Već više od trideset godina nakon izlaska iz zatvorenosti, Albanija u kulturološkom smislu prolazi brz razvojni put, a ekonomski je jedna od triju zemalja s najvećom stopom razvoja u Europi. Dakako, nije riječ o slučajnosti: zemlja je to niknula na antičkom teritoriju, preko nje su prelazile i sudarale se civilizacije. Ipak, mnogo toga nismo znali o jednom od najstarijih naroda u Europi i o njegovoj kulturnoj povijesti.  Zahvaljujući Društvu albanskih umjetnika – DEA i književnici Ljiljani Koci na njenom čelu, koja je uredila i s albanskoga na hrvatski prevela neke od kapitalnih djela albanske kulture, kao  – Kanon, Istaknute albanske žene, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, i hrvatska je kultura obogaćena novim znanjima o dinamičnoj i organiziranoj  kulturnoj povijesti albanskoga naroda…

Moglo bi se, na stanovit način, posljednjih tjedana primijetiti kako je riječ o jeseni albanske kulture u Zagrebu. I doista, promocijama četiriju kapitalnih kulturnih djela – Kanon, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, Istaknute albanske žene, hrvatska je kultura dobila vrijedna djela i vrijedna saznanja o kulturi koju jednim manjim dijelom dijelimo s albanskim narodom. Tim više što je riječ o vrlo rijetkim prijevodima, pa se slobodno može reći kako je DEA s Ljiljanom Koci na čelu ostvarila velik iskorak za modernu albansku kulturu. No, što su nam ova djela donijela a da o albanskome narodu i društvu  te o njihovoj povijesti nismo pouzdano znali? 

• 

• 

• 

Prije svega, važno obilježje albanskoga naroda jest narodni zakonik, Kanon Lekë Dukagjina, životno djelo albanskoga svećenika, misionara, etnologa i arheologa Shtjefëna Gjeçovija. „Kanon Lekë Dukagjina u osnovi je višestoljetni kodeks ponašanja koji regulira individualno i kolektivno ponašanje. Običajno pravo nije bio samo izvršni pravni mehanizam koji je osiguravao relativno normalan razvoj funkcioniranje gospodarstva, društvenih i obiteljskih odnosa, već je osiguravao i mehanizme za organizaciju lokalne uprave i rješavanje sporova. Kanon je sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja kao što su kazneno, građansko, obiteljsko i procesno pravo“ – navela je prevoditeljica ovoga djela, Ljiljana Lilli Koci, prilikom predstavljanja knjige u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Nastanak ovoga zakonika predaja pripisuje Leki Dukagjinu (Dukađinu), Skenderbegovu suvremeniku (15. stoljeće), dočim njegove pravne odredbe potječu iz različitih razdoblja: neke su nastale prije, a neke poslije toga razdoblja, pod utjecajem šerijatskoga prava. Kanon  je prvi put tiskan 1933., a priredio ga je, sakupio i kodificirao, rekli smo,  Shtjefën Gjeçovi, sistematizirajući u 12 poglavlja, tzv. knjiga, 1263 članka. Prvo inozemno izdanje dogodilo se u Italiji 1941. godine, a imao je svrhu tada utjecati na albansku manjinu s fašističkih pozicija, pa je za modernu kulturu značaj toga prijevoda vrlo upitan.  

Kanon  je vladao sve do početka 20. stoljeća. Lekë Dukagjini bio je albanski princ i pratilac albanskog nacionalnog heroja, Gjergja Kastrioti Skanderbega (1405.-1468.), koji je sakupio po albanskim visoravnima stoljetna nepisana običajna pravila, usmeno prenošena, kao nezaobilazan dio tradicije svih Albanaca. Kanon je nazvan po Dukagjiniju u znak poštovanja prema njemu kao povijesnoj osobi, istaknutom narodnom pravedniku, borcu protiv Turaka. Iako su povjesničari Gjergja Kastrioti Skanderbega imenovali kao „Princa zmajeva“ koji se usudio boriti protiv bilo kojeg neprijatelja, kroničari pak prikazuju Dukagjina kao „Anđeoskog princa“, koji je pak dostojanstveno i mudro osigurao kontinuitet očuvanja albanskog identiteta.  

• 

• 

• 

Međutim, vrlo je malo znanja o Kanonu, posebice o njegovoj primjeni. Neka tumačenja temelje se na površnom poznavanju  i njegovu pogrešnom viđenju. Albansko običajno pravo, spomenuti Kanon Lekë Dukagjina, uvijek je u prošlosti bilo pomoćno i u isto vrijeme konkurentsko pravo nad nacionalnim pravima  –  u odnosu na ona koja su Turci nametali tijekom pet stoljeća, kao i ona pravne albanske države nakon 1912. godine, te pravne administracije u I. i II. svjetskom ratu. Kanon je, ukratko,  pomogao u očuvanju i afirmaciji nacionalnog identiteta Albanaca. Poznati njemački albanolog J. G. Hahn, navodio je sredinom prošloga stoljeća  da među Albancima, usporedo s Kanonom,   djeluje i Skenderbegov kanon. Otada, međutim, nije bilo više govora o tom kanonu, osim što je Shtjefën Gjeçovi  (na slici dolje) objavio nekoliko narodnih legendi o sukobima Skenderbega s  Lekëom Dukagjinijem upravo oko kanona. Do kraja Drugoga svjetskog rata u Albaniji je taj kanon bio poznat samo po nazivu. Godine 1949.,  Sektor za etnografiju ranijeg Naučnog instituta u Tirani organizirao je jednu ekspediciju u srednju Albaniju, koja je potvrdila Hahnove navode.  

• 

Stoljetni kodeks načina života, Kanona Lekë Dukagjina regulirao je individualno i kolektivno ponašanje. Kao sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja ( kazneno, građansko, obiteljsko itd.) danas služi izučavanju etnologije, društvenih promjena, i ono što je od posebne važnosti – odnose prema ženama i ženama u obitelji. Jer, albanska je žena gotovo antička jedinica, koja može ponijeti više od muškaraca. Albanka je respektirana, jer je ona, shvativši situaciju, shvatila i koje su potrebe zajednice, tako da dobar dio albanskoga etnosa i moći – počiva na ženi. Mnoga stoljeća živeći u susjedstvu i vodeći zajednički borbe protiv Bizanta, Osmanlija i drugih os-vajača, okolni narodi  utjecali su na Albance, i obratno, pa i u običajnom pravu. Međutim, većina pravila običajnog prava u Južnih Slavena i Albanaca nastala je samostalno, i pored mnogih sličnosti s obzirom na stupanj razvoja. Stoljećima je Kanon praktički bio globalni oblik albanske društvene svijesti. „On je simbolički okvir unutar kojeg je identificiran etnički i kulturni supstrat Albanaca, a njegovi propisi također su izraz organiziranog načina društvenog odgovora na vanjske čimbenike, kao i strateški program za očuvanje vlastitog identiteta bez obzira na sve vanjske utjecaje“ – navela je također Ljiljana Koci.

Iako su zakoni u albanskim planinama stoljećima vladali i djelovali u praksi, Dukagjini je u principu bio prvi koji je kodificirao tradicionalne običajne prakse, fokusirajući se na koncept časti, kao što su gostoprimstvo i besa, te postavljajući na najviši vrh društvene ljestvice – obitelj. U praksi se nakon sporova i rasprava pozivalo, primjerice, na Kanon Lekë Dukagjina:   „Ashtu e la Leka“, (hrv. „Tako je ostavio Leka.“) – implicirajući da je zaključak ili odluka krajnje jasna i poštena.

• 

• 

• 

Otkako je 2000. objavljena knjiga Istaknute albanske žene, autorice kosovske znanstvenice Edi Shukriu, prvo hrvatsko izdanje objavila je Biblioteka DEA, što izvršna urednica Ljiljana Koci ističe kao važan događaj za albansku ženu i žene općenito. Dvije značajne predavačice, Ljiljana Koci, književnica, te Marija Buzov, arheologinja i znanstvena savjetnica, svojim su izlaganjima i 14. studenog, na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, osvijetlile važnost, utjecaj i izuzetnu ulogu albanskih žena kroz stoljeća. Ljiljana Koci tom je prilikom izjavila: “Albanska žena nije bila izvan povijesnih trendova, unatoč tome što su bile istinski stabilni stupovi obitelji i nacije. Njihova ustrajnost, žrtva, otpor i izdržljivost predstavljaju oblik otpora u težnji prema slobodi i neovisnosti, što seže unatrag u povijesne izvore. One su se suprotstavljale dekulturaciji i asimilaciji, njegujući duh obiteljskog odgoja i čuvajući narodnu i urbanu tradiciju.”

Cilj objavljivanja ove knjige nije, dakle, bio samo istražiti albanske žene, već i demistificirati predrasude o njima, koje su često  sugerirale da se albanske žene kreću samo unutar obiteljskog kruga i da nisu dovoljno poštovane od muških članova obitelji. No, istina je daleko od toga.  Možda je u tom smislu najobjektivnije ovu knjigu ocijenila upravo Marija Buzov, koja je preoznala važnost knjige već time što autorica detaljno  donosi i opisuje 72 albanske žene od antičkog do suvremenog doba. A te su žene ostavile traga ne samo u albanskoj baštini, već i na svjetskoj povijesnoj sceni, gdje god su živjele i djelovale. Edi Shukriu je u uvodnom dijelu knjige opisala povijest Albanaca i navela izreke istaknutih albanskih žena, počevši od mitske Rozafe, a navela je iscrpno biografije vladarica, kraljica, svetica, znanstvenica, prve žene doktorice znanosti u svijetu Elene Lukrecije Peshkopia…  A sve te albanske žene imale su važnu ulogu u obitelji, domovini i naciji. „Iz mnoštva albanskih žena, koje su ustrajale i djelovale u burnim vremenima, nikle su istaknute ličnosti, čija su djela premašila nacionalne i rodne granice. One su dokazale da um ne ovisi o rodnom identitetu, a svojim su djelima pokazale da nema sile koja može zaustaviti svete težnje jednog naroda prema samoopredjeljenju, sveobuhvatnoj emancipaciji i postizanju ravnopravnosti“ –  piše Shukriu.

Osobno najvećim postignućem ove albanske kulturne jeseni koju nam je upriličila DEA i njena predsjednica Ljiljana Koci smatram knjigu Albanska mitologija, autora Marka Tirta. Iz te se knjige sasvim izvjesno uočava korjenanje uvjerenja, predrasuda, prepoznaju se običaji vezani uz polje, godišnja doba, rađanje, odgoj, održavanje braka itd. – sve ono što ćemo na kodificiran način vidjeti uvezeno u Kanonu Lekë Dukagjina.

• 

• 

Bilo je vremena kada se albanska mitologija prikazivala kao poganska, malo se proučavala i stoga nije ni postojala njena jasna predodžba. Međutim, ne može se osporiti da je upravo ta mitologija primjer snažno organizirane narodne svijesti, uzajamnosti i pravila načina života, organizacije obitelji, poljoprivrednih ciklusa itd., te da je utjecala na druge balkanske mitologije. Dokazi koji idu u prilog tomu jesu spisi znanstvenika iz kojih učimo, a pripadaju u 19. i 20. stoljeće, i nešto manje srednjem vijeku. Otada ustvari imamo fragmentirane informacije o mitovima, obredima i vjerovanjima među Albancima, u njihovim etničkim zemljama i šire u dijaspori. Devetnaesto stoljeće obilježilo je visoka postignuća u komparativnim studijama indoeuropske lingvistike, a u tom se pogledu rodilo i veliko zanimanje za istraživanje mitologije i za tumačenja tih fenomena s prapovijesnim korijenima. Jedan od onih znanstvenika koji su dali velik doprinos tomu jest i Mark Tirta, albanolog, etnolog i akademik. Njegovu knjigu Albanska mitologija također je uredila i prevela Ljiljana Koci, uloživši golem trud kako bi ova knjiga bila primjereno tumačena.   

• 

• 

Pa što nam je, kulturološki i literarno, ostavio Mark Tirta?  Prije svega, sakupio je i objedinio materijale mitološke prirode, poganska uvjerenja i njihova tumačenja. Ovo djelo napravljeno je u kontekstu komparativne lingvistike kao odraz drevne kulture. Treba također reći da se, premda u manjoj mjeri, navode i materijalni  izvori, predmeti koje su arheolozi otkrili u raznim spisima ili natpisima još od ilirskog i prailirskog doba, iz grčkog i rimskog te iz cijeloga srednjovjekovlja. U raznim spisima, u arheološkim dokazima, sačuvani su fragmenti vjerovanja, obreda, mitova, negdje u jasnijem, drugdje u zaklonjenijem obliku. Međutim, pojave poganske religije, koliko god su se vremenom raspadale, čine most između drevnog new age ili novog doba albanskoga zemljopisnog i ljudskog areala, s obzirom na nasljeđe u području mitologije.

• 

• 

• 

Izvješća apostolskih izaslanika u albanskim zemljama, u mnogim slučajevima govore o poganskim vjerovanjima i obredima jer odstupaju od katoličanstva. Tirta pak govori o albanskoj pripadnosti organiziranim religijama i odnosima između skupina iz različitih konfesija, a u knjizi nalazimo i materijal od značaja za mitologiju i vjerovanja u legendarnim pjesmama, baladama, ritualnim pjesmama i elementima mitova u bajkama.
Ono što je najzanimljivije, primarni elementi mitologije, izneseni u knjizi, krajem 20. stoljeća još su bili živi. U tomu i jest vrijednost ove knjige kao čuvara činjeničnog materijala, jer ne bilježi samo prolazak nekih vrlo važnih likova albanske narodne mitologije, kao što su Dragon, Zmaj, Hidra, Kuçedra, Majka Vatre, Vitorja, Ora, Zana, Majka Sunca, Starješina Vrta, itd.  
 Albansku su mitologiju kao pogansku ocijenili oni istraživači koji su slabije uočili snažnu zastupljenost kršćanstva i islama kod Albanaca, a svoje ocjene donosili su na temelju mitoloških figura u područjima kao što je poljoprivreda, obrtništvo, obredi, a pripadaju zabitnijim dijelovima zemlje. Mnogi koji su se bavili albanskom mitologijom nisu prepoznali činjenicu da je očuvanje ovakvih mitova i obreda stoljećima značilo oblik preživljavanja, želju za određenom tradicionalnom ekonomsko-socijalnom sigurnošću, u produktivnom smislu, unutar etničkog kulturnog kompleksa koji je imao vlastite posebnosti. Konkretno, neki su autori pokušali objasniti podrijetlo tih vjerovanja usporedbom  s određenim antičkim narodima: Tračanima, Grcima, Rimljanima, Slavenima… No, činili su to na vrlo pojednostavljen način, izvodeći, primjerice, podrijetlo određenih pojava poganskih uvjerenja iz najrazvijenijih antičkih ili slavenskih izvora, počevši od podrijetla riječi po kojoj je nazvan ovaj ili onaj element, a nisu uzimali u obzir sličnosti nekih pojava, evoluciju, arheološke dokaze, niti su ispitivali fenomen u svoj složenosti unutar određene etnokulture. Nisu čak ni analizirali povijesne i društveno-ekonomske uvjete koji su odredili očuvanje tih kultova u Albancima. Štoviše, bavili su se isključivo tim pojavama, zanemarujući činjenicu da su paralelno egzistirali i mitovi vezani uz monoteističke religije, pa se čak i preklapali.
Veliki albanski intelektualci nacionalne renesanse dali su zato važan doprinos svjedočenju albanske etnokulture i funkcioniranja, pruživši materijale od značaja za mitologiju. Tijekom renesansnog razdoblja, osobito za vrijeme borbe za neovisnost, i do 1945. godine, objavljivani su i izučavani mnogi mitovi, odredi i vjerovanja proizišla iz zemlje, iz načina života stanovnika. No, u nekim slučajevima jesu pomiješani i s elementima preuzetim iz grčke i rimske književnosti, što se prepoznaje, primjerice, u zajedničkim imenima bogova.

Albanska izvorna ili pramitologija nesumnjivo je poznata po svojoj vjeri u obožavanje sunca, mjeseca i prirode. Po tomu se tumači kao jedna od najstarijih mitologija uopće, dočim se u većini spisa iz albanske literature raspravlja  o četiri glavne vrste mitova:  

1. Prema mitu o nastanku i starosti, Albanci su najstariji ljudi na jugoistoku Europe, koji su živjeli i prije starih Grka.
2. Prema mitu o rasnoj homogenosti i duhovnoj čistoći, nikada nije bilo značajnog miješanja ili disperzije drugih skupina ili kultura među Albancima.
3. Prema upornom mitu o nacionalnoj borbi, Albanci su se uvijek borili za svrgavanje nealbanaca, bilo da su rimski, slavenski ili otomanski. Jedan od najvećih mitova te vrste je onaj o Skenderbegu.
4. Prema mitu o slobodi vjerovanja, teološke promjene Albanaca često su bile strateške odluke koje su služile dobru kolektivne obrane.Vjerska ideologija nikada im nije služila kao osnovni statusni simbol.

Ove pretpostavke, koje se nadograđuju jedna na drugu, savršeno ilustriraju da, literano gledano i kulturološki, albanska mitologija pripada narodnom žanru sastavljenom od priča koje igraju temeljnu ulogu u društvu, bilo da je riječ o načinu života, obredima, obitelji, zakletvama, odnosno časti, moralu, bitnim odrednicama ljudskoga života.

Sudeći prema ovoj knjizi, albanska mitologija prilično je složena, ali također eksplicite definira činjenicu da je to rezultat duge povijesne evolucije i očuvanja stalnih atributa kontroliranoga i organiziranoga načina života među ljudima koji su živjeli u izoliranim sredinama, nepismeni, s nedostupnim informacijama i sredstvima za život. Uostalom, upravo zbog svoje jake moralne strukture, mitologija je u bitnome utjecala i na čuvenu albansku besu i posebice na Kanon, temelj albanskih narodnih zakona.  

 U knjizi Rječnik albanske religije, mitologije i narodne kulture, autora Roberta Elsiea,  premda je riječ o zbirci pojmova, osvijetljeno je bogatstvo i dubina albanske kulture, te njena jedinstvena mješavina religijskih, mitoloških i tradicijskih elemenata. Zahvaljujući sažetim pregledima različitih aspekata albanske kulture, autor nam je pružio cjelovitu sliku albanske religijske i društvene povijesti.  

I na kraju, premda se u svim navedenim knjigama prepoznaje stanovita jedinstvenost – etničke i jezične granice vrlo je teško povući. Simbioza i prožimanje pojedinih balkanskih naroda i jezika uvjetovano je i nestabilnim državnim tvorevinama tijekom srednjega vijeka i činjenicom da su zajednički djelovale pod Bizantom, Osmanlijama, a u 20. stoljeću pod komunizmom, kada su se balkanski narodi bili zbližili formirajući – doduše zasebna – društva, pri čemu su nalazili protutežu u patrijarhalnom životu, oživljavajući potajno i spontano davne zatvorenije kultove i vjerovanja, koja su znanstvenici, nažalost,  prepoznavali kao poganska. No, danas je posve jasno, otvaranjem albanske kulture i društva prema globalnim trendovima da je zapravo bila riječ o stanovitom zaklanjanju od ionako jedno vrijeme zabranjenih monoteističkih religija.

Tekst: N.K.Barbarić. Fotografije: DEA – Društvo albanskih umjetnika  

U Zagrebu je, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, 24. listopada održana sada već tradicionalna manifestacija Društva albanskih umjetnika – DEA, pod nazivom “Kulturna raznolikost”, a uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Ova međunarodna smotra okupila je pisce i književnike iz različitih zemalja koji su zastupljeni u promoviranom zborniku, donoseći  bogatstvo poezije, jezika i umjetnosti…

Središnji događaj manifestacije održane u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu bilo je predstavljanje 5. međunarodnog književnog zbornika, pod nazivom “S ljubavlju, Dea 5”. Urednica i priređivačica zbornika, Ljiljana Koci, i književna kritičarka Nera Karolina Barbarić predstavile su ovu zbirku, koja obuhvaća radove 77 autora. Pjesme uvrštene u zbornik čitali su autori, i to na izvornome jeziku njihova nastanka, stvarajući tako poseban trenutak zajedništva i umjetničke inspiracije. Ukratko, već peti put za redom zbornici „kulturne raznolikosti“ koje objavljuje DEA, a uređuje Ljiljana Koci, izazivaju pozornost kulturne javnosti. Zbornici i/ili antologije književna su forma koja interpretira svoj sadržaj u odnosu na književni svijet i stoga uživa punu autonomiju kao žanr. Međutim, zbornik je također žanr koji svoju funkciju obavlja na drugom žanru, u ovom slučaju poeziji: realno govoreći, „hrani se“ njime i istodobno pomaže održati ga na životu; čini ga drugačijim oblikom diskursa, pretvarajući poeziju u kanon i  posuđujući normu. Zapravo, žanr zbornika ili antologija djeluje dvostruko: svodi količinu poezije na oblik koji čuva njezinu kvalitetu; priređivač nastoji sačuvati poetiku – i posebnost autora. Ovaj DEA-in autorski zbornik ima u osnovi hermeneutičku svrhu i ne provodi se na temelju jednog uredničkog kriterija, s isključivo promotivnom ili ekonomskom inicijativom (postoji nekoliko primjera za to kod malih nakladnika), već postaje generacijskim i trendovskim zbornikom, iz kojeg je vidljiv fenomen pojave nove generacije i one koja prepoznaje novost prisutnu na književnom polju. Riječ je o tzv. automatskom identitetu, koji nas tjera da “novu” generaciju, u pukom vremenskom smislu, uvijek smatramo nositeljem  novosti u poeziji.

• 

• 

• 

• 

• 

Različiti su oblici generacijskoga rada u poeziji, od zbornika do književnih nagrada.  Jedna od paradigmi je i da se analizira povijest tradicije poput književne  – što ovaj DEA-in zbornik produbljuje kao koncept, kazujući kako učestalost ili redovitost njegova pojavljivanja  ima i neke sistemske razloge. Povjesničari  kulture i umjetnosti taj koncept generacije tumače kao  pojavu  novih trendova i stilova koje dijele predstavnici iste ili slične dobi, a prošli su kroz ista formativna iskustva. To bi ujedno mogao biti dobar sažetak i definicija književne generacije koja se pojavljuje i u ovom zborniku.  

 Osim umjetnika i književnika, promociju 5.  po redu zbornika „kulturne raznolikosti“, događanju su prisustvovali eminentni gosti kao:  Nj. E. Martin Berishaj, veleposlanik Republike Kosovo u RH; Nj. E. Mialim Fetai, veleposlanik Republike Makedonije u RH; predstavnik Veleposlanstva Republike Bosne i Hercegovine; Saborska zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj; Esad Qollaku, predsjednik Unije Albanaca u RH; Armin Hodžić, predsjednik Koordinacije Vijeća nacionalnih manjina Grada Zagreba i Vijeća Bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba,  te Emirat Asipi, predsjednik Vijeća Albanskih nacionalnih manjina, Manjine Grada Zagreba.  

Ovo kulturno događanje nije bila samo prilika za slavlje albanske kulture, već i podsjetnik na važnost kulturne raznolikosti i međunarodne suradnje. Okupljajući umjetnike, pisce i goste iz različitih dijelova regije, Društvo albanskih umjetnika – DEA uspješno nastavlja svoju tradiciju poticanja kreativnosti i kulturne razmjene, gradeći mostove između ljudi i njihovih umjetničkih izraza.

Također, bila je to izvrsna prilika za predstavljanje izložbe slikarice Lene Marku, održane pod nazivom “Let”. Marku se predstavila fascinantnim slikama leptira, stvarajući vizualni doživljaj prirode i slobode, a njen rad recenzirala je Ljiljana Koci, predsjednica DEA-e. U glazbenom dijelu programa nastupili su Alija Bećirević i Sonja Kušec  Bećirević. Događanje su vodile i moderirale Valentina Mrijaj i Gentiana Lleshdedaj.   

U Hrvatskoj se pacifistička poezija javljala, kao i drugdje u svijetu, kao snažan odgovor na ratno nasilje, a izronila je iz dubine patnje kao oblik otpora ratu i nasilju. Istodobno, ta je poezija iskazala nekontrolirani bijes i nadu, intuiciju i pamćenje. I  baš to je ono što su osjećali pjesnici koji su napisali stihove, a prepoznali ih dvoje autora nove antologije antiratne poezije  „Cvrčci u trubi“ – Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović…

U Zagrebu je ovih dana (4. listopada), u Velikoj dvorani Matice hrvatske, svečano promovirana  ova „knjiga mira“, koju su pripremili Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović, predstavivši antiratnu poeziju 154 hrvatska autora, od Dragutina Tadijanovića do Franje Nagulova, i njihove najbolnije pjesme  u novijoj povijesti naše zemlje. U riječima tih autora potražili su sirove slike koje otkrivaju okrutnost rata i, konačno, upravo u tim stihovima potražili alternativu. Prije svega, knjigu antiratne poezije  Cvrči u trubi  napravili su dvoje ozbiljnih autora, pomogavši nam bolje razumjeti komplicirani i urođeni odnos između poezije, nasilja, prisilnog raseljavanja i ljudskih prava. Dodajem toj tvrdnji i mišljenje američkog filozofa Richarda Rortyja, koji kaže da dobra književnost ima svoju funkciju: “Sjajne pjesme proširuju našu sposobnost moralne imaginacije. One nas potiču da proniknemo u ljudsko stanje, da shvatimo značenje tragedija, boli žrtava.” On također predlaže da vrijednost estetike i osjećaj ljepote u načelu uvijek prisutan u pacifističkim pjesmama pokreće i proizvodi čuđenje: “Imenovanje boli delikatnim jezikom, s ritmom, dopušta drugačiji pristup događaju.”

Goleš Glasnović i Domović kroz ovu nam antologiju –  odabravši  pjesme koje suptilno, ono baš suptilno pričaju priču o nasilju u našoj zemlji i boli žrtava aludiraju na teme kroz istraživanje jezikom, jer pjesnici, kako je govorio i Rorty,  „pristupaju  smrti i boli iz ljepote, s dubinom, sa zabrinutošću, sa sposobnošću sugestije i čuđenja.”

Pa, prvo, valja čitati te pjesme, ne dureći se pritom jer neke druge pjesme ili autori nisu uvršteni. Evidentno je da su se autori držali vlastitoga putovanja kroz riječi, neuobičajenoga možda, ali osmišljenog putovanja. Ili, kako u pogovoru knjizi kaže Biserka Goleš Glasnović: “Antologija Cvrčci u trubi vartal je ili gartlic u kojem su skupljene pjesni raznolike koje se, u svojoj komplementarnosti crvenih i zelenih, plavih i narančastih tonova, svijetlih i tamnih, upotpunjuju i koje nas svojim poetikama potiču, s mirom, suosjećanjem i novim pogledima da se krećemo od buke do zatišja. Od prvog uvrštenog autora Dragutina Tadijanovića, klasika hrvatskog pjesništva, i njegovih pjesama nastalim na samom početku rata u kojima se autor obraća Bogu i zaziva munju nebesku do posljednjeg Franje Nagulova čiji pjesnički iskaz poistovjećuje ratnu stvarnost izvan Hrvatske s lunatičkim viđenjem njezine prošlosti i stvarnim prizorima iz poslijeratnog djetinjstva.“  

Antologija „Cvrčci u trubi“ naziv  je dobila po metafori Tomislava Domovića, jednoga od priređivača, pjesnika i ratnika, koji je napisao nekoliko antiratnih zbirki pjesama  (Živo blato, Imperativi, Hrvatski bog Amor, Kaverne) i glasovitu pjesmu Pjesma poginulog ratnika. U knjizi su zastupljeni neki hrvatski klasici, a “uvršteni su i manje poznati, zaboravljeni i vrsni u svjedočenju i sudjelovanju u Domovinskom ratu, ratnici, vojnici, bojovnici ili vojaci, uglavnom umjetnici pjesnici, slikari, kipari i glumci. I prema etičkim mjerilima pjesnici tragične sudbine, patnici i oni koji su ubijeni za vrijeme opsade Vukovara“ (iz pogovora antologije, Biserka Goleš Glasnović).

 Jest da antologija podrazumijeva  zbirku „cvijeća“ (etimološki se značenje grčke riječi anthologia tumači kao “zbirka cvijeća”),  iako  –  nema te zbirke  „cvijeća“ koja  pokrije „sve cvijeće“, tako ni  antologija kao zbirka poetskih djela ne može obuhvatiti cjelokupno poetsko cvijeće, pa ova knjiga možda nije pokrila, niti je to mogla, sve autore, cijeli korpus antiratnih pjesama i pjesnika. Međutim, poezija je književni žanr u kojem se može uživati ​​iz čarolije njezine strukture i složenosti njezine prirode. Nije potrebno to ‘razumjeti’, pa ni tumačiti koncepciju koje su se autori držali – niti je to bitno: jednostavno je pravilo uživati  i prepustiti se riječima, slikama i nesređenim osjećajima. Sve dok ova antologija kao zbirka pjesama ne postane mjesto zaklona, prepustiti se valja govornim figurama, rimama, ritmovima, nadmetanju. Jer, upravo  na taj način pjesničke antologije igraju važnu ulogu unutar žanra, budući da su kompilacija pjesama odabranih zbog svoje vrijednosti, kvalitete i/ili važnosti jer pomažu razumjeti atmosferu i kontekst života autora, književnog pokreta, vremena, zemlje itd. 

Ovo su ratna vremena, doba želje za borbom, straha od novog užasa, pacifističkih slogana, sloboda koje traju…  a zbunjenosti  u ovakvim vremenima rastu. Teško je uskladiti razum sa srcem u trenucima zbunjenosti, ali književnost može biti najbolje oružje protiv rata i ukidanja sloboda. Zbog toga ova antologija odaje počast svim onim autorima koji su pokušali s veličinom razmišljati o ratu u vremenima užasa. „Mnoge uvrštene pjesme naslovljene su kao ratne pjesme, što bi kao izdvojena sintagma moglo odjekivati kao poziv na ratovanje kao nužnost, no upravo suprotno, poziv su na mir“, navodi također Biserka Goleš Glasnović u pogovoru knjige.  

Nema dvojbe da je ova knjiga inspirirana agresijom u Ukrajini i potrebom ovih dvaju autora da podsjete na ratna zbivanja otprije tri desetljeća u našoj zemlji, ali i na velike ratove iz 20. stoljeća koji su obiljižili svijet, ali i književnost. S druge strane, Cvrčci u trubi   – s izrazitim pacifističkim stavom i čak generičkim domoljubljem,  podsjećaju na činjenicu kako su mir ili rat doživljavali ljudi tijekom novijih vremena. Antologije poezije na temu rata i mira koje su nastale u ratu i u poraću bile su korisno štivo koje je stimuliralo moral. No, ova knjiga, kako je postavljena, više je stav odabranih pjesnika o miru i domoljublju. Pacifistička literatura nije novost u književnost, ali je dragocjeno svjedočanstvo svakog vremena. Objasnimo to na primjeru Hermanna Hessea, koji se u Velikom ratu ostavio pera i otišao pomagati ranjenicima, a dvadeset godina poslije priklonio se nacizmu. U tom razdoblju budući autor  Stepskog vuka piše prozu i pjesme koje će 60 godina kasnije doživjeti  brojna izdanja. No, Hesseov pacifizam, koji se na ovaj ili onaj provlači kroz njegovu bibliografiju, svoj maksimum postiže u jednom od njegovih najpoznatijih romana, u Siddharti. Snažno ukorijenjen u kulturnim tradicijama nekih dijelova Indije, mir je – kao kozmički sklad – bio nadahnućem i modelom života za Rabindranatha Tagorea, nekoć najčitanijeg pjesnika na Zapadu. Osim što je zabilježio svoje pacifističke brige u časopisu “Sadhana”, Tagore je također usađivao pacifizam svojim učenicima u školi Santiniketan. A “Mali princ”, sjetimo se,  jedna je od najpoznatijih molbi za mir što ju je univerzalna književnost ikada uputila.  Antoine de Saint-Exupéry, autor ove svevremenske knjige, bio je vojni pilot! Dočim je pacifizam engleskoga filozofa Bertranda Russella bio daleko žešći. Nakon što ga je 1916. njegov stav stajao čitateljstva, dvije godine kasnije odveo ga je u zatvor. Nekoliko fotografija na webu pokazuju ga već starog, ali  vedrog dok demonstrira za mir sa svojim studentima tijekom šezdesetih. Ili mir na koji aludira španjolski pjesnik u “Tražim mir i riječ” nije ništa drugo nego nacionalno pomirenje dvije stoljećima sukobljene Španjolske. Itd.  

Na kraju, antologiju antiratne poezije Cvrčci u trubi treba imati doma.  Za svaki slučaj.

Tekst: N. K. Barbarić

U vrijeme kada se našim prostorima šire najrazličitije vrste hilijazama, političkih soteriologija te eskapističkih ideja i nada, na stolovima pri objedu i poslije njega i dalje je najprisutnije ono gotovo mitsko piće koje već više tisućljeća opija čovjeka i nerijetko uzdiže do ekstatičkih trenutaka ili pak do prigodne demencije trenutnih briga, pivo…

Piše: Marijan Grakalić

Već  činjenica da je naša Zagrebačka pivovara starija od sto trideset godina, a pivo se dakako ovdje proizvodilo i pilo i prije, otklanja svaku sumnju o tome kako je riječ o slučajnosti. Stoga se s punim pravom može govoriti o alkoholnoj kulturi kao zasigurno najraširenijoj i najžilavijoj kulturnoj tradiciji u Hrvata i šire, daleko prisutnijoj nego što je pismenost, poštovanje vjerskih zabrana ili poznavanje povijesnih činjenica, književnosti i umjetnosti. Mađarski pisac Bela Hamvas svojedobno je ustvrdio kako postoji određena univerzalnost kada je u pitanju alkohol, pa je napisao: “Postoji samo jedan zakon pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako.” Uistinu, zdravom čovjeku neovisna duha, kojem su strana ograničenja i zabrane mišljenja, dakle delikti tipični za svaku ideologiju, ni piće nije, niti može biti nešto što bi trpjelo indeks prohibitorum.

Što se tiče piva, pokojna legenda i poznati pivopija Michael Jackson u predgovoru koji je napisao u jednom pivskom priručniku kaže: “Pivo je toliko popularno, najbolje prodavano alkoholno piće na svijetu, da se na njega često gleda površno.” Da kultura ispijanja piva nije nešto površno, ustvari, i ne treba posebno dokazivati. Tako slikar Alfons Mucha u Pragu slika pivske muze, dok je kod nas Mencije Clement Crnčić slikao plakat upravo za Zagrebačku pivovaru. Pivnice po Engleskoj slikao je još John Henry Henshall (1856-1928), dok se u Njemačkoj tome posvećuju Adolf von Menzel i Max Liebermann. Pivo je i slikarska tema Pabla Picasa, Édourada Maneta, Edgara Degaa, Jean-Françoisa Raffaellija, Augustea Renoira, Ludwiga Meidnera, Marcela Gromaireije i drugih slikara. Sve to dovodi nas do toga da je život s pivom oduvijek imao i određenu misaonu potku u kulturnim krugovima, a nju je Otto von Bismark izrazio stavom kako “nije lako razljutiti čovjeka koji pije pivo i puši cigaretu”.

Veoma drevni obzor mita o uskrsnuću, povezan sa izmjenom godišnjih doba i biljkama, sačuvan je u “Pjesmi o Johnu Barleycornu”. Gotovo mitska personifikacija ječma (barley) postoji daleko prije nego što je nastao poznati album grupe Traffic “John Barleycorn Must Die”. Pjesma u kojoj Barleycorn nakon smrti uskrsava kao pivo, kruh i viski bila je poznata još 1568. godine, no zapisao ju je i objavio škotski pjesnik Robert Burns po narodnoj predaji 1782. u kojoj se opisuju vegetativni ciklusi zemlje, te sadnja i žetva, to jest uskrsnuće. Izrazito je mnogo primjera piva u europskoj i američkoj literaturi, a čak se smatra da je moguće kako neki literarni žanrovi ne bi niti postojali da se nisu ispijale kašete piva. Kako bilo, možda najupečatljiviji opis pivnice, one “Kod kaleža” daje Jaroslav Hašek u “Dobrom vojaku Švejku”, a o svom onom pivu i sudbinama s tim u vezi kod primjerice Bukowskog uopće ne treba niti pričati. To se gotovo više pije nego čita. A pilo se, dakako posvuda, pa i u oksfordskoj pivnici “Ptica i beba” gdje su se svojedobno družili Clive S. Lewis i njegov prijatelj John R. R. Tolkien, pisci fantasy romana. No, i oni manje skloni fantaziji također su voljeli pivo. Tako je Louise de Vilmorin, francuski pisac, pjesnik i novinar napisao da ‘život s pivom neće nikada izaći iz mode jer to pokazuje iskustvo. Moglo bi se reći da je posrijedi duboko ukorijenjeni instinkt samoodržanja, podsvjesna mudrost naše prirode, koja usprkos modernim izumima zahtijeva pijenje piva kao jedno od onih užitaka što mogu zaštititi i produžiti ovaj dragi i voljeni život.”

Zagrebački list “Obzor” 1892. godine donosi članak o gradnji i osnutku Zagrebačke pivovare. “Tamo gdje za Zagrebčane Zagreb prestaje – iza Mandalice – digao se najedanput kao da je iz zemlje nikao, novi dio grada… lijepi i ogromni taj niz zgrada jest, Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada.” Najme, budući da se u to doba povećala potražnja piva, pojavile su se i nove tehnologije a pivari s Kaptola i Gornjeg grada nisu mogli namiriti potrebe puka, grof  Gustav Pongratz i barun Petar Dragutin Turković iniciraju izgradnju nove pivovare. Tako je 19. svibnja 1892. u Hrvatskoj eskontnoj banci na Trgu bana Jelačića priređena osnivačka skupština dioničkog društva Zagrebačke pivovare. Tvorničke zgrade gradile su se po nacrtima arhitekta Kuna Weidmanna, a izvođač radova bio je Janko Grabor. Pivovara je otvorena 12. srpnja 1893. godine s vrtom koji je posjedovao električnu rasvjetu, a to je svakako bila tada jedinstvena atrakcija. Inače, prvu zagrebačku pivovaru u današnjoj Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu osnovao je još 1740. godine Franjo Tobias Hosz. Nju je grad otkupio 1744. godine i davao u najam različitim vlasnicima. U njoj su održavane kazališne i putujuće predstave, a glavna konkurencije bila je pivovara kaptolskih kanonika otvorena 1750. godine. Nova gradska pivovara na uglu Nikolićeve i tadašnje Bolničke ulice pokrenuta je u 19. stoljeću pa je ova u Basaričekovoj prestala s radom. Ovaj tip malih pivovara koje su imale tridesetak sjedećih mjesta i boltu za pečenje rakije posve su istisnuli novi industrijski pogoni kakva je bila Zagrebačka pivovara dioničko društvo, ili Karlovačka pivovara koju je 1854. godine u Dubovcu kraj Karlovca utemeljio barun Nikola Vranyczany.

• 

Zagrebačka pivovara tako već sto trideset godina proizvodi svijetlo Ožujsko pivo nazvano tako zato što se nekada držalo da se upravo tog mjeseca rade ona koja su najbolja. Ovo novo i jubilarno, Ožujsko120, crvene je boje i veoma zanosno. Spomenimo i za prave pivoljupce i crno pivo Tomislav koje se pojavilo 1925. godine a toči se do danas u čast tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava (925.). No, da to nije slučajno zna se već i od prije. Još je Shakespeare napisao kako je “pinta piva kraljevska hrana.” Naravno, bilo je to u doba kada se pivo proizvodilo samo zimi i u malim količinama. U srednjem vijeku Njemačka, Nizozemska i Engleska prave su pivske zemlje, a brojnim ilustracijama, tekstovima, grafikama i slikama to dočaravaju Bruegel, Rubens, Frans Hals, Rembrandt, Pieter de Hooch, Vermeer itd. Pivari, seljaci, težaci, žene, fratri, velemože i drugi, tu su narisani u jednom zrelom nadzdravičarskom tonu uz čaše, krigle i kupe pune piva. Ustvari, tek je razvoj znanosti omogućio da se pivo od sredine 19. stoljeća može proizvoditi tokom cijele godine. Prije toga proizvodilo se zimi fermentacijom (divljeg) ječma ili pšenice, a u prapovijesti se čuvalo u smolom namazanim košarama, mjehovima, izdubljenim deblima, pa čak i u velikim školjkama. Bilo je vezano uz kultove i rituale jer je, ako je bilo duže fermentirano postajalo jače i dovodilo do pijanstva, pa je ponekad smatrano nadnaravnim napitkom. Isto tako, u velikim civilizacijama starog svijeta bilo je rašireno društveno piće i oblik hrane, a obrok u Mezopotamiji ili Egiptu činio je jedan kruh i dva vrča piva. Tako se pivo naziva i “tekući kruh”. Neki zato danas smatraju da pivo nastaje istodobno s kruhom, te da je veoma teško utvrditi što je nastalo prije, ali je posve sigurno da je ono piće koje se pije već u ranim poljodjeljskim kulturama. Tamo se ono pilo pomoću slamki zbog ostataka žitarica koje ostaju na njegovoj površini za izrade piva, a vrlo je vjerojatno kako su ga prve radile žene koje su se bavile poljoprivredom i kuhanjem. Ninkasu je Mezopotamijska božica piva, dok se u Egiptu ono veže za božicu Hator, dok recimo, finski ep Kalevala smatra kako su pivo na svijet donijele tri žene dok su pripremale neku svadbu.

Kai Briket Smith u antropološkom djelu “Putovi kulture” na osnovu mnogih primjera izvodi zaključak kako u rano doba, kao i kod primitivnih plemena, ideja trezvenosti nije jako popularna. Takva ideja dolazi do izražaja tek u visoko razvijenim religijama budizma ili islama, dok su prije toga alkoholna pića često smatrana dijelom svetoga. Pivo se pravilo i vrenjem škroba ili prosa, a u Južnoj Americi žvakanjem kukuruza i manioke što se ispljunulo u veliki vrč gdje se zbivala fermentacija. O važnosti piva arheolozi i antropolozi ponekad koriste kovanicu “beerbread” koja spaja i pivo i kruh u istu riječ kako bi dočarali značenje toga pića u drevno vrijeme. Pretpostavlja se kako je povijesni izvor piva u ranim kulturama koje su postojale na Bliskom istoku i gdje su se kasnije razvile Sumerska i Babilonska civilizacija. Tu se pivo proizvodilo još prije 6000 godina vrenjem ječmenog šećera i pšenice, i smatra se kako je pivo od tamo preneseno dalje, u Egipat, Perziju, Grčku i drugdje. I kasniji su narodi, Germani, Skiti, Sarmati, Slaveni također znali proizvoditi pivo. Ono se proizvodilo bez hemlja i bilo je kiselo, pa su mu dodavani začini pelin, glog ili šafran. Hmelj je u pivarstvo ušao u ruskom gradu Novogorodu koji je u ranom srednjem vijeku bio Venecija sjevera gdje se pisalo jedinstvenim pismom urezivanim na brezove kore. U ostalu Europu upotreba hmelja dolazi zahvaljujući hodočasnicima koji su to uveli u samostanske pivare iz “medicinskih” razloga, ali i zato što je hmelj pridonio jačem konzerviranju piva. Ono je tada počelo sloviti i kao svojevrsni ljekoviti napitak te se moglo piti i u doba posta. Godine 1516. nastaje u Bavarskoj čuveni Njemački zakon o pivu – Deutsche Reinheitsgebot. On je određivao kako se pivo smije proizvoditi samo iz vode, hmelja, kvasca i slada, te je na bačvama bilo istaknuto kako je pivo proizvedeno prema Njemačkom zakonu o čistoći piva. Isti je i danas ugrađen u suvremeno zakonodavstvo.

Ipak, daleko prije, u čuvenom Hamurabijevom zakoniku napisanog klinopisom na stupu od crnog diurita još u 17. stoljeću p. Krista  kaže se: “Pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni.” Ono se spominje i u epu o Gilgamešu, a Babilonci su poznavali 16 vrsti piva, a Asirci i Sumerani više od 70. U Indiji ono je poznato pod nazivom ‘džavara” dok se u drevnoj Kini proizvodilo od riže. Frigijci koji su se u paleo-balkanskim seobama tijekom drugog tisućljeća prije naše ere naselili u Maloj Aziji odlazeći iz povijesne Trakije pripremali su pivo od ječma, prosa i drugih biljaka. Tračani se i inače smatraju prvim europskim pivopijama, a povjesničar Helaniku u 5. st. p. n. e. piše kako su ga radili od raži. Uostalom, bog Dioniz kojeg Grci zajedno s Orfičkim misterijama preuzimaju od Tračana i koji je rani primjer mita o uskrsnuću u staroj Europi istodobno je i “Bog piva”. Platon je smatrao kako je “mudrac onaj koji je izmislio pivo.” Zanimljivo je i to kako su istraživači iz Narodnog muzeja u Edinbourghu na jednom od Hebridskih otoka pronašli godine 1985. posudu od gline s nepoznatim sastojcima. Tako se potvrdilo da je još u neolitu spravljano pivo od zobi, ječma, meda i paprati. Uostalom, što bi značajnije govorilo o pivu nego to da njegov naziv “bira” dolazi od korijena latinskog glagola “bibere” što znači – piti. Za razliku od stvarne i usmene povijesti piva, njegova pisana povijest započinje 3400. godine prije naše ere od kada potječu glinene pločice pronađene u sumerskom gradu Uruku s poreznim potvrdama označenim znakovima vrčeva s pivom.

Ipak, pokojni povjesničar Peter Damerow s Instiuta Max Plank u Berlinu, prije nekoliko godina doveo je u pitanje karakter piva u drevnom svijetu. Na osnovu njegovih istraživanja, drevno “sumersko pivo” sadržavalo je veoma nizak postotak alkohola, pa je zato on doveo u sumnju kako bi se to piće (bappir) uopće moglo nazivati pivom. Analizirajući himnu boginji Ninkasai, božici piva, nije u njoj pronašao da se radi o fermentiranom napitku. Ipak, istraživanja ukazuju da se već za neolitske revolucije prije 11 tisuća godina proizvodilo piće hladnim muljanjem žitarica, a postotak alkohola u njemu ovisio je o količini dodane vode. Dakako, ti su napitci, svojevrsno pra-pivo, bili dakako posve drugačijeg okusa i vjerojatno ne s toliko alkohola kao današnja piva. Sve to pokazuje na dugu tradiciju koju alkoholna kultura predstavlja u povijesti čovječanstva, kao i to da je pivo neodvojivo od čitave goleme mitopoetike čovjekovog razvoja i opće povijesti hedonizma.

Nema dvojbe da je baština, narodna nošnja i ljepota prirode inspirirala dizajnericu Minu Petru Petričec za haljinu kojom će se hrvatska Miss Universe, Arijana Podgajski, svečano predstaviti na finalnom izboru za Miss Universe World već ove subote, 14. siječnja. No, što nismo znali o tomu kako je haljina nastala i na koji način je Mina Petra Petričec unijela svojevrsnu renesansu u nacionalnu baštinu… 

S prvim danima nove godine, na svjetski izbor Miss Universe, koji će se održati u New Orleansu 14. siječnja 2023., u SAD je otputovala  Arijana Podgajski, Miss Universe Hrvatske, kako bi ondje u najboljem svjetlu predstavila Hrvatsku. Ova dvadesetogodišnja studentica ekonomije, koja je titulu Miss Universe Hrvatske 2022. ponijela krajem svibnja u Zagrebu, svoje će predstavljanje u  jednom od najzanimljivijih segmenata toga svjetskoga izbora ljepote – ono u tzv. nacionalnim kostimima, održati u nešto umjerenijem izdanju: naime, nosit će  dizajnersku haljinu inspiriranu narodnom nošnjom Hrvatskoga zagorja, koju je dizajnirala Mina Petra Petričec, čija je životna misija  oporavljanje nacionalne baštine, podjednako nošnji, modnih dodataka, kao i drugih uporabnih predmeta koji čine nacionalno baštinsko bogatstvo.  

Unatoč tomu što gotovo svako veliko finale izbora ljepote donosi silno blještavilo kostima, instalacija, maštovitih dizajnerskih rješenja, na    svjetskom će izboru Miss Universe Arijana Podgajski nositi divnu, jednostavnu, minimalistički osmišljenu haljinu i tradicijski nakit zlatarne Vrančić, zlatarskoga obrta s najvišim majstorskim diplomama za  tradicijske načine obrade zlata, ugradnje dragih i poludragih kamena i filigranstvo.
Haljina hrvatske Miss Universe nosi motive loga Krapinsko-zagorske županije „Bajka na dlanu“.  Kako ističe autorica ove nacionalne haljine, Mina Petra Petričec, dizajn je u skladu s porukom globalne kampanje Zeleno je in: „ Inspiraciju za izradu ove nacionalne haljine crpili smo iz golemog bogatstva naše baštine, a kako Arijana dolazi iz Krapine, odlučili smo svijetu predstaviti prelijepo Zagorje i sve ono što ga čini takvim,  njegove zelene brežuljke, termalne izvore, čiste rijeke, prelijepu prirodu, povijest. Zato nam je baza bila  tradicionalna ručno tkana lanena haljina, na čiju prednju stranu je mlada akademska slikarica Antonia Maričević ručno oslikala promotivni logotip Krapinsko-zagorske županije “Zagorje, bajka na dlanu”. Uz ovo umjetničko djelo pridružujemo se globalnoj kampanji Zeleno je in“ – izjavila je Mina Petra na predstavljanju haljine u Hrvatskoj kući Materina priča, u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prije Arijanina odlaska u SAD. „U osmišljavanju nacionalne haljine za Arijanu Podgajski nastojala sam svakako izbjeći stereotip glamuroznog modela, blještavilo, šljokice …, a kreacijom postići nacionalnu prepoznatljivost.“

Godinama se Mina Petra Petričec bavi modnim stvaralaštvom utemeljenim na  baštini i narodnom rukotvorstvu, gdje najznačajnije mjesto ima tradicijska izrada tekstila i narodnih nošnji. „Iz iskustva znam“, rekla je Mina Petra također, „da su ljepota i bogatstvo naše baštine i ručni radovi trajna vrijednost koji  na najbolji način predstavljaju Hrvatsku u svijetu. Stoga je osnovna ideja bila da za nacionalnu haljinu odaberem model koji nosi obilježja nacionalne memorije i identiteta, a ujedno daje i globalnu poruku. Ovo posebno naglašavam radi zadaća aktualnih ekoloških pitanja u svijetu i ciljeva turističke promocije naše zemlje, gdje zeleno i ekologija dobiva na značaju.“

 „Haljina je osmišljena i izrađena timskim radom i suradnjom u Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu, a ja sam se trudila prenijeti ono što logo jest, oslikati ga najbolje što sam mogla i dati završni “touch” na sam dizajn haljine – rekla je pak Antonia  Maričević.

Ipak, treba reći da nije slučajno to što se upravo Mina Petra Petričec prihvatila kreacije haljine. Riječ je o dizajnerici i umjetnici koja je do sada imala više od 130 izložbi, na raznim lokacijama, u zemlji i u svijetu,  i uvijek je tradicija, odnosno tradicijsko narodno ruho s novim elementima bio onaj otponac koji je pogađao u cilj i na svojevrstan način postizao umjetnički i tehnički oporavak narodne baštine i svijesti o onjoj. Tako je, čini se, i s haljinom koju će Arijana nositi na finalnom izboru u New Orleansu.

Bijela, jednostavna i s malo ukrasa, ova haljina odražava stoljetnu skromnost zagorskoga kraja, ali je u toj jednostavnosti sadržan sav sklad profinjenosti i ljepote. Danas se takve haljine više ne proizvode, niti se nose. No, narodna odjeća koja je ovaj put inspirirala Minu Petru vuče podrijetlo još iz vremena starih slavenskih zajednica, a mijenjala se i obogaćivala pod raznim utjecajima. Žene su narodnu nošnju same izrađivale, kao i sirovinu za tekstil, a same su i tkale. Osnovna odjeća, koja se nosila i ljeti i zimi, izrađivana je od domaćeg konopljanog platna, a dodatni dijelovi od kupljenog sukna, vune i kože. Šivana je sastavljanjem dviju polovica platna i njihovim nabiranjem. Svi dijelovi ženske odjeće su bijeli: rubača, oplečje (rukavci), pregača (šurc) i rubac (peča). Ipak, najistaknutiji dio svakako su rukavci, načinjeni od prednjeg dijela s plastronom (prsnicom), zadnjeg dijela i dva rukava te ovratnika (kraglina); krojeni su od prednjeg i dva stražnja dijela, a rukav, kao kod nekih ukrajinskih nošnji, počinje na ovratniku. I, naravno, šivao se od domaćeg konopljina platna. Dočim se muška i ženska praznička nošnja šivala od najtanjeg domaćeg materijala – šesnajšaka.  

Bjelina  i jednostavnost ono je što ovoj odjeći daje sklad i stilsku ljepotu. No, zagorske nošnje bile su proste, jednostavne, siromašne, s malo ukrasa, posve u skladu s teškim načinom života. Danas se narodne nošnje mogu vidjeti jedino prigodom velikih hodočašća kad djevojke odjevene u nošnje dočekuju posjetitelje uz medenjake, licitarska srca i gvirc. U skladu s tim navadama, Arijana u New Orleans neće otputovati praznih ruku: za svoje domaćine i za druge natjecateljice ponijet će darove što ih je pripremila Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije: licitarska srca, koje je UNESCO proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom, s logotipom “Zagorje – bajka na dlanu”, te narukvice s motivima licitarskog srca.   

No, ova prelijepa haljina samo je jedna od Mininih etno priča, izgrađenih na njenoj neodoljivoj želji da se očuvaju tradicijske posebnosti i baština. Gotovo četiri desetljeća Mina Petra živi u zasebnoj dimenziji kreativnosti, zasnovanoj na izvornoj matrici koju je ponijela iz rodnoga našićkoga kraja, pa Osijeka i Slavonije. Prvo smo upoznali predratne Petrine pletilje, koje je udružila, obučila i angažirala kako bi, po njenim dizajnerskim skicama, utemeljenim na autohtonim slavonskim motivima, stvorile vrlo zapažene pletene kolekcije. Rat je, međutim, mnogo toga promijenio, velik dio nasljeđa je nestao ili uništen. Mina Petra je, međutim, odlučila ponovno okupiti ljude od znanja, posebno žene, te im dati da dalje prenose selska znanja i vještine koja su preostala, neka samo u sjećanju.  

 A da sve ne bi ostalo samo u prošlosti, Mina Petra oformila je prije više godina Hrvatsku kuću, u Preradovićevoj ulici 31, u Zagrebu, gdje organizira etno-radionice u kojima se polaznice uče tradicijskom načinu ručnoga tkanja lanenog platna, vezenju, pletenju vunenih modela; uče se izradi lepoglavske čipke, nakita, licitara, lončarskih proizvoda i izvornih suvenira. Nadahnuće i poticaj za stvaranje Mini Petri su uvijek izvorni proizvodi i suveniri uporabne vrijednosti. Koristeći se poznatim uzorima, starinskim materijalima i ručnom izradom, kreira – poput haljine za hrvatsku Miss Universe – proizvod sa značajkama određenoga prostora. Takav uporabni predmet znak  je istodobno  kulturnog  identiteta određenog kraja Hrvatske. Kao, primjerice, jednog od njezinih novijih etno-dizajnerskih uspješnica – cekera (torbica) od komušine (suhoga lišća) kukuruza. Duga se tradicija pletenih torbica očuvala, posebno u onim krajevima gdje se na većim površinama uzgaja kukuruz, najviše u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Strpljivim, minucioznim, gotovo filigramskim ručnim radom ondje žene ugrađuju sve znanje svoga baštinskoga miraza u cekere različitih oblika i veličina, koristeći se ekološkim, prirodnim  materijalom  –  komušinom. Zamisao Mine Petre bila je organizirati žene i obučiti ih vještini pletenja cekera i, u suradnji s turističkim zajednicama, ponuditi cekere turističkom tržištu. I uspjela je. Pa se danas ne može reći da je ceker tek suvenir.  Moglo bi se, štoviše, reći da ceker, pa tako i zagrebački ceker, u aktivnostima Hrvatske kuće i dizajnerice znači mnogo više u promicateljskom i edukacijskom smislu.          

Sav taj posao, sav trud – sve je to da bi se, po zamisli dizajnerice Mine Petre, u malom cekeru od biorazgradive komušine od zaborava oporavilo naslijeđeno vrijeme. Isto ono vrijeme što ga je u svom putnom kovčegu – na pokazivanje svijetu – u New Orleans ponijela lijepa Arijana Podgajski…

Tekst: N. K. B., Fotografije: Mirko Petričec

Prvi Slow Fashion Weekend u Zagrebu, koji je prošlih dana održan na zagrebačkom Jarunu, u Klubu Aquarius, na spontani, pomalo domaćinski način, privukao je pozornost na kreativne modne radove domaćih autora, odnosno na postpandemijsku modnu produkciju. Što nam je, dakle, ova revija pokazala?

Tekst: N.K. Barbarić

Jedinstvenu priliku za nadogradnju vlastita stila, uz podršku drugih obrtnika i dizajnera, naručivanje željenog odjevnog predmeta izrađenog po mjeri i uživanje u kreativnoj atmosferi uz zagrebačko jezero iskoristilo je prošloga vikenda čak 20 modnih autora. Događanje, koje je otvoreno modnom revijom, organizirala je ArtiZanat udruga iz Zagreba. Pra-ArtiZanat započeo je kao skup online grupa na društvenim mrežama u koje su kreativci ulazili kako bi dijelili savjete i ujedinili se za jednake uvjete na manifestacijama. Kad je ta zajednica postala dovoljno velika da je mogla početi govoriti u ime kreativnih zanata općenito –  nastao je ArtiZanat. A održavanjem Prvog Slow Fashion Weekenda na Jarunu začet je novi pristup publici, i to na mjestu koje nije posvećeno isključivo trendovskoj modi.   Ondje, na Jarunu, uglavnom su pokazani uradci koji bi se slobodno mogli podvesti pod etičku modu. Naime, nakon karantena, naše se misli okreću novom načinu života, uključujući i odgovornije odijevanje. Tri su posljednje godine, pokazalo se to i na reviji u Aqurisu, dale novi impuls najinovativnijim dizajnerima koji su sposobni odgovorno gledati na kreiranje i izradu modnih kolekcija. Među kreativcima koji su pronašli svoje mjesto na Slow Fashion Weekendu, u spontanoj atmosferi svojevrsne dvorišne prodaje, iznimno popularne među mladima Z-generacije, pozornost među brojnim brendovima koji su odlučili kreirati modu na održiviji i odgovorniji način, također kroz pristup koji unapređuje lokalno i individualno umijeće, izazvale su nam posebno tri autorice:  

• 

• 

• 

 

Ljubica Ajduković Ugarković, politologinja i modna pletilja iz Siska, zaokupila nas je svojim pletenim radovima koji ne samo da su referentni u odnosu na aktualne trendove za modnu sezonu 2022/2023.,  već njezinu kolekciju pokazanu na reviji bez imalo dvojbe možemo svrstati u poseban, hygge stil, naročito popularan u tzv. sretnim, odnosno nordijskim zemljama. Veste i „vestice“, prozračni  prsluci, na jarunsku reviju stvarno su unijeli dašak post-covid optimizma. Sva njena prikazana pletenina izvezena je u prirodnim materijalima, a ljepotom i linijama sličnija je skulpturama nego ugodnim modnim predmetima. Svojim pahuljastim vestama, kapama, šalovima –  i ovaj je put uspješno ostvarila dijalog s mjestom i okružjem gdje su modeli izloženi. O Ljubici Ajduković Ugarković pročitajte više na: https://svijet.com.hr/ljubica-ajdukovic-istinska-predstavnica-nepogresivog-stila/. Ili pogledajte Instagram: ibairisviolet

• 

• 

Svojevrsno otkriće bila nam je Leonila Koller, vlasnica brenda Leonila Designe, majstorica dizajna i heklanja torbica i modnih dodataka od špage, vune i recikliranih pamučnih traka. Ideja da se vrati tradicionalnoj vještini – heklanju – nastala je, kaže ova kreativna menadžerica, dijelom i kao posljedica zatvaranja u vrijeme pandemije, kada je  potražila inspiraciju u  starim zanatima i vještinama te se, kao zaljubljenica u dizajn i modu, podsjetila na vrijednost tradicije. „Naše su bake svakodnevno uživale u heklanju stvarajući razne ukrasne i odjevne predmete. Kao što sve vrijedno i kvalitetno nikad nije i neće izaći iz mode, pa tako ni ova pomalo zaboravljena tehnika ručnog rada, koja se, uz to, posljednjih  godina vraća u naš  svakidašnji život čineći vrlo popularan slow fashion smjer mode“, rekla je Leonila Koller.

Uspostavljanje branda ručnih torbica Leonila Designe bio je stoga samo njen intuitivni korak prema postpandemijskom kupcu i plod nastojanja da se tržištu ponudi nešto što se ne možete kupiti u svakom dućanu: nešto posebno, unikatno, nešto što se opire masovnoj proizvodnji i što je za posebne ljude, one koji žele uživati u autentičnim sitnicama. Modni radovi Leonile Koller isključivo su ručno izrađeni, prihvatljivi svim generacijama koje njeguju i ističu originalnost, a svaka od njezinih easy torbica, osim iznimne dekorativne funkcije, slobodno možemo reći, predstavlja prototip etičke mode. Zapratite je na: leonila_designe

Slow Fashion Weekend osvijetlio je neke poznate, ali i nove dizajnere odjeće i/ili modnih dodataka. No, po radovima koji pokazuju da se moda može raditi na bolji i održiviji način, zapazili smo One With Nature brand, modne dizajnerice Silvie Kranjec Gajić, velike zaljubljenice, kako sama navodi, u prirodno, u šivanje i eko-print.

• 

• 

Silvia Kranjec Gajić je  prije svega modna istraživačica. Poznati aforizam da “svako dugo putovanje počinje prvim korakom” bolje možemo razumjeti ako znamo na koji način  ova modna dizajnerica surađuje s prirodom. Svatko od nas može učiniti nešto za okoliš i za održiviju i odgovorniju modu, no Silvia Kranjec Gajić je ponajprije  protagonist te vrste mode. Istražuje, primjerice, koje se boje i printevi na tekstilima mogu ostvariti od biljaka i mineralnih, prirodnih pigmenata. Sve predmete radi po mjeri i potom ih boja te printa biljkama kako bi što vjerodostojnije prenijela blagodati rada s prirodnim sredstvima. Njezin primarni fokus na odjevnim predmetima jest kvaliteta, minimalni otpad, ali i suživot s okolišem. Konkretno, svi njeni modni uradci okreću se održivom i etičnom načinu života, uključujući i odgovornije odijevanje. Pratite njezin rad! one.with.naturee, linktr.ee/silvia.kranjec

Sezona darivanja se bliži, medenjaci, miris cimeta, kuhano vino i pečeni bajami na božićnim sajmovima, blagdansko raspoloženje… svake godine ispuni srce radošću.  Evo kako možete još više pojačati iščekivanje?  

Sve blista, miris božićnih kolačića i punča je u zraku, kontemplativni trenuci su na vidiku – najljepše doba godine se nazire! A postoji i jedna stvar koja božićnu sezonu čini još boljom: potpuno ispunjen adventski kalendar koji stvara iščekivanje sezone darivanja. Uz limitirano izdanje essence adventskog kalendara HAPPY HOLIDAYS, ovisnice o ljepoti čeka prava poslastica jer se iza svakih od 24 vrata krije po jedno svjetlucavo iznenađenje. Naravno, točan sadržaj je još uvijek tajna, ali reći ćemo vam ovoliko: sretni trenuci su zajamčeni s ovim proizvodima!

Malo zavirivanja za sve one koji više ne mogu podnijeti neizvjesnost: skriveni iza vrata, između ostalog, kriju se njegujući proizvodi poput hidratantnog prozirnog ruža za usne, noćne maske za usne ili zlatnih flastera za oči u obliku zvijezde. Svjetlucavi božićni highlighter, kist za blendanje i zimski lak za nokte u mini formatu također osiguravaju ekskluzivne make-up lookove. Matirajući papirići za kontrolu ulja savršeni su za božićni domjenak, uklanjaju neželjeni sjaj s lica u tren oka. I to nije to: essence adventski kalendar ima mnogo više za ponuditi!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Nisu samo 24 beauty iznenađenja koja će vas uveseljavati svaki dan u predbožićno vrijeme, već i vrijednost proizvoda koja je više od 100 eura! To su trendi proizvodi u originalnim veličinama iz CATRICE standardne ponude. Adventski kalendar DIY dolazi s 24 prekrasno dizajnirane papirnate vrećice i odgovarajućim naljepnicama kako biste sastavili prekrasan adventski kalendar za sebe ili svoju najdražu osobu.

 Nastala uz ognjište drevne i antičke civilizacije, kao isključivo ženski proizvod, ia je odijevala selo, okrunjene glave i, napokon,  cijeli rumunjski narod: ne samo da je vremenom postala vrijedan simbol evolucije toga društva i njegove kulture, već je cijela povijest ušivena u njeno platno. Svake godine zato, 24. lipnja, na dan kada se poklapaju drevni i religijski praznici, Rumunji u svijetu slave Univerzalni dan ie, podsjećajući se tko su i odakle dolaze…

Tekst: Nera Karolina Barbarić. Fotografije: Ognjen Karabegović, Mirko Petričec, Shutterstock, Arhiv magazina Svijet, Facebook grupa Semne cusute in actiune

„Ia (…) je remek-djelo stvoreno doprinosom bezbrojnih generacija žena. U ukrasima sadrži težnju prema dobru, sreći i ljepoti našeg naroda.  To je brend našeg identiteta, koji nas dostojanstveno prikazuje među narodima svijeta“, izjavila je dr. Varvara Buzilă, poznata moldavska muzeologinja i etnografkinja, predstavljajujući „rumunjsku košulju“ (ia), najvažniji element rumunjske narodne nošnje. Razumijevanje društvene poruke koju odašilje ia  podrazumijeva pažljivo čitanje svih postojećih znakova (oblika, boja, dodataka i sl.). Kao utilitarni element ia se odnosi na zemljopisne i klimatske prilike, zanimanja i zanate, a kao element ukrašavanja vezan je uz najvažnije svečanosti u životu nositelja. Stoga je narodno odijevanje jedan od najvažnijih oblika kulture nekog naroda, na temelju čega se istražuje povijesna geneza i glavne etape evolucije, suvremeni oblici i područje rasprostranjenosti, originalnost u odnosu na odijevanje drugih naroda i doprinos u procesu stvaranja naroda. Mala je zato vjerojatnost da ćemo pogriješili ustvrdimo li  da je Rumunjska jedna od najbogatijih zemalja u tradiciji i običajima.

• 

• 

• 

• 

• 

Dakako, znaju to i poštuju i Rumunji diljem svijeta, koji svake godine, u doba solsticija, odnosno 24. lipnja, slave Dan rumunjske ie kao nacionalni praznik. Prva godišnjica održana je 2015. godine, zahvaljujući zajedničkim naporima rumunjskog veleposlanstva u Washingtonu i rumunjske zajednice u američkoj prijestolnici, kada je 24. lipnja proglašen Univerzalnim danom ie u tom gradu. 

Doduše, tumačenje odabira datuma koji je proglašen za praznik rumunjske košulje svako malo se mijenja, no izvorno znanje kaže da je taj dan u narodu poznat i kao Drăgaica ili Sânzienele. Drăgaica, ritual agrarnog podrijetla, prakticira se upravo 24. lipnja, u doba ljetnog solsticija, sa ciljem zaštite  usjeva, posebno žitarica. Ovaj se narodni praznik poklapa s kršćanskim blagdanom rođenja sv. Ivana Krstitelja. Sânzienele pak potječu iz drevnog kulta Sunca. U popularnoj mašti i rumunjskim legendama, Sânzienele su lijepe rasplesane djevojke, vile,  koje žive u šumama ili po ravnicama. Smatraju se vilama koje imaju posebne moći nad cvijećem i korovom, koji nakon 24. lipnja postaje ljekovit. U sva tri slučaja, tradicija nalaže da na ovaj dan nitko ne radi jer je ljeto, a Sunce na nebu igra ili se u podne zaustavlja kretati…

• 

• 

Akciju proglašenja rumunjske ie nacionalnom košuljom pokrenula je Andreea Tănăsescu, koja je osnovala online grupu na Facebooku znamenitog naziva La Blouse Roumaine okupivši nevjerojatan broj pratitelja. Dana 21. siječnja 2013. La Blouse Roumaine je predložila da se 24. lipnja, dakle – Sânzienele, proglasi Univerzalnim danom rumunjske ie. Ostalo je povijest…  

• 

• 

• 

• 

Univerzalni dan ie i ove je godine obilježen u Rumunjskoj, ali i u rumunjskim zajednicama diljem svijeta, u više od 50 zemalja i na oko 300 lokaliteta, pa i u Hrvatskoj. U iznimno toploj atmosferi, predstavljene su rumunjske košulje iz različitih krajeva Rumunjske i različite namjene. Ondje je napomenuto kako  je Institut za etnografiju i folkloristiku Rumunjske izradio album u kojem su stručnjaci okupili tisuće narodnih košulja iz više od  800 sela, pripremajući se za UNESCO, u nadi da će ia uskoro biti uvrštena u svjetsku kulturnu baštinu…

• 

• 

• 

Zadivljeni izgledom, izradom i ikonografijom ie, zahvaljujući upravo ovoj zagrebačkoj svečanosti, koju je organizirala Alina Dobrescu, osvijestili smo činjenicu kako u ovom sumraku drugog tisućljeća, dok se vrijednosti tradicijske umjetnosti europskih etničkih skupina povlače u muzejske zbirke, Rumunji  postaju  ‘ambasadori’ drevne civilizacije staroga kontinenta. Svoje raskošne narodne blagdanske košulje nose ponosni i potpuno svjesni doprinosa koji su njihovi preci dali stvaranju i obogaćivanju univerzalne baštine čovječanstva.

• 

• 

O povijesti ie

Najstarije ikonografsko svjedočanstvo tradicionalne rumunjske narodne nošnje predstavljaju keramičke figurice s područja Craiove (jugozapad Rumunjske, u blizini granice s Bugarskom), koje potječu iz neolitika, a za koje istraživači smatraju da reproduciraju ukras narodne nošnje. Također, brojni arheološki dokazi koji datiraju iz brončanog doba svjedoče o ukrasima poput ogrlica, ali i o šavovima na odjeći, kipićima s iscrtanim odjevnim predmetima kao što su košulja i catrința (suknja).  

• 

• 

Rumunjski arheolog, povjesničar i publicist, Alexandru Odobescu,  uočio je još u drugoj polovici  19. stoljeća sličnost između rumunjske narodne nošnje i nošnje Dačana s Trajanova stupa i rezbarija na Trophaeum Traiani iz Adamclisija, u Dobrudži. Godine 1867. izložio je u Parizu, na izložbi, predmete narodne umjetnosti, kojima je zadivio sudionike iz cijeloga svijeta. A najstariji i najautentičniji prikaz rumunjske narodne nošnje nalazi se u Slikanoj kronici Beča iz 1330. godine: 147 ilustracija dokument su i izvor za proučavanje kulturne povijesti 14. stoljeća (izvor: invietraditia.ro). S bareljefa koji na Trajanovu stupu prikazuje Dačane vide se košulje dugih rukava, kroja tunike, bijele i dugačke, jednodijelne i uske te duge hlače (ciareci, itari). Nošnja je dovršena pojasom ili himerom, a na nogama su opanci. Žene su odjevene u platnenu košulju (ia), koja je pokrivala i noge… „. U tako jednostavnom kroju nošnji iz zemlje Hațeg i iz zemlje Pădurenilor, kao i u načinu pokrivanja glave ili cipela na nogama, ostat će tragovi odjeće onih koji su, u Grădiștea Muncelului (danas park prirode u Južnim Karpatima, op.a.), imali svoju prijestolnicu ili prijestolnicu rimskih osvajača koji su osnovali svoje središte u Sarmisegetuzi.” (Paul Petrescu, Rumunjska narodna nošnja iz Transilvanije i Banata)

• 

• 

• 

Rumunjska ia, etimologija koje zapravo jest – tunica linae, lat. lanena košulja (jer se u rimsko doba lagana odjeća koja se nosila na golo tijelo izrađivala od lana), stvarno dolazi iz daleke rimske povijesti – vuče, naime, korijene iz odijevanja Tračana, Geta i Dačana, rumunjskih predaka, a danas podsjeća na odjeću naroda s Balkanskog poluotoka, razlikujući se po ukrasima i šarenim detaljima. Kroz povijest, struktura i evolucija rumunjske narodne košulje zadržala je nepromijenjena bitna obilježja kroja. No, ornamentika se mijenjala, pa su se i modeli tijekom vremena počeli razlikovati, što će učiniti da u Rumunjskoj danas postoji 90 etnografskih područja (premda neki govore o čak 450 etnografskih područja, op. a. ), unutar povijesnih pokrajina – Maramureš, Bukovina, Moldavija, Besarabija, Dobrudža, Muntenija, Oltenija, Banat, Crisana, Transilvanija, gdje kohabitiraju, svatko sa svojom odjećom, etničke skupine Szeklera, Nijemaca, Mađara, Turaka – Tatara, Armenaca, Židova, Srba, Lipovana, Bugara, Ukrajinaca, Cigana… Međutim, nevjerojatna raznolikost rumunjske narodne košulje, koja se održava unutar očitog stilskog jedinstva, nametnula je i karakter ie te brojne varijante s detaljima koji upravo i čine svu njenu raznolikost i bogatstvo.

• 

• 

• 

• 

Što je ustvari ia?

Malo ljudi zna da se izraz “ia ” odnosi isključivo na tradicionalnu rumunjsku žensku košulju. Kroj, kromatika i motivi prate staru tradiciju koja nalaže da se moraju uvažavati dobne razlike, prilike i društveni status, određujući dojam cjelokupne odjeće. Tradicionalno, ia se izrađuje od bijele, pamučne, lanene ili borangičke tkanine, a ukrašena je vezom i perlama. Međutim, ia nije jedina tradicionalna košulja u ženskoj odjeći, uz nju su puna, deblja košulja (najstarija) i karirana košulja (inspirirana gradskom nošnjom). Ukrašena uglavnom vezom na rukavima, prsima i vratu, ia se prepoznaje po šavovima  (rame, altita, koje spaja prednji i stražnji dio rukava), naborima, širokim trakama, s jedinstvenim elementom uzorka, ravnim ili kosim trakama  na prsima i rukavima te šavovima kroz koje se spajaju tekstilni dijelovi. Kao kratka košulja do struka, ia ima jedostavan rez, okruglog je kroja oko vrata, s naglašenim prorezom ispreplepetenim gajtanom, kao i naborima u predjelu ramena i zapešća.

• 

• 

• 

Motivi na tradicionalnoj košulji su geometrijski, stilizirani, inspirirani prirodom. Boja veza je u dvije ili tri nijanse, ali je često izvezena i u jednoj boji, najčešće crnoj. Žive boje nikada nisu svijetle, a prigušene nikada nisu tmurne. Zlatne i srebrne niti umetnute u tkaninu, svileni prošivi, zlatne šljokice i perle od boranga daju ii posebnu eleganciju i raskoš. Taj pomalo barokni dojam vidljiv je naročito u banatskoj košulji na zapadu zemlje. 

 

Neki povjesničari pretpostavljaju da se prvi put ia nosila tijekom kulture Cucuteni (5.500 pr. Kr. – 2.750. pr. Kr.), jedne od najstarijih civilizacija u Europi, raširene na području Moldavije, sjeveroistočne Muntenije, jugoistočne Transilvanije i Besarabije. Košulja se izrađivala od lana ili konoplje, boranga ili poslije od svile. Najčešći simbol bio je križ, stilizirani solarni simbol smješten u sredini ornamenta. Od pretkršćanskih vremena odjeća je, pa i košulja, imala i zaštitnu ulogu, pa mnogi simboli održavaju magično ili iscjeliteljsko značenje  (rumunjska ia sadrži simbole koji izvrsno pokazuju da je njen nastanak datiran u doba snažnog praznovjerja, koje je i danas posebno jako u vlaškoj magiji ili u transilvanijskim opitima, op.a).  

• 

• 

• 

• 

• 

Ia se od regije do regije razlikovala  ne samo po teksturi materijala, već i po primijenjenim uzorcima i vezovima. Dvije neboje – bijela i crna – izražavale su karakter ljudi, jednostavnost, mirnoću, pristojnost. Osim toga, ia je uvijek prenosila različite poruke: primjerice, ako se ia zatvara bočno, znači da je žena koja je nosi udana (inače se zatvara sprijeda); ako ima nekoliko crnih okomitih redova na prsima ie (zvanih cheiţe), to znači da je žena bogata.  Adina Nanu, blogerica i najveći rumunjski stručnjak za povijest narodne nošnje, iznijela je tvrdnju da su crne pruge u košulji Mărginimea Sibiului (područje koje obuhvaća 18 lokaliteta u jugozapadnom dijelu županije Sibiu, Transilvanija, a nama je poznato iz narodnih priča o Sibinjanin Janku, slavnom junaku, op.a.) mogle biti utjecaj zapadnjačkog renesansnog kostima. Takva je moda mogla doprijeti do Transilvanije zahvaljujući Saksoncima koji su imali pristup informacijama vezanim uz detalje renesansne njemačke odjeće  jer su održavali kontakt sa Zapadom.

Većina vezova rumunjske košulje predstavlja križ i apotropejske (zaštitne) znakove, jer je nošnja imala i funkciju duhovnog štita: vjerovalo se, naime, da se na vjerske praznike otvaraju nebesa i svijetom kruže dobri i zli duhovi. Zato se, tvrde etnolozi, narodna košulja nosi blagdanom i na pogrebima. Izrezana u obliku križa, od jednog komada platna, s otvorom na vrhu, svečana je ia izrađena od bijele, pamučne, lanene ili borangičke tkanine i ukrašena vezom.  Tehnika ukrašavanja prenosila se s generacije na generaciju, a motivi su stilizirani, geometrijski ili inspirirani prirodom.

Tri elementa po kojima se ia razlikuje jesu: vrsta otvora ovratnika, način krojenja i struktura uzorka te način umetanja rukava. Ravna ili naborana košulju na ovratniku, koja se zateže gumbima ili gajtanima, s rukavima jednostavnog kroja (od četiri ravna komada platna), ili bez kroja, izrađuje se za svakodnevnu upotrebu.

• 

• 

• 

Rez ie je jednostavan, kratka je do  struka, okruglog kroja oko vrata, s pojačanim prorezom upletenim gajtanom, s naborima u predjelu ramena i zapešća. Boja veza je bila dvije ili tri nijanse, ali i u jednoj boji, najčešće crnoj. Karakteristike mu daju šavovi (na ramenu, altiţa, koje spaja prednji i stražnji dio rukava i čini kompaktni komad), nabori, široka traka, definirajući i jedinstveni element uzorka, ravne ili kose trake na prsima i rukavima te  šavovi kroz koje se spajaju tekstilni dijelovi. Još jedna značajka ie jest korištenje boja, pri čemu je pozadina lanenih, konopljinih ili vunenih tkanina bijela.

Ia – ženski proizvod

Tajne zanata izrade ie nisu naučene iz knjiga, već od žena sa sela. Prenosili su se s koljena na koljeno – s majke na kćer. Djevojke se nisu udavale dok nisu znale presti i tkati. Tijekom rada, žene su izgovarale pravoslavnu molitvu za komunikaciju s božanstvom: „Tvoju odaju, Spasitelju, vidim ukrašenu. /A ja nemam odjeću da uđem. /Olakšaj mi haljinu – tajnu duše moje!/ I oslobodi me, moj Spasitelju.“

Dakle, ia je bila tajna ženske duše, dika cijele obitelji. Svaka je djevojka morala kreirati svoju svečanu košulju, ostavljajući pečat lokalne tradicije i svoju estetsku viziju, u skladu s ostatkom odjeće, bojom očiju i kose, godinama i statusom u društvu.  Izrađivala se od tkanine rađene u četiri ili dvije niti – tkanina s dvije niti imala je najdeblju nit u Transilvaniji, Moldaviji, Muscelu i Vlaškoj, jer su uzorci sašiveni na tim prostorima bili bogati, robusni, s debljim koncem, dočim je tkanina u Olteniji, Munteniji i Dobrudži bila rahlija, s dobro upletenom niti.

Način ukrašavanja, kompozicija motiva, njihovo postavljanje u određene prostore – glavno je obilježje ie. Geometrijska ornamentika,  sa stiliziranim oblicima nadahnutim prirodom (ptice, cvijeće, životinje, ljestve života, loza, klas pšenice, grožđe, paun itd.) te način  na koji je ornament raspoređen na bjelini platna osiguravali su ravnotežu između različitih ornamentalnih polja i ukazivali na dobar estetski ukus. Specifičan za iu jest kromatski element, sklad i svježina te kombinacija boja. Boje dobivene prirodno, od povrća, bile su tople, nekontrastne. Pojavom industrijskih boja, postale su intezivnije i dojam koji je širila ia – jači.      

Dužinu košulje dugo je nametao moral i održavao se kao simbol ženske ovisnosti. U slučaju zaruka, primjerice, ako je djevojka pristala, bila je prisiljena tkati i izvezati mladoženjinu košulju i šal (isti običaj primijetili smo i u Ukrajini, u području Donjecka…).  Mladoženjina košulja kasnije je trebala biti korištena kao prva bebina košulja ili kao pogrebna košulja muža, a tijekom rođenja u rub košulje ušivali su se talismani — češnjak ili bosiljak. Bebine pelene i košulja rezane su iz košulje mladoženje, njegova oca, kako bi ga zaštitile od očevih zlih duhova. Ovisno o vremenu nošenja, imali su različita značenja za zajednicu kojoj su pripadali: crni ukrasi najavljivali su smrt voljene osobe, a vez jarkih boja simbolizirao je djevičanstvo ili je bio specifičan za određene ceremonije: vjenčanja, igre, krštenja, specifične vjerske praznike.

• 

• 

• 

Modna autorica Aurelia Doaga  piše, primjerice, da „Rumunjska košulja ima dvije bitne karakteristike: jedinstvo i kontinuitet. Pod kontinuitetom podrazumijevamo put kojim je putovala narodna nošnja rođena na drevnom ognjištu dačanske civilizacije, sve do danas. Pod jedinstvom moramo razumjeti one značajke, one bitne aspekte koji se vide u rumunjskoj luci u cijeloj zemlji.” Međutim, u stvarnosti ia ima  višestruko značenje: pokrivala je tijelo, prenosila poruku zajednici kojoj je osoba pripadala (neke se nose na vjenčanjima, krštenjima, druge pokazuju društveni status, profesiju, godine) i omogućavala magijsko-religijska značenja.

Ia je, rekli smo, permanentno ženski proizvod: izrađivala se na sijelu, dok su žene pjevale i krojile. Postoje stručnjaci koji tvrde da je stara, autentična narodna ia izgubljena prije stotinjak godina, zbog dodira s modernim svijetom. A da bi se danas prepoznala autentična ia, valja obratiti pažnju na važan detalj – naime, originalna ia nikada nije dovršena, jer su žene sa sela smatrale (još jedno praznovjerje!) da savršenstvo nije muško, već Božje. Žena koja stvara košulju treba biti vješta, poznavati šavove i umjetnost ornamentike, pravila reza i vezene motive te simbole kojima će izraziti pripadnost zajednici, regiji, izraziti raspoloženja i važne ili uobičajene događaje u ljudskom životu,  ali i promjene koje se javljaju utjecajem urbanog načina života.

Bogate rumunjske narodne škrinje

 U Gorju, žene su šavove radili crnim nitima. Budući da je riječ o bogatom kraju, osnovna boja ie je crvena, crna ili boje trešnje, a ukrašena je geometrijskim i floralnim motivima koji održavaju proporciju između cvjetnih polja i ostatka platna. U planinama Apusenija (planinski lanac u Transilvaniji, op.a.) ia je jednobojna: svijetlo crvena (za mlade žene) kombinira se sa žutom i crnom (za starice). Na području Dobrudže kromatika je jednostavna, bazirana na crvenoj i crnoj boji. Motivi su upotpunjeni prošivenim zlatnim ili srebrnim koncem i leptirićima postavljenim u obliku ljuski. U Maramureșu se koriste motivi rađeni poput onih što ih izrađuju Nijemci u Banatu, obojeni u narančasto-žutu boju.  Vlaška kromatika je vesela, svijetla.  U Dolju je ia široka i duga, kromatika jednostavna i elegantna. 

Nije bajka da Transilvanija ima jednu od najbogatijih škrinja s tradicijom i običajima te posebnom košuljom (i nošnjom). Brasov, dragulj Transilvanije, na jedinstven način miješa tradiciju s urbanošću, uglavnom zbog činjenice da se to područje smatra jednim od najbogatijih i najrazvijenijih. U Transilvaniji se ia šije od lana, konoplje ili debelog pamuka; bogata je ornamentima raspoređenim duž rukava, od ruke do ovratnika. Košulja je zadržala kroj stare košulje: četiri se plahte naboraju na vratu kroz odgovarajući široki ovratnik. Ornamenti su raspoređeni na rukavu, ovratniku, prsima, a glavni se ornament nalazi na rukavu: širok, bogat, obojen crvenom ili crvenom s crnom, ponekad su motivi istaknuti toplim nijansama. Često je ušiven ornament u obliku crvenog i crnog ključa. Prsa košulje jednostavno su ukrašena: sitni motivi, raspoređeni duž ušća košulje.

• 

• 

• 

Ia iz Oltenije ravnih je nabora oko vrata, prošivena svilom boje trešnje ili tamnoplavom. Šije se od lanene ili pamučne tkanine i ukrašava geometrijskim ili cvjetnim motivima,  točkama poput mašne, križića, konca, lančića. Kroj je također stariji. Šav ima izrazitu boju: emajl plava ili trešnja crvena; motivi su diskretni, prošiveni šavovima i punjeni zlatnim ili srebrnim koncem.  U Bukovini egzistira tip ie bez ovratnika – ovratnika naprosto nema, što se radi tako da se košulja gužva špagom ili upletenim koncem od platna, arnike ili konoplje, nakon što je rub košulje ojačan šavom.  Košulja je izrađena od četiri širine platna. Obrađuje se širokim bodom, ušivenim u trake, međusobno odvojenim horizontalnim remenima i ukrašenim metalnim koncem u lančiću ili bijelim ili žutim kamenim perlama. Zbog antičkih geometrijskih motiva (koji se često pojavljuju i na vratima ili kućama u ruralnim sredinama, op.a.), ostavljaju snažan dojam.Najčešći bod koji se koristi u ornamentici ie ove regije jest – križ.

Područje Moldavije čuva u strukturi ie drevne, tradicionalne elemente. Izrezana od četiri širine tkanine istkane u dvije niti, ia koristi kroj bez odbacivanja ijednog komadića tkanine.  Uz  vrat, ia je zategnuta jednostavnim ovratnikom s ušivenim specifičnim motivima. Na dnu rukava završava prevrnutom manžetom, koja izgleda poput volana. Stilizirani geometrijski i cvjetni motivi  održavaju ravnotežu između cvjetnog polja i bjeline platna. Na prsima su raspoređena dva ili četiri reda motiva, a leđa su jednostavno ukrašena s obje strane ramena. Područje Maramureşa, primjerice, poznato je po ii koja se od ostalih razlikuje po kroju. To je jedina košulja u rumunjskoj nošnji koja je četvrtasta na vratu. Izrađena od platna istkanog u dvije niti, izrezana je iz četiri širine, dvije za rukave i dvije za prsa.  Također, nabori košulje Maramureș su spektakularni, djeluju kao da uopće nisu ručno rađeni. U biti, izrada je jednostavna…

• 

• 

• 

Premda se razlikuje od jednog do drugog područja, ia je zadržala jedinstvenost u pogledu materijala, kroja, boje i ornamentike. Najčešći su antički, geometrijski i cvjetni motivi, koji su vremenom postali tzv. rumunjski motivi i pojavljuju se u svim domenama života: na odjeći, kućanskim predmetima, kao ukrasi, na krznu, škrinjama itd., a Rumunji ih smatraju simbolima predaka.  

Simboli i ornamenti

 Uz križ, jelenji rogovi su jedan od najstarijih rumunjskih ili simbola predaka: evociraju vitalnost, regeneraciju, moć, a simbol su uglavnom nosile mlade žene koje su željele zatrudnjeti. Sunce je također simbol predaka, kao i cvijet – suncokret, a predstavlja povezanost s božanstvom, s plodovima zemlje i vrlo je životvoran.  Rombovi su pronađeni još od kulture Cucuteni i predstavljaju pretke božanstava. Drugi drevni simboli su spirala (kontinuitet života u svim okolnostima) i drvo života (veza između neba i zemlje). Motivi i simboli razlikuju se od jednog do drugog etnografskog područja.  Apstraktni ornamentalni motivi prisutni su u gotovo svim etnografskim područjima. Među realističkim ornamentalnim motivima mnogi prikazuju nebeske pojave i prikaze nebeskih tijela: munje; mliječne staze, zvijezde, sunca. Drugi reproduciraju biljno carstvo: biljke, lišće, cvijeće (predstavljeni i sa šest ili osam latica), voće (klas pšenice, žir, klip, borovnice, grožđe, jabuke, kosu); spirale, koje podsjećaju na vinovu lozu ili bundevu, zoomorfne (ovnujski rogovi i volovsko čelo, vrabac, golub, pijetao, kokoš, lastavica) i antropomorfne (siluete žene ili dijelovi ljudskog tijela, oko)… Također, česti su i motivi kojima su izvor nadahnuća predmeti rada: udica, grablje, viljuška, motika, jaram. Dočim, društveni aspekti života  nisu uživali tako široku rasprostranjenost u vidu simbola.

• 

Kako je ia postala simbol  Rumunjske

Najprije, rumunjska spisateljica i kraljica Elizabeta, rođena kao Elizabeta od Wieda,  potaknula  je Rumunjke da nose tradicionalnu nošnju. „Ima li dražesnije slike od rumunjske seljanke, odjevene u narodnu nošnju, sa crvenom ili narančastom suknjom, sa žutim prebačenim brokatom, velikih, crnih i svijetlih očiju, kako sa zelenim vrčem na glavi žuri kući? Ili rumunjske dame, u sjajnoj odjeći, s prekrasnim bijelim ili žutim velom?”, napisala je kraljica Elizabeta u uvodu knjige Umijeće pletenja. No, ona koja je istinski “promovirala”  rumunjsku košulju, unijevši je indirektno u europsku modu, bila je kraljica Maria. Njezino odijevanje slijedilo je cijelo rumunjsko plemstvo, potom i europske prijestolnice, posebice Pariz, gdje je kulturna i plemićka rumunjska elita često boravila. Do Prvog svjetskog rata ia je uživala uistinu veliku popularnost, toliko da je luksuz predstavljalo i fotografiranje u rumunjskoj košulji.  

• 

• 

A, nešto kasnije, 1934. godine, Henri Matisse završava sliku La blouse Roumaine, na kojoj je ovjekovječio  ovaj odjevni komad.  Napisat će kasnije u pismu prijatelju, rumunjskom slikaru  Theodoru Palladyju,  kako mu je za ostvarenje “Sna” (druge slike s rumunjskom košuljom) trebalo godinu dana, a za La Blouse Roumaine – šest mjeseci. Na toj slici prikazana je plavokosa djevojka odjevena u iu, a inspiriran je odjećom tada slavnih Rumunjki u Parizu. Pozirala mu je plavokosa medicinska sestra iz Sibira, Lydia Delectorskaya, do nastanka slike posve anonimna.  

A onda su krenule inspiracije inspiracijama: nakon više od četiri desetljeća, Matisseove slike La Blouse Roumaine i San potaknule su modnog dizajnera Yvesa Saint Laurenta, koji je ii posvetio svoju kolekciju visoke mode za jesen-zima 1981. Kolekciju je, ironije radi, radio za boravka u Marakešu, kojim je također bio očaran i inspiriran. Danas ta kolekcija pripada povijesti mode, kao i kolekcija Jeana Paula Gaultiera, koji se pak oduševio vidjevši slavnu Nadiu Comăneci u ii.  Kolekcije su potom slavnoj rumunjskoj košulji posvetili Kenzo, Oscar de la Renta, Agatha Ruiz de la Prada, Anna Sui, Philippe Guilet, Tom Ford, Joseph Altuzarra itd., i sve su danas u udžbenicima povijesti mode…

• 

• 

Godine 2011., francuski dizajner Philippe Guier, koji je radio u francuskom veleposlanstvu, došao je u Rumunjsku i na turneji po zemlji očarao se svime što je ondje vidio.  Napravio je nakon toga  kolekciju, od koje su više od 60 posto izradili rumunjski obrtnici  iz  Maramureşa, Bukovina, Brasova, Oltenije. Štoviše, radio je sa zanatlijama iz cijele Rumunjske, proslavivši nanovo rumunjsku ruralnu umjetničku radinost. Jer, dvojbe nema – ia je ruralnoga podrijetla.      

• 

• 

To ognjište stare civilizacije, klasične europske antike – rumunjska povijest – opet je izronila iz prošlosti. Ovaj put ušivena u ii. Američki etnolog rumunjskog podrijetla Paul Petrescu, u predgovoru djela Narodna blagdanska nošnja u Rumunjskoj, u tom smislu kaže: „…ni popularnoj kulturi ni narodnoj nošnji ne treba osnažujuća pomoć tehnike novog vremena“. Ali, ljudi nove tehnike očito trebaju staru kulturu…