Autor: admin

 Posljednjih se nekoliko desetljeća brojnim studijama i istraživanjima  dokazuje  ljekovito i blagotvorno djelovanje kanabisa na  niz oboljenja, pa čak i onih najtežih kao što je karcinom. Mnogo je i osobnih svjedočanstava ljudi koji su izliječili sami sebe, a potom to svoje znanje i iskustvo prenijeli i drugim ljudima. Tisućama  se godina biljka  kanabisa koristila u tradicionalnoj medicini kao lijek, ali novija je povijest svrstava među „zabranjenu supstanciju“…

 Ljekovite čari cannabisa  ili kako su ga zvali – „biljka moći“, „sveta biljka“ ili „božanska biljka“, tijekom 8.500 godina poznavali su mnogi drevni narodi.  Kao prvi pisani zapis o kanabisu spominje se  Herbarij,  legendarnog  kineskog cara Shen Nunga, koji datira iz 2.740 godine prije Krista.  Opisuje se kao učinkovito sredstvo protiv malarije, kostobolje, reumatizma i lošeg pamćenja. U Indiji se ova biljka koristila za liječenje čak stotinjak različitih  bolesti, dok je u starom Rimu bila poznata kao sredstvo poticanja dobrog raspoloženja, bolje percepcije; ljudi su njenim korištenjem postajali otvoreniji i samopouzdaniji u društvu. Veličali su je i cijenili mnogi drevni narodi dajući joj raznorazne epitete „božanskog“  i „moćnog“  utjecaja na ljude i njihovo zdravlje.

STATUS KANABISA DANAS:  Kanabis je biljka, koja je UN-ovom konvencijom  još 1961.  godine zapela u vremenu. Naime, uvrštena  je u popis droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti droga, a  slijedom navedenog, upotreba konoplje, marihuane i hašiša u medicinske svrhe nije dopuštena  u Hrvatskoj, osim u slučaju industrijske konoplje, koja ne smije sadržavati više od 0,2 THC-a. Ukratko,  riječ je o zabranjenoj supstanciji čiji je uzgoj, prerada i distribucija u Hrvatskoj  kazneno djelo. Biljku kanabisa često povezuju s njezinim derivatima  marihuanom i hašišem,  koji  je  etiketiraju   jer se  koriste  kao zabranjene lake droge. To je crna stvarnost današnje percepcije ove biljke i njezina stigmatiziranja, ali nitko ne može osporiti da je  ipak puno duže u povijesti bila tretirana kao lijek nego kao „zabranjena trava“.  

KANABIS NA RECEPT: Danas je brojni timovi liječnika i znanstvenika kroz   studije i istraživanja, koja se obavljaju diljem svijeta, pokušavaju vratiti   na taj  pijedestal lijekova, ustvari „lijekova  na recept“,  što  potkrepljuju konkretnim dokazima njezina blagotvorna djelovanja na niz bolesti  kao što su  glavobolja i migrena, astma, prevencija srčanog i moždanog udara, Parkinsonova i Alzheimerova bolest, nesanica, impotencija,  multipla skleroza, simptome AIDS-a, ublažavanje Touretteova sindroma,  ADHD-a i raznih psihičkih poremećaja te  PTSP-a, poticanje apetita; uljni pripravci na bazi THC-a ( delta-9-tetrahidrokanabinol – glavni psihoaktivni sastojak kanabisa) svojim opuštajućim, skoro analgetičkim,  djelovanjem ublažava boli i spazme,  a kod raznih kožnih oboljenja, posebice tvrdokorne psorijaze, uspješno djeluju  utrljavanjem u kožu.  Osim službenih potvrda,  mnogi pacijenti  svjedoče i vlastitim primjerom da pomaže  i kod  najtežih oboljenja, raznih vrsta karcinoma i kod nuspojava od  kemoterapije.

ŠTO JE ZAPRAVO MEDICINSKI KANABIS: Medicinskim se kanabisom smatraju cvjetovi biljke  Cannabis sativa, L.  i njenih varijeteta. Razlika između medicinskog kanabisa i marihuane ( trave, ganje, marice, vutre  ili kako je god netko zvao…) jest  u tome što je medicinski kanabis uvijek jednak. Posve je prirodan, ekološki,  jer se pri njegovu uzgoju ne koriste pesticidi;  oslobođen je teških metala, potpuno je sterilan, bez plijesni i truleži i uvijek je isti, što se može usporediti s bilo kojom tabletom ili  kad kupite bilo koji lijek, od higijenske ispravnosti, roka trajanja i što je najvažnije – sastava. Točno se zna što svaki cvijet sadrži, standardiziranog je oblika i upravo zato se može govoriti o kanabisu kao lijeku,  jer  pacijentima je dobro poznato što uzimaju  i na koji način to djeluje. 

Medicinski kanabis sadrži 400 kemijskih sastojaka, koji se mogu koristiti u borbi   protiv zloćudnih bolesti.  Najpoznatiji  i najistraživaniji sastojak kanabisa   je THC (delta- 9 – tetrahidrokanabinol), koji je , primjerice, zaslužan za smanjenje mučnine pri kemoterapiji. Kako je taj spoj psihoaktivan,  treba paziti pri doziranju ( iako se nije moguće predozirati), a na tržištu upravo stoga postoje četiri potpuno standardizirana oblika s različitim omjerima THC-a.  Kanabidiol ili CBD druga je najistraživanija komponenta kanabisa, koja je pak zaslužna za poništavanje psihoaktivnog djelovanja svojstava THC-a ,  jer je kanabidiol antipsihotik. Upravo ova dva sastojka, od kojih je jedan psihoaktiv, a drugi antipsihotik, a koja se  očito svojim djelovanje „tuku“ dok se istodobno  nalaze u biljci kanabisa – kao da poručuju kako je bez analize i  znanja nemoguće primijeniti  ih na pravi način, pa i zorno predočavaju djelovanje medicinskog kanabisa i potrebu da se legalizira te se na taj način omogući njegovo korištenje iz pozicije visokokvalitetnih uvjeta, s dostupnim analizama na sofisticiranoj opremi, s jamstvom, uz visokostručno osoblje…

OD TRAVE DO LIJEKA: Uzgoj kanabisa u medicinske svrhe u Europi  je legaliziran samo u Nizozemskoj, a od travnja ove godine i u Češkoj. Međutim, medicinski se kanabis distribuira u više europskih zemalja poput Italije, Njemačke, Austrije, Španjolske , Belgije, Finske,  djelomično i uz iznimke u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Švedskoj. Prema informacijama Europske koalicije za razboritu upotrebu droga ( ENCOD),  u desetak je europskih država dopuštena  osobna upotreba kanabisa. Na taj način sav posao nije prepušten farmaceutskoj industriji, a u ENCOD-u predviđaju da će i ostale europske zemlje ubrzo slijediti ove primjere.

 Izvan Europske unije  uzgoj medicinskog kanabisa legalan je u Izraelu, Kanadi i 19 američkih država, gdje ga federalni zakon zabranjuje, a državni su zakoni dopustili medicinski kanabis te se on uzgaja i prodaje. Vjeruje se da će se u SAD-u ubrzo promijeniti regulativa, jer  kako je pokazalo ispitivanje javnog mnijenja – čak 52 posto Amerikanaca slaže se s potpunom legalizacijom.  I dok , primjerice, u Nizozemskoj  pacijent  ne može sam uzgajati  biljku i reći da je to za njegovo liječenje, već uzimanje kanabisa  mogu propisati  pacijentima  licencirani liječnici, a potom pacijenti s  receptom odlaze u ljekarnu i podižu ga kao svaki drugi lijek, u SAD-u to rade na mnogo ležerniji način:  s iskaznicom, koju može dobiti skoro svatko, a  s kojom dokazuje da mu je nužan medicinski kanabis i za neke najjednostavnije zdravstvene probleme, mogu podići marihuanu u licenciranim dispanzerima. Podaci pokazuju da je 2010. godine u Kaliforniji kanabis kao lijek bio propisan za čak 350.000 pacijenata. U Coloradu i Washingtonu otišli su i korak dalje:  u potpunosti su legalizirali marihuanu, ne samo u medicinske  već i u rekreativne svrhe. Uskoro bi se  tamo mogao konzumirati potpuno slobodno, čak i bez ikakve medicinske dokumentacije, pod uvjetima  s kakvima se  sada konzumira alkohol.

I dok europska i svjetska praksa prepoznaje pozitivne rezultate istraživanja medicinskog kanabisa na zdravlje svoje populacije, brojni se hrvatski pacijenti, osobito oni oboljeli od raka, snalaze na razne načine:  nabavljaju „travu“ na crnom, kriminalnom tržištu, ne znaju što kupuju, dobivaju vrlo skupu robu punu pesticida, plijesni, truleži, sami si, bez konzultacije s liječnikom, propisuju terapiju i dozu. Na taj način ugrožavaju svoje, već ionako narušeno zdravlje.

Zagovornici legalizacije medicinskog kanabisa u Europi, kao i u Hrvatskoj, ipak upozoravaju da se ne smije miješati uzimanje kanabisa u medicinske svrhe i obično pušenje marihuane, jer iako je riječ o istoj biljci, jedno s drugim nema nikakve veze. Stoga dežurnim poručuju: legalizacija medicinskog kanabisa ne znači i legalizaciju marihuane.

HRVATSKA ČEKA DOKAZE…  I dok se u Europi i svijetu događaju   značajniji  koraci, organiziraju se  znanstvene konferencije i simpoziji sa sve većim brojem liječnika i znanstvenika, koji tu iznose brojne  rezultate , ali i spoznaju i stječu  nova  iskustva  dobivena  kroz istraživanja i studije – hrvatski ministar zdravlja traži znanstvene dokaze o ljekovitosti medicinskog kanabisa, zahtijeva uvid u rezultate kliničkih ispitivanja i tvrdi da dosad nema dokaza da je kanabis koristan u liječenju. Drugim riječima, Hrvatska čeka dokaze…

Po tome ispada da je uzaludan i  trud Međunarodnog udruženja za medicinski kanabis ( International Association  for Cannabinoid  Medicines – IACM), koji u  svojoj bazi podataka  čuva  oko 400 studija kliničkih ispitivanja o ljekovitom djelovanju kanabisa. Najstarija provedena studija datira iz 1970. godine,  svi su rezultati dostupni  na uvid, a uglavnom dokazuju ljekovitost kanabisa, primjerice  ublažavanjem  mučnine  od kemoterapije do anoreksije, spastičnosti kod multiple skleroze, kronične boli. Za te bolesti, navodi IACM, postoje jaki dokazi o medicinskim koristima kanabisa, ali i za niz drugih oboljenja kod kojih je pacijentima medicinski kanabis vratio kvalitetu života.

Jedini iskorak koji je učinjen u Hrvatskoj jest promjena Kaznenog zakona i dekriminalizacija posjedovanja droge za vlastitu (rekreativnu) upotrebe. To ne znači da je posjedovanje jointa legalno, ono je i dalje kažnjivo, ali kao prekršaj, a ne kazneno djelo. Međutim, uzgoj kanabisa, čak samo jedne jedine stabljike, i dalje je ostalo kazneno  djelo. No, valja opet naglasiti da legalizacija medicinskog kanabisa nema veze s  rekreativnim pušenjem jointa!  Čak ni konzumacija nije ista. Primjerice, pušenje uopće nije medicinski način primjene  bilo kojeg lijeka, pa tako ni medicinskog kanabisa. On se na tržište  plasira kao ulje, tinktura, kao pripravak za čaj, pa čak i za kolače, a kad je riječ o ozbiljnijem postupku liječenja  –  preporuka je  inhalacija, pomoću isparivača   (vaporizer), u kojemu  vrući zrak ( oko 185 C) prelazi preko kanabisa, a potom se  hladi,  kako bi ga pacijent udahnuo.

Uglavnom,  legalizacija medicinskog kanabisa u Hrvatskoj za sada  je – tabu! Ali kad bi se krenulo tim putem, uvjeti da bi se kanabis mogao primjenjivati u medicinske svrhe jest, osim razumijevanja nadležnih ministarstava, provođenje postupka registracije lijeka, bilo centraliziranim postupkom od Europske agencije za lijekove (EMA-e) ili nacionalnim postupkom pri hrvatskoj Agenciji za lijekove i medicinske proizvode, koji pokreće isključivo proizvođač lijeka, a o navedenom ocjenu daje struka , odnosno eksperti iz tog područja. Za sada, kroz medije su poručivali iz Ministarstva zdravlja, inicijativa za legalizaciju medicinskog kanabisa išla je od udruga građana i pojedinaca, a nikad od  struke. Prepreka nije ni UN-ova konvencija, koja ni sama ne određuje što je zabranjeno, a što dopušteno, već samo propisuje da država, koja dopusti uzgoj kanabisa,  mora osnovati poseban Ured za medicinski kanabis, a on  će strogo nadzirati kvalitetu, osigurati kompletan otkup uroda i preuzeti odgovornost za daljnju distribuciju medicinskog kanabisa.  Pri tom, bilo bi  najbolje preuzeti praksu zemalja, poput Nizozemske, koja ga je već legalizirala. Ne treba, pri tom, zanemariti niti ekonomski benefit koji bi, primjerice,  legalni uzgoj konoplje donio, tim više što očito  postoji  i  dobro tržište  – za njezin izvoz, jer potražnja je veća od kapaciteta proizvodnje u svijetu.

I dok u Hrvatskoj legalnog lijeka nema, sve više je zainteresiranih pacijenata, koji „guglaju“ i traže spas ili za sebe ili svoje najbliže oboljele od najtežih bolesti. Nailaze tada na imena ljudi koji su pomogli sebi i izliječili rak, kao što je to  uspjelo Kanađaninu  Ricku Simpsonu. On je, nakon izlječenja, postao autor i kreator revolucionarnog konopljinog ulja,  koje je dobio iz najkvalitetnijih sjemenki  konoplje i  smole s njezine stabljike.

 Danas su sve glasniji oni koji žele legalizaciju medicinskog kanabisa, koji bi oboljeli ljudi mogli nabavljati kod svojeg liječnika, na recept, u ljekarnama.  Ono što je važno znati: ne smije se miješati uzimanje kanabisa u medicinske svrhe i rekreativno pušenje marihuane, jer iako je riječ  o istoj biljci – jedno s drugim nema baš nikakve veze. Stoga  zagovornici legalizacije medicinskog kanabisa  nikako nisu  i  zagovornici legalizacije marihuane.

KANABIDIOL  IZ KANABISA  GASI  UZROČNIKE RAKA: Istraživači Medicinskog centra u San Franciscu, nakon punih 20 godina proučavanja, potvrdili su revolucionarno otkriće: derivaciju  čestice unutar konoplje, koja zaustavlja najagresivniji stadij metastaza raka i u potpunosti mijenja daljnje nuspojave bolesti. Riječ je o kanabidiolu (CBD), koji ima sposobnost  „gašenja“ agresivnog ID-1, gena koji uzrokuje rapidno proširenje raka,  izjavio je Pierre Desprez, jedan od članova znanstvenog tima, a „Huffington Post“  prvi je donio ovu vijest. Istodobno,  dok je u fokusu interesa Despreza bio ovaj gen, drugi je znanstvenik,  Sean McAllister, proučavao efekat CBD-a, netoksičnog i neprihoaktivnog kemijskog sastojka konoplje. Spajanjem svojih saznanja došli su do ovog vrijednog otkrića – kanabidiol  ne dopušta bolesnim stanicama širenje po tijelu. Istraživanje je započela  djelovanjem na rak dojke, a kasnije je utvrđeno da kanabidiol uništava i puno agresivnije tipove raka, kao onaj na mozgu, prostati i druge koji su uključivali visoke razine ID-1. Ovo je istraživanje prošlo fazu laboratorijskih ispitivanja i testiranja na životinjama, pa je na redu klinička studija i dozvola  za ispitivanje na ljudima.

SVJEDOČANSTVO IZ LABORATORIJA: U BEDROCAN-u se isključivo uzgaja kanabis i nema veze s preradom i distribucijom. Od 2003. imaju Ugovor s nizozemskim Ministarstvom zdravlja, u kojemu su dogovoreni uvjeti strogo ekološkog uzgoja bez ikakvih pesticida, s uvijek istom količinom THC-a. Nakon što uzgoje kanabis i odvoje cvijet,  u BEDROCAN dolaze stručnjaci posebnog vladinog ureda OMC-a ( Office for Medical Cannabis) kontroliraju kanabis, preuzimaju ga, pakiraju i distribuiraju ljekarnama.

Dakle, BEDROCAN BV je isključivo poljoprivredna kompanija, koja proizvodi suhe cvjetove kanabisa s  unaprijed poznatim omjerima kanabinoida, predvidivom količinom cvijeta. Kompanija je to koja može jamčiti za svoj proizvod. „To nas čini jedinstvenima u ovoj branši. To nije moguće nabavit na ilegalan način,  jer takva proizvodnja je moguća samo i jedino u legalnim uvjetima. Ilegalnom tržištu je broj jedan novac, a nama u BEDROCAN-u pacijent“, kaže Marta Gold.  „Mi smo u konstantnoj komunikaciji s  pacijentima, pa smo svjesni što im pomaže, a što ne. Na taj način se prilagođavamo tržištu. Naime, riječ je o posve novoj branši.  Premda, kad ste upoznati sa cijelom pričom, to zvuči ironično jer se biljka koristi pod medicinskim nazivom kao „indica“ već nekoliko tisuća godina. No, nema potrebe zamjerati liječnicima, njih nitko nije educirao, ali mogu otkriti zanimljivu činjenicu, a to je da su nam se počeli obraćati i liječnici iz Hrvatske, tako je i na Bedrocan Cannabis Masterclass-u, koji je nedavno održan u Leidenu, u Nizozemskoj, sudjelovalo i dvoje Hrvata.

Dakle, ovdje je riječ o biljci. Većina liječnika je općenito skeptična prema biljkama jer je to već treće područje pod nazivom farmakognozija, zapravo nema previše veze s modernom medicinom za koju su liječnici školovani. „ Iz toga razloga mi sada radimo na najnovijem proizvodu,  koji ide na klinička istraživanja sljedeće godine, a koji će sadržavati točno poznate omjere povoljnih kemijskih spojeva, a koji se prirodno nalaze na cvijetu, analogno se razvija isparivač koji će služiti za uzimanje lijeka. Sljedeće godine mi je u planu upisati doktorat,“ kazuje nam Marta, „koji ću također odraditi u kompaniji, na medicinskom kanabisu. Prije nekoliko godina u Hrvatskoj sam  osnovala udrugu „Zeleni svijet“, s nekolicinom istomišljenika, kako bi pomogli pacijentima u Hrvatskoj kojima je potreban lijek na bazi kanabisa. Neki  od njih, nažalost, imali  su problema sa zakonom,  zbog uporabe kanabisa u medicinske svrhe, jer zakon jednostavno ne vidi razliku. Jednom kada Hrvati shvate da postoji razlika između medicinske i rekreativne uporabe, doći će i do promjene zakona. Tako je bilo i u drugim država, a najnovija u nastojanju da se nešto promijeni jest Rumunjska.“

S obzirom da  je „Zeleni svijet“  postao udruga koja nije dobro organizirana, po mojem osobnom mišljenju, kazuje nam Marta,  odlučila sam biti njihov pasivni član, a s vremenom  okupiti  specijalni tim ljudi koji su visoko educirani. “ Dakle, Hrvatska će imati svoj profesionalni znanstveni tim i onda ćemo se prijaviti za uzgoj u istraživačke svrhe. Koliko mi je poznato, u  Hrvatskoj je moguće uzgajati, samo je potrebno ishoditi dozvolu ministra. To vrijedi za bilo koju svrhu uzgoja: industrijsku, medicinsku i istraživačku. Trenutno sam u pregovorima s nekoliko sveučilišta. Kako sam rekla, pripremamo znanstveni hrvatski tim za predstavljanje medicinskog kanabisa u Hrvatskoj. Riječ je o  specifičnoj  branši,  jer za posao  uzgajanja medicinskog kanabisa u zaštićenom (zatvorenom) prostoru zahtijeva puno znanja. U cijeli je proizvodni proces  uključeno puno fizike, primjenjivanje vanjskih uvjeta u unutarnjem prostoru i slično, što čini ovaj posao posebnim. Također nam se javljaju i razni hrvatski poduzetnici koji bi rado investirali ili pak poljoprivrednici koji bi proizvodili. Dakle, u principu cijela infrastruktura postoji, pitanje je vremena kada će vlada omogućit razvoj takve infrastrukture. Činjenica je da je na našim prostorima za vrijeme bivše države proizvedeno konoplje i konoplje, sve za potrebe europskog tržišta. Ja se svaki dan pitam zašto tako ne bi bilo isto i  sada, na našim prostorima, pod čvrstom kontrolom vladinog ureda, samo s  medicinskim kanabisom?“

Tekst: Dolores Hrženjak, preneseno iz magazina Vital

Suprotno onome što se danas o tome misli, ljudi su antisepticima koristili od davnina: ozbiljne rane i amputacije koje su se događale tijekom epizoda ratova, opisane u Ilijadi i Odiseji, kao i one poznate o osvajanju Aleksandra Velikog; u klasičnim djelima Istoka, kao što je “Gilgameš,” ili u pričama Azteka, odnosno drevnih kineskih dinastija, postoje priče o liječenju rana i krvarenja, gdje ranjenik biva liječen i vraćen u borbu. Zar se ne spominju u tim izvješćima komplikacije poput gangrene, sepse i druge ozljede? Novo doba donijelo je, međutim, objašnjenja, znanstveno potvrđena, o velikoj ljekovitosti i učinkovitosti meda…

Objavljeno: 20.01.2020.

Što nam povijest govori o tome? Jedno od prvih objašnjenja nalazimo u Smith papirusima, 1.700 godina prije Krista, kao i na papirusu Ebers,1.500 godina prije Krista. Oba opisuju liječenje rana, zavoje i teške opekline, pri čemu su se koristili mješavinom meda i mlijeka, koju su aplicirali na ranu i oblagali zavojima od čista pamuka. Sličnim smjesama koristili su se razni narodi antike, od Rimljana do afričkih plemena, a te su pripravke poznavali i Indijanci seoskih populacija na jugu Sjedinjenih Država. Učinkovitost antiseptičke pripreme meda (1/3) i maslaca (2/3), prema drevnom egipatskom receptu, posebno djeluje na stafilokoke, koji su vrlo brzo nestajali, a na taj način se liječila i Escherichia coli. Čak i Kuran priznaje ljekovita svojstva meda: «. Gospodar tvoj nadahnuo pčelu / izgradio svoje košnice u brdima / Iz njihovih tijela izlazi / piće različitih boja, / tamo gdje je zdravlje za čovječanstvo.«

Med je također vrlo čest sastojak u tradicionalnoj kineskoj farmakoterapiji, jer ga ima u mnogim lijekovima za rane i opekline. Tijekom Drugog svjetskog rata, primjerice, stanovništvo Šangaja koristilo je mješavine meda i masti za liječenje čireva i manjih ozljeda s odličnim rezultatima. U Meksiku, drevni su Azteci liječili rane s medom. Oni su također poznavali sirup napravljen od koncentrata soka od određenog dijela agave (maguey), koja ima vrlo visok postotak šećera. Taj ekstrakt pokazao je koliku ima antibakterijsku moć. Slično se u Engleskoj generacijama preporučuje korištenje meda za liječenje opeklina.

ŠTO JE DONIJELO NOVO DOBA ZNANOSTI: Sedamdesetih godina prošloga stoljeća objavljeni su brojni članci o korištenju meda i šećera u području medicine. Godine 1966. znanstvena zajednica bila je iznenađena rezultatima koji su dobile medicinske sestre u bolnici u Bristolu, Engleska. Spravile su, naime, lijek s medom koji su primijenile na pacijentima s dekubitusom i infekcijama amputiranih organa. Kako su pacijenti bili otporni na standardne tretmane, njihovi pripravci s medom doveli su do ozdravljenja.

Istodobno, Arapi i Ukrajinci tvrde kako se med uspješno koristi za liječenje infekcije uha, nosa, grla, kože, očiju i dišnih putova. Njemački liječnici otkrili su također da je med, pomiješan s lokalnom anestezijom, prokainom, bio vrlo učinkovit u liječenju herpesa zostera. Osim toga, neki britanski liječnici koriste med kako bi skratiti vrijeme ozdravljenja bolesnica operiranih zbog raka maternice, dok u Indiji lokalni liječnici primjenjuju med za liječenje čireva kože i u slučajevima gube. Na Novom Zelandu i Australiji med se koristi za liječenje čireva, tropske groznice, vaginalnih infekcija itd. Kirurzi Rusi i Nijemci otkrili su da se organi za transplantaciju, poput krvnih žila, kostiju i rožnica, mogu čuvati u medu. Ovu su metodu  nazvali „melitizacija“, od latinskog „mel“, što znači upravo med.

MED S RICINUSOVIM ULJEM: Od kasnih sedamdesetih do danas uporaba mednih pripravaka u tolikoj mjeri je uobičajena da je u farmakologiji u Velikoj Britaniji u bolnicama uključen i „med s ricinusovim uljem“. Iako se taj proizvod  koristi često za prve kliničke pokuse, njegova primjena uobičajena je od 1976. Te su godine, naime, dva liječnika, koji rade odvojeno, jedan u Argentini, a drugi u SAD-u, primijetili i prijavili ozdravljenje i antiseptička svojstva meda i šećera. Oba su koristila ove tvari za liječenje dekubitusa, neizlječivih infekcija koje nastaju zbog opeklina i drugih ozljeda. Dr. Leon Herszage Torcuato de Alvear, iz bolnice u Buenos Airesu, prvi je 1980. godine objavio rezultate liječenja 120 pacijenata s izlječenjem od 99 posto. Drugi, dr. Richard Knutson, ortopedski kirurg Centra za ortopediju u Greenville, Mississippi, čije je istraživanje trajalo pet godina – kako bi se analizirali rezultati 605 bolesnika s opeklinama, čirevima, prostrijelnim ranama, amputacijama i zaraženim traumatskim lezijama otpornim na klasične terapije – postigao je ovom metodom potpun oporavak u 98 posto slučajeva. Vrlo zanimljivo bilo je iscjeljenje bolesnika liječenih medom i šećerom. Čak i rane koje su zaražene tijekom konvencionalnih tretmana, nakon nekoliko dana terapije s ovom, alternativnom metodom, postale su sterilne.

TAJNE SLATKOG LIJEKA: Dok bi 40 posto pacijenata koji nisu primili alternativni tretman trebalo biti podvrgnuto plastičnoj operaciji, nitko od pacijenata liječenih šećerom i medom nije trebao dodatne kirurške zahvate. Oba spomenuta liječnika odvojeno su stigli do istih zaključaka: med i šećer su ne samo učinkovitiji od konvencionalnih tretmana, već su nesumnjivo jeftiniji u odnosu na vrijeme trajanja liječenja, a mnogo su manje i popratne komplikacije.

U nekim je slučajevima „slatki lijek“ osvojio čudesne rezultate. Dr. Harvey Gordon i njegovi kolege iz Northwick Park bolnice i kliničkog istraživačkog centra, Harrow, Engleska, izliječili su na ovaj način pacijenta s dva golema apscesa stražnjice. Pacijent je do te mjere oslabio da nije bio u mogućnosti hodati. Osjećao je strahovite bolove, a da bi mu se pomoglo, moralo ga se podvrgavati općoj anesteziji. Ni standardnim tretmanom nije bilo poboljšanja. Na iznenađenje svih, tri dana nakon upotrebe pripravaka s medom, nije bila potrebna anestezija. Pacijent je počeo hodati nakon mjeseci muke i dugog dijabetesom i problemima imunološkog sustava izmorenog organizma.

MED MOŽE UBITI MIKROBAKTERIJE: Turski bakteriolog, dr. Ulker, pokazao je da med može ubiti mikrobakterije, tj. klice koje uzrokuju tuberkulozu i gubu. Mehanizam po kojem šećeri ili med ispuštaju svoja antibiotska svojstva još nije u potpunosti shvaćen. S jedne strane, čini se da su šećeri stimulirani pomoću phagocytosis, što je proces kojim se bijele krvne stanice napadaju i uništavaju bakterije. S druge strane, pokazuje se da oni štite tkiva od infekcije na isti način kako se čuvaju želei. Visoka koncentracija šećera stvara visoki osmotski tlak, koji ne dopušta opstanak bakterija. Da bismo razumjeli što je osmotski tlak, valja znati da šećer i sol upijaju vodu. Sve stanice koriste osmotski tlak da prilagodi svoj sadržaj vodi. Međutim, ako se to dogodi izvan njih, postoji visoka koncentracija soli ili šećera, voda će biti apsorbirana od njihove unutarnje neravnoteže i time uzrokovati smrt stanica. To se može koristiti u medicini kod mikroba, koji su također stanice, tako da ih se okruži mješavinom meda i šećera, pa će dehidrirati i umrijeti. Moglo bi se očekivati da čak i stanice u našem tijelu, koje su u kontaktu s visokom koncentracijom  šećera ili soli, dehidriraju i umiru, ali to se ne događa. Stanice našeg tkiva su u bliskom kontaktu jedne s drugima i opet s krvnim žilama te limfom.

Te stanice, koje su dio većeg i složenijeg sustava, zbog promjena osmotskoga tlaka kontinuirano upijaju vodu iz dru višegih područja tijela. Istodobno, stanice našeg tijela apsorbiraju i metaboliziraju šećere te ih pretvaraju u energiju za tijelo. Samo onim stanicama koje su oštećene, ili individualnim i izoliranim, kao što su bakterije, koje nisu dio sustava, prijeti visoka koncentracija šećera. Uništavanje oštećenih stanica je dodatno koristan učinak terapije na temelju šećera ili meda, jer mrtvo tkivo predstavlja podloge za mnoge vrste bakterija.

KAKO „NJEŽNA TERAPIJA“ DJELUJE : Iznenađenje su izazvali kirurzi Jean Louis Trouillet, Jean Chastre i njihovi kolege u Bichat bolnici u Parizu, koji su ustvrdili da je ovo „nježna terapija“ te da djeluje ne samo na vanjske infekcije, nego i u slučaju unutarnjih infekcija. Kao i drugi kardiokirurzi, imali su određen broj pacijenata čije su se rane na prsištu, nakon otvorene operacije srca, zarazile i nisu reagirale na liječenje antibioticima. U tim slučajevima Trouillet i Chastre ispunjavali su šupljine na prsima oko srca šećerom. Rane su ubrzo postale sterilne, u prosjeku za samo tjedan dana; groznica je nestala i broj pacijenata koji su umrli nakon infekcije znatno se smanjio. Prosječna duljina boravka pacijenata liječenih na taj način bila je najviše 54 dana, u odnosu na 85 dana – koliko su u bolnici proveli bolesnici liječeni konvencionalnim metodama. Osim toga, većina je pacijenata izjavila da je terapija bila gotovo bezbolna. Čak i teške opekline dobro reagiraju na liječenje medom i šećerom.

Indijski liječnik, dr. Subrahmanyam, opisano je u nekim člancima, objavljenim u medicinskim časopisima na engleskom, kako je liječenje opeklina medom i pamučnim zavojima učinkovitije od uobičajenih tretmana s lijekovima i gazom ili poliuretanskim plahtama natopljenim u antibiotske proizvode.

 „Nježna terapija“ je učinkovit i bezbolan oblik čišćenja rane: ona uklanja mrtvo tkivo i istodobno sterilizira lezije. Osim toga, med je izuzetno aktivan protiv patogenih gljivica i bakterija. Više šećera sugerira da sadrži antibiotik tvari poput hidrogen peroksida (vodikov peroksid), mravlju kiselinu, vitamine i minerale (željezo, bakar, mangan, kalcij, kalij, natrij, fosfor i magnezij). Sve ove komponente pridonose povećanju osmotskog tlaka i neophodne su za rast i obnovu stanica u tijelu.

LIJEČENJE ŽELUCA POMOĆU MEDA:  No, možda je od svega najzanimljiviji pokazatelj učinkovitosti meda u liječenju želuca. Dosada se smatralo da su želučani problemi uzrokovani stresom i posljedica prekomjernog izlučivanja želučane kiseline, koja uništava sluznice želuca. Zapadna medicina tretira te promjene lijekovima koji smanjuju kiselinu u želucu. S druge strane, danas je vjerojatno da su mnogi od tih ulkusa uzrokovani bakterijom, Helicobacter pylori, koja se može uspješno liječiti raznim kombinacijama antibiotika. Sada možemo razumjeti zašto liječnici i iscjelitelji stoljećima u arapskim zemljama, bijelci i Azijati, uspješno koriste med za liječenje ove bolesti.

Ukratko, u koncentriranim dozama, med ima antibakterijski naboj dovoljno da ubije Helicobacter. Na taj način je i znanstveno dokazan još jedan aspekt korištenje meda u narodnoj medicini. Uspjeh liječenja šećerom i medom privukao je zanimanje istraživača da pokušaju razumjeti i objasniti njegovu

učinkovitost. Šećer se stoljećima koristio za očuvanje hrane, pa  je logički zaključeno da posjeduje antimikrobna svojstva. Od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća mnogi bakteriolozi pokazali su laboratorijskim eksperimentima da med ima antibakterijska i antigljivična svojstva. Primjerice, dr. W.G.Sackett,

bakteriolog s Colorado poljoprivrednog sveučilišta Fort Collins, potvrdio je antibakterijsko djelovanje meda na bakterije koje uzrokuju tifus, dizinteriju, od pneumokoka, stafi lokoka itd.. Bez iznimke, sve su bakterije ubijene u roku od nekoliko dana nakon izlaganja medu, a mnoge čak unutar nekoliko sati.

MED U LIJEČENJU RANA: Studije o šećeru i medu na zacjeljivanje rana nakon plastične operacije dobila je daljnju potvrdu iz istraživanja Marka Fergusona sa Sveučilišta Manchester, koji je utvrdio da određeni šećeri mogu odgoditi razvoj kolagena, proteina koji čini vezivno tkivo i koji je bitan kod ožiljaka. Nakon što je rane na rukama liječio s različitim vrstama šećera (glukoze, fruktoze, saharoze, …), Ferguson je pokazao da su se spriječili nastanci izobličenih ožiljaka u odnosu na netretirane rane. Za mnoge od nas teško je vjerovati da se na jednostavan način može izliječiti teška ozljeda koja je neizlječiva medicinskim metodama. Ali to je samo djelomičan oblik znanja, s kojim se moramo nositi bez predrasuda o „narodnoj medicini“, koja je rezultat višestoljetne borbe „čovjeka protiv bolesti i pažljivog promatranja prirodnih fenomena“.

Kada vas pitaju gdje ste naučili ovu tehniku , kažite – naučio sam tu ili tamo. Ali, ako se bavite s pacijentima svaki dan, svaki dan i naučite nešto novo. Najbolji škola je praksa, a često je najbolja terapija – slatko.

Tekst: Tihe Zaninović; Fotografije: arhiv Svijeta, web izvori

Docenta dr.sc. Ivana Fistonića mediji su zapazili još devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se, kako sam kaže, nakon kongresa u Stocholmu 1993. – „zaljubio“ u menopauzu. Svojim je južnjačkim temperamentom i odlučnošću  da u ginekološke tokove unese znanstvene novitete uspijevao približiti ženama novu metodu liječenja boljki koje, lakše ili teže, pogađaju sve žene u određenom razdoblju života. U njegovoj ordinaciji u središtu Zagreba narednih godina mnoge su žene pronašle olakšanje od svojih nevolja. Dr. Fistonić se svjetskim trendovima u ginekologiji znao približiti i osjetiti njihovu fluentnost na isti način kako je to sedamdesetih godina to mogao s glazbom…

Izvrsnost u ginekološkoj struci i nerv za tehničku komponentu u medici učinili su da od njega uče i ljudi iz svijeta, pa će tako talijanski stručnjak u ginekologiji, profesor Marco Gambicciani, napisati u studiji „Erbium laser u ginekologiji: ciljevi, težnje i točke djelovanja“, u kojoj preispituje stanje i ulogu tehnike u liječenju stresne inkontinencije kod žena, kako je određena pozitivna saznanja stekao „u članku Ivana Fistonića i njegovih kolega“, kao i „podatke o korištenju vaginalnog erbium lasera za neinvazivno liječenje urinarne stresne inkontinencije i sindroma relaksirane rodnice“. Marco Gambicciani također kaže kako je rad kojim se inspirirao „napisao pionir vaginalnog erbium lasera.“  I da, upravo je dr. Ivan Fistonić bio onaj koji se prije deset godina, prvi u svijetu, počeo koristiti laserom u neinvazivnim zahvatima na vulvo-genitalnom području u žena.

Neinvazivno liječenje u ginekologiji danas je trend. Zbog čega je i kako do toga došlo?

_ …jer se žene više ne žele izlagati kirurškim zahvatima. Trend je opravdan. Najpoznatiji estetski kirurzi u Hrvatskoj  imaju radiofrekvencijske i laserske aparate i uljepšavaju svoje pacijente neinvazivno, zar ne? Ide se, dakle, u tom smjeru. Znanstvene zajednice počele su se jako puno referirati na tu temu. Između ostalih kongresa, bio sam pozvani predavač na 1st World Congress of  Reconstructive and Cosmetic Gynecology (RECOGYN) u  New Delhiju, gdje se o tome mnogo govorilo.

Naime, žene se otvaraju i govore o problemu koji se prije nazivao kozmetskim. Ipak, to nije kozmetska nego medicinska stvar: žena je nezadovoljna, to je psihički problem. A to je onda medicina!

U posljednjih desetak godina pozornost je opravdano fokusirana na vulvo-genitalno područje, stidnicu i rodnicu. Nakon što su se otvorile uljepšavanjem lica, zubiju, adaptacijom dojki, žene se okreću i genitalnom području. Međutim, ovdje je riječ o medicinskom zahvatu, duboko indiciranom. Jer, ako je riječ o stidnim usnama koje su opuštene, smežurane, ako su nakon porođaja razdvojene, nisu u medijalnoj liniji kao što su bile, nego su razdvojene, tada se ne može reći da je taj problem isključivo estetski. To je duboko medicinski problem, koji umanjuje seksualno zadovoljstvo i seksualnu gratifikaciju kod žene; žena se srami toga dijela svoga intimnoga područja jer ono više nije u onom stanju u kojem je bilo, pogotovo ako mijenja partnera u drugoj generativnoj dobi života.

Kada se, po vama, laser treba koristiti a da se to smatra isključivo medicinskim zahvatom?

-Recimo da je žena ušla u preranu menopauzu iz onkološkoga razloga, ima četrdesetak godina i partnera; znaju se nekoliko godina, imaju dvoje male djece, vole se, intenzivno seksualno žive… i u jednom momentu dođe do dijagnoze karcinoma dojke; žena je uspješno operirana, izliječena u potpunosti, dobro se osjeća, ali pati od tako intezivne suhoće rodnice da više ne može izdržati spolni kontakt! Ta žena ne smije primati estrogene jer je tumor dojke bio hormonski ovisan, ili ne želi hormone, lubrikanti koje nalazi na tržištu u 70 posto slučajeva ne odgovaraju po ph ili osmonalitetu, a uz to se lubrikanti moraju koristiti neposredno prije kontakta, što umanjuje puni seksualni doživljaj.

Laserska metoda, koju koristimo u sindromu atrofične sluznice rodnice, svojom temperaturom proširuje kapilare te inducira tzv. neovaskularizaciju, stvaraju se nove grane kapilara, što pomaže u trajnoj lubrikaciji. Efekat traje i do 12 mjeseci. Izlaz za onkološke bolesnice koje žele i dalje intenzivno seksualno živjeti bio bi, dakle, taj…

Postoji  nekoliko grupa stručnjaka u svijetu koji se bave estetskim konotacijama ovoga o čemu govorimo. Prvi je zaštitio pojam vaginal rejuvenation i napravio od toga brand ginekolog David Matlock iz Los Angelesa. Ali, što on pod tim podrazumijeva? Ja sam, primjerice, protiv toga naziva, kao i cijelo Europsko društvo za menopauzu, u kojem sam član savjetodavnog tijela. Uskoro ćemo o tome objaviti članak, gdje tvrdimo da je rejuvenacija previše profan izraz, da je bolje koristiti – restauracija ili rekonstrukcija. Rejuvenacija je izraz koji nije medicinski, a smatramo da je ova problematika generalno medicinska.

Ali, što napraviti nakon epiziotomije, nakon porođaja?

-Do sada smo to radili kirurški. Kako je to područje prošireno, izreže se dio tkiva i spoji. Izgleda dobro.

Kako ste vi došli do toga da se upustite u zahvate radiofrekvencijom?

-Mene je primijetila tvrtka iz SAD-a koja se bavi proizvodnjom uređaja za ljepotu pomoću radiofrekvencije. Zanimljivo im je bilo to što se ja bavim neinvazivnim rješavanjem problema stresne inkontinencije. Zamolili su me da napravim studiju o djelovanju radiofrekvencije u genitalnom području, koristeći se sličnom aparaturom  koja se upotrebljava za uljepšavanje lica. Stvar je u tome da se kolagen, bjelančevina koja je u temeljima čvrstoće vezivnog tkiva, nepovratno rastegnuo. Primjerice, nakon vaginalnog porođaja tkivo se opusti, sve se olabavi – kao i na licu zbog procesa starenja. Temperatura koju emitira radiofrekvencijski aparat, skraćuje kolagen i tkivo se učvrsti, nestaju bore na stidnim usnama i one postaju voluminoznije, „približavajući“ se jedna drugoj. 

U Hrvatskoj takav aparat imamo jedna kolegica u Vukovaru i ja. Zamoljen sam  da napravim studiju o tome, koja je potom objavljena u visoko rangiranom časopisu  Lasers in Surgery and Medicine  prije godinu dana. U toj studiji dokazujem da je radiofrekvencija uspješno liječi sindrom opuštene stidnice uz uvjet da je ispravna indikacija. Naime, ekstremni prolapsi se ne mogu liječiti ovim već kirurškim metodama. Zato je važno, u razgovoru s liječnikom, pravodobno artikulirati svoju problematiku.

Zašto se koristi radiofrekvencija?

_ U slučaju opuštene stidnice – zato jer je prodor temperature dublji od lasera, čak do 2,5 cm, pa se efekt prenosi na dublja tkiva, vezivo i masno tkivo, koja oblikuju stidnicu. Erbijumski laser se pak koristi za rodnicu u kojoj je sluznica tanka, a izvodna mokraćna cijev je tik ispod nje. Cilj je dobar efekt bez ozljeda tkiva, tako da je laser učinkovit kod liječenja stresne urinarne inkontinencije, proširene rodnice, nižih stadija spuštenog mjehura i postmenopauzalne atrofije. U studiji koju spominjem analizirali smo, koristeći posebne upitnike, seksualno zadovoljstvo prije i poslije zahvata. Primijećeno je značajno poboljšanje u svim domenama seksualne gratifikacije: uzbuđenju, lubrikaciji, orgazmu… To je važno znanstvenicima, zbog njih su rađeni upitnici. Ženama pak više znače slike prije i poslije. Na slikama pod prije sve je opušteno, naborano, a poslije – sve se popunilo. Bez noža!

Za kakvu vrstu zahvata vam se žene najčešće javljaju?

-Žene koje dolaze ne pate samo zbog estetskih komponenti, one najčešće pate od inkontinencije, proširene rodnice, spuštenoga mjehura, proširenog izlaza rodnice zbog rastavljenih usana. Žena koja pati od stresne inkontinencije ima narušenu seksualnu funkciju, nižu frekvenciju spolnih odnosa, manje je zadovoljna i sklona je odbijanju seksualnoga kontakta zbog nelagode. U takvim slučajevima ne pati samo žena, već oba partnera. Upravo o tome ću govoriti uskoro na kongresu Europskog društva za seksologiju u Portugalu. Jer, zamislite situaciju kad ženi pobjegne urin tijekom odnosa… premda je jedno istraživanje pokazalo da muškarci to ne osjete, žena zna kad joj se to dogodi i zbog toga osjeća veliku nelagodu.

Osnovni problem je zapravo u tome što žene ne artikuliraju u razgovoru s liječnikom svoju nelagodu zbog nevoljnog otjecanja urina. Inkontinenciju nekako smatraju „normalnom“.  Zato je dužnost liječnika, kad žena dolazi na rutinski pregled, papa test ili drugo, da je ciljano pita ima li takvih problema. Žene se tada najčešće otvore i pričaju o svojim nevoljama.Također, obveza liječnika  je  pitati o eventualnoj problematici seksualnosti.  Izlaz je u dužem vremenu koje je potrebno utrošiti za uspješnu konzultaciju. Moji kolege i ja sve više idemo k tome da posvetimo više vremena ženama te saznamo što su pravi uzroci njihovih patnji. U privatnoj praksi to je lakše izvedivo nego, primjerice, u klinici ili domu zdravlja gdje prepune čekaonice diktiraju ubrzani tempo. U privatnoj praksi više razgovaramo, više vremena posvećujemo ženama, zato i imamo bolje rezultate u razumijevanju i ispravnom odlučivanju o navedenoj problematici.

Na čemu se temelji laserski efekat?

-Jednostavno, ulazi se u rodnicu s laserskim nastavkom, emitira se toplinska energija 0,5-0,7 mm u sluznicu rodnice. Tamo se nalazi površinski kolagen, kojeg toplina momentalno skraćuje za jednu trećinu. Upravo to površinsko skraćivanje povlači dublje strukture, vezivo i mišićje, rezultirajući efektom stezanja rodnice. Žena odmah nakon zahvata osjeća poboljšanje. Nije potrebna anestezija. Zahvat se radi, prema protokolu, tri puta, s razmakom od mjesec dana. Prosječno trajanje efekta je 6-12 mjeseci i dulje, do 2-3 godine, ovisno o osobi i njenom angažmanu u vježbama kojima se učinkovitost značajno produljuje. Također valja naglasiti da su bolji rezultati primijećeni kod žena u predmenopauzi,  pa je ranija odluka o liječenju ključ uspjeha.

 Što za vas znači personalizirani pristup pacijentu? Znači li to na neki način educiranje pacijentice?

-To bi značilo da pacijentici treba posvetiti više vremena za razgovor i dijagnostičke postupke. Ispravno postavljena dijagnoza stresne inkontinencije ili nižih stadija prolapsa vodi boljem uspjehu zahvata. Kad se žena obrati svom doktoru, a nema neki veći anatomski defekt, tada će liječnik preporučiti vježbe, kolokvijalno  – Kegelove vježbe.Tada nastaju dva problema: ili liječnik nema vremena objašnjavati, ili nije vješt u objašnjavanju kako se one izvode. Samo jedna jedina rečenica nosi ključnu poruku: stegnite mišićje kao da voljno prekidate mokrenje i to činite barem tri do četiri puta dnevno po pet minuta. No nije samo navedena vježba dostatna. Svoje pacijentice educiram o spletu jednostavnih vježbi koje mogu biti vrlo zabavne ako se izvode u grupi. Naravno da postoje specijalizirane vježbe, a učinkovitost je bolja ako se izvode pod nadzorom fizioterapeuta. Dakle, vježbe su odličan terapijski postupak, ali samo ako se redovito izvode. U suprotnom problematika napreduje.

Bit svega je  – motiv! Ako žena nema motiv, neće nikada posegnuti za bilo kakvom pomoći ni konzultacijom. Zato je naša dužnost razotkriti problem i ohrabriti ženu u odluci o liječenju. U svakom slučaju, lasersko liječenje stresne inkontinencije je posljdnja neinvazivna metoda prije kirurškog zahvata bilo koje vrste, od nešto manje invazivnog postavljanja mrežice ili vrpce pod mokraćni mjehur do histerektomije.

Koju uspješnost žena može očekivati nakon laserskoga zahvata za stresnu urinarnu inkontinenciju?

-Prvi sam u svijetu objavio studiju o uspješnosti liječenja stresne inkontinencije laserom. Posljednji u nizu znanstvenih članaka na tu temu objavio sam u prestižnom časopisu Lasers in Surgery and medicine. Rad je objavljen 23. siječnja ove godine. U njemu se bavim predviđanjem uspješnosti zahvata u individualnom smislu. Odnosno, izumio sam kalkulator koji odgovara na pitanje u kojoj mjeri individualna pacijentica može očekivati kliničko poboljšanje nakon laserskog zahvata. Rezultati su značajni u svim dobnim skupinama. Ipak,  bolji su rezultati u žena koje su mlađe od 47 godina, pate od srednjeg stupnja inkontinencije, prosječna težina djece koje je rodila iznosi više od 3600 grama, itd. Zaključak je jednostavan. Ranija dijagnostika i zahvat – bolji rezultat. Zahvat za sada ne pokriva HZZO, a cijena zahvata je oko  5000-7000 kuna, ovisno o problemtici , za tri zahvata i kontrole u okviru šest mjeseci.

Fotografije: Ognjen Karabegović, razgovarala Nera Karolina Barbarić