Kategorija: EVENTI

Već drugi ugovor za Makedoniju, nakon rasprodanog prvog izdanja romana „Izdana“ u Srbiji, najavljuje da će u ovoj godini Kate Mitchell sa svojim romanima nastaviti osvajati nova tržišta. Iako je u Srbiji objavljen proljetos, u vrijeme kada su knjižare bile zatvorene zbog epidemije, roman „Izdana“ našao se među deset najprodavanijih naslova najvećeg srpskog nakladnika Laguna. Uspjeh „Izdane“ zapazili su i Makedonci i ubrzo zatražili prava na „Izdanu“, a zatim i na još jedan roman Kate Mitchell…

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Roman „Izdana od svih“ trinaesta je knjiga Kate Mijić, koja piše pod pseudonimom Kate Mitchell, a u Hrvatskoj je objavljena 2017. godine. Kate Mitchell piše ljubavne romane sa životnim temama, pa je u romanu „Izdana od svih“ glavna junakinja djevojka koja u lošoj vezi ostaje trudna i partner je nagovara na pobačaj. Ipak, ona odustaje od pobačaja i zadržava dijete, svjesna da to znači prekid veze. Kao mlada majka nastavlja život i ipak pronalazi novu šansu za posao i ljubav, no bivši partner vraća se i traži prava na dijete…

Kata Mijić je poznata konobarica u kafiću „Žbirac“ na Bačvicama, a u slobodno vrijeme piše romane koje objavljuje u tjednicima, mjesečnicima i knjigama. U Hrvatskoj njezine romane objavljuju dva nakladnika – zagrebačka Beletra i splitski Fragment. S Katom Mijić razgovarali smo o srpskom i makedonskom izdanju njezinih naslova, o njezinim očekivanjima i prijemu kod publike te o aktualnim ograničenjima zbog epidemije i njenoj inspiraciji za ljubavne romane.

Iz Makedonije stiže ugovor za već drugi Vaš naslov, nakon ”Izdane od svih”. Kako Vas je pronašao makedonski nakladnik? Koji će biti sljedeći roman koji će biti objavljen u Makedoniji?

*Da, i drugi ugovor je potpisan. Jako sam sretna zbog toga. Svaki čitatelj mi je izuzetno važan, a proboj na novo tržište kao da zaokružuje moju spisateljsku karijeru dugu više od dvadeset godina. Makedonski nakladnik obratio se nakladničkoj kući ”Laguna” u Srbiji, i kontakt mi je odmah proslijeđen. Vrlo brzo smo se dogovorili. Izričito su tražili pravo na objavu knjige ”Izdana od svih”, ali su ubrzo poslali ugovor za još jednu knjigu koja se zove ”Optužena za nevjeru”. Tako bi u Makedoniji do kraja ove godine trebala izići dva moja naslova.

U Srbiji je ”Izdana” objavljena prošle godine kod najvećeg srpskog nakladnika ”Laguna” i prodavala se unatoč tome što su knjižare bile zatvorene zbog epidemije. Jeste li očekivali da ćete osvojiti tržište u Srbiji kad ste 2009. objavili prvu knjigu  – ”Oteta ljepota”?  

* Kakva sam uop očekivanja mogla imati nakon objave prve knjige? Nikakva. Nisam osoba koja se zanosi nerealnim očekivanjima. Lijepo je kad se rad prepozna, kad dobijem uzvratnu informaciju o djelu koje je na tržištu, a najveća ljepota je u samom stvaranju. Knjiga za mene nije samo ”knjiga”, to je djelo u kojeg sam utkala cijelu svoju dušu i srce. Nada da će se nešto takvo prepoznati živi u svakom piscu. Ja sam doista imala sreću jer sam se približila svojim čitateljima, jer sam prepoznata, jer su moja djela među posuđivanijima u knjižnicama. Što se pisanja tiče, ja živim svoj san, jer sam postigla mnogo više nego što sam se usudila sanjati. ”Izdana” u Srbiji je dva puta bila na listama najčitanijih knjiga. Mislim da ne trebam reći koliko me je to iznenadilo.

S obzirom da mi je knjiga izašla u jeku epidemije, onemogućene su mi promocije i predstavljanje u medijima, pa se na taj način nisam mogla približiti publici. Bila je to prva knjiga na sasvim novom području. Očekivanja sam svela na minimum. Zašto bih se upravo ja istakla između stotinama knjiga? Ništa nisam očekivala, niti sam mogla očekivati. Ako se uzme u obzir situacija u kojoj smo se svi nalazili, mislila sam da će moja prva knjiga u Srbiji proći gotovo nezamijećeno, ali nije. Na moju sreću. To i dalje smatram čudom, s obzirom na nakladu koju je knjiga postigla. Samo nekoliko mjeseci nakon što je izišla, prvo izdanje je bilo gotovo rasprodano, tako da je ponovno išla u tisak. Uh, živim za predstavljanje publici koja je moju knjigu tako dobro primila. Nadam se da će to biti uskoro.

Kod nas su autorice ljubavnih romana još malobrojne, ali u Srbiji je mnogo više ljubavnih romana koje pišu njihovi domaći pisci. I na takvom je tržištu roman ”Izdana” izbio na vrh top-lista najprodavanijih. Kako su nakladnici u Srbiji objasnili taj fenomen?

*To doista jest svojevrstan fenomen. Kad mi je knjiga prvi put došla na listu najprodavanijih, urednik mi je rekao: ”Kato, izišla je nova top-lista na Laguninom sajtu, pa pogledajte. Nije lako dospeti na naše top liste. Nadam se da je ovo samo početak. Mislim da će ovo biti dobar uvod.” Mislim da su i oni sami bili zatečeni. Istina, u pitanju je najveća nakladnička kuća, ali ta kuća godišnje izbaci više od četiri stotine naslova. Naći se na listi najboljih, ipak je izuzetna čast. ”Izdana” me nije izdala, na svu sreću.  

U svojim romanima obrađujete suvremene teme. U romanu ”Izdana od svih” glavna junakinja se izbori za svoje dijete i za novu ljubav nakon traumatične veze s partnerom koji ju je nagovarao na pobačaj. U vrijeme kad u vezama i dalje dominira muškarac, mogu li ljubići djelovati na publiku tako da čitateljice u njima prepoznaju svoju sudbinu i nađu podršku i ohrabrenje?

*Moji ljubići nisu limunade, niti je u njima sve lijepo. Ja se doista trudim da u to svoje djelo utkam teme iz života, one teme koje nisu baš karakteristične za ljubiće, a u romanu ”Izdana od svih” tema je pobačaj. Zašto to ne bi bila tema? Koliko se žena našlo u situaciju u kakvoj se našla moja glavna junakinja? Na stotine tisuća, i uvijek će biti žena koje će prolaziti sudbinu moje glavne junakinje. U našim krajevima u vezi često dominira muškarac, ali ako je tako, onda žena iz te veze treba bježati. Prošla su vremena kada je muškarac bio bog u kući i žene su dokazale da su i te kako ravnopravne. Moja junakinja je napravila ono što bih i ja napravila, ono što bi svaka žena trebala napraviti. Izbor između djeteta i muškarca vrlo je lak i jednostavan. Ako te netko nagovara na pobačaj, na ubojstvo vlastitog djeteta, vašeg zajedničkog djeteta, što se od takvog muškarca može očekivati? Osobno, kroz život sam naučila, da sve ono što ne valja, treba maknuti iz svojeg života. ”Vjeruj djelima, a ne riječima“- to je moj moto i primjenjujem ga kroz život. Riječi se olako izgovaraju, a djela odaju stvarno stanje. Bijegom, moja je glavna junakinja dala priliku jednom novom životu, dala je priliku i sebi za novu ljubav. Teško je bilo porušiti sve one bedeme koje je imala oko sebe, ali ljubav čuda čini. I najjači bedemi padaju pred iskrenim emocijama.

Što se tiče prepoznavanja vlastite sudbine u knjigama, trebali ste samo vidjeti kakve sam poruke i reakcije dobivala kada je knjiga izišla. Kad ti netko ogoli dušu nakon što pročita knjigu, to je najveći mogući uspjeh što sam ga mogla doživjeti. Mnogo ih se prepoznalo u mojoj knjizi. Možda je upravo zbog toga i polučila uspjeh. Svaka je žena glavna junakinja u svojem životu. Na ništa manje od onog najboljeg ne smije pristati. Nismo rođene za mrvice, rođene smo za sve, ili za ništa. Ponekad je i ”ništa” bolje od zavaravanja same sebe, i uzaludne nade da će se netko promijeniti, jer se ljudi ne mijenjaju. Moja sreća ne ovisi ni o kome, osim o meni. Bila sama, ili ne, moj izbor je sreća. Sve ono što tu moju sreću ne čini većom i ne umnožava je, nije dostojno biti u mojem životu. I neće biti, to sam obećanje dala samoj sebi prije mnogo godina.

”Oteta ljepota” prošle je godine objavljena u drugom izdanju u Nakladi Fragment, što je oduševilo bookblogere. Kako je publika reagirala na reizdanje? Kako danas, nakon dva izdanja, doživljavate svoju prvu objavljenu knjigu?

*Publika je reagirala odlično. Mnoge čitateljice imaju više mojih knjiga od mene. ”Oteta ljepota” moja je prva i najdraža knjiga i ima posebno mjesto u mojem srcu. Kažu da se prve stvari najbolje pamte – prva knjiga, prvi poljubac, prvo dijete, prvi posao… Sve ono što je prvo je posebno, jer je obilježilo nešto novo, jer je taj prvi korak odredio tijek cijele budućnosti. Ta prva knjiga je na tržište dovela Kate Mitchell, i ta ista Kate još i danas piše pod tim pseudonimom. Nekako, volim taj svoj pseudonim. Iako je dio mene, to je drugi svijet, onaj u kojem je Kata Mijić samo povremeno. Odvojila sam neodvojivo, odvojila sam sve ono što Kate Mitchell jest  od jednostavnosti života Kate Mijić. I tako, dvije Kate žive u idiličnoj harmoniji, međusobno se nadopunjuju.

Za vrijeme lockdowna nisu radili kafići, i imali ste dugi , neplanirani godišnji odmor. Jeste li razmišljali o temama novih ljubavnih romana? Može li lockdown i ograničenje kretanja za vrijeme epidemije biti inspiracija za ljubavni roman?

*Da, imala sam tri mjeseca neplaniranog godišnjeg odmora. Razmišljala sam o temama za knjige, za ljubavne romane, ali te teme nikako nisu povezane sa lockdownom. Ako nam se kretanje ograničeno, ograničeni su i ljudi s kojima se možemo viđati. Prije bih rekla da je lockdown razbio mnoge snove, nego što je poslužio kao inspiracija. Svi smo mi svjesni stvarnosti, ali i činjenice da je obiteljsko nasilje poraslo za to vrijeme. Lako je meni bilo cijelo to vrijeme, ja nisam morala biti zatvorena s nasilnikom, niti sam morala biti svoja sjena da ne bih toga nasilnika razljutila. Živim sama, imam svoje hobije i sama raspolažem svojim slobodnim vremenom onako kako ja želim, a ne kako želi netko drugi. Nije virus bio jedino zlo lockdowna, nikako nije. Ipak, sigurna sam da postoje i situacije koje su vrijedne da budu tema nove knjige. Ljubav za vrijeme lockdowna? (haha) Imali su vremena da se upoznaju… – tako bih nekako opisala novu ljubav u čudnoj situaciji…

 U situaciji kada je Zapad za sebe rezervirao “svoja” cjepiva, svojatajući i ona iz odbjegle Velike Britanije, a sposobnost Rusije da se ozbiljno natječe u “utrci cjepivima” na svjetskom tržištu ograničena, Kina, domovina Covida-19,  postavila se kao “spasitelj svijeta”. A na marginama utrke za spasonosnim bočicama upravo se događa zdravstveni imperijalizam i nova podjela geopolitičkih utjecaja…

Piše: Nera Karolina Barbarić

 Sada već drevna 2020. godina  podsjetila nas je na također burno ljeto 1853., kada je admiral Matthew Perry eskadrilom brodova uplovio u tokijsku luku prisiljavajući šogune da pristanu na trgovinski odnos između Japana i SAD-a. Po nalogu 13. američkog predsjednika,  Millarda Fillmorea, komodor Perry imao je odobrenje  da – ukoliko na to ne pristanu – topovima s brodova uništi grad. Pedeset godina poslije, univerzalno je usvojen termin koji definira želju za geopolitičkim širenjem velikih sila, a do nas je stigao s višestrukim značenjem kao – imperijalizam. I, nažalost, nikada nije „izašao iz mode“. Samo što, umjesto topovnjača, danas postoje sofisticiraniji alati uvjeravanja. Poput sirovina. Ili – cjepiva… 

Punih 170 godina nakon Perryjeve spektakularne racije, 30. prosinca 2020., točno u 05.44 sati ujutro, na ankarski aerodrom Esenboğa sletio je iz Pekinga Boeing 777, avion kompanije Turkish Airlines, noseći 3 milijuna cjepiva protiv Covid-19  –  prvu rundu od ugovorenih 53 milijuna,  proizvedenih u kineskoj  tvrtki Sinovac Biotech. No, ta su cjepiva zapravo bila  – topovi za Ujgure. Kada je avion koji je nosio prvu seriju doza cjepiva iz Pekinga sletio u Ankaru, neki turski mediji otkrili su da je pošiljka cjepiva danima zaustavljana na carini u Pekingu. I to je objasnilo što stoji iza odgađanja datuma isporuke, koji je za 11. prosinca bio odredio turski ministar zdravstva Fahrettin Koca. Kineska vlada vršila je, naime,  pritisak na Ankaru da ratificira ugovor iz 2017. godine o izručenju 50 000 „terorističkih“ Ujgura, sklonjenih u Turskoj, ili – neće dobiti cjepivo. Jednostavno. Prema onome što je procurilo u javnost, isporuka narudžbe od 53 milijuna doza cjepiva po povoljnoj cijeni (što su Turci pak ishodili zatežući s Ujgurima sa svoje strane!) – bila je kompenzacija za “zločeste” Ujgure.

Kineska trgovina Ujgurima

Nije nepoznato da Peking ima dugu povijest komercijalnih odnosa povezanih s određenim političkim ciljevima. Do prije  nekoliko godina Ujguri su u Turskoj uživali zaštitu. Ali, otkad je Turska uspostavila veće gospodarsko-trgovinske veze s Kinom, njihov se status naglo promijenio. Između dviju zemalja prevladavali su politički i ekonomski interesi. Ankara se stoga obratila Pekingu i obećala svoju pomoć u uhićenju ili ispitivanju Ujgura. No budući da su potonji muslimani, turski čelnik pažljiv je u protjerivanju ove etničke skupine. Ne vraća izravno Ujgure u Kinu, ali ih se rješava šaljući ih u treće zemlje poput Tadžikistana, gdje je izručenje manje teško i gdje nema skrupula o vraćanju u Kinu. Na taj način zadovoljava Peking i maže oči turskoj muslimanskoj zajednici kod kuće. Do 30. prosinca 2020. između Ankare i Pekinga postojao je samo prešutni sporazum o tom načinu izručivanja Ujgura.

 Human Rights Watcha procjenjuje da je više od milijun ljudi zatočeno u kineskim logorima, gdje se provode programi preodgajanja,  zabranjuje vjerska i kulturna praksa, šalje na prisilni rad i vrši masovni nadzor te prisilna sterilizacija žena. Sporazumom je Peking izvršio ekonomski pritisak na Tursku,  a Erdoğan, koji je 2009. proglasio kinesku praksu progona Ujgura genocidnom, sada je prisiljen uz kinesku pomoć izvlačiti gospodarstvo. To i čini u savezu s ultranacionalistima, a u vanjskoj politici s euroazistima, koji zagovaraju izlazak iz NATO-a i gledaju prema Srednjoj i Istočnoj Aziji, zagovaraju zbližavanje s Rusijom i vide kineski sustav kao model koji treba usvojiti. Erdoğana podržava i stranka Vatan Partisi (Domovinska stranka), s dr. Doğuom Perinçekom na čelu, koji tvrdi da je oslanjanje na Kinu ispravno i da se 50 000 Ujgura s prebivalištem u Turskoj mora vratiti u Kinu. Perinçek također tvrdi da se Ujguri u kampovima u Kini uopće ne potiskuju, nego samo malo preodgajaju. 

• 

• 

• 

Svi krugovi ekstremne desnice, ekstremnog nacionalizma, ekstremnog lijevog kemalizma, euroazista, svega ekstremnog, sada – u eri imperijalističkih cjepiva – u bliskom su savezu s Erdoğanom. U ovoj je povijesnoj fazi Turska uz Kinu, Rusiju i Iran. Ne zaboravimo, još donedavno bila je uz  NATO  i Europu. 

Ankara je posve otvorila vrata Kini i već je dobila 3,6 milijardi dolara kredita od Industrijske i komercijalne banke Pekinga za ulaganja u energetski i transportni sektor. Kina i Turska djeluju suglasno i u osvajanju  mediteranskih luka. Turska ekspanzija na Mediteran započela je već prije povećanjem ulaganja u lučku infrastrukturu, pa je Anadolski koridor zapravo postao novi put svile: 4. prosinca 2020., dok su se pakirale bočice cjepiva Sinovac u Pekingu, prvi je teretni vlak krenuo iz Istanbula do kineskog sjeverozapadnog grada Xi’ana. Putovao je 8.693 kilometara s 42 kontejnera koji su prevozili robu vrijednu oko 10,4 milijuna juana (oko 1,59 milijuna dolara). Taj zvižduk lokomotive na putu Marka Pola bila je spektakularna najava početka „jednog divnog prijateljstva“  između Turske i Kine. 

Utrka u cjepivima i tobožnje spašavanje svijeta

U situaciji kada je Zapad za sebe rezervirao “svoja” cjepiva, svojatajući i ona iz odbjegle Velike Britanije – AstraZenecina, a sposobnost Rusije da se ozbiljno natječe u “utrci cjepivima” na svjetskom tržištu ograničena, Kina se postavila kao “spasitelj svijeta”. Međutim,  domovina covida na ovom putu ima mnogo teškoća. Ni njima u proizvodnji cjepiva ne cvjetaju ruže. Stoga je Kina, nakon  odobrenja britanskog regulatornog tijela za cjepivo Pfizer-BioNTech u Ujedinjenom Kraljevstvu,  2. prosinca prošle godine,  žestoko napala Pfizerovo cjepivo navodeći proizvoljne razloge samo kako bi dobila na vremenu, jer – kineske službene zdravstvene vlasti odobrile su prvo cjepivo protiv Covid-19  tek u noći između 30. i 31. prosinca 2020. Točnije  – nakon što je Boeing 777 već bio sletio u Ankari. Cjepivo je razvio Sinopharm, državna farmaceutska tvrtka, a prema dostupnim (ograničenim) informacijama pokazalo bi 79-postotnu učinkovitost, mnogo nižu od prvih cjepiva odobrenih na Zapadu, onih što su razvili Pfizer-BioNTech i Moderna, ali premašujući standarde koje zahtijeva Svjetska zdravstvena organizacija (zahtijevala je više od 50 posto učinkovitosti).

No, zašto Kinezi zapravo žure? Ukratko – da ne zakasne na podjelu plijena u raznim dijelovima svijeta gdje se upravo tijekom posljednjih godinu dana dijele nove političke i geopolitičke karte. Stoga ćemo zasigurno i dalje svjedočiti replikama onoga što se dogodilo u brazilskoj zračnoj luci São Paulo-Guarulhos, gdje je guverner države São Paulo, João Doria, također dočekao kineski cargo zrakoplov, koji je dovezao toliko važan teret da su ga vlasti brzo iskrcale iz kokpita zrakoplova i prenijele na tajno mjesto. Ali, teret te veličine teško je mogao pobjeći znatiželjnim pogledima. Budući da se u Boeingu nalazila serija rashladnih spremnika sa 120 tisuća doza CoronaVaca, prve serije od 6 milijuna ugovorenih doza cjepiva, saznao je to i časopis The Lancet Infectious Diseases, svojevrsna Biblija svjetskog istraživanja droga. Dalje više ništa nije moglo ostati tajnom. Pa ni činjenica da su te bočice ovaj put topovi za Jaira Messiasa Bolsonara. 

Naime, João Doria, 63-godišnji potomak utjecajne obitelji porijeklom iz Genove, svojim križarskim ratom protiv pobačaja i dekriminalizacije droga, želi izazvati Bolsonara 2022. godine, a jedno od oružja bit će – kineski CoronaVac, koji će se suprotstaviti AstraZeneci, što ju  je Bolsonaro, u početku poričući, a potom – suočen s nacionalnim pomorom od koronavirusa – odabrao za masovno cijepljenje.

Utrkivanje s vremenom ili grabež

 U jesen prošle godine špijunskim su i medijskim kanalima potaknute brojne teorije zavjere, obmanjujući javnost o učincima cjepiva – opet da bi se dobilo na vremenu. Utrka cjepivima podsjetila je na doba hladnoga rata, samo što su ovaj put u pitanju ljudski životi.  Zbog  cjepiva protiv Covida-19  natječu se države,  farmaceutske tvrtke, istraživački centri, pa čak i obavještajne agencije.  Međutim, tempo utrke u cijepljenju nabila je Rusija, cjepivom “Sputnik V”, što ga je razvio Centar Gamaleya u Sankt Peterburgu. Već 5. prosinca prošle godine započelo je cijepljenje stanovništva na dobrovoljnoj osnovi i besplatno, u 70 klinika u Moskvi i okolici. Prvi primatelji bili su liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici i učitelji, kategorije koje se smatraju “rizičnim” zbog izloženosti.

 Što je bio cilj njihove žurbe? To što je Mossad oko bacio na kinesko cjepivo! U Izraelu je cijepljenje u bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama trebalo započeti 27. prosinca.  Već 9. prosinca u zračnoj luci Ben Gurion u Tel Avivu ceremonijalno je pozdravljen dolazak prve pošiljke od 100 000 Pfizerova cjepiva koju je kupila izraelska vlada. Sam premijer Benjamin Netanyahu  prisustvovao je iskrcavanju. Datum 27. prosinca za početak cijepljenja izabran je kako bi se pričekalo dopuštenje  američke Uprave za hranu i lijekove (FDA) za upotrebu cjepiva. U međuvremenu, Mossad je planirao donijeti doze jednog od četiri kineska cjepiva u Izrael kako bi ga proučio…  

U Kini su cjepiva stvar države i nadgledaju ih obavještajne službe. Zbog trenutno malog broja slučajeva coronavirusa u Kini, kineski proizvođači cjepiva provode testove u 16 drugih zemalja. Četiri glavna proizvođača koja se međusobno natječu su CanSino, sa sjedištem u Tianjinu, Wuhanov CNBG (epicentar pandemije), pekinški Sinovac i Anhuijev ZFLongkema. Ujedinjeni Arapski Emirati s Wuhanom  namjeravaju proizvesti do 100 milijuna doza do sredine 2021. godine.  

• 

• 

• 

Izgubljeno povjerenje Zapadnog Balkana

Kašnjenja u isporukama, nepridržavanje dogovora, čekanje konačnih odobrenja – sve to prati najveću svjetsku kampanju cijepljenja ikad. A dok su u SAD-u, suočene s pritiskom trampističke politike i javnim izjavama o navodno vrlo brzom dolasku dostupnog cjepiva,  9 farmaceutskih tvrtki tražile da se sve poduzme u skladu sa znanošću, a ne politikom, na periferiji Europske unije pojavilo se – pravo iznenađenje: Beograd. Srbija je odjednom upala u oči geopolitičarima jer se na brzinu našla na drugom mjestu u Europi po broju primijenjenih doza na 100 stanovnika, iza Velike Britanije. U Srbiji se daje nekoliko cjepiva: Pfizer, ruski Sputnik V, ali prije svega kineski Sinopharm. Do danas je to najslikovitiji prikaz kako cjepivo može i hoće li postati geopolitičko oružje. A  riječ je o sljedećem: Srbija je prva europska zemlja koja je kupila kinesko cjepivo Sinopharm, riskirajući učinkovitost. No,  pokazala je istodobno dobru organizaciju: cijepljen je velik broj ljudi, pa i mladih, a procjenjuje se da tamošnje klinike cijepe oko 35 000 ljudi na dan. Mnogi objašnjavaju takvu logistiku iskustvima  iz Jugoslavije tijekom epidemije malih boginja 1972. Inače vrlo trusan srpski zdravstveni sustav, „prepisao“ je iskustvo iz tih godina i ponovno uključio vanjsku politiku Beograda, koja se proteklog desetljeća lelujala između Istoka i Zapada. Cijepljenje premijerke Ane Brnabić odvijalo se američkim serumom Pfizer; čelnik socijalista i predsjednik parlamenta Ivica Dačić uvjeravao je u savezništvo s Rusijom ubrizgavanjem doze Sputnika V. Konačno, predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da će odabrati kinesko cjepivo Sinopharm, kako bi pokazao da se Srbija sve više orijentira na Istok.

Suptilna veza Beograda i Pekinga rezultat je intenzivne političke suradnje koja se s početkom pandemije proširila i u geopolitičkom smislu. I to ne samo na štetu EU-a, već i Rusije, koja ima manje resurse za pomoć svom povijesnom savezniku. Kina tako ispunjava cjepivima – i drugom zdravstvenom pomoći ! – prazninu koju je na Balkanu ostavila EU. Beogradu je isporučeno samo nekoliko tisuća doza cjepiva Pfizer. “Napravili su vrlo skupe čamce za spašavanje, a oni koji nisu bogati, a mali su, poput zemalja Zapadnog Balkana, osuđeni su da potonu s Titanicom”, izjavio je Aleksandar Vučić neki dan uspoređujući distribuciju cjepiva s potonućem slavnog broda. Premda, Srbija riskira zbog  intenziviranja suradnje s Kinom. Zapravo je teško zamisliti da će nova američka administracija to prihvatiti jer su još svježe diplomatske rane zadobivene u borbi s Kinom u posljednje četiri godine. Rizik je i odnos s EU, kojoj se Srbija posljednjih mjeseci dodvorava gurajući se kao žrtva europskih  politika.  

Cjepivo koje je posvadilo Europu

Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen motivirala je svojim izjavama oklijevanje Europe prema ruskom cjepivu, ponajviše pitanjem može li Rusija isporučiti dovoljno Sputnika V ako nema dovoljno ni za svoje stanovništvo. Izjavila je to unatoč objavi ” The Lancet ” i Instituta  Spallanzani u Rimu koji su pružili pozitivne kritike o Sputniku. Kašnjenjem proizvodnje AstraZenece (koje Europska komisija smatra svojim, premda je britansko!) i Pfizera, europskih glavnih cjepiva, Europa posljednjih dana ostavlja mjesta za Sputnjik V, pa se  geopolitička poluga opet našla u rukama Putina. U novije vrijeme Sputnik V prihvatio je i mađarski premijer Viktor Orban, koji je zbog prepirki oko cjepiva prekjučer napustio europske pučane.  Blagoslov ruskom cjepivu dala je posredno i njemačka kancelarka AngelaMerkel, rekavši da se neće cijepiti AstraZenecom. Nijemci već tjednima nastoje ubrzati dolazak Rusa u europski postupak autorizacije, nadajući se pozitivnom ishodu. Berlin je čak predvidio mogućnost lokalne proizvodnje Sputnika V, perspektive koja će Njemačku učiniti europskim proizvodnim i distribucijskim čvorištem. Nismo zaboravili da su Nijemci još prije manje od mjesec dana Sputnik ismijavali…  

• 

Ovo su očigledno dani  otvaranja i drugih europskih metropola, počevši od Pariza. Sputnik V može se distribuirati u Francuskoj ako odgovara “znanstvenim standardima” i “europskim potrebama”.  Doček ruskog cjepiva u Madridu bio je još topliji.  Slučaj “Navalny” ne smatra se više kočnicom suradnje s Moskvom u vezi sa cjepivima i u borbi protiv pandemije. Oružje međunarodne diplomacije  u ratu cjepivima suočeno je s “golemim gospodarskim projektima poput plinovoda Sjeverni tok 2, u koji je uključeno pet europskih skupina”. Taj projekt pokušao je opstruirati Emmanuel Macron kako bi francuski Sanofi dobio na vremenu u proizvodnji svoga cjepiva. Međutim, njemačka je kancelarka na brzinu ušutkala Macrona jer je Njemačka, službeno,  jedina zemlja EU koja ima izravan kontakt s timom Sputnika. Ruski serum već se probio do različitih dijelova svijeta, prije svega zahvaljujući mnogo nižoj cijeni od cjepiva koja proizvode BioNTech / Pfizer i Moderna. Prema timu Sputnika, lijek se prodaje za manje od 10 dolara po dozi, što je i dalje više od cjepiva AstraZeneca (između 4 i 5 dolara po dozi). Vrijedi napomenuti da Europska komisija izlike u kašnjenju s nabavkom cjepiva pripisuje upravo – cijeni.  “U vrlo bliskoj budućnosti želimo početi proizvoditi u drugim zemljama kako bismo udovoljili rastućoj potražnji u sve većem broju zemalja”, kaže glasnogovornik Kremlja, Dmitri Peskov, za ruski Tass. Ruski fond Rdif ima već ugovore o proizvodnji s nekoliko zemalja izvan Rusije, uključujući Kinu, Indiju, Koreju i Brazil. “Sputnjik ćemo proizvoditi i u Kazahstanu, a razvijat ćemo ga u Bjelorusiji, Turskoj, a možda i u Iranu”.  

Unatoč strateškoj važnosti balkanske regije, Washington i Bruxelles su u odlučujućem trenutku sramotno zanemarili staru Europu. EU je, istina, osigurala 70 milijuna eura za kupnju cjepiva za šest balkanskih zemalja kandidata za ulazak u Uniju (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, Albanija),  ali ništa od toga nisu dobile.  S obzirom na situaciju, susjedne zemlje žele slijediti srpski primjer i okrenuti se Rusiji i Kini. U međuvremenu je Srbija obećala donacije cjepiva Kosovu i Bosni i Hercegovini, a nešto je već dala Sjevernoj Makedoniji. Beograd je uvijek održavao bliske odnose s Moskvom i Pekingom paralelno s procesom pristupanja EU, uznemirujući Washington i Bruxelles. Srpski geopolitički pristup dobiva na snazi ​​među balkanskim državama koje su imale povjerenja u pomoć EU. Za te vlade odabir zapadnih cjepiva također je bio način da pokažu na kojoj su strani. U početku su u potpunosti ignorirale Rusiju i Kinu. Ali, sada si ne mogu javnosti objasniti svađe u Bruxellesu i objesne korporativne odluke  Pfizera, Moderne i i AstraZenece.

Osim Srbije, i Mađarska koristi ruska i kineska cjepiva. Ako EU nije uspjela poslati čak ni simbolične doze državama kandidatkinjama za članstvo, kako to protumačiti? Zemlje Zapadnog Balkana (što je politički sinonim za bivšu Jugoslaviju) nisu očekivale da će dobiti cjepivo istodobno s 27 država članica Unije, ali nadale su se barem solidarnosti. I još: povijesno nepovjerenje Albanaca prema autoritarnim režimima Rusije i Kine jače je od razočaranja prema Zapadnoj Europi. Međutim, razgovarajući za Financial Times, Edi Rama, premijer Albanije,  rekao je kako je razočaran što njegova zemlja nije primila ni tu šačicu simboličnih doza cjepiva od EU. Albanija je, naime, cijepljenje zdravstvenih radnika  započela sa serijom od 970 doza cjepiva Pfizer / BioNTech, koje joj je donirala anonimna europska zemlja (govori se da je to učinjeno uz pomoć  Srbije!). 

 

 Cjepivo i pipanje ratnih ožiljaka

Dodavanje cjepiva Srbiji i drugim balkanskim zemljama koje je EU “napustila” važna je geopolitička pobjeda za Kinu, jer će se morati suočiti s europskim kinesko-skepticizmom i američkim neprijateljstvom, čak i s novim predsjednikom Bidenom. Posljednjih je godina Kina usmjerila ulaganja na Zapadni Balkan, uključujući željezničku vezu između Beograda i Budimpešte u Mađarskoj. Unatoč strateškoj važnosti balkanskih država, Washington i Bruxelles su ih zanemarili u odlučujućem trenutku, skidajući kraste s rana zadobivenih u nedavnoh povijesti. Natjecanje u najkompliciranijoj regiji u Europi, rastrganoj etničkim ratovima koji su ostavili politički krajolik od nacija – država, malih, siromašnih, ne previše povezanih i teških za integriranje. Toliko teških da ih i prosječni filmski uradak poput Dare iz Jasenovca (koji je također upotrijebljen u geopolitičke svrhe) može uznemiriti više od krucijalnog pitanja cjepiva i zdravlja nacija. Nedavni komentar srbijanskog predsjednika Vučića stoga je vrlo indikativan: „Ljudi u EU su dobri ljudi, ali srećom imao sam dovoljno iskustva i znanja da pretpostavim da će to dogoditi. Ovo je rat za živote ljudi, ali i za budućnost svake zemlje Zapadnog Balkana ”.

Velika iluzija tržišta i korištenje krhih naroda  

Tržišta je, nema dvojbe, oduševio drugi val zaraza. Cjepiva su odjednom  postala strateškom imovinom. Poput ratnog oružja, sofisticiranijih radarskih sustava, ili poput cyber rata. Kao što se može zamisliti, nije to samo pitanje legitimne komercijalne konkurencije tvrtki.Još prije deset godina izvještaj Instituta Eurispes govorio je o ‘zdravstvenom imperijalizmu’, budući da je 12  najboljih farmaceutskih tvrtki na svijetu tada bilo koncentrirano u nekoliko zemalja: diljem Sjedinjenih Država, a slijedile su ih Rusija, Indija, Kanada, Izrael i Kina. Živi živcati oligopolitički pool, sposoban voditi i uvjetovati zdravlje milijuna pojedinaca… 

Novo globalno oružje oštri se, dakle, u pozadini politike i u laboratorijima farmaceutske industrije. Jer tko nudi i primijeni cjepivo, stječe i osvaja moć i utjecaj. Kina je to razumjela od samoga početka. Prema studiji tvrtke Airfinityja, bogate zemlje u kojima živi 14% svjetske populacije već su kupile 53% svih najperspektivnijih cjepiva na tržištu. Suprotno tome, 67 zemalja s niskim i srednjim i niskim prihodima, poput Kenije, Mijanmara, Nigerije, Alžira, Pakistana i Ukrajine, prijeti opasnosti da ostanu bez svega. I ovdje Kina, ali i Rusija, nude i ponudit će svoj CoronaVac, odnosno Sputnik V.

Kina se posebno želi etablirati na svjetskoj sceni kao velika tehnološka sila, ali i kao nezamjenjivi trgovinski partner. Utrka koja, prema Focsivu, Međunarodnoj dobrovoljnoj službi Saveza kršćanskih organizacija, nije posve strana širenju pandemije, može prouzročiti ” grabež“. No, budući da pecunia non olet  (novac ne smrdi) – cjepivo danas vrijedi jednako kao sirovine.  Kako su do nafta i ugljikovodici mogli uvjetovati ekonomski život neke zemlje, u bliskoj će budućnosti oni koji upravljaju i otvaraju slavine za cjepivo osvojiti pozicije snage i prednosti. U ovoj čupavoj  dobrotvornoj akciji u kojoj su Kinezi i Rusi (ali ne samo oni) spremni ponuditi svoje cjepivo manje sretnim zemljama po konkurentnim cijenama, isprepliće se jedan od manje plemenitih aspekata: testiranja na narodima koji su smatrani politički krhkijima eksperimentiraju se učinci novih otkrića. John Le Carré (koji je jadan umro 12. prosinca 2020.) opisao je s bolesnom točnošću u svom djelu The Constant Gardener povijest cjepiva protiv tuberkuloze testiranog u Keniji na bespomoćnoj populaciji.  Znanstveni podaci o kineskim ili ruskim cjepivima vjerojatno nisu lažni – kažu stručnjaci, ali način da ih se objavi  – jest. Evo primjera: da bi potvrdila vjerodostojnost svoga cjepiva, web stranica Sinovac Biotech objašnjava kako je podružnica Sinovac Life Sciences  “započela razvoj neaktivnog cjepiva protiv Covid-19 (nazvanog CoronaVac) 28. siječnja 2020”. Što posredno sugerira da su, samo nekoliko tjedana nakon globalnog širenja virusa, Kinezi već razvili recept za cjepivo.  

Ukratko,  diplomacija cjepiva je nova  geopolitička strategija. Sukob između EU Komisije i država članica s najvišim rukovodstvima farmaceutskih multinacionalki prešao je granice pristojnosti. Još donedavno to nismo mogli zamisliti. Kina je opet stavila nogu u vrata trgovini cjepivom jer ne želi zaostajati za globalnim konkurentima u utrci koja se zadnjih tjedan čini više geopolitičkom i financijskom nego javnozdravstvenom.

Ovo naprosto nije 2021. godina koju su Europljani očekivali. Što je pošlo po zlu? Čija je krivnja? Griješe li dobavljači cjepiva, nacionalne vlade ili europski dužnosnici u Bruxellesu? Istina je, kao što se često događa, kombinacija nekoliko čimbenika, od cijene cjepiva, koju EU spočitava proizvođačima, do toga da je započeo imperijalistički grabež sa svih strana; nekoć velike sile sebe opet vide kao vladare svijeta. Samo ovaj put za globalnu nadmoć trguju bočicama cjepiva.

Stara močvara, novi krokodili.

Foto: arhiv magazina Svijet i web izvori

Što znači empatija i razvijena emocionalna inteligencija u suradnji s ljudima i koliko je ona važna u dobrom i pravilnom vođenju timova i kompanija? Koje osobine treba imati dobar menadžer i na koji ih način može steći? Zašto je neophodno razlikovati samopouzdanje od samosvijesti – na ova i druga pitanja odgovor daje Mirta Fraisman Čobanov u svojoj knjizi „Kako voditi sebe i druge“…  

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Ljudi su jedan od najvažnijih resursa svake kompanije, pogotovo u razdoblju kontinuiranih promjena i sve većih izazova. Zbog toga se uspješno vođenje danas prepoznaje po postignutim rezultatima i zadovoljstvu tima, tumači Mirta Fraisman Čobanov u svojoj knjizi „Kako voditi sebe i druge“, objavljenoj u izdanju Beletre i namijenjenoj srednjem i visokom menadžmentu, ali i poduzetnicima te  ambicioznim studentima. Mirta Fraisman Čobanov u knjizi opisuje svoj program za razvoj emocionalne inteligencije menadžera, nazvan  New Code Leadership, a obuhvaća četiri osnove emocionalne inteligencije – razvoj samosvijesti, upravljanje sobom, razvoj svijesti o drugima te menadžerske vještine i upravljanje grupama i timovima.

„Osobno dijelim pristup, energiju i brojne zaključke ove knjige“, napisao je u svojoj recenziji knjige prof. dr. Velimir Srića, sveučilišni profesor i poslovni konzultant na području menadžmenta, leadershipa i informacijskih tehnologija: „Radi se o tekstu koji svakako valja čitati i iz njega saznati kako svatko može postati bolji vođa i promijeniti ne samo svoj profesionalni položaj, već i svoj osobni život.“

Mirta Fraisman Čobanov završila je studij ekonomije u Zagrebu, a usavršavala se u Velikoj Britaniji, SAD-u i Njemačkoj. Vodi Partus Akademiju i bavi se edukacijom menadžera, a njezinim je programom razvoja emocionalne inteligencije dosad obuhvaćeno više stotina menadžera. Knjigu preporučuje i menadžerica Ana Fostač Krilčić, koja ju je ocijenila na sljedeći način: „Preduvjet za vođenje drugih je razvoj svijesti o sebi, svojim radnjama i postupcima. Tek nakon tih spoznaja možemo razviti svijest o drugima i voditi druge.“ Dočim Ljubica Uvodić-Vranić, psihologinja, voditeljica Udruge Petkom u pet i spisateljica ističe:„Genijalni autor sintagme emocionalna inteligencija spojio je dvije važne ljudske poluge – inteligenciju i emocije. Ovaj priručnik ih spaja s ekonomskim znanjima.“ Mladi psiholog Ivica Bagarić u svom je prikazu knjige napisao: „Uzevši u obzir sva dostupna znanja, ali i kompetitivnost koja sve više uzima maha u poslovnom okruženju, autorica, Mirta Fraisman Čobanov, prepoznaje trenutak i potrebu da se poslovna edukacija podigne na višu razinu, onu na kojoj će se stresom moći upravljati, na kojoj će se sukobi i nesporazumi smanjiti, a zadovoljstvo sobom i obavljenim poslom povećati.“

 

Sama Mirta Fraisman Čobanov odgovorila nam je pak na neka važna pitanja o empatiji i emocionalnoj inteligenciji u poslu, o samosvijesti i osobnom razvoju menadžera te o razlozima objavljivanja knjige „Kako voditi sebe i druge“ te prijevodu na engleski…

U svojoj knjizi „Kako voditi sebe i druge“ predstavili ste metodologiju New Code Leadership, koju ste razvijali kroz edukacije menadžera od 2012. do 2020. godine. Zašto ste nakon dugogodišnjeg bavljenja edukacijom odlučili napisati knjigu?

• Dugo vremena sam željela na jednom mjestu obuhvatiti sva znanja i iskustva koja sam godinama stjecala kroz rad u ulozi psihoterapeuta i coacha. Međutim,  zbog velikog opsega posla, nikako nisam uspjela pronaći vrijeme za ostvarenje toga cilja. Moja namjera je bila na jednom mjestu sistematizirati sve tehnike koje koristim u svome radu, a  znanja koja posjedujem učiniti dostupnima  širem krugu ljudi. Posljednje dvije godine počela sam intenzivnije raditi na tome, a uz malo usporeniji radni tempo koji je došao s lockdownom i koronom pojavila se prilika za dovršenje rada na knjizi.

Svijest o sebi temeljni je pojam na kojem počiva dobro vođenje i Vaša metodologija. U knjizi navodite kako nisku samosvijest imaju i osobe s preniskim mišljenjem o sebi, ali i osobe koje same sebe precjenjuju. Kako možemo ojačati svoju samosvijest i koji nam alati u tome mogu pomoći?

• Ljudi često miješaju samosvijest sa samopouzdanjem, pa znaju reći kako osoba koja za sebe smatra da je dobra u nečemu, a za što postoje objektivni pokazatelji da ipak nije, ima visoku razinu samosvijesti. Istina je zapravo kako navedena osoba ima visoko samopouzdanje, ali je njena razina samosvijesti niska, jednako kao i kod osobe koja je dobra u obavljanju određenih poslova,  ali nije svjesna svojih kvaliteta. Razvoj samosvijesti je prvi od četiri koraka razvoja naše emocionalne inteligencije. Imati razvijenu svijest o sebi znači vidjeti sebe onako kako vas opisuju ljudi koji vas dobro poznaju i koji imaju kvalitetnu mogućnost procjene. Samosvijest pretpostavlja svijest o vlastitim snagama i slabostima, kao i kreiranje jasne vizije života kakvog želite živjeti. Kako bismo je jačali, trebamo preispitati i osvijestiti naše snage i slabosti, odrediti osobnu viziju i misiju, upitati se koje vrijednosti živimo te znamo li koje su stvari pod našim utjecajem i preuzimamo li za njih odgovornost.

Empatija i emocionalna inteligencijadva su dva pojma koja se rijetko povezuju s biznisom, a u svojoj knjizi ih afirmirate. Koliko se kod nas zna o prednostima djelovanjuempatije iemocionalne inteligencijena poslovne rezultate? Kako to da emocionalno inteligentno vođenje kod nas nije popularnije, s obzirom na njegovo djelovanje na produktivnost?

• Postojanje empatije i razvijanje emocionalne inteligencije osigurava dobru podlogu za pravilno vođenje ljudi. Uvijek navodim kako je za početak potrebno znati voditi sebe kako bismo onda mogli uspješno voditi i druge. Istraživanja pokazuju kako su ljudi koji se vode ovim načelom uspješniji u vođenju jer prilikom donošenja odluka  više uzimaju u obzir kako se drugi osjećaju i kako razmišljaju, što u konačnici dovodi do većeg zadovoljstva i produktivnosti za sve uključene. Vjerujem kako kompanije toga postaju svjesne i sve više prepoznaju emocionalnu inteligenciju kao važnu u kariku u vođenju ljudi.

Prof. dr. Velimir Srića u recenziji Vaše knjige naglasio je kako se u svom konzultantskom i publicističkom radu s menadžerima također zalaže za neka od poboljšanja koje opisali u svojoj knjizi. U kojim se pristupima slažete s prof. dr. Velimirom Srićom?

• Za većinu stvari iz područja liderstva dijelim mišljenje s prof. dr. Velimirom Srićom, a posebno bih istaknula važnost temeljnih ljudskih vrijednosti jer one pokreću ponašanje koje nas dovodi do željenih ishoda i ciljeva te stoga imaju prvenstvo nad vještinama. Želimo li biti uspješni vođe, rad na sebi je polazišna točka našeg napretka.

Vašu knjigu preporučuju ekonomisti i psiholozi, a među njima je i menadžerica Ana Fostač-Krilčić, prokuristica i voditeljica Odjela ljudskih resursa u dm-Drogerie Markt. Je li Vaša knjiga namijenjena ženama ili muškarcima na vodećim pozicijama? Tko je skloniji primjenjivati emocionalno inteligentno vođenje u poslu – žene ili muškarci?

• Ne bih radila spolnu podjelu. Knjigu sam namijenila svim voditeljima željnim napretka, bez obzira na koje područje života je njihovo vodstvo usmjereno, bili oni muškarci ili žene. Ipak, iskustvo pokazuje kako na radionicima i treninzima otvorenog tipa (na koje se sudionici samostalno prijavljuju), sudjeluje više žena. Možda muškarcima odgovara drugačiji, individualniji način stjecanja znanja. Teško je reći što stoji iza toga, ali činjenica jest kako knjigu kupuju jednako muškarci, kao i žene.

Educirali ste se u SAD-u Velikoj Britaniji i u Njemačkoj, a Vaša knjiga upravo u prijevodu na engleski jezik. Kako ćete je plasirati na širokom tržištu engleskog jezika? Dočekuje li Vašu knjigu na tom tržištu velika konkurencijadrugih autora i knjiga za osobni razvoj menadžera?

• Knjigu prevodimo na engleski jezik kako bi je učinili dostupnom još širem krugu ljudi. Konkurencija uvijek postoji i dobrodošla je, ali uvijek ima mjesta za kvalitetu. Vrijednost ove knjige leži u jedinstvenosti njene materije i metodologije. Iako sam zaista pročitala velik broj knjiga, nisam do sada pronašla knjigu koja na jednom mjestu daje sistematizirane tehnike i alate za razvoj sva četiri segmenta emocionalne inteligencije kroz konkretne primjere iz prakse, tehnike i alate, a koja je prvenstveno namijenjena voditeljima. Moja želja je bila popuniti tu prazninu na tržištu i učiniti emocionalno inteligentno vođenje dostupno svima, pa ova knjiga na jednom mjestu obuhvaća razvoj emocionalne inteligencije kroz sva četiri njena segmenta, uz konkretne primjere i vježbe koje je moguće, a to je zbir jasnih tehnika i jednostavnih alata za razvoj emocionalne inteligencije.

Utjelovljuje srdačnost, kreativnost, strastvenost i nadasve poznavanje ukusa moderne boemske,  umjetničke i dizajnerske publike, s kojom je ona, Ljubica Ajduković Ugarković, autorica divnih, toplih i unikatnih džempera u skladnoj modnoj vezi…

Što Ljubica Ajduković Ugarković ima zajedničko s Giorgiom Armanijem, istinskim modnim guruom, kojem se i sama divi? Prije svega to što sebe, poput Armanija, definira kao osobu “usredotočenu na posao, znatiželjnu i ozbiljnu“. I što se drži svoga čvrstoga stava – „kreativna sam jer sam slobodna“! Istoga stava koji zastupa i veliki Giorgio Armani. Samo što se ona smiješi dok to govori…

• 

• 

Ukratko, Ljubica Ajduković Ugarković utjelovljuje najbolje opće karakteristike u svom životu: strogost, racionalnost, hrabrost da se usudi; konkretna, strastvena, inovativna, izuzetno ljubazna -. i sve to ugradila je u avanturu kreiranja i pletenja džempera, cijele jedne serije, ljepotom i linijama sličnije umjetničkim djelima nego tek nosivim modnim uradcima. Naime, žena je to koju karakterizira mnoštvo vizija što međusobno djeluju, čineći proceduralni i produktivni proces njenoga stvaranja puno poticajnijim i artikuliranijim. U nekim se slučajevima Ljubica Ajduković Ugarković upravlja modnim dizajnom, a u dijalogu s kreativnošću i poznavanjem  materijala – dizajnom i umjetnošću. Kreativnošću pronalazi svoje ispunjenje, mimo medija, novih tehnologija, društvenih mreža.

Pozornost na njen tihi, samozatajni, konceptualni rad, svratili su mi, također kreativni pojedinci s otoka Hvara, koji su Ljubicu Ajduković Ugarković upoznali kao utjecajnu voditeljicu i osnivačicu branda „hrvatski otočni proizvod“. Njima i hrvatskom otočnom proizvodu davala je, sve do mirovine, mnoge godine života, potaknula mnoge ideje, pomogla u razvoju i obnovi najljepših kreacija hrvatske otočne gastro i kozmetičke baštine.  

Osnivačica branda „hrvatski otočni proizvod“

Svoj lik sama Ljubica Ajduković Ugarković vezuje uz odjeću koja u najboljem smislu te riječi znači oplemenjenu klasiku, svojevrsnu odoru koja joj ne odvlači pozornost i koja usmjerava druge na njene geste i ono što kaže. Jednostavno, taj odabir odgovara njenoj  konkretnoj i neegzibicionističkoj osobnosti,  što joj je posebno bilo važno za njena radnoga vijeka, najprije u Željezari Sisak, gdje je do raspada bivše države bila dio tima posvećenog istraživanju i proučavanju društvenih promjena, a potom se našla u državnim institucijama, gdje je radila na planiranju i realizaciji projekata od velike baštinske i gospodarske vrijednosti. Kao politologinja,  magistrirala je na temi o državnoj upravi.

• 

• 

Možda je nespojiv posao u državnoj upravi s modnim izričajem. No, većina ljudi koji žive u modi spremni su se kladiti na stratešku važnost kreativnosti u bilo kom poslu. No, jesmo li sigurni da znamo što mislimo kad koristimo tu riječ? Čini se da imamo dobre razloge tvrditi kako je osobina koja povezuje naizgled udaljene vještine zapravo sposobnost generiranja novih ideja, novih vizija, novih brandova, pa i u vrijeme kada je neka marka iscrpila svoje tržište. Takvo što moglo bi se pripisati i Ljubici Ajduković Ugarković, koja je iz kreativne sfere podizanja i oplemenjivanja novoga branda na hrvatskom tržištu  (otočnoga proizvoda) – nakon umirovljenja samo preskočila u drugu kreativnost, onu modnu. Upravo se na njenom primjeru može filozofski ustanoviti kako je riječ kreativnost dostupna svima, ima moć učiniti nas suvremenima, modernima, korisnima, a čini se ključnim uspjehom, dobrim i spontanim rješenjem naših problema.

• 

• 

• 

Kako je rušila mitove o kreativnosti

Kreativnost je inače mit i kult postmoderne,  jer ne može se poreći činjenica da uvijek postoji mala skupina ljudi sposobna izbaciti svježe i briljantne ideje, naizgled bez ikakvog napora. Božanska priroda kreativnosti gotovo postaje dogmom u kršćanskoj kulturi. Bog  je taj koji stvara stvari. Muškarci mogu biti samo skromni obrtnici, pa Leonardo, Michelangelo, Raphaelo nikada se ne bi definirali kao kreativci, već kao vješti slikari, kipari, izumitelji sposobni majstorski protumačiti tehnike svoje profesije. S romantizmom se vraća nešto božanstva da bi se očovječilo kroz teoriju talenta i estetske intuicije. Prema toj viziji, na razini sklonosti i osjećaja skriva se tajna kreativnosti. Ubrzani tempo nastajanja noviteta raščistio je ideju, široko rasprostranjenu, lagane i neizrecive kreativnosti, potencijalno dostupne svima i za sve. Istodobno je mitologizirao koncept o romantičnom geniju koji je takav zato što stvara.

 U slučaju Ljubice Ajduković Ugarković kreativnost je postala vatra koja utječe na tempo promjena u njenom životu;  ona je živi primjer kreativne osobe  koja nije pohađala tečajeve dizajna, nije učila pletenje i kreaciju u inozemstvu, samo je iskusna, vješta i imaginativna osoba koja dobro zna što ljudi žele. Onda to i čini.  “Veste mi daju velike emocije, iste kao i na početku, dok sam bila studentica i plela džempere kako bi poboljšala svoj studentski budžet. Činila sam to umjesto da sam radila druge studentske poslove. Sjedila sam doma i plela…„ – kaže Ljubica. A čini to birajući najfinije materijale od vune, lana, pamuka, koje nabavlja izvan Hrvatske jer domaća ponuda ne pruža joj mogućnosti kreiranja kakvo želi: „Dugo sam predana džemperima i njihovim oblicima. Uvijek sam mislila da će pravi materijal dati sklad, osobnost cjeline. Osvrćući se oko sebe, osjetila sam potrebu stvoriti nešto što bi imalo poseban dodir, što bi bilo prepoznatljivo, ali istodobno duboko kreativno.“

Novi način izražavanja elegancije

 Premda je njen put u modi obrnut od drugih imena koja su se bavila modom i odjećom, uvijek, kaže, osjeća uznemirenost jer predstavljanje kreacija javnosti pomalo podsjeća na razgolićavanje. „Prvo je uzbudljivo“, objašnjava, „pratiti korake kreativnog procesa. Poslije je najveće zadovoljstvo vidjeti ljude koji biraju i nose moju odjeću„. 
Kod modnih autora i stilista, primjetna je neprestana potraga  za novim prijedlozima,  trendovima,  koji će sve ostaviti bez teksta. Ljubica Ajduković Ugarković radi upravo suprotno: odabire  novi način izražavanja elegancije, zatim modulirajući čini mnoge male pomake, u malim edicijama. Štoviše, samo unikate. Možete pričati priče, naravno, ali morate ih graditi na nekoj logičnoj osnovi. Tako to čini i Ljubica. I ne boji se da će biti „neshvaćena“. U protivnom, kaže, „ne bih se osjećala slobodno. Nesloboda bi mogla utjecati na moju kreativnost.“

• 

• 

Pitala sam se, vidjevši Ljubičine modele, kako primjenjuje ideju nestereotipizirane ženstvenosti na vestu, koja mora  biti funkcionalna, ali i lijepa. Objašnjenje je jednostavno  –  ona slijedi  instinkt, nadahnjujući se nekim detaljima, poput zaobljenosti krojeva i nabora. I pritom bira ono pletivo za koje drži da će najbolje „oblikovati“ njen model, da će mu dati najbolju formu, održivost, sačuvati boju i mekoću.  

U svoju je avanturu pletenja, veli, ušla promatranjem stvarnosti i društvenih promjena. Odluka da danas ponovo izrađuje ili plete veste, također je došla intuitivno, s istim uzbuđenjem kao nekoć, pa joj današnji modeli na stanovit način predstavljaju sintezu između prošlosti i budućnosti, istodobno su retro i moderni. No, u usporedbi s prošlošću, navodi Ljubica, primjećuje pad ukusa u današnjem društvu. Nekoliko žena koje ga posjeduju su superlativne, a u stvarnosti su to također kreativne žene, umjetničkih ili dizajnerskih zanimanja, koje žele imati kvalitetan, poseban i lijep komad odjeće. Ne bi, kaže, mogla raditi svoj posao ako bi prestala biti u skladu s vremenom. „Osim toga, znatiželjna sam osoba“. 

Zato valjda i jest istinski predstavnik nepogrešivog stila…  

Tekst: Nera Karolina Barbarić. Fotografije: privatni arhiv

Ako volite putovati, kušati stranu kuhinju, zacijelo ste barem jednom naišli na chutney, aromatični, slatko-kiseli, ali i oštro-pikantni umak indijskoga podrijetla. Možda ćete u prvi trenutak pomisliti kako je riječ o džemu, zbog komadića voća ili povrća u njemu. No, da biste saznali što sve može biti chutney, delicija za „prste polizati“, ne morate putovati u Indiju, Pakistan ili Veliku Britaniju: otiđite samo do Hvara i potražite Hvarski chutney!

• 

Jeste li se ikada našli u situaciji da se, ustiju punih začina, zapitate što je to, kakva je to delicija na rubu vašega tanjura koju su vam poslužili uz sir, divljač, uz lisnato tijesto, plodove mora ili pečenje…? Ta iznimna

delicija je chutney. I da, riječ je o umaku, naziv kojeg je usvojio cijeli svijet, premda mu je osnova u hindu i urdu jeziku u riječi caṭnī, cāṭnā, u značenju „po ukusu“, što neki izvori prevode i kao „za prste polizati“. Druga verzija podrijetla naziva za chutney kazuje da su Britanci prvotno nazvali umak, u hindu jeziku poznat pod nazivom Navratna Chatni (u prijevodu „gusti umak s devet začina“) riječju crush – zgusnut, jako začinjen. Indijska kulinarska tradicija inače kaže kako je to umak nastao sljubljivanjem svih sastojaka i začina u jedan spoj.

• 

Europski put indijske delicije

Naziv i put toga uistinu poznatoga umaka doživio je sudbinu mnogih proizvoda i njima pripadajućih naziva što su ih vojske ili trgovci prenosili iz jednoga kraja svijeta na drugi. Prvotno se ovo jelo u Europi nazivalo  mangoed,  jer je jedan od glavnih sastojaka bio mango, no kako je Kruna postupno prihvaćala riječi iz autohtonih jezika imperija (što je u 17., posebice u 18. stoljeću bilo čak vrlo moderno!), anglizirana je riječ Chatni. Ukratko, danas cijenjeni umak, kao i brojni drugi začini, ima korijene u zemlji Brahame, Vishua i Shive. Ondje je davno prije dolaska Britanaca uobičajeno bilo kuhati ukusne umake od voća i povrća s octom i raznim začinima. Tako je chutney, gusti umak od povrća ili voća, spravljen sa začinima, rasprostranjen u cijelom anglosaksonskom svijetu, a zapravo je temeljen na slanim džemovima poteklim iz indijske kulinarske tradicije.

Chutney je u europsku gastronomsku tradiciju ušao u 17. stoljeću, u vrijeme Elizabete I, kada je osnovana engleska istočnoindijska tvrtka, koja je tijekom 17. stoljeća povezivala važna trgovačka mjesta pod britanskom vojnom i civilnom upravom u Suratu, Madrasu, Bombaju i Calcutti, odakle su vojnici u Britaniju donosili razne začine i najfinije proizvode.

• 

Chutney od Calcutte do Dalmacije

Danas chutney nije ništa više od slatko-kiselog umaka s kraja bogatog tanjura. Englezi, ali i Francuzi, nerazmjerno ga mnogo koriste uz sireve, mesa, odnosno pečenja, ribu, plodove mora, ali i kao dodatak predjelima. Talijani pak, kao velika gastronomska sila, nikada nisu baš prihvatili chutney, što tamošnji gastrozofi tumače postojanjem originalnih domaćih salsa, koje se koriste također „na rubu tanjura“, ali imaju autohtonu tradiciju (primjerice, salsa coi pomodori, umak od rajčica, ili salsa delle cipolle rosse, umak od slatkog luka, odnosno ljubičaste kapule, ujedno chutneyu najsličnijeg autohtonog europskog proizvoda). Doista, pojava ove gastro alkemije u Europi datira još iz antike. Primjerice, u rimsko se vrijeme med koristio za zaslađivanje mesa u Skandinaviji, a gorko-slatka jela svoje su prve gurmanske iskorake napravila u srednjem vijeku. Najpoznatiji talijanski začin – mostarda – definira se kao senf,  a najvjerojatnije potječe od latinskog  izraza mustum ardens (u značenju “gusto začinjeno“). Istina, u različitim verzijama talijanskih gorušica ima dosta mošta (reduciranoga mošta ili u Dalmaciji znanog varenika, op.a.) i začina poput senfa. Etimološka i povijesna poveznica, dakle, nije upitna.

• 

Na Dalekom istoku i u Indiji sljubljivanje namirnica i začina čini samu bit kuhanja, dok se u Europi to postupno razvijalo kulinarskom globalizacijom, koja je, zahvaljujući unosnoj trgovini začinima, favorizirala i poguravala miješanje okusa sa svih strana svijeta, posebice nakon otkrića Južne Amerike (koja je, uostalom, otkrivena zbog navigacijske pogreške na putu prema „začinskome raju“, Indiji, kamo je prethodno Sulejman Veličanstveni bio zatvorio putovanja preko Egipta!).

• 

• 

Što chutney sadržava – struktura i tekstura

Chutney u svojoj strukturi može biti tekuć, kre­mast ili po konzistenciji nalik na pire. Najčešći su mu sastoj­ci man­go, kokos, luk, rajčica, češnjak, senf, korijander, crvena paprika i metvica. Uz dodatak šećera, čilija, činčibre (ingwera) ili octa okus mu se pojačava. Među preporučenim začinima za chutney Indijci navode  đumbir, šafran, kumin, kurkumu, čili klinčić, češnjak, korijander, senf, cimet, kajenski papar, tamarind i mentu. Od voća najčešće koriste mango, kokos, jabuke, kruške, breskve, kao i rajčice, mrkve, ciklu, bundeve itd. – od povrća. U nekim se slučajevima tijekom pripreme začini nekoliko minuta tostiraju kako bi se ostali sastojci aromatizirali. Dodavanje šećera i octa obično daje slatkom i kiselom okusu onaj poseban, chutney okus.  No, postoje dvije vrste chutneya, slani i slatki; ponekad se priprema s podlogom jogurta, drugi put s octom, limunovim sokom ili šećerom. Okus mu uvijek ostaje sladak, kiselkast i dobrano začinjen. Chutney se može pripremiti i sirov, bez kuhanja sastojaka, ili ih se jednostavno marinira. Boja i tekstura također se mijenjaju ovisno o sastojcima. U Indiji se chutney posebno koristi kao dodatak za glavna jela na bazi mesa, ribe, povrća i riže.

• 

Mango chutney ili majka svih chutneya

Najpoznatiji chutney svakako je  – mango chutney, a tisuće drugih varijacija ovise o znatiželji i želji za eksperimentiranjem onih koji kuhaju i zato što se svaki chutney prema indijskom receptu može prilagoditi ukusu miješanjem voća i povrća različitih vrsta, ali prije svega upotrebom i balansiranjem začina za obogaćivanje okusa.  Ipak, kultni mango chutney ima nekoliko klasičnih podvrsta:

1. Avakkai mangai  (klasični mango chutney), sadrži krupno nasjeckani mango,  đumbir , kokos, čili papriku, peršin. Katkad se dodaje češnjak, cimet, grožđice i datulje. 
2. Chunda (slatki mango chutney), obično se mango kuha u posudi s đumbirom, zajedno sa šećerom, solju, crvenim paprom, garam masalom (smjesom pikantnih začina), sokom od limete.
3. Mangga thuvial (zeleni mango chutney) proizvodi se od nasjeckanog manga, luka, tostiranog čilija, kokosa, currya i korijandera, sjemenki gorušice i prženog slanutka (ili sušenog žutog graška).
4. Chanti khasa je vrlo začinjen chutney s kremom od manga. Ne melje se.
5. Major Grey s chutney engleski je moderni proizvod nastao kolonizacijom Britanaca u 19. stoljeću, a sadrži mango, grožđice, luk, tamarind, ocat i limunov sok.

• 

Chutney može biti vlažan ili suh, grubih ili finih tekstura. Indijska riječ za taj umak  neselektivno se odnosi na svježe i marinirane pripravke, često zaslađene konzervansima. Nekoliko indijskih jezika tu riječ koristi samo za svježe pripravke, posebice one kakvi se proizvode u Indiji, Pakistanu i Sri Lanki, a među  kojima su najpoznatiji:

1. Ondaga chatni od svježeg kokosova oraha, češnjaka, čilija, đumbira, slanutka, sa sjemenakama crnog senfa, ural dala (bijele leće), listova currya, soli, ulja i asafetida (perzijski anis).
2. Pudina ki chatni (od korijandera i metvice): sjeckanom lišću korijandera i metvice, zelenom čiliju, đumbiru i češnjaku dodaje se sol, crvena paprika, garam masala , limunov sok, jogurt i šećer.
3. Chutney od mrkve, krastavca, kokosa, jesenskoga voća – uobičajeno se spravljaju u Istočnoj Aziji. Međutim, chutney od patlidžana (ljubičastog), koji se peče, a potom mu se samljevenom dodaje sol, limunov sok, luk, nasjeckani čili i naribani kokos, zapravo je umak koji se smatra pretečom balkanskoga ajvara (premda naziv ajvar dijeli etimologiju s kavijarom, op. a., o čemu ćemo drugom zgodom!).
4. Vrlo često spravlja se i chutney od metvice i jogurta, chutney od krumpira, kruške i luka, s dosta vrsta pikantnih začina.
5. Jedan od najčešćih jest chutney od rajčice, hussaini tamatar qoot, koji se spravlja od sjeckane rajčice, zelenog čilija, ribanog đumbira, sjemenki crne gorušice i korijandera. Kuha se u tavi, s ghee maslacem i smeđim šećerom. Po želji se može dodati prah perzijskog anisa (asafetida), list currya, zdrobljeni češnjak, mljevenu kurkumu ili mljevenu crvenu paprika. Chutney od cherry rajčica, odnosno chutney waker, vrlo je popularan među europskim kuharima, a spravlja se tako da se cherry rajčice, raspolovljene, kuhaju sa solju, crnim paprom i origanom u tavi. Dodaje se ekstra djevičansko maslinovo ulje i krčka se na 180 stupnjeva. Kuhanje je gotovo kad se izreduciraju oko tri četvrtine tekućine iz rajčica. Chutney waker često nadopunjuje jela od riba.
6. Susam chutney , tamarind chutney (tamarind, čili, đumbir, sol, šećer i lišće korijandera, s datuljama, sjemenkama komorača…), zatim tandoori chutney  i chutney od svježeg kokosa omiljeni su umaci u Indiji, Pakistanu, Americi, Južnoafričkoj Republici, zapravo svugdje gdje žive indijske zajednice.

• 

U novije vrijeme chutney je s pravom ušao u kuhinje sjajnih kuhara koji ga predlažu uglavnom u vlastitoj verziji čineći ga tako novim kulinarskim trendom. Nedvojbeno je da se chuntey može pripremiti s bilo kojom vrstom voća ili povrća, poput talijanske mostarde: na osnovni recept  nadograđuju se brojne varijante, s jednim jedinstvenim pravilom  –  poštivanje ravnoteže okusa. Često se čak dogodi da pod rukom vještih kuhara surogat chutneya postane uravnoteženije teksture od originalnog recepta. 

Prednost, nimalo zanemarujuća, ovih umaka jest da, poput džemova, chutney ima kao početnu točku jedinstveni recept koji se može beskrajno koristiti, a to je: kilogram voća ili povrća, izrezan na sitne komade, kojem dodamo čašu octa, 200 g šećera, žličicu soli, začine. Kuhati, pirjati 2 do 3 sata, dok tekućina u potpunosti ne nestane (reducira se). Priprema chutneya kod kuće, gledano na ovaj način, vrlo je jednostavna. Ustvari, jedini recept koji je dobro znati jest tzv. klasična verzija mango chutneya, kuhana kao da je džem. 

Dakle, chutney s mangom!

POTREBNO JE:

• 500 g manga (4 zrela komada)
• 100 g šećera
• 1 svježa crvena paprika srednje veličine
• 1 češanj češnjaka
• 1 limun ili 2 limete
• 1 žlica jabučnoga octa
• 1 prstohvat soli

Dodati i sljedeće začine, ali po ukusu, i to nikada više od 20 grama pojedinačnoga začina: 

• svježi naribani đumbir
• kurkuma
• kim
• grožđice
• kardamom
• sjemenke gorušice
• sjeckani korijandar

POSTUPAK:  Oguljeni i narezani mango stavite u veliku tavu, dodajte nekoliko kriški limuna ili limete, crvenu papriku izrezanu na kriške i ocat. Kuha se na umjerenoj vatri desetak minuta. Doda se šećer i sol te nastavi kuhati na laganoj vatri još 30 minuta, dok smjesa ne postane homogeno gusta. S vremena na vrijeme doda se malo mlake vode. Na kraju se dodaju svi začini, dobro promiješa smjesa, ostavi se hladiti. Poslužuje se u malim zdjelicama.

• 

Kako je nastao Hvarski  chutney  

To bi za početak svake potražnje za egzotičnim okusima bilo dovoljno – naučiti spravljati osnovni recept. No, to ne znači i da smo ušli u tajnu chutneya. Pametan spoj slatkoga i slanoga, što chutney ustvari jest, pojačava okus tanjura, diskretno, bez ikakvoga prevladavanja okusa hrane. Kušati u malim količinama bijelo meso, divlju rižu ili čak lisnato tijesto, uz ovaj pripravak to biva gozba za nepce. „Chutney ima neograničene mogućnosti serviranja i kombiniranja s drugim jelima. Tako naš Hvarski chutney s varenikom predlažem servirati uz pikantni sir, kao namaz na kruhu, uz biftek, te kao osnova za brudet itd.“ – reći će Marija Tudor-Šore, žena koja je osmislila prvi domaći chutney, nazvavši ga „Hvarski chutney“. Dobro je poznato da harmonija jela ovisi o ravnoteži okusa, koja se često rimuje sa suptilnim smjesama. Ova mala smjesa krasi rafinirana jela poput predjela od foie grasa, jela od bijelog pudinga ili gratinirane Jakobove kapice. Ali i vrlo jednostavni pripravci poput bijelog mesa, wok povrća ili kriške šunke, nadopunjeni chunteyem s ruba tanjura, također ostavljaju bez daha.

• 

Povijest chunteya u Hrvatskoj, kao i na Istočnom Balkanu, obilježena je poviješću ajvara, dalekog kulinarskog chutneyova rođaka. Međutim, u novije se vrijeme, upravo zahvaljujući Mariji Tudor Šore, može govoriti i o hrvatskom chutneyu,  koja je Hvarskim chutneyem  domaću gastronomsku scenu nedvojbeno podigla na višu razinu. „Chutney ili ti ga gusti umak spremam otkada sam počela kuhati. Mislila sam tada da spremam toć ili šug. Voljela sam dodavati nešto čega ne bi bilo u temeljnome receptu, eksperimentirajući s okusima – slano, slatko, ljuto, kiselo, u različim omjerima i s različitim namirnicama i začinima“, opisuje ta Hvaranka i/ili Splićanka, podrijetlom iz Maloga Grablja, pitoresknoga sela na putu iz Staroga Grada do Hvara, u kojem je omiljena začinska namirnica odavno – sušena pomidora (sušena rajčica), a svečarsko ili gospodsko jelo pašticoda (pašticada), način spravljanja koje je Mariji „otvorio oči“, jer upravo u umaku za pašticadu prepoznala je bitne podudarnosti sa chutneyem. Oduvijek je, kaže, uživala pripremajući novitade u kuhinji. Nedvojbeno i sama finoga nepca i izbalansiranoga osjećaja za okuse, uočavala je novitete i u gastro svijetu, pa je tako shvatila da je toć ili šug ustvari chutney. „Počela sam“, navodi, „ istraživati odakle potječe taj naziv. Englezi su iz vremena kolonizacije ponijeli razne umake iz Indije. Brojni su recepti s raznim namirnicama za chutney, a ja sam napravila nekoliko vrsta chutneya, onako za svoj gušt, od naših autohtonih sastojaka.“

• 

Nije nepoznato da Hvar obiluje aromatičnim i začinskim biljem, ali i namirnicama koje ondje imaju posebnu aromu i dnk-a, zahvaljujući mikroklimi, suncu, načinu uzgoja bez pesticida, tlu i, ne smije se to zanemariti, požrtvovnosti lokalnoga stanovništa u očuvanju domicilnih vrsta voća i povrća, posebice u novije vrijeme. Stoga Marija Tudor i koristi isključivo namirnice od lokalnih uzgajivača, pa tako i za svoj chutney. „Ono što ne bih dala na stol mojim ukućanima, ne želim dati ni svojim kupcima“, ističe kao svoju maksimu, koja se pokazala prihvatljivom i brojnim turistima, posebice Talijanima i Slovencima, koji su Marijin ili Hvarski chutney, kako vam drago, otkrili kao deliciju visoke gastro razine i kulinarske umješnosti. Hvarskoj gastro inovatorici najveći je  kompliment to što su njen chutney prepoznali Talijani, koji uz svoje salse nikada nisu previše mirisali engleski chutney. Pošteni pak gastro šovinisti Francuzi također ističu sklonost prema Hvarskome chutneyu, pritom više naglašavajući podneblje, terroir (mikro uvjete), antiku. Ali, od Francuza se drugo ni ne očekuje…

• 

Otočne delicije Marije Tudor Šore

Svaka prava success story, pa tako i ona Marije Tudor, započinje kako se ona  rano zainteresirala za kuhanje, uz vrsne kuharice nonu i majku, a poseban izazov  bila su joj složenija jela poput pašticade, koja se radila za fešte i obiteljska okupljanja, i slastice. Devedesetih godina prošloga stoljeća sa sestrom je u Splitu izrađivala slastice (kolače) za posebne prilike. Preselivši se na Hvar, premda se obitelj bavila turizmom, nije se ostavila pripremanja delicija (sve što skuha je delicija). Započela je raditi marmelade i likere, maslinovo ulje, proizvode od lavande, a svake je godine asortiman širila zahvaljujući inspiraciji koju je našla upravo na otoku svojih roditelja.

 „Sve svoje proizvode radim u malim serijama“, objašnjava svoju poslovnu logiku, „jer ne koristim nikakve konzervanse, a pasterizaciju radim onako kako su to prije radile moja nona i moja mama. To je prava manufaktura, svaki član obitelji ima svoj dio u tom poslu.“ Suprug i majka sudjeluju u pripremi, ali sam postupak spremanja je isključivo njezin dio. „To“, kaže, „ ne prepuštam  nikome“. Možda samo da koji put promiješaju da ne zagori, mora biti sigurna da je okus baš onakav kakav voli. Tek na kraju zamoli  kćer da kuša i kaže je li sve kako treba biti. „Ona je moj najbolji kušač i kritičar“, kaže Marija. Kao Agatha Cristi! Kojoj je kćerka davala konačnu ocjenu može li roman u tisak. Kako literarno… samo što Marijina kćerka ne pogađa tko je ubojica, nego koji je okus ubojit!

• 

U okviru svog OPG-a, Marija i obitelj drže kušaonicu svojih  proizvoda i tzv. prodaju na kućnom pragu. No, osim što prodaje svoje delicije, lokalcima i turistima najviše srpljivo objašnjava filozofiju korištenja chutneya, način kako se radi, kako se i uz koja jela poslužuje, pa je spontano od njene kušaonice nastala mala gastro agora, gdje se razgovara i o zapostavljenoj kulturi kuhanja šolše od pomidorih (koja se kuha satima dok se ne izreducira skoro 80 posto tekućine iz rajčice), ili šolše od jutike (umaka od ljutike, koji se posluživao uz divljač i crvena mesa, čak i uz brujet od ugora) i mnogim drugim šolšama koje su na otoku u tihoj gastro zavjetrini, ali nezaobilazne na kantunu ol pijata. Ustvari su to sve, reći će Marija Tudor – chutney, ali na domaći način. Možda je stvar samo u terminologiji, no za njen chutney od ljubičaste kapule Hvarani će reći da je to tek  „džem ili marmelada od luka-kapule“. Jer, ako Francuzi i Talijani ne žele usvojiti riječ chutney, zašto bi Hvarani, jer „ca su oni gori“…

Chutney a la Marija Tudor Šore

Zahvaljujući svojoj prirodi inovatora i ljubitelja delicija, Marija neštedimice dijeli svoja znanja o namirnicama, načinu spravljanja, ali i svoje recepte, sa svim detaljima i samo njenim „malim tajnama“. Pritom će vam sugerirati i zamjenske začine ili dodatke, ako niste u prilici nabaviti originalne. Tako je i nama ustupila recept za svoj najpoznatiji proizvod – Hvarski chutney s varenikom!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Pa evo, Marijin  chutney:

POTREBNO JE:

• 1 kg očišćene ljubičaste (slatke ) kapule
• 2 dl maslinovog ulja
• 100 g šećera
• 1 dl varenika ( ili 2 dcl crnog vina npr. plavac mali)
• 1 dl kvasine od crnog vina
• sol
• papar

Od ove količine dobijete cca 750 gr gotovoga chutneya.

POSTUPAK:

1. Kapulu narezati na tanke ploške. U široj tavi dinstati kapulu i ulje, oko 20 minuta, na srednje jakoj vatri, uz šesto miješanje, dok se tekućina koju ispusti kapula skoro potpuno ne reducira (ispari).

2. Dodati šećer i nastaviti dinstati na jačoj vatri dok se šećer ne sjedini s kapulom, odnosno karamelizira. Paziti da ne zagori.

3. Posoliti i popapriti.

4. U smjesu uliti varenik. Ako ga ne možete nabaviti, poslužit će i dobro domaće crno vino.

5. Kada se veći dio reducira ( ispari),  dodati kvasinu (ocat). Dinstati na jakoj vatru, uz miješanje, da se tekućina što prije reducira, i dok se ne pojavi samo ulje na dnu posude. Dotjerati okus po svome.

6. Chutney se može jesti čim se ohladi, ali još je bolji kada se prožmu svi okusi, nakon dan, dva.

Marijin savjet:  Umak malo više posoliti i popapriti jer chutney je jelo bogatog okusa, kiselo-slatko-paprenog. Ukratko, eksplozija okusa!

• 

Međutim, nije to jedina delicija iz gastro ponude ili kužine, kakogod, Marije Tudor. Gurmani, gulozuni ili bonkulovići prepoznali su i njen chutney sa sušenim rajčicama, koji je još pikantniji i začinjen posebnom kombinacijom hvarskih začinskih trava. Za svoj chutney a la pašticada voli pak reći da u njemu ima svega kao i u pašticadi – osim mesa. Izvrstan je i za spravljanje u narodu poznate  lažne pašticade, vrlo popularnog jela u Dalmaciji: izdinstaju se odresci mesa na malo masnoće i vina, preliju Marijinim chuntneyem a la pašticada, dodaju se njoki – i eto pašticade za prste polizat.

Ali, bogatstvo okusa u Marijinoj kuhinji tu ne staje. U njenoj hvarskoj kušaonici, neovisno jeste li punik namjernik, lijeni turist, pjesnik ili samo gulozun,  uživat ćete podjednako u sirupima od mente, bazge, mirte, lavande, lista masline i limuna (Zlatna medalja na Intrada 2020. i Zlatna medalja na Noćnjaku 2020.); džemu od mirte ( Srebrena medalja na 10. Festivalu pekmeza, džemova i marmelada u Dubrovniku 2016.); čaju od sušenog lista masline iz eko uzgoja ( srebrena medalja na Noćnjaku 2020.); ekstra djevičanskom maslinovom ulju;  začinima od hvarskih trava (origano, ružmarin, majčina dušica); kaparima ili motaru u kvasini; paprenjacima od rogača bez glutena; c(h)arobnom namazu od rogača; džemu od suhih smokava i ljute naranče, te brojnim drugim otočnim proizvodima, pa i onima, poput rijetke i slavljene škalonje, odnosno ljutike.

• 

Paa, ima li stoga razloga potegnuti do Velike Britanije ili, nedajbože, Indije? A i corona je… Dovoljno je utipkati u neku tražilicu Marija Tudor Šore i osvijestit ćete sve što jedna prava otočanka na jednom od najljepših otoka svijeta, onom prevladavajućih ljubičastih boja od lavande, esencijalnih mirisa aromatičnih biljaka i jedinstvenih začina, može skuhati za vas… Kakva Indija!

Tekst: Nera Karolina Barbarić;  Fotografije: privatni arhiv Marije Tudor Šore, web izvori, arhiv magazina Svijet

U vinotočju Hrupec, u petak 24. srpnja, predstavljena je nova knjiga poezije Marijana Grakalića,  ukoričena kao posve drugačiji, ali u osnovi prvi turističko-poetski vodič. Nastala pod nazivom „Samuraji šanka – haiku“, knjiga je pjesnikov hommage Zelini i tamošnjoj kraljevini, kraljici vina. Objavljena je u izdanju Turističke zajednice grada Sv. Ivan Zelina…

„Istražite Sveti Ivan Zelina kroz haiku“  –  rekla je u najavi događanja direktorica TZG Svetog Ivana Zeline, Marinka Zubčić, koja je uočila izvrsnu prigodu da poezijom predstavi cijeli jedan kraj i grad poznat po vinu i vinogradima. Potporu takvomu predstavljanju zelinskoga kraja iskazao je i gradonačelnik Sv. Ivana Zeline, Hrvoje Košćec. Na predstavljanju knjige „Samuraji šanka – haiku“, pjesnika i pisca Marijana Grakalića, uzvanicima se posebno obratio kulturni ataše Veleposlanstva Japana u Hrvatskoj, Yutaro Nishida, istaknuvši kako se na ovaj način zapravo približavaju dvije međusobno udaljene zemlje, Japan i Hrvatska, i to kroz ovdašnje vještine spravljanja vina i poetsko nadahnuće drevne haiku forme.  „Hrvatska i Japan jesu zemljopisno udaljene, ali  – zahvaljujući ovoj knjizi  – postajemo bliži, vi ovdje po vinu, ali i po tome što su hrvatska vina odavno poznata u mojoj domovini“, rekao je Nishida.

• 

Približavanje  dviju kultura  kroz poeziju začeta je već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, i to zahvaljujući  slavnom Vladimiru Devidéu, s kojim je autor  „Samuraja šanka“ Marijan Grakalić dugo prijateljevao. „Haiku je Vladimir Devidé kod nas donio i popularizirao“ –  istaknuo je u svom uvodnom govoru Marijan Grakalić.

Kroz istančanu haiku formu koja skriva u sebi tisuće slika i značenja, Grakalić u ovoj knjizi priča o čežnji, putovanju, vinogradu, djetinjstvu, zgodama i nezgodama noći i jutra, te ponajprije uživanju u ljepoti zelinskoga brdovitog kraja,vinorodnog i bogatog.

„Knjiga “Samuraji šanka” posebna je po tome što autor u tradicionalni oblik pjesničke forme unosi inovacije i tako, umjesto dočaravanja krajolika, haiku postaje britka, ironična, ali i lirična potka kojom promatra svijet. Šank je mjesto susreta, oko kojeg se okupljaju ljudi željni društva, koji uživaju u životu i u njegovoj slatkoći i gorčini. Grakalić kroz razne toponime stvara posebni kronotop iskonskog predavanja senzacijama čula“, istaknula je književna kritičarka Darija Žilić.

• 

Upravo je podnaslov „Duhovne upute za vitezove čaše u Zelinskom kraju i šire“ naznaka i platforma s koje se možemo otisnuti u potragu za dobrim šankom, ponajviše po zelinskome kraju, ali i više od toga: „Samuraji šanka“ jesu stanoviti poetsko-turistički vodič, svojevrstan pregled mjesta i događaja, ali i emocija kojih možda više neće biti, a to je jedna od točnijih odrednica turizma – putovanje radi otkrivanja doživljaja, naprosto upute za (duhovno) putovanje, istaknuo je urednik knjige Bosiljko Domazet.

U knjizi se nalaze originalne duhovne i duhovite upute za sve vitezove poezije, ambasadore plemenite kapljice i putnike namjernike koji se zateknu u ovom kraju vina i vinograda. Samuraji šanka tako su prepoznati kao smjerna vrijednost, za koju njen urednik Bosiljko Domazet kaže kako je neophodna ne samo za lutanje po šankovima, već i za ono važno duhovno putovanje koje nas bitno nagrađuje doživljajima.

Na kraju knjige dodan je po jedan haiku prijatelja samuraja šanka (Gradimira Aleksića Grade, Darka Habazina, Zorana Perovića, Enesa Kiševića i Zdenka Jelčića), kojima autor i pokrovitelji zahvaljuju na sudjelovanju u dobrim vibracijama.

U završnici predstavljanja opernom arijom prisutne je razgalio Neven Paleček Papageno, dok je u glazbenom dijelu programa zasvirao ad hoc bend u sastavu: Hari Pašalić, Alan Vodopjevec, Milko Kiš, Krešimir Fučkan, Mladen Fučkan i Boris Leiner.

Predstavljanje „Samuraja šanka“, posve logično, održano je u centru ‘kraljevine’, u vinotočju Hrupec, a na ovu je autohtonu sortu posebno ponosan vinogradar i vinar Darko Hrupec.

• 

Kraljevina je zaštitni znak Zelinske vinske ceste i cijeloga zelinskog vinogorja, pa ovdje nema ozbiljnijeg vinogradara i vinara koji u svojoj paleti nema kraljevinu.

• 

Točna postojbina kraljevine se ne zna, pa kako se više od tisuću godina uzgaja u Prigorju, ondje se smatra autohtonom. Ljudi je od milja zovu i kraljicom vinograda jer daje bogat rod. Od kraljevine se dobiva svježe, blago alkoholno vino, pa je prema tome lijepo, veselo i društveno vino.

 …nije li ono Petar Preradović budnicu “Još Hrvatska ni propala” napisao pod njezinim utjecajem, za vrijeme boravka kod svoje prijateljice primadone Sidonija Erdődy Rubido…

 Tekst: Bosiljko Domazet. Fotografije: Zoran Osrečak