Objave

Objavljeno

DELICIJE S BATATOM a la Pustara Višnjica

Za većinu recepata kao baza koristi se pire od batata (narančastog mesa), koji se priprema na slijedeći način: batat u kori peče se na 170ºC otprilike sat vremena. Nakon hlađenja, oguli se batat te pasira. Od tako pripremljena pirea prigotovljavaju se skoro sva jela za koja navodimo recepte…

Krem juha od batata
  • KREM JUHA OD BATATA     

PRIPREMITE ( za 6 osoba):

  • 1,8 l vode
  • 400 g pirea od batata
  •  3 povrtne kocke
  • 100 g svježeg batata
  • 50 g maslaca
  •  mljeveni bijeli papar
  • sol, papar

POSTUPAK:

U vodi zakuhati pire od batata i povrtne kocke. Začiniti mljevenim bijelim paprom. Svježi batat isjeckati na manje kocke, sotirati na maslacu i začiniti po želji. Pred kraj kuhanja dodati kockice batata u juhu.

Savjet više: Umjesto kockica batata možete priložiti i kockice tostiranoga kruha ili juhu garnirati po vlastitu nahođenju.

Kruh od batata
  • KRUH OD BATATA  

PRIPREMITE (za 12 osoba):

  • 2 kg mekog brašna
  • 300 g pirea od batata
  • 100 g soli
  • 1 žlica šećera
  • 1 l mlake vode
  • 2  kvasca
  • 2 dcl ulja

POSTUPAK:

U mlaku vodu umiješati šećer te dodati kvasac. U posudu za miješanjestaviti brašno, sol, pire od batata i ulje. Umijesiti meko i podatno tijesto te ga podijeliti na 3 jednaka dijela. Oblikovati kruh po želji, zasjeći po površini, poškropiti vodom te peći 40 min u prethodno zagrijanoj pećnici na 180ºC. Nakon pečenja premazati kruh uljem i vodom.

Njoki od batata
  • NJOKI OD BATATA  

PRIPREMITE:

  • 700 g oštrog brašna
  • 700 g mekog brašna
  • 5 jaja
  • 1 dcl ulja
  • 50 g soli
  • 300 g pirea od batata

POSTUPAK:

Navedene sastojke umijesiti u podatno tijesto, razvaljati na željenu debljinu te rezati njoke. Oblikovane njoke kuhati u ključaloj vodi dok ne isplivaju na površinu.

Kroketi od batata
  • KROKETI OD BATATA  

PRIPREMITE:

  • 700 g oštroga brašna
  • 700 g mekog brašna
  • 200 g gnječenog krumpira
  • 100 g pirea od batata
  • 50 g soli
  • 1 dcl ulja
  • 2 jaja
  • 1 prašak za pecivo
  • Krušne mrvice po potrebi

POSTUPAK:

Od navedenih sastojaka umijesiti podatno tijesto te oblikovati krokete. Pri oblikovanju radnu površinu obilno posuti krušnim mrvicama. Nakon oblikovanja, krokete pržiti u dubokoj masnoći.

Pire od batata
  • PIRE OD BATATA  

PRIPREMITE:

  • 1 kg krumpira
  • 0,5 kg batata s narančastim mesom
  • 100 g maslaca
  • 2 dcl mlijeka
  • sol po želji

POSTUPAK:

Skuhati krumpir i batat (zasebno) u dosta vode. Sjediniti ih, začiniti po ukusu, umiješati omekšali maslac te mlako mlijeko. Sve dobro izraditi mikserom na većoj brzini.

Kolač od batata
  • KOLAČ OD BATATA          

PRIPREMITE:

  • 720 g batata s narančastim mesom
  • 2 l mlijeka
  • 2 vanilin šećera
  • 200 g šećera
  • 2 pudinga od vanilije
  • 200 g gustina
  • 2 listića bezbojne želatine
  • 5 dcl vrhnja za šlag
  • kore za kolač

POSTUPAK:

Kuhane batate propasirati. Želatinu namočiti u hladnoj vodi. U većem loncu zakuhati mlijeko, šećer, vanilin šećer i pire od batata te dobro promiješati.  Kad zakipi, kuhati još 2-3 min, stalno miješajući.

Umutiti puding prema uputama proizvođača s dodatkom gustina. Dodati puding u mlijeko s ostalim sastojcima. Kad zakipi, kuhati još 4-5 min stalno miješajući. Skloniti s vatre, pa dodati želatinu i ostaviti da se ohladi. Umutiti čvrst šlag te dodati u ohlađenu kremu.

Kremu isipati na koru za kolač, poklopiti drugom korom i posipati šećerom u prahu. Također, možete na kremu staviti šlag te čokoladnu glazuru, a ne gornju koru.

Štrudla s batatom i jabukama
  • ŠTRUDLA S BATATOM I JABUKAMA  

PRIPREMITE (za 12 osoba):

  • 500 g kora od vučenog tijesta
  •  1 kg jabuka
  •  0,5 kg batata
  • cimet po ukusu
  • šećer po ukusu
  • 20 g vanilin šećera
  • 1 dcl ulja
  • 1 dcl gazirane mineralne vode
  • 50 g maslaca
  • šećer u prahu za posipanje

POSTUPAK:

Batat i jabuke naribati na ribežu. Začiniti šećerom, vanilin šećerom i cimetom. Kore za štrudlu poškropiti uljem i gaziranom vodom te puniti pripremljenim nadjevom od jabuka i batata. Savijati štrudlu, slagati u podmazani pleh, premazati kistom rastopljenim maslacom te peći u prethodno zagrijanoj pećnici 25 min na 170 ºC. Ispečenu štrudlu sjeći na željene komade te posipati šećerom u prahu.

Krema od batata i naranče
  • KREMA OD BATATA I NARANČE

PRIPREMITE (za 6 osoba):

  • 1 kg  pirea od batata
  • 2 dcl soka od naranče
  • 3 dcl vode
  • 300 g šećera
  • 2 štapića cimeta
  • 4 žutanjka
  • 50 g nara
  • 1 žlica naribane narančine korice
  • 1 žličica ekstrakta vanilije

POSTUPAK:

U srednje velikoj posudi pomiješati sok naranče, vodu, šećer i cimet. Kad prokuha, smanjiti temperaturu i kuhati dok se smjesa ne počne hvatati za žlicu, oko 7 minuta. Maknuti s vatre i maknuti štapiće cimeta.

U veliku posudu postupno umiješati sirup od soka naranče u pire od batata. Kuhati na srednjoj vatri dok se smjesa ne počne odvajati od posude. Oko 100 g ove smjese miksati sa žutanjcima, pa sve zajedno pomiješati sa smjesom u posudi. Dodati ostale sastojke i kuhati, miješajući, još 5 min. Žlicom staviti u posude za serviranje deserta.

Fino pecivo od batata
  • FINO PECIVO OD BATATA

PRIPREMITE:

  • 1 kg mekog brašna
  • 300 g pirea od batata
  • 1 kvasac
  • 0,25 l mlake vode
  • 0,25 l mlakog mlijeka
  • 1 žlica šećera
  • sol
  • sezam, kim, lanene sjemenke ( po želji)  
  • 1 žutanjak

POSTUPAK:

Vodu i mlijeko izmiješati, pa dodati kvasac i šećer. U međuvremenu prosijati brašno, dodati pire od batata i sol, a zatim mješavinu vode, mlijeka i kvasca. Umijesiti meko tijesto i pustiti da miruje. Nakon sat vremena premijesiti i oblikovati pecivo. Složiti na podmazani pleh, premazati žutanjkom, posoliti, pa po želji posipati sezamom, kimom ili ruzmarinom. Peći 35 min na 170ºC.

ZLEVANKA (PROJA) OD BATATA 

PRIPREMITE:

  • pirea od batata sa narandžastim mesom (otprilike 0,5 kg batata)
  • dcl kukuruznog brašna
  •  2 dcl mekog brašna
  •  2 dcl mlijeka
  • 1 dcl ulja
  • 1 dcl šećera
  • 1 cijelo jaje
  • 1 vanil šećer
  • 1 prašak za pecivo

POSTUPAK:

Batate ogulite, narežite na kockice i kuhajte ih dok ne omekšaju (probajte tankom iglom za pletenje, ako su mekani, gotovi su), procijedite ih i izradite pjenjačom u pire. Uključite pećnicu na 180 C i ostavite da se grije. Sve sastojke stavite u posudu i dobro pjenjačom izmiješajte. Tepsiju promjera 30×20 cm obložite masnim papirom za pečenje, izlijte smjesu i poravnajte je nožem, ili je samo onako protresite da se poravna.

Zlevanku stavite peći u pećnicu na 40 minuta.  

Pečenu zlevanku po želji možete posuti šećerom u prahu, ali dovoljno je slatka i bez toga.

POSTUPAK:

U visoku posudu istresite pire od batata, dodajte sok od naranče, vodu, šećer, žutanjke i ekstrakt od vanilije. Sve dobro promiješajte, pa izmiksajte na srednjoj brzini.

U dobivenu smjesu dodajte nar, narančinu koricu, ostruganu vaniliju sa štapića.

Još jednom dobro promiješajte. Kratko miksajte na najmanjoj brzini.

Dobivenu smjesu ulijte u prikladne čaše ili posudice. 

Po ukusu možete garnirati šlagom ili ploškama od naranče.

Poslužite!

Batat se u pripremanju ovih jela ni ne osjeti, ali zato ove zime možete biti sigurni – jedete li batat – da ćete pucati od zdravlja, jer batat je najbolji upravo zimi.  

Fotografije:  Tekst i fotografije Nera Karolina Barbarić, Arhiv Restorana Pustara Višnjica

Objavljeno

Kratka povijest batata, krumpirova dalekog rođaka

Slatki krumpir, odnosno batat (Ipomoea batatas), biljka je koja pripada obitelji slakova i samo je daleka rođaka krumpira (Solanum tuberosum). Jestiv mu je korijen, cjevast, dug i sužen, s glatkom kožom, čija je boja između žute, narančaste, crvene, smeđe, ljubičaste i bež nijanse. Sorte slatkoga krumpira s bijelim ili blijedo žutim mesom manje su slatke i vlažne od onih sa crvenim, ružičastim ili narančastim mesom. No, zašto se, kamo i kako slatki krumpir širio tisućama godina…


Najpoznatiji suvremeni oblici i nijanse batata stvoreni su u modernim laboratorijima.

Unatoč tomu što slatki krumpir botanički nije usko povezan s krumpirom, imaju zajedničku etimologiju. Prvi Europljani koji su kušali slatki krumpir bili su članovi ekspedicije Kristofora Kolumba. Kasniji istraživači pronašli su mnoge sorte pod lokalnim nazivima, ali ime koje je ostalo bilo je autohtono – Taino batata. Španjolci su to kombinirali s riječju kečua i tata, te stvorili zajedničku riječ patata, ali za krumpir. U Argentini, Venezueli, Puerto Ricu i Dominikanskoj Republici slatki se krumpir dans naziva batata,  prema kojem je u Europi i modernoj kuhinji naziv udomaćen. U Meksiku, Peruu, Čileu, Srednjoj Americi i na Filipinima, slatki krumpir je poznat kao camote (kamote na Filipinima), a izvedeno je iz riječi camotli. U Peruu, naziv kečua za vrstu slatkog krumpira je kumar, vrlo slično polinezijskom nazivu kumara i njegovim regionalnim oceanskim srodnicima (kumala, umala, ‘uala, itd.), što je svojedobno navelo neke znanstvenike da povjeruju u kolumbijski prekooceanski kontakt s Polinežanima.

Iako se meki, narančasti slatki krumpir često naziva “jam” u dijelovima Sjeverne Amerike, slatki se krumpir vrlo razlikuje od botaničkoga jama, koji je porijeklom iz Afrike i Azije, a različit je od biljke Oxalis tuberosa, koju u mnogim dijelovima Polinezije, uključujući i Novi Zeland, također nazivaju „jam“.  


U Novom Zelandu najčešća je crvena (ljubičasta) sorta kumara (pirina kūmara na jeziku māori), koja je ustvari autohtona, ali su također dostupni narančasti (beauregard) i sorta zlatnoga slatkoga krumpira. Kumara je posebno popularna kao pečena hrana. U Australiji pak vole naglasiti razliku između “ljubičastog slatkog krumpira” i ostalih sorti. Oko 95% australske proizvodnje je sorta beauregard, donesena iz Sjeverne Amerike. Domaća crvenkasto-ljubičasta sorta  prodaje se kao “kumara”, a odavno je uzgajaju maorske zajednice.

NEKE ISTINE O PORIJEKU BATATA: Podrijetlo i pripitomljavanje slatkoga krumpira dogodili su se, navode znanstveni izvori, u Srednjoj i Južnoj Americi. U Srednjoj Americi domaći slatki krumpir bio je prisutan prije najmanje 5.000 godina. Navodi se također da  je podrijetlo vrste Ipomoea batatasa bilo između poluotoka Yucatána u Meksiku i ušća rijeke Orinoco u Venezueli. Kultigene su najvjerojatnije proširili lokalni ljudi na Karibe i u Južnu Ameriku još prije 2.500 godina prije Krista. 

Slatki krumpir uzgajan je i u Polineziji prije zapadnjačkog istraživanja, onaj s otoka Kuka radiokarbonski je datiran prije tisućite godine. Uobičajena hipoteza je da su reznice donesene u središnju Polineziju najdalje do početka osmoga stoljeća, vjerojatno iz Južne Amerike, pa se širile preko Polinezije na Havaje i Novi Zeland. Međutim, neke studije bacaju sumnju na tu hipotezu. Procjene vremena divergencije upućuju na to da su slatki krumpiri već bili prisutni u Polineziji tisućama godina prije nego što su ljudi tamo stigli. Osim toga, postoje dokazi o širenju drugih vrsta Ipomoea iz Sjeverne Amerike na Havaje, i to na velike udaljenosti, što bi moglo ukazivati da je moguće bilo prirodno raspršivanje na velike udaljenosti. Prirodno raspršivanje čini se, dakle, najjednostavnijim, najvjerodostojnijim objašnjenjem nastanka vrste Ipomoea batatasa u Oceaniji, iako su ljudi možda igrali ulogu u kasnijem širenju između otoka.


Mnoge teorije o tomu gdje je batat prije postojao, u Južnoj Americi ili drugdje, na Polineziji, govore ustvari o Polinežanima kao vrhunskim poznavateljima vjetrova, struja i mora, o njihovoj visokoj kulturi koja je istodobna s onom Maya i Azteka. 

KAKO JE GLAD UTJECALA NA RAZVOJ  SLATKOGA KRUMPIRA: Nešto pouzdanija znanja o širenju slatkoga krumpira postoje iz Azije srednjega vijeka. Naime, kao odgovor na veliku propast usjeva i nastalu glad, slatki krumpir  uveden je u provinciju Fujian u Kini oko 1594., a uzgoj je potaknuo guverner Chin Hsüeh-tseng (Jin Xuezeng). Slatki krumpir počeo se uzgajati u Okinawi, Japan, početkom 17. stoljeća, također  u doba velike gladi, kada su žetve riže bile siromašne. Zbog toga je, kao sveta biljka, kasnije posađen u privatnom vrtu šoguna Tokugawa Yoshimunea. U Koreju je slatki krumpir uveden kasnije, 1764., iz istih razloga. U Europu je stigao s kolumbijskom razmjenom, što je, primjerice, zabilježeno u knjizi primanja Elinor Fettiplace, sastavljenoj u Engleskoj 1604.

U Keniji je Rhoda Nungo, iz tamošnjeg Odjela za ekonomiju Ministarstva poljoprivrede, čak napisala vodič za korištenje slatkog krumpira u modernim receptima. To uključuje uporabu u obliku pirea i brašna iz osušenih gomolja kako bi se zamijenio dio nedostajućega pšeničnoga brašna i šećera u pečenim proizvodima, kao što su kolači, chapatis, mandazis, kruh, pecivo. Na taj se način pokušalo motivirati stanovništvo, pogotovo u zaostalijim krajevima, kako uzgajati slatki krumpir i spriječiti glad.


U Japanu,  za jelo koje se naziva yaki-imo (pečeni slatki krumpir), obično se koristi ili “japanski slatki krumpir” žutog izraza ili ljubičasto “okinavski slatki krumpir”, poznat kao beni -imo. U Japanu se uzgaja i slatki krumpir (nazvan satsuma-imo) i pravi grimizni jams (nazvan “daijo” ili “beni-imo”). Kuhanje i kuhanje na pari najčešći su načini spravljanja. Tijekom zime u Japanu se kuhani krumpir prodaje na ulici, a spravlja se na mobilnim štandovima.

Zašto baš slatki krumpir, odnosno batat? Najviše stoga što je riječ o iznimno hranjivoj namirnici. Osim jednostavnoga škroba, sirovi slatki krumpir obiluje složenim ugljikohidratima, dijetalnim vlaknima i beta-karotenom (provitamin A karotenoidom), s umjerenim sadržajem drugih mikronutrijenata, uključujući vitamin B5, vitamin B6 i mangan. Kenijski istraživači svrstali su nutritivnu vrijednost slatkoga krumpira kao najvišu među nekoliko drugih namirnica.  Osim toga, lišće mu je jestivo i može se pripremiti kao špinat ili repa. Sorte slatkoga krumpira, primjerice, s tamno narančastim mesom imaju više beta-karotena od onih s mesom svijetle boje, a njihova povećana kultivacija se potiče u cijeloj Africi, gdje je manjak vitamina, posebice u djece, ozbiljan zdravstveni problem. Studija o 10.000 kućanstava u Ugandi, iz 2012. godine, pokazala je da djeca koja jedu slatki krumpir obogaćen beta-karotenom imaju manji nedostatak vitamina A od onih koji ne konzumiraju toliko beta-karotena.

NAMIRNICA KOJA JE UTJECALA NA GASTRO KULTURU: Slatki krumpir je i u razvijenim zemljama značio velik dio prehrane, pa se tako kao glavna namirnica u Sjedinjenim Američkim Državama slatki krumpir uzgajao i jeo većinu njene povijesti, osobito na jugoistoku.

Zanimljivo je daljubičasti i žuti slatki krumpir Amerikanci nisu nikada voljeli. Najomiljeniji  je ondje narančasti. Slatki krumpir postao je omiljena hrana francuskih i španjolskih doseljenika i tako nastavio dugu povijest uzgoja u Louisiani u Americi. Batat  je, primjerice, priznat kao državno povrće u Sjevernoj Karolini. Pita od slatkoga krumpira također je tradicionalno omiljeno jelo u južnoj američkoj kuhinji. Još jedna varijacija na tipičnoj plitici od slatkog krumpira je Okinawan (slatki krumpir), odnosno jelo Haupia pita, koja je napravljena od ljubičastog slatkog krumpira, porijeklom s otoka Havaji, za koji se vjeruje da je izvorno uzgajan već od početka šestoga stoljeća.  

Tradicija prženoga slatkog krumpira potječe također iz SAD-a, iz ranog 19.  stoljeća. Pomfrit ili čips od slatkog krumpira ondje su uobičajena namirnica, a pripremaju se od julienninga i dubokog prženja slatkog krumpira, pripremljenog na francuski način. Prženje narezanih ili nasjeckanih slatkih krumpira, u masnoćama ili u biljnom ulju na visokim temperaturama, postalo je uobičajeno u Sjedinjenim Državama na početku 21. stoljeća. Kašica od slatkog krumpira služi se danas kao prilog, često na večeri uz Dan zahvalnosti ili uz roštilj. John Buttencourt Avila, nazvan„ocem industrije slatkog krumpira” u Sjevernoj Americi, iskoristio je činjenicu da je slatki krumpir bio Amerikancima najraširenija namirnica za prehranu u doba velike gladi krajem 19. stoljeća, pa je pokrenuo veliku proizvodnju slatkoga krumpira na farmama.

U Istočnoj Aziji pečeni slatki krumpir popularna je ulična hrana. U Kini se slatki krumpir, tipično žute sorte, peče u velikom željeznom bubnju i zimi prodaje kao ulična hrana. U Koreji se slatki krumpir, poznat kao goguma, peče u bubnju, u foliji ili na otvorenoj vatri, obično tijekom zime. U Japanu, jelo slično korejskom pripravku, naziva se yaki-imo (pečeni slatki krumpir), koji obično koristi ili “japanski slatki krumpir” žutog izgleda ili ljubičasto “okinawski slatki krumpir”, poznat kao beni -imo. Zelje slatkog krumpira uobičajena je prilog u tajvanskoj kuhinji, često kuhana ili pirjana i poslužena s mješavinom češnjaka i sojinog umaka, ili jednostavno posoljena prije posluživanja. U nekim dijelovima Indije, svježi slatki krumpir se usitnjava, suši i zatim melje u brašno; miješa se potom s  pšeničnim brašnom i peče u čapati.  U Šri Lanki se zove bathala, a gomolji se uglavnom koriste za doručak, obično s naribanim kokosom  ili kao dodatak curryju za rižu. Postoje, dakako,  i mnoge druge kulinarske namjene sa slatkim krumpirom, no svejedno je posve jasno da se batat ili slatki krumpir udomaćio svugdje u svijetu.

NUTRITIVNE VRIJEDNOSTI BATATA: Batat je visokoenergetska kultura s visokim postotkom škroba, a malo šećera. Osim iznimnoga okusa, batat je velik izvor minerala i vitamina, kao i beta-karotena. Primjerice, količina od samo 140 grama batata osigurava dnevnu potrebu za vitaminom E, koji je izuzetno važan jer štiti od začepljenja krvnih žila. No, batat je, kao  energetski vrijedna namirnica, važan i za ljude koji imaju problema s povišenim šećerom i čije zdravlje ovisi o stabilnoj razini glukoze u krvi. Uz to, batat sadrži vrlo malo masti, kolesterola i vrlo malo natrija, a velik je izvor dijetalnih vlakana, neophodnih  za pravilno funkcioniranje probave, čime se smanjuje rizik od, primjerice, raka debeloga crijeva. 

Objavljeno

Docent dr.sc. IVAN FISTONIĆ: Doktor koji razbija mitove o estetskoj ginekologiji

Docenta dr.sc. Ivana Fistonića mediji su zapazili još devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se, kako sam kaže, nakon kongresa u Stocholmu 1993. – „zaljubio“ u menopauzu. Svojim je južnjačkim temperamentom i odlučnošću  da u ginekološke tokove unese znanstvene novitete uspijevao približiti ženama novu metodu liječenja boljki koje, lakše ili teže, pogađaju sve žene u određenom razdoblju života. U njegovoj ordinaciji u središtu Zagreba narednih godina mnoge su žene pronašle olakšanje od svojih nevolja. Dr. Fistonić se svjetskim trendovima u ginekologiji znao približiti i osjetiti njihovu fluentnost na isti način kako je to sedamdesetih godina to mogao s glazbom…


„U posljednjih desetak godina pozornost je opravdano fokusirana na vulvo-genitalno područje, stidnicu i rodnicu. Nakon što su se otvorile uljepšavanjem lica, zubiju, adaptacijom dojki, žene se okreću i genitalnom području. Međutim, ovdje nije riječ samo o estetskom, već više o medicinskom zahvatu, duboko indiciranom.“

Izvrsnost u ginekološkoj struci i nerv za tehničku komponentu u medici učinili su da od njega uče i ljudi iz svijeta, pa će tako talijanski stručnjak u ginekologiji, profesor Marco Gambicciani, napisati u studiji „Erbium laser u ginekologiji: ciljevi, težnje i točke djelovanja“, u kojoj preispituje stanje i ulogu tehnike u liječenju stresne inkontinencije kod žena, kako je određena pozitivna saznanja stekao „u članku Ivana Fistonića i njegovih kolega“, kao i „podatke o korištenju vaginalnog erbium lasera za neinvazivno liječenje urinarne stresne inkontinencije i sindroma relaksirane rodnice“. Marco Gambicciani također kaže kako je rad kojim se inspirirao „napisao pionir vaginalnog erbium lasera.“  I da, upravo je dr. Ivan Fistonić bio onaj koji se prije deset godina, prvi u svijetu, počeo koristiti laserom u neinvazivnim zahvatima na vulvo-genitalnom području u žena.

Neinvazivno liječenje u ginekologiji danas je trend. Zbog čega je i kako do toga došlo?

_ …jer se žene više ne žele izlagati kirurškim zahvatima. Trend je opravdan. Najpoznatiji estetski kirurzi u Hrvatskoj  imaju radiofrekvencijske i laserske aparate i uljepšavaju svoje pacijente neinvazivno, zar ne? Ide se, dakle, u tom smjeru. Znanstvene zajednice počele su se jako puno referirati na tu temu. Između ostalih kongresa, bio sam pozvani predavač na 1st World Congress of  Reconstructive and Cosmetic Gynecology (RECOGYN) u  New Delhiju, gdje se o tome mnogo govorilo.

Naime, žene se otvaraju i govore o problemu koji se prije nazivao kozmetskim. Ipak, to nije kozmetska nego medicinska stvar: žena je nezadovoljna, to je psihički problem. A to je onda medicina!

U posljednjih desetak godina pozornost je opravdano fokusirana na vulvo-genitalno područje, stidnicu i rodnicu. Nakon što su se otvorile uljepšavanjem lica, zubiju, adaptacijom dojki, žene se okreću i genitalnom području. Međutim, ovdje je riječ o medicinskom zahvatu, duboko indiciranom. Jer, ako je riječ o stidnim usnama koje su opuštene, smežurane, ako su nakon porođaja razdvojene, nisu u medijalnoj liniji kao što su bile, nego su razdvojene, tada se ne može reći da je taj problem isključivo estetski. To je duboko medicinski problem, koji umanjuje seksualno zadovoljstvo i seksualnu gratifikaciju kod žene; žena se srami toga dijela svoga intimnoga područja jer ono više nije u onom stanju u kojem je bilo, pogotovo ako mijenja partnera u drugoj generativnoj dobi života.

Docent dr.sc. Ivan Fistonić omiljen je među novinarima zbog svoje spontanosti i ležernoga pristupa. Ne odbija odgovor ni na jedno pitanje…

Kada se, po vama, laser treba koristiti a da se to smatra isključivo medicinskim zahvatom?

-Recimo da je žena ušla u preranu menopauzu iz onkološkoga razloga, ima četrdesetak godina i partnera; znaju se nekoliko godina, imaju dvoje male djece, vole se, intenzivno seksualno žive… i u jednom momentu dođe do dijagnoze karcinoma dojke; žena je uspješno operirana, izliječena u potpunosti, dobro se osjeća, ali pati od tako intezivne suhoće rodnice da više ne može izdržati spolni kontakt! Ta žena ne smije primati estrogene jer je tumor dojke bio hormonski ovisan, ili ne želi hormone, lubrikanti koje nalazi na tržištu u 70 posto slučajeva ne odgovaraju po ph ili osmonalitetu, a uz to se lubrikanti moraju koristiti neposredno prije kontakta, što umanjuje puni seksualni doživljaj.

Laserska metoda, koju koristimo u sindromu atrofične sluznice rodnice, svojom temperaturom proširuje kapilare te inducira tzv. neovaskularizaciju, stvaraju se nove grane kapilara, što pomaže u trajnoj lubrikaciji. Efekat traje i do 12 mjeseci. Izlaz za onkološke bolesnice koje žele i dalje intenzivno seksualno živjeti bio bi, dakle, taj…

Postoji  nekoliko grupa stručnjaka u svijetu koji se bave estetskim konotacijama ovoga o čemu govorimo. Prvi je zaštitio pojam vaginal rejuvenation i napravio od toga brand ginekolog David Matlock iz Los Angelesa. Ali, što on pod tim podrazumijeva? Ja sam, primjerice, protiv toga naziva, kao i cijelo Europsko društvo za menopauzu, u kojem sam član savjetodavnog tijela. Uskoro ćemo o tome objaviti članak, gdje tvrdimo da je rejuvenacija previše profan izraz, da je bolje koristiti – restauracija ili rekonstrukcija. Rejuvenacija je izraz koji nije medicinski, a smatramo da je ova problematika generalno medicinska.

Ali, što napraviti nakon epiziotomije, nakon porođaja?

-Do sada smo to radili kirurški. Kako je to područje prošireno, izreže se dio tkiva i spoji. Izgleda dobro.

Kako ste vi došli do toga da se upustite u zahvate radiofrekvencijom?

-Mene je primijetila tvrtka iz SAD-a koja se bavi proizvodnjom uređaja za ljepotu pomoću radiofrekvencije. Zanimljivo im je bilo to što se ja bavim neinvazivnim rješavanjem problema stresne inkontinencije. Zamolili su me da napravim studiju o djelovanju radiofrekvencije u genitalnom području, koristeći se sličnom aparaturom  koja se upotrebljava za uljepšavanje lica. Stvar je u tome da se kolagen, bjelančevina koja je u temeljima čvrstoće vezivnog tkiva, nepovratno rastegnuo. Primjerice, nakon vaginalnog porođaja tkivo se opusti, sve se olabavi – kao i na licu zbog procesa starenja. Temperatura koju emitira radiofrekvencijski aparat, skraćuje kolagen i tkivo se učvrsti, nestaju bore na stidnim usnama i one postaju voluminoznije, „približavajući“ se jedna drugoj. 

U Hrvatskoj takav aparat imamo jedna kolegica u Vukovaru i ja. Zamoljen sam  da napravim studiju o tome, koja je potom objavljena u visoko rangiranom časopisu  Lasers in Surgery and Medicine  prije godinu dana. U toj studiji dokazujem da je radiofrekvencija uspješno liječi sindrom opuštene stidnice uz uvjet da je ispravna indikacija. Naime, ekstremni prolapsi se ne mogu liječiti ovim već kirurškim metodama. Zato je važno, u razgovoru s liječnikom, pravodobno artikulirati svoju problematiku.


Premda zaokupljen medicinom i funkcijama koje uživa u svojoj struci, u slobodno vrijeme pronalazi se u lijepim stvarima poput glazbe, putovanja, umjetnosti…

Zašto se koristi radiofrekvencija?

_ U slučaju opuštene stidnice – zato jer je prodor temperature dublji od lasera, čak do 2,5 cm, pa se efekt prenosi na dublja tkiva, vezivo i masno tkivo, koja oblikuju stidnicu. Erbijumski laser se pak koristi za rodnicu u kojoj je sluznica tanka, a izvodna mokraćna cijev je tik ispod nje. Cilj je dobar efekt bez ozljeda tkiva, tako da je laser učinkovit kod liječenja stresne urinarne inkontinencije, proširene rodnice, nižih stadija spuštenog mjehura i postmenopauzalne atrofije. U studiji koju spominjem analizirali smo, koristeći posebne upitnike, seksualno zadovoljstvo prije i poslije zahvata. Primijećeno je značajno poboljšanje u svim domenama seksualne gratifikacije: uzbuđenju, lubrikaciji, orgazmu… To je važno znanstvenicima, zbog njih su rađeni upitnici. Ženama pak više znače slike prije i poslije. Na slikama pod prije sve je opušteno, naborano, a poslije – sve se popunilo. Bez noža!

Za kakvu vrstu zahvata vam se žene najčešće javljaju?

-Žene koje dolaze ne pate samo zbog estetskih komponenti, one najčešće pate od inkontinencije, proširene rodnice, spuštenoga mjehura, proširenog izlaza rodnice zbog rastavljenih usana. Žena koja pati od stresne inkontinencije ima narušenu seksualnu funkciju, nižu frekvenciju spolnih odnosa, manje je zadovoljna i sklona je odbijanju seksualnoga kontakta zbog nelagode. U takvim slučajevima ne pati samo žena, već oba partnera. Upravo o tome ću govoriti uskoro na kongresu Europskog društva za seksologiju u Portugalu. Jer, zamislite situaciju kad ženi pobjegne urin tijekom odnosa… premda je jedno istraživanje pokazalo da muškarci to ne osjete, žena zna kad joj se to dogodi i zbog toga osjeća veliku nelagodu.

Osnovni problem je zapravo u tome što žene ne artikuliraju u razgovoru s liječnikom svoju nelagodu zbog nevoljnog otjecanja urina. Inkontinenciju nekako smatraju „normalnom“.  Zato je dužnost liječnika, kad žena dolazi na rutinski pregled, papa test ili drugo, da je ciljano pita ima li takvih problema. Žene se tada najčešće otvore i pričaju o svojim nevoljama.Također, obveza liječnika  je  pitati o eventualnoj problematici seksualnosti.  Izlaz je u dužem vremenu koje je potrebno utrošiti za uspješnu konzultaciju. Moji kolege i ja sve više idemo k tome da posvetimo više vremena ženama te saznamo što su pravi uzroci njihovih patnji. U privatnoj praksi to je lakše izvedivo nego, primjerice, u klinici ili domu zdravlja gdje prepune čekaonice diktiraju ubrzani tempo. U privatnoj praksi više razgovaramo, više vremena posvećujemo ženama, zato i imamo bolje rezultate u razumijevanju i ispravnom odlučivanju o navedenoj problematici.

Na čemu se temelji laserski efekat?

-Jednostavno, ulazi se u rodnicu s laserskim nastavkom, emitira se toplinska energija 0,5-0,7 mm u sluznicu rodnice. Tamo se nalazi površinski kolagen, kojeg toplina momentalno skraćuje za jednu trećinu. Upravo to površinsko skraćivanje povlači dublje strukture, vezivo i mišićje, rezultirajući efektom stezanja rodnice. Žena odmah nakon zahvata osjeća poboljšanje. Nije potrebna anestezija. Zahvat se radi, prema protokolu, tri puta, s razmakom od mjesec dana. Prosječno trajanje efekta je 6-12 mjeseci i dulje, do 2-3 godine, ovisno o osobi i njenom angažmanu u vježbama kojima se učinkovitost značajno produljuje. Također valja naglasiti da su bolji rezultati primijećeni kod žena u predmenopauzi,  pa je ranija odluka o liječenju ključ uspjeha.

 Što za vas znači personalizirani pristup pacijentu? Znači li to na neki način educiranje pacijentice?

-To bi značilo da pacijentici treba posvetiti više vremena za razgovor i dijagnostičke postupke. Ispravno postavljena dijagnoza stresne inkontinencije ili nižih stadija prolapsa vodi boljem uspjehu zahvata. Kad se žena obrati svom doktoru, a nema neki veći anatomski defekt, tada će liječnik preporučiti vježbe, kolokvijalno  – Kegelove vježbe.Tada nastaju dva problema: ili liječnik nema vremena objašnjavati, ili nije vješt u objašnjavanju kako se one izvode. Samo jedna jedina rečenica nosi ključnu poruku: stegnite mišićje kao da voljno prekidate mokrenje i to činite barem tri do četiri puta dnevno po pet minuta. No nije samo navedena vježba dostatna. Svoje pacijentice educiram o spletu jednostavnih vježbi koje mogu biti vrlo zabavne ako se izvode u grupi. Naravno da postoje specijalizirane vježbe, a učinkovitost je bolja ako se izvode pod nadzorom fizioterapeuta. Dakle, vježbe su odličan terapijski postupak, ali samo ako se redovito izvode. U suprotnom problematika napreduje.

Bit svega je  – motiv! Ako žena nema motiv, neće nikada posegnuti za bilo kakvom pomoći ni konzultacijom. Zato je naša dužnost razotkriti problem i ohrabriti ženu u odluci o liječenju. U svakom slučaju, lasersko liječenje stresne inkontinencije je posljdnja neinvazivna metoda prije kirurškog zahvata bilo koje vrste, od nešto manje invazivnog postavljanja mrežice ili vrpce pod mokraćni mjehur do histerektomije.

Umjetnik karikaturist vidio je dr. Fistonića na ovaj način…

Koju uspješnost žena može očekivati nakon laserskoga zahvata za stresnu urinarnu inkontinenciju?

-Prvi sam u svijetu objavio studiju o uspješnosti liječenja stresne inkontinencije laserom. Posljednji u nizu znanstvenih članaka na tu temu objavio sam u prestižnom časopisu Lasers in Surgery and medicine. Rad je objavljen 23. siječnja ove godine. U njemu se bavim predviđanjem uspješnosti zahvata u individualnom smislu. Odnosno, izumio sam kalkulator koji odgovara na pitanje u kojoj mjeri individualna pacijentica može očekivati kliničko poboljšanje nakon laserskog zahvata. Rezultati su značajni u svim dobnim skupinama. Ipak,  bolji su rezultati u žena koje su mlađe od 47 godina, pate od srednjeg stupnja inkontinencije, prosječna težina djece koje je rodila iznosi više od 3600 grama, itd. Zaključak je jednostavan. Ranija dijagnostika i zahvat – bolji rezultat. Zahvat za sada ne pokriva HZZO, a cijena zahvata je oko  5000-7000 kuna, ovisno o problemtici , za tri zahvata i kontrole u okviru šest mjeseci.

Fotografije: Ognjen Karabegović, razgovarala Nera Karolina Barbarić

Objavljeno

KRETA, UGODNI DAŠAK ANTIKE

Moderni svijet putuje da bi se odmorio, uživao i upoznavao nove stare krajeve. Među destinacijama koje ne biste trebali propustiti svakako je Kreta, grčki otok u Sredozemlju, na kojem ćete sresti antiku i moderni dodir ljepote. Što o Kreti prije puta trebate znati?

Prema priči iz grčke mitologije, otac bogova, Zeus, oteo je lijepu kraljevu kćer Europu i doveo je na otok Kretu. Legenda također kaže da se to dogodilo prije nekoliko tisuća godina, no Kreta je i danas idealno mjesto za zaljubljene. Romantične uvale okružuju stjenovitu obalu, a na usamljenim je plažama more tako plavo kao nigdje na svijetu.

Kreta je pravi sunčani raj, jer se malo koja turistička destinacija, barem u tom dijelu svijeta, može pohvaliti s oko tri tisuće sunčanih sati na godinu  i prosječnom temperaturom u kolovozu od 29 stupnjeva Celzijusa. Ipak, sunce je samo jedna od blagodati ovoga otoka, prepunog očaravajućih suprotnosti, na kojem je riječ “dosada” sasvim nepoznata.


Agios Nikolaos, najveći je grad na istočnom dijelu Krete, čija je morska luka povezana s jezerima u unutrašnjosti otoka

Ljeto na Kreti počinje već u ožujku, a traje sve do studenoga, tek tada se sklapaju suncobrani na plažama. Od ožujka i travnja cvjeta drveće bajama i kestena, rastu šumarice, narcisi, divlji tulipani, a ovce i koze se uspinju kamenitim gorskim livadama kroz miris timijana i kadulje. Posvuda je kvrgavo drveće maslina, a u zelenilu plantaža svjetlucaju plodovi naranči i limuna.

Znamenite špilje u Matali, koje su prvi kršćani koristili za grobove…

NAJLJEPŠI GRAD NA ZEMLJI – IRAKLION: Kreta je gotova sva u brdima – bijela brda na zapadu, masivna Ida i Dikti, te istočna brda Sitia viša su od 2.000 metara. Na sjeveru je Iraklion, “metropola otoka” i najljepši grad na zemlji. Čaroban je i stari dio grada Rethymnona, a posebna se atmosfera osjeća u Agios Nikolaosu i Sitiji, dok Ierapetra na jugu djeluje gotovo afrički.

Palača u Knossosu svjedoči o 4.000 godina staroj povijesti otoka.

Ako ste odlučili posjetiti Kretu, tada zacijelo nećete zaobići njezinu dojmljivu povijest i kulturu. Minos je najomiljenije na Kreti, jer se tako zvao prvi kralj, koji je vladao prije više od 4.000 godina. Njegovo ime obilježilo je cijelo jedno kulturno razdoblje, tzv. minosku civilizaciju. Iz toga je razdoblja i palača na sedam katova u Knossosu, u blizini glavnoga grada Irakliona, gdje je – prema legendi – svojedobno harala proždrljiva neman Minotaurus: pola čovjek, pola bik.

Slikovita luka Rethimnon na sjeveru Krete prepuna je izvrsnih ribljih restorana.

Palaču je više od trideset godina restaurirao britanski arheolog Sir Arthur Evans, izvukavši tako prošlost na svjetlo dana. Trud mu se isplatio, jer je izged palače tako zorno rekonstruiran da 3.500 godina stara kupaonska kada i kraljičina soba za odijevanje izgledaju kao das u izgrađene u novo vrijeme.

Pečat su ostavili na Kreti i Rimljani, Bizantinci, Arapi, Venecijanci i Turci, pod čijom je vlašću bila tijekom svoje duge povijesti. Premda je na tom otoku puno toga nestalo, mnogo toga još ima što pobuđuje pozornost. Pa, kao što bi to rekli domaćini – Jassas!  Dobro došli na Kretu!

ŠTO NA KRETI TREBA VIDJETI: Na Kreti ćete pronaći drevne palače, moderne luksuzne hotele, strma brda i tihe uvale za kupanje, gdje su priroda i  povijest gotovo rasipno ostavili soje tragove. Za ljubitelje sunčanja i kupanja najljepše su plaže Agie Marine, Plakias, Vai i Preveli, na kojima se može do milje volje surfati, jedriti i roniti. Neizostavno treba posjetiti i 14 kilometara dugi kanjon Samaria, koji se može propješačiti. Dakako, uz odgovarajuću opremu.

Od povijesnih znamenitosti, uz već spomenutu palaču u Knossosu, svakako  treba vidjeti utvrde od Malie i Phaestosa te pravoslavne manastire Toplu i Arkada, koji su nacionalno blago Krete.

Crkva u Heladi Grecji, na južnoj obali otoka.

 GDJE NA KRETI ODSJESTI: U lokalnim turističkim agencijama najviše se preporučuju tjedni i dvotjedni aranžmani, uz noćenje s doručkom ili polupansion po cijeni od 350 do 450 eura po osobi. Najpopularniji su hoteli Alexander Beach u mjestu Malia, Ideon u Rethimnonu i Pilot Beach Resort u Georgioupolisu.

ŠTO NA OTOKU JESTI I PITI: Grčki specijaliteti poput musake (nabujak od patlidžana) ili souvlaki (mesni ražnjići) posebno su ukusni u restoranu Creta, u mjestu Stalis.

Hobotnice na roštilju, pržene sardele, stifado (gulaš od govedine), tsasiki (salata od divljeg kupusa), punjeni listovi vinove loze i ovčji sir preporuča se jesti u restoranima Ippokambos u Iraklionu, Knossos u Rethymnonu i Terpsis u Agios Nikolaosu. Tko umjesto morske ribe više voli pastrve, najbolje ćete pronaći u mjestu Zaros.

U selu Sisi, u tavern Fishermans, nudi se najbolja riblja juha koju se može pojesti na otoku (kakawia). Za desert se preporuča slastica raki. Uz jela se, naravno, preporučuju domaća bijela i crna vina. Tursku kavu najbolje je popiti na trgu Platiia Kaorai u Iraklionu, gdje se nalaze brojni kafići.

Kreta, divni otok usred Sredozemlja.

 ŠTO KUPITI: Najbolje darove koje možete ponijeti svojim najdražima pronaći ćete u selu Kritsa, gdje se nude lijepi stolnjaci i pletene veste. Kvalitetno maslinovo ulje i mirisno bilje možete kupiti na tržnici u Chaniji. U Iraklionu, u ulici Odos Dedalu, u kojoj se isprepliću grčka i arapska kultura, nalaze se mnoge suvenirnice, kojih ima i na tržnici u ulici Odos 1866.

Objavljeno

MAGIČNA KOZMETIKA S OTOKA HVARA

Prirodna kozmetika čiji proizvodi očaravaju svojim mirisom, teksturom i učinkom, a u čije je proizvode utkana ljepota življenja na otoku Hvaru, plod je truda obitelji Grga Lučića iz Zastražišća, mjesta posred otoka, u povijesti poznatoga kao tabora rimske vojske…

Berba čarobnog smilja

Vrhunska eterična ulja i prirodna kozmetika, posebne teksture i aromatičnoga mirisa, temeljena na bazi maslinova ulja i ljekovitoga samoniklog bilja s našega  najsunčanijega otoka, Hvara, koja dolaze iz OPG-a Grga Lučića, nastala su na filozofiji toga magistra kineziologije i njegova poimanja zdravoga življenja. Koristeći maslinovo ulje iz vlastita maslinika i ljekovito samoniklo bilje skupljeno po otoku, te lavandino ulje, ručno, bez upotrebe strojeva, Grgo Lučić proizvodi 17 vrsta eteričnih ulja,  isto toliko hidrolata, dok njegova supruga Sanja izrađuje različite maštovite kozmetičke proizvode od domaće sirovine.Javnosti su Lučići dosad predstavili 23 proizvoda s oznakom HOP-a (Hrvatski otočni proizvod), sa svim potrebnim laboratorijskim analizama, što potvrđuje  da su sigurni za korištenje i „prijateljski“ prema koži. Holistički pristup proizvodnji prirodne kozmetike jest izbor Sanje i Grge Lučića otkad su prepoznali vrijednosti podneblja u kojem žive, ali i osvijestili činjenicu da je Zastražišće, mjestašce sa samo stotinjak stanovnika, izvrsna lokacija za uzgoj lavande i ljekovitoga bilja, otprije poznato upravo po uzgajivačima visokokvalitetnih vrsta lavande i skupljačima ljekovitoga bilja. Literatura je također ustvrdila kako je  davno rimska vojska na toj lokaciji dolazila po pripravke od perunike, po masti i eterična ulja, koje su lokalci spravljali upravo za ratne potrebe rimske vojske.

Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća, nakon što je zastao uzgoj buhača, zbog niske otkupne cijene i promjene prioriteta na tržištu, lavanda se pokazala  kao najbolji izvor prihoda lokalnog stanovništva. Ulja od lavande i ružmarina na Hvaru su već početkom devedesetih prošloga stoljeća bila dobro poznata. No, reći će Grgo Lučić, „odlučio sam ići korak dalje. U posao s prirodnom kozmetikom ušao je sa skromnim iskustvom u poljoprivredi, ali provevši mnogo vremena u konzultiranju literature. Počeo je destilirajući kadulju, alepski bor, ali i još 19 autohtonih biljaka s otoka Hvara. Ukratko, prirodno bogatstvo otoka pretakao je u eterična ulja i maštovite kozmetičke proizvode. Ubrzo je to potaknulo zanimanje kozmetičke struke, pa su stigle i narudžbe za značajnije količine eteričnih ulja.  

Neki od proizvoda iz bogate game noviteta OPG-a obitelji Lučić

I da, taj mu je posao prije nekoliko godina, nakon što je ostavio ranije obveze, postao primarnim. Budući da nisu imali zemlju u vlasništvu, brali su samoniklo bilje, a potom zasadili na jednoj parceli djedovine prvu plantažu lavande budrovke. Prošle godine, međutim, kupili su zemljište i zasadili novu, modernu plantažu lavande.

Vrlo naporna berba lavande i destiliranje postupci su prije izrade čarobne hvarske kozmetike.

Obitelj Grge Lučića pronašla se u proizvodnji eteričnih ulja i prirodne kozmetike s otoka Hvara, a nadogradnja njhovim uljima su hidrolati, sapuni, macerati i balzami: stalni su sudionici na višednevnim sajmovima tijekom cijele godine, a ljeti imaju prodajno mjesto u Jelsi; svoje proizvode distribuiraju i pouzećem, a njihovi paketi s kozmetikom i eteričnim uljima stižu po cijeloj Hrvatskoj, Europi, pa i na druge kontinente. Trend koji odgovara na potrebu približavanja zdravijem načinu života, počevši od kože – jednostavno i s malo sastojaka – zahvaljujući obitelji Lučić, iz maloga sela na otoku Hvaru tako obilazi svijet…

Dostupnost za sve informacije o korištenju i učinkovitosti proizvoda:

Objavljeno

GRETA GUDELJ: DIZAJNERICA ZA POSEBNE ŽENE

Premda nije nikad favorizirala modne revije, velike fashion skupove, hrvatska dizajnerica i poduzetnica Greta Gudelj modni put izabrala je iz razloga što se u okruženju mode, ljepote i modnoga sadržaja oduvijek najbolje osjećala. S iskusnim okom dizajnera, profesionalnim instinktom stilista, izvrsnim poznavanjem konstrukcije odjeće i nedvojbenim osjećajem za proporcije tijela, ali i neizostavno izbrušenim zanatom, svoju modnu etiketu Greta Gudelj pretvorila je u sinonim za modele od finih prirodnih tkanina za suvremenu poslovnu ženu i odjeću za posebne prilike, koja odiše ženstvenošću, a kojoj su izuzetno naklonjene najpoznatije Hrvatice…

Danas, kao vrlo prepoznatljiva dizajnerica, u čijem modnom ateljeu tijekom samo jedne kupovine možete naučiti više o svom stilu i onome što vam zapravo odgovara nego čitajući godinama savjete iz promo magazina, Greta Gudelj se ne ostavlja maštanja o novim kolekcijama, kombinacijama, poslovnom širenju… 

Na domaću modnu scenu Greta Gudelj intenzivnije je stupila 1988. godine. U svijetu mode je to što ona radi poznato kao pret-a-porter medio alto, označavajući stil koji je prepoznat  između konfekcije i visoke mode. Njezina profesionalna, radna biografija mogla bi započinjati riječima kao u mnogim pričama o uspjehu – kako je riječ o dizajnerici koja je kao mala počela kreirati i šivati, vaditi krojeve iz tada vrlo popularne Burde i magazina Svijet, a „bila je vrhunski odjevena zahvaljujući svojoj mašti“. Čini se da je na njezinu imaginaciju i kreativnost više utjecala činjenica što je djetinjstvo provela u Stonu, u podneblju koje, kako će sama Greta reći, „okruženje gdje je sve lijepo, gdje nema ni trunka suvišne ljepote, a pogotovo ne premalo. Kad ljudi odrastu u takvom okruženju, odrazi se to i na svu njihovu svijest, poimanje ljepote.“ Osim toga, u tamošnjim obiteljima vazda je postojao običaj da mlada žena mora znati vladati iglom, koncem i škarama, a Greta je to vrlo rano i nadišla, tajno krojeći i šivajući modele, oduševljavajući sebe i druge onim što bi proizvela. Stoga vrlo rado priča anegdotu iz svoje rane mladosti, kada je kao tinejdžerica, dok joj je majka bila  odsutna zbog bolesti, poput  Vivian Leigh u filmu „Zameo ih vjetar“ , strgala zavjese s prozora i sašila haljinu, u kojoj je potom izašla.

Greta Gudelj s prijateljima

GODINE KREATIVNE MODE: Greta je Gudelj u hrvatskoj modi prisutna godinama, pa je i ostavila traga na mnoga fashion zbivanja. U Zagreb je iz Stona došla studirati, kako bi se maknula iz stonske sredine, južnjačkoga okruženja, jednako blagoslovljenog zbog ljepote, kao i zakinutoga za poštivanje i maštanje mlade i lijepe žene, koja se, k tome, izdvajala svojom posebnošću i darovitošću te imaginacijom. Ondje, u Zagrebu, čistila je stanove kako bi zaradila za materijal i tako si sašila haljinu. Smjesta su je primijetili i počeli je zvati da šije pojedincima. Kada se udala, shvatila je, kaže, da se mora  usmjeriti prema modi…

    K

     Godinama je, šivajući, zarađivala više od svog muža, visokoobrazovanog i dobro plaćenog stručnjaka. Nakon njegove smrti odlučila se osamostaliti, uozbiljiti rad koji ju je ionako uvijek posve zaokupljao. Na Jarunu je otvorila dućan krajem osamdesetih, za koji je trebalo mnogo truda i umijeća da privuče klijentelu. Bile su to predratne godine, vrijeme izuzetno osjetljivo za poduzetnike, kada se moda u Hrvatskoj još doživljavala kao vrhunska konfenkcija ili kao odjeća s potpisom u to doba manje poznatih inozemnih dizajnera. Odlučila se stoga ispred trgovine na Jarunu prostrijeti tepih te napraviti malu modnu reviju: događaj koji će zacijelo ostati zapisan u povijesti hrvatske mode kao prva modna revija na otvorenom! No, „modni led“ je tako probila. Dobila je kupce, izbirljive poslovne žene, željne modela s dahom Zapada, ali kupljene u susjedstvu. Ubrzo će im Greta Gudelj sve to omogućiti na novoj lokaciji u Ilici.

    Svečane haljine i suknje, bogato opremljene

    Danas je njezin novi modni atelje u Gundulićevoj ulici mjestom sastajanja žena s ukusom: poslovne žene, javno eksponirane,veleposlanice, političarke, glumice i tv-voditeljice… sve one u modnom ateljeu Greta Gudelj dolaze po svoj „komad dobre odjeće“, jer im se ondje jamči kvaliteta tkanine, fini materijali s potpisom Roberto Cavalli, Giorgio Armani, Jean Paul Gaultier, Chanel… Greta je zagovornica prirodnih materijala, vune, viskoze, lana i ponešto svile, od kojih izrađuje svoje modele, ponajviše kostime, koji se svrstavaju u pret-a-porter dnevni look, a uz neke izmjene i prilagođene dodatke pogodni su i za večernje izlaske. Nove tehnologije izrade tkanina omogućile su kombiniranje lycre, poliesterskih i acetatskih vlakana s prirodnima, a rezultat su tkanine koje se manje gužvaju i ugodnije su za nošenje. Takve  tkanine skuplje su i kvalitetnije od stopostotno prirodnih.

      PERSONALIZIRANI MODELI: Premda je istinski zagovornik isključivo prirodnih materijala, za Gretu je izazov unošenje novosti, pa se dogodi da uvede  neku boju koja tek poslije u nas postane moderna. Crna, siva, bijela – boje su koje prevladavaju na njezinim kreacijama. Do prije nekoliko godina njezini su modeli bili minimalistički i čistih linija, a sada se mogu opisati kao “spoj čistih linija i modernih detalja”, dok svaku sezonu karakterizira poneka promjena. „Ne slijedim trendove pod svaku cijenu“ – objašnjava svoj modni imperativ dizajnerica – „već njegujem stil moderne žene s naglašenom osobnošću. Način odijevanja odraz je osobne vizije i načina života. Dobro je pratiti modu, ali treba je prilagoditi osobnosti. Odjeća u kojoj se osjećamo ugodno, najljepše nam stoji, i to je, po meni, čitava filozofija mode.“

      Na pitanje što smatra ključem  svoga uspjeha u svijetu mode, kaže da je to vjerojatno spoj velike volje i ljubavi za taj posao, te naravno upornost. Ali i stava prema klijenticama, koje su joj svaka za sebe inspiracijom. Ukratko, svi modeli Grete Gudelj su personalizirani, jer ona voli utjecati na pozitivan izgled žene. U tom smislu podjednako se ponaša kao dizajner i kao modni stilist. Dizajner je, kaže, sam po sebi stilist. Jer, tvrdi, netko tko ne poznaje školu šivanja, konstrukciju, ne poznaje tijelo, građu i osobitosti pojedinih klijenata – ne može biti stilist. „ Prava bi radost bila znati da osobe, ženske i muške, posebno u politici, koji nas predstavljaju u svijetu, o čijem nastupu, fizičkom i duhovnom, o čijoj ozbiljnosti i dojmu, ovisimo svi – da ta osoba ima profesionalnog, educiranog stilista, koji bi istinski vodio brigu o izgledu i dojmu koji ostavlja ta osoba. Naprosto bi trebao postojati dress code, profesionalno određen način odijevanja, o čemu ovisi i vjerodostojnost ljudi kojima je namijenjen.„

      DOBA LOŠEG MODNOG UKUSA: Greta smatra kako se danas ne može govoriti o modnom ukusu, pored loših materijala i masovne mode. Uspoređuje to s odijevanjem Talijanki, za koje kaže da su najukusnije odjevene žene. Zašto? „Jer su“ kaže Greta, „ cijeloga života okružene ljepotom, svakoga dana prolaze kraj dizajnerski uređenih i opremljenih dućana, s vrhunskom odjećom. I da samo imitiraju te stilove – već su dobro odjevene! „ A kako se ona inspirira? Odgovara jednostavno: „Materijalima! Čim vidim materijal, znam točno što od njega mogu napraviti i na koji način. Ne treba mi prije toga nikakav crtež, nikakve ilustracije. Materijal i ja – i to je to!“

      Ipak, postupak nastajanja modne ideje nije tako jednostavan. Potrebno je ideju nacrtati. Precizirati… „Da, pa i malo dijete zna napraviti dobar crtež. Ali mora se znati kako izvesti izrez, poznavati materijal kako bi model, odnosno proizvod na kraju mogao čuvati od kemijskog čišćenja, od peglanja itd. To je bitno! Mislim da mladi dizajneri, koji imaju sjajnih modnih ideja, upravo u tome griješe: koriste se jeftinim ili pogrešnim materijalima, pa upotreba izvrsno kreiranog komada odjeće, eventualno kemijsko čišćenje ili pranje, uništi sav njegov trud i talent.“

      Poznate žene iz javnoga života, glumice, političarke i umjetnice u Gretinom dućanu svake sezone pronađu moderne i kvalitetne komade odjeće povoljnih cijena.

      POTPORA MONDENIH KLIJENATA: „ Za sebe tvrdim da sam pravi dizajner. Ali, za razliku od svjetskih dizajnera, mi nemamo razne timove i banke koji nas prate. Da imamo sve to, mogli bismo ponuditi revije, angažiranje promotora mode. Ovako, našu maštu moramo ograničiti. Ja si ne mogu priuštiti da stvorim nešto nenosivo. Sve što stvorim –  moram prodati…“ Je li u tomu baš i u njenoj neupitnoj upornosti razlog što uživa popularnost među poznatim Hrvaticama i fashionisticama. Svakako – da. Jer, među njezinim klijenticama bile su i fashionistice poput supruga poznatih javnih osoba, veleposlanice, žene državnika koje su dolazile u Hrvatsku, državnice same. No, posebno ističe iskustvo s princezom Farah Diba, koja se njezinim modelima oduševila vidjevši ih na ženi, inače rođenoj Zagrepčanki, njezinoga osobnoga fotografa Hervéa. Na odmor u Val d’Isere  žena je ponijela nekoliko divnih kompleta kupljenih kod Grete. Princeza se oduševila i naručila također više kompleta, zbog čega je Greta čak kod javnoga bilježnika morala zajamčiti da neće otkriti njezine mjere. Posebno su se princezi dopala dva kaputa, iz kojih navodno nije izlazila za sve vrijeme boravka u Deauvilleu, mondenom sastajalištu okrunjenih glava na obali Normandije. S Gretom je 1993. već počela pregovore o tome da joj pomogne otvoriti dućan na nekom od tih mondenih mjesta. No, bile su to ratne godine i vrlo delikatna situacija…

      Greta Gudelj s kćerkom, talentiranom mladom dizajnericom Loretom Gudelj

      NASTANAK MARKE LORE: Danas, nakon tolikog iskustva, nimalo se ne osjeća umornom. Još uvijek radi po cijele dane, što je njezinu kćerku Loretu Gudelj svojedobno uplašilo i nije se otpočetka odlučila za struku svoje majke. Ipak, studirala je povijest umjetnosti i španjolski jezik, a u posljednje vrijeme posvetila se upravo namjeri da se Greti pridruži u poslu, ali sa svojim modelima i vlastitom etiketom – Lore. Dakako, njezina vizija mode obilježena je i njezinim obrazovanjem, pa modeli koje pušta na tržište jesu reminiscencije na umjetnost. Tako je nedavno predstavila kolekciju inspirirannu romanom „Sto godina samoće“, u koju je unijela svoju zanesenost Južnom Amerikom i literarnom lokacijom, Makondom, iz romana Gabriela Garcie Marqueza. Oslikani materijali, koji prizivaju stilove s početka 20. stoljeća, namijenjeni su mlađim samosvjesnim ženama. Greta je opet tu da svijetu pokaže što je prenijela na svoju kćer.

      Foto: Ratko Mavar, privatna arhiva Grete Gudelj, privatna arhiva Lorete Gudelj, arhiva magazina Svijet

      Objavljeno

      PUSTARA VIŠNJICA – MJESTO DIVNIH SJEĆANJA

      Je li vam se ikada dogodilo da ste došli na neko novo mjesto i da vam se činilo kako ste već ondje bili – imali ste deja vu gotovo svega što ste ondje ugledali?  Sve vam je nekako poznato, ugodno vam je, preplavljuju vas mirisi i zvukovi… E, tako nešto doživjeli smo dolaskom na pustaru Višnjica, veliko imanje u slatinskome kraju. Ne, nema ondje slanoga morskoga zraka, što ga urbani putnik željan dobroga odmora i svježine otvorenoga prostora priželjkuje, ali će vas zaokupiti mirisi trave, stabala, eko vrta, livade, slavonske kuhinje i  konjske dlake. I – ranije nikad doživljena svitanja i  spokoja prirode…

      Priča o Pustari Višnjica zapravo je ruralna legenda o pustari staroj više od dva stoljeća, o jedinstvenome naselju, koje je ovdje, nadomak pitoresknoga gradića Slatina, na području općine Sopje, u istočnome dijelu Virovitičko-podravske županije, osnovala plemenitaška obitelj Pejačević. „Kraj se uzdizao na priči da su plemenitaške obitelji od Osijeka do Koprivnice imale posjede, a slatinski kraj obilježila je upravo obitelj Pejačević, koja je imala dvorce i posjede od Našica do Virovitice“ – reći će Igor Krpačić, mladi i ambiciozni direktor tvrtke Pustare Višnjica, koji o imanju, njegovoj povijest, razvoju, gospodarstvenim planovima, ali i gastro ponudi, priča slojevito i emotivno, kao znalac, ali i sudionik u stvaranju novoga lica stare pustare. „Posljednjih 250 godina“, reći će, “obilježilo je ne samo pustaru, nego cijeli slatinski kraj. Višnjica se nalazi u Zapadnoj Slavoniji, na izlaznim vratima prema Podravini, a zanimljiva je zbog pjeskovita tla uz rijeku Dravu, pogodnoga za gospodarenje velikih posjeda sa stokom“.    

      ŠTO JE ZAPRAVO PUSTARA VIŠNJICA? Prostrano zemljište, otvoreno rijeci Dravi i planini Papuk, pogodno za uzgoj stoke, pustara Višnjica je samo jedna od dvjestotinjak pustara u Hrvatskoj te isto toliko u Mađarskoj. Upravo je iz mađarskoga k nama stigao naziv, gdje pusta (mađ. Puszta) znači prostranu travnatu ravnicu. Pustare su vremenom postale jedan od zaštitnih znakova Mađarske, a sam naziv izvučen je iz slavenskoga govornoga areala, gdje je značila pojavu tipičnu u mađarskom prostoru. Za takovu, prostranu ravnicu poznata nam je i riječ stepa, ali s napomenom da na osetskome govoru (t’aepan)  znači nisko tlo, ravan. Bilo kako bilo, naziv pustara udomaćio se uz Dravu, a i u Mađarskoj, gdje je, doduše, većina pustara obnovljena. U Hrvatskoj, taj trud da vrate stari sjaj Višnjici, a posjetiteljima ponude užitke boravka, gastronomije i odmora, poduzimaju dvije ambiciozne i uspješne obitelji: obitelj Branka Perkovića, kao većinski vlasnici, i obitelj Ksenije Plantak, koja je ujedno idejni začetnik obnove imanja na pustari.

      INSPIRATIVNA  POVIJEST IMANJA: No, ne može se o pustari Višnjica govoriti a da se ne naglasi uloga obitelji Pejačević u njenu oblikovanju i stvaranju. Pejačevići su ondje pokrenuli i napravili mnogo naprednih i dobrih stvari, korisnih za cijeli kraj. Tijekom pedesetak godina svoga stolovanja  (od 1842. do 1892.) razvili su lokalna sela, napravili putove, a u njihovo doba prvi put u tom kraju ucrtane su poljoprivredne površine, napravljena prva parcelizacija zemlje. Prema zapisima iz obitelji Pejačević, koji se nalaze u  Zavičajnom muzeju u Slatini, njihovi su posjedi bili od Našica do Koprivnice, a na njima su radili bezemljaši, koji su i živjeli na tim imanjima, ondje  školovali djecu i rabili druge sadržaje. Višnjica je 1892. prodana njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, koji su potom preuzeli taj način gospodarenja. Osim Višnjice, u Slatini su preuzeli vinograde i započeli prvu proizvodnju pjenušavih vina u Hrvatskoj. Schaumburg-Lippe upravljaju imanjem od 1892. do 1907. godine, a pred sam Prvi svjetski rat, 1912., Višnjicu su prodali, zajedno s vinogradima u okruženju, obitelji Drašković. To je ujedno zadnja plemenitaška obitelj koja je držala ovo područje i nasljednici koje danas potražuju golema imanja.    

      Početkom 20. stoljeća pustara Višnjica imala je dvjestotinjak stanovnika, a svojim je životnim sadržajem predstavljala prototip održivoga razvoja. Bilo je to jedno od najbogatijih i najrazvijenijih imanja u tom dijelu Slavonije i prvi poljoprivredni ekonomat uopće, koji je djelovao na pet tisuća hektara zemlje. U sklopu imanja, djelovala je osnovna škola (do dva razreda), trgovina, ambulanta, organizirani su društveni i kulturni sadržaji (kino i  malo kazalište), sportski sadržaji (kuglana, igrališta); radila je tvornica žestokih pića (sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća!), a električna energija, potrebna za tvornicu i kućanstva, proizvođena je od obnovljivih energenata.

      Priče ljudi koji su rođeni na Višnjici predstavljaju divna sjećanja. Stoga, ideja o obnovi imanja predstavlja i emotivni aspekt. Međutim, kako navodi Igor Krpačić, neke zgrade naprosto nije moguće bilo obnoviti. „Pustare su“  – kako nam je Višnjicu predstavila  magistra Ksenija Plantak, začetnica ideje o obnovi pustare Višnjica, suvlasnica imanja  –  „uvijek bile mjestom gdje je vladao obiteljski duh, jer su ondje vrlo povezano živjeli bezemljaši:  obitavali su zajedno, kumovali, odgajali djecu, pa su ta mjesta nadahnuta dobrom energijom.“  Kao gradonačelnica Slatine, kada je nakon Domovinskoga rata i više  neuspjelih pokušaja pretvorbe, privatizacije, otuđenja poljoprivrednih površina i stečaja tadašnjih tvrtki, ostao potpuno devastiran dio imanja sa zgradama, kao osoba čiji roditelji potiču iz toga kraja, Ksenija Plantak pokrenula je akciju da se imanje obnovi i sačuva, kao vrijedan i u Hrvatskoj jedinstven primjer ruralne baštine. ” Bilo je to doba ulagača“ reći će Ksenija Plantak, „koji su htjeli kupiti imanje samo radi iskorištenja vrijednog “građeviskog materija s patinom”, tj. obilja stoljetne drvene građe od slavonske hrastovine, ručno rađene stare cigle i crijepa“.

      TEMELJI USPJEHA NOVE PUSTARE VIŠNJICA:  Poticaj da se imanje obnovi dala je obitelji Plantak kako bi se očuvala izvornost imanja i u tome još uživalo. Sve se počelo odvijati 2005. godine, pred krizu, što je utjecalo i na prve njhove partnere, koji su ubrzo i odustali od ulaganja. Taj projekt se u to doba promatrao isključivo komercijalno, no bit je, navodi suvlasnica Ksenija Plantak, u spoznaji o baštinskom značaju, o osjećaju da to vrijedi sačuvati i obnoviti, dodati nove sadržaje, koji će se temeljiti na održivosti. Trenutno vlasnici pustare Višnjica koriste Mjere iz Programa ruralnog razvoja EU-fonda pri Ministarstvu poljoprivrede, u namjeri da javnosti prezentiraju gospodarske aktivnosti koje su ondje primjerene, pa su komplementarne djelatnosti na imanju osmišljene, kako pak kaže direktor Igor Krpačić, kroz više vidova poslovanja. Održivost imanja vide u razvoju stočarske farme (junad i telad), u koju trenutno najviše ulažu (obrađuju 250 ha zemlje i drže 500 grla stoke), uzgoju konja i jelena lopatara, eko-vrtu na bazi dobrih susjeda, namijenjenom korištenju u kuhinji, ali i školskim edukativnim ekskurzijama, razvouj četvorogodišnjega plodoreda, obnavljanju starih zgrada i očuvanju autohtonosti, proširenju hotelske ponude, uzgoju batata i gastronomskoj ponudi – sve te djelatnosti međusobno se nadopunju i ispresijecaju, pa se tako, primjerice, meso vlastite divljači, jelena lopatara, koristi u gastro ponudi, kao slavonski čobanac, kao gulaš od tri vrste divljači ili kao filet jelena, koji se smatra tamošnjom delicijom.

      Priča pak o konjima na Višnjici mogla bi se smatrati pravom novodobnom legendom o imanju. Naime, upravo je ljubav prema konjima spojila sadašnje vlasnike pustare Višnjica. Štala, karakteristična za pustare, postavljena  sjever-jug, dugačka, kao i druge zgrade na pustari, danas  su temelj obnove Višnjice, preuređenja i dodavanja novih, modernijih sadržaja prikladnih za turizam. Osnovno je, međutim, zadržati i sačuvati  najljepši dio te arhitekture, kako unutarnje, tako i vanjske.

      U blizini se pripremaju novi  sadržaji koji bi privukli i zadržali goste duže – bazen, prirodni spa, ali i kamp na principu keltskih pravila stanovanja. Naime, u blizini Višnjice  nađeno je staro keltsko groblje. Da su Kelti cijenili prirodu i zemlju, pa i na području Višnjice, kazuju nalazi keltskih kalendara, koji su doba godine određivali pomoću stabala, jer su vjerovali da je svaki čovjek povezan sa zemljom upravo preko stabala. Istraživanja su pokazala da su Kelti svugdje u Europi gdje su živjeli, svoju čvrstu povezanost za zemljom i prirodom, umjesto svemirom,  prezentirali  vlastitim kalendarom temeljenim na autohtonim vrstama šumskih stabala, voća i vinove loze, slično zodijačkim znacima.

      Tu keltsku sklonost  imala je i obitelj  Schaumburg-Lippe, koja je uvela autrijsko-njemački način rada i održavanja krajobraza. Oni su uredili park na imanju, donijeli i neke nove vrste drveća, poput maklure.

       VIŠNJICA KAO SREDIŠTE RURALNOGA TURIZMA:  Novodobna nastojanja da se pustara Višnjica otvori javnosti i sačuva od propadanja pokrenula je ustvari Udruga zelenih iz Osijeka, i to s inicijativom da se spase arapski konji, koji su u doba stečaja imanja, bili u lošem zdravstvenom stanju i slabo hranjeni, što je vizionarski prihvatila i gospođa Ksenija Plantak, koja je 2005. godine ušla u Višnjicu s namjerom da postupno obnovi imanje. Prvu godinu poslovanje se svelo na čišćenje, a tek nakon toga počelo se osmišljavati djelatnosti agro i ruralnoga turizma, tada tek u povojima.

      Razne organizacije, udruge, poslovnjaci, vidjeli su ubrzo ljepotu te namjere, pa 2008. godine u posao ulazi i obitelj Petrović. Do 2011. godine Višnjica je brendirana  i šire prepoznata, pa je 2006. primljena u Svjetsku asocijaciju uzgajatelja arapskih konja, a već 2011. – u sklopu eurospske mreže izvrsnosti, EDEN – Višnjica je postala nacionalni pobjednik u obnavljanju fizičkih lokaliteta i prenamjena u turističku svrhu. Postojeći objekti koji su se ranije koristili, kao štale ili u druge gospodarstvene svrhe, sada se koriste u turističke svrhe. Planovi proširenja turističke i održive vrijednosti pustare Višnjica u najnovije vrijeme kao ciljeve imaju razvoj i osmišljavanje:  parka mladenaca, gdje će mladenci saditi svoja stabla, koja će uvijek biti njihova;  renoviranje i prenamjena zgrade štale te izgradnja aneksa za kongresnu dvoranu; mini vrtovi, koji su sada spontani, sa sadašnjim sadnjama božura, hortenzija i perunika, zamišljeni su da se uredi za vrt park od oko 25 hektara; namijenjena je i proizvodnja materijala za keltski vrt, odnosno za staze na kojima bi bilo zasađeno drveće koje obilježava keltski kalendar;  proširenje hotelskoga smještaja i gastro ponude na tradicionalnim osnovama.

      GASTRO PONUDA I USPJEH BATATA: Danas se na Višnjici može uživati u jelima sa standardnih jelovnika, ali karta jela sadrži i roštilje te mesna jela temeljena na proizvodnji vlastite teletine, govedine i junetine, zastupljene u biftecima, ramstecima, različitim odrescima s umacima, poput umaka od gljiva, zelenoga papra, ali i tradicionalne govedske juhe, koja se radi po domaćim receptima. Tradicionalna jela predstavljena su u dnevnoj ponudi, pa ondje, na Višnjici, možete pojesti  tradicionalni slavonski doručak na slami, kao što se nekada žeteocima pripremala najbolja hrana  i služila na improviziranim stolovima od bala slame na polju. Sada se to priređuje  u parku imanja  za grupe uz promociju vrijednog starinskog ruha i nošnji.

      Ključni proizvod u gastronomiji je bio batat, koji se na imanju sadio već 1985. godine, kada je uočeno kako upravo na području pustare Višnjica postoji osobito pjeskovito tlo, kakvo je prikladno za sadnju slatkoga krumpira, odnosno batata. Godine 2006. počela je nanovo sadnja batata, a u sklopu toga započeta je i posve nova gastro priča na Višnjici, koja je povezana s danas aktualnom turističkom pričom. Batat je bio u sinergiji s više kultura, pirom, bućom golicom i zobi, što se pokazalo izvrsnim za rotiranje kultura. Pustara Višnjica puno je učinila na popularizaciji konzumiranja i spoznaji o izuzetnim vrijednostima batata, naručito u dječjoj prehrani, prehrani sportaša, ljudi treće životne dobi i osoba s dijabetesom tipa 2. Batat spada među onih deset vrhunskih namirnica koje pridonose dugovječnosti, te očuvanosti psihičkih i fizičkih sposobnosti.

      Fotografije: Arhiv Pustare Višnjica, Nera Karolina Barbarić