Moderni svijet putuje da bi se odmorio, uživao i upoznavao nove stare krajeve. Među destinacijama koje ne biste trebali propustiti svakako je Kreta, grčki otok u Sredozemlju, na kojem ćete sresti antiku i moderni dodir ljepote. Što o Kreti prije puta trebate znati?
Prema priči iz grčke mitologije, otac bogova, Zeus, oteo je lijepu
kraljevu kćer Europu i doveo je na otok Kretu. Legenda također kaže da se to
dogodilo prije nekoliko tisuća godina, no Kreta je i danas idealno mjesto za
zaljubljene. Romantične uvale okružuju stjenovitu obalu, a na usamljenim je
plažama more tako plavo kao nigdje na svijetu.
Kreta je pravi sunčani raj, jer se malo koja turistička destinacija,
barem u tom dijelu svijeta, može pohvaliti s oko tri tisuće sunčanih sati na
godinu i prosječnom temperaturom u
kolovozu od 29 stupnjeva Celzijusa. Ipak, sunce je samo jedna od blagodati ovoga
otoka, prepunog očaravajućih suprotnosti, na kojem je riječ “dosada” sasvim
nepoznata.
Agios Nikolaos, najveći je grad na istočnom dijelu Krete, čija je morska luka povezana s jezerima u unutrašnjosti otoka
Ljeto na Kreti počinje već u ožujku, a traje sve do studenoga, tek tada
se sklapaju suncobrani na plažama. Od ožujka i travnja cvjeta drveće bajama i kestena,
rastu šumarice, narcisi, divlji tulipani, a ovce i koze se uspinju kamenitim
gorskim livadama kroz miris timijana i kadulje. Posvuda je kvrgavo drveće
maslina, a u zelenilu plantaža svjetlucaju plodovi naranči i limuna.
Znamenite špilje u Matali, koje su prvi kršćani koristili za grobove…
NAJLJEPŠI GRAD NA ZEMLJI – IRAKLION: Kreta je gotova sva u brdima – bijela brda na
zapadu, masivna Ida i Dikti, te istočna brda Sitia viša su od 2.000 metara. Na
sjeveru je Iraklion, “metropola otoka” i najljepši grad na zemlji. Čaroban je i
stari dio grada Rethymnona, a posebna se atmosfera osjeća u Agios Nikolaosu i
Sitiji, dok Ierapetra na jugu djeluje gotovo afrički.
Palača u Knossosu svjedoči o 4.000 godina staroj povijesti otoka.
Ako ste odlučili posjetiti Kretu, tada zacijelo nećete zaobići njezinu
dojmljivu povijest i kulturu. Minos je najomiljenije na Kreti, jer se tako zvao
prvi kralj, koji je vladao prije više od 4.000 godina. Njegovo ime obilježilo
je cijelo jedno kulturno razdoblje, tzv. minosku civilizaciju. Iz toga je
razdoblja i palača na sedam katova u Knossosu, u blizini glavnoga grada
Irakliona, gdje je – prema legendi – svojedobno harala proždrljiva neman
Minotaurus: pola čovjek, pola bik.
Slikovita luka Rethimnon na sjeveru Krete prepuna je izvrsnih ribljih restorana.
Palaču je više od trideset godina restaurirao britanski arheolog Sir Arthur Evans, izvukavši tako
prošlost na svjetlo dana. Trud mu se isplatio, jer je izged palače tako zorno
rekonstruiran da 3.500 godina stara kupaonska kada i kraljičina soba za
odijevanje izgledaju kao das u izgrađene u novo vrijeme.
Pečat su ostavili na Kreti i Rimljani, Bizantinci, Arapi, Venecijanci i
Turci, pod čijom je vlašću bila tijekom svoje duge povijesti. Premda je na tom
otoku puno toga nestalo, mnogo toga još ima što pobuđuje pozornost. Pa, kao što
bi to rekli domaćini – Jassas! Dobro
došli na Kretu!
ŠTO NA KRETI TREBA VIDJETI: Na Kreti ćete pronaći drevne palače, moderne luksuzne hotele, strma
brda i tihe uvale za kupanje, gdje su priroda i povijest gotovo rasipno ostavili soje tragove.
Za ljubitelje sunčanja i kupanja najljepše su plaže Agie Marine, Plakias, Vai i
Preveli, na kojima se može do milje volje surfati, jedriti i roniti. Neizostavno
treba posjetiti i 14 kilometara dugi kanjon Samaria, koji se može propješačiti.
Dakako, uz odgovarajuću opremu.
Od povijesnih znamenitosti, uz već spomenutu palaču u Knossosu,
svakako treba vidjeti utvrde od Malie i
Phaestosa te pravoslavne manastire Toplu i Arkada, koji su nacionalno blago
Krete.
Crkva u Heladi Grecji, na južnoj obali otoka.
GDJE NA KRETI ODSJESTI: U lokalnim turističkim agencijama najviše
se preporučuju tjedni i dvotjedni aranžmani, uz noćenje s doručkom ili
polupansion po cijeni od 350 do 450 eura po osobi. Najpopularniji su hoteli
Alexander Beach u mjestu Malia, Ideon u Rethimnonu i Pilot Beach Resort u
Georgioupolisu.
ŠTO NA OTOKU JESTI I PITI: Grčki specijaliteti poput musake
(nabujak od patlidžana) ili souvlaki
(mesni ražnjići) posebno su ukusni u restoranu Creta, u mjestu Stalis.
Hobotnice na roštilju, pržene sardele, stifado (gulaš od govedine), tsasiki
(salata od divljeg kupusa), punjeni listovi vinove loze i ovčji sir preporuča
se jesti u restoranima Ippokambos u Iraklionu, Knossos u Rethymnonu i Terpsis u
Agios Nikolaosu. Tko umjesto morske ribe više voli pastrve, najbolje ćete pronaći
u mjestu Zaros.
U selu Sisi, u tavern Fishermans, nudi se najbolja riblja juha koju se može pojesti na otoku (kakawia). Za desert se preporuča slastica raki. Uz jela se, naravno, preporučuju domaća bijela i crna vina. Tursku kavu najbolje je popiti na trgu Platiia Kaorai u Iraklionu, gdje se nalaze brojni kafići.
Kreta, divni otok usred Sredozemlja.
ŠTO KUPITI: Najbolje darove koje možete ponijeti svojim
najdražima pronaći ćete u selu Kritsa, gdje se nude lijepi stolnjaci i pletene
veste. Kvalitetno maslinovo ulje i mirisno bilje možete kupiti na tržnici u
Chaniji. U Iraklionu, u ulici Odos Dedalu, u kojoj se isprepliću grčka i
arapska kultura, nalaze se mnoge suvenirnice, kojih ima i na tržnici u ulici
Odos 1866.
Prirodna kozmetika čiji proizvodi očaravaju svojim mirisom, teksturom i učinkom, a u čije je proizvode utkana ljepota življenja na otoku Hvaru, plod je truda obitelji Grga Lučića iz Zastražišća, mjesta posred otoka, u povijesti poznatoga kao tabora rimske vojske…
Berba čarobnog smilja
Vrhunska eterična ulja i prirodna
kozmetika, posebne teksture i aromatičnoga mirisa, temeljena na bazi maslinova
ulja i ljekovitoga samoniklog bilja s našega najsunčanijega otoka, Hvara, koja dolaze
iz OPG-a Grga Lučića, nastala su na filozofiji toga magistra kineziologije i
njegova poimanja zdravoga življenja. Koristeći maslinovo ulje iz vlastita
maslinika i ljekovito samoniklo bilje skupljeno po otoku, te lavandino ulje,
ručno, bez upotrebe strojeva, Grgo Lučić proizvodi 17 vrsta eteričnih ulja, isto toliko hidrolata, dok
njegova supruga Sanja izrađuje različite maštovite kozmetičke proizvode od domaće
sirovine.Javnosti su Lučići dosad predstavili
23 proizvoda s oznakom HOP-a
(Hrvatski otočni proizvod), sa svim potrebnim laboratorijskim analizama,
što potvrđuje da su sigurni za
korištenje i „prijateljski“ prema koži. Holistički pristup proizvodnji prirodne
kozmetike jest izbor Sanje i Grge Lučića otkad su prepoznali vrijednosti
podneblja u kojem žive, ali i osvijestili činjenicu da je Zastražišće,
mjestašce sa samo stotinjak stanovnika, izvrsna lokacija za uzgoj lavande i
ljekovitoga bilja, otprije poznato upravo po uzgajivačima visokokvalitetnih vrsta
lavande i skupljačima ljekovitoga bilja. Literatura je također ustvrdila kako
je davno rimska vojska na toj lokaciji
dolazila po pripravke od perunike, po masti i eterična ulja, koje su lokalci
spravljali upravo za ratne potrebe rimske vojske.
Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća,
nakon što je zastao uzgoj buhača, zbog niske otkupne cijene i promjene
prioriteta na tržištu, lavanda se pokazala kao najbolji izvor prihoda lokalnog
stanovništva. Ulja od lavande
i ružmarina na Hvaru su već početkom devedesetih prošloga stoljeća bila
dobro poznata. No, reći će Grgo Lučić, „odlučio sam ići korak dalje. U posao s prirodnom kozmetikom ušao je sa
skromnim iskustvom u poljoprivredi, ali provevši mnogo vremena u konzultiranju
literature. Počeo je destilirajući kadulju, alepski bor, ali i još 19
autohtonih biljaka s otoka Hvara. Ukratko, prirodno bogatstvo otoka pretakao je
u eterična ulja i maštovite kozmetičke proizvode. Ubrzo je to potaknulo
zanimanje kozmetičke struke, pa su stigle i narudžbe za značajnije količine
eteričnih ulja.
Neki od proizvoda iz bogate game noviteta OPG-a obitelji Lučić
I da, taj mu je posao prije nekoliko godina, nakon što je ostavio ranije obveze, postao primarnim. Budući da nisu imali zemlju u vlasništvu, brali su samoniklo bilje, a potom zasadili na jednoj parceli djedovine prvu plantažu lavande budrovke. Prošle godine, međutim, kupili su zemljište i zasadili novu, modernu plantažu lavande.
Vrlo naporna berba lavande i destiliranje postupci su prije izrade čarobne hvarske kozmetike.
Obitelj Grge Lučića pronašla se u proizvodnji eteričnih ulja i prirodne kozmetike s otoka Hvara, a nadogradnja njhovim uljima su hidrolati, sapuni, macerati i balzami: stalni su sudionici na višednevnim sajmovima tijekom cijele godine, a ljeti imaju prodajno mjesto u Jelsi; svoje proizvode distribuiraju i pouzećem, a njihovi paketi s kozmetikom i eteričnim uljima stižu po cijeloj Hrvatskoj, Europi, pa i na druge kontinente. Trend koji odgovara na potrebu približavanja zdravijem načinu života, počevši od kože – jednostavno i s malo sastojaka – zahvaljujući obitelji Lučić, iz maloga sela na otoku Hvaru tako obilazi svijet…
Dostupnost za sve informacije o korištenju i učinkovitosti proizvoda:
Premda nije nikad favorizirala modne revije, velike fashion skupove, hrvatska dizajnerica i poduzetnica Greta Gudelj modni put izabrala je iz razloga što se u okruženju mode, ljepote i modnoga sadržaja oduvijek najbolje osjećala. S iskusnim okom dizajnera, profesionalnim instinktom stilista, izvrsnim poznavanjem konstrukcije odjeće i nedvojbenim osjećajem za proporcije tijela, ali i neizostavno izbrušenim zanatom, svoju modnu etiketu Greta Gudelj pretvorila je u sinonim za modele od finih prirodnih tkanina za suvremenu poslovnu ženu i odjeću za posebne prilike, koja odiše ženstvenošću, a kojoj su izuzetno naklonjene najpoznatije Hrvatice…
Danas, kao vrlo prepoznatljiva dizajnerica, u čijem modnom ateljeu tijekom samo jedne kupovine možete naučiti više o svom stilu i onome što vam zapravo odgovara nego čitajući godinama savjete iz promo magazina, Greta Gudelj se ne ostavlja maštanja o novim kolekcijama, kombinacijama, poslovnom širenju…
Na domaću modnu scenu Greta Gudelj intenzivnije je stupila 1988. godine. U svijetu mode je to što ona radi poznato kao pret-a-porter medio alto, označavajući stil koji je prepoznat između konfekcije i visoke mode. Njezina profesionalna, radna biografija mogla bi započinjati riječima kao u mnogim pričama o uspjehu – kako je riječ o dizajnerici koja je kao mala počela kreirati i šivati, vaditi krojeve iz tada vrlo popularne Burde i magazina Svijet, a „bila je vrhunski odjevena zahvaljujući svojoj mašti“. Čini se da je na njezinu imaginaciju i kreativnost više utjecala činjenica što je djetinjstvo provela u Stonu, u podneblju koje, kako će sama Greta reći, „okruženje gdje je sve lijepo, gdje nema ni trunka suvišne ljepote, a pogotovo ne premalo. Kad ljudi odrastu u takvom okruženju, odrazi se to i na svu njihovu svijest, poimanje ljepote.“ Osim toga, u tamošnjim obiteljima vazda je postojao običaj da mlada žena mora znati vladati iglom, koncem i škarama, a Greta je to vrlo rano i nadišla, tajno krojeći i šivajući modele, oduševljavajući sebe i druge onim što bi proizvela. Stoga vrlo rado priča anegdotu iz svoje rane mladosti, kada je kao tinejdžerica, dok joj je majka bila odsutna zbog bolesti, poput Vivian Leigh u filmu „Zameo ih vjetar“ , strgala zavjese s prozora i sašila haljinu, u kojoj je potom izašla.
Greta Gudelj s prijateljima
GODINE KREATIVNE MODE: Greta je Gudelj u hrvatskoj modi prisutna godinama, pa je i ostavila traga na mnoga fashion zbivanja. U Zagreb je iz Stona došla studirati, kako bi se maknula iz stonske sredine, južnjačkoga okruženja, jednako blagoslovljenog zbog ljepote, kao i zakinutoga za poštivanje i maštanje mlade i lijepe žene, koja se, k tome, izdvajala svojom posebnošću i darovitošću te imaginacijom. Ondje, u Zagrebu, čistila je stanove kako bi zaradila za materijal i tako si sašila haljinu. Smjesta su je primijetili i počeli je zvati da šije pojedincima. Kada se udala, shvatila je, kaže, da se mora usmjeriti prema modi…
K
Godinama je, šivajući, zarađivala više od svog muža, visokoobrazovanog i dobro plaćenog stručnjaka. Nakon njegove smrti odlučila se osamostaliti, uozbiljiti rad koji ju je ionako uvijek posve zaokupljao. Na Jarunu je otvorila dućan krajem osamdesetih, za koji je trebalo mnogo truda i umijeća da privuče klijentelu. Bile su to predratne godine, vrijeme izuzetno osjetljivo za poduzetnike, kada se moda u Hrvatskoj još doživljavala kao vrhunska konfenkcija ili kao odjeća s potpisom u to doba manje poznatih inozemnih dizajnera. Odlučila se stoga ispred trgovine na Jarunu prostrijeti tepih te napraviti malu modnu reviju: događaj koji će zacijelo ostati zapisan u povijesti hrvatske mode kao prva modna revija na otvorenom! No, „modni led“ je tako probila. Dobila je kupce, izbirljive poslovne žene, željne modela s dahom Zapada, ali kupljene u susjedstvu. Ubrzo će im Greta Gudelj sve to omogućiti na novoj lokaciji u Ilici.
Svečane haljine i suknje, bogato opremljene
Danas je njezin novi modni atelje u
Gundulićevoj ulici mjestom sastajanja žena s ukusom: poslovne žene, javno
eksponirane,veleposlanice, političarke, glumice i tv-voditeljice… sve one u
modnom ateljeu Greta Gudelj dolaze po svoj „komad dobre odjeće“, jer im se
ondje jamči kvaliteta tkanine, fini materijali s potpisom Roberto Cavalli,
Giorgio Armani, Jean Paul Gaultier, Chanel… Greta je zagovornica prirodnih
materijala, vune, viskoze, lana i ponešto svile, od kojih izrađuje svoje
modele, ponajviše kostime, koji se svrstavaju u pret-a-porter dnevni look, a uz neke izmjene i prilagođene dodatke
pogodni su i za večernje izlaske. Nove tehnologije izrade tkanina omogućile su
kombiniranje lycre, poliesterskih i acetatskih vlakana s prirodnima, a rezultat
su tkanine koje se manje gužvaju i ugodnije su za nošenje. Takve tkanine skuplje su i kvalitetnije od
stopostotno prirodnih.
PERSONALIZIRANI MODELI: Premda je istinski zagovornik isključivo prirodnih
materijala, za Gretu je izazov unošenje novosti, pa se dogodi da uvede neku boju koja tek poslije u nas postane
moderna. Crna, siva, bijela – boje su koje prevladavaju na njezinim kreacijama.
Do prije nekoliko godina njezini su modeli bili minimalistički i čistih linija,
a sada se mogu opisati kao “spoj čistih linija i modernih detalja”,
dok svaku sezonu karakterizira poneka promjena. „Ne slijedim trendove pod svaku
cijenu“ – objašnjava svoj modni imperativ dizajnerica – „već njegujem stil
moderne žene s naglašenom osobnošću. Način odijevanja odraz je osobne vizije i
načina života. Dobro je pratiti modu, ali treba je prilagoditi osobnosti.
Odjeća u kojoj se osjećamo ugodno, najljepše nam stoji, i to je, po meni,
čitava filozofija mode.“
Na pitanje što smatra ključem svoga uspjeha u svijetu mode, kaže da je to vjerojatno spoj velike volje i ljubavi za taj posao, te naravno upornost. Ali i stava prema klijenticama, koje su joj svaka za sebe inspiracijom. Ukratko, svi modeli Grete Gudelj su personalizirani, jer ona voli utjecati na pozitivan izgled žene. U tom smislu podjednako se ponaša kao dizajner i kao modni stilist. Dizajner je, kaže, sam po sebi stilist. Jer, tvrdi, netko tko ne poznaje školu šivanja, konstrukciju, ne poznaje tijelo, građu i osobitosti pojedinih klijenata – ne može biti stilist. „ Prava bi radost bila znati da osobe, ženske i muške, posebno u politici, koji nas predstavljaju u svijetu, o čijem nastupu, fizičkom i duhovnom, o čijoj ozbiljnosti i dojmu, ovisimo svi – da ta osoba ima profesionalnog, educiranog stilista, koji bi istinski vodio brigu o izgledu i dojmu koji ostavlja ta osoba. Naprosto bi trebao postojati dress code, profesionalno određen način odijevanja, o čemu ovisi i vjerodostojnost ljudi kojima je namijenjen.„
DOBA LOŠEG MODNOG UKUSA: Greta smatra kako se danas ne može govoriti o modnom ukusu, pored loših materijala i masovne mode. Uspoređuje to s odijevanjem Talijanki, za koje kaže da su najukusnije odjevene žene. Zašto? „Jer su“ kaže Greta, „ cijeloga života okružene ljepotom, svakoga dana prolaze kraj dizajnerski uređenih i opremljenih dućana, s vrhunskom odjećom. I da samo imitiraju te stilove – već su dobro odjevene! „ A kako se ona inspirira? Odgovara jednostavno: „Materijalima! Čim vidim materijal, znam točno što od njega mogu napraviti i na koji način. Ne treba mi prije toga nikakav crtež, nikakve ilustracije. Materijal i ja – i to je to!“
Ipak, postupak nastajanja modne ideje nije tako jednostavan. Potrebno je ideju nacrtati. Precizirati… „Da, pa i malo dijete zna napraviti dobar crtež. Ali mora se znati kako izvesti izrez, poznavati materijal kako bi model, odnosno proizvod na kraju mogao čuvati od kemijskog čišćenja, od peglanja itd. To je bitno! Mislim da mladi dizajneri, koji imaju sjajnih modnih ideja, upravo u tome griješe: koriste se jeftinim ili pogrešnim materijalima, pa upotreba izvrsno kreiranog komada odjeće, eventualno kemijsko čišćenje ili pranje, uništi sav njegov trud i talent.“
Poznate žene iz javnoga života, glumice, političarke i umjetnice u Gretinom dućanu svake sezone pronađu moderne i kvalitetne komade odjeće povoljnih cijena.
POTPORA MONDENIH KLIJENATA: „ Za sebe tvrdim da sam pravi dizajner. Ali, za razliku od svjetskih dizajnera, mi nemamo razne timove i banke koji nas prate. Da imamo sve to, mogli bismo ponuditi revije, angažiranje promotora mode. Ovako, našu maštu moramo ograničiti. Ja si ne mogu priuštiti da stvorim nešto nenosivo. Sve što stvorim – moram prodati…“ Je li u tomu baš i u njenoj neupitnoj upornosti razlog što uživa popularnost među poznatim Hrvaticama i fashionisticama. Svakako – da. Jer, među njezinim klijenticama bile su i fashionistice poput supruga poznatih javnih osoba, veleposlanice, žene državnika koje su dolazile u Hrvatsku, državnice same. No, posebno ističe iskustvo s princezom Farah Diba, koja se njezinim modelima oduševila vidjevši ih na ženi, inače rođenoj Zagrepčanki, njezinoga osobnoga fotografa Hervéa. Na odmor u Val d’Isere žena je ponijela nekoliko divnih kompleta kupljenih kod Grete. Princeza se oduševila i naručila također više kompleta, zbog čega je Greta čak kod javnoga bilježnika morala zajamčiti da neće otkriti njezine mjere. Posebno su se princezi dopala dva kaputa, iz kojih navodno nije izlazila za sve vrijeme boravka u Deauvilleu, mondenom sastajalištu okrunjenih glava na obali Normandije. S Gretom je 1993. već počela pregovore o tome da joj pomogne otvoriti dućan na nekom od tih mondenih mjesta. No, bile su to ratne godine i vrlo delikatna situacija…
Greta Gudelj s kćerkom, talentiranom mladom dizajnericom Loretom Gudelj
NASTANAK MARKE LORE: Danas, nakon tolikog iskustva, nimalo se ne osjeća umornom. Još uvijek radi po cijele dane, što je njezinu kćerku Loretu Gudelj svojedobno uplašilo i nije se otpočetka odlučila za struku svoje majke. Ipak, studirala je povijest umjetnosti i španjolski jezik, a u posljednje vrijeme posvetila se upravo namjeri da se Greti pridruži u poslu, ali sa svojim modelima i vlastitom etiketom – Lore. Dakako, njezina vizija mode obilježena je i njezinim obrazovanjem, pa modeli koje pušta na tržište jesu reminiscencije na umjetnost. Tako je nedavno predstavila kolekciju inspirirannu romanom „Sto godina samoće“, u koju je unijela svoju zanesenost Južnom Amerikom i literarnom lokacijom, Makondom, iz romana Gabriela Garcie Marqueza. Oslikani materijali, koji prizivaju stilove s početka 20. stoljeća, namijenjeni su mlađim samosvjesnim ženama. Greta je opet tu da svijetu pokaže što je prenijela na svoju kćer.
Je li vam se ikada dogodilo da ste došli na neko novo mjesto i da vam se činilo kako ste već ondje bili – imali ste deja vu gotovo svega što ste ondje ugledali? Sve vam je nekako poznato, ugodno vam je, preplavljuju vas mirisi i zvukovi… E, tako nešto doživjeli smo dolaskom na pustaru Višnjica, veliko imanje u slatinskome kraju. Ne, nema ondje slanoga morskoga zraka, što ga urbani putnik željan dobroga odmora i svježine otvorenoga prostora priželjkuje, ali će vas zaokupiti mirisi trave, stabala, eko vrta, livade, slavonske kuhinje i konjske dlake. I – ranije nikad doživljena svitanja i spokoja prirode…
Priča o Pustari Višnjica zapravo je ruralna legenda o
pustari staroj više od dva stoljeća, o jedinstvenome naselju, koje je ovdje,
nadomak pitoresknoga gradića Slatina, na području općine Sopje, u istočnome dijelu
Virovitičko-podravske županije, osnovala plemenitaška obitelj Pejačević. „Kraj
se uzdizao na priči da su plemenitaške obitelji od Osijeka do Koprivnice imale
posjede, a slatinski kraj obilježila je upravo obitelj Pejačević, koja je imala
dvorce i posjede od Našica do Virovitice“ – reći će Igor Krpačić, mladi i
ambiciozni direktor tvrtke Pustare Višnjica, koji o imanju, njegovoj povijest,
razvoju, gospodarstvenim planovima, ali i gastro ponudi, priča slojevito i
emotivno, kao znalac, ali i sudionik u stvaranju novoga lica stare pustare.
„Posljednjih 250 godina“, reći će, “obilježilo je ne samo pustaru, nego cijeli
slatinski kraj. Višnjica se nalazi u Zapadnoj Slavoniji, na izlaznim vratima
prema Podravini, a zanimljiva je zbog pjeskovita tla uz rijeku Dravu, pogodnoga
za gospodarenje velikih posjeda sa stokom“.
ŠTO
JE ZAPRAVO PUSTARA VIŠNJICA? Prostrano zemljište, otvoreno
rijeci Dravi i planini Papuk, pogodno za uzgoj stoke, pustara Višnjica je samo
jedna od dvjestotinjak pustara u Hrvatskoj te isto toliko u Mađarskoj. Upravo
je iz mađarskoga k nama stigao naziv, gdje pusta (mađ. Puszta) znači prostranu
travnatu ravnicu. Pustare su vremenom postale jedan od zaštitnih znakova
Mađarske, a sam naziv izvučen je iz slavenskoga govornoga areala, gdje je
značila pojavu tipičnu u mađarskom prostoru. Za takovu, prostranu ravnicu
poznata nam je i riječ stepa, ali s napomenom da na osetskome govoru (t’aepan) znači nisko tlo, ravan. Bilo kako bilo, naziv
pustara udomaćio se uz Dravu, a i u Mađarskoj, gdje je, doduše, većina pustara
obnovljena. U Hrvatskoj, taj trud da vrate stari sjaj Višnjici, a
posjetiteljima ponude užitke boravka, gastronomije i odmora, poduzimaju dvije
ambiciozne i uspješne obitelji: obitelj Branka Perkovića, kao većinski vlasnici, i obitelj Ksenije Plantak, koja je ujedno idejni začetnik obnove imanja na
pustari.
INSPIRATIVNA POVIJEST IMANJA:
No, ne može se o pustari Višnjica govoriti a da se ne naglasi uloga obitelji Pejačević u njenu oblikovanju
i stvaranju. Pejačevići su ondje pokrenuli i napravili mnogo naprednih i dobrih
stvari, korisnih za cijeli kraj. Tijekom pedesetak godina svoga stolovanja (od 1842. do 1892.) razvili su lokalna sela,
napravili putove, a u njihovo doba prvi put u tom kraju ucrtane su poljoprivredne
površine, napravljena prva parcelizacija zemlje. Prema zapisima iz obitelji
Pejačević, koji se nalaze u Zavičajnom
muzeju u Slatini, njihovi su posjedi bili od Našica do Koprivnice, a na njima su
radili bezemljaši, koji su i živjeli na tim imanjima, ondje školovali djecu i rabili druge sadržaje. Višnjica
je 1892. prodana njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, koji su potom preuzeli
taj način gospodarenja. Osim Višnjice, u Slatini su preuzeli vinograde i
započeli prvu proizvodnju pjenušavih vina u Hrvatskoj. Schaumburg-Lippe upravljaju imanjem od 1892. do 1907. godine,
a pred sam Prvi svjetski rat, 1912., Višnjicu su prodali, zajedno s vinogradima
u okruženju, obitelji Drašković. To
je ujedno zadnja plemenitaška obitelj koja je držala ovo područje i nasljednici
koje danas potražuju golema imanja.
Početkom 20. stoljeća pustara Višnjica imala je dvjestotinjak stanovnika, a svojim je životnim sadržajem predstavljala prototip održivoga razvoja. Bilo je to jedno od najbogatijih i najrazvijenijih imanja u tom dijelu Slavonije i prvi poljoprivredni ekonomat uopće, koji je djelovao na pet tisuća hektara zemlje. U sklopu imanja, djelovala je osnovna škola (do dva razreda), trgovina, ambulanta, organizirani su društveni i kulturni sadržaji (kino i malo kazalište), sportski sadržaji (kuglana, igrališta); radila je tvornica žestokih pića (sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća!), a električna energija, potrebna za tvornicu i kućanstva, proizvođena je od obnovljivih energenata.
Priče ljudi koji su rođeni na Višnjici predstavljaju divna sjećanja. Stoga, ideja o obnovi imanja predstavlja i emotivni aspekt. Međutim, kako navodi Igor Krpačić, neke zgrade naprosto nije moguće bilo obnoviti. „Pustare su“ – kako nam je Višnjicu predstavila magistra Ksenija Plantak, začetnica ideje o obnovi pustare Višnjica, suvlasnica imanja – „uvijek bile mjestom gdje je vladao obiteljski duh, jer su ondje vrlo povezano živjeli bezemljaši: obitavali su zajedno, kumovali, odgajali djecu, pa su ta mjesta nadahnuta dobrom energijom.“ Kao gradonačelnica Slatine, kada je nakon Domovinskoga rata i više neuspjelih pokušaja pretvorbe, privatizacije, otuđenja poljoprivrednih površina i stečaja tadašnjih tvrtki, ostao potpuno devastiran dio imanja sa zgradama, kao osoba čiji roditelji potiču iz toga kraja, Ksenija Plantak pokrenula je akciju da se imanje obnovi i sačuva, kao vrijedan i u Hrvatskoj jedinstven primjer ruralne baštine. ” Bilo je to doba ulagača“ reći će Ksenija Plantak, „koji su htjeli kupiti imanje samo radi iskorištenja vrijednog “građeviskog materija s patinom”, tj. obilja stoljetne drvene građe od slavonske hrastovine, ručno rađene stare cigle i crijepa“.
TEMELJI USPJEHA NOVE PUSTARE VIŠNJICA: Poticaj da se imanje obnovi dala je obitelji Plantak kako bi se očuvala izvornost imanja i u tome još uživalo. Sve se počelo odvijati 2005. godine, pred krizu, što je utjecalo i na prve njhove partnere, koji su ubrzo i odustali od ulaganja. Taj projekt se u to doba promatrao isključivo komercijalno, no bit je, navodi suvlasnica Ksenija Plantak, u spoznaji o baštinskom značaju, o osjećaju da to vrijedi sačuvati i obnoviti, dodati nove sadržaje, koji će se temeljiti na održivosti. Trenutno vlasnici pustare Višnjica koriste Mjere iz Programa ruralnog razvoja EU-fonda pri Ministarstvu poljoprivrede, u namjeri da javnosti prezentiraju gospodarske aktivnosti koje su ondje primjerene, pa su komplementarne djelatnosti na imanju osmišljene, kako pak kaže direktor Igor Krpačić, kroz više vidova poslovanja. Održivost imanja vide u razvoju stočarske farme (junad i telad), u koju trenutno najviše ulažu (obrađuju 250 ha zemlje i drže 500 grla stoke), uzgoju konja i jelena lopatara, eko-vrtu na bazi dobrih susjeda, namijenjenom korištenju u kuhinji, ali i školskim edukativnim ekskurzijama, razvouj četvorogodišnjega plodoreda, obnavljanju starih zgrada i očuvanju autohtonosti, proširenju hotelske ponude, uzgoju batata i gastronomskoj ponudi – sve te djelatnosti međusobno se nadopunju i ispresijecaju, pa se tako, primjerice, meso vlastite divljači, jelena lopatara, koristi u gastro ponudi, kao slavonski čobanac, kao gulaš od tri vrste divljači ili kao filet jelena, koji se smatra tamošnjom delicijom.
Priča
pak o konjima na Višnjici mogla bi se smatrati pravom novodobnom legendom o
imanju. Naime, upravo je ljubav prema konjima spojila sadašnje vlasnike pustare
Višnjica. Štala, karakteristična za pustare, postavljena sjever-jug, dugačka, kao i druge zgrade na
pustari, danas su temelj obnove
Višnjice, preuređenja i dodavanja novih, modernijih sadržaja prikladnih za
turizam. Osnovno je, međutim, zadržati i sačuvati najljepši dio te arhitekture, kako unutarnje,
tako i vanjske.
U
blizini se pripremaju novi sadržaji koji
bi privukli i zadržali goste duže – bazen, prirodni spa, ali i kamp na principu
keltskih pravila stanovanja. Naime, u blizini Višnjice nađeno je staro keltsko groblje. Da su Kelti
cijenili prirodu i zemlju, pa i na području Višnjice, kazuju nalazi keltskih
kalendara, koji su doba godine određivali pomoću stabala, jer su vjerovali da
je svaki čovjek povezan sa zemljom upravo preko stabala. Istraživanja su
pokazala da su Kelti svugdje u Europi gdje su živjeli, svoju čvrstu povezanost
za zemljom i prirodom, umjesto svemirom,
prezentirali vlastitim kalendarom
temeljenim na autohtonim vrstama šumskih stabala, voća i vinove loze, slično
zodijačkim znacima.
Tu keltsku sklonost imala je i obitelj Schaumburg-Lippe, koja je uvela autrijsko-njemački način rada i održavanja krajobraza. Oni su uredili park na imanju, donijeli i neke nove vrste drveća, poput maklure.
VIŠNJICA
KAO SREDIŠTE RURALNOGA TURIZMA: Novodobna nastojanja da se pustara Višnjica
otvori javnosti i sačuva od propadanja pokrenula je ustvari Udruga zelenih iz
Osijeka, i to s inicijativom da se spase arapski konji, koji su u doba stečaja
imanja, bili u lošem zdravstvenom stanju i slabo hranjeni, što je vizionarski
prihvatila i gospođa Ksenija Plantak, koja je 2005. godine ušla u Višnjicu s
namjerom da postupno obnovi imanje. Prvu godinu poslovanje se svelo na
čišćenje, a tek nakon toga počelo se osmišljavati djelatnosti agro i ruralnoga
turizma, tada tek u povojima.
Razne
organizacije, udruge, poslovnjaci, vidjeli su ubrzo ljepotu te namjere, pa
2008. godine u posao ulazi i obitelj Petrović. Do 2011. godine Višnjica je brendirana
i šire prepoznata, pa je 2006. primljena
u Svjetsku asocijaciju uzgajatelja arapskih konja, a već 2011. – u sklopu
eurospske mreže izvrsnosti, EDEN – Višnjica je postala nacionalni pobjednik u
obnavljanju fizičkih lokaliteta i prenamjena u turističku svrhu. Postojeći
objekti koji su se ranije koristili, kao štale ili u druge gospodarstvene
svrhe, sada se koriste u turističke svrhe. Planovi proširenja turističke i
održive vrijednosti pustare Višnjica u najnovije vrijeme kao ciljeve imaju
razvoj i osmišljavanje: parka mladenaca,
gdje će mladenci saditi svoja stabla, koja će uvijek biti njihova; renoviranje i prenamjena zgrade štale te izgradnja
aneksa za kongresnu dvoranu; mini vrtovi, koji su sada spontani, sa sadašnjim
sadnjama božura, hortenzija i perunika, zamišljeni su da se uredi za vrt park od
oko 25 hektara; namijenjena je i proizvodnja materijala za keltski vrt, odnosno
za staze na kojima bi bilo zasađeno drveće koje obilježava keltski kalendar; proširenje hotelskoga smještaja i gastro
ponude na tradicionalnim osnovama.
GASTRO
PONUDA I USPJEH BATATA: Danas se na Višnjici može uživati u
jelima sa standardnih jelovnika, ali karta jela sadrži i roštilje te mesna jela
temeljena na proizvodnji vlastite teletine, govedine i junetine, zastupljene u biftecima,
ramstecima, različitim odrescima s umacima, poput umaka od gljiva, zelenoga papra,
ali i tradicionalne govedske juhe, koja se radi po domaćim receptima. Tradicionalna
jela predstavljena su u dnevnoj ponudi, pa ondje, na Višnjici, možete pojesti tradicionalni slavonski doručak naslami, kao
što se nekada žeteocima pripremala najbolja hrana i služila na improviziranim stolovima od bala
slame na polju. Sada se to priređuje u
parku imanja za grupe uz promociju
vrijednog starinskog ruha i nošnji.
Ključni proizvod u gastronomiji je bio batat, koji se na imanju sadio već 1985. godine, kada je uočeno kako upravo na području pustare Višnjica postoji osobito pjeskovito tlo, kakvo je prikladno za sadnju slatkoga krumpira, odnosno batata. Godine 2006. počela je nanovo sadnja batata, a u sklopu toga započeta je i posve nova gastro priča na Višnjici, koja je povezana s danas aktualnom turističkom pričom. Batat je bio u sinergiji s više kultura, pirom, bućom golicom i zobi, što se pokazalo izvrsnim za rotiranje kultura. Pustara Višnjica puno je učinila na popularizaciji konzumiranja i spoznaji o izuzetnim vrijednostima batata, naručito u dječjoj prehrani, prehrani sportaša, ljudi treće životne dobi i osoba s dijabetesom tipa 2. Batat spada među onih deset vrhunskih namirnica koje pridonose dugovječnosti, te očuvanosti psihičkih i fizičkih sposobnosti.
