Kategorija: PROMOCIJE

Što znači empatija i razvijena emocionalna inteligencija u suradnji s ljudima i koliko je ona važna u dobrom i pravilnom vođenju timova i kompanija? Koje osobine treba imati dobar menadžer i na koji ih način može steći? Zašto je neophodno razlikovati samopouzdanje od samosvijesti – na ova i druga pitanja odgovor daje Mirta Fraisman Čobanov u svojoj knjizi „Kako voditi sebe i druge“…  

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Ljudi su jedan od najvažnijih resursa svake kompanije, pogotovo u razdoblju kontinuiranih promjena i sve većih izazova. Zbog toga se uspješno vođenje danas prepoznaje po postignutim rezultatima i zadovoljstvu tima, tumači Mirta Fraisman Čobanov u svojoj knjizi „Kako voditi sebe i druge“, objavljenoj u izdanju Beletre i namijenjenoj srednjem i visokom menadžmentu, ali i poduzetnicima te  ambicioznim studentima. Mirta Fraisman Čobanov u knjizi opisuje svoj program za razvoj emocionalne inteligencije menadžera, nazvan  New Code Leadership, a obuhvaća četiri osnove emocionalne inteligencije – razvoj samosvijesti, upravljanje sobom, razvoj svijesti o drugima te menadžerske vještine i upravljanje grupama i timovima.

„Osobno dijelim pristup, energiju i brojne zaključke ove knjige“, napisao je u svojoj recenziji knjige prof. dr. Velimir Srića, sveučilišni profesor i poslovni konzultant na području menadžmenta, leadershipa i informacijskih tehnologija: „Radi se o tekstu koji svakako valja čitati i iz njega saznati kako svatko može postati bolji vođa i promijeniti ne samo svoj profesionalni položaj, već i svoj osobni život.“

Mirta Fraisman Čobanov završila je studij ekonomije u Zagrebu, a usavršavala se u Velikoj Britaniji, SAD-u i Njemačkoj. Vodi Partus Akademiju i bavi se edukacijom menadžera, a njezinim je programom razvoja emocionalne inteligencije dosad obuhvaćeno više stotina menadžera. Knjigu preporučuje i menadžerica Ana Fostač Krilčić, koja ju je ocijenila na sljedeći način: „Preduvjet za vođenje drugih je razvoj svijesti o sebi, svojim radnjama i postupcima. Tek nakon tih spoznaja možemo razviti svijest o drugima i voditi druge.“ Dočim Ljubica Uvodić-Vranić, psihologinja, voditeljica Udruge Petkom u pet i spisateljica ističe:„Genijalni autor sintagme emocionalna inteligencija spojio je dvije važne ljudske poluge – inteligenciju i emocije. Ovaj priručnik ih spaja s ekonomskim znanjima.“ Mladi psiholog Ivica Bagarić u svom je prikazu knjige napisao: „Uzevši u obzir sva dostupna znanja, ali i kompetitivnost koja sve više uzima maha u poslovnom okruženju, autorica, Mirta Fraisman Čobanov, prepoznaje trenutak i potrebu da se poslovna edukacija podigne na višu razinu, onu na kojoj će se stresom moći upravljati, na kojoj će se sukobi i nesporazumi smanjiti, a zadovoljstvo sobom i obavljenim poslom povećati.“

 

Sama Mirta Fraisman Čobanov odgovorila nam je pak na neka važna pitanja o empatiji i emocionalnoj inteligenciji u poslu, o samosvijesti i osobnom razvoju menadžera te o razlozima objavljivanja knjige „Kako voditi sebe i druge“ te prijevodu na engleski…

U svojoj knjizi „Kako voditi sebe i druge“ predstavili ste metodologiju New Code Leadership, koju ste razvijali kroz edukacije menadžera od 2012. do 2020. godine. Zašto ste nakon dugogodišnjeg bavljenja edukacijom odlučili napisati knjigu?

• Dugo vremena sam željela na jednom mjestu obuhvatiti sva znanja i iskustva koja sam godinama stjecala kroz rad u ulozi psihoterapeuta i coacha. Međutim,  zbog velikog opsega posla, nikako nisam uspjela pronaći vrijeme za ostvarenje toga cilja. Moja namjera je bila na jednom mjestu sistematizirati sve tehnike koje koristim u svome radu, a  znanja koja posjedujem učiniti dostupnima  širem krugu ljudi. Posljednje dvije godine počela sam intenzivnije raditi na tome, a uz malo usporeniji radni tempo koji je došao s lockdownom i koronom pojavila se prilika za dovršenje rada na knjizi.

Svijest o sebi temeljni je pojam na kojem počiva dobro vođenje i Vaša metodologija. U knjizi navodite kako nisku samosvijest imaju i osobe s preniskim mišljenjem o sebi, ali i osobe koje same sebe precjenjuju. Kako možemo ojačati svoju samosvijest i koji nam alati u tome mogu pomoći?

• Ljudi često miješaju samosvijest sa samopouzdanjem, pa znaju reći kako osoba koja za sebe smatra da je dobra u nečemu, a za što postoje objektivni pokazatelji da ipak nije, ima visoku razinu samosvijesti. Istina je zapravo kako navedena osoba ima visoko samopouzdanje, ali je njena razina samosvijesti niska, jednako kao i kod osobe koja je dobra u obavljanju određenih poslova,  ali nije svjesna svojih kvaliteta. Razvoj samosvijesti je prvi od četiri koraka razvoja naše emocionalne inteligencije. Imati razvijenu svijest o sebi znači vidjeti sebe onako kako vas opisuju ljudi koji vas dobro poznaju i koji imaju kvalitetnu mogućnost procjene. Samosvijest pretpostavlja svijest o vlastitim snagama i slabostima, kao i kreiranje jasne vizije života kakvog želite živjeti. Kako bismo je jačali, trebamo preispitati i osvijestiti naše snage i slabosti, odrediti osobnu viziju i misiju, upitati se koje vrijednosti živimo te znamo li koje su stvari pod našim utjecajem i preuzimamo li za njih odgovornost.

Empatija i emocionalna inteligencijadva su dva pojma koja se rijetko povezuju s biznisom, a u svojoj knjizi ih afirmirate. Koliko se kod nas zna o prednostima djelovanjuempatije iemocionalne inteligencijena poslovne rezultate? Kako to da emocionalno inteligentno vođenje kod nas nije popularnije, s obzirom na njegovo djelovanje na produktivnost?

• Postojanje empatije i razvijanje emocionalne inteligencije osigurava dobru podlogu za pravilno vođenje ljudi. Uvijek navodim kako je za početak potrebno znati voditi sebe kako bismo onda mogli uspješno voditi i druge. Istraživanja pokazuju kako su ljudi koji se vode ovim načelom uspješniji u vođenju jer prilikom donošenja odluka  više uzimaju u obzir kako se drugi osjećaju i kako razmišljaju, što u konačnici dovodi do većeg zadovoljstva i produktivnosti za sve uključene. Vjerujem kako kompanije toga postaju svjesne i sve više prepoznaju emocionalnu inteligenciju kao važnu u kariku u vođenju ljudi.

Prof. dr. Velimir Srića u recenziji Vaše knjige naglasio je kako se u svom konzultantskom i publicističkom radu s menadžerima također zalaže za neka od poboljšanja koje opisali u svojoj knjizi. U kojim se pristupima slažete s prof. dr. Velimirom Srićom?

• Za većinu stvari iz područja liderstva dijelim mišljenje s prof. dr. Velimirom Srićom, a posebno bih istaknula važnost temeljnih ljudskih vrijednosti jer one pokreću ponašanje koje nas dovodi do željenih ishoda i ciljeva te stoga imaju prvenstvo nad vještinama. Želimo li biti uspješni vođe, rad na sebi je polazišna točka našeg napretka.

Vašu knjigu preporučuju ekonomisti i psiholozi, a među njima je i menadžerica Ana Fostač-Krilčić, prokuristica i voditeljica Odjela ljudskih resursa u dm-Drogerie Markt. Je li Vaša knjiga namijenjena ženama ili muškarcima na vodećim pozicijama? Tko je skloniji primjenjivati emocionalno inteligentno vođenje u poslu – žene ili muškarci?

• Ne bih radila spolnu podjelu. Knjigu sam namijenila svim voditeljima željnim napretka, bez obzira na koje područje života je njihovo vodstvo usmjereno, bili oni muškarci ili žene. Ipak, iskustvo pokazuje kako na radionicima i treninzima otvorenog tipa (na koje se sudionici samostalno prijavljuju), sudjeluje više žena. Možda muškarcima odgovara drugačiji, individualniji način stjecanja znanja. Teško je reći što stoji iza toga, ali činjenica jest kako knjigu kupuju jednako muškarci, kao i žene.

Educirali ste se u SAD-u Velikoj Britaniji i u Njemačkoj, a Vaša knjiga upravo u prijevodu na engleski jezik. Kako ćete je plasirati na širokom tržištu engleskog jezika? Dočekuje li Vašu knjigu na tom tržištu velika konkurencijadrugih autora i knjiga za osobni razvoj menadžera?

• Knjigu prevodimo na engleski jezik kako bi je učinili dostupnom još širem krugu ljudi. Konkurencija uvijek postoji i dobrodošla je, ali uvijek ima mjesta za kvalitetu. Vrijednost ove knjige leži u jedinstvenosti njene materije i metodologije. Iako sam zaista pročitala velik broj knjiga, nisam do sada pronašla knjigu koja na jednom mjestu daje sistematizirane tehnike i alate za razvoj sva četiri segmenta emocionalne inteligencije kroz konkretne primjere iz prakse, tehnike i alate, a koja je prvenstveno namijenjena voditeljima. Moja želja je bila popuniti tu prazninu na tržištu i učiniti emocionalno inteligentno vođenje dostupno svima, pa ova knjiga na jednom mjestu obuhvaća razvoj emocionalne inteligencije kroz sva četiri njena segmenta, uz konkretne primjere i vježbe koje je moguće, a to je zbir jasnih tehnika i jednostavnih alata za razvoj emocionalne inteligencije.

Utjelovljuje srdačnost, kreativnost, strastvenost i nadasve poznavanje ukusa moderne boemske,  umjetničke i dizajnerske publike, s kojom je ona, Ljubica Ajduković Ugarković, autorica divnih, toplih i unikatnih džempera u skladnoj modnoj vezi…

Što Ljubica Ajduković Ugarković ima zajedničko s Giorgiom Armanijem, istinskim modnim guruom, kojem se i sama divi? Prije svega to što sebe, poput Armanija, definira kao osobu “usredotočenu na posao, znatiželjnu i ozbiljnu“. I što se drži svoga čvrstoga stava – „kreativna sam jer sam slobodna“! Istoga stava koji zastupa i veliki Giorgio Armani. Samo što se ona smiješi dok to govori…

• 

• 

Ukratko, Ljubica Ajduković Ugarković utjelovljuje najbolje opće karakteristike u svom životu: strogost, racionalnost, hrabrost da se usudi; konkretna, strastvena, inovativna, izuzetno ljubazna -. i sve to ugradila je u avanturu kreiranja i pletenja džempera, cijele jedne serije, ljepotom i linijama sličnije umjetničkim djelima nego tek nosivim modnim uradcima. Naime, žena je to koju karakterizira mnoštvo vizija što međusobno djeluju, čineći proceduralni i produktivni proces njenoga stvaranja puno poticajnijim i artikuliranijim. U nekim se slučajevima Ljubica Ajduković Ugarković upravlja modnim dizajnom, a u dijalogu s kreativnošću i poznavanjem  materijala – dizajnom i umjetnošću. Kreativnošću pronalazi svoje ispunjenje, mimo medija, novih tehnologija, društvenih mreža.

Pozornost na njen tihi, samozatajni, konceptualni rad, svratili su mi, također kreativni pojedinci s otoka Hvara, koji su Ljubicu Ajduković Ugarković upoznali kao utjecajnu voditeljicu i osnivačicu branda „hrvatski otočni proizvod“. Njima i hrvatskom otočnom proizvodu davala je, sve do mirovine, mnoge godine života, potaknula mnoge ideje, pomogla u razvoju i obnovi najljepših kreacija hrvatske otočne gastro i kozmetičke baštine.  

Osnivačica branda „hrvatski otočni proizvod“

Svoj lik sama Ljubica Ajduković Ugarković vezuje uz odjeću koja u najboljem smislu te riječi znači oplemenjenu klasiku, svojevrsnu odoru koja joj ne odvlači pozornost i koja usmjerava druge na njene geste i ono što kaže. Jednostavno, taj odabir odgovara njenoj  konkretnoj i neegzibicionističkoj osobnosti,  što joj je posebno bilo važno za njena radnoga vijeka, najprije u Željezari Sisak, gdje je do raspada bivše države bila dio tima posvećenog istraživanju i proučavanju društvenih promjena, a potom se našla u državnim institucijama, gdje je radila na planiranju i realizaciji projekata od velike baštinske i gospodarske vrijednosti. Kao politologinja,  magistrirala je na temi o državnoj upravi.

• 

• 

Možda je nespojiv posao u državnoj upravi s modnim izričajem. No, većina ljudi koji žive u modi spremni su se kladiti na stratešku važnost kreativnosti u bilo kom poslu. No, jesmo li sigurni da znamo što mislimo kad koristimo tu riječ? Čini se da imamo dobre razloge tvrditi kako je osobina koja povezuje naizgled udaljene vještine zapravo sposobnost generiranja novih ideja, novih vizija, novih brandova, pa i u vrijeme kada je neka marka iscrpila svoje tržište. Takvo što moglo bi se pripisati i Ljubici Ajduković Ugarković, koja je iz kreativne sfere podizanja i oplemenjivanja novoga branda na hrvatskom tržištu  (otočnoga proizvoda) – nakon umirovljenja samo preskočila u drugu kreativnost, onu modnu. Upravo se na njenom primjeru može filozofski ustanoviti kako je riječ kreativnost dostupna svima, ima moć učiniti nas suvremenima, modernima, korisnima, a čini se ključnim uspjehom, dobrim i spontanim rješenjem naših problema.

• 

• 

• 

Kako je rušila mitove o kreativnosti

Kreativnost je inače mit i kult postmoderne,  jer ne može se poreći činjenica da uvijek postoji mala skupina ljudi sposobna izbaciti svježe i briljantne ideje, naizgled bez ikakvog napora. Božanska priroda kreativnosti gotovo postaje dogmom u kršćanskoj kulturi. Bog  je taj koji stvara stvari. Muškarci mogu biti samo skromni obrtnici, pa Leonardo, Michelangelo, Raphaelo nikada se ne bi definirali kao kreativci, već kao vješti slikari, kipari, izumitelji sposobni majstorski protumačiti tehnike svoje profesije. S romantizmom se vraća nešto božanstva da bi se očovječilo kroz teoriju talenta i estetske intuicije. Prema toj viziji, na razini sklonosti i osjećaja skriva se tajna kreativnosti. Ubrzani tempo nastajanja noviteta raščistio je ideju, široko rasprostranjenu, lagane i neizrecive kreativnosti, potencijalno dostupne svima i za sve. Istodobno je mitologizirao koncept o romantičnom geniju koji je takav zato što stvara.

 U slučaju Ljubice Ajduković Ugarković kreativnost je postala vatra koja utječe na tempo promjena u njenom životu;  ona je živi primjer kreativne osobe  koja nije pohađala tečajeve dizajna, nije učila pletenje i kreaciju u inozemstvu, samo je iskusna, vješta i imaginativna osoba koja dobro zna što ljudi žele. Onda to i čini.  “Veste mi daju velike emocije, iste kao i na početku, dok sam bila studentica i plela džempere kako bi poboljšala svoj studentski budžet. Činila sam to umjesto da sam radila druge studentske poslove. Sjedila sam doma i plela…„ – kaže Ljubica. A čini to birajući najfinije materijale od vune, lana, pamuka, koje nabavlja izvan Hrvatske jer domaća ponuda ne pruža joj mogućnosti kreiranja kakvo želi: „Dugo sam predana džemperima i njihovim oblicima. Uvijek sam mislila da će pravi materijal dati sklad, osobnost cjeline. Osvrćući se oko sebe, osjetila sam potrebu stvoriti nešto što bi imalo poseban dodir, što bi bilo prepoznatljivo, ali istodobno duboko kreativno.“

Novi način izražavanja elegancije

 Premda je njen put u modi obrnut od drugih imena koja su se bavila modom i odjećom, uvijek, kaže, osjeća uznemirenost jer predstavljanje kreacija javnosti pomalo podsjeća na razgolićavanje. „Prvo je uzbudljivo“, objašnjava, „pratiti korake kreativnog procesa. Poslije je najveće zadovoljstvo vidjeti ljude koji biraju i nose moju odjeću„. 
Kod modnih autora i stilista, primjetna je neprestana potraga  za novim prijedlozima,  trendovima,  koji će sve ostaviti bez teksta. Ljubica Ajduković Ugarković radi upravo suprotno: odabire  novi način izražavanja elegancije, zatim modulirajući čini mnoge male pomake, u malim edicijama. Štoviše, samo unikate. Možete pričati priče, naravno, ali morate ih graditi na nekoj logičnoj osnovi. Tako to čini i Ljubica. I ne boji se da će biti „neshvaćena“. U protivnom, kaže, „ne bih se osjećala slobodno. Nesloboda bi mogla utjecati na moju kreativnost.“

• 

• 

Pitala sam se, vidjevši Ljubičine modele, kako primjenjuje ideju nestereotipizirane ženstvenosti na vestu, koja mora  biti funkcionalna, ali i lijepa. Objašnjenje je jednostavno  –  ona slijedi  instinkt, nadahnjujući se nekim detaljima, poput zaobljenosti krojeva i nabora. I pritom bira ono pletivo za koje drži da će najbolje „oblikovati“ njen model, da će mu dati najbolju formu, održivost, sačuvati boju i mekoću.  

U svoju je avanturu pletenja, veli, ušla promatranjem stvarnosti i društvenih promjena. Odluka da danas ponovo izrađuje ili plete veste, također je došla intuitivno, s istim uzbuđenjem kao nekoć, pa joj današnji modeli na stanovit način predstavljaju sintezu između prošlosti i budućnosti, istodobno su retro i moderni. No, u usporedbi s prošlošću, navodi Ljubica, primjećuje pad ukusa u današnjem društvu. Nekoliko žena koje ga posjeduju su superlativne, a u stvarnosti su to također kreativne žene, umjetničkih ili dizajnerskih zanimanja, koje žele imati kvalitetan, poseban i lijep komad odjeće. Ne bi, kaže, mogla raditi svoj posao ako bi prestala biti u skladu s vremenom. „Osim toga, znatiželjna sam osoba“. 

Zato valjda i jest istinski predstavnik nepogrešivog stila…  

Tekst: Nera Karolina Barbarić. Fotografije: privatni arhiv

Ako volite putovati, kušati stranu kuhinju, zacijelo ste barem jednom naišli na chutney, aromatični, slatko-kiseli, ali i oštro-pikantni umak indijskoga podrijetla. Možda ćete u prvi trenutak pomisliti kako je riječ o džemu, zbog komadića voća ili povrća u njemu. No, da biste saznali što sve može biti chutney, delicija za „prste polizati“, ne morate putovati u Indiju, Pakistan ili Veliku Britaniju: otiđite samo do Hvara i potražite Hvarski chutney!

• 

Jeste li se ikada našli u situaciji da se, ustiju punih začina, zapitate što je to, kakva je to delicija na rubu vašega tanjura koju su vam poslužili uz sir, divljač, uz lisnato tijesto, plodove mora ili pečenje…? Ta iznimna

delicija je chutney. I da, riječ je o umaku, naziv kojeg je usvojio cijeli svijet, premda mu je osnova u hindu i urdu jeziku u riječi caṭnī, cāṭnā, u značenju „po ukusu“, što neki izvori prevode i kao „za prste polizati“. Druga verzija podrijetla naziva za chutney kazuje da su Britanci prvotno nazvali umak, u hindu jeziku poznat pod nazivom Navratna Chatni (u prijevodu „gusti umak s devet začina“) riječju crush – zgusnut, jako začinjen. Indijska kulinarska tradicija inače kaže kako je to umak nastao sljubljivanjem svih sastojaka i začina u jedan spoj.

• 

Europski put indijske delicije

Naziv i put toga uistinu poznatoga umaka doživio je sudbinu mnogih proizvoda i njima pripadajućih naziva što su ih vojske ili trgovci prenosili iz jednoga kraja svijeta na drugi. Prvotno se ovo jelo u Europi nazivalo  mangoed,  jer je jedan od glavnih sastojaka bio mango, no kako je Kruna postupno prihvaćala riječi iz autohtonih jezika imperija (što je u 17., posebice u 18. stoljeću bilo čak vrlo moderno!), anglizirana je riječ Chatni. Ukratko, danas cijenjeni umak, kao i brojni drugi začini, ima korijene u zemlji Brahame, Vishua i Shive. Ondje je davno prije dolaska Britanaca uobičajeno bilo kuhati ukusne umake od voća i povrća s octom i raznim začinima. Tako je chutney, gusti umak od povrća ili voća, spravljen sa začinima, rasprostranjen u cijelom anglosaksonskom svijetu, a zapravo je temeljen na slanim džemovima poteklim iz indijske kulinarske tradicije.

Chutney je u europsku gastronomsku tradiciju ušao u 17. stoljeću, u vrijeme Elizabete I, kada je osnovana engleska istočnoindijska tvrtka, koja je tijekom 17. stoljeća povezivala važna trgovačka mjesta pod britanskom vojnom i civilnom upravom u Suratu, Madrasu, Bombaju i Calcutti, odakle su vojnici u Britaniju donosili razne začine i najfinije proizvode.

• 

Chutney od Calcutte do Dalmacije

Danas chutney nije ništa više od slatko-kiselog umaka s kraja bogatog tanjura. Englezi, ali i Francuzi, nerazmjerno ga mnogo koriste uz sireve, mesa, odnosno pečenja, ribu, plodove mora, ali i kao dodatak predjelima. Talijani pak, kao velika gastronomska sila, nikada nisu baš prihvatili chutney, što tamošnji gastrozofi tumače postojanjem originalnih domaćih salsa, koje se koriste također „na rubu tanjura“, ali imaju autohtonu tradiciju (primjerice, salsa coi pomodori, umak od rajčica, ili salsa delle cipolle rosse, umak od slatkog luka, odnosno ljubičaste kapule, ujedno chutneyu najsličnijeg autohtonog europskog proizvoda). Doista, pojava ove gastro alkemije u Europi datira još iz antike. Primjerice, u rimsko se vrijeme med koristio za zaslađivanje mesa u Skandinaviji, a gorko-slatka jela svoje su prve gurmanske iskorake napravila u srednjem vijeku. Najpoznatiji talijanski začin – mostarda – definira se kao senf,  a najvjerojatnije potječe od latinskog  izraza mustum ardens (u značenju “gusto začinjeno“). Istina, u različitim verzijama talijanskih gorušica ima dosta mošta (reduciranoga mošta ili u Dalmaciji znanog varenika, op.a.) i začina poput senfa. Etimološka i povijesna poveznica, dakle, nije upitna.

• 

Na Dalekom istoku i u Indiji sljubljivanje namirnica i začina čini samu bit kuhanja, dok se u Europi to postupno razvijalo kulinarskom globalizacijom, koja je, zahvaljujući unosnoj trgovini začinima, favorizirala i poguravala miješanje okusa sa svih strana svijeta, posebice nakon otkrića Južne Amerike (koja je, uostalom, otkrivena zbog navigacijske pogreške na putu prema „začinskome raju“, Indiji, kamo je prethodno Sulejman Veličanstveni bio zatvorio putovanja preko Egipta!).

• 

• 

Što chutney sadržava – struktura i tekstura

Chutney u svojoj strukturi može biti tekuć, kre­mast ili po konzistenciji nalik na pire. Najčešći su mu sastoj­ci man­go, kokos, luk, rajčica, češnjak, senf, korijander, crvena paprika i metvica. Uz dodatak šećera, čilija, činčibre (ingwera) ili octa okus mu se pojačava. Među preporučenim začinima za chutney Indijci navode  đumbir, šafran, kumin, kurkumu, čili klinčić, češnjak, korijander, senf, cimet, kajenski papar, tamarind i mentu. Od voća najčešće koriste mango, kokos, jabuke, kruške, breskve, kao i rajčice, mrkve, ciklu, bundeve itd. – od povrća. U nekim se slučajevima tijekom pripreme začini nekoliko minuta tostiraju kako bi se ostali sastojci aromatizirali. Dodavanje šećera i octa obično daje slatkom i kiselom okusu onaj poseban, chutney okus.  No, postoje dvije vrste chutneya, slani i slatki; ponekad se priprema s podlogom jogurta, drugi put s octom, limunovim sokom ili šećerom. Okus mu uvijek ostaje sladak, kiselkast i dobrano začinjen. Chutney se može pripremiti i sirov, bez kuhanja sastojaka, ili ih se jednostavno marinira. Boja i tekstura također se mijenjaju ovisno o sastojcima. U Indiji se chutney posebno koristi kao dodatak za glavna jela na bazi mesa, ribe, povrća i riže.

• 

Mango chutney ili majka svih chutneya

Najpoznatiji chutney svakako je  – mango chutney, a tisuće drugih varijacija ovise o znatiželji i želji za eksperimentiranjem onih koji kuhaju i zato što se svaki chutney prema indijskom receptu može prilagoditi ukusu miješanjem voća i povrća različitih vrsta, ali prije svega upotrebom i balansiranjem začina za obogaćivanje okusa.  Ipak, kultni mango chutney ima nekoliko klasičnih podvrsta:

1. Avakkai mangai  (klasični mango chutney), sadrži krupno nasjeckani mango,  đumbir , kokos, čili papriku, peršin. Katkad se dodaje češnjak, cimet, grožđice i datulje. 
2. Chunda (slatki mango chutney), obično se mango kuha u posudi s đumbirom, zajedno sa šećerom, solju, crvenim paprom, garam masalom (smjesom pikantnih začina), sokom od limete.
3. Mangga thuvial (zeleni mango chutney) proizvodi se od nasjeckanog manga, luka, tostiranog čilija, kokosa, currya i korijandera, sjemenki gorušice i prženog slanutka (ili sušenog žutog graška).
4. Chanti khasa je vrlo začinjen chutney s kremom od manga. Ne melje se.
5. Major Grey s chutney engleski je moderni proizvod nastao kolonizacijom Britanaca u 19. stoljeću, a sadrži mango, grožđice, luk, tamarind, ocat i limunov sok.

• 

Chutney može biti vlažan ili suh, grubih ili finih tekstura. Indijska riječ za taj umak  neselektivno se odnosi na svježe i marinirane pripravke, često zaslađene konzervansima. Nekoliko indijskih jezika tu riječ koristi samo za svježe pripravke, posebice one kakvi se proizvode u Indiji, Pakistanu i Sri Lanki, a među  kojima su najpoznatiji:

1. Ondaga chatni od svježeg kokosova oraha, češnjaka, čilija, đumbira, slanutka, sa sjemenakama crnog senfa, ural dala (bijele leće), listova currya, soli, ulja i asafetida (perzijski anis).
2. Pudina ki chatni (od korijandera i metvice): sjeckanom lišću korijandera i metvice, zelenom čiliju, đumbiru i češnjaku dodaje se sol, crvena paprika, garam masala , limunov sok, jogurt i šećer.
3. Chutney od mrkve, krastavca, kokosa, jesenskoga voća – uobičajeno se spravljaju u Istočnoj Aziji. Međutim, chutney od patlidžana (ljubičastog), koji se peče, a potom mu se samljevenom dodaje sol, limunov sok, luk, nasjeckani čili i naribani kokos, zapravo je umak koji se smatra pretečom balkanskoga ajvara (premda naziv ajvar dijeli etimologiju s kavijarom, op. a., o čemu ćemo drugom zgodom!).
4. Vrlo često spravlja se i chutney od metvice i jogurta, chutney od krumpira, kruške i luka, s dosta vrsta pikantnih začina.
5. Jedan od najčešćih jest chutney od rajčice, hussaini tamatar qoot, koji se spravlja od sjeckane rajčice, zelenog čilija, ribanog đumbira, sjemenki crne gorušice i korijandera. Kuha se u tavi, s ghee maslacem i smeđim šećerom. Po želji se može dodati prah perzijskog anisa (asafetida), list currya, zdrobljeni češnjak, mljevenu kurkumu ili mljevenu crvenu paprika. Chutney od cherry rajčica, odnosno chutney waker, vrlo je popularan među europskim kuharima, a spravlja se tako da se cherry rajčice, raspolovljene, kuhaju sa solju, crnim paprom i origanom u tavi. Dodaje se ekstra djevičansko maslinovo ulje i krčka se na 180 stupnjeva. Kuhanje je gotovo kad se izreduciraju oko tri četvrtine tekućine iz rajčica. Chutney waker često nadopunjuje jela od riba.
6. Susam chutney , tamarind chutney (tamarind, čili, đumbir, sol, šećer i lišće korijandera, s datuljama, sjemenkama komorača…), zatim tandoori chutney  i chutney od svježeg kokosa omiljeni su umaci u Indiji, Pakistanu, Americi, Južnoafričkoj Republici, zapravo svugdje gdje žive indijske zajednice.

• 

U novije vrijeme chutney je s pravom ušao u kuhinje sjajnih kuhara koji ga predlažu uglavnom u vlastitoj verziji čineći ga tako novim kulinarskim trendom. Nedvojbeno je da se chuntey može pripremiti s bilo kojom vrstom voća ili povrća, poput talijanske mostarde: na osnovni recept  nadograđuju se brojne varijante, s jednim jedinstvenim pravilom  –  poštivanje ravnoteže okusa. Često se čak dogodi da pod rukom vještih kuhara surogat chutneya postane uravnoteženije teksture od originalnog recepta. 

Prednost, nimalo zanemarujuća, ovih umaka jest da, poput džemova, chutney ima kao početnu točku jedinstveni recept koji se može beskrajno koristiti, a to je: kilogram voća ili povrća, izrezan na sitne komade, kojem dodamo čašu octa, 200 g šećera, žličicu soli, začine. Kuhati, pirjati 2 do 3 sata, dok tekućina u potpunosti ne nestane (reducira se). Priprema chutneya kod kuće, gledano na ovaj način, vrlo je jednostavna. Ustvari, jedini recept koji je dobro znati jest tzv. klasična verzija mango chutneya, kuhana kao da je džem. 

Dakle, chutney s mangom!

POTREBNO JE:

• 500 g manga (4 zrela komada)
• 100 g šećera
• 1 svježa crvena paprika srednje veličine
• 1 češanj češnjaka
• 1 limun ili 2 limete
• 1 žlica jabučnoga octa
• 1 prstohvat soli

Dodati i sljedeće začine, ali po ukusu, i to nikada više od 20 grama pojedinačnoga začina: 

• svježi naribani đumbir
• kurkuma
• kim
• grožđice
• kardamom
• sjemenke gorušice
• sjeckani korijandar

POSTUPAK:  Oguljeni i narezani mango stavite u veliku tavu, dodajte nekoliko kriški limuna ili limete, crvenu papriku izrezanu na kriške i ocat. Kuha se na umjerenoj vatri desetak minuta. Doda se šećer i sol te nastavi kuhati na laganoj vatri još 30 minuta, dok smjesa ne postane homogeno gusta. S vremena na vrijeme doda se malo mlake vode. Na kraju se dodaju svi začini, dobro promiješa smjesa, ostavi se hladiti. Poslužuje se u malim zdjelicama.

• 

Kako je nastao Hvarski  chutney  

To bi za početak svake potražnje za egzotičnim okusima bilo dovoljno – naučiti spravljati osnovni recept. No, to ne znači i da smo ušli u tajnu chutneya. Pametan spoj slatkoga i slanoga, što chutney ustvari jest, pojačava okus tanjura, diskretno, bez ikakvoga prevladavanja okusa hrane. Kušati u malim količinama bijelo meso, divlju rižu ili čak lisnato tijesto, uz ovaj pripravak to biva gozba za nepce. „Chutney ima neograničene mogućnosti serviranja i kombiniranja s drugim jelima. Tako naš Hvarski chutney s varenikom predlažem servirati uz pikantni sir, kao namaz na kruhu, uz biftek, te kao osnova za brudet itd.“ – reći će Marija Tudor-Šore, žena koja je osmislila prvi domaći chutney, nazvavši ga „Hvarski chutney“. Dobro je poznato da harmonija jela ovisi o ravnoteži okusa, koja se često rimuje sa suptilnim smjesama. Ova mala smjesa krasi rafinirana jela poput predjela od foie grasa, jela od bijelog pudinga ili gratinirane Jakobove kapice. Ali i vrlo jednostavni pripravci poput bijelog mesa, wok povrća ili kriške šunke, nadopunjeni chunteyem s ruba tanjura, također ostavljaju bez daha.

• 

Povijest chunteya u Hrvatskoj, kao i na Istočnom Balkanu, obilježena je poviješću ajvara, dalekog kulinarskog chutneyova rođaka. Međutim, u novije se vrijeme, upravo zahvaljujući Mariji Tudor Šore, može govoriti i o hrvatskom chutneyu,  koja je Hvarskim chutneyem  domaću gastronomsku scenu nedvojbeno podigla na višu razinu. „Chutney ili ti ga gusti umak spremam otkada sam počela kuhati. Mislila sam tada da spremam toć ili šug. Voljela sam dodavati nešto čega ne bi bilo u temeljnome receptu, eksperimentirajući s okusima – slano, slatko, ljuto, kiselo, u različim omjerima i s različitim namirnicama i začinima“, opisuje ta Hvaranka i/ili Splićanka, podrijetlom iz Maloga Grablja, pitoresknoga sela na putu iz Staroga Grada do Hvara, u kojem je omiljena začinska namirnica odavno – sušena pomidora (sušena rajčica), a svečarsko ili gospodsko jelo pašticoda (pašticada), način spravljanja koje je Mariji „otvorio oči“, jer upravo u umaku za pašticadu prepoznala je bitne podudarnosti sa chutneyem. Oduvijek je, kaže, uživala pripremajući novitade u kuhinji. Nedvojbeno i sama finoga nepca i izbalansiranoga osjećaja za okuse, uočavala je novitete i u gastro svijetu, pa je tako shvatila da je toć ili šug ustvari chutney. „Počela sam“, navodi, „ istraživati odakle potječe taj naziv. Englezi su iz vremena kolonizacije ponijeli razne umake iz Indije. Brojni su recepti s raznim namirnicama za chutney, a ja sam napravila nekoliko vrsta chutneya, onako za svoj gušt, od naših autohtonih sastojaka.“

• 

Nije nepoznato da Hvar obiluje aromatičnim i začinskim biljem, ali i namirnicama koje ondje imaju posebnu aromu i dnk-a, zahvaljujući mikroklimi, suncu, načinu uzgoja bez pesticida, tlu i, ne smije se to zanemariti, požrtvovnosti lokalnoga stanovništa u očuvanju domicilnih vrsta voća i povrća, posebice u novije vrijeme. Stoga Marija Tudor i koristi isključivo namirnice od lokalnih uzgajivača, pa tako i za svoj chutney. „Ono što ne bih dala na stol mojim ukućanima, ne želim dati ni svojim kupcima“, ističe kao svoju maksimu, koja se pokazala prihvatljivom i brojnim turistima, posebice Talijanima i Slovencima, koji su Marijin ili Hvarski chutney, kako vam drago, otkrili kao deliciju visoke gastro razine i kulinarske umješnosti. Hvarskoj gastro inovatorici najveći je  kompliment to što su njen chutney prepoznali Talijani, koji uz svoje salse nikada nisu previše mirisali engleski chutney. Pošteni pak gastro šovinisti Francuzi također ističu sklonost prema Hvarskome chutneyu, pritom više naglašavajući podneblje, terroir (mikro uvjete), antiku. Ali, od Francuza se drugo ni ne očekuje…

• 

Otočne delicije Marije Tudor Šore

Svaka prava success story, pa tako i ona Marije Tudor, započinje kako se ona  rano zainteresirala za kuhanje, uz vrsne kuharice nonu i majku, a poseban izazov  bila su joj složenija jela poput pašticade, koja se radila za fešte i obiteljska okupljanja, i slastice. Devedesetih godina prošloga stoljeća sa sestrom je u Splitu izrađivala slastice (kolače) za posebne prilike. Preselivši se na Hvar, premda se obitelj bavila turizmom, nije se ostavila pripremanja delicija (sve što skuha je delicija). Započela je raditi marmelade i likere, maslinovo ulje, proizvode od lavande, a svake je godine asortiman širila zahvaljujući inspiraciji koju je našla upravo na otoku svojih roditelja.

 „Sve svoje proizvode radim u malim serijama“, objašnjava svoju poslovnu logiku, „jer ne koristim nikakve konzervanse, a pasterizaciju radim onako kako su to prije radile moja nona i moja mama. To je prava manufaktura, svaki član obitelji ima svoj dio u tom poslu.“ Suprug i majka sudjeluju u pripremi, ali sam postupak spremanja je isključivo njezin dio. „To“, kaže, „ ne prepuštam  nikome“. Možda samo da koji put promiješaju da ne zagori, mora biti sigurna da je okus baš onakav kakav voli. Tek na kraju zamoli  kćer da kuša i kaže je li sve kako treba biti. „Ona je moj najbolji kušač i kritičar“, kaže Marija. Kao Agatha Cristi! Kojoj je kćerka davala konačnu ocjenu može li roman u tisak. Kako literarno… samo što Marijina kćerka ne pogađa tko je ubojica, nego koji je okus ubojit!

• 

U okviru svog OPG-a, Marija i obitelj drže kušaonicu svojih  proizvoda i tzv. prodaju na kućnom pragu. No, osim što prodaje svoje delicije, lokalcima i turistima najviše srpljivo objašnjava filozofiju korištenja chutneya, način kako se radi, kako se i uz koja jela poslužuje, pa je spontano od njene kušaonice nastala mala gastro agora, gdje se razgovara i o zapostavljenoj kulturi kuhanja šolše od pomidorih (koja se kuha satima dok se ne izreducira skoro 80 posto tekućine iz rajčice), ili šolše od jutike (umaka od ljutike, koji se posluživao uz divljač i crvena mesa, čak i uz brujet od ugora) i mnogim drugim šolšama koje su na otoku u tihoj gastro zavjetrini, ali nezaobilazne na kantunu ol pijata. Ustvari su to sve, reći će Marija Tudor – chutney, ali na domaći način. Možda je stvar samo u terminologiji, no za njen chutney od ljubičaste kapule Hvarani će reći da je to tek  „džem ili marmelada od luka-kapule“. Jer, ako Francuzi i Talijani ne žele usvojiti riječ chutney, zašto bi Hvarani, jer „ca su oni gori“…

Chutney a la Marija Tudor Šore

Zahvaljujući svojoj prirodi inovatora i ljubitelja delicija, Marija neštedimice dijeli svoja znanja o namirnicama, načinu spravljanja, ali i svoje recepte, sa svim detaljima i samo njenim „malim tajnama“. Pritom će vam sugerirati i zamjenske začine ili dodatke, ako niste u prilici nabaviti originalne. Tako je i nama ustupila recept za svoj najpoznatiji proizvod – Hvarski chutney s varenikom!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Pa evo, Marijin  chutney:

POTREBNO JE:

• 1 kg očišćene ljubičaste (slatke ) kapule
• 2 dl maslinovog ulja
• 100 g šećera
• 1 dl varenika ( ili 2 dcl crnog vina npr. plavac mali)
• 1 dl kvasine od crnog vina
• sol
• papar

Od ove količine dobijete cca 750 gr gotovoga chutneya.

POSTUPAK:

1. Kapulu narezati na tanke ploške. U široj tavi dinstati kapulu i ulje, oko 20 minuta, na srednje jakoj vatri, uz šesto miješanje, dok se tekućina koju ispusti kapula skoro potpuno ne reducira (ispari).

2. Dodati šećer i nastaviti dinstati na jačoj vatri dok se šećer ne sjedini s kapulom, odnosno karamelizira. Paziti da ne zagori.

3. Posoliti i popapriti.

4. U smjesu uliti varenik. Ako ga ne možete nabaviti, poslužit će i dobro domaće crno vino.

5. Kada se veći dio reducira ( ispari),  dodati kvasinu (ocat). Dinstati na jakoj vatru, uz miješanje, da se tekućina što prije reducira, i dok se ne pojavi samo ulje na dnu posude. Dotjerati okus po svome.

6. Chutney se može jesti čim se ohladi, ali još je bolji kada se prožmu svi okusi, nakon dan, dva.

Marijin savjet:  Umak malo više posoliti i popapriti jer chutney je jelo bogatog okusa, kiselo-slatko-paprenog. Ukratko, eksplozija okusa!

• 

Međutim, nije to jedina delicija iz gastro ponude ili kužine, kakogod, Marije Tudor. Gurmani, gulozuni ili bonkulovići prepoznali su i njen chutney sa sušenim rajčicama, koji je još pikantniji i začinjen posebnom kombinacijom hvarskih začinskih trava. Za svoj chutney a la pašticada voli pak reći da u njemu ima svega kao i u pašticadi – osim mesa. Izvrstan je i za spravljanje u narodu poznate  lažne pašticade, vrlo popularnog jela u Dalmaciji: izdinstaju se odresci mesa na malo masnoće i vina, preliju Marijinim chuntneyem a la pašticada, dodaju se njoki – i eto pašticade za prste polizat.

Ali, bogatstvo okusa u Marijinoj kuhinji tu ne staje. U njenoj hvarskoj kušaonici, neovisno jeste li punik namjernik, lijeni turist, pjesnik ili samo gulozun,  uživat ćete podjednako u sirupima od mente, bazge, mirte, lavande, lista masline i limuna (Zlatna medalja na Intrada 2020. i Zlatna medalja na Noćnjaku 2020.); džemu od mirte ( Srebrena medalja na 10. Festivalu pekmeza, džemova i marmelada u Dubrovniku 2016.); čaju od sušenog lista masline iz eko uzgoja ( srebrena medalja na Noćnjaku 2020.); ekstra djevičanskom maslinovom ulju;  začinima od hvarskih trava (origano, ružmarin, majčina dušica); kaparima ili motaru u kvasini; paprenjacima od rogača bez glutena; c(h)arobnom namazu od rogača; džemu od suhih smokava i ljute naranče, te brojnim drugim otočnim proizvodima, pa i onima, poput rijetke i slavljene škalonje, odnosno ljutike.

• 

Paa, ima li stoga razloga potegnuti do Velike Britanije ili, nedajbože, Indije? A i corona je… Dovoljno je utipkati u neku tražilicu Marija Tudor Šore i osvijestit ćete sve što jedna prava otočanka na jednom od najljepših otoka svijeta, onom prevladavajućih ljubičastih boja od lavande, esencijalnih mirisa aromatičnih biljaka i jedinstvenih začina, može skuhati za vas… Kakva Indija!

Tekst: Nera Karolina Barbarić;  Fotografije: privatni arhiv Marije Tudor Šore, web izvori, arhiv magazina Svijet

U vinotočju Hrupec, u petak 24. srpnja, predstavljena je nova knjiga poezije Marijana Grakalića,  ukoričena kao posve drugačiji, ali u osnovi prvi turističko-poetski vodič. Nastala pod nazivom „Samuraji šanka – haiku“, knjiga je pjesnikov hommage Zelini i tamošnjoj kraljevini, kraljici vina. Objavljena je u izdanju Turističke zajednice grada Sv. Ivan Zelina…

„Istražite Sveti Ivan Zelina kroz haiku“  –  rekla je u najavi događanja direktorica TZG Svetog Ivana Zeline, Marinka Zubčić, koja je uočila izvrsnu prigodu da poezijom predstavi cijeli jedan kraj i grad poznat po vinu i vinogradima. Potporu takvomu predstavljanju zelinskoga kraja iskazao je i gradonačelnik Sv. Ivana Zeline, Hrvoje Košćec. Na predstavljanju knjige „Samuraji šanka – haiku“, pjesnika i pisca Marijana Grakalića, uzvanicima se posebno obratio kulturni ataše Veleposlanstva Japana u Hrvatskoj, Yutaro Nishida, istaknuvši kako se na ovaj način zapravo približavaju dvije međusobno udaljene zemlje, Japan i Hrvatska, i to kroz ovdašnje vještine spravljanja vina i poetsko nadahnuće drevne haiku forme.  „Hrvatska i Japan jesu zemljopisno udaljene, ali  – zahvaljujući ovoj knjizi  – postajemo bliži, vi ovdje po vinu, ali i po tome što su hrvatska vina odavno poznata u mojoj domovini“, rekao je Nishida.

• 

Približavanje  dviju kultura  kroz poeziju začeta je već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, i to zahvaljujući  slavnom Vladimiru Devidéu, s kojim je autor  „Samuraja šanka“ Marijan Grakalić dugo prijateljevao. „Haiku je Vladimir Devidé kod nas donio i popularizirao“ –  istaknuo je u svom uvodnom govoru Marijan Grakalić.

Kroz istančanu haiku formu koja skriva u sebi tisuće slika i značenja, Grakalić u ovoj knjizi priča o čežnji, putovanju, vinogradu, djetinjstvu, zgodama i nezgodama noći i jutra, te ponajprije uživanju u ljepoti zelinskoga brdovitog kraja,vinorodnog i bogatog.

„Knjiga “Samuraji šanka” posebna je po tome što autor u tradicionalni oblik pjesničke forme unosi inovacije i tako, umjesto dočaravanja krajolika, haiku postaje britka, ironična, ali i lirična potka kojom promatra svijet. Šank je mjesto susreta, oko kojeg se okupljaju ljudi željni društva, koji uživaju u životu i u njegovoj slatkoći i gorčini. Grakalić kroz razne toponime stvara posebni kronotop iskonskog predavanja senzacijama čula“, istaknula je književna kritičarka Darija Žilić.

• 

Upravo je podnaslov „Duhovne upute za vitezove čaše u Zelinskom kraju i šire“ naznaka i platforma s koje se možemo otisnuti u potragu za dobrim šankom, ponajviše po zelinskome kraju, ali i više od toga: „Samuraji šanka“ jesu stanoviti poetsko-turistički vodič, svojevrstan pregled mjesta i događaja, ali i emocija kojih možda više neće biti, a to je jedna od točnijih odrednica turizma – putovanje radi otkrivanja doživljaja, naprosto upute za (duhovno) putovanje, istaknuo je urednik knjige Bosiljko Domazet.

U knjizi se nalaze originalne duhovne i duhovite upute za sve vitezove poezije, ambasadore plemenite kapljice i putnike namjernike koji se zateknu u ovom kraju vina i vinograda. Samuraji šanka tako su prepoznati kao smjerna vrijednost, za koju njen urednik Bosiljko Domazet kaže kako je neophodna ne samo za lutanje po šankovima, već i za ono važno duhovno putovanje koje nas bitno nagrađuje doživljajima.

Na kraju knjige dodan je po jedan haiku prijatelja samuraja šanka (Gradimira Aleksića Grade, Darka Habazina, Zorana Perovića, Enesa Kiševića i Zdenka Jelčića), kojima autor i pokrovitelji zahvaljuju na sudjelovanju u dobrim vibracijama.

U završnici predstavljanja opernom arijom prisutne je razgalio Neven Paleček Papageno, dok je u glazbenom dijelu programa zasvirao ad hoc bend u sastavu: Hari Pašalić, Alan Vodopjevec, Milko Kiš, Krešimir Fučkan, Mladen Fučkan i Boris Leiner.

Predstavljanje „Samuraja šanka“, posve logično, održano je u centru ‘kraljevine’, u vinotočju Hrupec, a na ovu je autohtonu sortu posebno ponosan vinogradar i vinar Darko Hrupec.

• 

Kraljevina je zaštitni znak Zelinske vinske ceste i cijeloga zelinskog vinogorja, pa ovdje nema ozbiljnijeg vinogradara i vinara koji u svojoj paleti nema kraljevinu.

• 

Točna postojbina kraljevine se ne zna, pa kako se više od tisuću godina uzgaja u Prigorju, ondje se smatra autohtonom. Ljudi je od milja zovu i kraljicom vinograda jer daje bogat rod. Od kraljevine se dobiva svježe, blago alkoholno vino, pa je prema tome lijepo, veselo i društveno vino.

 …nije li ono Petar Preradović budnicu “Još Hrvatska ni propala” napisao pod njezinim utjecajem, za vrijeme boravka kod svoje prijateljice primadone Sidonija Erdődy Rubido…

 Tekst: Bosiljko Domazet. Fotografije: Zoran Osrečak

U Novinarskom domu u Zagrebu, u četvrtak je promocija romana Jozefine Jasne Petrović  „Pravo na krik“ pobrala svu pozornost publike, senzibilizirane tematikom romana i sjajnim nastupom predstavljača, recenzenata i glumica…

Što je zapravo Pavo na krik Jasne Jozefine Petrović?

Već u površnom čitanju posve je jasno kako roman zaokuplja svu emotivnu pozornost čitatelja. Moć teksta Jasne Jozefine Petrović je, prije svega, u načinu pripovijedanja, iznošenju traumatičnih trenutaka, koja predstavljaju opća mjesta u ljudskim i ženskim životima. Nema u tom romanu romantičnih pasaža, ekstatičnih izljeva, ali ni kuknjave, što bi se zbog tematike romana možda očekivalo. Sve je ispripovijedano u dvije linije, u fimskoj maniri, a da joj nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Posebno oduševljava činjenica što je uspjela napraviti distinkciju između aktivizma, odnosno kritiziranja društvene zbilje, i prave literature. A moglo se dogoditi da kao dugogodišnja aktivistica i angažirana novinarka upadne u tu zamku. Eto, tu se baš prepoznaje Jasna Petrović kao pravi, zreli pisac.

No, što to novo donosi Pravo na krik? Prije svega, roman će dobro protresti hrvatsko tržište knjiga,  jer tematikom izlazi iz okvira komfora aktualne književne domaće scene. Naime, Jasna Petrović otvara prva, i o tome govori u romanu, pitanje – kako je biti zlostavljana žena. Uglavnom se govori o kazni, o nasilnicima, zlostavljačima, a ne o najvažnijem – posljedicama zlostavljanja i daljem životu zlostavljane osobe, o demonima s kojima se potom cijeloga života nosi, ona i njoj bliski ljudi.  

Autorica je, kako smo saznali na promociji, dulje vrijeme imala  gotov roman zbog kojega joj je bilo „tijesno u vlastitoj koži“, kako je to izjavila nakladnici,  pa ga je htjela odgurnuti od sebe, objaviti, kako bi mogla nastaviti s radom. No, nakladnici nisu bili voljni upustiti se u objavljivanje romana s vrlo osjetljivom, senzibilizirajućom temom o zlostavljanju. Kad je, međutim, na hladnom pivu to spomenula Neri Karolini Barbarić, nakladnici i urednici iz Viva verbum, sve se pokrenulo…

Nekoliko je razloga zbog kojih je ovaj roman trebalo objaviti i zbog kojih ga je ujedno vrijedno pročitati.

Prvo, u domaćoj literaturi prvi put nakon ženskih pokreta osamdesetih godina čitamo ovakav, angažirani roman, a uz to je tematika, nakon pokreta Me too, Spasi me itd. vrlo aktualna. Pravo na krik  otvara pitanje odrastanja, sazrijevanja zlostavljane djevojčice, a potom i žene, koja će postati majkom, afirmirati se u društvu,  promigoljiti inteligentno kroz nevolje…

Drugo,  domaća književna scena ne donosi literaturu o vremenu socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Jasne su svi likovi iz vremena socijalizma, jer kulise romana su šezdesete i sedamdesete godine, što bi se zacijelo svidjelo Krleži. Naime, Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“  Zahvaljući Jasni Jozefini Petrović, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost znoja, krvi, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost autorica opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.  

Treće, roman je prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je Pravo na krik djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.

Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani  na način, što je također filmično, da se roman doima kao autobiografski.

Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad  upoznate Jasnu Jozefinu Petrović ili glavnu junakinju u romanu  kao finu, dobru djevojčicu, ona postaje opora; tek što ste je upoznali kao tužnu, ona okrene u cinizam i borbenost. Sasvim sigurno, Jasna Petrović je drugačija od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, autorica je u romanu napravila bogat kolaž slika, od kojih svaka sadrži snažan podtekst.

Nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana „Pravo na krik“, ali ga je lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života djevojčice-žene koju okružuje nekoliko nedovršenih svjetova, društvenih pokreta, političkih iluzija, ideoloških blokova, osebujnih i konfliktnih pojedinaca i obitelji…

Šesto, Pravo na krik je prvi roman Jozefine Jasne Petrović. Jedna ugledna književnica iz prve hrvatske lige pisaca komentirala je kako nema povjerenja u literaturu  autora koji počinju pisati u zrelijoj dobi. Doduše, roman je pohvalila. Međutim, upravo to što je Jasna svoj roman realizirala kao zreli pisac, a ne samo zrela osoba, nakladnicu je ponukalo na objavljivanje. Jer, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Jasnu Petrović, iskusnu novinarku, aktivisticu, sindikalnu borkinju –  ako ne prednost?

Možda se taj stav može objasniti riječima velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, odnosno na vrijeme  književne kulture toga razdoblja, a koji je kao ozbiljan autor djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Sandberg, između ostaloga, kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubavi:  Kad sam sa šest godina upoznao prva slova, odlučio sam biti pisac. Sa deset godina posvuda sam ispisivao pisma, po kutijama, zidovima, po ulici itd. Sa 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine sam na West Pointu bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju  koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89. kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti: „ Da mi je bog dao da poživim još pet godina, postao bih veliki umjetnik!“

Kad pročitate biografiju Jasne Jozefine Petrović, shvatit ćete da je imala život i karijeru na bogatstvu koje bi joj zavidio i Carl Sandberg te da pred sobom imate ozbiljnu autoricu.

Tekst: N.K.B.