Kategorija: PROMOCIJE

Nakon dugih mjeseci zatvaranja, središnji dio otoka Hvara, Jelsa i okolna mjesta poput Vrbanja, živnula su s novom ponudom iz žmula i pijata, obogaćenoj prelijepim stihovima na izvornom dijalektu što su ih ponudile u svojim knjigama dvije iskusne pjesnikinje, Marica Buratović i Nela Vrkljan…  

Mediteran u čaši, tanjuru i u povijesnom nasljeđu jest pravi način promocije svega najbojeg od Hvara – moto je iz Turističke zajednice općine Jelsa, koja je manifestacijom „Wine, olive & heritage festival“ pokazala, ove godine drugi put, važnost otkrivanja i promocije hvarskih vina, maslinovih ulja i drugih izvornih otočnih proizvoda te promoviranje poetske kulture na hvarskom idiomu. Premda je Festival namijenjen turistima, najbolje od Hvara domaćini su osmislili kako bi potaknuli i lokalno stanovništvo da podupre ideju o načinu života s otočkom potkom u mediteranskom krajoliku. Prema ideji direktorice TZ Općine Jelsa, Marije Marjan,  u prvi plan su istaknuti otočni proizvodi kako bi se istakla važnost otoka  i malih gradića poput Jelse u velikoj obitelji Mediterana, kojem – prema UNESCO popisu nematerijalne baštine, otoci Brač i Hvar pripadaju od 2013. i dijele zajedničke protokole o mediteranskoj prehrani i načinu života s ostalim odabranim članicama.  

Novost ove manifestacije jest online spajanje  s međunarodnim mediteranskim  Festivalom mladih građanki i građana Mediterana –  AJCM (Atelier des Jeunes Citoyens et Citoyennes de la Méditerranée) na kojem je Jelsu kao članicu hrvatskoga kruga FACM (Fondacije građana i građanki Mediterana) predstavila Andrea Bojanić. Na Festivalu su sudjelovali mladi iz 14 zemalja, iz svih dijelova Mediterana, koji su Jelsu upoznavali preko online radionice „Mediteranski storytelling“ .

W,O&H festival ove je godine u Jelsi održan od 24. do 27. lipnja i svratio je pozornost na onaj dio otoka koji turisti ne vide na prvi pogled, ali se sve vrijeme svoga boravka na otoku s njim susreću: vinari, uljari, opegeovi koji proizvode izvorne kozmetičke i druge pripravke, lokalni umjetnici te u općoj kulturi vrlo popularni pjesnici koji pišu na hvarskom idiomu  – svi oni, mogli smo to vidjeti tijekom četiri vruća ali vrlo ugodna i osmišljena dana Festivala, čine ono nešto najbolje od Hvara.

No, lipanj na Hvaru počeo je zapravo samozatajnim otvaranjem Dana Matija Ivanića, 12. 06., u lijepo uređenom Domu Matije Ivanića u Vrbanju. Članovi Udruge Merokul i ekonomistica Ana Čubre organizirali su izložbu dječjih radova i niz predavanja s eminentnim stručnjacima o Matiju Ivaniću. Prof. dr. sc. Josip Vrandečić govorio je tako o Dalmaciji u doba Matija Ivanića, izv. prof. dr. sc. Mateo Bratanić o Sjećanjima na Matija Ivanića, a doc. dr. sc. Marko Rimac o Matiju Ivaniću u odnosu na stare i nove historiografske izvore. No, zašto je Matij Ivanić toliko bitan za „varbonjsku“ i hvarsku kulturu?  Od 1510. do 1514. grad Hvar i cijeli otok bili su prizorištem žestoke pučke pobune i krvave plemićke odmazde. Ti događaji, u kojima su eksplodirale brojne društvene i ekonomske proturječnosti, nisu ostali bez odjeka. Venecija je hvarske događaje pratila s osobitom pozornošću, a njihov ljetopisac Marino Sanudo, osupnut vijestima s Hvara, napisao je knjigu o pobunjenom hvarskom kondotijeru Matiju Ivaniću i o njegovim suborcima. Pobuna hvarskih pučana, premda potaknuta bahatim i oholim ponašanjem dijela hvarskih plemića, bila je prije svega krvava opomena Mlečanima da promijene ponašanje u dalmatinskim kolonijama, a bila je to i tipična renesansna obrana dostojanstva osobe u mediteranskom okruženju. Dio uzroka krvavih hvarskih događaja ne treba stoga tražiti preveć duboko jer su se oni začeli u temperamentu lokalnoga stanovništva, što je uočio i providur Sebastian Giustiniani, koji je podrugljivo, ali i točno, rekao da “u čitavoj Dalmaciji cvate jaka oholost i napuhanost plemića, smještena sred neznanja i siromaštva.” No, hvarski su događaji ukazali da je otok Hvar vrlo eksponirani dio Mediterana na kojem su početkom 16. stoljeća buktali radikalni pokreti.

Grad Stari Grad, naslonjen na svoju inspirativnu povijest, kao pokrovitelj,  zajedno s Pavino vinima i sponzorima pokazali su visoki senzibilet za svoju sredinu i okruženje te poduprli ovo istaknuto događanje.  

Kraj lipnja nije, međutim, donio samo početak berbe levande i vruće noći na otoku već i mnogo lijepih stihova o kralju svih otoka  – Hvaru. Ali i o drugim mediteranskim, odnosno otočnim simbolima zbog kojih svi otočani boluju od – nostalgije. Naime, tijekom Festivala u Jelsi, u kulturnom dijelu programa, 26. lipnja predstavljena je knjiga Marice Buratović – Mãslini jazȉkon mãtere. Nova je to knjiga autorice koja je otočkoj kulturi donijela već nekoliko vrijednih djela temeljenih na baštini i očuvanju baštine.

U osnovi kroničarka hvarskoga podneblja,  Marica se Buratović ovaj put osmjelila opjevati Maslinu – jedan od temeljnih simbola Mediterana. A kako je to učinila, kazivao je najbolje Miroslav Mićanović u recenziji na knjigu: „Maslina iz riječi u riječ, iz pjesme u pjesmu, izrasta u ono što oblikuje život, jer upravo je ona (maslina) istodobnost koja omogućava opstanak, trajnost, prisutnost“… Ili – „Pučko-molitveni karakter pjesama upućuje na potpunu predanost tradiciji kao neiscrpnom vrelu pjevanja i pisanja, na odanost mediteranskom prostoru…“

Ništa manje Mediterana i otoka nije pak na svoju književnu večer donijela Nela Vrkljan, koja je svoju zbirku pjesama na čakavskom idiomu Ča mõre mőre predstavila 27. lipnja. Ova pjesnikinja otok Hvar  i život na otoku razmatra kao živi entitet. „Bez suvišnih detalja, nepotrebnih efekata, karikiranja, pjesnikinja  je, načinom svojstvenim zrelim autorima, obradila anatomiju otoka Hvara  –  premda to za puni  doživljaj njezine poezije može biti bilo koji otok… – stoji u pogovoru knjige.

Dočim, književnik Nikola Kuzmičić kaže:  „Nela Vrkljan iskustvu života na otoku pristupa kao učiteljici koja daje korisne savjete, a ona ih vrijedno zapisuje. „ Činjenica je da njeni stihovi posjeduju začudnu slikovnost, pa joj pjesme pokazuju ljepotu otoka i/ili emocije vezane uz otok i život na otoku gotovo opipljivima, a stilske se figure duboko urezuju u pamćenje.“   

Ljeto je, eto, na središnjem Hvaru započelo najboljim od najboljeg: stotinu i deset godina organiziranog turizma u Jelsi, mistu nasrid Hvara, jamstvo je da su izvornost, održivost i poštovanje prema krajoliku destinacije utkani u cjelokupnu ponudu.

Ipak je to Mediteran!

Tekst: N.K. Barbarić, Fotografije: Arhiv magazina Svijet i portala svijet.com.hr, Julio Frangen

Ovih dana prolazimo velike vrućine, pa izlaganje sunčevoj svjetlosti bez odgovarajuće zaštite uzrokuje iritaciju mozga djelovanjem ultraljubičastog zračenja. Često podcijenjena, sunčanica ili toplotni udar mogu izazvati ozbiljne komplikacije. Što svakako trebate znati o zaštiti od toplinskoga udara i kako drugima pružiti pomoć, posebice djeci?

Ljeti rijetko i nehajno zaštićujemo glavu od štetnih utjecaja sunca. Stoga je najčešći uzrok zdravstvenih problema – sunčanica  ili toplotni udar,  kada pregrijano tijelo nije u stanju ispuštati toplinu prema van. Javlja se kada su glava i vrat dugotrajno izloženi sunčevoj svjetlosti. Pregrijavanje se može dogoditi i zbog boravka u zagušljivim prostorijama,  pretjeranog fizičkog napora ili sparne atmosfere.

Koji su simptomi sunčanice?

Simptomi sunčanice vrlo su slični simptomima toplotnoga udara, a prepoznaju se kao: slabost tijela;  intenzivno crvenilo kože, opekline kože; vruća glava, dok je ostatak tijela blijed i hladan; obilno znojenje i zimica; mučnina i povraćanje; ukočeni vrat; klimav hod; tjeskoba i zbunjenost; govorni problemi; oslabljena svijest, nesvjestica; zujanje u glavi i glavobolja; povećana tjelesna temperatura.

Djeca i starije osobe izloženi su najvećem riziku od moždanog udara. Djelovanje sunca pojačano je i primjenom diuretika i/ili  antidepresiva. Osobe s dijabetesom, pretilošću, srčanim problemima i pod utjecajem alkohola također su izložene riziku od razvoja moždanog udara. Toplina i sunčanica zahtijevaju hitnu medicinsku pomoć. Najveća opasnost je gubitak svijesti i posljedice koje nakon toga nastaju. U slučaju uočavanja opasnih simptoma sunčanice, ozlijeđene treba uputiti liječniku ili pozvati hitnu pomoć.

Sunčanica kod djece

Djeca, posebno ona manja, vjerojatnije će patiti od toplotnog udara, jer imaju finu kosu i tanki pokrivač lubanje koji nije u potpunosti stopljen na svim mjestima. Sunčanicu uzrokuje velika, izravna sunčeva svjetlost na nezaštićenoj glavi i vratu. To pak dovodi do hiperemije (lokalna prepunjenost krvnih žila nekog organa ili dijela tijela krvlju, op.a. ) u moždanim ovojnicama. Mozak male djece slabo je zaštićen od sunčevog zračenja, pa je svako pokrivalo za glavu (kapa, šal, šeširić) velika zaštita od utjecaja sunca. Uz to, djeca se puno brže pregrijavaju, jer njihovi mehanizmi termoregulacije još nisu u potpunosti funkcionalni. Dječje se tijelo ne znoji i ne odvodi toplinu poput razvijenog sustava odrasle osobe. Zbog toga  dijete nije u stanju učinkovito hladiti pregrijano tijelo, zbog čega se djetetovo tijelo brže i intenzivnije zagrijava, dosežući temperaturu čak i iznad 40 Celzijevih stupnjeva. A upravo je visoka temperatura jedan od glavnih simptoma sunčanice kod djece.

Pojava vrućice u male djece (čak i kasnije od izlaganja suncu) može sugerirati sunčanicu. Sunčanica u djeteta opasna je po život. Stoga, nakon što primijetite simptome, odmah trebate nazvati hitnu pomoć. Do dolaska bolničara:

• dijete mora biti zaštićeno od sunca, smješteno u hlad u siguran položaj;
• otkopčati mu ili skinuti toplu odjeću;
• postupno hladiti tijelo hladnim vlažnim ručnicima;  djetetu se ne smije naglo mijenjati tjelesnu temperaturu, jer to može prouzročiti toplinski šok;
• ako je moguće, djetetu dajte piti dosta vode;
• masirajte djetetove ruke i noge kako biste poboljšali cirkulaciju krvi.

Simptomi sunčanice kod djece

Jedan od glavnih simptoma ove bolesti kod djece je vrlo visoka tjelesna temperatura koja u nekim slučajevima doseže i 42 Celzijeva stupnja. Uz vrućicu, djeca mogu razviti:

• glavobolju i vrtoglavicu;
• mučnina i povračanje;
• zimicu;
• nema znojenja;
• ubrzano disanje, otežano disanje;
• crvenilo i suhoću kože;
• opekline kože;
• opću slabost i iscrpljenost tijela;
• opuštanje mišića;
• anksioznost;
• plač;
• proljev;
• gubitak svijesti;
• probleme s mokrenjem.

 Kako liječiti sunčanicu

Liječenje sunčanice prvenstveno se temelji na hlađenju tijela, primjeni hladnih i vlažnih obloga (ne previše hladnih, kako ne bi došlo do termičkog šoka). Ako je potrebno, možete koristiti gelove i rashladne masti. Hlađenje tijela smanjuje toplinu, što je jedan od simptoma sunčanice. Liječenje također zahtijeva hidriranje bolesne osobe, po mogućnosti vodom.Ako koža izgori od sunčevog zračenja, treba upotrijebiti odgovarajuće pripravke za ublažavanje učinaka opeklina i regeneraciju tkiva. U ovom slučaju bilo bi dobro otići liječniku.Sunčanica može biti opasna po život, pa se kod prvih simptoma vrijedi posavjetovati s liječnikom. Ili, ako situacija to zahtijeva, nazvati hitnu pomoć.

Trajanje sunčanice ovisi o stupnju pregrijavanja tijela i pojavi bilo kakvih simptoma povezanih s pretjeranim izlaganjem suncu. Sunčanica može proći nježnije i njezini se učinci osjećaju jednu večer, a može dovesti i do ozbiljnih posljedica, pojave vrlo visoke temperature, grčeva, povraćanja, opeklina ili nesvjestice. Toplinski udar stoga može zahtijevati hitnu specijalističku njegu i čak boravak u bolnici. Čak i nakon smirivanja simptoma, kasnije mogu nastati komplikacije. U ekstremnim slučajevima sunčanica može biti kobna. Stoga je teško kvantificirati trajanje moždanog udara i svaki se slučaj može razmatrati na pojedinačnoj osnovi. Jedno je sigurno, treba učiniti sve da se tijelo zaštiti od moždanog udara zbog vrućine.

Prva pomoć za sunčanicu

Što učiniti kad znamo da je riječ o sunčanici? Prije svega, trebate zaštititi ozlijeđenu osobu od daljnjeg sunčevog svjetla, premjestiti je na hladno i zasjenjeno mjesto. Treba otkopčati ili skinuti odjeću, poprskati je vodom ili joj prekriti glavu hladnim i vlažnim oblozima. Preporučljivo je uzrokovati kretanje zraka oko ozlijeđene osobe, npr. ventiliranjem. Važna je hidratacija – pacijentu treba davati tekućinu, po mogućnosti vodu.

Temperatura se ne smije naglo mijenjati, kako ne bi došlo do toplinskog šoka – stoga se preporučuje pacijenta ne stavljati u vrlo hladnu vodu ili ga hladiti  kockicama leda. Stavite unesrećenog s uzdignutom glavom i gornjim dijelom trupa (dok je osoba pri svijesti) i cijelo vrijeme pratite njegovo stanje. Ako je osoba bez svijesti, ali diše i ima opipljiv puls, stavite je u siguran bočni položaj, nazovite hitnu pomoć i započnite pružanje prve pomoći. Međutim, u slučaju gubitka daha, bez opipljivog pulsa, odmah prijeđite na oživljavanje.

Ako je stanje ozlijeđene osobe stabilno i bilo je moguće smanjiti joj tjelesnu temperaturu, ostavite je da leži i pričekajte dolazak hitnog tima. Da biste smanjili neugodne učinke sunčanice, sljedećih nekoliko dana morate koristiti hladne obloge i izbjegavati sunce. Trebali biste posjetiti liječnika kad simptomi potraju ili kada se na koži pojave gnojni mjehurići.

Učinci i komplikacije toplinskog udara

Toplinski udar može dovesti do mnogih ozbiljnih komplikacija ili nuspojava. Pregrijavanje tijela može dovesti do:

• zatajenja bubrega;
• zatajenja pluća;
• ishemija i aritmije;
• opekline kože 1. i 2. stupnja;
• kome.

Imajte na umu da je toplotni udar opasan po život i može završiti smrću ako žrtva ne dobije pravodobno liječenje.

Prevencija  

1. Boravite na zasjenjenim mjestima tijekom najsvjetlijih sati (između 11.00 i 15.00),
2. Pijte puno vode kako biste nadoknadili nedostatak elektrolita,
3. Zaštitite glavu kapom svijetle boje,
4. Odjenite se prozračno, u svijetle, reflektirajuće materijale,
5. Na suncu boravite najviše 15-20 minuta,
6. Nosite sunčane naočale,
7. Ohladite tijelo prskajući ga vodom,
8. Izbjegavajte gazirana i energetska pića, kavu i alkohol.

Starije osobe posebno su izložene riziku od toplotnog udara, stoga bi po vrućem vremenu i u sparnim danima trebale izbjegavati zatvorene prostorije, ne ostajati dugo na suncu (jer to može predstavljati rizik od sunčanice) i održavati tijelo hladnim.

Simptomi toplotnog udara uključuju:

• brzi porast tjelesne temperature (može se popeti i do 43-44 ° C; na 42 ° C žrtva gubi svijest),
• zagušenja kože (za povećanje prijenosa topline),
• koža je suha, crvena i vruća (vlasište je posebno intenzivno crveno),
• pojavljuju se dezorijentacija i problemi s hodanjem,
• napadaji se mogu pojaviti zbog oticanja mozga,
• u ekstremnim slučajevima mogu se javiti poremećaji rada srca.   Dno obrasca

Što prvo učiniti?

1. Prije svega, potrebno je zaštititi ozlijeđenu osobu od daljnjih učinaka visoke temperature, tj. premjestiti je na hladno, zasjenjeno mjesto. Također joj možete otkopčati ili skinuti odjeću, poprskati je vodom ili prekriti tijelo mokrim hladnim oblozima. Preporučljivo je pokretati zrak oko ozlijeđene osobe, ventiliranjem, primjerice.
2. Držati glavu uzdignutim i gornji dio trupa (dok je u svijesti). Stalno pratiti stanje žrtve!
3. Kad je žrtva bez svijesti, ali diše i ima opipljiv puls, stavite je u siguran bočni položaj.

Ako je žrtva bez svijesti, ne diše i nema opipljivog pulsa, započnite akciju reanimacije!

• Kada je stanje ozlijeđene osobe stabilno, a temperatura tijela spuštena, ostavite je da leži i pričekajte dolazak hitne pomoći (koju ste, naravno, nazvali!)

U Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, jučer je održana proslava dodjele nagrada Kristalni svijet za najbolje fotografije na temu Priroda u doba corone i promovirana knjiga čakavske poezije Ča mõre mőre, autorice Nele Vrkljan…

Nakon dugih mjeseci zatvaranja i nedogađanja u kulturi šutjele su i muze. No, u ugodnoj atmosferi popularne zagrebačke Knjižnice Bogdana Ogrizovića sinoć su se ponovno oglasile kroz poeziju, fotografiju posvećenu prirodi i glazbu. Ondje je, naime, promovirana knjiga čakavske poezije intrigantnoga naslova Ča mõre mőre, zagrebačke pjesnikinje hvarskoga porijekla, Nele Vrkljan. Najboljim fotografijama s natječaja magazina DOM&VRT i portala lijepimojdom.com, koji je upriličen na temu Priroda u doba corone, dodijeljene su nagrade i uručune zahvale za promicanje baštine, očuvanje jezika i prirode.

Magazin za dizajn i kulturu stanovanja DOM&VRT, i portal lijepimojdom.com, početkom godine raspisali su natječaj za najbolju fotografiju na temu Priroda u doba corone, na koji se javilo više od trideset autora s ukupno oko 150 iznimnih fotografija. Žiri, u sastavu –  Boris Šimundić, novinar i politolog, Sonja Braut, novinarka, Ferdo Soprano, kustos i novinar, Marijan Grakalić, književnik, i Nera Karolina Barbarić, urednica magazina i portala, kao najbolje odabrali su sljedeće fotografije:

  – u kategoriji profesionalne fotografije Kristalni svijet dobila je fotografija Savica, autora Ognjena Karabegovića; 

– u kategoriji dokumentarne fotografije Kristalni svijet je dobila fotografija Ljetna nostalgija, autorice  Zrinke Zagorec;  

– u kategoriji amaterske fotografije Kristalni svijet odlazi na Hvar za fotografiju Bez naziva, autorice Jasenke Bosnić.

Kristalni svijet za najbolju amatersku fotografiju (desno) uručit ćemo Jasenki Bosnić u kolovozu na RudinArtu

Ognjen Karabegović, dobitnik Kristalnoga svijeta za najbolju profesionalnu fotografiju, rođen je u Banja Luci, gdje se i školovao. Fotografijom se bavi od gimnazijskih dana, dok njegovo ozbiljnije  bavljenje s profesionalnom, odnosno umjetničkom fotografijom počinje dolaskom u Fotoklub Zagreb, 2006. godine.

To je zapravo i početak njegova sudjelovanja na mnogim natječajima i izložbama, te na međunarodnim susretima, od kojih izdvajamo – Međunarodni  ”Photofestival” u New Yorku, Međunarodnu izložbu ulične fotografije u Skopju,  izložbu u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti  u Zagrebu itd.  Radove objavljuje u raznim stručnim i specijaliziranim časopisima i revijama, poput –  Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel magazin (Hrvatska), Riders Digest (Hrvatska). Ognjen Karabegović prisutan je  na većem broju domaćih i  inozemnih web portala za fotografiju, a radi kao stalni suradnik, fotoreporter, zagrebačke novinske fotoagencije HALOPIX, od 2011.  Do sada je priredio 8 samostalnih izložbi fotografija. 

Zrinka Zagorec, dobitnica Kristalnoga svijeta za dokumentarnu fotografiju,  studentica Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, smjer industrijski dizajn, na Natječaj je poslala pet izvrsnih dokumentarističkih i vrlo uspješnih te fotografski zrelih fotografija. Završila je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju, ali umjetnost je oduvijek prisutna u njenom životu. Pohađala je školu crtanja te glazbenu školu. Godine 2014. godine imala je samostalnu izložbu crteža, a crtanjem se nastavila baviti i nakon toga. Voli pjevati i bavi se pisanjem; više puta je sudjelovala na državnom Lidranu te raznim literarnim natječajima. Ne voli, kaže,  prolaznost, pa se odlučila baviti fotografijom kako bi mogla ovjekovječiti važne trenutke. Obožava putovati, a mir pronalazi kroz oko kamere u valovima Jadranskog mora te na svojoj terasi s pogledom na vrt u Prigorju. Nagrađena je njezina fotografija Ljetna nostalgija. 

Jasenka Bosnić, porijeklom iz Poljica na otoku Hvaru, dobitnica Kristalnoga svijeta za amatersku fotografiju, živi u Rudini kraj Staroga Grada. Članica je mandolinskoga sastava KUD iz Jelse, a osnivačica je i donedavna voditeljica Folklornoga društva Starogrojčica u Starom Gradu, u kojem i sama pleše. Organizatorica je ljetnih manifestacija u Rudini, koje se odvijaju pod nazivom Rudin art, gdje – ove godine po 20. put –  ugošćuje brojne eminentne umjetnike iz svijeta likovne umjetnosti, poezije, glazbe, stripa, skulpture…No, Jasenka Bosnić je i zaljubljenica u prirodu, koju strastveno dokumentira fotoaparatom. Bavi se i slikanjem, a motivi su joj uglavnom oni s njenih fotografija – dakle, priroda! Zagovornica je mediteranskoga načina života, u svom okruženju potiče očuvanje baštine i prirode, uzgajanje izvornih otočnih biljnih vrsta. Redovito sudjeluje u aktivnostima Festivala divljeg bilja, Festivala levande, Aroma festa, svega živoga što se tiče prirode…

Knjiga čakavske poezije, autorice Nele Vrkljan, zadivljujuće je toplo prihvaćena među publikom, premda su stihovi pisani hvarskim idiomom. Ima se to zahvaliti i izvrsnoj interpretaciji autorice te Nikole Kuzmičića, književnika i teologa, koji je kao uvodničar-recenzent u knjizi također čitao njezine stihove i knjigu predstavio na eksplicitan i duhovit način.

Nela Vrkljan nagrađivana je hrvatska pjesnikinja i autorica, sudionica brojnih pjesničkih tribina i susreta, a osim poezije na standardu i hvarskoj čakavštini, objavila je i više knjiga za djecu. Njezin poetski rad očituje se u pedantno, gotovo scenaristički građenim stihovima. U ovoj knjizi ona je progovorila jezikom nove čakavske poezije, pune onoga što bi Kundera nazvao nostalgičnom nostalgijom – ili žudnjom za nostalgijom, a stihovi su joj isprepleteni trima najvažnijim odrednicama gotovo cijele plejade otočnih autora: majkom, vjerom  i otokom.

 Početak njezine umjetnosti zapravo je dječja poezija. No, zahvaljujući svom iskričavom smislu za humor i samoironiju, okrenula se i čakavskoj poeziji, u kojoj je istisnula brojne  raznovrsne i duboke emocije, pospremivši  u stihove ono što u dječjoj literaturi nije dotakla –  a to je njezin ustvari nedovršeni ili do kraja neproživljeni život na otoku: premda više niti žudi niti otok osjeća na isti način, ona kroz poeziju osjeća i milost i nemilost toga života, ostavljenog u prošlosti.  Njeni stihovi na čakavskom zato posjeduju neobičnu slikovnost, koju vješto dalje razvija, pa joj pjesme pokazuju ljepotu i/ili emocije gotovo opipljivima, a njene se stilske figure duboko urezuju u pamćenje. I sama autorica za to kaže, parafrazirajući poznatu kinesku poslovicu: „Ako slika vrijedi tisuću riječi, pjesma tada vrijedi tisuće slika…“

Slojevito građena, knjiga poezije Ča mõre mőre Nele Vrkljan zapravo je definicija njene neiscrpne duboko intimne nostalgije, koja joj je poslužila kao plemeniti povod za poetsko izricanje lijepih i iskonskih osjećanja, Radosti, Ljubavi, Poštovanja, Divljenja. Ali i onih negativnih, Prijezira, Ljubomore, Škrtosti, Bola. Bez suvišnih detalja, nepotrebnih efekata, karikiranja, pjesnikinja je na sofisticari način, svojstven zrelim autorima, obradila anatomiju otoka Hvara – premda to za puni  doživljaj njezine poezije može biti bilo koji otok…

Oduševljena „intimnošću stihova“ Nele Vrkljan, slikarica Anita Krolo napravila je naslovnicu za knjigu. Kao samouka slikarica, Anita Krolo već više od 30 godina živi doslovce između izložbi i atraktivnih poslova, poput dizajniranja i oslikavanja tepiha, odnosno predmeta s oznakom izvornosti, poput hrvatskoga kišobrana, izrade slika za atraktivne kalendare eminentnih naručitelja.Itd. Osim toga, bavi se i oslikavanjem namještaja u chabby chic stilu. Do sada je imala više od sedamdeset samostalnih izložbi, od Beča, Amerike, Kuvajta,  do Ujedinjenih naroda. Česti motivi su joj – oni iz žive prirode: cvijeće, puno cvijeća, more i Dalmacija…  

No, ta mala velika proslava fotografije i poezije ne bi nas na takav način dirnula da cijeli ugođaj nije glazbeno oblikovao pjesnik i glazbenik, također hvarskoga porijekla,  Neven Dužević. Izniman kao pjesnik, izniman kao glazbenik…

Fotografije: Ognjen Karabegović, Vini Božiković i arhiv magazina DOM&VRT

Već drugi ugovor za Makedoniju, nakon rasprodanog prvog izdanja romana „Izdana“ u Srbiji, najavljuje da će u ovoj godini Kate Mitchell sa svojim romanima nastaviti osvajati nova tržišta. Iako je u Srbiji objavljen proljetos, u vrijeme kada su knjižare bile zatvorene zbog epidemije, roman „Izdana“ našao se među deset najprodavanijih naslova najvećeg srpskog nakladnika Laguna. Uspjeh „Izdane“ zapazili su i Makedonci i ubrzo zatražili prava na „Izdanu“, a zatim i na još jedan roman Kate Mitchell…

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Roman „Izdana od svih“ trinaesta je knjiga Kate Mijić, koja piše pod pseudonimom Kate Mitchell, a u Hrvatskoj je objavljena 2017. godine. Kate Mitchell piše ljubavne romane sa životnim temama, pa je u romanu „Izdana od svih“ glavna junakinja djevojka koja u lošoj vezi ostaje trudna i partner je nagovara na pobačaj. Ipak, ona odustaje od pobačaja i zadržava dijete, svjesna da to znači prekid veze. Kao mlada majka nastavlja život i ipak pronalazi novu šansu za posao i ljubav, no bivši partner vraća se i traži prava na dijete…

Kata Mijić je poznata konobarica u kafiću „Žbirac“ na Bačvicama, a u slobodno vrijeme piše romane koje objavljuje u tjednicima, mjesečnicima i knjigama. U Hrvatskoj njezine romane objavljuju dva nakladnika – zagrebačka Beletra i splitski Fragment. S Katom Mijić razgovarali smo o srpskom i makedonskom izdanju njezinih naslova, o njezinim očekivanjima i prijemu kod publike te o aktualnim ograničenjima zbog epidemije i njenoj inspiraciji za ljubavne romane.

Iz Makedonije stiže ugovor za već drugi Vaš naslov, nakon ”Izdane od svih”. Kako Vas je pronašao makedonski nakladnik? Koji će biti sljedeći roman koji će biti objavljen u Makedoniji?

*Da, i drugi ugovor je potpisan. Jako sam sretna zbog toga. Svaki čitatelj mi je izuzetno važan, a proboj na novo tržište kao da zaokružuje moju spisateljsku karijeru dugu više od dvadeset godina. Makedonski nakladnik obratio se nakladničkoj kući ”Laguna” u Srbiji, i kontakt mi je odmah proslijeđen. Vrlo brzo smo se dogovorili. Izričito su tražili pravo na objavu knjige ”Izdana od svih”, ali su ubrzo poslali ugovor za još jednu knjigu koja se zove ”Optužena za nevjeru”. Tako bi u Makedoniji do kraja ove godine trebala izići dva moja naslova.

U Srbiji je ”Izdana” objavljena prošle godine kod najvećeg srpskog nakladnika ”Laguna” i prodavala se unatoč tome što su knjižare bile zatvorene zbog epidemije. Jeste li očekivali da ćete osvojiti tržište u Srbiji kad ste 2009. objavili prvu knjigu  – ”Oteta ljepota”?  

* Kakva sam uop očekivanja mogla imati nakon objave prve knjige? Nikakva. Nisam osoba koja se zanosi nerealnim očekivanjima. Lijepo je kad se rad prepozna, kad dobijem uzvratnu informaciju o djelu koje je na tržištu, a najveća ljepota je u samom stvaranju. Knjiga za mene nije samo ”knjiga”, to je djelo u kojeg sam utkala cijelu svoju dušu i srce. Nada da će se nešto takvo prepoznati živi u svakom piscu. Ja sam doista imala sreću jer sam se približila svojim čitateljima, jer sam prepoznata, jer su moja djela među posuđivanijima u knjižnicama. Što se pisanja tiče, ja živim svoj san, jer sam postigla mnogo više nego što sam se usudila sanjati. ”Izdana” u Srbiji je dva puta bila na listama najčitanijih knjiga. Mislim da ne trebam reći koliko me je to iznenadilo.

S obzirom da mi je knjiga izašla u jeku epidemije, onemogućene su mi promocije i predstavljanje u medijima, pa se na taj način nisam mogla približiti publici. Bila je to prva knjiga na sasvim novom području. Očekivanja sam svela na minimum. Zašto bih se upravo ja istakla između stotinama knjiga? Ništa nisam očekivala, niti sam mogla očekivati. Ako se uzme u obzir situacija u kojoj smo se svi nalazili, mislila sam da će moja prva knjiga u Srbiji proći gotovo nezamijećeno, ali nije. Na moju sreću. To i dalje smatram čudom, s obzirom na nakladu koju je knjiga postigla. Samo nekoliko mjeseci nakon što je izišla, prvo izdanje je bilo gotovo rasprodano, tako da je ponovno išla u tisak. Uh, živim za predstavljanje publici koja je moju knjigu tako dobro primila. Nadam se da će to biti uskoro.

Kod nas su autorice ljubavnih romana još malobrojne, ali u Srbiji je mnogo više ljubavnih romana koje pišu njihovi domaći pisci. I na takvom je tržištu roman ”Izdana” izbio na vrh top-lista najprodavanijih. Kako su nakladnici u Srbiji objasnili taj fenomen?

*To doista jest svojevrstan fenomen. Kad mi je knjiga prvi put došla na listu najprodavanijih, urednik mi je rekao: ”Kato, izišla je nova top-lista na Laguninom sajtu, pa pogledajte. Nije lako dospeti na naše top liste. Nadam se da je ovo samo početak. Mislim da će ovo biti dobar uvod.” Mislim da su i oni sami bili zatečeni. Istina, u pitanju je najveća nakladnička kuća, ali ta kuća godišnje izbaci više od četiri stotine naslova. Naći se na listi najboljih, ipak je izuzetna čast. ”Izdana” me nije izdala, na svu sreću.  

U svojim romanima obrađujete suvremene teme. U romanu ”Izdana od svih” glavna junakinja se izbori za svoje dijete i za novu ljubav nakon traumatične veze s partnerom koji ju je nagovarao na pobačaj. U vrijeme kad u vezama i dalje dominira muškarac, mogu li ljubići djelovati na publiku tako da čitateljice u njima prepoznaju svoju sudbinu i nađu podršku i ohrabrenje?

*Moji ljubići nisu limunade, niti je u njima sve lijepo. Ja se doista trudim da u to svoje djelo utkam teme iz života, one teme koje nisu baš karakteristične za ljubiće, a u romanu ”Izdana od svih” tema je pobačaj. Zašto to ne bi bila tema? Koliko se žena našlo u situaciju u kakvoj se našla moja glavna junakinja? Na stotine tisuća, i uvijek će biti žena koje će prolaziti sudbinu moje glavne junakinje. U našim krajevima u vezi često dominira muškarac, ali ako je tako, onda žena iz te veze treba bježati. Prošla su vremena kada je muškarac bio bog u kući i žene su dokazale da su i te kako ravnopravne. Moja junakinja je napravila ono što bih i ja napravila, ono što bi svaka žena trebala napraviti. Izbor između djeteta i muškarca vrlo je lak i jednostavan. Ako te netko nagovara na pobačaj, na ubojstvo vlastitog djeteta, vašeg zajedničkog djeteta, što se od takvog muškarca može očekivati? Osobno, kroz život sam naučila, da sve ono što ne valja, treba maknuti iz svojeg života. ”Vjeruj djelima, a ne riječima“- to je moj moto i primjenjujem ga kroz život. Riječi se olako izgovaraju, a djela odaju stvarno stanje. Bijegom, moja je glavna junakinja dala priliku jednom novom životu, dala je priliku i sebi za novu ljubav. Teško je bilo porušiti sve one bedeme koje je imala oko sebe, ali ljubav čuda čini. I najjači bedemi padaju pred iskrenim emocijama.

Što se tiče prepoznavanja vlastite sudbine u knjigama, trebali ste samo vidjeti kakve sam poruke i reakcije dobivala kada je knjiga izišla. Kad ti netko ogoli dušu nakon što pročita knjigu, to je najveći mogući uspjeh što sam ga mogla doživjeti. Mnogo ih se prepoznalo u mojoj knjizi. Možda je upravo zbog toga i polučila uspjeh. Svaka je žena glavna junakinja u svojem životu. Na ništa manje od onog najboljeg ne smije pristati. Nismo rođene za mrvice, rođene smo za sve, ili za ništa. Ponekad je i ”ništa” bolje od zavaravanja same sebe, i uzaludne nade da će se netko promijeniti, jer se ljudi ne mijenjaju. Moja sreća ne ovisi ni o kome, osim o meni. Bila sama, ili ne, moj izbor je sreća. Sve ono što tu moju sreću ne čini većom i ne umnožava je, nije dostojno biti u mojem životu. I neće biti, to sam obećanje dala samoj sebi prije mnogo godina.

”Oteta ljepota” prošle je godine objavljena u drugom izdanju u Nakladi Fragment, što je oduševilo bookblogere. Kako je publika reagirala na reizdanje? Kako danas, nakon dva izdanja, doživljavate svoju prvu objavljenu knjigu?

*Publika je reagirala odlično. Mnoge čitateljice imaju više mojih knjiga od mene. ”Oteta ljepota” moja je prva i najdraža knjiga i ima posebno mjesto u mojem srcu. Kažu da se prve stvari najbolje pamte – prva knjiga, prvi poljubac, prvo dijete, prvi posao… Sve ono što je prvo je posebno, jer je obilježilo nešto novo, jer je taj prvi korak odredio tijek cijele budućnosti. Ta prva knjiga je na tržište dovela Kate Mitchell, i ta ista Kate još i danas piše pod tim pseudonimom. Nekako, volim taj svoj pseudonim. Iako je dio mene, to je drugi svijet, onaj u kojem je Kata Mijić samo povremeno. Odvojila sam neodvojivo, odvojila sam sve ono što Kate Mitchell jest  od jednostavnosti života Kate Mijić. I tako, dvije Kate žive u idiličnoj harmoniji, međusobno se nadopunjuju.

Za vrijeme lockdowna nisu radili kafići, i imali ste dugi , neplanirani godišnji odmor. Jeste li razmišljali o temama novih ljubavnih romana? Može li lockdown i ograničenje kretanja za vrijeme epidemije biti inspiracija za ljubavni roman?

*Da, imala sam tri mjeseca neplaniranog godišnjeg odmora. Razmišljala sam o temama za knjige, za ljubavne romane, ali te teme nikako nisu povezane sa lockdownom. Ako nam se kretanje ograničeno, ograničeni su i ljudi s kojima se možemo viđati. Prije bih rekla da je lockdown razbio mnoge snove, nego što je poslužio kao inspiracija. Svi smo mi svjesni stvarnosti, ali i činjenice da je obiteljsko nasilje poraslo za to vrijeme. Lako je meni bilo cijelo to vrijeme, ja nisam morala biti zatvorena s nasilnikom, niti sam morala biti svoja sjena da ne bih toga nasilnika razljutila. Živim sama, imam svoje hobije i sama raspolažem svojim slobodnim vremenom onako kako ja želim, a ne kako želi netko drugi. Nije virus bio jedino zlo lockdowna, nikako nije. Ipak, sigurna sam da postoje i situacije koje su vrijedne da budu tema nove knjige. Ljubav za vrijeme lockdowna? (haha) Imali su vremena da se upoznaju… – tako bih nekako opisala novu ljubav u čudnoj situaciji…

 U situaciji kada je Zapad za sebe rezervirao “svoja” cjepiva, svojatajući i ona iz odbjegle Velike Britanije, a sposobnost Rusije da se ozbiljno natječe u “utrci cjepivima” na svjetskom tržištu ograničena, Kina, domovina Covida-19,  postavila se kao “spasitelj svijeta”. A na marginama utrke za spasonosnim bočicama upravo se događa zdravstveni imperijalizam i nova podjela geopolitičkih utjecaja…

Piše: Nera Karolina Barbarić

 Sada već drevna 2020. godina  podsjetila nas je na također burno ljeto 1853., kada je admiral Matthew Perry eskadrilom brodova uplovio u tokijsku luku prisiljavajući šogune da pristanu na trgovinski odnos između Japana i SAD-a. Po nalogu 13. američkog predsjednika,  Millarda Fillmorea, komodor Perry imao je odobrenje  da – ukoliko na to ne pristanu – topovima s brodova uništi grad. Pedeset godina poslije, univerzalno je usvojen termin koji definira želju za geopolitičkim širenjem velikih sila, a do nas je stigao s višestrukim značenjem kao – imperijalizam. I, nažalost, nikada nije „izašao iz mode“. Samo što, umjesto topovnjača, danas postoje sofisticiraniji alati uvjeravanja. Poput sirovina. Ili – cjepiva… 

Punih 170 godina nakon Perryjeve spektakularne racije, 30. prosinca 2020., točno u 05.44 sati ujutro, na ankarski aerodrom Esenboğa sletio je iz Pekinga Boeing 777, avion kompanije Turkish Airlines, noseći 3 milijuna cjepiva protiv Covid-19  –  prvu rundu od ugovorenih 53 milijuna,  proizvedenih u kineskoj  tvrtki Sinovac Biotech. No, ta su cjepiva zapravo bila  – topovi za Ujgure. Kada je avion koji je nosio prvu seriju doza cjepiva iz Pekinga sletio u Ankaru, neki turski mediji otkrili su da je pošiljka cjepiva danima zaustavljana na carini u Pekingu. I to je objasnilo što stoji iza odgađanja datuma isporuke, koji je za 11. prosinca bio odredio turski ministar zdravstva Fahrettin Koca. Kineska vlada vršila je, naime,  pritisak na Ankaru da ratificira ugovor iz 2017. godine o izručenju 50 000 „terorističkih“ Ujgura, sklonjenih u Turskoj, ili – neće dobiti cjepivo. Jednostavno. Prema onome što je procurilo u javnost, isporuka narudžbe od 53 milijuna doza cjepiva po povoljnoj cijeni (što su Turci pak ishodili zatežući s Ujgurima sa svoje strane!) – bila je kompenzacija za “zločeste” Ujgure.

Kineska trgovina Ujgurima

Nije nepoznato da Peking ima dugu povijest komercijalnih odnosa povezanih s određenim političkim ciljevima. Do prije  nekoliko godina Ujguri su u Turskoj uživali zaštitu. Ali, otkad je Turska uspostavila veće gospodarsko-trgovinske veze s Kinom, njihov se status naglo promijenio. Između dviju zemalja prevladavali su politički i ekonomski interesi. Ankara se stoga obratila Pekingu i obećala svoju pomoć u uhićenju ili ispitivanju Ujgura. No budući da su potonji muslimani, turski čelnik pažljiv je u protjerivanju ove etničke skupine. Ne vraća izravno Ujgure u Kinu, ali ih se rješava šaljući ih u treće zemlje poput Tadžikistana, gdje je izručenje manje teško i gdje nema skrupula o vraćanju u Kinu. Na taj način zadovoljava Peking i maže oči turskoj muslimanskoj zajednici kod kuće. Do 30. prosinca 2020. između Ankare i Pekinga postojao je samo prešutni sporazum o tom načinu izručivanja Ujgura.

 Human Rights Watcha procjenjuje da je više od milijun ljudi zatočeno u kineskim logorima, gdje se provode programi preodgajanja,  zabranjuje vjerska i kulturna praksa, šalje na prisilni rad i vrši masovni nadzor te prisilna sterilizacija žena. Sporazumom je Peking izvršio ekonomski pritisak na Tursku,  a Erdoğan, koji je 2009. proglasio kinesku praksu progona Ujgura genocidnom, sada je prisiljen uz kinesku pomoć izvlačiti gospodarstvo. To i čini u savezu s ultranacionalistima, a u vanjskoj politici s euroazistima, koji zagovaraju izlazak iz NATO-a i gledaju prema Srednjoj i Istočnoj Aziji, zagovaraju zbližavanje s Rusijom i vide kineski sustav kao model koji treba usvojiti. Erdoğana podržava i stranka Vatan Partisi (Domovinska stranka), s dr. Doğuom Perinçekom na čelu, koji tvrdi da je oslanjanje na Kinu ispravno i da se 50 000 Ujgura s prebivalištem u Turskoj mora vratiti u Kinu. Perinçek također tvrdi da se Ujguri u kampovima u Kini uopće ne potiskuju, nego samo malo preodgajaju. 

Svi krugovi ekstremne desnice, ekstremnog nacionalizma, ekstremnog lijevog kemalizma, euroazista, svega ekstremnog, sada – u eri imperijalističkih cjepiva – u bliskom su savezu s Erdoğanom. U ovoj je povijesnoj fazi Turska uz Kinu, Rusiju i Iran. Ne zaboravimo, još donedavno bila je uz  NATO  i Europu. 

Ankara je posve otvorila vrata Kini i već je dobila 3,6 milijardi dolara kredita od Industrijske i komercijalne banke Pekinga za ulaganja u energetski i transportni sektor. Kina i Turska djeluju suglasno i u osvajanju  mediteranskih luka. Turska ekspanzija na Mediteran započela je već prije povećanjem ulaganja u lučku infrastrukturu, pa je Anadolski koridor zapravo postao novi put svile: 4. prosinca 2020., dok su se pakirale bočice cjepiva Sinovac u Pekingu, prvi je teretni vlak krenuo iz Istanbula do kineskog sjeverozapadnog grada Xi’ana. Putovao je 8.693 kilometara s 42 kontejnera koji su prevozili robu vrijednu oko 10,4 milijuna juana (oko 1,59 milijuna dolara). Taj zvižduk lokomotive na putu Marka Pola bila je spektakularna najava početka „jednog divnog prijateljstva“  između Turske i Kine. 

Utrka u cjepivima i tobožnje spašavanje svijeta

U situaciji kada je Zapad za sebe rezervirao “svoja” cjepiva, svojatajući i ona iz odbjegle Velike Britanije – AstraZenecina, a sposobnost Rusije da se ozbiljno natječe u “utrci cjepivima” na svjetskom tržištu ograničena, Kina se postavila kao “spasitelj svijeta”. Međutim,  domovina covida na ovom putu ima mnogo teškoća. Ni njima u proizvodnji cjepiva ne cvjetaju ruže. Stoga je Kina, nakon  odobrenja britanskog regulatornog tijela za cjepivo Pfizer-BioNTech u Ujedinjenom Kraljevstvu,  2. prosinca prošle godine,  žestoko napala Pfizerovo cjepivo navodeći proizvoljne razloge samo kako bi dobila na vremenu, jer – kineske službene zdravstvene vlasti odobrile su prvo cjepivo protiv Covid-19  tek u noći između 30. i 31. prosinca 2020. Točnije  – nakon što je Boeing 777 već bio sletio u Ankari. Cjepivo je razvio Sinopharm, državna farmaceutska tvrtka, a prema dostupnim (ograničenim) informacijama pokazalo bi 79-postotnu učinkovitost, mnogo nižu od prvih cjepiva odobrenih na Zapadu, onih što su razvili Pfizer-BioNTech i Moderna, ali premašujući standarde koje zahtijeva Svjetska zdravstvena organizacija (zahtijevala je više od 50 posto učinkovitosti).

No, zašto Kinezi zapravo žure? Ukratko – da ne zakasne na podjelu plijena u raznim dijelovima svijeta gdje se upravo tijekom posljednjih godinu dana dijele nove političke i geopolitičke karte. Stoga ćemo zasigurno i dalje svjedočiti replikama onoga što se dogodilo u brazilskoj zračnoj luci São Paulo-Guarulhos, gdje je guverner države São Paulo, João Doria, također dočekao kineski cargo zrakoplov, koji je dovezao toliko važan teret da su ga vlasti brzo iskrcale iz kokpita zrakoplova i prenijele na tajno mjesto. Ali, teret te veličine teško je mogao pobjeći znatiželjnim pogledima. Budući da se u Boeingu nalazila serija rashladnih spremnika sa 120 tisuća doza CoronaVaca, prve serije od 6 milijuna ugovorenih doza cjepiva, saznao je to i časopis The Lancet Infectious Diseases, svojevrsna Biblija svjetskog istraživanja droga. Dalje više ništa nije moglo ostati tajnom. Pa ni činjenica da su te bočice ovaj put topovi za Jaira Messiasa Bolsonara. 

Naime, João Doria, 63-godišnji potomak utjecajne obitelji porijeklom iz Genove, svojim križarskim ratom protiv pobačaja i dekriminalizacije droga, želi izazvati Bolsonara 2022. godine, a jedno od oružja bit će – kineski CoronaVac, koji će se suprotstaviti AstraZeneci, što ju  je Bolsonaro, u početku poričući, a potom – suočen s nacionalnim pomorom od koronavirusa – odabrao za masovno cijepljenje.

Utrkivanje s vremenom ili grabež

 U jesen prošle godine špijunskim su i medijskim kanalima potaknute brojne teorije zavjere, obmanjujući javnost o učincima cjepiva – opet da bi se dobilo na vremenu. Utrka cjepivima podsjetila je na doba hladnoga rata, samo što su ovaj put u pitanju ljudski životi.  Zbog  cjepiva protiv Covida-19  natječu se države,  farmaceutske tvrtke, istraživački centri, pa čak i obavještajne agencije.  Međutim, tempo utrke u cijepljenju nabila je Rusija, cjepivom “Sputnik V”, što ga je razvio Centar Gamaleya u Sankt Peterburgu. Već 5. prosinca prošle godine započelo je cijepljenje stanovništva na dobrovoljnoj osnovi i besplatno, u 70 klinika u Moskvi i okolici. Prvi primatelji bili su liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici i učitelji, kategorije koje se smatraju “rizičnim” zbog izloženosti.

 Što je bio cilj njihove žurbe? To što je Mossad oko bacio na kinesko cjepivo! U Izraelu je cijepljenje u bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama trebalo započeti 27. prosinca.  Već 9. prosinca u zračnoj luci Ben Gurion u Tel Avivu ceremonijalno je pozdravljen dolazak prve pošiljke od 100 000 Pfizerova cjepiva koju je kupila izraelska vlada. Sam premijer Benjamin Netanyahu  prisustvovao je iskrcavanju. Datum 27. prosinca za početak cijepljenja izabran je kako bi se pričekalo dopuštenje  američke Uprave za hranu i lijekove (FDA) za upotrebu cjepiva. U međuvremenu, Mossad je planirao donijeti doze jednog od četiri kineska cjepiva u Izrael kako bi ga proučio…  

U Kini su cjepiva stvar države i nadgledaju ih obavještajne službe. Zbog trenutno malog broja slučajeva coronavirusa u Kini, kineski proizvođači cjepiva provode testove u 16 drugih zemalja. Četiri glavna proizvođača koja se međusobno natječu su CanSino, sa sjedištem u Tianjinu, Wuhanov CNBG (epicentar pandemije), pekinški Sinovac i Anhuijev ZFLongkema. Ujedinjeni Arapski Emirati s Wuhanom  namjeravaju proizvesti do 100 milijuna doza do sredine 2021. godine.  

Izgubljeno povjerenje Zapadnog Balkana

Kašnjenja u isporukama, nepridržavanje dogovora, čekanje konačnih odobrenja – sve to prati najveću svjetsku kampanju cijepljenja ikad. A dok su u SAD-u, suočene s pritiskom trampističke politike i javnim izjavama o navodno vrlo brzom dolasku dostupnog cjepiva,  9 farmaceutskih tvrtki tražile da se sve poduzme u skladu sa znanošću, a ne politikom, na periferiji Europske unije pojavilo se – pravo iznenađenje: Beograd. Srbija je odjednom upala u oči geopolitičarima jer se na brzinu našla na drugom mjestu u Europi po broju primijenjenih doza na 100 stanovnika, iza Velike Britanije. U Srbiji se daje nekoliko cjepiva: Pfizer, ruski Sputnik V, ali prije svega kineski Sinopharm. Do danas je to najslikovitiji prikaz kako cjepivo može i hoće li postati geopolitičko oružje. A  riječ je o sljedećem: Srbija je prva europska zemlja koja je kupila kinesko cjepivo Sinopharm, riskirajući učinkovitost. No,  pokazala je istodobno dobru organizaciju: cijepljen je velik broj ljudi, pa i mladih, a procjenjuje se da tamošnje klinike cijepe oko 35 000 ljudi na dan. Mnogi objašnjavaju takvu logistiku iskustvima  iz Jugoslavije tijekom epidemije malih boginja 1972. Inače vrlo trusan srpski zdravstveni sustav, „prepisao“ je iskustvo iz tih godina i ponovno uključio vanjsku politiku Beograda, koja se proteklog desetljeća lelujala između Istoka i Zapada. Cijepljenje premijerke Ane Brnabić odvijalo se američkim serumom Pfizer; čelnik socijalista i predsjednik parlamenta Ivica Dačić uvjeravao je u savezništvo s Rusijom ubrizgavanjem doze Sputnika V. Konačno, predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da će odabrati kinesko cjepivo Sinopharm, kako bi pokazao da se Srbija sve više orijentira na Istok.

Suptilna veza Beograda i Pekinga rezultat je intenzivne političke suradnje koja se s početkom pandemije proširila i u geopolitičkom smislu. I to ne samo na štetu EU-a, već i Rusije, koja ima manje resurse za pomoć svom povijesnom savezniku. Kina tako ispunjava cjepivima – i drugom zdravstvenom pomoći ! – prazninu koju je na Balkanu ostavila EU. Beogradu je isporučeno samo nekoliko tisuća doza cjepiva Pfizer. “Napravili su vrlo skupe čamce za spašavanje, a oni koji nisu bogati, a mali su, poput zemalja Zapadnog Balkana, osuđeni su da potonu s Titanicom”, izjavio je Aleksandar Vučić neki dan uspoređujući distribuciju cjepiva s potonućem slavnog broda. Premda, Srbija riskira zbog  intenziviranja suradnje s Kinom. Zapravo je teško zamisliti da će nova američka administracija to prihvatiti jer su još svježe diplomatske rane zadobivene u borbi s Kinom u posljednje četiri godine. Rizik je i odnos s EU, kojoj se Srbija posljednjih mjeseci dodvorava gurajući se kao žrtva europskih  politika.  

Cjepivo koje je posvadilo Europu

Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen motivirala je svojim izjavama oklijevanje Europe prema ruskom cjepivu, ponajviše pitanjem može li Rusija isporučiti dovoljno Sputnika V ako nema dovoljno ni za svoje stanovništvo. Izjavila je to unatoč objavi ” The Lancet ” i Instituta  Spallanzani u Rimu koji su pružili pozitivne kritike o Sputniku. Kašnjenjem proizvodnje AstraZenece (koje Europska komisija smatra svojim, premda je britansko!) i Pfizera, europskih glavnih cjepiva, Europa posljednjih dana ostavlja mjesta za Sputnjik V, pa se  geopolitička poluga opet našla u rukama Putina. U novije vrijeme Sputnik V prihvatio je i mađarski premijer Viktor Orban, koji je zbog prepirki oko cjepiva prekjučer napustio europske pučane.  Blagoslov ruskom cjepivu dala je posredno i njemačka kancelarka AngelaMerkel, rekavši da se neće cijepiti AstraZenecom. Nijemci već tjednima nastoje ubrzati dolazak Rusa u europski postupak autorizacije, nadajući se pozitivnom ishodu. Berlin je čak predvidio mogućnost lokalne proizvodnje Sputnika V, perspektive koja će Njemačku učiniti europskim proizvodnim i distribucijskim čvorištem. Nismo zaboravili da su Nijemci još prije manje od mjesec dana Sputnik ismijavali…  

Ovo su očigledno dani  otvaranja i drugih europskih metropola, počevši od Pariza. Sputnik V može se distribuirati u Francuskoj ako odgovara “znanstvenim standardima” i “europskim potrebama”.  Doček ruskog cjepiva u Madridu bio je još topliji.  Slučaj “Navalny” ne smatra se više kočnicom suradnje s Moskvom u vezi sa cjepivima i u borbi protiv pandemije. Oružje međunarodne diplomacije  u ratu cjepivima suočeno je s “golemim gospodarskim projektima poput plinovoda Sjeverni tok 2, u koji je uključeno pet europskih skupina”. Taj projekt pokušao je opstruirati Emmanuel Macron kako bi francuski Sanofi dobio na vremenu u proizvodnji svoga cjepiva. Međutim, njemačka je kancelarka na brzinu ušutkala Macrona jer je Njemačka, službeno,  jedina zemlja EU koja ima izravan kontakt s timom Sputnika. Ruski serum već se probio do različitih dijelova svijeta, prije svega zahvaljujući mnogo nižoj cijeni od cjepiva koja proizvode BioNTech / Pfizer i Moderna. Prema timu Sputnika, lijek se prodaje za manje od 10 dolara po dozi, što je i dalje više od cjepiva AstraZeneca (između 4 i 5 dolara po dozi). Vrijedi napomenuti da Europska komisija izlike u kašnjenju s nabavkom cjepiva pripisuje upravo – cijeni.  “U vrlo bliskoj budućnosti želimo početi proizvoditi u drugim zemljama kako bismo udovoljili rastućoj potražnji u sve većem broju zemalja”, kaže glasnogovornik Kremlja, Dmitri Peskov, za ruski Tass. Ruski fond Rdif ima već ugovore o proizvodnji s nekoliko zemalja izvan Rusije, uključujući Kinu, Indiju, Koreju i Brazil. “Sputnjik ćemo proizvoditi i u Kazahstanu, a razvijat ćemo ga u Bjelorusiji, Turskoj, a možda i u Iranu”.  

Unatoč strateškoj važnosti balkanske regije, Washington i Bruxelles su u odlučujućem trenutku sramotno zanemarili staru Europu. EU je, istina, osigurala 70 milijuna eura za kupnju cjepiva za šest balkanskih zemalja kandidata za ulazak u Uniju (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, Albanija),  ali ništa od toga nisu dobile.  S obzirom na situaciju, susjedne zemlje žele slijediti srpski primjer i okrenuti se Rusiji i Kini. U međuvremenu je Srbija obećala donacije cjepiva Kosovu i Bosni i Hercegovini, a nešto je već dala Sjevernoj Makedoniji. Beograd je uvijek održavao bliske odnose s Moskvom i Pekingom paralelno s procesom pristupanja EU, uznemirujući Washington i Bruxelles. Srpski geopolitički pristup dobiva na snazi ​​među balkanskim državama koje su imale povjerenja u pomoć EU. Za te vlade odabir zapadnih cjepiva također je bio način da pokažu na kojoj su strani. U početku su u potpunosti ignorirale Rusiju i Kinu. Ali, sada si ne mogu javnosti objasniti svađe u Bruxellesu i objesne korporativne odluke  Pfizera, Moderne i i AstraZenece.

Osim Srbije, i Mađarska koristi ruska i kineska cjepiva. Ako EU nije uspjela poslati čak ni simbolične doze državama kandidatkinjama za članstvo, kako to protumačiti? Zemlje Zapadnog Balkana (što je politički sinonim za bivšu Jugoslaviju) nisu očekivale da će dobiti cjepivo istodobno s 27 država članica Unije, ali nadale su se barem solidarnosti. I još: povijesno nepovjerenje Albanaca prema autoritarnim režimima Rusije i Kine jače je od razočaranja prema Zapadnoj Europi. Međutim, razgovarajući za Financial Times, Edi Rama, premijer Albanije,  rekao je kako je razočaran što njegova zemlja nije primila ni tu šačicu simboličnih doza cjepiva od EU. Albanija je, naime, cijepljenje zdravstvenih radnika  započela sa serijom od 970 doza cjepiva Pfizer / BioNTech, koje joj je donirala anonimna europska zemlja (govori se da je to učinjeno uz pomoć  Srbije!). 

 Cjepivo i pipanje ratnih ožiljaka

Dodavanje cjepiva Srbiji i drugim balkanskim zemljama koje je EU “napustila” važna je geopolitička pobjeda za Kinu, jer će se morati suočiti s europskim kinesko-skepticizmom i američkim neprijateljstvom, čak i s novim predsjednikom Bidenom. Posljednjih je godina Kina usmjerila ulaganja na Zapadni Balkan, uključujući željezničku vezu između Beograda i Budimpešte u Mađarskoj. Unatoč strateškoj važnosti balkanskih država, Washington i Bruxelles su ih zanemarili u odlučujućem trenutku, skidajući kraste s rana zadobivenih u nedavnoh povijesti. Natjecanje u najkompliciranijoj regiji u Europi, rastrganoj etničkim ratovima koji su ostavili politički krajolik od nacija – država, malih, siromašnih, ne previše povezanih i teških za integriranje. Toliko teških da ih i prosječni filmski uradak poput Dare iz Jasenovca (koji je također upotrijebljen u geopolitičke svrhe) može uznemiriti više od krucijalnog pitanja cjepiva i zdravlja nacija. Nedavni komentar srbijanskog predsjednika Vučića stoga je vrlo indikativan: „Ljudi u EU su dobri ljudi, ali srećom imao sam dovoljno iskustva i znanja da pretpostavim da će to dogoditi. Ovo je rat za živote ljudi, ali i za budućnost svake zemlje Zapadnog Balkana ”.

Velika iluzija tržišta i korištenje krhih naroda  

Tržišta je, nema dvojbe, oduševio drugi val zaraza. Cjepiva su odjednom  postala strateškom imovinom. Poput ratnog oružja, sofisticiranijih radarskih sustava, ili poput cyber rata. Kao što se može zamisliti, nije to samo pitanje legitimne komercijalne konkurencije tvrtki.Još prije deset godina izvještaj Instituta Eurispes govorio je o ‘zdravstvenom imperijalizmu’, budući da je 12  najboljih farmaceutskih tvrtki na svijetu tada bilo koncentrirano u nekoliko zemalja: diljem Sjedinjenih Država, a slijedile su ih Rusija, Indija, Kanada, Izrael i Kina. Živi živcati oligopolitički pool, sposoban voditi i uvjetovati zdravlje milijuna pojedinaca… 

Novo globalno oružje oštri se, dakle, u pozadini politike i u laboratorijima farmaceutske industrije. Jer tko nudi i primijeni cjepivo, stječe i osvaja moć i utjecaj. Kina je to razumjela od samoga početka. Prema studiji tvrtke Airfinityja, bogate zemlje u kojima živi 14% svjetske populacije već su kupile 53% svih najperspektivnijih cjepiva na tržištu. Suprotno tome, 67 zemalja s niskim i srednjim i niskim prihodima, poput Kenije, Mijanmara, Nigerije, Alžira, Pakistana i Ukrajine, prijeti opasnosti da ostanu bez svega. I ovdje Kina, ali i Rusija, nude i ponudit će svoj CoronaVac, odnosno Sputnik V.

Kina se posebno želi etablirati na svjetskoj sceni kao velika tehnološka sila, ali i kao nezamjenjivi trgovinski partner. Utrka koja, prema Focsivu, Međunarodnoj dobrovoljnoj službi Saveza kršćanskih organizacija, nije posve strana širenju pandemije, može prouzročiti ” grabež“. No, budući da pecunia non olet  (novac ne smrdi) – cjepivo danas vrijedi jednako kao sirovine.  Kako su do nafta i ugljikovodici mogli uvjetovati ekonomski život neke zemlje, u bliskoj će budućnosti oni koji upravljaju i otvaraju slavine za cjepivo osvojiti pozicije snage i prednosti. U ovoj čupavoj  dobrotvornoj akciji u kojoj su Kinezi i Rusi (ali ne samo oni) spremni ponuditi svoje cjepivo manje sretnim zemljama po konkurentnim cijenama, isprepliće se jedan od manje plemenitih aspekata: testiranja na narodima koji su smatrani politički krhkijima eksperimentiraju se učinci novih otkrića. John Le Carré (koji je jadan umro 12. prosinca 2020.) opisao je s bolesnom točnošću u svom djelu The Constant Gardener povijest cjepiva protiv tuberkuloze testiranog u Keniji na bespomoćnoj populaciji.  Znanstveni podaci o kineskim ili ruskim cjepivima vjerojatno nisu lažni – kažu stručnjaci, ali način da ih se objavi  – jest. Evo primjera: da bi potvrdila vjerodostojnost svoga cjepiva, web stranica Sinovac Biotech objašnjava kako je podružnica Sinovac Life Sciences  “započela razvoj neaktivnog cjepiva protiv Covid-19 (nazvanog CoronaVac) 28. siječnja 2020”. Što posredno sugerira da su, samo nekoliko tjedana nakon globalnog širenja virusa, Kinezi već razvili recept za cjepivo.  

Ukratko,  diplomacija cjepiva je nova  geopolitička strategija. Sukob između EU Komisije i država članica s najvišim rukovodstvima farmaceutskih multinacionalki prešao je granice pristojnosti. Još donedavno to nismo mogli zamisliti. Kina je opet stavila nogu u vrata trgovini cjepivom jer ne želi zaostajati za globalnim konkurentima u utrci koja se zadnjih tjedan čini više geopolitičkom i financijskom nego javnozdravstvenom.

Ovo naprosto nije 2021. godina koju su Europljani očekivali. Što je pošlo po zlu? Čija je krivnja? Griješe li dobavljači cjepiva, nacionalne vlade ili europski dužnosnici u Bruxellesu? Istina je, kao što se često događa, kombinacija nekoliko čimbenika, od cijene cjepiva, koju EU spočitava proizvođačima, do toga da je započeo imperijalistički grabež sa svih strana; nekoć velike sile sebe opet vide kao vladare svijeta. Samo ovaj put za globalnu nadmoć trguju bočicama cjepiva.

Stara močvara, novi krokodili.

Foto: arhiv magazina Svijet i web izvori