AH, TO UZVIŠENO DONJE RUBLJE

Jeste li znali da stari Grci nisu ništa nosili ispod haljina? Imate li pravu informaciju kada je rođen grudnjak ili  kada su se počele nositi gaćice? Čak i ako ste muškarac, nije teško zamisliti da se bez ta dva komada odjeće većina žena osjeća u najmanju ruku neugodno. Ipak, mnogo je vode proteklo prije nego se došlo do donjega rublja, mnogo se puta mijenjao način na koji su žene nosile donje rublje ispod odjeće. Fascinantna povijest nošenja donjega rublje donosi ne samo kako se mijenjala moda, nego i na što je sve utjecala kulturna revolucija, kako se mijenjao odnos između spola, ali i odnos prema seksualnosti u zapadnome svijetu. Počnimo od antike…

Objavljeno: 15.12.2019.

Novi trend donjeg rublja i novi termin u rječniku mode – balkonet.

Rublje je, čini se, „rođeno“ u drevnome Egiptu, kada su žene plemića počele nositi tanke tunike ispod vanjskih, kao neku vrstu podsuknje. Stari Rimljani i Grci, manje stidljivi njihovi nasljednici, nisu nosili ništa ispod tunike  – i to je istina i za žene i za muškarce. U nekim slučajevima, za fizičku aktivnost i kao kupaći  kostim, nosila se subligatula (od subligare, vezati ispod) i zavoj naprsnik, poput onih kakvi se mogu vidjeti na mozaicima termi  u Rimu, što je  prvo umjetničko  svjedočanstvo na području “intimnoga rublja“. Ono što se dogodilo u razvoju odjeće u srednjem vijeku tek treba utvrditi, jer se odjeća, budući da je bila od prirodnih materijala, ponajviše lana –  razgrađivala,  dok nije nestala tijekom stoljeća, a ne postoje pisani zapisi koji govore o detaljima donjega rublja. Nedavno su tako arheolozi sa Sveučilišta u Innsbrucku napravili zanimljivo otkriće u austrijskom dvorcu Lengberg:  tijekom iskapanja otkrili su ono što bi moglo biti grudnjak iz 15. stoljeća, nevjerojatno nalik na  primjerak pedesetih godina 20. stoljeća.  

KAKO JE KATARINA MEDICI UTJECALA NA MODU: Čini  se da je Katarina Medici, supruga kralja Henrika II Francuske, uvela korištenje uskih hlača za skrivanje intimnih dijelova tijela tijekom jahanja. Ubrzo su joj hlače, koje naziva “braghesse”, postale sredstvom  zavođenja: napravljene su bile od tkanine protkane zlatom i srebrom, ukrašene vezom i dragim kamenjem. Nositi ih značilo je neozbiljnost i slobodu odijevanja. Crkva ih osuđuje i proglašava sredstvom opscene i požude. Prostitutke su, međutim, vrlo brzo prihvatile „braghesse“, koje su potom postale simbolom njihova rada. A onda ih je prihvatilo i plemstvo. Procjenjuje se kako su na početku 18. stoljeća samo tri od sto  plemkinja nosile „braghesse“. Vrlo brzo nakon toga moda nošenja „donjih hlačica“ proširila se do te mjere da su se našle i u ormaru običnih ljudi.

 U doba kraljice Elizabete I, kada je i nastao tzv. elizabetanski korzet, idelna širina struka bila je svega 33 centimetra!

DUGA VLADAVINA KORZETA: Tijekom renesanse pojavile su se prve podvezice, korzeti i krinoline. Zahvaljujući krinolinama vratilo se trajno korištenje gaćica, kako bi se omogućio tračak privatnosti za žene.  Korzet  će biti zvijezda ženskog ormara tijekom najmanje 400 godina; postao je instrumentom mučenja i zavođenja, uzrokovao urođene mane, pa čak i smrt. Taj high-end ojačana je kitova kost koja stiska struk i podiže ženske grudi. Simbolom važnosti korzeta postao je plakat iz Velike Britanije, nastao 1891. godine, na kojem su prikazane dvije žene koje nose steznik s električnom baterijom, koja, prema proizvođačima, dodaje eleganciju, ali i sugerira da je dobro za dišni sustav te da ima moć liječiti reumatizam i probavne smetnje.

Kako se mijenjao pojam o ljepoti ženskoga tijela, tako se mijenjao i izgled te izrada donjega rublje. Ne može se reći da u nekim razdobljima žene nisu morale jako trpjeti kako bi bile zavodljive i lijepe.

U ranim dvadesetima prošloga stoljeća žensko donje rublje postalo je sve jednostavnije. Grudnjak, radost svake žene, datira iz 1889, zahvaljujući Hermine Cadolle i Parizu. U opću upotrebu došao je pak 1914, kada je bogata dama iz New Yorka kupila skupu večernju haljinu. Nakon što je shvatila da je haljina svijetla i da radi obrise njena tijela,  uz pomoć svoje sluškinje izradila je grudnjak od dvije maramice, malo trake i komada gumene vrpce.

Velik utjecaj na modu i upotrebu donjeg rublja imali su filmovi. Žene su se prepoznavale i identificirale i rubljem s junakinjama iz filmova. Dizajneri i proizvođači trljali su ruke. Jedan od najkopiranijih jest lik Arletty u filmu „Hotel du Nord“, Marcela Carnéa, iz 1938. U modu je tada ušao novi odjevni komad – nazvan kombine.

Čak su i čarape  nezamjenjive u ranom dvadesetom stoljeću. Tijekom Drugog svjetskog rata žene nose čarape, ali su one s natom toliko prevladale da su na nozi crtale nit – kad nisu imale mogućnost nabaviti čarape s natom. Nakon 1955. ovaj trik više nije ni potreban jer je nestalo šivanja čarapa. Tajice su u modu ušle nedugo nakon toga, već 1959. godine, u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1867. u Francuskoj je prodano više od 11 milijuna korzeta, a nakon Prvog svjetskog rata posve je nestao. Pedesetih godina prošloga stoljeća,  pod impulsom u  “novi izgled”, modna kuća Dior lansirala je  rafinirano rublje, moderno, za razne prilike – prije dolaska na klizanje nevidljive grudnjake, seksi, funkcionalne, kakve smo nastavili nositi u 20. i 21. stoljeću. O tome je mnogo prikazano na  izložbi u Parizu 2015. godine. Premda je održana u čast slavne Jeanne Lanvin, na izložbi je prikazan sjajan presjek razvoja donjeg rublja u cijelom prošlom stoljeću. “Ova retrospektiva izdvaja neke od ključnih izuma kao što je 1880. godine u Francuskoj nastao korzet sklopiv s elastičnom tkaninom, prvi grudnjak, svojevrsni pojas kao elastični steznik.  Donje rublje je inteligentnije, poboljšava tjelesne obline zahvaljujući Lycra vlaknima “, kaže modna povjesničarka Catherine Ormen, za koju evolucija intimnog rublja  nije sinonim za emancipaciju žena kao što smo mislili.

Veruscha, kultna manekenka s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, poznata je postala upravo po revijama i fotografijama u donjem rublju. Preteča je anđelica tvrtke Victoria Secret…

A KOJE SU FUNKCIJE DONJEG RUBLJA? Čak i danas, kad govore o svom donjem rublju, mnogi ljudi oklijevaju, ublažavaju pojam “slip”, “komad ispod” itd …  Istina je  da se hlače nisu razvijale u kronološkom smislu, ali su se zbog prilagođavanja i mode, zbog tradicije i mentaliteta, koji prevladavaju u različitim povijesnim razdobljima i u različitim društvima, prilagođavale i, s vremena na vrijeme, nestajale u potpunosti iz ormara. Utvrđeno je kako gaće, u biti, imaju tri funkcije: osiguravaju i čuvaju higijenu te štite osjetljive dijelove tijela;  čuvaju estetiku (posebno za dječake …), kako se ne bi kompromitirali dok “rade neprimjerene pokrete”.  Predak gaćica, kažu povjesničari mode, jest  subligaculum, što i danas koriste najčešće plesači i sportaši koji ne žele  pokazati svoje privatne dijelove tijekom vježbe ili plesa. Dugo muškarci nisu nosili ništa. Gospoda i senatori, pa čak i barbari, kad je Rim posrijedi, nosili su neku vrstu hlačica. Svi ostali drevni narodi koristili su tip tange.

Rimski ratnici, gladijatori, kako to vidi filmska industrija, nosili su poveze preko
intimnoga dijela tijela, učvršćene posebnim remenima.

POJAS NEVINOSTI ILI KOMAD ODJEĆE: Vrlo popularan odjevni predmet, uvijek i samo između plemenitih dama (a pogotovo između njihovih očeva i muževa …), jest  tzv. pojas nevinosti, koji su žene koristile kao prepreku nepoželjnom ponašanju žena kada bi im muškarci išli u rat, ali i kao samoobranu za ženu u slučaju invazije ili pljačke, odnosno nasilja kada su žene bile same. Legenda kaže da je to pravi instrument mučenja i da su ga u upotrebu unijeli križari. Vrijeme je to kada se žena smatra isključivo muškim vlasništvom. Pojas nevinosti je željezni alat koji se stavljao oko struka poput pojasa, a dva remena, koja su počinjala od centra sprijeda i centra odostraga, spajali su se između nogu i zaključavala.  Obavljanje svih bioloških funkcija, uključujući menstrualni ciklus, osigurano je nizom manjih rupa i učvršćeno. Isprva nije bio jasno osmišljen, pa je padao među noge – kako se žena kretala. Zbog ponosa u čuvanju svoje „časti“ pojas nevinosti je usavršavan, ukrašavan, dodavani su biseri, ukrasi, svilene tkanine. I nitko u tome nije vidio vulgarnost.

Pojas nevinosti u 16. i 17. stoljeću utjecao je na proširenje popularnosti hlačica. Crkva, na tragu inkvizicijskih razmišljanja, žene smatra odveć hrabrima, a hlačice ispod halja „sotonskim znakom požude“. Još gore,  ženske gaćice smatraju se nezgodnima, grubima i uglavnom beskorisnima. Nakon nekog vremena, međutim, zakoni su revidirani i gaće su  postale obvezne, posebice za jahačice. Naime, ako bi pale s konja te se ustanovilo da nemaju gaćice – mogle su završiti na sudu.

Cijelo 19. stoljeće prepuno je otkrića, borbi za razna prava, pa je i način odijevanja pretrpio razne izmjene. Neke od njih najvidljivije su na korzetu, dijelu intimnoga rublja koji nakon 400 godina i dalje biva superiorni odjevni komad.

DOBA VIKTORIJANSKOGA MORALA: Nakon doba raskalašenih De Sada, Casanove i ležernijega pristupa ženskoj seksualnosti, posebice u Francuskoj i Italiji, u Engleskoj je, u vrijeme kraljice Viktorije (1837-1901), novi moralizam dosegao neviđenu razinu: čak se i noge stolova povezuju platnom, kako  ne bi ostavljali nepristojan dojam, a žene su odbijale spavati u sobi sa slikom muškarca na zidu.Odnosi između muškarca i žene riješeni su na jako obeshrabrujući način: žene u dobi za sklapanje braka preporučano je odabrati ozbiljna čovjeka, strpljiva i najmanje deset godina starijeg. Nakon što bi se sreli u društvu,  muškarac nije smio pristupiti ženi koja mu se sviđa. Žena nije u društvu smjela prekrižiti noge, smijati se glasno ili gledati ravno u oči. Gaćice toga doba bile su dužine do gležnja, što se nije moglo naslutiti zbog dužine suknje.

U Parizu se, u Palais Galliera, u suradnji s Alberom Elbazom, umjetničkim direktorom modne kuće  Lanvin,  najstarije francuske modne kuće, do 25. kolovoza 2015. godine održala jedna od najsveobuhvatnijih izložbi donjeg rublja, a posvećena Jeanne Lanvin (1867-1946).  Izloženo je više od stotinu modela iz nevjerojatnih zbirki Palais Galliera i Lanvin baštine. Na slici je jedan od modela s izložbe, kultni korzet.

STOLJEĆE DONJEG RUBLJA:  Povijest rublja povezana je s oslobođenjem žena i promatranjem evolucije intimnoga. Sve to do početka 20. stoljeća, kada je počelo konačno i neosporno oslobođenje od svih onih vrsta odjeće što je mučila žene s tijesnim steznicima, a onda emancipacija i oslobađanje žena iz svih ograničenja. Oslobođenje žena ide ruku pod ruku s industrijalizacijom, novim materijalima, novim filozofijama, nastajanjem prvih industrijskih gaćica i grudnjaka, a posebno s novim prozirnim tkaninama, napuštanjem dotadašnjeg teškog donjeg rublja. Žensko rublje najviše koriste djevojke. Stare gaćice su skraćene, postale su kratke hlače i gaćice; pronađen je najlon, na tržištu se pojavljuju prve čarape; donje rublje postaje bitni dodatak za svaku ženu, što traje do danas. Drugi svjetski rat, novi ekonomski koncept, drugačije gospodarstvo, nova prediva  postaju pristupačna i donje rublje napokon je dostupno na širem tržištu. Uz emancipaciju  žena,  emancipira se i potrošnja, uočava se promjena kursa prema slobodi čak intimnog ženskog, stvoren je mit najlonskih čarapa. Godine 1947., Christian Dior lansirao je novi izgled žene, što je znatno utjecalo na razvoj donjeg rublja. Krajem šezdesetih godina, kada je grudnjak postao simbol ženske emancipacije, donje rublje je minimizirano: postao je praktičan, udoban, nevidljiv. “Paradoksalno“ – ustvrdit će modna kritičarka Ormen. „ Nikada kao tada nije se prodavalo više donjeg rublja.“ Devedesetih u modu ulazi “porno-chic“: vraća se seksi donje rublje s halterima, čipkom i svilom. U modu se vraća najlon, lycra, vlakna koja sadrže masnoće, ravnaju trbuh, poboljšavaju grudi, oblikuju stražnjice, sakrivaju nedostatke.

Ono što je danas neosporno u povijesti mode jest silan napor tijekom stoljeća da žensko
 tijelo bude istaknuto, da se pokažu obline, istakne struk, u pojedinim razdobljima
da se prekriju, sakriju grudi. Skica korzeta iz 1881. pokazuje tendenciju smanjenja
 „okova“ na ženskom tijelu. Pojavom novih elastičnih materijala žene su
istinski odahnule, premda se nisu prestale stezati, ali ovaj put u prihvatljivo čvrstim steznicima.

 KAKO SE UZ RUBLJE MIJENJAO OBLIK TIJELA: Nakon Prvog svjetskog rata žene pokazuju znatno veću brigu i zanimanje za  donje rublje. Nedostatak tekstila dovodi do revolucionarne promjene: rublje postaje funkcionalno, pa nastaje bitan trenutak za tržište, koje odjednom guta sve što se može proizvesti. To pak uvjetuje, zbog manjka materijala, proizvodnju manje bogatih komada donjeg rublja, ali sofisticiranijih.

Drugi veliki preokret za donje rublje dogodio se sedamdesetih godina 20. stoljeća. Seksualne revolucije označile su tada prekretnicu za donje rublje. Feministički pokret označio je izbjegavanje  grudnjaka jer je to značilo oslobođenje žena, kroz oslobađanje tijela. Iako se još uvijek koristi, grudnjak je tada bešavni, svijetli i transparentan. Konačno, hippy pokret u modu unosi uglavnom prirodne materijale kao što su pamuk ili čipka.

Egipat i Rim poznavali su donje rublje u svojim improviziranim verzijama. Zanimljivo je da donje rublje u Egiptu nose više robovi i ljudi koji rade. U Rimu se donje rublje koristi najviše kako bi se pokrili intimni dijelovi tijela u termama.

DONJE RUBLJE I ŽENSKA SILUETA: Počevši od 1870. godine koketna žena mijenja siluetu, uključivši krinolinu, koja nestaje oko 1899. Od 1880. do 1890. oblik tijela se i dalje mijenja. To je zlatno doba oblika ženskoga tijela, koji prati zaobljeni trbuh, korzeti koji su najviše ogrezli u kolektivnoj mašti. Oni imaju nevjerojatan oblik pješčanoga sata. U 1889. osnivačica kuće Cadolle, Hermine Cadolle, predstavlja prvi prototip grudnjaka tijekom Paris Expoa kao “Wellness”. No, toj je slavi također zaslužan korzet. Godine 1904. pojam grudnjak ušao je u rječnik “Larousse”,  a 1912. godine  riječ se pojavljuje i u Oxford English Dictionary. Naziv “grudnjak” koristiti se, međutim, u zemljama engleskog govornog područja od 1937. godine.

Mlada Amerikanka Mary Phelps Jacob  pozvala je 1913. Caresse Crosby, koja je došla na idejuda se napravi grudnjak s nitima i sigurnosnom iglom. Patent je već sljedeće godine pokušala plasirati na tržištu, ali uzalud.  Međutim, svoj je patent prepustila Warner društvu. La Belle Epoque (1900-1914) je pak razdoblje kada su unesene značajne promjene u obliku donjeg rublja. Trbuh više nije bilo potrebe zaokruživati korzetom. Stražnjica se projicira natrag, vrlo zaobljena i širokih bokova. Prsa niska. Ovo novo rublje izumila je Ines Gaches-Sarraute (riječ je o poznatom stezniku). Nakon Belle Epoque rat preuzima područje mode, tekstilna industrija mobilizira ratne napore, ali donosi najudobnije rublje. Žena uvijek mora pokazati samostalnost i osviještenu kupnju. Ona mora ostati slobodna – i to je prvi korak ka zaustavljanju uobičajena luka korzeta. Promjenu haljina i odjeće općenito diktiraju potrebe. Stranke i društvena okupljanja zamjenjuju obvezama i pogrebima, to je ujedno razlog zašto su tamne boje postale standardom. Monokromatski izgled prevladava. Suknje se režu iznad gležnja kako bi se uštedjelo tkaninu. Grudnjaci se proizvode od lana, kako su se i davno prije proizvodili. Međutim, svila, muslin ili batist pojavljuju se već oko 1920. Kombinezon, tipična odjeća toga doba, održat će se sve do 1960. Nadalje, čarapa Trojan stvara takozvani mali brod,  gaćice od pamuka.

Između dva rata (1918-1939) silueta se opet mijenja, pa su grudi prema naprijed, bokovi i stražnjica unatrag, nakon čega slijedi još funkcionalniji dizajn,  prilagođen potrebama vremena. Za razliku od burnih dvadesetih prošloga stoljeća, kada je prevladavao dječački izgled u žena, a u trendu bile male grudi, već 1920. izbjegava se grudnjak, a korzetu nema mjesta. Modni dizajneri poput Paula Poireta i Madeleine Vionnet označili su finije linije s vrlo malim grudima i uskim bokovima.

Pedesete godine prošloga stoljeća donijele su veliki boom u modi, filmskoj industriji, proizvodnji novih materijala. Prethodnih desetljeća oslobođeno od grubih materijala i nepotrebnih stega, donje rublje sve je stiliziranije i ženstvenije. Novi materijali omogućavaju iznimnu dopadljivost i praktičnost. Istodobno, mnogo se polaže i na boje donjeg rublja. Toliko je postalo bitno da niti jedna filmska zvijezda nije to postala a da se nije propagirala u donjem rublju ili kupaćem kostimu.

RAZDOBLJE NOVIH UMJETNIH MATERIJALA:Godine 1930. pojavljuje se rayon, što otvara put za realizaciju modernih grudnjaka. Viskoza je stvorena da zadovolji potražnju sličnih tkanina od svile, ali ekonomičnijih. Prva verzija je napravljena od pulpe stabala. Nakon viskoze, 1938. pojavljuje se potpuno umjetno vlakno iz molekularne sinteze.  Zahvaljujući ideji Mary Phelps, prva promjena pripisuje se trojici braće Warner (SAD,) koji su razvili rastezljive tkanine (osnove i potke). To nije sve, do četrdesetih pojavljuju se i najlonske čarape, a rezultat su istraživanja koje je trajalo gotovo 10 godina. Jeftini najlon Dupont de Nemours uznemirit će svijet donjeg rublja s jedinstvenim prednostima: svijetle, krute, brzo sušenje, bez potrebe glačanja, zamijenit će i najkvalitetnije tkanine. Howard Hughes 1943. godine stvara novi tip grudnjaka, model s ojačanim okvirima, sa šiljatim grudima. Godine 1946. tradicionalni korzeti samo su za kazalište, operu, snimanja, za filmske zvijezde. U svakodnevnom životu, korzet više ne postoji, ali to ipak ostaje mjerilo za donje rublje.  Moderni korzet je izmišljen u  Couturier Marcel Rochas, 1946. godine, za njegovu omiljenu glumicu Mae West. Omiljena boja donjeg rublja postaje isključivo bijelo ili boja kože. U pedesetim godinama u modu se vraća standardizirani ženski lik s velikim grudima, uski struk, ravni i široke bokovi. Lejaby 1956. predstavlja epohalni push-up grudnjak…

U ranim šezdesetima industrija rublja zabilježila je velik rast. Lycra se ocjenjuje kao otkriće stoljeća. Pripadnost obitelji sintetičkih vlakana podebljava pojava elastana (spandex u SAD-u). Ova nit djeluje kao opruga, u mogućnosti je vratiti svoj izvorni oblik, bez deformacija nakon što je rastegnuta do sedam puta svoje dužine. Umnogome će to pridonijeti pojavi i nošenju mini suknje. Sedamdesetih, za seksualne revolucije, grudnjak je „zabranjen“.  Doba zabrane rublja utjecao je na veliki val hippy stila, koji slavi čipku, što se dobrim dijelom održalo do danas. Osamdesete je pak obilježio veliki povratak finog donjeg rublja. Chantal Thomass, primjerice, stvara kolekciju u kojoj se čarape i podvezica pojavljuju kao seksi i sofisticirano rublje. Žene koje nose čarape u to doba djeluju šarmantnije i elegantnije.

Otad do danas rublje je moćan simbol ženstvenosti. Podvezice su, primjerice, predmet mašte ili fetiš za velik broj muškaraca.  Danas donje rublje igra dvostruku ulogu: funkcionalnost i zavodljivost. Proizvođači su se podijeli u dva tabora – na one koji vole čipku i one koji favoriziraju zavodljivost. Godine 1994. Eva Herzigova je prvi top model by Wonderbra koja je odlučila „oživjeti“ brand. Osim lascivna  pogleda i seksi usana, slavni push-up naglašava  njezine  prekrasne grudi, pa postaje fenomen masovne kulture. U ranim dvijetisućitima tijelo mora biti glamurozno i ​​mirno. Rublje opisuje tijelo, čini ga senzualnim, privlačnim. Udobnost i stil su također bitni. Intimnost koja vlada između kože i materijala ultimatum je tekstilne revolucija. To je zasad zenit rublja. Specijalizirani dućani se množe, koncepti također, a donje rublje je sastavnim dijelom demokratizacije života. (N.K.B.)

VRIJEME JE ZA NJEGU DRVOM!

Maderoterapija, odnosno terapija drvenim predmetima, anticelulitna masaža i oblikovanje tijela, nazivom potječe iz Kolumbije i temelji se na upotrebi anatomski dizajniranih alata od drveta koji čine terapiju posve  prirodnom, bez alergijskih reakcija na kožu. Kao terapija, to je ustvari alternativa redovnoj masaži za klijente s nerazmjernim masnim naslagama i celulitom, ali i estetskoj, terapeutskoj i masaži lica ...

Objavljeno: 10.02.2019.

Njega kože i dijelova tijela zahvaćenih celulitom postiže se posebno dizajniranim drvenim   instrumentima, čiji reljefi su stručno rukom izrađeni.

Alternativna, dakle, terapija, tisućljetnog podrijetla, koja potječe iz orijentalnih kultura, gdje se koriste drveni elementi za masažu s višestrukom svrhom, pomažući na taj način zdravlju, ali i opuštanju, nazvana je jednostavno  – maderoterapija (španjol. madera-drvo, terapia – terapija). Dizajn materijala koji se upotrebljavaju u načelu je rustikalan, pa je prije bilo vrlo teško rukovati njime, jer je njegova primjena imala ozbiljne teškoće zbog reljefnoga oblika  i težine drva, ali i to jer se alat teško prilagođavao različitim oblicima tijela.  

Povijest maderoterapije, odnosno liječenja drvom, poznata je u orijentalnim kulturama već više tisuća godina, a svojom je širokom primjenom dopuštala uporabu elemenata od drva u različitim postupcima fizičkog oporavka, primjerice – kod bolova u mišićima, ali i u svrhu postizanja energetske i mentalne ravnoteže. Danas, u 21. stoljeću znanost podržava ovu terapiju kako bi pronašla sličnosti u kemijskom sastavu ljudskog bića i drva, odnosno kako bi se postigla savršena ravnoteža u prirodi čovjeka zahvaljujući svojstvima koja drvo daje.

Primjena maderoterapije podređena je protokolu koji pacijent zahtijeva, a prvenstveno je osmišljena za   poboljšanje zdravlja, a potom i za njegu tijela i opuštanje.

 NOVA STARA GRANA ALTERNATIVE:  Nakon godina studija i istraživanja, stručnjaci u području alternativnih terapija u Kolumbiji (gdje je naziv prvi put i upotrijebljen) dali su „život“ ovoj tisućljetnoj tehnici krajem prošloga stoljeća, osmislivši nanovo reljefnost drvenih elemenata  koji odgovaraju anatomiji tijela, a koji se mogu koristiti izravno na koži. Na profesionalnom planu  estetike i zdravlja, učinjena terapija postala je najučinkovitija tehnika u različitim estetskim i relaksacijskim postupcima.

Maderoterapija, odnosno terapija drvenim predmetima, anticelulitna masaža i oblikovanje tijela, temelji se na upotrebi anatomski dizajniranih alata od drveta koji čine terapiju posve prirodnom bez alergijskih reakcija. Ta je terapija alternativa redovnoj masaži za one s nerazmjernim masnim naslagama i celulitom. Prednost korištenja specijalno dizajniranih drvenih instrumenata omogućuje intenzivan pritisak na vlaknasti celulit i uklanjanje masnih naslaga zajedno s drugim toksinima.

Tehnika maderoterapije uključuje niz pokreta koji se ponavljaju s više od deset različitih drvenih instrumenata. Primjenjujući te instrumente na mišiće, masne naslage i na celulit, stimulira se limfni sustav tijela i time ga se oslobađa od nakupljenih toksina. To oslobađanje od toksina stimulira pak metabolizam za sagorijevanje masti, uništavaju se otporni džepovi celulita, smanjuje oticanje kože te izglađuje pojava narančine kore. Rezultati maderoterapije tehnički su dokazani kao najučinkovitiji neinvazivni postupak s vidljivim rezultatima na samom početku terapije.

Drveni alati za maderoterapiju izrađeni su tako da djeluju anatomski. Presvučeni su prirodnim sastojcima, s ugodnim mirisima, a primjenjuju se u skladu s anatomijom korisnika i prema onome što treba tretirati. Trenutno je u trendu toniranje, profiliranje dijelova kože (uklanjanje celulita) i redefiniranje figure.

PREDNOSTI I TEHNIKE MADEROTERAPIJE: Među najvažnijim učincima maderoterapije smatra se to što: poboljšava cirkulaciju krvi; uređuje cirkulaciju limfe; tonizira i učvršćuje slojeve kože; poboljšava proizvodnju kolagena i vitamina E, koji su nezamjenjivi sastojci za kvalitetu kože i koji se tijekom godina gube. Zatim – obnavlja emulziju kože; revitalizira i reaktivira živčani sustav; jača psiho-motorički sustav; poboljšava tonus mišića; uklanja pojavu celulita (panniculosis); potiče duboko opuštanje i regulira energetske centre…  

Mnogima će biti značajno i to što poboljšava disanje, postupno ublažava simptome nekih bolesti, što je sekundarni čimbenik masaže. Jača, također, imunološki sustav i, možda najznačajnije – smanjuje lokalne masti te postiže  savršenu sinergiju između duha i tijela.

Ova tehnika ima visok postotak djelotvornosti u eliminaciji celulita, pa se u novije vrijeme intezivno koristi kao anticelulitna terapija za masažu u estetske svrhe, jer uklanja, primjerice, rupice u stražnjici ( koja je zbog gravitacije izgubila tonus ili čvrstoću) i bedrima te kožu čini glatkom i zdravom.

Dizajn svakog korištenog elementa maderoterapije omogućuje stimuliranje različitih slojeva debljine kože, trajno uklanjanje simptome narančine kore, a   rezultati se mogu vidjeti nakon prve primjene, bez obzira na stupanj nakupljanja masti, čak i u zonama edema, koje se mogu liječiti bez problema i bez oštećenja tkiva.  

NJEGA LICA I GRUDI: Odgovarajući tretman za oblikovanje dojki i povećanje grudi, smanjenje dvostruke brade, reafirmacija lica, toniranje i slabljenje ekspresijskih linija zasnovan je na instrumentima osmišljenim kako bi se postigli vrlo vidljivi rezultati bez oštećenja ili promjena na koži. Posrijedi je stopostotna prirodna neinvazivna tehnika, pomoću koje se željeni učinak postiže  na prirodan način i bez negativnih nuspojava.

RELAKSACIJA I ELIMINACIJA STRESA:  Maderoterapijski tretman za opuštanje, temeljen također na drvenim elementima i ciljanom masažom, opušta i smanjue razinu stresa, a vrlo je djelotvoran kod osoba izloženih jakim fizičkim naporima ili kod onih s prekomjernom tjelesnom težinom. Posebno namijenjenim instrumentima  duboko se stimulira svaki mišić, ublažavaju bolovi u mišićima i zglobovima, otklanja nelagoda. Prednosti su bezbrojne, jer stimulans u koži omogućavaopuštanje, izjednačavanje energetskih centara i poboljšavanje neuromišićnog i fiziološkog stanja.

Primjena maderoterapije podređena je protokolu koji pacijent zahtijeva, a prvenstveno je osmišljena za poboljšanje zdravlja, pa je alternativna grana komplementarne medicine, refleksologija, po uzoru na maderoterapiju, obogaćena terapijom  za opuštanje primjenom drvenih elemenata za izvođenje refleksoloških masaža, kako bi se pacijent opustio i smanjio stupanj stresa.

Masseur treating patient with therapeutic massage treatment

 MADEROTERAPIJA  LICA:  Terapija pomlađivanja i njege lica, vrata i dekoltea, zasnovana na maderoterapiji, savršen je izbor za one koji masažom žele opustiti um i mišiće lica, dobra je za ljude koji imaju migrene, kao i za one koji puno vremena provode radeći pred računalom, pa imaju problema s vidom.  Terapija je neinvazivna metoda u kojoj se tretiraju bore, lice postaje svjetlije i bez toksina. Pomoću drvenih instrumenata prodire se duboko u kožu kako bi se remodeliralo lice, aktivirali fibroblasti i proizveli više kolagenskih i elastičnih vlakana. Određeni pokreti utječu na mišićno tkivo, cirkulacijski i limfni sustav koji povećava opskrbu hranjivim tvarima i kisikom u stanicama.

Terapije se mogu koristiti kao dio klasičnog tretmana, gdje će svaki pojedinačni  postupak imati svoj učinak. Za konkretniji rezultat, preporučljivo je napraviti 6 – 10 masaža u jednoj seriji, svaki drugi dan. Ako ste stariji od 50 godina, seriju treba ponoviti sljedeći mjesec, nakon čega valja stanje i održavati. Trajanje terapije (30 minuta)  uključuje i piling. 

Tretmani se primjenjuju u principu 10 puta u jednoj seriji. Prvi rezultati mogu se očekivati ​​nakon nekoliko masaža, ali za stvarne i dugoročne učinke mora se postići najmanje tri serije. Masaže se obavljaju svaki dan. Ako postoje osjetljiva i bolna područja, prve tri masaže mogu se obavljati svaki drugi dan, a zatim nastaviti svaki dan. Masaža može trajati 30 minuta, kada se liječe noge i gluteus. Ako su uključeni trbuh i struk, tretman traje 45 minuta.

 NEKE UPUTE ZA DOBRU MADERATERAPIJU:  Maderoterapija se nepreporučuje trudnicama, dojiljama i ženama koje su upravo rodile ili još doje, njima se savjetuje sačekati najmanje 4 mjeseca kako bi obnovile hormonsku ravnotežu i nakon toga tek postigle puni učinak terapije. Također, maderoterapija se ne preporučuje osobama s izraženim kapilarama i venama.   Prvih nekoliko masaža može biti bolno, a onda tretmani postaju vrlo opuštajući.Modrice nisu inherentne ovoj vrsti masaže, ali se mogu pojaviti u preosjetljivosti u prvoj seriji, kao i u nestručnom  rukovanju drvenim instrumentima, jer maderoterapija je neinvazivni postupak koji koristi drvene alate kako bi stimulirao svako područje tijela bez uzrokovanja oštećenja tkiva, savršeno za tretiranje svakog dijela tijela i živčanoga sustava, stvarajući mir, emocionalno blagostanje.  

TERAPIJA IZ PRIRODE: Pravo podrijetlo maderoterapije  izgubljeno je u magli vremena. U orijentalnoj tradiciji bilo je tipično koristiti se različitim vrstama masaža (tuina, tajlandska masaža, itd.) Alati za postizanje željenih rezultata bili su – kamenje, bambus i drvo, a i danas su to elementi koji se lako pronalaze u prirodi i koji sadrže vibracije što su u skladu s ljudskom prirodom i zemljom.

Međutim, prototipovi modernih valjaka rođeni su u Punkt Rolleru, u Njemačkoj, oko 1920. godine, zahvaljujući tvrtki “Mark on the Brow”, i namijenjeni su bili za samomasažu, a izrađeni od gumenih i drvenih ručki. Zbog materijala koji nisu pogodni za masažu i činjenice da su dizajnirani za samomasažu, kratko su se upotrebljavali  i njihov potencijal nije bio u potpunosti shvaćen. Korištenje ovih alata naknadno je preuzeto i produbljeno. Pravo značenje drvenih alata, pomagala, za masažu prvi je ozbiljno shvatio Wilson Patino, koji u Kolumbiji i širom Južne Amerike podučava ovu tehniku, ​​gdje je danas vrlo poznat i čija su iskustva često korištena. Zajedno s masažom koja se izvodi tehnikom maderoterapije, uvijek mora, kao osnova, biti prisutna dobra masaža, izvedena rukama, koja priprema tijelo za primanje različitih alata, kako bi se postigli najrazličitiji rezultati.  

 Instrumenti maderoterapije, rekli smo, izrađuju se od drva, točnije bukovine ili cedrovine, na zanatski način. Potpuno su bez kemijskih otapala, akrilne, vinilne, alkidne i biocidne smole. Obrađeni su na tradicionalan način i presvučeni ekološkim impregnacijama. Impregnant je formuliran isključivo s prirodnim sirovinama, biljnim i eteričnim uljima, biljnim smolama, pčelinjim voskom, obojenim zemljom, a ima ugodne i bazaltne mirise.

 O DRVENIM INSTRUMENTIMA:

 Glatki valjak – prvi je od drvenih elemenata i najvažniji u terapiji. Njegova primjena omogućuje aktiviranje cirkulacijskog sustava, limfnog sustava, stimulira periferni živčani sustav, koji je osnova relaksacije, a reducirajući tretman olakšava eliminaciju površinskih adipocita u hipodermi. Pogodan je za sve tretmane tijela.

Ploča za oblikovanje – jedan je od najboljih instrumenata stvorenih za toniranje, profiliranje najtežih dijelova kože i redefiniranje figure. Omogućava  reafirmaciju slojeva kože, duboko isušujući masnoću koja se uklanja iz adipocita prema najbližem čvorištu. Ploča za kalupljenje olakšava povratnu cirkulaciju i osobito pomaže u problemima disanja.

Švedski kup – posljednji element estetske terapije. Njegovo djelovanje na kožu omogućuje smanjenje lokalizirane adipoznosti, stvaranje oblika struka, leđa, trbuha i toniranje te podizanje stražnjice; uklanja višak tekućine koji je ostao nakon pražnjenja pločom za oblikovanje. Idealan je za oblikovanje i ocrtavanje stimuliranog područja na kraju primijenjenog postupka, oporavlja glatki izgled kože i konačno daje primjetan izgled pomlađivanja.

 Svaki upotrijebljeni element ispunjava određenu funkciju, ali s istim principom koji smanjuje i mobilizira akumuliranu masnoću u najbliže limfne čvorove područja koje se liječi. Masaže napravljene tehnikom maderoterapije ne uzrokuju bol ili nelagodu, unatoč pritisku na područje u kojem su učinjene, osim što su napravljene na spor način i, zahvaljujući pritisku adipocita, one se prazne i počinju se mobilizirati kako bi se kasnije izbacile kroz prirodne mehanizme poput mokrenja.

Za razliku od drugih tehnika koje oblikuju tijelo i smanjuju centimetre, maderoterapija ima vrlo malo rezervi. Naime, tom postupku se ne mogu podvrći osobe s edemima, oteklinama uzrokovanim nakupljanjem tekućina u tkivima, što se obično javlja zbog viška soli ili natrija,osobe s opekotina, a pogotovo ne osobe sa simptomima bolesti bubrega i zatajenja srca. Primjenjujući je izravno na kožu, ovu terapiju ne mogu obavljati ni oni koji imaju dermatitis ili općenito kožne bolesti. Međutim, ljudi s hipertenzijom nemaju nikakvih problema kada je u pitanju maderoterapija. Važno je naglasiti da takva tehnika kontakta s tijelom ne bi trebala biti učinjena na površinama zglobova, a još manje na kralješnici. Maderoterapija se radi na masnom tkivu i njezin je isključivi cilj – smanjiti neugodnosti i oblikovati.

Reiki modernoga doba

Današnje vrijeme velikih promjena i ubrzanoga načina života nužno iziskuje povratak drevnim metodama samoostvarenja i duhovnog napretka. Jedna od takvih metoda, koja uspješno kombinira duhovni razvoj i (samo)iscjeljivanje jest drevna japanska vještina liječenja energijom visoke frekvencije – Reiki…

Objavljeno: 12.01.2019.

Saznajte kako otvoriti ravnotežu čakri da biste uskladili svoj život u svim osjetilima. 

5 načela Reikija:

1. Danas se nemoj ljutiti – osjećaj ljutnje povređuje i nas i druge te nas uništava.

2. Nemoj biti žalostan – smireni um bez tjeskobe bi trebao biti naš cilj jer tjeskoba donosi neharmoničnu energiju.

3. Budi zahvalan – zahvalnost je energija visoke svijesti. Ako zaboravimo osjećaj zahvalnosti i zadovoljstva – gubimo se.

4. Budi marljiv u poslu – učinimo ono što trebamo kroz svakodnevni rad i posao. Lijenost je grijeh spram društva.

5. Budi ljubazan prema drugima – u univerzalnoj dimenziji nema razlike između nas i drugih. Sve je isti duh. Biti ljubazan prema drugima znači dobro se brinuti o sebi.  

Ovih 5 načela Reikija su važne životne upute kojih su se pridržavali drevni sveci, a sam Usui ih je smatrao procesom ostvarivanja sreće i čudotvornim lijekom za sve bolesti. Pojam danas se odnosi na svih pet načela, a označava sadašnji trenutak.

Reiki je prirodna tehnika iscjeljivanja energijom visoke frekvencije, gdje se Rei tumači kao nadnaravna inteligencija; božanska intervencija, odnosno općenito pojam transcendentalnog, dok Ki predstavlja univerzalnu energiju, tj. energiju univerzuma. Prema reikistima, ovu je energiju prvi doživio i spoznao Mikao Usui, utemeljitelj Reiki pokreta, tijekom tzv. misogi meditacije, na planini Kurama Yama.

S javnim podučavanjem Reikija, Usui započinje 1922. godine, pod nazivom Usui-do, dok se pojam Rei-ki koristi samo kako bi objasnio metafizičku i moralnu osnovu toga učenja. On naime nikada nije Reiki smatrao isključivo tehnikom iscjeljivanja, već je u podučavanju naglašavao potpunu samorealizaciju i harmoniziranje života u cjelini. Njegovo je učenje doživjelo velik  uspjeh nakon potresa koji je razorio Tokio, 1923. godine. Tretmani žrtava potresa Reiki energijom polučili su odlične rezultate te samim time privukli brojne zainteresirane. U četiri godine javnoga podučavanja, Usui je inicirao više od  2000 ljudi i u Japanu stekao veliku popularnost kao iscjelitelj.

Formalnu stranu svoga učenja, Usui je definirao postupno, ostavljajući dovoljno prostora svojim učenicima na majstorskom stupnju da je mijenjaju i prilagođavaju svojim gledištima.

Pokret i učenje se polako širilo diljem zemlje, a na Zapad ga je ‘dovela’  Hawayo Takata, pacijentica jednog od Usuijevih učenika koja se za Reiki zainteresirala nakon uspješnoga vlastita  izlječenja. Ona je na Zapadu inicirala  22 učenika u majstorski stupanj, nakon čega se preko njih nastavlja učenje i širenje Reikija po čitavom svijetu, prilagođavajući se vremenu i svijesti stanovništva određenoga područja. Tehnike poduke Reikija doživjele su mnoge promjene, tako da danas imamo nekoliko ogranaka Reikija, od kojih svaki polaže pravo na jedini ispravan način. No,  činjenica je da su sve metode djelotvorne i sve su proizišle iz učenja Mikao Usuija, odnosno Hawayo Takate.

Danas u svijetu prevladava sinteza istočnjačke (tradicionalne) i zapadnjačke metode Reikija, poznata pod nazivom Neo Reiki, te se priznaje kao superiorna iscjeliteljska tehnika i učinkovita metoda duhovnoga rasta i kreiranja pozitivnoga  života.

Broj iniciranih u Reiki u svijetu se procjenjuje na više od 15 milijuna, a samo u Hrvatskoj ima ih više od 10 tisuća.

LIJEČENJE POLAGANJEM RUKU:  Osnova svake tehnike iscjeljivanja, pa tako i reikija,  jest polaganje ruku na bolno mjesto. Polaganje ruku na tijelo čovjeka ili životinje stara je i instiktivna radnja, prva stvar koju većina ljudi učini nakon što osjeti bol na određenom mjestu, jednako kao što životinja liže svoje rane da ih zaliječi i(li) ublaži bol. Jednostavno objašnjenje ovih instiktivnih radnji krije se u činjenici da svako živo tijelo isijava toplinu i energiju, poznatiju kao životna energija – u Polineziji mana, među Indijancima orenda, Indijcima prana, Židovima ruach, a u Japanu znana pod nazivom ki (rei-ki). To je suštinska životna energija Zemlje, planeta, zvijezda i neba.

INICIJACIJA ILI USKLAĐIVANJE:  Da bi se energetski kanali pojedinca otvorili i očistili od blokada, potrebna je tzv. inicijacija, odnosno Reiki usklađivanje, koje obavlja majstor reikija III. stupnja. Inicijacijom osoba prima pojačanu životu energiju (ki) za svoje osobno iscjeljivanje te se povezuje s  izvorom univerzalnog kija. Imenovanje tog izvora energije dopušteno je prema vlastitom nahođenju, a najčešće se koriste pojmovi poput Bog/Božica, Više ja, Univerzum i sl., što ne znači da je Reiki religija niti da je pripojen bilo kojoj religijskoj ideologiji. Vrlo jednostavno, to je izvor samoga života, stariji od bilo koje religijske filozofije.

Nakon inicijacije u I. stupanj Reikija, primatelj postaje kanal za ovu univerzalnu energiju i sve što treba učiniti da bi se sa njome povezao jest fizičko polaganje ruku bilo na sebe, bilo na osobu koju želi iscijeliti, pa ki automatski protiče kroz nju. To je ono što odvaja Reiki od svih ostalih metoda iscjeljivanja. Inicijacije,  naime, nisu iscjeljivački tretman, njima se kreira iscjeljitelj.

NAPLATA INICIJACIJE:  Mnogi upravo ovdje bježe iz svijeta Reikija – jer svaka inicijacija (podsjetimo se da ona predstavlja usklađivanje s valnim duljinama) pretpostavlja razmjenu energija. Primatelju se, dakle, otvaraju kanali za lakši i veći protok energije, dok bi davatelj za uzvrat trebao dobiti odgovarajuću materijalnu energiju – novac (iako ne nužno). Mnogi Reiki majstori su na osnovu ove  ‘razmjene energija’ izgradili čitava mala bogatstva, što skeptici koriste kao osnovni argument protiv inicijacije u ovu izuzetnu iscjelivačku metodu. Međutim, kao i u svemu ostalome, i ovdje se primjećuje utjecaj današnjega materijalnog svijeta. Energija kao takva je neutralna. Nema ni pozitivan ni negativan predznak, već o nama samima ovisi kako ćemo je  koristiti i koji ćemo joj predznak time pripisati. Jednako kao što neki Reiki majstori kroz inicijacije rade na povećanju kućnoga proračuna, tako i vi imate mogućnost krenuti na jednu ili drugu stranu, pri čemu uvijek imajte na umu jedan od fundamentalnih zakona univerzuma: zakon akcije i reakcije (ili kako narod kaže „Sve se vraća, sve se plaća“). Svijet učitelja – majstora je raznolik i ne koriste svi jednake metode podučavanja niti svi traže odgovarajuću nadoknadu energije za svoje pružanje informacija, znanja i energija. Takata je, primjerice, poduku naplaćivala čak i članovima svoje obitelji jer je osjećala da oni koji svoje znanje nisu platili neće to znati cijeniti niti ga primjenjivati. Učitelji koje je ona podučavala nastavljali su takvu politiku, što je dovelo do nedostupnosti i ekskluzivnosti Reikija. S druge strane, među učiteljima je velik broj onih koji se protive naplaćivanju usluga iniciranja jer smatraju da Reiki treba biti dostupan svakome tko ga želi naučiti, te održavaju besplatne tečajeve i inicijacije, ponekad određujući neku simboličnu cijenu kako se stečeno znanje ne bi olako uzelo, odnosno kako bi se zadovoljio ljudski ego. Na kraju, nema ničeg lošeg u samoj naplati Reiki seanse ili inicijacije. Svaka osoba, pa tako i reikist učitelj/iscjelitelj ima pravo živjeti od svoga rada, dok je s druge strane naplata iscjeliteljskih tretmana i samoga liječenja neetična. Jedni se bogate na tuđoj nevolji, a drugi na poštenom i pravednom radu. Reiki donosi dobit i blagostanje u svakom segmentu, sve dok se ispravno koristi.

STRUKTURA REIKIJA:  Iako se poduka Reikija prema tradicionalnoj i zapadnoj (modernoj) metodi previše ne razlikuje, većina učitelja daje prednost ovom modernom načinu, koji uključuje jedno usklađivanje za svaki stupanj, upravo zbog njegove jednostavnosti.Moderni se Reiki, međutim, dijeli na tri stupnja.

U I. stupnju se otvara i pročišćava kanal Reikija. Sama inicijacija u I. stupanj iscjeljuje nelagode na fizičkoj razini osobe koja je prima. Iscjeljivački tretmani na ovom stupnju primarno služe za samoiscjeljenje. Razvija se moć ruku te se uči iscjeljivanje fizički prisutne osobe. To je izravno iscjeljivanje, prilikom kojeg iscjelitelj mora polagati ruke direktno na sebe ili na drugu osobu.

Inicijacija u II. stupanj znatno povećava količinu iscjeljujuće energije te se usredotočuje na emocionalno, mentalno i karmičko iscjeljenje osobe koja je inicirana u II. stupanj Reikija. Iscjeljivanje s ovim stupnjem dodaje energiju pri direktnom iscjeljivanju. Primatelju se otkrivaju i tri simbola koja predstavljaju alat za iscjeljivanje na daljinu. Simboli su oblici koji nisu neophodni, ali su na ovom stupnju prijeko potrebni kao prijamnici za usklađivanje s univerzalnom energijom.

Prvi simbol jest simbol povećanja moći, a njegova je energija namijenjena čvrstim (fizičkim) oblicima. Drugi ili harmonizirajući simbol predstavlja vrlo blagu i nježnu energiju namijenjenu iscjeljivanju bezobličnih objekata, primjerice osjećaja.

Treći simbol je simbol izvan vremena i prostora, a učinkovit je kada se koristi u kombinaciji s prva dva simbola. Njegova osnovna značajka u skladu je s njegovim nazivom: šaljući energiju premošćuje vrijeme i prostor, kako bi ona stigla u bit problema.

 III. stupanj je ujedno i majstorski stupanj. Inicijacija u III. stupanj vrši spiritualno iscjeljenje osobe koja je inicirana. Ovaj se stupanj preporučuje isključivo ozbiljnim iscjeliteljima, naročito onima koji žele dalje podučavati Reiki. Upravo zbog ovog mnogi učitelji treći stupanj dijele na dva nivoa: majstorski koji je dostupan svakom zainteresiranom za napredak u Reikiju te učiteljski koji se daje nakon majstorskog, a namijenjen je samo onima koji su spremni ponijeti odgovornost podučavanja drugih ljudi.

Reiki na Zapadu je kao alternativna metoda iscjeljivanja tek u povojima. Jačanjem new age pokreta početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća sve se više širila dostupnost podataka i informacija o Reikiju i ostalim alternativnim metodama liječenja i iscjeljivanja. Razvoj tehnologije i interneta omogućio je da ove informacije postanu dostupne velikom broju zainteresiranih, ali i da se s Reikija skine veo misticizma. Razočarani mehaniziranom modernom medicinom i neutaživom gladi za profitom, ljudi se danas sve više okreću sve dostupnijim alternativnim metodama i tehnikama duhovnog razvoja i (samo)iscjeljivanja. Ljekovite biljke, akupunktura, masaže, homeopatija… sve su to znanja i tehnike koje u ovim modernim vremenima ponovno doživljavaju svoj procvat jer nerijetko uspijevaju tamo gdje suvremena medicina doživljava neuspjeh. Pa ipak, vrlo je važno napomenuti da se Reiki, kao ni bilo koja druga alternativna metoda iscjeljivanja, ne suprotstavlja klasičnoj medicinskoj znanosti niti je zamjenjuje. Medicinska znanost fizički pristupa bolesti, dok Reiki revitalizira životnu energiju i podiže prirodnu sposobnost iscjeljenja. Iscjeljivanje Reikijem nije medicinski tretman te se izričito zabranjuje bilo kakvo sprečavanje odlaska k liječniku. Reiki tehnike se mogu kombinirati i s drugim iscjeljivačkim tehnikama i metodama, što učestalim tretmanima pospješuje njihovu učinkovitost.

Reiki predstavlja povratak drevnoj prošlosti i ulazak u nepoznatu budućnost. On je ljubav, a u ovo doba velikih promjena, nasilja, devijantnog ponašanja i moralne dekadencije, ljubav je ono što nam je neophodno.

PUSTARA VIŠNJICA – MJESTO DIVNIH SJEĆANJA

Je li vam se ikada dogodilo da ste došli na neko novo mjesto i da vam se činilo kako ste već ondje bili – imali ste deja vu gotovo svega što ste ondje ugledali?  Sve vam je nekako poznato, ugodno vam je, preplavljuju vas mirisi i zvukovi… E, tako nešto doživjeli smo dolaskom na pustaru Višnjica, veliko imanje u slatinskome kraju. Ne, nema ondje slanoga morskoga zraka, što ga urbani putnik željan dobroga odmora i svježine otvorenoga prostora priželjkuje, ali će vas zaokupiti mirisi trave, stabala, eko vrta, livade, slavonske kuhinje i  konjske dlake. I – ranije nikad doživljena svitanja i  spokoja prirode…

Objavljeno: 10.11.2018.

Priča o Pustari Višnjica zapravo je ruralna legenda o pustari staroj više od dva stoljeća, o jedinstvenome naselju, koje je ovdje, nadomak pitoresknoga gradića Slatina, na području općine Sopje, u istočnome dijelu Virovitičko-podravske županije, osnovala plemenitaška obitelj Pejačević. „Kraj se uzdizao na priči da su plemenitaške obitelji od Osijeka do Koprivnice imale posjede, a slatinski kraj obilježila je upravo obitelj Pejačević, koja je imala dvorce i posjede od Našica do Virovitice“ – reći će Igor Krpačić, mladi i ambiciozni direktor tvrtke Pustare Višnjica, koji o imanju, njegovoj povijest, razvoju, gospodarstvenim planovima, ali i gastro ponudi, priča slojevito i emotivno, kao znalac, ali i sudionik u stvaranju novoga lica stare pustare. „Posljednjih 250 godina“, reći će, “obilježilo je ne samo pustaru, nego cijeli slatinski kraj. Višnjica se nalazi u Zapadnoj Slavoniji, na izlaznim vratima prema Podravini, a zanimljiva je zbog pjeskovita tla uz rijeku Dravu, pogodnoga za gospodarenje velikih posjeda sa stokom“.    

ŠTO JE ZAPRAVO PUSTARA VIŠNJICA? Prostrano zemljište, otvoreno rijeci Dravi i planini Papuk, pogodno za uzgoj stoke, pustara Višnjica je samo jedna od dvjestotinjak pustara u Hrvatskoj te isto toliko u Mađarskoj. Upravo je iz mađarskoga k nama stigao naziv, gdje pusta (mađ. Puszta) znači prostranu travnatu ravnicu. Pustare su vremenom postale jedan od zaštitnih znakova Mađarske, a sam naziv izvučen je iz slavenskoga govornoga areala, gdje je značila pojavu tipičnu u mađarskom prostoru. Za takovu, prostranu ravnicu poznata nam je i riječ stepa, ali s napomenom da na osetskome govoru (t’aepan)  znači nisko tlo, ravan. Bilo kako bilo, naziv pustara udomaćio se uz Dravu, a i u Mađarskoj, gdje je, doduše, većina pustara obnovljena. U Hrvatskoj, taj trud da vrate stari sjaj Višnjici, a posjetiteljima ponude užitke boravka, gastronomije i odmora, poduzimaju dvije ambiciozne i uspješne obitelji: obitelj Branka Perkovića, kao većinski vlasnici, i obitelj Ksenije Plantak, koja je ujedno idejni začetnik obnove imanja na pustari.

INSPIRATIVNA  POVIJEST IMANJA: No, ne može se o pustari Višnjica govoriti a da se ne naglasi uloga obitelji Pejačević u njenu oblikovanju i stvaranju. Pejačevići su ondje pokrenuli i napravili mnogo naprednih i dobrih stvari, korisnih za cijeli kraj. Tijekom pedesetak godina svoga stolovanja  (od 1842. do 1892.) razvili su lokalna sela, napravili putove, a u njihovo doba prvi put u tom kraju ucrtane su poljoprivredne površine, napravljena prva parcelizacija zemlje. Prema zapisima iz obitelji Pejačević, koji se nalaze u  Zavičajnom muzeju u Slatini, njihovi su posjedi bili od Našica do Koprivnice, a na njima su radili bezemljaši, koji su i živjeli na tim imanjima, ondje  školovali djecu i rabili druge sadržaje. Višnjica je 1892. prodana njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, koji su potom preuzeli taj način gospodarenja. Osim Višnjice, u Slatini su preuzeli vinograde i započeli prvu proizvodnju pjenušavih vina u Hrvatskoj. Schaumburg-Lippe upravljaju imanjem od 1892. do 1907. godine, a pred sam Prvi svjetski rat, 1912., Višnjicu su prodali, zajedno s vinogradima u okruženju, obitelji Drašković. To je ujedno zadnja plemenitaška obitelj koja je držala ovo područje i nasljednici koje danas potražuju golema imanja.    

Početkom 20. stoljeća pustara Višnjica imala je dvjestotinjak stanovnika, a svojim je životnim sadržajem predstavljala prototip održivoga razvoja. Bilo je to jedno od najbogatijih i najrazvijenijih imanja u tom dijelu Slavonije i prvi poljoprivredni ekonomat uopće, koji je djelovao na pet tisuća hektara zemlje. U sklopu imanja, djelovala je osnovna škola (do dva razreda), trgovina, ambulanta, organizirani su društveni i kulturni sadržaji (kino i  malo kazalište), sportski sadržaji (kuglana, igrališta); radila je tvornica žestokih pića (sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća!), a električna energija, potrebna za tvornicu i kućanstva, proizvođena je od obnovljivih energenata.

Priče ljudi koji su rođeni na Višnjici predstavljaju divna sjećanja. Stoga, ideja o obnovi imanja predstavlja i emotivni aspekt. Međutim, kako navodi Igor Krpačić, neke zgrade naprosto nije moguće bilo obnoviti. „Pustare su“  – kako nam je Višnjicu predstavila  magistra Ksenija Plantak, začetnica ideje o obnovi pustare Višnjica, suvlasnica imanja  –  „uvijek bile mjestom gdje je vladao obiteljski duh, jer su ondje vrlo povezano živjeli bezemljaši:  obitavali su zajedno, kumovali, odgajali djecu, pa su ta mjesta nadahnuta dobrom energijom.“  Kao gradonačelnica Slatine, kada je nakon Domovinskoga rata i više  neuspjelih pokušaja pretvorbe, privatizacije, otuđenja poljoprivrednih površina i stečaja tadašnjih tvrtki, ostao potpuno devastiran dio imanja sa zgradama, kao osoba čiji roditelji potiču iz toga kraja, Ksenija Plantak pokrenula je akciju da se imanje obnovi i sačuva, kao vrijedan i u Hrvatskoj jedinstven primjer ruralne baštine. ” Bilo je to doba ulagača“ reći će Ksenija Plantak, „koji su htjeli kupiti imanje samo radi iskorištenja vrijednog “građeviskog materija s patinom”, tj. obilja stoljetne drvene građe od slavonske hrastovine, ručno rađene stare cigle i crijepa“.

TEMELJI USPJEHA NOVE PUSTARE VIŠNJICA:  Poticaj da se imanje obnovi dala je obitelji Plantak kako bi se očuvala izvornost imanja i u tome još uživalo. Sve se počelo odvijati 2005. godine, pred krizu, što je utjecalo i na prve njhove partnere, koji su ubrzo i odustali od ulaganja. Taj projekt se u to doba promatrao isključivo komercijalno, no bit je, navodi suvlasnica Ksenija Plantak, u spoznaji o baštinskom značaju, o osjećaju da to vrijedi sačuvati i obnoviti, dodati nove sadržaje, koji će se temeljiti na održivosti. Trenutno vlasnici pustare Višnjica koriste Mjere iz Programa ruralnog razvoja EU-fonda pri Ministarstvu poljoprivrede, u namjeri da javnosti prezentiraju gospodarske aktivnosti koje su ondje primjerene, pa su komplementarne djelatnosti na imanju osmišljene, kako pak kaže direktor Igor Krpačić, kroz više vidova poslovanja. Održivost imanja vide u razvoju stočarske farme (junad i telad), u koju trenutno najviše ulažu (obrađuju 250 ha zemlje i drže 500 grla stoke), uzgoju konja i jelena lopatara, eko-vrtu na bazi dobrih susjeda, namijenjenom korištenju u kuhinji, ali i školskim edukativnim ekskurzijama, razvouj četvorogodišnjega plodoreda, obnavljanju starih zgrada i očuvanju autohtonosti, proširenju hotelske ponude, uzgoju batata i gastronomskoj ponudi – sve te djelatnosti međusobno se nadopunju i ispresijecaju, pa se tako, primjerice, meso vlastite divljači, jelena lopatara, koristi u gastro ponudi, kao slavonski čobanac, kao gulaš od tri vrste divljači ili kao filet jelena, koji se smatra tamošnjom delicijom.

Priča pak o konjima na Višnjici mogla bi se smatrati pravom novodobnom legendom o imanju. Naime, upravo je ljubav prema konjima spojila sadašnje vlasnike pustare Višnjica. Štala, karakteristična za pustare, postavljena  sjever-jug, dugačka, kao i druge zgrade na pustari, danas  su temelj obnove Višnjice, preuređenja i dodavanja novih, modernijih sadržaja prikladnih za turizam. Osnovno je, međutim, zadržati i sačuvati  najljepši dio te arhitekture, kako unutarnje, tako i vanjske.

U blizini se pripremaju novi  sadržaji koji bi privukli i zadržali goste duže – bazen, prirodni spa, ali i kamp na principu keltskih pravila stanovanja. Naime, u blizini Višnjice  nađeno je staro keltsko groblje. Da su Kelti cijenili prirodu i zemlju, pa i na području Višnjice, kazuju nalazi keltskih kalendara, koji su doba godine određivali pomoću stabala, jer su vjerovali da je svaki čovjek povezan sa zemljom upravo preko stabala. Istraživanja su pokazala da su Kelti svugdje u Europi gdje su živjeli, svoju čvrstu povezanost za zemljom i prirodom, umjesto svemirom,  prezentirali  vlastitim kalendarom temeljenim na autohtonim vrstama šumskih stabala, voća i vinove loze, slično zodijačkim znacima.

Tu keltsku sklonost  imala je i obitelj  Schaumburg-Lippe, koja je uvela autrijsko-njemački način rada i održavanja krajobraza. Oni su uredili park na imanju, donijeli i neke nove vrste drveća, poput maklure.

 VIŠNJICA KAO SREDIŠTE RURALNOGA TURIZMA:  Novodobna nastojanja da se pustara Višnjica otvori javnosti i sačuva od propadanja pokrenula je ustvari Udruga zelenih iz Osijeka, i to s inicijativom da se spase arapski konji, koji su u doba stečaja imanja, bili u lošem zdravstvenom stanju i slabo hranjeni, što je vizionarski prihvatila i gospođa Ksenija Plantak, koja je 2005. godine ušla u Višnjicu s namjerom da postupno obnovi imanje. Prvu godinu poslovanje se svelo na čišćenje, a tek nakon toga počelo se osmišljavati djelatnosti agro i ruralnoga turizma, tada tek u povojima.

Razne organizacije, udruge, poslovnjaci, vidjeli su ubrzo ljepotu te namjere, pa 2008. godine u posao ulazi i obitelj Petrović. Do 2011. godine Višnjica je brendirana  i šire prepoznata, pa je 2006. primljena u Svjetsku asocijaciju uzgajatelja arapskih konja, a već 2011. – u sklopu eurospske mreže izvrsnosti, EDEN – Višnjica je postala nacionalni pobjednik u obnavljanju fizičkih lokaliteta i prenamjena u turističku svrhu. Postojeći objekti koji su se ranije koristili, kao štale ili u druge gospodarstvene svrhe, sada se koriste u turističke svrhe. Planovi proširenja turističke i održive vrijednosti pustare Višnjica u najnovije vrijeme kao ciljeve imaju razvoj i osmišljavanje:  parka mladenaca, gdje će mladenci saditi svoja stabla, koja će uvijek biti njihova;  renoviranje i prenamjena zgrade štale te izgradnja aneksa za kongresnu dvoranu; mini vrtovi, koji su sada spontani, sa sadašnjim sadnjama božura, hortenzija i perunika, zamišljeni su da se uredi za vrt park od oko 25 hektara; namijenjena je i proizvodnja materijala za keltski vrt, odnosno za staze na kojima bi bilo zasađeno drveće koje obilježava keltski kalendar;  proširenje hotelskoga smještaja i gastro ponude na tradicionalnim osnovama.

GASTRO PONUDA I USPJEH BATATA: Danas se na Višnjici može uživati u jelima sa standardnih jelovnika, ali karta jela sadrži i roštilje te mesna jela temeljena na proizvodnji vlastite teletine, govedine i junetine, zastupljene u biftecima, ramstecima, različitim odrescima s umacima, poput umaka od gljiva, zelenoga papra, ali i tradicionalne govedske juhe, koja se radi po domaćim receptima. Tradicionalna jela predstavljena su u dnevnoj ponudi, pa ondje, na Višnjici, možete pojesti  tradicionalni slavonski doručak na slami, kao što se nekada žeteocima pripremala najbolja hrana  i služila na improviziranim stolovima od bala slame na polju. Sada se to priređuje  u parku imanja  za grupe uz promociju vrijednog starinskog ruha i nošnji.

Ključni proizvod u gastronomiji je bio batat, koji se na imanju sadio već 1985. godine, kada je uočeno kako upravo na području pustare Višnjica postoji osobito pjeskovito tlo, kakvo je prikladno za sadnju slatkoga krumpira, odnosno batata. Godine 2006. počela je nanovo sadnja batata, a u sklopu toga započeta je i posve nova gastro priča na Višnjici, koja je povezana s danas aktualnom turističkom pričom. Batat je bio u sinergiji s više kultura, pirom, bućom golicom i zobi, što se pokazalo izvrsnim za rotiranje kultura. Pustara Višnjica puno je učinila na popularizaciji konzumiranja i spoznaji o izuzetnim vrijednostima batata, naručito u dječjoj prehrani, prehrani sportaša, ljudi treće životne dobi i osoba s dijabetesom tipa 2. Batat spada među onih deset vrhunskih namirnica koje pridonose dugovječnosti, te očuvanosti psihičkih i fizičkih sposobnosti.

Fotografije: Arhiv Pustare Višnjica, Nera Karolina Barbarić

MUKE PO KOŽI

Tetovaže nikada nisu bile tek ukras zabilježen i na koži, već su imali određene društvene funkcije, a prvi zapisi datiraju čak iz razdoblja neolita. Tijekom godina, dapače stoljeća, tetovaža je pretrpjela strašnih  cenzura, vjerskih progona, a jedno vrijeme čak je i plemstvo osuđivalo tetovažu. Ali, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća o tetovažama se počinje govoriti kao o trendu, kao modi, načinu života, kada je hippy i motoristička subkultura počela koristiti određene simbole tetovirane na rukama ili aplicirane na čuvenim kožnatim jaknama.  Danas je tetoviranje opet trend,   detalj ili crtež kreiran na vašoj koži  pojačava vašu posebnost, drugačiji svjetonazor, nove ideje, pa i odbacivanje donedavno silno prigrljivanog konzumerizma…  

Objavljeno: 10.04.2019.

Krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća tetoviranje je, zahvaljujući subkulturnim grupama motorist i hipija, ponovno ušlo u modu. Posljednjih godina tattoo trendovi najviše se oslanjaju upravo na to razdoblje.

U novije doba jačaju hipoteze kako su tetovaže nastale u različitim dijelovima svijeta gotovo istodobno, a ne na način da su se iskustva širila kontaktom među kulturama… Riječ je, dakako,  o plemenskim tetovažama, prvenstveno  na licu, koje su temelj kulture od vremena Kelta do domorodačkih naroda Čilea, od Egipta do Rusije, od pretkršćanskih plemena na jugu do onih u sjevernim dijelovima Europe, koja su, međutim, naknadno napustila tu praksu. Istina, vremenom su mnoge civilizacije napustile običaje tetoviranja, iz različitih  razloga, ali su još uvijek u suvremenim društvima prisutne skupine koje slijede put svojih predaka, pa se  udružuju u interne skupine, kaste, određene vojne asocijacije…

Gotovo da i nema slavne osobe iz filmskoga ili umjetničkog svijeta koja nije dala iscrtati dio kože. Međutim, posljednje desetljeće posebno je obilježilo oslikavanje ženskoga tijela s detaljima koji upućuju na senzualnost i modne trendove. 

TETOVAŽE KAO OBRED:  U nekim slučajevima  treba znati da je tetovaža ustvari bila obred inicijacije, odnosno pokazivanje dovršetka sazrijevanja i stasanja pojedinaca od adolescenta u odraslu osobu.  Kako su Rimljani odijevali  svoje pripadnike u grimiz kad su smatrali da su odrasli, tako su se mnogi ljudi izvan Europe koristili tetovažom ne bi li pokazali početak svoje zrelosti.  U slučajevima  tetovaže žena, bio je to znak nastupanja njene plodnosti i seksualne ljepote. Ali, tetovaža se istodobno koristila i  da bi označila osobine s negativnim predznakom: u  kineskoj kulturi, pogotovo u japanskoj, tako je bilo uobičajeno da se tetovažom označi kriminalce i ljude koji na neki način žive izvan društva:  tetovaža koja je nosila znak zvijeri upućivala je da nitko ne prilazi tim ljudima.  

U mnogim kulturama, drevnim i suvremenim, tetovaža je vezana uglavnom uz značaj muškarca. Zavisno o sredini u kojoj je ukorijenjena, najčešće predstavlja neku vrstu identiteta pojedinca. Tako je bivalo i s terapijskim tetovažama, kakve su pronađene  na mumiji u Icemanu (nastale oko 3.300 godina prije Krista), a otkrivene su 1991. u talijanskim Alpama. Vrlo slične tetovaže pronađene su u Srednjoj Aziji, u Paziriku. Poznate su pod nazivom  kompleks  „Man of  Pazyryk”,  a predstavljaju životinje. Tetovaža princeze Ukok datira iz doba oko 500 godina prije Krista, što je također imaginarna životinja (jelen i Griffin), a izrađena je  na visokoj umjetničkoj razini. U Europu su ti nalazi došli  gotovo netaknuti zahvaljujući činjenici da su se iznimno dobro očuvali.

Ni slavni muškarci, nogometaši, glumci itd. nisu ostali imuni na novi zapravo modni trend. Pitanje je samo što će se dogoditi kad iz mode izađu šezdesete i sedamdesete prošloga stoljeća.

VJERSKO OSLIKAVANJE TIJELA: Među drevnim civilizacijama koje su razvile tetovažu jest Egipat, ali i stari Rim, gdje ju je zabranio car  Konstantin  nakon što se obratio na kršćanstvo. Također je vrijedno napomenuti da su se, prije nego što je kršćanstvo postalo zakonita, a naknadno državna religija, mnogi kršćanski vjerski simboli tetovirali na koži  kako bi pripadnici kršćana obilježili svoj ​​duhovni identitet, tajnu pripadnost kršćanskoj vjeri.

Također je potvrđeno da je u Srednjem vijeku bio živ običaj tetoviranja hodočasnika  vjerskim simbolima, osobito prilikom posjeta  Loretu. Među kršćanima, praksa tetoviranja se proširila i na koptske ortodoksne pripadnike.   Tetovažama su Kopti naglašavali svoj ​​kršćanski identitet, a kao simboli koristili su se obično koptski križ, jaslice i Sveta Corios, mučenica pod Dioklecijanom, predstavljena u sedlu konja s djetetom. 

Židovska vjera zabranjuje sve tetovaže trajno, kao što je propisano u Lev (Vaikrà) (19, 28).  Konkretno, judaizam zabranjuje bilo kakvo graviranje     neizbrisivom tintom ili drugim materijalom koji ostavlja trajan trag. Čak su i u islamu zabranjene sve trajne tetovaže, kao što se to objašnjava u nekoliko ahaditha proroka Muhameda. Dopuštene su samo privremene tetovaže koje se rade korištenjem kane, organskog  pigmenta crvene boje amarant, dobivene iz biljke  “Lawsonia stoklasa” (“kana” na arapskom). U arapskoj tradiciji, kao i u indijskoj, žene su tetovirane kanom, obje ruke i noge; mnoge nevjeste u potpunosti se tetoviraju za njihovu prvu bračnu noć, u stvari noć prije vjenčanja, koja se zbog toga i naziva “Lelet da kana” (Noć kane). Tetovaže kanom su vrlo dekorativne, gotovo uvijek sa stiliziranim cvjetnim motivima; izgledaju kao umjetnička djela, a imaju prosječno trajanje od nekoliko tjedana.    

Pripadanje određenim skupinama ili bratstvima označava se tetoviranjem.

Muslimanski  muškarci, osobito suniti, koriste kanu za bojanje kose, brade, pjege  na dlanovima i stopalima; nisu dopuštene dekorativne tetovaže kanom. Ipak, mora se reći da se među egipatskim seljacima (običaj vjerojatno potječu iz drevnog Egipta) i muslimanskim  nomadima (uglavnom onima Shia), te ženama i djeci, što je posebno zanimljivo, tetoviraju trajno mali krugovi ili tanke okomite crte  –  na bradi i između dviju obrva. Taj se običaj smatra praznovjernim jer se koristi plava boja u tetovaži, a još od vremena faraona plava je boja bila znakom praznovjerja. Drugi stilovi i značenja tetoviranja jesu ona koje se odnose na područje Oceanije, u kojem svako pojedino područje, unatoč sličnosti, ima dobro definirane osobine. Poznati su po tome Maori, Japanci, Kinezi, Inuiti  –  iako gotovo svako stanovništvo ima  svoje karakteristične simbole i značenja.

U Europi tetovaža je ponovno uvedena nakon istraživanja Oceanije u 18. stoljeću. Krajem 19. stoljeća upotreba tetovaže proširila se  među plemstvom.  Tetovaže su popularizirali, primjerice, car Nikola II i Sir Winston Churchill. Treba napomenuti da je kriminalist Cesare Lombroso  vjerovao kako je tetovaža znak osobnosti razbojnika . Međutim, širenje tetovaža u svim društvenim slojevima i među različitim ljudima u posljednja tri desetljeća istinski potiskuje ova kriminogena razmatranja.

Tipično azijsko tetoviranje kojim se označavaju pripadnici gangova.

VJEROVANJA RIMA O UKRAŠAVANJU KOŽESvetonije i Plinije svjedoče da su rimski robovi označavani inicijalima svog vlasnika. Ako su bili uhvaćeni u krađi, tetovirani su na čelo. Kao kaznu tetovažu su imali kršćanski mučenici Theophanes i Teodozije. Trenirani rimski vojnici  bili su inače pod utjecajem običaja Britanaca, pa su i njihova tijela tako bila oslikana. Herodot tako svjedoči da su gladijatori iz Trakije ultimativno tetovirani do te mjere da su legionari morali nositi istetovirano ime cara. Problem je, dakako, nastajao kad su se carevi mijenjali… Činjenica  je da je car Konstantin 325. godine zabranio tetoviranje na vidljivim dijelovima kože kršćanima diljem Rimskog Carstva  jer  bi to “ugrozilo ono što je stvoreno na sliku Božju”. To, međutim, sugerira da je običaj među ranim kršćanima bio „označiti se“ (crtežom ribe!) kako bi se međusobno prepoznavali i svjedočili svoju vjeru. Tetovaže je definitivno i rigorozno zabranio papa Hadrijan  I, 787. godine,  izdavanjem papinske bule kojom je stavljen potpun veto na tetoviranje kršćana. Tako će na neko vrijeme oslikavanje ili označavanje tijela i lica na prostoru Europe otići u zaborav.

TAJNI ZNAKOVI IZ LORETA:  No, unatoč službenoj zabrani, navika da se neizbrisivo označi tijelo je preživjela, često u skrovitosti, između vojnika i na nekim mjestima kršćanskog bogoslužja kao što je svetište Loreto. Zanimljivo je da je sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća u Loretu postojao obred tijekom kojeg su se posebnim markerima ucrtavali znakovi hodočasnicima kao znak pobožnosti i to  na zapešćima ruku, a to se smatralo simbolom ljubavi prema Bogu.

Kao simbol svoga vjerskoga reda, mornari koji su bili prvi branitelji jadranske obale protiv invazije Turaka  ucrtavali su tetovažu Madone iz Loreta. Gusari su također iscrtavali svoje tijelo kršćanskim znakovima, jer su smatrali da će, u slučaju nasilne smrti, biti priznati kao vjernici, a onda i propisno pokopani.   Početak tradicije biljega iz Loreta nema određene datume, ali postoje dokazi o praksi tetoviranja vjernika do kraja 16. stoljeća. Čak su i hodočasnici te križari koji su posjećivali Sveti grob koristiti tetovaže kao simbol, vjerujući da će –  budu li napadnuti i ubijeni – na taj način sebi osigurati pristojan ukop u Svetoj Zemlji.

LOMBROSOVE TEORIJE KRIMENA: Tetovaža izlazi iz sjene u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon što je 1876. o tetovažama progovorio znanstvenik  Cesare Lombroso. On povezuje tetoviranje i urođene moralne degeneracije delinkvenata. Po njemu, tetovaža je način kako označiti osobu s anomalijom,   odnosno  antropološki tip počinitelja. Premda njegove teorije nisu posvuda prihvaćene, dugo se Lombrosa citiralo o tome kako delinkventi, odnosno zločinci imaju specifične karakteristike koje ih  čine bližim životinjama nego ljudima, pa čin tetoviranja za prijestupnika znači povratak u primitivni i divlji dio njegove prirode. Cesare Lombroso ostavio je povijesti esej pun opisa tetovaže i priča o ljudima koji ih nose, osobito o vojnicima, zarobljenicima, kriminalcima i dezerterima, čime je pokazao velike razlike u društvu svoga vremena.  Lombroso je tako katalogizirao tetovaže kao znak ljubavi (inicijali, srca, linije); simbole rata (datumi, ruke, grbovi); znakove koji se odnose na zanimanje (alati, glazbeni  instrumenti), životinje (zmije, konje i ptice); tetovaže vjerskih predmeta (križevi, Krist, Madona, sveci). Nakon što je svoje teorije Cesare Lombroso obznanio, tetovaža je prošla jaku cenzuru i to je razlog zašto dugo nije bilo stručne literature  na tu temu, praktički sve do kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Osim što označava moć, tetovaža je u nekim društvima i znak raskoša, bogatstva.

MAORSKA UKRAŠAVANJA:  Ipak, za mnoga društva antropologija još nije izučila što je ustvari bilo tipično za njihove tradicije tetoviranja. Primjerice,  Maori tetovaže, gdje se koža tetovira na licu, najčešće na način da se slijede crte lica, odnosno bore na licu. Te tetovaže ostaju  tijekom cijeloga života: povremeno se samo poboljšaju, dodatno se nešto ukrasi, a kod ljudi to predstavlja uistinu poseban događaj u životu.U tradiciji Maora, kako kaže legenda, tetovaža je nastala iz jedne ljubavne situacije:  priča je to mladoj Mataori, čije ime znači  lice vitalnosti i princeza plemena Niwareka. Jedan dan njen voljeni se napio, a kad  se oporavio od alkohola, shvatio je kako je izgubio svoju voljenu. Slomljenog srca otišao ju je potražiti.  Nakon mnogih prepreka dolazi  u carstvo “Uetonga”, lica iskrvavljenoga i neuredna od putovanja. Pleme Niwareka izrugivalo se njegovu jadnom izgledu. Vidjevši ga u tom stanju poniženja,  Mataora moli pleme Niwareka da se zaboravi što se  dogodilo i da joj dopuste biti s njim.  Djevojčin otac, kako se ne bi zaboravilo što se dogodilo, dao je tetovirati oznake na njegovu licu… Nakon toga, također po legendi, iscrtano lice odražava vrijednost svakog velikog ratnika…   

Međutim, postoji jedna vrsta tetovaža koju je teško sagledati u kontekstu plemenske tetovaže: naime, tetovaže su bile tipične  među ratnicima, ali ne postoje saznanja o tome jesu li korištene kako bi stvorile paniku među neprijateljima. Tetovaže su bile  i lijepe, ali zastrašujuća je činjenica  što su nakit i tetovaže uvjetovali određene strahove od ljudskog roda: možda je baš to ono što je htio postići  Mike Tyson popularnom tetovažom koju ima oko očiju.

MRAČNA STRANA TETOVIRANJA: Tetoviranje je tijekom povijest imalo različito značenje. Razne su civilizacije, sukladno svojim vjerovanjima i kulturi, dopuštale da se tijela ukrašavaju bojom, odnosno pigmentom, kao i da se označavaju raznim ožiljcima iz religijskih ritualnih ili estetskih razloga. Zapadna civilizacija za samu riječ “tattoo” prvi je put je doznala kroz brodski dnevnik poznatog kapetana Jamesa Cooka. Naime, “tattoo” na jeziku polinezijskog naroda Maora, koji su poznati po karakterističkim pigmentnim ukrašavanjem lica i dijelova tijela, znači “označiti” ili “označen”. Cookovi mornari brzo su preuzeli tu maorsku praksu te je proširili na Zapad. Na krajnjem pak Istoku tetoviranje se njegovalo u Japanu: kod feudalnih vlastodržaca, shoguna, a kasnije kod jakuza, čelnika zloglasne japanske mafije.

Maori, ali i druga otočna plemena, poput Samoanaca, veličinom tetovaža, odnosno površinom tijela pod pigmentnim ukrasom, označali su svoju pripadnost obitelji, plemenu, a japanski yakuze isticali su svoj društveni položaj. Poznati su i slučajevi tzv. ritualnih tetovaža, kada su se osobe podvrgavale tetoviranju određenih simbola da bi se “zaštitili” od bolesti, nesreće, uroka.

Osim klasičnih predrasuda, uzrokovanih ponajčešće strahom običnog čovjeka od nepoznatog, tetovaže su primjenjivane uvelike i u jednom od najcrnijih razdoblja čovječanstva. Naime, i ranije su se tetovaže koristile da bi se “označili” robovi, prostitutke, ubojice, kriminalci najrazličitih sorti, ali nacistički režim tijekom Drugog svjetskog rada otišao je korak dalje: na podlaktici zatvorenicima u koncentracijskim logorima tetovirani su brojevi, baš kao da je riječ o uzgoju i selekciji stoke, a ti su brojevi s jačanjem užasa, tzv. konačnog rješenja Židova, postajale prave “liste za odstrijel“.

Od kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih 20. stoljeća kultura  tetovaže  postupno se ponovno širi,  prvo u subkulturama mladih hipija i motorista, a zatim  osvaja  sve slojeve društva i sve dobne skupine.

Body art poznat je već od početka 20. stoljeća.  Ova slika iz 1907. godine pokazuje da su slobodnije žene dopuštale da im se oslika tijelo.

ŠTO DANAS ZNAČI TETOVIRATI SE? Tetoviranje je trajno unošenje tinte različitih boja u kožu, uz pomoć posebno izrađenih igala koje (danas) velikom brzinom i velikim brojem uboda, uz pomoć posebne “mašinice” i ostale opreme,  ubacuju boju pod kožu. Našim očevima i djedovima poznate su tzv. JNA tetovaže, kada su se običnom iglom, točku po točku, crtale razne sirene, srca, križevi i ostali podsjetnici na (ludu!) mladost. Naravno, danas tattoo majstori jamče vrhunsku sterilnost svoje opreme, samim time i prevenciju bilo kakve infekcije ili zaraze, ali i upozoravaju: u slučaju da to u ”kućnoj radinosti” izvodi osoba koja nije profesionalno osposobljena, takvo tetoviranje može trajno ugroziti zdravlje te rezultirati tetovažama loše kvalitete.

KOLIKO BOLI – TOLIKO LJEPOTE: Jedan zagrebački tattoo studio transparentno, na svojim internetskim stranicama, ističe: “Naš studio jamči da naši majstori tetoviranja koriste najbolje i najsigurnije boje i opremu za tetoviranje te jednokratne sterilne igle koje se nakon svakog klijenta bacaju i trajno uklanjaju kao infektivni otpad. Ne koristimo boje, materijale niti dezinfekcijska sredstva za koje pretpostavljamo da bi mogli na bilo koji način iziritirati vašu kožu ili vam ugroziti zdravlje. Ove mjere poduzimamo i radi nas samih i radi naših klijenata koje prvenstveno želimo zaštitili od zaraznih bolesti, bilo kakvih infekcija i alergija. Zbog nepridržavanja naših uputstava o brizi za vašu tetovažu, slučajnih ozljeda kože na samom mjestu tetovaže i nepredvidih reakcija vašeg tijela, problemi se mogu javiti, no to je izvan naše kontrole i ne preuzimamo odgovornost za isto.“

Međutim,ono što bi moglo odvraćati od tetoviranja,  čega se mnogi užasavaju,  jest bol. Svatko tko ima ijednu tetovažu, reći će vam da tetoviranje  – boli. Nekima od nas tolerancija na bol je visoka, nekima izrazito niska, zato je i ta bol iskušena tijekom tetoviranja individualna. Ovisi od pojedinca, mjesta na tijelu na koje se slika nanosi, kao i veličine te kompliciranosti same slike. Prilikom tetoviranja ljudsko tijelo izlučuje vlastiti anestetik endorphin, što umanjuje samu osjetljivost na ubode. Tattoo mašinica električni je instrument koji se drži u ruci te ima sistem za iglu i spremište za tintu. Na jednom kraju je sterilizirana igla, koja je spojena sa spremištem za tintu. Tako se tinta ubacuje otprilike 0,5 do 1 milimetar duboko u kožu.

 ŠTO JE PRIVREMENA TETOVAŽA: Američke agencije za hranu i lijekove FDA izdala je  upozorenje svima koji misle da je tetoviranje “prirodnom” crnom kanom bezopasno. Naime, pokazalo se da često uopće nije riječ o kani, te da neke vrste takvih “prirodnih” tetovaža mogu izazvati trajno oštećenje kože. Dr. Linda Katz, direktorica FDA ureda za kozmetiku i boje, ističe: “To što je tetovaža privremena, reklamirana kao prirodna, ne znači da nije riskantna”. Tinta od crne kane sadrži para-fenilenediamine (PPD), proizvod od katrana kamenog ugljena koji je odobren za uporabu u bojama za kosu, ali je poznato da kod nekih ljudi uzrokuje burne reakcije na koži. Iako ovdje čak nije riječ o pravom tetoviranju, jer se kanom samo crta po koži, bez igle i ubacivanja pigmenta. Takve “tetovaže” jako su popularne tijekom ljeta, jer mnogi požele tijelo ukrasiti na samo par dana, ali američka FDA izvijestila je o žalbama korisnika na crvenilo, plikove, lezije, gubitak pigmentacije, povećanu osjetljivost na sunce, pa čak i trajne ožiljke u odraslih i djece koji su imali “tetovaže” od crne kane.

Tetovaži kao trendu ni prije nisu mogle odoljeti ni žene…

HTJELI BISTE UKLONITI TETOVAŽU – KAKO? Sve ste, dakle, uzeli u obzir, donijeli odluku i tetovirali se. Ipak, za nekoliko godinama taj vas simbol  ili nečiji inicijali zasmetaju, pa sve intenzivnije razmišljate o tome postoji li kakav način odstranjivanja tetovaže. Baš kao u holivudskim akcijskim komedijama – imamo dobru i lošu vijest. Dobra je što danas zaista postoji nekoliko metoda odstranjivanja tetovaža. U prošlosti se tetovaža mogla ukloniti jedino operacijom, transplatacijom kože, dok se koristila i nimalo ugodna, još manje metoda brušenja kože. Doslovno brušenja, kao brusnim  papirom po drvetu. Moderno doba donijelo je uklanjanje tetovaža laserom. Kod specijaliziranih plastičnih kirurga. Tu dolazimo do one loše vijesti: unatoč svoj tehnologiji i napredovanju laserskog odstranjivanja iz godine u godinu, zasad još uvijek ne postoji mogućnost potpunog uklanjanja tetovaže. Jer, kao što dermatolozi upozoravaju, koža više nikad neće biti ista. Efektno se uklanjaju tek manje tetovaže. Ali, imate li sliku po cijelim leđima ili ruci – zaboravite. Također, laserski tretmani su dugotrajni, jer se višekratno laserskim zrakama gađaju i razgrađuju pigmeti tetovaže. Tretmani nisu bezbolni. I, za kraj, što je nekima “najbolnije” – užasno su skupi. Višestruko skuplji od stavljanja tetovaže. Stoga još jednom, savjetujemo – razmislite!

NEDAVNO STE SE TETOVIRALI… Svaka svježa tetovaža zapravo je otvorena rana jer je nastala nakon nekoliko tisuća uboda igle u kožu. Dakle, prvih dana, zapravo do potpunoga zacjeljenja,  strogo je zabranjeno izlaganje tetovaže prljavštini i prašini. Preporuča se nošenje prozirne folije, mada ne cijelo vrijeme, da tattoo “udahne” i zrak. Zabranjeno je  izlaganje suncu ili solariju prvih par tjedana, a nakon toga koristite se zaštitnim  faktorom 50. Ne smije se češkati i čupkati oljuštene dijelove tetovaže, barem dva tjedna ne koristiti saunu niti se intenzivno znojiti; ne smije se ni uranjati tattoo u vodu, osim prilikom tuširanja. I tada tetovažu prati isključivo antibakterijskim  tekućim sapunom.

KAKO JE BAKALAR POSTAO DELICIJA

Bakalar je dugo bio jedan od tipičnih jela Venecije. Sušeni bakalar,  ne potječe, međutim, iz jadranskog akvatorija, već iz  Norveške. A očuvan je sušenjem na hladnom zraku. Postoji nekoliko priča o tome kako je bakalar došao u Veneciju, od kojih su neke uzimaju kao legende…

Obavljeno: 10.04.2019.

Tučeni bakalar

Jedan od priča ispričana je u knjizi „Pod znakom bakalara“, koju su pripremili Flavio Birri i Carle Coco. Protagonist te priče, Pietro Querini, mletački je trgovac 15. stoljeća, koji se na svom trgovačkom putu do Flandrije, u Sjevernom moru, našao u teškoj oluji. Brod kojim je plovio uništen je, a teret koji je prevozio sav potonuo. Posada se, na sreću, uspjela spasiti zahvaljujući čamcu za spašavanje. Nakon više dana provedenih na olujnom moru, dotaknuli su tlo, ali na otoku Roestu, u Lofotenu. Venecijanska trgovačka družina brodolomca susrela je ondje lokalne ribare koji su ih prihvatili. Komunicirali su njemački, francuski i latinski.  Saslušali su tešku priču Venecijanaca i ponudili im smještaj uz uvjet da s njima dođu u ribolov na tri mjeseca. Kako je ulov bio loš, otočka posada iz svojih zaliha za hranu počela je spravljati neobičnu ribu, ulovljenu na otvorenom moru, koja je bila suha, bez vlage, tvrda kao drvo. Da bi se uopće mogla jesti, potrebno je bilo istući je tvrdim predmetom kako bi u kuhanju omekšala.

Bakalar prije pripreme

BAKALAR IZ VENECIJE:  I, Pietro Querini se 1432. godine vratio u Veneciju, hvaleći se svojim sugrađanima o avanturama koje je doživio u skandinavskim zemljama. Te su mu priče, međutim, pomogle da rasproda sve količine „drvene ribe“ koju je donio sa sobom. Kako je u to vrijeme izuzetno popularan bio svatko tko je putovao svijetom i donosio saznanja o dalekim narodima, običajima i slično, pružao nove ideje za svakodnevni život i za posao, tako je Pietro Querini svoje priče upotpunio novim  proizvodom, koji je munjevitom brzinom, uz njegove  pustolovne priče, ušao u venecijanske kuhinje, a potom i u kuhinje drugih okolnih zemalja, pa i u Hrvatsku. U naše krajeve norveški je bakalar otada uvijek dolazio s venecijanske riblje tržnice, najveće u Europi. Skandinavski način pripreme je vremenom oplemenjen, izumljeni su novi recepti, a – premda je već cijelo stoljeće prije bio poznat u Parizu i Londonu, kao namirnica koja se mogla čuvati  – u modu je, kao delicija, ušao tek nakon venecijanskoga booma.

U onim razdobljima kada je u Europi vladala nestašica hrane, vrijednost bakalara je bila iznimno visoka. Zahvaljujući tome, otočani Rostena mogli su izvoziti tu ribu u mnogim zemljama, uzimajući u razmjenu novac i robe. Mlečani ni tada nisu propuštali priliku, pa su neki postali veletrgovcima upravo zahvaljujući uvozu i trgovini bakalarom.

Sušenje bakalara je vještina nordijskih ribara

PORIJEKLO NAZIVA: Pojam “bakalar” izvlači se iz nizozemske riječi stokvish (stok = zaliha, štap, i visch = riba), ili „riba sušena na štapu“.  Ali zašto bakalar? Bakalar dolazi od španjolske bacalao, a koristi se prvi put u ranom 16. stoljeću. Neki misle da potječe iz drevnog nizozemskog kabeljauw, koje pak ima podrijetlo u romanskoj etničkoj riječi cabilh, što znači glava, odnosno glavurda, odnosno riblja glava. Drugi pak pojam povezuju s latinskom riječi baculus. Ukratko, podrijetlo pojma bakalara ostaje tajanstveno sve donedavno, kada je otkrivena povijesna uloga baskijskih ribara u lovu na bakalar. Pa njihov pojam bacalhau, koji se ustalio i u portugalskom, vodi trag do današnjih inačica riječi bakalar.     

BASKI NA OBALI AMERIKE: Tako smo došli i do druge, novije priče o povijesti bakalara, koja je vrlo stara i seže u 9. stoljeće. Vikinzi se smatraju najvećim potrošačima ribe Gadus morhua! U stvari, Gadus morhua je vrsta bakalara koji obilno nastava mora kojima su ti ljudi plovili. Klima te hladni i suhi fjordovi dopuštali su  očuvanje prirode. Ulovljena riba lagano se sušila na zraku, i to na takav način da se može konzumirati tijekom dugih i napornih prelazaka oceana. Riba Gadus morhua suši se samo u nordijskim morima. Treba znati da su ustvari baskijski ribari, njihovi veliki moreplovci, poduzeli prve lovne avanture bakalara u sjevernom Atlantiku. Nailazili su na golema jata bakalara, lovili su jednako tako velike količine ribe, ali nisu imali klimu koju su imali Vikinzi, pa nisu ni mogli koristiti isti način čuvanja ribe. Zato su unijeli novi postupak očuvanja – soljenje. Otkinuli bi ribi glavu, raširili je uz kost, dobro nasolili i ostavili na vjetru. Sol bi omogućila gubitak tjelesne vode i riba bi se osušila. Mark Kurlansky ovaj detalj o soljenju bakalara u svojoj knjizi naziva otkrićem. Štoviše, on tvrdi da su Baski odlazili u ribolov, odnosno u lov na bakalar, već u 9. stoljeću, čak do Nove Engleske, na američkoj obali. Poslije su prodavali bakalar u Europi.

Brodovi norveških ribara za lov bakalara dok još nismo poznavali bakalar u današnjem smislu

Taj kuriozitet o velikoj ulozi baskijskih ribara u lovu na bakalar pojavio se tek nedavno. No, nije nevjerojatno, jer od davnina su riba, pa onda krumpir, bili kombinacija ekonomskog spasa i spasa od gladi. Zanimljivo je također da je znanje o sušenoj ribi bilo znatno veće od onoga što suvremeni svijet hoće priznati. Primjerice, bakalar se koristio i kao barometar: slani bakalar je na brodu visio s konopaca,  pa kada bi počeo curiti, to bi značilo da dolaze oluje, jer vlaga u zraku nije otapala sol… 

Mnogi povjesničari i drevni zapisi koji otkrivaju pojedinosti o porijeklu i povijesti bakalara potvrđuju kako je bakalar bio hrana za siromašne. Pa kako je postao gurmanskom delicijom? Jednostavno: kao jednu od najproširenijih namirnica u svoj su receptorij bakalar uvrstili ponajbolji chefovi. Uz to, trend mediteranske prehrane, koji podrazumijeva i sušenu ribu, ponovo je na svjetlo tanjura stavio –  bakalar. Čini se, riječ je o ribi koja ima karizmu…

Bakalar a la benedictine

BRANDADE ILI BAKALAR A LA BENEDICTINE 

Ovo jelo potječe iz samostana u Languedocu, na jugu Francuske – i bilo je kamen kušnje za maštu svakog kuhara. Početkom 19. stoljeća recept je dotjerivan, a do danas su nastale mnoge varijacije  

PRIPREMITE:

(za 4 osobe)

1 kg svježega ili namočenog suhog bakalara

riblja juha (temeljac)

1/2 kg kuhanog krumpira

3 dl finoga maslinovog ulja

 3 dl kuhanoga mlijeka

 50 g rastopljenog maslaca

1 vezica sitno nasjeckanog peršina

1 žlica jabučnog octa

 soli, papra, svježe naribanoga mušatnog oraščića po ukusu

POSTUPAK: Umjesto svježe ribe možete, dakako, upotrijebiti i preko noći namočeni suhi bakalar. Ako je riba svježa, jako je posolite i ostavite da malo odstoji. Dalje postupajte jednako sa svježim i namočenim i drvenim batom oprezno natučnim bakalarom. Ribu stavite u hladnu vodu, tako da bude pokrivena, i blago kuhajte dok ne omekša. Osušite ribu, odstranite kožu, ljuske i kosti i još je nekoliko minuta sušite u toploj pećnici. Stavite ribu i kuhani krumpir u posudu i električnom mješalicom umiješajte uz naizmjenično postupno dodavanje ulja i uskuhaloga mlijeka, sve dok ne nastana vlažna i glatka kaša. Prenesite je u oblik za pečenje i izravnajte površinu. Prelijte rastopljenim maslacem i pecite u zagrijanoj pećnici 30-40 minuta na 200 o Celzija, dok ne dobije lijepu smeđu koru. Jelo će biti još ukusnije ako prije pečenja površinu pospete finim naribanim parmezanom, a zatim poškropite rastopljenim maslacem.

OKVIR:

Naziv brandada dolazi iz provansalske kuhinje i znači „tučena, izmiješana stvar“. Na vrlo sličan način pripremanja, odnosno miješanja, priprema se venecijanska krema. Postoje mnoge varijacije pripremanja brandade, a naš recept jest legendaran.  

Kad je riječ o jelima spravljenim a la benedictine, treba znati da se prije svega podrazumijevao post.  Benediktinsko u pripremanju bakalara jest samo to što njihovo izvorno  kuhanje uključuje bakalar tučen kao pire.  

Naziv se inače odnosi na samostanski red Svetog Benedikta i štedljivost koju je taj red pokazivao pri spravljanju jela. Primjerice, nakon što je ušao u upotrebu, bakalar se jeo tradicionalno u doba korizme, premda ponekad vrlo luksuzno obogaćen, primjerice tartufima.

Bakalar na kiselo-slatki način

BAKALAR NA KISELO-SLATKI  NAČIN

(Samostan Grottaferrata, 11. stoljeće)

U grčkoj opatiji Grottaferrata,  koju je 1004. godine utemeljio Sv. Nilo, kuhinju vode vasilijanke, za uspomenu na “Čudo u Colliveu”.

PRIREMITE:

(za 6 osoba)

700 g suhoga bakalara

 malo oštrog brašna za prženje

 sol po ukusu

 6 žlica ulja za prženje (preporučljivo je maslinovo, ali može i obično) 500 g crvenoga luka, izrezanog na ploške

 nešto šećera,  nešto vinskog octa

Ostaviti bakalar preko noći da se odmoči, skuhati ga i očistiti od kostiju i drača te izrezati u trokute, koji se posole i uvaljaju u brašno. Peku se u tavi s lukom dok se ne zarumene, a zatim ih se složi u vatrostalnu zdjelu. Potom u tavu s lukom dodajte po ukusu šećera i octa, malo prokuhajte da ispari tekućina, umak prelijte preko odrezaka bakalara i sve zajedno gratinirajte u prethodno ugrijanoj pećnici na 200 o Celzija.

Poslužite uz zelenu salatu i kuhani krumpir.

Bakalar na venecijanski

BAKALAR NA VENECIJANSKI

Recept je gotovo identičan onome koji je poznat iz 16. stoljeća. S vrlo malim varijacijama sačuvan je do danas, posebice u urbanim sredinama. Bakalar na venecijanski danas se uglavnom poslužuje kao predjelo. Međutim, originalni venecijanski način posluživanje jest da bude glavno jelo…  

 PRIPREMITE:

(za 4 osobe)

700 grama bakalara

1,5 dl ekstradjevičanskog maslinovog ulja 

 tostirani kruh

1 vezica peršina

2 češnja češnjaka

sol i papar

PRIPREMA: Stavite dobro namočeni bakalar u kotlić za pripremu ribu. Zalijte vodom da prekrijete bakalar i kuhajte 10 minuta. Isključite i pričekajte da odstoji u vodi, a onda kuhajte

još 20 minuta. Ako bakalar ne bude dovoljno mekan, produžite kuhanje još nekoliko minuta.

Odstranite bakalaru kožu, eventualne ljuske i sve kosti te propasirajte pulpu u miješalici.  Uspite izmiješani bakalar u tavu, pustite da se krčka na jako laganoj vatri.  Polako dodajte maslinovo ulje, miješajući drvenom kuhačom, sve dok smjesa ne postane kremasta.  

Ogulite češnjak i nasjeckajte ga. Na kraju ga, zajedno s dobro opranim i nasjeckanim peršinom, umiješajte u kremu od bakalara. Dodajte sol i papar po želji.

Poslužite toplo u zdjelicama, zajedno s tostiranim kruhom.

Bakalar na provansalski

BAKALAR NA PROVANSALSKI

Ovakav način pripremanja bakalara izvorno je baskijski, a ne provansalski. Receptura je dorađena i nastala je u doba nouvelle cuisine, dok još nisu vladale ideje sveprisutnog maslinovog ulja…

PRIPREMITE:

60 dkg  bakalara bez kostiju  

2 kavene žlice sojinog ulja

15 dkg  nasjeckanog crvenog luka  

2 češnja češnjaka, u granulama

50 dkg  zrelih rajčica, izrezanih na kockice  

25 dkg  zelenih  paprika  izrezanih na trake

25 dkg  crvenih  paprika izrezanih na trake 

1-2  lovorova  lista

2 kavene žlice kvalitetnog bijelog vina 

10 crnih  maslinama

1 kavena žlica  nasjeckanog peršina

 malo soli

POSTUPAK:  Izrežite bakalar na 5 jednakih dijelova. Složite ih u zdjelu, pokrijte vodom i ostavite stajati oko 36 sati. Mijenjajte vodu svakih 6 sati. Stavite bakalar u odgovarajuću posudu i pecite u pećnici jedan sat na 180 ° C , dok pečenje ne dobije finu smeđu boju. U međuvremenu, pripremite umak.  U tavu  stavite ulje, luk, češnjak i pržite dok ne požuti.  Dodajte rajčice, paprike, lovor, vino i sol.  Promiješajte dobro i pržite na umjerenoj vatri 15 minuta, povremeno miješajući.  Dodajte masline  i  pomiješajte.  Uklonite s vatre i pospite peršinom.

Izvucite bakalar iz pećnice, ukrasite s umakom i poslužite odmah.

BAKALAR NA PORTUGALSKI

PRIPREMITE:

1 kg slanog bakalara, izrezanog na komade

50  dkg krumpira narezanog na kriške

3 srednje glavice luka

3 chili papričice (jedan za svaku boju)

5 pelata narezanih

10  dkg velikih crnih maslina

4 kuhana jaja, prepolovljena

1 grančica timijana

ekstra djevičansko maslinovo ulje

PRIPREMA:

U vatrostalnu posudu  složite sloj krumpira, sloj namočenog bakalara, papriku, rajčice, luk , sve dok ne nestane sastojaka.  Finalizirajte stavljanjem paprika i masline. Začinite ekstra djevičanskim maslinovim uljem i stavite peći 30 minuta na 200 stupnjeva. Nakon pečenja, pospite timijanom  i složite jaja.

Kao prilog poslužite rižu. 

Namakanje sušenoga bakalara je obvezno prije pripreme

KAKO RAZMOČITI SUŠENI BAKALAR PRIJE KUHANJA

Evo kako namočiti norveški bakalar, kakav možemo kupiti u domaćim dućanima:  trebamo, dakako, norveški sušeni balkalar, toplu vodu i odgovarajuću posudu. Kako bi se bakalar što bolje razmočio, potrebno je u toploj vodi držati posve uronjen bakalar najmanje 24 sata prije kuhanja. Za to vrijeme svakako valja mijenjati vodu otprilike svakih 8-10 sati. Na taj način najbolje se izvlači sol iz bakalara.

Naime, nakon što se iz bakalara ukloni sol, u vodi počinje dobivati na volumenu. Zato je dobro nakon otprilike 12 sati bakalar izrezati na veće komade i tako ga namakati. Nakon 24 sata vidno se poveća volumen bakalara, do 30 posto volumena, pa je i time bakalar prilagođeniji raznim receptima.

ZAJEDNIČKI PUT VINA I BAKALARA

Jedan od najvažnijih tradicionalnih jela u katoličkom svijetu svakako je bakalar. Zato i jest izazov uskladiti ga s vinom. Stoga vam predlažemo neke mogućnosti  i savjetujemo kako odabrati savršeno vino uz tu ribu… 

Sljubljivanje bakalara i vina važan je dio gurmanskoga stola .

 Uoči jednog od najiščekivanijih blagdana u godini  pažnja se okreće na ribu, “rođenu” u Norveškoj, koju su uglavnom Portugalci doveli do Sredozemlja, ali i do Južne Amerike. Ali, taj stoljećima dug put bakalara do našeg stola ne znači i lak zadatak odabira najboljeg bakalara, posebice vina koje ga prati. Štoviše, različita riba  omogućava najraznovrsnija moguća usklađivanja, pa razbijanje ustajale paradigme i jest izazov za potrošače i sommeliere. Ipak, vrlo važna su pritom iskustva dobrog kuhara, onoga koji zna pripremiti s pažnjom bakalar, ali može također prepoznati karakteristike vrsta i posebnosti akvatorija iz kojeg riba dolazi, a onda s nama dijeliti  iskustva. Međutim, za ljubitelje vina, važno je odabrati najbolje etikete koje prate svaki recept.

Dobar sommelier uvijek će se truditi da  klijentima ukaže  koja su  najbolja pića uz pojedina jela. Eno stručnjaci se slažu da, za razliku od drugih riba, bakalar prihvaća više od jedne vrste vina. Za isjeckan bakalar s vrhnjem, ribanom mrkvom i ribanim parmezanom, obično ukazuju na vino s niskim sadržajem  alkohola, s temperaturom na  12 ° C.  Primjerice, portugalsko zeleno vino, odnosno mlado vino, Vinho Verde. Riječ je o mladom vinu, nezrelom, koje može biti crvene, bijele ili ružičaste boje, ali se mora konzumirati u roku jedne godine. Premda su takva vina karakteristična za hladnija, kontinentalna područja, u Hrvatskoj, primjerice, na otocima takva vina rade obitelji za svoje potrebe. Budući da nastaju iz niskokaloričnog vrenja, u vinarstvu se to smatra manom, na otocima se smatra vinom koje nije za prodaju, pa se konzumira u krugu obitelji, svakodnevno, sve do sljedećeg ljeta, kada ostatak toga vina pretvaraju u kvasinu. Međutim, kako mnogi vole osjećaj pjenušca u ustima, često će izabrati baš takvo vino. Ono dozrijeva u boci, stoga se poslužuje u tamnim bocama.

Što se tiče pjata bakalara u maslinovom ulju, uz krumpir, češnjak, luk, brokulu i zelene masline, na primjer, idealno bi bilo intenzivnije crveno vino, koje daje dodatnu snagu pjatu.

Danas je prošireno uvjerenje kako svaka hrana ima sebi svojstveno vino s kojim se sljubljuje, pa uvjeravanja idu dotle da se tvrdi: vino iz kraja iz kojeg je i namirnica. Neki se vrhunski enolozi s tim ne slažu. Tvrde, štoviše, da puno ovisi o kvaliteti vina, okusu kupca. Sve u svemu,  stručnjaci upiru prstom u bijela, svjetlija vina. Međutim, ako testirate ljude, od 10 njih – 9 će ih tražiti crveno. To pak bakalar čini još posebnijim. Ili, ako je recept je laganiji, pokazuje potrebu za crnim vinom, jer mu daje snagu na tanjuru. Kuhate li bakalar koji pliva u maslinovom ulju ili umaku, bijela ili zelena vina bit će idealna. Uvijek treba pitati klijenta o usklađivanju, ako ste ugostitelj. Mi bismo se pak unaprijed odlučili  za vina uz bakalar koja su kristalne, rubin boje, s dobro uravnoteženim taninom i dugim na kraju, jer tanini služe za ravnotežu čvrstoće i soli u bakalaru. Za odabir najboljih vina, upitajte sommeliera, ali uz bakalar su – to znamo – idealna puna vina, koja nemaju previše alkohola, jer sjedaju dobro uz kontinentalne, modernije recepte s bakalarom, vhnjem, krumpirom i kiselim vrhnjem. Uz prženi bakalar, odnosno bakalar na žaru (nije riječ o sušenom!), idealno je mlado (zeleno) ili lakše bijelo vino. Zlatna vina također dobro pristaju. Kakogod, bakalar stvarno prihvaća više od jedne vrste vina.