknute albanske žene u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, 14. studenog 2023. Knjigu je uredila i prevela Ljiljana Koci (u sredini).

Moglo bi se, na stanovit način, posljednjih tjedana primijetiti kako je riječ o jeseni albanske kulture u Zagrebu. I doista, promocijama četiriju kapitalnih kulturnih djela – Kanon, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, Istaknute albanske žene, hrvatska je kultura dobila vrijedna djela i vrijedna saznanja o kulturi koju jednim manjim dijelom dijelimo s albanskim narodom. Tim više što je riječ o vrlo rijetkim prijevodima, pa se slobodno može reći kako je DEA s Ljiljanom Koci na čelu ostvarila velik iskorak za modernu albansku kulturu. No, što su nam ova djela donijela a da o albanskome narodu i društvu  te o njihovoj povijesti nismo pouzdano znali? 

Prije svega, važno obilježje albanskoga naroda jest narodni zakonik, Kanon Lekë Dukagjina, životno djelo albanskoga svećenika, misionara, etnologa i arheologa Shtjefëna Gjeçovija. „Kanon Lekë Dukagjina u osnovi je višestoljetni kodeks ponašanja koji regulira individualno i kolektivno ponašanje. Običajno pravo nije bio samo izvršni pravni mehanizam koji je osiguravao relativno normalan razvoj funkcioniranje gospodarstva, društvenih i obiteljskih odnosa, već je osiguravao i mehanizme za organizaciju lokalne uprave i rješavanje sporova. Kanon je sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja kao što su kazneno, građansko, obiteljsko i procesno pravo“ – navela je prevoditeljica ovoga djela, Ljiljana Lilli Koci, prilikom predstavljanja knjige u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Nastanak ovoga zakonika predaja pripisuje Leki Dukagjinu (Dukađinu), Skenderbegovu suvremeniku (15. stoljeće), dočim njegove pravne odredbe potječu iz različitih razdoblja: neke su nastale prije, a neke poslije toga razdoblja, pod utjecajem šerijatskoga prava. Kanon  je prvi put tiskan 1933., a priredio ga je, sakupio i kodificirao, rekli smo,  Shtjefën Gjeçovi, sistematizirajući u 12 poglavlja, tzv. knjiga, 1263 članka. Prvo inozemno izdanje dogodilo se u Italiji 1941. godine, a imao je svrhu tada utjecati na albansku manjinu s fašističkih pozicija, pa je za modernu kulturu značaj toga prijevoda vrlo upitan.  

Kanon  je vladao sve do početka 20. stoljeća. Lekë Dukagjini bio je albanski princ i pratilac albanskog nacionalnog heroja, Gjergja Kastrioti Skanderbega (1405.-1468.), koji je sakupio po albanskim visoravnima stoljetna nepisana običajna pravila, usmeno prenošena, kao nezaobilazan dio tradicije svih Albanaca. Kanon je nazvan po Dukagjiniju u znak poštovanja prema njemu kao povijesnoj osobi, istaknutom narodnom pravedniku, borcu protiv Turaka. Iako su povjesničari Gjergja Kastrioti Skanderbega imenovali kao „Princa zmajeva“ koji se usudio boriti protiv bilo kojeg neprijatelja, kroničari pak prikazuju Dukagjina kao „Anđeoskog princa“, koji je pak dostojanstveno i mudro osigurao kontinuitet očuvanja albanskog identiteta.  

Međutim, vrlo je malo znanja o Kanonu, posebice o njegovoj primjeni. Neka tumačenja temelje se na površnom poznavanju  i njegovu pogrešnom viđenju. Albansko običajno pravo, spomenuti Kanon Lekë Dukagjina, uvijek je u prošlosti bilo pomoćno i u isto vrijeme konkurentsko pravo nad nacionalnim pravima  –  u odnosu na ona koja su Turci nametali tijekom pet stoljeća, kao i ona pravne albanske države nakon 1912. godine, te pravne administracije u I. i II. svjetskom ratu. Kanon je, ukratko,  pomogao u očuvanju i afirmaciji nacionalnog identiteta Albanaca. Poznati njemački albanolog J. G. Hahn, navodio je sredinom prošloga stoljeća  da među Albancima, usporedo s Kanonom,   djeluje i Skenderbegov kanon. Otada, međutim, nije bilo više govora o tom kanonu, osim što je Shtjefën Gjeçovi  (na slici dolje) objavio nekoliko narodnih legendi o sukobima Skenderbega s  Lekëom Dukagjinijem upravo oko kanona. Do kraja Drugoga svjetskog rata u Albaniji je taj kanon bio poznat samo po nazivu. Godine 1949.,  Sektor za etnografiju ranijeg Naučnog instituta u Tirani organizirao je jednu ekspediciju u srednju Albaniju, koja je potvrdila Hahnove navode.  

Stoljetni kodeks načina života, Kanona Lekë Dukagjina regulirao je individualno i kolektivno ponašanje. Kao sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja ( kazneno, građansko, obiteljsko itd.) danas služi izučavanju etnologije, društvenih promjena, i ono što je od posebne važnosti – odnose prema ženama i ženama u obitelji. Jer, albanska je žena gotovo antička jedinica, koja može ponijeti više od muškaraca. Albanka je respektirana, jer je ona, shvativši situaciju, shvatila i koje su potrebe zajednice, tako da dobar dio albanskoga etnosa i moći – počiva na ženi. Mnoga stoljeća živeći u susjedstvu i vodeći zajednički borbe protiv Bizanta, Osmanlija i drugih os-vajača, okolni narodi  utjecali su na Albance, i obratno, pa i u običajnom pravu. Međutim, većina pravila običajnog prava u Južnih Slavena i Albanaca nastala je samostalno, i pored mnogih sličnosti s obzirom na stupanj razvoja. Stoljećima je Kanon praktički bio globalni oblik albanske društvene svijesti. „On je simbolički okvir unutar kojeg je identificiran etnički i kulturni supstrat Albanaca, a njegovi propisi također su izraz organiziranog načina društvenog odgovora na vanjske čimbenike, kao i strateški program za očuvanje vlastitog identiteta bez obzira na sve vanjske utjecaje“ – navela je također Ljiljana Koci.

Iako su zakoni u albanskim planinama stoljećima vladali i djelovali u praksi, Dukagjini je u principu bio prvi koji je kodificirao tradicionalne običajne prakse, fokusirajući se na koncept časti, kao što su gostoprimstvo i besa, te postavljajući na najviši vrh društvene ljestvice – obitelj. U praksi se nakon sporova i rasprava pozivalo, primjerice, na Kanon Lekë Dukagjina:   „Ashtu e la Leka“, (hrv. „Tako je ostavio Leka.“) – implicirajući da je zaključak ili odluka krajnje jasna i poštena.

Albanska narodna nošnja pokazatelj je onoga što su neki autori napominjali – kako je velik utjecaj na albansku seosku kulturu imala tračka narodna kultura. Na ovim slikama doista su primjetni elementi ženske rumunjske narodne nošnje, posebice simboli na orukavlju. Ali i grčke (npr. slika 3).

Otkako je 2000. objavljena knjiga Istaknute albanske žene, autorice kosovske znanstvenice Edi Shukriu, prvo hrvatsko izdanje objavila je Biblioteka DEA, što izvršna urednica Ljiljana Koci ističe kao važan događaj za albansku ženu i žene općenito. Dvije značajne predavačice, Ljiljana Koci, književnica, te Marija Buzov, arheologinja i znanstvena savjetnica, svojim su izlaganjima i 14. studenog, na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, osvijetlile važnost, utjecaj i izuzetnu ulogu albanskih žena kroz stoljeća. Ljiljana Koci tom je prilikom izjavila: “Albanska žena nije bila izvan povijesnih trendova, unatoč tome što su bile istinski stabilni stupovi obitelji i nacije. Njihova ustrajnost, žrtva, otpor i izdržljivost predstavljaju oblik otpora u težnji prema slobodi i neovisnosti, što seže unatrag u povijesne izvore. One su se suprotstavljale dekulturaciji i asimilaciji, njegujući duh obiteljskog odgoja i čuvajući narodnu i urbanu tradiciju.”

Kosovska znanstvenica Edi Shukriu autorica
je knjige Istaknute albanske žene

Cilj objavljivanja ove knjige nije, dakle, bio samo istražiti albanske žene, već i demistificirati predrasude o njima, koje su često  sugerirale da se albanske žene kreću samo unutar obiteljskog kruga i da nisu dovoljno poštovane od muških članova obitelji. No, istina je daleko od toga.  Možda je u tom smislu najobjektivnije ovu knjigu ocijenila upravo Marija Buzov, koja je preoznala važnost knjige već time što autorica detaljno  donosi i opisuje 72 albanske žene od antičkog do suvremenog doba. A te su žene ostavile traga ne samo u albanskoj baštini, već i na svjetskoj povijesnoj sceni, gdje god su živjele i djelovale. Edi Shukriu je u uvodnom dijelu knjige opisala povijest Albanaca i navela izreke istaknutih albanskih žena, počevši od mitske Rozafe, a navela je iscrpno biografije vladarica, kraljica, svetica, znanstvenica, prve žene doktorice znanosti u svijetu Elene Lukrecije Peshkopia…  A sve te albanske žene imale su važnu ulogu u obitelji, domovini i naciji. „Iz mnoštva albanskih žena, koje su ustrajale i djelovale u burnim vremenima, nikle su istaknute ličnosti, čija su djela premašila nacionalne i rodne granice. One su dokazale da um ne ovisi o rodnom identitetu, a svojim su djelima pokazale da nema sile koja može zaustaviti svete težnje jednog naroda prema samoopredjeljenju, sveobuhvatnoj emancipaciji i postizanju ravnopravnosti“ –  piše Shukriu.

Osobno najvećim postignućem ove albanske kulturne jeseni koju nam je upriličila DEA i njena predsjednica Ljiljana Koci smatram knjigu Albanska mitologija, autora Marka Tirta. Iz te se knjige sasvim izvjesno uočava korjenanje uvjerenja, predrasuda, prepoznaju se običaji vezani uz polje, godišnja doba, rađanje, odgoj, održavanje braka itd. – sve ono što ćemo na kodificiran način vidjeti uvezeno u Kanonu Lekë Dukagjina.

Bilo je vremena kada se albanska mitologija prikazivala kao poganska, malo se proučavala i stoga nije ni postojala njena jasna predodžba. Međutim, ne može se osporiti da je upravo ta mitologija primjer snažno organizirane narodne svijesti, uzajamnosti i pravila načina života, organizacije obitelji, poljoprivrednih ciklusa itd., te da je utjecala na druge balkanske mitologije. Dokazi koji idu u prilog tomu jesu spisi znanstvenika iz kojih učimo, a pripadaju u 19. i 20. stoljeće, i nešto manje srednjem vijeku. Otada ustvari imamo fragmentirane informacije o mitovima, obredima i vjerovanjima među Albancima, u njihovim etničkim zemljama i šire u dijaspori. Devetnaesto stoljeće obilježilo je visoka postignuća u komparativnim studijama indoeuropske lingvistike, a u tom se pogledu rodilo i veliko zanimanje za istraživanje mitologije i za tumačenja tih fenomena s prapovijesnim korijenima. Jedan od onih znanstvenika koji su dali velik doprinos tomu jest i Mark Tirta, albanolog, etnolog i akademik. Njegovu knjigu Albanska mitologija također je uredila i prevela Ljiljana Koci, uloživši golem trud kako bi ova knjiga bila primjereno tumačena.   

Pa što nam je, kulturološki i literarno, ostavio Mark Tirta?  Prije svega, sakupio je i objedinio materijale mitološke prirode, poganska uvjerenja i njihova tumačenja. Ovo djelo napravljeno je u kontekstu komparativne lingvistike kao odraz drevne kulture. Treba također reći da se, premda u manjoj mjeri, navode i materijalni  izvori, predmeti koje su arheolozi otkrili u raznim spisima ili natpisima još od ilirskog i prailirskog doba, iz grčkog i rimskog te iz cijeloga srednjovjekovlja. U raznim spisima, u arheološkim dokazima, sačuvani su fragmenti vjerovanja, obreda, mitova, negdje u jasnijem, drugdje u zaklonjenijem obliku. Međutim, pojave poganske religije, koliko god su se vremenom raspadale, čine most između drevnog new age ili novog doba albanskoga zemljopisnog i ljudskog areala, s obzirom na nasljeđe u području mitologije.

Izvješća apostolskih izaslanika u albanskim zemljama, u mnogim slučajevima govore o poganskim vjerovanjima i obredima jer odstupaju od katoličanstva. Tirta pak govori o albanskoj pripadnosti organiziranim religijama i odnosima između skupina iz različitih konfesija, a u knjizi nalazimo i materijal od značaja za mitologiju i vjerovanja u legendarnim pjesmama, baladama, ritualnim pjesmama i elementima mitova u bajkama.
Ono što je najzanimljivije, primarni elementi mitologije, izneseni u knjizi, krajem 20. stoljeća još su bili živi. U tomu i jest vrijednost ove knjige kao čuvara činjeničnog materijala, jer ne bilježi samo prolazak nekih vrlo važnih likova albanske narodne mitologije, kao što su Dragon, Zmaj, Hidra, Kuçedra, Majka Vatre, Vitorja, Ora, Zana, Majka Sunca, Starješina Vrta, itd.  
 Albansku su mitologiju kao pogansku ocijenili oni istraživači koji su slabije uočili snažnu zastupljenost kršćanstva i islama kod Albanaca, a svoje ocjene donosili su na temelju mitoloških figura u područjima kao što je poljoprivreda, obrtništvo, obredi, a pripadaju zabitnijim dijelovima zemlje. Mnogi koji su se bavili albanskom mitologijom nisu prepoznali činjenicu da je očuvanje ovakvih mitova i obreda stoljećima značilo oblik preživljavanja, želju za određenom tradicionalnom ekonomsko-socijalnom sigurnošću, u produktivnom smislu, unutar etničkog kulturnog kompleksa koji je imao vlastite posebnosti. Konkretno, neki su autori pokušali objasniti podrijetlo tih vjerovanja usporedbom  s određenim antičkim narodima: Tračanima, Grcima, Rimljanima, Slavenima… No, činili su to na vrlo pojednostavljen način, izvodeći, primjerice, podrijetlo određenih pojava poganskih uvjerenja iz najrazvijenijih antičkih ili slavenskih izvora, počevši od podrijetla riječi po kojoj je nazvan ovaj ili onaj element, a nisu uzimali u obzir sličnosti nekih pojava, evoluciju, arheološke dokaze, niti su ispitivali fenomen u svoj složenosti unutar određene etnokulture. Nisu čak ni analizirali povijesne i društveno-ekonomske uvjete koji su odredili očuvanje tih kultova u Albancima. Štoviše, bavili su se isključivo tim pojavama, zanemarujući činjenicu da su paralelno egzistirali i mitovi vezani uz monoteističke religije, pa se čak i preklapali.
Veliki albanski intelektualci nacionalne renesanse dali su zato važan doprinos svjedočenju albanske etnokulture i funkcioniranja, pruživši materijale od značaja za mitologiju. Tijekom renesansnog razdoblja, osobito za vrijeme borbe za neovisnost, i do 1945. godine, objavljivani su i izučavani mnogi mitovi, odredi i vjerovanja proizišla iz zemlje, iz načina života stanovnika. No, u nekim slučajevima jesu pomiješani i s elementima preuzetim iz grčke i rimske književnosti, što se prepoznaje, primjerice, u zajedničkim imenima bogova.

Ova šara ili mustra koja je kod Albanaca vrlo stara poznata je i kod Grka.

Albanska izvorna ili pramitologija nesumnjivo je poznata po svojoj vjeri u obožavanje sunca, mjeseca i prirode. Po tomu se tumači kao jedna od najstarijih mitologija uopće, dočim se u većini spisa iz albanske literature raspravlja  o četiri glavne vrste mitova:  

  1. Prema mitu o nastanku i starosti, Albanci su najstariji ljudi na jugoistoku Europe, koji su živjeli i prije starih Grka.
  2. Prema mitu o rasnoj homogenosti i duhovnoj čistoći, nikada nije bilo značajnog miješanja ili disperzije drugih skupina ili kultura među Albancima.
  3. Prema upornom mitu o nacionalnoj borbi, Albanci su se uvijek borili za svrgavanje nealbanaca, bilo da su rimski, slavenski ili otomanski. Jedan od najvećih mitova te vrste je onaj o Skenderbegu.
  4. Prema mitu o slobodi vjerovanja, teološke promjene Albanaca često su bile strateške odluke koje su služile dobru kolektivne obrane.Vjerska ideologija nikada im nije služila kao osnovni statusni simbol.

Ove pretpostavke, koje se nadograđuju jedna na drugu, savršeno ilustriraju da, literano gledano i kulturološki, albanska mitologija pripada narodnom žanru sastavljenom od priča koje igraju temeljnu ulogu u društvu, bilo da je riječ o načinu života, obredima, obitelji, zakletvama, odnosno časti, moralu, bitnim odrednicama ljudskoga života.

Sudeći prema ovoj knjizi, albanska mitologija prilično je složena, ali također eksplicite definira činjenicu da je to rezultat duge povijesne evolucije i očuvanja stalnih atributa kontroliranoga i organiziranoga načina života među ljudima koji su živjeli u izoliranim sredinama, nepismeni, s nedostupnim informacijama i sredstvima za život. Uostalom, upravo zbog svoje jake moralne strukture, mitologija je u bitnome utjecala i na čuvenu albansku besu i posebice na Kanon, temelj albanskih narodnih zakona.  

 U knjizi Rječnik albanske religije, mitologije i narodne kulture, autora Roberta Elsiea,  premda je riječ o zbirci pojmova, osvijetljeno je bogatstvo i dubina albanske kulture, te njena jedinstvena mješavina religijskih, mitoloških i tradicijskih elemenata. Zahvaljujući sažetim pregledima različitih aspekata albanske kulture, autor nam je pružio cjelovitu sliku albanske religijske i društvene povijesti.  

I na kraju, premda se u svim navedenim knjigama prepoznaje stanovita jedinstvenost – etničke i jezične granice vrlo je teško povući. Simbioza i prožimanje pojedinih balkanskih naroda i jezika uvjetovano je i nestabilnim državnim tvorevinama tijekom srednjega vijeka i činjenicom da su zajednički djelovale pod Bizantom, Osmanlijama, a u 20. stoljeću pod komunizmom, kada su se balkanski narodi bili zbližili formirajući – doduše zasebna – društva, pri čemu su nalazili protutežu u patrijarhalnom životu, oživljavajući potajno i spontano davne zatvorenije kultove i vjerovanja, koja su znanstvenici, nažalost,  prepoznavali kao poganska. No, danas je posve jasno, otvaranjem albanske kulture i društva prema globalnim trendovima da je zapravo bila riječ o stanovitom zaklanjanju od ionako jedno vrijeme zabranjenih monoteističkih religija.

Tekst: N.K.Barbarić. Fotografije: DEA – Društvo albanskih umjetnika  

U POTRAZI ZA IGUBLJENIM OKUSIMA (4): KAKO SE LUMBLIJA RAZVILA IZ KORZIKANSKOG KRUHA MRTVIH

Lumblija, jedna od mnogih slastica koje se spravljaju za Dan mrtvih, nedvojbeno je kraljica korčulanske svetkovine hrane, jer sa svojom društvenom i obiteljskom vrijednošću predstavlja čin jedenja, važan poput molitve, ali s još dubljim značenjem. Upravo u tomu prepoznali smo u lumbliji oporavljeni i obogaćeni recept te nemušti izgovor riječi nastao od korzikanskog kruha mrtvih – le buna…  

Piše: Nera Karolina Barbarić

Kruh mrtvih

Sjećam se, baš se dobro sjećam šezdesetih i sedamdesetih godina, i još bolje jelšanskih bublica, pečenih pred samo jutro, u tamošnjoj pekari Grabić. Tih bublica, koje se zadnjih desetljeća u Jelsi više ne peku, sjećaju se mnoge generacije i svi turisti koji su ikad posjetili Jelsu. Pojesti slatko mliječno okruglo pecivo bio je u rano jutro svakoga ljetnoga dana doživljaj ne samo za one koji su ih kupovali i u njima uživali, nego i za same Jelšane koji su promatrali dugačak red mladih ljudi koji su, vraćajući se s plesnjaka, stajali u redu kako bi bublicama  zasladili prethodnu noć. Rekoh, bublice se kod Grabića više ne peku, ali me ovih dana miris raznih kruhova za mrtve podsjetio na ta ljeta, bublice i na njihov umami okus, posebice na korčulansku lumbliju, tamošnju turističku slastičarsku svetinju koja je ustvari kruh za mrtve i čija se tajanstvena povijest učvrstila u jednoj marketinškoj legendi o dvoje mladih koji su jedno drugome darovali slatki kruh na rastanku uz jednako tako sladunjave riječi – „Ne zaboravi“. Ja sigurno neću zaboraviti bublice, ali sladunjava ljubavna priča o nastanku naziva lumblija bacila me u sumnju…      

Nougat je jedna od slastica koje se spravljaju za Dan mrtvih

Lumblija je nedvojbeno kraljica korčulanske svetkovine hrane, jer sa svojom društvenom i obiteljskom vrijednošću predstavlja čin  jedenja,  važan poput molitve, ali s još dubljim značenjem. Hrana mrtvih, a lumblija to jest, o čemu se redovito govori u vrijeme Svih svetih i Dušnoga dana, blagovanjem ili postavljanjem stola za duhove omogućuje ponovno uspostavljanje veze s dušama umrlih. Otuda i običaj, u raznim regijama svijeta, da se večer prije 1. studenog,  gdje je tradicija ostala živa, postavi stol za mrtve.   

Duga je i mistična povijest dodvoravanja mrtvima hranom. Blagdan Svih svetih i spomendan mrtvih dva su blagdana liturgijskog kalendara kršćanskog Zapada, a zapravo je posrijedi nasljeđe keltskih poganskih kultova, iz kojih potječe i američki blagdan Noć vještica,  koji vuče korijene iz Irske, kada su zelenim otokom dominirali Kelti, narod pastira čiji je život bio obilježen ritmovima stoke. Na kraju ljetne sezone pastiri su spuštali svoja stada u dolinu, kako bi se pripremili za dolazak zime. Za Kelte je nova godina počinjala  1. studenog. Prijelaz iz ljeta u zimu i iz stare u novu godinu obilježavao se dugim svečanostima, svojevrsnom Novom godinom koja se zvala Samhain, kraj ljeta. Smrt je bila glavna tema festivala, sve u skladu s onim što se događalo u prirodi: tijekom zime život kao da je tih, dok se u stvarnosti obnavlja pod zemljom, gdje mrtvi tradicionalno počivaju. Kelti su vjerovali da se uoči Samhaina31. listopada, duhovi mrtvih mogu pridružiti svijetu živih, nesmetano lutajući zemljom. Crkva je pokušavala iskoristiti poganske kultove, ali nije uvijek uspjela. Samhain stoga nije potpuno izbrisan, ali je na neki način kristijaniziran, uspostavom Svih svetih 1. studenog i, kasnije, kroz komemoraciju mrtvih 2. studenog. Noć vještica, riječ koja potječe od skraćenog oblika All Hallow’s Eve, što znači Večer svih svetih, proširila se po cijeloj Americi, kada su, nakon užasne gladi sredinom 19. stoljeća, Irci doseljavali u Ameriku, održavajući u životu tradiciju i običaje svoje domovine.  

Hamburgerska lepinja

Još jednom, hrana otkriva svoju važnost s povijesnog, kulturnog, društvenog i emocionalnog gledišta, jer nikada nije sama sebi svrha. U tom kontekstu hrana ima simboličko značenje i igra temeljnu ulogu. Kao što piše antropolog Ottavio Cavalcanti “Stol stoga nije jedino mjesto, već privilegirano mjesto, gdje se sideričke udaljenosti privremeno poništavaju; intervju se pojačava ili nastavlja; sablazan smrti ponovno se upija i izbjegava; obiteljski i prijateljski odnosi su ojačani “ . No, na mrtve najčešće podsjećaju slastice, koje oblikom ili konzistencijom navode na temu smrti. Najslikovitiji u tom smislu je drevni astečki ritual koji se slavi u Meksiku i dijelovima Srednje Amerike i Sjedinjenih Država. Svakog 2. studenog ljudi ondje stavljaju maske u obliku lubanje i plešu u čast preminulih. Taj dan se konzumira pecivo u formi lubanja, a nudi se i kao prinos na oltarima koje Meksikanci kod kuće prave za svoje pokojnike.  Kruh mrtvih ističe se karakterističnim kuglicama od tijesta koje predstavljaju kosti pokojnika kojima je kruh posvećen. Kuglica na vrhu predstavlja lubanju, neki kažu – i srce. A zbog okruglog oblika, predstavlja ciklus života i smrti.

Meksički kruh mrtvih zvan lubanje

U Meksiku postoje mnoge vrste i varijante kruha mrtvih, ali u svim slučajevima baza je uvijek tijesto za pecivo. Posipaju se šećerom i  lagano su aromatizirani narančom. Tradicionalno sadrže esenciju anisa ili vodu cvijeta naranče za okus, ali koristi se i vanilija ili malo mljevenog cimeta. Sve u stilu meksičkih kolonizatora, Španjolaca.

Tradicija favetta u Venetu potječe pak od tradicionalnog venecijanskog peciva, poznatog u cijelom svijetu kao malo pecivo.  Donekle rustikalno, bez nadogradnje, konkretno, jednostavno, ali dira  ravno u srce. Običaj pripreme favetta nastao je, kaže još jedna turistička legenda, također iz pitanja srca. Mladi Mlečanin, nakon što je dosta plovio, obuzet nostalgijom za svojom dragom, odlučio je da će je po povratku kući zaprositi. Odlučio je donijeti joj nešto dragocjeno i rijetko u kovčegu koji je sam isklesao. U južnim je zemljama Mediterana otkrio bob, koji mu se činio poput velikih dragulja, pa je odlučio staviti nešto boba u kovčeg u obliku lijesa. Nakon toliko mjeseci na brodu, vratio se u Veneciju 31. listopada navečer. Odjurio je u kuću svoje voljene i pred cijelom obitelji zaprosio ju dajući joj kovčeg u kojem je prije nekoliko mjeseci prikupio grah. Zamislite zgražanje djevojke kada je otvorila lijes! Ponižen, momak je odjurio  s kovčegom do najboljeg slastičara u Veneciji i zamolio ga da pripremi slastice poput onog ružnog graha. I, tako su, kaže dalje legenda, nastale venecijanske favette!  

Bob mrtvih

No, osim sladunjavih ljubavnih priča, svi ovi recepti imaju jedan zajednički sastojak, a to su bademi i/ili suhi orašasti plodovi. I drugo, svi su ili gotovo svi u novije vrijeme nadopunjeni nekim predajama. Kakogod,  favette ili bobići (kako ih nazivaju u Splitu i u Dalmaciji) zapravo su ukusne slastice od badema koje jako podsjećaju na klasični talijanski amaretto. Međutim, ovaj tip kolačića ima veću konzistenciju, a boja i oblik mogu varirati od jednog područja do drugog. U svakom slučaju, tijesto im može biti hrskavo, mekano iznutra i u tri boje i tri okusa.  U oči prvo upadaju boje, a slatkiši na bazi badema uvijek su aromatizirani anisom, ne samo dodavanjem likera, nego i spajanjem sjemenki anisa.

Ova priča o mornaru i njegovim favettama ponovno nas vraća na lumbliju, dvoje mladih i pitanje – kako je nastala. Budući da je riječ o kruhu mrtvih koji se sprema u našem okruženju, a o nazivu kojega su se ukrižala znanstvena pera, valja zaista krenuti od slatke promotivne priče za lumbliju, koja kaže kako je korijen naziva lumblija u rečenici „Ne oublie pas!“ – Ne zaboravi. U modernoj turističkoj korčulanskoj legendi također se kaže da je to izgovorio – dajući joj okrugli mirisni kolač – mladi francuski vojnik jednoj Blajki kada je s vojskom  napuštao Korčulu. Da u svakoj legendi ima neke istine, poučio me hvarski arheolog Nikša Vujnović, predani tragalac za otočkim korijenima i poviješću. Slijedom toga, upustila sam se u slatko traganje za poviješću kruha, peciva i svisvetskih slastica u doba Napoleona, pripadnik čije vojske je možda stvarno mogao biti mladi vojnik iz legende. Kad ono, iskočio mi je iz gastronomskih papira korzikanski kruh mrtvih – le bun. Oblik lumblije, recept lumblije, mirisni sadržaj lumblije…  

Pa, što bi bio le bun, naziv kojega je nastao izengleskog srednjovjekovnog izraza bunne, koji je pak derivirao iz normanskoga bugne, a označava je pecivo različitih okruglih oblika i veličina, danas možda najprepoznatljivije kao  hamburger pecivo – okruglo,  s tankom korom, zlatno, prekriveno sjemenkama sezama, mekane teksture, najčešće prisutno u tradicionalnoj kuhinji ili brzoj hrani. Mnoge su varijacije toga peciva čiji je davni predak rimski bonus – odnosno mekani slatki kruh, pa tako u vijetnamskoj kuhinji susrećemo bành (bao), u značenju kolač, ili baozi, koji ne sadrži šećer, pa je bljutav i slankast; ili dampfnudel (Dampfnüdel na jeziku Alzasa), bijeli mliječni kruh koji se jede kao obrok ili kao desert; kanelbulle (što bi se moglo prevesti kao “pecivo s cimetom”),   švedski kruh, koji se u ostatku Sjeverne Europe pojavljuje kao Schäggekueche, a u SAD-u je poznato kao pecivo s cimetom. Populariziran je dvadesetih godina prošloga stoljeća kao “rolice s cimetom”, nakon što se poslije Prvog svjetskog rata povećala dostupnost sastojaka: pšeničnoga brašna, mlijeka, kvasca, šećera, maslaca i margarina. U prodaji se pojavljuje u obliku puža, posut bisernim šećerom.      

Korzikanski kruh mrtvih – le bun

I, drugo, le bun – kruh  mrtvih – zaista i odavno postoji na Korzici, rodnom Napoleonovu otoku. Ondje se danas prodaje kao Bonifacijev kruh (naziv je dobio po Bonifaciju, slastičaru koji ga je, također u turističke svrhe, uveo u kontinuiranu prodaju u vrijeme proslave Svih svetih, ali i  inače tijekom godine).  Riječ je o slatkom pecivu temeljenu na orašastim plodovima i grožđicama. Recept za le bun koji donosimo jedna je od oporavljenih starih varijanti pekarskoga le buna.

 POTREBNO JE ZA LE BUN – KRUH MRTVIH:   

 *300 g brašna
* 1 vrećica pekarskog kvasca (otopljenog u ½ čaše mlake vode)
* 60 g maslaca,
* 60 g šećera,* 60 g  grožđica* 60 g orašastih plodova, poželjno badema
* 2 jaja,
* 10 cl mlijeka *1 limunova korica * prstohvat soli

PRIPREMA:

U brašnu napravite udubinu, zatim dodajte šećer, maslac, mlijeko, koricu, jaja i kvasac. Sve pomiješajte. Stavite tijesto na dasku i mijesite 10 minuta dok ne postane elastično. Orahe i bajame grubo nasjeckajte, a grožđice, prije kratko namočene, narežite. Dodajte ih u tijesto. Napravite kuglu, pobrašnite je, stavite u zdjelu i prekrijte čistom krpom. Ostaviti da odstoji 1 sat. Tijesto bi trebalo narasti gotovo dvostruko. 

Izvadite tijesto iz zdjele i prerežite ga na dva dijela. Oba tijesta premažite žutanjkom. Zagrijte pećnicu na 180°. Stavite list papira za pečenje na lim za pečenje te stavite dvije kugle tako da se ne dodiruju čak i ako se rašire tijekom pečenja. Pecite 40 minuta na 180°. Kako biste provjerili je li pečenje dobro, umetnite oštricu noža unutra. Ako izađe čist i ako je vrh kruha zlatan, vaš kruh mrtvih je pečen. Pustite da se ohladi i uživajte.

Za američkoga povjesničara Stevena Kaplana, „kruh je jedan od najvećih aktera u povijesti Francuske.“ I zbilja, nedvojbeno možemo ustvrditi da je ovaj jedinstveni akter imao najveću važnost u političkim zbivanjima druge polovice 18. stoljeća u Francuskoj, ali i u Europi. Ruralno stanovništvo, kojim je najčešće upravljala seoska zajednica prema moralnim pravilima, krajem 18. stoljeća pobunila se  zbog visokih poreza, pa je Kraljevina Francuska organizirala sve moćniju vojsku i policiju. Time je, međutim, stvorena dodatna potreba kralja da hrani svoje podanike kako bi zajamčio društvenu harmoniju.  Ista stvar dočekala je i generala Bonapartea, koji je – da bi očuvao mir u vojsci i nahranio ju te poslao u osvajanje, izjavio i obećao kako ne može vojsci osigurati odjeću, ali može kruh. Preciznije, Napoleonova vojska oskudijevala je u svemu, osim u tzv. korzikanskom kruhu, odnosno tamnom ili crnom kruhu, rađenom po korzikanskim receptima. Zaposlio je velik broj pekara koji su pratili vojsku, osigurao žitarice i omogućio vojsci dovoljno kruha. Između toga, korzikanski su pekari osiguravali kao nagradu vojsci i meko mliječno pecivo, odnosno slatke lepinje zvane les buns, koje će utjecati na cijelu pekarsku industriju Mediterana u 19. stoljeću, pa i na običaje, ostavljajući trag u okusima i nazivu. Danas, više od dva stoljeća od francuske okupacije, les buns prepoznajemo u lumbliji…

Lumblija rađena u domaćinstvu

Ovaj razvikani korčulanski kolač spravlja se od namirnica specifičnih za Korčulu, ali i zavisno od mašte modernih otočkih slastičara, pa su u lumbliji neminovni: bademi, limunov i narančin sok i korica, grožđice, maslinovo ulje, varenik, začini, a zatim se lumblija pekla uoči Svih svetih.   

POTREBNO JE ZA LUMBLIJU:

*1 kg pšeničnog brašna *250 g šećera *250 g masnoće (1/3 svinjska mast, 1/3 maslac i 1/3 maslinovo ulje) *žličica mljevenog muškatnog oraščića (mušćarda) *žličica korijandera *prstohvat mljevenog klinčića *malo aniža (anisa) *dvije vrećice vanilin šećera *100 g badema *100 g oraha *100 g grožđica * rakija od ruža (ružulin) * varenik *2 kocke kvasca *1 žličica cimeta *korica naranče *korica limuna

POSTUPAK: Bademe i orahe popržite na tavi i krupno ih usitnite. Listić, dva anisa natopite u vrućoj vodi i dodajte malo soli. Uz anis se u nekim domaćinstvima stavlja i komorač, što nije neophodno jer kolač nije tako „težak“. Grožđice namočite u vareniku (ukuhanom gustom moštu, reduciranom i ohlađenom!). Umjesto varenika može se staviti med ili zaslađeni prošek. Potopite kvasac u malo mlake vode. Umiješajte suhe sastojke u brašno, dodajte im kvasac kad se uzdigne. Sve izmiješajte, dodajte masnoće, ružulin, grožđice u vareniku, anis sa soli i po potrebi malo mlake vode. Zamijesite tijesto, koje mora biti tvrdo, i mijesi se jako dugo. Kad je tijesto gotovo, ostavite da se diže. Od tijesta napravite manje okrugle lepinje, ostavite ih da se podignu i potom stavite peći u zagrijanu pećnicu na 180°C 40  minuta.

Pečene lumblije premažite varenikom i posipajte šećerom. U starijim receptima lumblije se posipaju kristalnim šećerom, a ne šećerom u prahu, pogotovo ako se u lumbliji nalazi doza mljevenog rogača, što se u nekim receptima pojavljuje. Nema dvojbe da je osnova za tijesto lumblije u potki le buna te obogaćena mirodijama i začinima koji se u otočkim slasticama tradicionalno koriste od srednjega vijeka naovamo: primjerice, anis, ružulin, muškatni oraščić, karanfilić. Osim toga, upotreba komorača i mljevenoga rogača u ovome kruhu mrtvih nepotrebno zasićuje tijesto:  rogač ga čini tvrđim, a komorač sitno probabljivijim. Uz to, ovako pripremljena lumblija gubi izvornost kruha mrtvih kakvu je dugo imala lumblija recept koje vam donosimo. A kad je riječ o začinima, koriste se standardni mirisi otočkih medenjaka, cvita i hroštula i čine nadogradnju na jednostavniji le bun – od kojeg nedvojbeno potječe i od kojeg je, također nedvojbeno, preuzela naziv, nespretno izgovaran: les buns – lumblija…

Jedna od verzija kruha mrtvih

 U etimologiji naziva i imena često srećem nazive koji podsjećaju na jedno ili se tako tumače, a znače drugo i izvorno su potekli s neke druge strane, iz neke druge priče. Porijeklo riječi lumblija zagolicalo je i najveće hrvatske lingviste, koji se nisu udubili u recepte, okus, već su uglavnom teze izvodili na temelju okrugloga, obloga oblika ovoga slatkoga kruha. Petar Žuvela u svom tekstu Priče s otoka, stari običaji, od 31. listopada 2014., dobro primjećuje kako se  „ lumblije na otoku tradicionalno prave od kvasca, brašna, grožđica, badema i oraha s dodatkom različitih začina poput aniša i muškatnog oraščića“. Točno tako! Osnovni recept je onaj za le bun, a dodaci su začini tipični za Korčulu i otočnu Dalmaciju općenito. Dubrovčanin Pero Budmani lumbliju 1881. opisuje kao: ,,pogaču od muke (brašna), varenike, šafrana, darčina (meda), što se mijesi o Svijem svetima.” Još jedan primjer jednostavnije i le bunu bliske lumblije. 

Meksikanski kolači za Dan mrtvih izrađuju se na temu smrti i potječu iz astečke kulture

U starom francuskom jeziku, od vremena kada se razvijala i riječ le bun,   zabilježeni su oblici oblee i obleie, sitno pecivo, a odnosilo se na ono što danas nazivamo uštipcima koji se rade od smjese za kruh. U 14. stoljeću pojavljuje se riječ i oblik oubliee, ali u značenju zaboravljen, nestao. Možda su to asocijacije koje su navele na priču o porijeklu lumblije, ovoga u osnovi slasnoga kruha. „ Vojmir Vinja (koji je jedan dio djetinjstva proveo na Korčuli), smatra kako je lumblija pučka riječ slična riječi oblanta, sa značenjem pogača, kolač ili sirnica, a pučki karakter objašnjava veliki broj varijanti na širokom prostoru (ublija, bumblija, lumblija, iblija, oblja, itd.)“, navodi Žuvela.

Tomo Maretić vidio je korijen u talijanizmu l’oblia, koja jekao ublija postojala na otoku Krku i zabilježena je još 1642. Ali ne u značenju kruh mrtvih. U svom etimologijskom rječniku Petar Skok ime lumblija izvodi pak iz riječi oblata, u značenju misna pogača, te tumači kako je lumblija ustvari,,ono što je prineseno kao žrtva”. I Skok se vezao uz romanizam, premda misna pogača ustvari znači hostiju. No, kolači ili peciva pripremljeni poput lumblije u drugim mjestima imaju hrvatske nazive poput slatki kruh ili blagdanski kruh i ne pripremaju se samo za vrijeme Svih svetih.

I na kraju, značenje riječi lumblija neki su se trudili prepoznati u bubla ili čak u bublica (naziv, rekli smo, kakav je egzistirao na otoku Hvaru, u Jelsi, nakon Drugog svjetskoga rata za slatko mliječno pecivo koje su proizvodili pekari Milan i Božena Grabić, a što je ispričao Tonči Visković, Jelšanin). Ali ne, okvir za pripremu bublice, haburger peciva i sličnih pekarskih slastica nije isti kao onaj što ga imaju lumblija i le bun, koje osim ljubavne priče povezuje povijest, namjena, namirnice, loš izgovor francuske riječi i – sjajan okus!

PROMOVIRAN 5. ZBORNIK “KULTURNE RAZNOLIKOSTI”

U Zagrebu je, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, 24. listopada održana sada već tradicionalna manifestacija Društva albanskih umjetnika – DEA, pod nazivom “Kulturna raznolikost”, a uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Ova međunarodna smotra okupila je pisce i književnike iz različitih zemalja koji su zastupljeni u promoviranom zborniku, donoseći  bogatstvo poezije, jezika i umjetnosti…

Lili Koci (na slici desno), predsjednica DEA i priređivačica i urednica 5. zbornika, sa suradnicama

Središnji događaj manifestacije održane u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu bilo je predstavljanje 5. međunarodnog književnog zbornika, pod nazivom “S ljubavlju, Dea 5”. Urednica i priređivačica zbornika, Ljiljana Koci, i književna kritičarka Nera Karolina Barbarić predstavile su ovu zbirku, koja obuhvaća radove 77 autora. Pjesme uvrštene u zbornik čitali su autori, i to na izvornome jeziku njihova nastanka, stvarajući tako poseban trenutak zajedništva i umjetničke inspiracije. Ukratko, već peti put za redom zbornici „kulturne raznolikosti“ koje objavljuje DEA, a uređuje Ljiljana Koci, izazivaju pozornost kulturne javnosti. Zbornici i/ili antologije književna su forma koja interpretira svoj sadržaj u odnosu na književni svijet i stoga uživa punu autonomiju kao žanr. Međutim, zbornik je također žanr koji svoju funkciju obavlja na drugom žanru, u ovom slučaju poeziji: realno govoreći, „hrani se“ njime i istodobno pomaže održati ga na životu; čini ga drugačijim oblikom diskursa, pretvarajući poeziju u kanon i  posuđujući normu. Zapravo, žanr zbornika ili antologija djeluje dvostruko: svodi količinu poezije na oblik koji čuva njezinu kvalitetu; priređivač nastoji sačuvati poetiku – i posebnost autora. Ovaj DEA-in autorski zbornik ima u osnovi hermeneutičku svrhu i ne provodi se na temelju jednog uredničkog kriterija, s isključivo promotivnom ili ekonomskom inicijativom (postoji nekoliko primjera za to kod malih nakladnika), već postaje generacijskim i trendovskim zbornikom, iz kojeg je vidljiv fenomen pojave nove generacije i one koja prepoznaje novost prisutnu na književnom polju. Riječ je o tzv. automatskom identitetu, koji nas tjera da “novu” generaciju, u pukom vremenskom smislu, uvijek smatramo nositeljem  novosti u poeziji.

Različiti su oblici generacijskoga rada u poeziji, od zbornika do književnih nagrada.  Jedna od paradigmi je i da se analizira povijest tradicije poput književne  – što ovaj DEA-in zbornik produbljuje kao koncept, kazujući kako učestalost ili redovitost njegova pojavljivanja  ima i neke sistemske razloge. Povjesničari  kulture i umjetnosti taj koncept generacije tumače kao  pojavu  novih trendova i stilova koje dijele predstavnici iste ili slične dobi, a prošli su kroz ista formativna iskustva. To bi ujedno mogao biti dobar sažetak i definicija književne generacije koja se pojavljuje i u ovom zborniku.  

 Osim umjetnika i književnika, promociju 5.  po redu zbornika „kulturne raznolikosti“, događanju su prisustvovali eminentni gosti kao:  Nj. E. Martin Berishaj, veleposlanik Republike Kosovo u RH; Nj. E. Mialim Fetai, veleposlanik Republike Makedonije u RH; predstavnik Veleposlanstva Republike Bosne i Hercegovine; Saborska zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj; Esad Qollaku, predsjednik Unije Albanaca u RH; Armin Hodžić, predsjednik Koordinacije Vijeća nacionalnih manjina Grada Zagreba i Vijeća Bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba,  te Emirat Asipi, predsjednik Vijeća Albanskih nacionalnih manjina, Manjine Grada Zagreba.  

Manifestaciji su prisustvovali eminentni gosti, akreditirani veleposlanici i predstavnici albanskih udruga u RH

Ovo kulturno događanje nije bila samo prilika za slavlje albanske kulture, već i podsjetnik na važnost kulturne raznolikosti i međunarodne suradnje. Okupljajući umjetnike, pisce i goste iz različitih dijelova regije, Društvo albanskih umjetnika – DEA uspješno nastavlja svoju tradiciju poticanja kreativnosti i kulturne razmjene, gradeći mostove između ljudi i njihovih umjetničkih izraza.

Sonja Kušec Bećirević i Alija Bećirević

Također, bila je to izvrsna prilika za predstavljanje izložbe slikarice Lene Marku, održane pod nazivom “Let”. Marku se predstavila fascinantnim slikama leptira, stvarajući vizualni doživljaj prirode i slobode, a njen rad recenzirala je Ljiljana Koci, predsjednica DEA-e. U glazbenom dijelu programa nastupili su Alija Bećirević i Sonja Kušec  Bećirević. Događanje su vodile i moderirale Valentina Mrijaj i Gentiana Lleshdedaj.   

KAKO JE “NEVAŽNA STVAR” POSTALA JAKO VELIKA: OTKAZANA NAGRADA ADANIJI SHIBLI

Roman Adanije Shibli, “Nevažna stvar”, ipak neće dobiti nagradu na Frankfurtskom sajmu knjiga. O kakvoj je knjizi riječ i tko je Palestinka Adania Shibli, spisateljica iz Izraela?

Prije nego što su u Njemačkoj iznesene optužbe za antisemitizam protiv njenoga romana “Nevažna stvar“, palestinska autorica iz Izraela Adania Shibli već je imala konkretnu spisateljsku karijeru iza sebe, pa je otkazivanje nagrade tim skandaloznije. Reagirajući na kritike koje posljednjih dana dobiva Sajam knjiga u Frankfurtu zbog odgode dodjele književne nagrade toj autorici, ravnatelj sajma, Juergen Boos, spretno je odgovornost prebacio na Litprom, udrugu  povezanu s  Frankfurtskim sajmom knjiga, koju financira njemačka vlada. Javna je tajna u književnim redovima da je ta nagrada inače rezervirana za spisateljice “s južne hemisfere”, odnosno iz Afrike, Azije, arapskih zemalja i Latinske Amerike, kako bi promovirale svoj rad i povećale svoju vidljivost u međunarodnim okvirima. Boos, koji je i član Upravnog odbora Litproma, rekao je u petak, 13. listopada, da zbog situacije u Izraelu organizacija Sajma želi “učiniti židovske i izraelske glasove posebno vidljivima” tijekom događaja te da se sada s autoricom traži “prikladno okruženje za događaj u vrijeme nakon Sajma knjiga”. Litprom, koji dodjeljuje nagradu, dao je pak zajedničku izjavu kako se intenzivno razmišlja “o obliku i vremenu dodjele nagrada” s obzirom na rat u Izraelu. A u statutu nagrade stoji da se nagrađivanje temelji isključivo na književnim kriterijima.

S druge strane, malo se zna o Adaniji Shibli, baš kao što se u Europi malo zna o palestinskoj književnosti općenito. Upravo tu i jest problem tumačenja što je uopće palestinska književnost, tko je piše – oni u dijaspori, američki Palestinci, primjerice, ili oni sa Zapadne obale i Pojasa Gaze. Ili oni, poput Shibli, koji žive u Izraelu i, kao arapski muslimani i kršćani, čine 20 posto stanovništva te države? Palestinsku književnost je također teško mjeriti jer je snažno poliglotska. Veliki palestinski autori, kao Mahmoud Darwish i Emil Habibi, pisali su na arapskom, dok Dayed Kashua, jedan od najpoznatijih pisaca među arapskim Izraelcima, piše na hebrejskom. No, nedavno je napustio zemlju u znak prosvjeda protiv političke situacije i povukao se u SAD. Iznimna su i palestinska djela napisana na španjolskom, poput Povrtaka kući u nepoznato, autorice Line Meruana, čija je obitelj emigrirala iz Beit Jale, na današnjoj Zapadnoj obali, u Čile, zemlju s najvećom palestinskom manjinom izvan Bliskog istoka.

Adania Shibli govori šest jezika, živi u tri zemlje, uglavnom na relaciji između Ramallaha, na Zapadnoj obali, i Londona, gdje je studirala i započela karijeru.  Nakon diplome komunikacija i novinarstva na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, stekla je doktorat iz medijskih i kulturoloških studija na Sveučilištu East London. Njena karijera trenutno je podijeljena između vizualnih umjetnosti i pisanja. Shibli se, naime, bavi zabavom i kazalištem, a surađuje i s kazalištem El-Hakawati u Jeruzalemu te s kulturnim centrom Sakakini u Ramallahu. Objavljivala je kratke priče i eseje koji su se pojavljivali u raznim antologijama, uređivala je knjige i romane te radila za razne kulturne časopise na različitim jezicima. Njezina obiteljska povijest povijesno prolazi kroz četiri regije i nacije: Otomansko carstvo, britanski mandat, Zapadnu obalu, Izrael. Smatra se tipičnom Palestinkom iz obrazovane srednje klase koja živi u dijaspori i uvijek se vraća u područje svog rođenja. Redovito predaje na Palestinskom sveučilištu Bir-Zait u blizini Ramallaha. Činjenica da je, poput bezimene protagonistice svog romana, rođena 1974. godine i da je jednom živjela u Ramallahu, samo je još jedna stvar, nevažna stvar, manji detalj, premda u ovom djelu nije riječ o autobiografskim detektivskim igrama. Detalji privlače pozornost, oni su uvjet za pažnju i interes.

Prvi dio Nevažne stvari dokumentira posljednja tri dana u životu bezimene beduinske žene, mlade Palestinke, još uvijek djevojčice, koju zlostavlja i ubije  izraelski vojnik IDF-a, 13. kolovoza 1949. I to je uglavnom tematski okvir za dvije paralelne linije pripovijedanja u romanu. Zlostavljanje i naknadno ubojstvo dogodilo se 25 godina prije autoričina rođenja, a više od 50 godina kasnije ona odlučuje istražiti priču. Želi, kao što se danas često kaže – dati glas bezimenoj. Shibli se u svom narativu odriče povijesnog okvira, ne govori ni riječi o sporazumu o prekidu vatre s Egiptom, koji je upravo bio dogovoren u to vrijeme, i tako pleše oko uvijek strašne riječi “ratni zločini”. Je li to antisemitizam? Prije bih rekla da je Shibli iskoristila književnost kako bi prikazala strašnu patnju: prvo zato što je od bezimene stvorila palestinsku ženu i naglasila njenu patnju, a zatim što je istaknula da je nad bezimenom ženom učinjen femicid. Gdje su tu njemački kritičari – i u čemu – vidjeli antisemitizam? Adania Shibli laganom rukom skicira rat. Roman zato ne završava pomirljivom notom, već značajnim pogrešnim (kako komu…) tumačenjem nevažne stvari.

Edward Said, Palestinac iz dijaspore i rani teoretičar postkolonijalizma, jednom se okušao u definiranju palestinske književnosti, pa je rekao otprilike ovako: palestinska književnost formalno je nestabilna, pokušava se nositi s “gotovo metafizičkom nemogućnošću predstavljanja sadašnjosti”. Palestinska književnost, i to je rekao Said, fragmentarne su kompozicije “u kojima se narativni glas spotakne o sebe, svoje obveze, ograničenja”. Usred glasnih i polarizirajućih tonova koji okružuju bliskoistočni sukob, Shibli je ustvari tihi, tragajući, precizni promatrač stvari. A Frankfurtski sajam nije mogao ostati u sjeni političkih rasprava. Teško da je bilo koji drugi medij toliko prikladan za umjetnički tretman političkih i društvenih pitanja kao književnost. Stoga se moglo predvidjeti da će ta tema biti aktualna i na Sajmu knjiga (18. do 22. listopada 2023.), pa je sasvim jasno zašto je početkom prošloga tjedna berlinski dnevni list Taz doveo u pitanje ovu nagradu. Taz tvrdi da Nrvažna stvar kleveće Izrael. Izraelci su ovdje, navodi se, “anonimni silovatelji i ubojice”, Palestinci žrtve “okupatora sretnih okidača”. To je “ideološka i neljudska osnova”, zaključuje Taz, „knjiga puna stereotipa“.

Koliko god je borba protiv antisemitizma važna u kulturnom sektoru, je li kratki roman Adanije Shibli doista antisemitski? Djelo je objavljeno na njemačkom jeziku 2022. godine i izazvao je uglavnom pozitivan kritički odgovor. Dočim je engleski prijevod nominiran za Nacionalnu nagradu za knjigu u SAD-u i Međunarodnu nagradu Booker u Engleskoj. Činjenica stoji da je Shibli, rođena 1974. u Gornjoj Galileji, predana aktivistica pokreta BDS, koji jest djelomično antisemitski, tvrdi se također u Tazu, a to je naglasio i Litprom. Isto se moglo čuti i od njenoga njemačkog nakladnika. A zapravo za to nema dokaza. Najočitije je to u činjenici da se njezin potpis nalazi na listi prosvjeda BDS-a protiv opoziva Nagrade Nelly Sachs britansko-pakistanskoj autorici Kamili Shamsie 2019. godine. Prosvjedno pismo objavio je London Review of Books, u kojem su i potpisi klasika Noama Chomskog, J. M. Coetzeeja, Michaela Ondaatjea, Arundhati Roya, Georgea Saundersa i Alexandera Klugea, između ostalih. Njezina urednica u Berenberg Publishingu, Beatrice Faßbender, kaže: “Adania Shibli nije BDS aktivistica. Ove su optužbe potpuno izmišljene.” Druge dvije komponente optužbe protiv nje su izjava iz 2007. godine i sudjelovanje u raspravi na kojoj je za govornicom bio simpatizer BDS-a. “Ili je knjiga vrijedna nagrade ili nije”, napisala je za javnost glasnogovornica PEN-a Berlin, Eva Menasse. “Po mom mišljenju, odluka porote u korist Shibli, koja je donesena prije nekoliko tjedana, bila je vrlo dobra. Oduzeti joj nagradu bilo bi u osnovi pogrešno, i politički i doslovno”.

Nagradu je spisateljica trebala primiti 20. listopada. Zbog njena otkazivanja razni su nakladnički i kulturni insajderi kritizirali taj najvažniji knjižni sajam na svijetu, a Sharjah Book Autohority, tijelo Ujedinjenih Arapskih Emirata koje se bavi promicanjem arapske književne kulture, i Udruga turskih nakladnika otkazali su svoje sudjelovanje na događaju. Posljednjih dana, međutim, neke novine na njemačkom jeziku otvoreno su kritizirale nagradu ili su je nazvale neprikladnom isključivo zbog sadržaja romana Nevažna stvar. U Švicarskoj je to također popraćeno jer je Shibli predavala na Sveučilištu u Bernu, a od srpnja je domaćin Literaturhausa u Zürichu, kulturne institucije koja podržava rad pisaca. No, nisu svi dali negativne komentare o nagradi Litproma. U Frankfurter Allgemeine Zeitungu, jednoj od najmjerodavnijih njemačkih novina, konzervativnoj i široko praćenoj zbog svojih kulturnih stranica, kritičar Andreas Platthaus izjavio je da čitanje romana znači “interpretacije, a ne činjenice” i napisao da se njegovo mišljenje drugačije od ostalih kritičara. Platthaus je također usporedio zahtjeve za otkazivanjem nagrade s pozivima na zabranu širenja umjetnosti ruskog podrijetla nakon ruske invazije na Ukrajinu. Međunarodni nakladnici koji su tiskali roman kritizirali su pak Litpromovu odluku i izrazili podršku autorici.

Roman Nevažna stvar napisan je na arapskom jeziku, a premijerno ga je objavio libanonski nakladnik 2017. U Francuskoj je objavljen 2020., 2021. u Italiji i 2022. u Njemačkoj, dobivši izvrsne kritike. Njemački žiri je čak pohvalio knjigu kao “formalno i lingvistički rigorozno komponirano umjetničko djelo koje govori o utjecaju granica i onome što nasilni sukobi čine ljudima i od ljudi”.

A sada, u vrlo eksplozivnom vremenu, kada je teroristički Hamas napao Izrael, u središtu pozornosti je autorica i kao Palestinka. Već sumnja u antiizraelstvo ovih dana znači veliki teret za nagradu, ali i za nagrađenu. Adania Shibli nije prihvatila nikakve pozive da o tome razgovara otkako je knjiga objavljena na njemačkom jeziku; još nije odgovorila ni na optužbe, pa stvari to čini još neugodnijima…

Tekst: Nera Karolina Barbarić

CVRČCI U TRUBI, ANTOLOGIJA PACIFISTIČKE POEZIJE ILI KNJIGA MIRA

U Hrvatskoj se pacifistička poezija javljala, kao i drugdje u svijetu, kao snažan odgovor na ratno nasilje, a izronila je iz dubine patnje kao oblik otpora ratu i nasilju. Istodobno, ta je poezija iskazala nekontrolirani bijes i nadu, intuiciju i pamćenje. I  baš to je ono što su osjećali pjesnici koji su napisali stihove, a prepoznali ih dvoje autora nove antologije antiratne poezije  „Cvrčci u trubi“ – Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović…

Antologiju Cvrčci u trubi objavila je umjetnička organizacija Vjetrokaz

U Zagrebu je ovih dana (4. listopada), u Velikoj dvorani Matice hrvatske, svečano promovirana  ova „knjiga mira“, koju su pripremili Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović, predstavivši antiratnu poeziju 154 hrvatska autora, od Dragutina Tadijanovića do Franje Nagulova, i njihove najbolnije pjesme  u novijoj povijesti naše zemlje. U riječima tih autora potražili su sirove slike koje otkrivaju okrutnost rata i, konačno, upravo u tim stihovima potražili alternativu. Prije svega, knjigu antiratne poezije  Cvrči u trubi  napravili su dvoje ozbiljnih autora, pomogavši nam bolje razumjeti komplicirani i urođeni odnos između poezije, nasilja, prisilnog raseljavanja i ljudskih prava. Dodajem toj tvrdnji i mišljenje američkog filozofa Richarda Rortyja, koji kaže da dobra književnost ima svoju funkciju: “Sjajne pjesme proširuju našu sposobnost moralne imaginacije. One nas potiču da proniknemo u ljudsko stanje, da shvatimo značenje tragedija, boli žrtava.” On također predlaže da vrijednost estetike i osjećaj ljepote u načelu uvijek prisutan u pacifističkim pjesmama pokreće i proizvodi čuđenje: “Imenovanje boli delikatnim jezikom, s ritmom, dopušta drugačiji pristup događaju.”

Goleš Glasnović i Domović kroz ovu nam antologiju –  odabravši  pjesme koje suptilno, ono baš suptilno pričaju priču o nasilju u našoj zemlji i boli žrtava aludiraju na teme kroz istraživanje jezikom, jer pjesnici, kako je govorio i Rorty,  „pristupaju  smrti i boli iz ljepote, s dubinom, sa zabrinutošću, sa sposobnošću sugestije i čuđenja.”

Slijeva na desno: Tomislav Domović, Biserka Goleš Glasnović i Joško Ševo, koji je na promociji u Matici hrvatskoj govorio stihove iz knjige. Foto: A. Jašarević

Pa, prvo, valja čitati te pjesme, ne dureći se pritom jer neke druge pjesme ili autori nisu uvršteni. Evidentno je da su se autori držali vlastitoga putovanja kroz riječi, neuobičajenoga možda, ali osmišljenog putovanja. Ili, kako u pogovoru knjizi kaže Biserka Goleš Glasnović: “Antologija Cvrčci u trubi vartal je ili gartlic u kojem su skupljene pjesni raznolike koje se, u svojoj komplementarnosti crvenih i zelenih, plavih i narančastih tonova, svijetlih i tamnih, upotpunjuju i koje nas svojim poetikama potiču, s mirom, suosjećanjem i novim pogledima da se krećemo od buke do zatišja. Od prvog uvrštenog autora Dragutina Tadijanovića, klasika hrvatskog pjesništva, i njegovih pjesama nastalim na samom početku rata u kojima se autor obraća Bogu i zaziva munju nebesku do posljednjeg Franje Nagulova čiji pjesnički iskaz poistovjećuje ratnu stvarnost izvan Hrvatske s lunatičkim viđenjem njezine prošlosti i stvarnim prizorima iz poslijeratnog djetinjstva.“  

Antologija „Cvrčci u trubi“ naziv  je dobila po metafori Tomislava Domovića, jednoga od priređivača, pjesnika i ratnika, koji je napisao nekoliko antiratnih zbirki pjesama  (Živo blato, Imperativi, Hrvatski bog Amor, Kaverne) i glasovitu pjesmu Pjesma poginulog ratnika. U knjizi su zastupljeni neki hrvatski klasici, a “uvršteni su i manje poznati, zaboravljeni i vrsni u svjedočenju i sudjelovanju u Domovinskom ratu, ratnici, vojnici, bojovnici ili vojaci, uglavnom umjetnici pjesnici, slikari, kipari i glumci. I prema etičkim mjerilima pjesnici tragične sudbine, patnici i oni koji su ubijeni za vrijeme opsade Vukovara“ (iz pogovora antologije, Biserka Goleš Glasnović).

 Jest da antologija podrazumijeva  zbirku „cvijeća“ (etimološki se značenje grčke riječi anthologia tumači kao “zbirka cvijeća”),  iako  –  nema te zbirke  „cvijeća“ koja  pokrije „sve cvijeće“, tako ni  antologija kao zbirka poetskih djela ne može obuhvatiti cjelokupno poetsko cvijeće, pa ova knjiga možda nije pokrila, niti je to mogla, sve autore, cijeli korpus antiratnih pjesama i pjesnika. Međutim, poezija je književni žanr u kojem se može uživati ​​iz čarolije njezine strukture i složenosti njezine prirode. Nije potrebno to ‘razumjeti’, pa ni tumačiti koncepciju koje su se autori držali – niti je to bitno: jednostavno je pravilo uživati  i prepustiti se riječima, slikama i nesređenim osjećajima. Sve dok ova antologija kao zbirka pjesama ne postane mjesto zaklona, prepustiti se valja govornim figurama, rimama, ritmovima, nadmetanju. Jer, upravo  na taj način pjesničke antologije igraju važnu ulogu unutar žanra, budući da su kompilacija pjesama odabranih zbog svoje vrijednosti, kvalitete i/ili važnosti jer pomažu razumjeti atmosferu i kontekst života autora, književnog pokreta, vremena, zemlje itd. 

Ovo su ratna vremena, doba želje za borbom, straha od novog užasa, pacifističkih slogana, sloboda koje traju…  a zbunjenosti  u ovakvim vremenima rastu. Teško je uskladiti razum sa srcem u trenucima zbunjenosti, ali književnost može biti najbolje oružje protiv rata i ukidanja sloboda. Zbog toga ova antologija odaje počast svim onim autorima koji su pokušali s veličinom razmišljati o ratu u vremenima užasa. „Mnoge uvrštene pjesme naslovljene su kao ratne pjesme, što bi kao izdvojena sintagma moglo odjekivati kao poziv na ratovanje kao nužnost, no upravo suprotno, poziv su na mir“, navodi također Biserka Goleš Glasnović u pogovoru knjige.  

Biserka Goleš Glasnović na promociji

Nema dvojbe da je ova knjiga inspirirana agresijom u Ukrajini i potrebom ovih dvaju autora da podsjete na ratna zbivanja otprije tri desetljeća u našoj zemlji, ali i na velike ratove iz 20. stoljeća koji su obiljižili svijet, ali i književnost. S druge strane, Cvrčci u trubi   – s izrazitim pacifističkim stavom i čak generičkim domoljubljem,  podsjećaju na činjenicu kako su mir ili rat doživljavali ljudi tijekom novijih vremena. Antologije poezije na temu rata i mira koje su nastale u ratu i u poraću bile su korisno štivo koje je stimuliralo moral. No, ova knjiga, kako je postavljena, više je stav odabranih pjesnika o miru i domoljublju. Pacifistička literatura nije novost u književnost, ali je dragocjeno svjedočanstvo svakog vremena. Objasnimo to na primjeru Hermanna Hessea, koji se u Velikom ratu ostavio pera i otišao pomagati ranjenicima, a dvadeset godina poslije priklonio se nacizmu. U tom razdoblju budući autor  Stepskog vuka piše prozu i pjesme koje će 60 godina kasnije doživjeti  brojna izdanja. No, Hesseov pacifizam, koji se na ovaj ili onaj provlači kroz njegovu bibliografiju, svoj maksimum postiže u jednom od njegovih najpoznatijih romana, u Siddharti. Snažno ukorijenjen u kulturnim tradicijama nekih dijelova Indije, mir je – kao kozmički sklad – bio nadahnućem i modelom života za Rabindranatha Tagorea, nekoć najčitanijeg pjesnika na Zapadu. Osim što je zabilježio svoje pacifističke brige u časopisu “Sadhana”, Tagore je također usađivao pacifizam svojim učenicima u školi Santiniketan. A “Mali princ”, sjetimo se,  jedna je od najpoznatijih molbi za mir što ju je univerzalna književnost ikada uputila.  Antoine de Saint-Exupéry, autor ove svevremenske knjige, bio je vojni pilot! Dočim je pacifizam engleskoga filozofa Bertranda Russella bio daleko žešći. Nakon što ga je 1916. njegov stav stajao čitateljstva, dvije godine kasnije odveo ga je u zatvor. Nekoliko fotografija na webu pokazuju ga već starog, ali  vedrog dok demonstrira za mir sa svojim studentima tijekom šezdesetih. Ili mir na koji aludira španjolski pjesnik u “Tražim mir i riječ” nije ništa drugo nego nacionalno pomirenje dvije stoljećima sukobljene Španjolske. Itd.  

Na kraju, antologiju antiratne poezije Cvrčci u trubi treba imati doma.  Za svaki slučaj.

Tekst: N. K. Barbarić

KNJIŽEVNI DOGAĐAJ GODINE: NOBELOVU NAGRADU ZA KNJIŽEVNOST DOBIO JE JON FOSSE

Jon Olav Fosse, rođen 29. rujna 1959.  u  Haugesundu, Norveška, ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i to kao prvi norveški nynorsk autor koji je dobio ovu najvažniju književnu nagradu na svijetu, „za svoju inovativnu dramu i prozu koja daje glas neizrecivom“ – kako stoji, između ostaloga, u obrazloženju Švedske akademije. Nagrada će se dodijeliti u Koncertnoj dvorani u Oslu u utorak 28. listopada…

„Dirnut sam i pomalo uplašen“, izjavio je Jon Fosse danas za medije, nakon što je procurila vijest da je upravo on dobio Nobelovu nagradu za književnost.„Fosse se smatra inovatorom, ne samo u suvremenom kazalištu“, rekao je Anders Olsson, pisac i član Akademije, na konferenciji za novinare nakon dodjele. Catherine Taylor, književna kritičarka u The Guardianu, izjasnila se o Fosseu na sljedeći način: „Čitanje djela Jona Fossea duboko je iskustvo, duboko duhovno, da ne kažem religiozno. Fosse je tvrdio da  zapravo čeznemo za Bogom, jer je čovjek stalna molitva i bez obzira je li to istina ili ne, Fosseove knjige nisu ništa drugo nego čudesne.“

Dobitnik Nobelove nagrade Jon Fosse hvaljen je kao autor diljem svijeta. Ali nisu danas rečene samo riječi hvale za ovog Norvežanina, bilo je i onih koji su tvrdili kako bi bilo hrabrije odabrati Daga Solstada, koji za mnoge odavno slovi kao najveći suvremeni norveški pisac. On je ujedno i jedan od najvećih kritičara norveškog poslijeratnog društva. Ipak, Fosse predstavlja stup tamošnje književnosti. Norvežani su posljednji put Nobelovu nagradu vidjeli 1928. godine, kada ju je dobila Sigrid Undset. Prije nje Nobela za književnost dobili su Bjørnstjerne Bjørnson i Knut Hamsun.

 „Nobelova nagrada za književnost 2023. ide Jonu Fosseu za njegovu inovativnu dramu i prozu koja daje glas nestvarnom“, rekao je doslovce Mats Malm, tajnik Švedske akademije, najavljujući nagradu. Jacques Testard, Fosseov britanski nakladnik, govorio je u telefonskom intervjuu za New York Times kako je Fosse izmislio vlastiti način pisanja romana, „ s jedinstvenim proznim stilom, uvrnuto, gotovo tajanstveno.“  „Stil pisanja mu je jednostavan, ali s dubokim značenjem“, navodi Testard: „Vrlo je važno zapamtiti da on piše na nynorsku, manjinskom jeziku u Norveškoj. Politički čin sam po sebi. Također je izniman dramatičar i pjesnik. On je nevjerojatan um i to se nije moglo dogoditi boljoj osobi.“ Treba znati da je nynorsk službeni jezik u Norveškoj uz bokmål i sami. Nynorsk je stvorio Ivar Aasen sredinom 20. stoljeća kao alternativu danskom jeziku koji je bio uobičajen u to vrijeme. Službeni standard za nynorsk značajno je promijenjen i samo mali dio stanovništva govori izvorni jezik.  Nynorsk se danas uči u školi. Neke političke stranke su predlagale da to bude fakultativno, ali za to još nisu dobile suglasnost. Tek 2012. godine napravljen je opsežni rječnik pisanog Norsk Ordbok (NO), novog norveškog (nynorsk) i norveških dijalekata, u dvanaest tomova. Djelo je dovršeno 2012. godine. Uređeno je na Sveučilištu u Oslu, a  objavljeno u norveškoj izdavačkoj kući Det Norske Samlaget i financirano izravnom državnom potporom. Utoliko više Nobelova nagrada Jonu Fossu imponira Norvežanima.

Jon Fosse od  2011. živi u Grottenu, “državnoj počasnoj rezidenciji za zaslužne umjetnike” u Oslu. Smatra se jednim od najvažnijih pisaca našeg doba. Debitirao je prije 40 godina, od kada je napisao sedamdesetak romana, priča, knjiga pjesama, dječje književnosti, eseja i drama. Preveden je na više od 50 jezika. Dobitnik je niza nagrada u zemlji i inozemstvu, a čitateljskoj publici postao je poznat po svom osebujnom jeziku i glazbenom, repetitivnom i ritmičkom stilu pisanja. Uz to je najprevođeniji i najizvođeniji norveški dramski pisac nakon Henrika Ibsena.

Studirao je komparatistiku, sociologiju i filozofiju na Sveučilištu u Bergenu. Na Sveučilištu u Hordalandu predavao je kreativno pisanje. Povremeno je radio kao novinar i urednik. Pripada generaciji pisaca koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća uvela postmodernizam u Norvešku i otvoreno se suprotstavila socijalno-realističkoj tradiciji koja je dominirala u sedamdesetima. No u Fosseovom slučaju nova orijentacija nije se manifestirala u tehnici pisanja s intertekstualnim referencijama. Kao pripadnika tzv. nove europske drame, karakterizira ga realističnost, brutalnost, izravnost, provokativnost, zatim linearna fabula ili niz fragmentarnih priča. Vrijeme je rijetko naznačeno, a mjesto radnje uglavnom je stan, dio kuće, bračni krevet, bolnica itd. Česta su eksperimentiranja jezikom i formom. Teme čak nisu “velike”; uglavnom su to privatne frustracije pojedinca u društvu, razočaranost, nemoć, pasivnost.

U književnost je ušao na velika vrata 1983., romanom Crveno, crno, a prva mu je drama I rastati se nećemo nikada premijerno izvedena 1994. godine u Bergenu. Slijede romani, zbirke pjesama (među kojima se ističe Anđeo s vodom u očima – Engel med vatn i augene iz 1986.), eseji i knjige za djecu. Slijede drame “Ime” (Namnet, 1995.), za koju je nagrađen Ibsenovom nagradom, te “Ljetni dan” (Ein sommars dag, 1999.) i  “San o jeseni” (Draum om hausten, 1999.).

Godine 2000. dodijeljena mu je glavna nordijska kazališna nagrada Henrik Ibsen, a za roman Melankolija (Melancholia, 1995/1996.) Melsomova nagrada. Za budući književni rad norveška mu je država dodijelila doživotnu stipendiju.

Posljednjih godina Fosse piše isključivo kazališne komade, koji su danas sastavni dio repertoara europskih kazališnih metropola. Premda je danas jedan od najizvođenijih svjetskih dramatičara, postaje sve poznatiji i po svojoj prozi i stilu koji se naziva ‘Fosseovski minimalizam’. U kazališnom svijetu proslavio se nakon što je Claude Régy u Parizu 1999. postavio njegovu dramu “Nokon kjem til å komme” ili “Netko će doći”, u kojoj radikalnom redukcijom jezika i dramske akcije izražava najmoćnije ljudske emocije koristeći se svakidašnjim pojmovima. „Upravo zbog njegove sposobnosti da predoči čovjekovu izgubljenost, kao i kako mu ona paradoksalno može pružiti dublje iskustvo božanskog, smatra ga se jednim od najvećih inovatora u suvremenom kazalištu. U njegovim djelima pronalazimo toplinu i humor, kao i naivnu ranjivost u kontrastu s njegovim oštrim prikazima ljudskog iskustva”  – stoji u obrazloženju Švedske akademije.

Kao dramatičar, Fosse je prvi put nakon Ibsena stavio Norvešku na svjetsku kazališnih velesila. Trenutačno je najizvođeniji dramatičar u Europi, a njegove drame postavljene su na više od 115 pozornica. U Parizu i Berlinu igrao je na velikim i poznatim pozornicama. Poput Ibsena, i on je obnovio kazalište, ali Fosse ide svojim putem, stvara svoj vlastiti kazališni jezik koji odražava svoje vrijeme. Njegovom dramom kazalište je dobilo nešto novo i jezično, i ritmički, i sadržajno. Predstave su pozivne i otvorene bez tvrdnji, zaključaka i scenskih premisa, što daje puno prostora i publici, i glumcima, i voditeljima. U izjavi Akademijina povjerenstva  stoji također: „Danas je norveški pisac Jon Fosse jedno od vodećih imena moderne drame. Ipak, on je više od toga. On je svemir za sebe, kontinent koji se proteže od norveškog Vestlandeta, gdje on još uvijek živi, do Azije, Južne Amerike, istočne Europe i svijeta u cjelini.“ Djelo koje ga je konačno dovelo do Nobelove nagrade, jer se od 2001. godine neprestano spominjalo njegovo ime uz Nobela, jest  “Tako je to”, u kojem se velike egzistencijalne teme susreću s konkretnim i fizičkim krajem života.

 „Vječna, krajnja usamljenost i neposredan doživljaj smrti spajaju se u savršeno oblikovan, čist i jasan tekst, koji je uvijek prožet nježnim, srdačnim humorom. ‘Tako je to’ ima veliku snagu i maestralno je precizan u ritmu, jeziku i tonu,“ rečeno je još u Akademijinu obrazloženju za nagradu.

Na hrvatski  jezik prevedena je zbirka njegovih drama “Majka i dijete” te romani “Jutro i večer” i “Septologija I-II: Drugo ime”. A što se drama tiče, Nenni Delmestre je u splitskom HNK postavila “Varijacije o smrti”, Zagrebačko kazalište mladih godine  2008. “Noć pjeva pjesme svoje”  (režija  Dino  Mustafić), a  Dario Harjaček napravio je predstavu po 4 jednočinke iz zbirke „Majka i dijete“, koju je izvodilo Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Matija Ferlin postavio je isto djelo u Istarskom narodnom kazalištu, premijera kojeg je proslavljena neki dan.    

Tekst: N.K. Barbarić

ALBANSKI JUNACI U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI: SKENDERBEG U KAČIĆEVU DJELU

Skenderbeg u hrvatskoj književnosti  –  knjiga odabranih pjesama i proza iz djela fra Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga – novo je djelo u kulturi što ga je pripremila i uredila pjesnikinja i spisateljica Ljiljana Koci, a objavilo Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA. U svjetlu brojnih istraživanja i knjiga nastalih o djelovanju i djelu Andrije Kačića Miošića te o albanskome junaku Skenderbegu ova je knjiga diskretno svjedočanstvo o povezanosti dviju kultura…

Juraj Kaštriotić Skenderbeg, viđen očima Dubrovčana

Iako je albanski knez Gergj Kastrioti Skenderbeg živio u 15. stoljeću, njegov lik i djelo ostavili su značajan trag u povijesti. Europska historiografija zabilježila je niz podataka o borbama albanskog naroda protiv Turaka te o Skenderbegu kao njihovom vođi: vojnom strategu, misliocu, političaru, humanistu i diplomatu. U arhivima i knjižnicama diljem Europe, u Veneciji, Rimu, Beču, Dubrovniku, St. Petersburgu, Budimpešti, Carigradu i drugim gradovima nalazi se impozantan broj knjiga, studija i monografija, kao i tisuće članaka o Skenderbegu, u kojima ga njegovi biografi nazivaju „mačem kršćanstva“ i „nepremostivom preprekom koja je zaustavila sultana Osmanlijskog carstva da nahrani svoga konja na trgu Svetog Petra“.

Gergj Kastrioti Skenderbeg (u hrvatskoj predaji poznat kao Kaštriotić Jure) nadahnuo je mnoge europske umjetnike, književnike, glazbenike i likovne umjetnike. Voltaire je, primjerice, o njemu  rekao: „Da su bizantski carevi bili kao Skenderbeg, Bizantsko carstvo bi se spasilo“. Antonio Vivaldi skladao je operu „Scanderbeg“, koja je izvedena prvi put u Firenzi, a zatim  u nepuna tri mjeseca još 18 puta postigavši  velik uspjeh. Također je zanimljivo spomenuti i film snimljen o Skenderbegu još davne 1954., koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Naravno, kada su u pitanju takve povijesne osobe, gotovo je nezaobilazno da se oko njih stvori mitski plašt, pa pučke legende i nacionalne ideologije (usmjerene i na štovanje i demonizaciju) stoljećima neumorno koriste i preoblikuju lik Skenderbega, stvarajući mnoštvo naličja i ocjena toga mitskoga junaka.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga kapitalno je djelo Andrije Kačića Miošića, iz kojeg su za knjigu Skenderbeg u hrvatskoj književnosti birani karakteristični ulomci (iz izdanja objavljenog u Beču 1856.).

U hrvatskoj književnosti i historiografiji isticana su se Skenderbegova junačka djela u borbi protiv Turaka te su u toj borbi nalazili nadahnuća za borbu hrvatskog naroda protiv zajedničkih neprijatelja. O Skenderbegu su do danas pisali i govorili: Ludovik Crijević Tuberon, Ivan Gundulić, Marin Barleti, fra Andrija Kačić Miošić, Mate Zoričić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Matija Šporer, fra Lovro Mihačević, fra Bazilije Pandžić, fra Emerik Pavić, fra Filip Lastrić, fra Bone Benić, fra Nikola Lašvanin, Pavao Ritter Vitezović, Filip Grabovac, Mihovil Pavlinović, Aleksandar Stipčević, Zef  Mirdita  i mnogi drugi. U prvoj polovici 19. stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do nacionalnog buđenja, a Filip Grabovac, Pavao Ritter Vitezović i Andrija Kačić  Miošić u svojim djelima čitateljima ističu potrebu za ujedinjenjem u borbi protiv  Turaka  –  kao što je to činio Gergj Kastrioti Skenderbeg i albanski narod. Oni su u Skenderbegovu liku vidjeli beskompromisnu borbu kao jedini način suprotstavljanja Osmanskom carstvu. O Skenderbegu su pisana povijesna djela, povijesno-književne studije, pripovijetke, poezija i feljtoni, bio je jedan od najpopularnijih junaka iz redova balkanskih naroda koji se borio, ne samo za slobodu albanskog nego i za druge balkanske narode.

Skupljajući arhivsku građu o povijesti Hrvata, Ivan Kukuljević Sakcinski, kao i Ljudevit Gaj te Josip Matija Šporer, nezaobilazno su se susretali s povijesnim dokumentima, rukopisima i materijalima koji se tiču Skenderbega i Albanaca. Ti će rukopisi završiti u rukama poznatih albanologa toga vremena: J. Šafarika, V. Jagića, F. Miklošiča, M. Gajtera i drugih. Ivan Kukuljević Sakcinski, primjerice,  napisao je nedovršenu dramu o Skenderbegu, a rukopis se do danas čuva u Arhivu HAZU. Iako zaboravljen, tekst drame napisan je na 58 stranica, a među prvima i rijetkima spomenuo ga je Tadija Šmičiklas.

Andrija Kačić Miošić u mladim danima

Prema mišljenju mnogih, najveća zasluga za popularizaciju Skenderbega u hrvatskom narodu ipak pripada fra Andriji Kačiću Miošiću, koji je 1756. godine u Veneciji tiskao znamenito djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga sa 41 pjesmom, a prošireno izdanje iz 1759. sadrži čak 136 pjesama. Fra Andrija Kačić Miošić bio je oduševljen narodnom prošlošću. Čitajući djela svojih suvremenika, posebice F. Grabovca, prikazao je u stihu i prozi najznačajnije događaje iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda. U djelu Razgovor naroda slovinskoga prevladava proza, u drugome stih. Pjesme su pisane asimetričnim epskim desetercem 4 + 6, a 2. i 3. pjesma ukrštenim rimovanim osmercem. Ova knjiga postala je najpopularnija hrvatska pučka knjiga, a nastala je proučavanjem povijesnih dokumenata i historiografske literature pisane latinskim (J. Bedeković Komorski, M. Barlezio), talijanskim (G. M. Biemmi, G. Doglioni, M. Orbini, G. Sagredo) i hrvatskim jezikom (F. Glavinić, P. Šilobadović, P. Vitezović Ritter). Knjiga je kronološki poredana i obuhvaća vrijeme od antičke povijesti Ilira do Kačićeva doba, a najviše je pozornosti posvećeno kršćansko-turskim ratovima.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga  je knjiga koja je duboko utjecala na franjevačke pisce Kačićeva zavičaja (J. Radman, P. Jukić, M. Urlić, F. Radman) i na slavonske pisce XVIII. st. (E. Pavić, J. Pavišević, Š. Štefanac), koje su poslije nazivali kačićevcima. Neke su pjesme bile objavljene i u knjigama predromantičarskih (A. Fortis, J. G. Herder) i romantičarskih autora (P. Mérimée). Knjiga je doživjela 64 izdanja i bila je vrlo čitana, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bila do Drugog svjetskog rata bez iznimke čitana ili govorena napamet, posebice na Makarskome primorju. Kačićeve su pjesme prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski itd.   Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći boljoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore, uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju, svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Načela povijesne istinitosti i informativnosti potisnula su u Razgovoru upravo one segmente fikcionalnoga i fantastičnoga, prisutne inače u tematskom planu narodne epike, što su privlačili čitatelje od romantizma naovamo. Slobodan P.  Novak drži kako je Kačić napisao Razgovor kao oproštaj sa svijetom kolektivnih vrijednosti koje su bile prevladane u novom prosvijećenom vremenu. Kako god, Razgovor ugodni naroda slovinskoga jedno je od najvažnijih „djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i osim značajnog opusa o Skenderbegu, najvećem nacionalnom albanskom heroju, pjesme o njemu prožete su kroz prozu i stih snošljivošću i pozitivnim stavom prema svim narodima, čak i onima s kojima su u zavadi. “

Knjiga Skenderbeg u hrvatskoj književnosti urednica Lili Koci priredila je kaozbornik od šezdesetak izabranih pjesama i proza iz Kačićeva djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga, odabranih iz knjige objavljene 1856. godine u Beču, a koja sadrži 463 stranice.

 I svakako je valja imati.

REKORDER MEĐU PISCIMA: MARIJAN GRAKALIĆ OVE GODINE OBJAVIO ŠEST KNJIGA


Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se iznimka – naime, unatoč tomu što brojni autori različita spektra pisanja ne mogu pronaći nakladnika za svoja djela, ove je godine književniku i pjesniku Marijanu Grakaliću uspjelo stvoriti suradnju s njih čak šest. Dakako, svaki od nakladnika objavio mu je po jedno djelo…

Zagrebačko-zelinski pisac i pjesnik Marijan Grakalić (1957.) ove je godine objavio šest naslova:  tri knjige poezije, tradicionalnu kuharicu (s koautoricom  Lili Koci)  te dva romana. Unatoč tomu što je najveći dio prošle i ove godine proveo u bolnici Dubrava, gdje mu je amputiran dio desne noge, ovaj pisac pokazao je kako za književnost  ne postoje olakotne okolnosti ni vrijeme lošeg zdravlja. Spremajući se na rehabilitaciju, u šali kaže kako neće potpisati profesionalne ugovore s našim nogometnim klubovima, ne zbog  “drvene noge”, već zato što nastoji ostati vjeran peru koje stvara svijet.

Od Grakalića je, ukratko, hrvatska književnost profitirala za šest uspješnih knjiga u kojima  –Pjesme vojnika  te romani  Posljednji Štignjedeci  i  Pogled u noć  –  seciraju rat, najprije Domovinski, potom Veliki rat. Pjesme vojnika, prva ovogodišnja Grakalićeva knjiga, pojavila se u veljači, a objavila ju je Viva grupa. Riječ je o suptilno-refleksivnim stihovima koje autor  posprema u pedesetak izvrsnih pjesama o Domovinskom ratu. Književna struka i kritika smjesta je prepoznala vrijednost knjige, pa su  neke od ovih izuzetnih pjesama već uvrštene i u antologiju hrvatske antiratne poezije  Cvrčci i trube, čiju promociju tek očekujemo.   

 Samuraji šanka, novo izdanje Grakalićeve uspješnice iz 2020. pojavilo se u ožujku kao dvojezično izdanje, odnosno s prijevodom na engleski jezik (saznajemo da se priprema i strip izdanje ove knjige, op. a.).  Samuraji šanka su knjiga  haiku poezije koja se bavi alkoholnom kulturom i na jednostavan i duhovit način tematizira  birtijaški život Sjeverne Hrvatske i podneblja dobrih vina, gemišta i piva. Ondje, u tom dijelu Srednje Europe, u gostionicama dovoljno starim i prokušanim u svim vidovima života možete susresti izvorne samuraje šanka i uživati u njihovom kratkom i jezgrovitom izričaju. Knjigu je prepoznala i objavila Turistička zajednica Zeline.  

Posljednji Štignjedeci, ustvari prvi roman iz zamišljene trilogije o povratku kao središnjoj temi hrvatske književnosti, objavljen je u svibnju, a bavi se povratkom četvorice vojnika, Štignjedeca,  iz  Prvoga svjetskog rata u domovinu 1920. godine. Negdašnji austrougarski vojnici vraćaju se iz Rusije u kojoj bijesni revolucija u svoju staru sredinu, koja je samo naizgled ista onoj koju su ostavili odlazeći u rat. Nova država Srba, Hrvata i Slovenaca nepovjerljiva je prema povratnicima iz Rusije jer se plaši socijalističkih ideja koje bi mogle zaživjeti u narodu, nezadovoljnom novim vlastima. Knjigu je prepoznalo i objavilo Otvoreno učilište Zelina.

Tradicionalna kuhinja, četvrta ovogodišnja Grakalićeva knjiga, dugo je pripremano djelo koje donosi jela prikladna za blagdane, pa je podijeljena u dva poglavlja: posna jela i mrsna jela.

Kuharica se oslanja na domaće recepte, etnološke i folklorističke zapise, svoje izvore pronalazi u raznim starijim zbirkama koje se bave specifikacijama i pripravom hrane, te povijesnim studijama o proslavama raznih srednjovjekovnih cehova priređivanim za blagdane. Koautorica knjige je Lili Koci,  koja je dodala recepte iz albanske gastrozofske tradicije. Knjigu je objavila DEA – Društvo albanskih umjetnika. 

Zbirka pjesama Mjera, oblik, ogledalo nastala je tijekom prošle i ove godine, a podijeljena je u tri cjeline. Prva je ”mjera”,  dakle  –  samo pjesme; druga, „oblik”,  odnosi se na pjesme u prozi. Treća cjelina je ”ogledalo”, što se pak odnosi na fantazmagorije koje korespondiraju s  ”Hazarskim rečnikom” Milorada Pavića.  Pjesme je objavio Štajergraf.

Pogled u noć, šesta knjiga Marijana Grakalića, u tisku je kod nakladnika  Literris, promocija koje se očekuje u studenom. Riječ je o romanu koji predstavlja  treću knjigu iz zamišljene trilogije o povratku, a tematizira povratak iz Domovinskog rata, iz kojeg se ovoga puta vraća branitelj po imenu Filip Latinović. Autor je rukopis započeo još 2013. godine, osmišljavajući svaki detalj priče. Već smo navikli na Grakalićeve književne fantazije, no ovaj put nas čeka još novih stilskih iznenađenja…
Tko je Marijan Grakalić, pisac i pjesnik, donekle možemo pročitati u novom broju časopisa Republika, gdje autor Igor Žic donosi tematski tekst o Marijanu Grakaliću i njegovoj obitelji naslovljen „Postojani kositreni vojnik“, a potaknut je zbirkom Pjesme vojnika.  Žic kao poklonik književnosti, napose Istre, Kvarnera i konačno Rijeke, zapazio je na jednom mjestu kako je Marijan Grakalić ”nestalan” (unatoč dvadesetak objavljenih knjiga i mnoštva tekstova objavljivanih po časopisima, zbornicama i novinama!). Nestalan možda može zazvučati kao starinski mu sinonim vijoglav, što je pjesniku i piscu ustvari epitet koji ga obilježava kao onoga koji vidi i razumije na dugo i na široko, a to potvrđuje i činjenica da je Marijan Grakalić ušao i u prije spomenutu antologiju, da je kao autor neumoran te da u pripremi već ima zbirku pjesama pod radnim naslovom Akademija amputiranih, izlazak koje se očekuje u veljači iduće godine. Također, već iduće godine priprema objaviti  novi roman , ustvari treći nastavak spomenute ratne trilogije o povratku, u kojemu se glavni lik vraća kući iz Drugog svjetskog rata, ustvari iz logora u Jasenovcu.  A sve, kao, vijoglav!

Na stražnjoj terasi kuće našega pisca žive dvije mačke, za koje ovaj pisac vjeruje da su inkarnacija njegovih prošlih života, jednoga svećenika i jednoga lopova, te da za tih svojih nestalnih ili vijoglavih trenutaka s njima komunicira o raznim svjetskim misterijama.