ZAŠTITITE SE OD HPV-a, može i cijepljenjem!

Humani  papiloma virus  – HPV –  vrlo je čest virus koji većina žena (više od  80 posto) ima  barem jednom u životu. Obično ne uzrokuje neke promjene  i povlači  se  potpuno nezapaženo. U vrlo malom broju slučajeva (oko jedan posto) uzrokuje abnormalnosti u vratu maternice, koje se dijagnosticiraju  PAPA testom…

 PAPA test se koristi za identifikaciju promjena koje su uzrokovane papiloma virusom. Većina promjena identificiranih  PAPA testom  spontano se liječe, druge se eliminiraju kirurškim putem, ali  – ako se neke promjene ne otkriju na vrijeme – mogu polako napredovati  do raka. Međutim, potrebno je više godina da se to dogodi budući da se lezije transformiraju, a samo kod manjeg broja žena koje su zaražene HPV-om razviju se promjene, prepoznate  PAPA testom,  koje  mogu dovesti do raka  vrata maternice.

KOLIKO VREMENA TRAJE VIRUS: U većini slučajeva virus spontano nestaje; oko 50 posto  slučajeva u tijeku jedne  godine, a oko 80 posto tijekom  dvije godine. Kada virus nestane, tj. više nije prepoznatljiv po testu, nestaje i rizik.

HPV virus se najčešće prenosi  seksualnim kontaktom, iako ne nužno  potpunim  seksualnim  odnosom. U nekim slučajevima virus se može pojaviti mnogo godina kasnije kod jedne  od dviju osoba  koje su inficirane. Činjenica da je u određenom trenutku test pozitivan na HPV uopće ne mora imati veze s trenutnim partnerom.   

U otkrivanju HPV-a važniji je HPV test od Papa testa

Prisutnost virusa nije bolest, pa stoga nisu potrebne terapije. Najvažnija stvar je u tome da se HPV identificira  u vrijeme promjena  uzrokovanih  virusima, a to su one promjene  koje se traže  PAPA testom. Dakle, dobro je preventivno sudjelovati u ispitivanju prisutnosti HPV-a jer je to  najučinkovitije što  možete učiniti kako biste  se zaštitili od posljedica rijetke, ali značajne prisutnosti virusa.  Naime,  zarazu ne možete izbjeći, jer virus je vrlo čest i spolni odnosi  su dio našega  normalnog  života.  Čak kondom, vrlo koristan za sprečavanje spolno prenosivih bolesti, daje nedovoljnu prevenciju.  A što se cjepiva tiče, o čemu se mnogo raspravlja u novije vrijeme,  preventivno cjepivo dostupno je  za dvije vrste  HPV-a, odgovornih odgovorni za oko 70 posto slučajeva raka grlića maternice.

ŠTO SE DOGAĐA NAKON HPV TESTA:  Ako je vaš HPV test negativan, nećete  trebati posebnu kontrolu, no  svakako učinite PAPA test u sljedeće tri godine.  Ako  je pak vaš HPV test pozitivan, PAPA test morate provjeravati za najdulje godinu dana.  Ako  ste i dalje pozitivni na HPV, čak i ako je PAPA  test  negativan, to ukazuje na potrebu da se provede dubinsko ispitivanje,  kolposkopija, kojom će se ispitati cerviks. Ustvari, to je ispitivanje kojim se kontrolira „ upornost“  virusa  i u onim slučajevima  kada je  PAPA test negativan, a prisutna je promjena na vratu maternice.  Kolposkopija  je ustvari ginekološki pregled i nije bolna. Ako se kolposkopijom  utvrdi  da je cerviks normalan, nećete trebati dodatne testove. Ako su pak  otkrivene  male promjene (mrlje), mogu se  eliminirati  u specijaliziranoj ustanovi  i sve to ne podrazumijeva posebno teške zahvate ili brigu kako je možda riječ o ozbiljnijem problemu.

Presjeci HPV-a

ZAŠTO SE PROVODI  HPV TEST:  HPV test može biti učinjen  kako bi se žena kod koje su uočene neke promjene  PAPA testom  poslala  na kolposkopiju. U tom  slučaju riječ je o pregledu produbljivanja kontrole.  HPV test također se može koristiti i za kontrolu žene nakon liječenja poremećaja koji utječu na pojavu kancerogenih  promjena.  PAPA  testu se žene podvrgavaju kako bi se laboratorijski ispitalo postojanje HPV-a. Ukratko, PAPA test je vrlo koristan: on identificira promjene uzrokovane virusom, dok je HPV test dodatni test koji se koristi za dovršenje dijagnoze. Nadalje, u slučaju da žena  ima potrebu za liječenjem, HPV testiranje će poslužiti za bolju dijagnostiku i određivanje puta, odnosno metode liječenja.  Zanimljivo je da se tek  nedavno pokazalo kako je na prvom mjestu po važnosti HPV test, pa  PAPA test. Posebno je to važno za one koji već imaju virus jer tada dobiju potpuniju dijagnozu nego da su napravili samo PAPA test. Evidentno je da će se vremenom mijenjati obrasci ispitivanja, naravno s prednošću i u ekonomskom smislu, ali sa znatnim pozitivnim razlikama u odnosu na zdravlje žene. Trenutno se još u boljim klinikama ili ginekološkim ordinacijama HPV test preporuča u slučajevima kada je  PAPA test pozitivan ili nakon liječenja.

JESU LI RIJEČI BRIS I PAPA TEST SINONIMI:  Ta se dva pojma često koriste za istu stvar.  Uzimanjem brisa ili PAPA testom mogu se vidjeti promjene stanica na vratu maternice.  HPV se, međutim, ne može vidjeti  PAPA testom, ali se preko  brisa ili PAPA testom mogu zapaziti stanične promjene kakve uzrokuje HPV.

Napomena:  Ako dvojite oko toga imate li HPV ili upalu rodnice (tj. osjećate  intenzivno pečenje te imate neke druge agresivnije promjene),  ne preporučuje se obaviti PAPA test;  bolje je poduzeti protuupalnu  terapiju.

POSTOJE LI TESTOVI KRVI ZA HPV: Ne postoje specifični krvni test za HPV, jer virus nikada ne ulazi u krv, ali zato postoji  cjepivo protiv HPV-a.  Cjepiva su i inače zaštitne akcije koje prije svega služe  onima  koji su zdravi i još se nisu razboljeli od određene bolesti. Smisao je u tomu  da se steknu  antitijela i na taj način cijepljena osoba biva imuna u slučaju infekcije. Prije nekog vremena pokazalo se,  u slučaju HPV cjepiva,  kako to cjepivo po svojoj specifičnosti, u određenim okolnostima,  također može pomoći da se inficirana osoba oporavi od HPV infekcije. Imajte na umu da postoje dvije vrste cjepiva na tržištu za HP virus. Prvi  od dva cjepiva na HPV, koji se prodaju  u EU, jest tip koji je četverovalentan, odnosno imunizira protiv četiri  soja HPV virusa. Ustvari, riječ je o cjepivu  protiv raka, prvi u povijesti medicine,  ali je to ujedno i cjepivo protiv spolno prenosivih bolesti.  Naziv četverovalentno cjepivo ima zbog činjenice  da imunizira protiv sojeva HPV-a:  6, 11, 16 i 18. HPV s oznakama  6 i 11, kao što znamo, glavni su uzroci genitalnih bradavica, tako da ova vrsta cjepiva  također djeluje  u borbi protiv širenja HP virusa – genitalnih bradavica, koje danas predstavljaju jednu od glavnih spolno prenosivih bolesti.

Zelene kapsule čajevca vrlo su korištene u liječenju HPV-a

Drugo cjepivo,  koje proizvodi tvrtka GlaxoSmithKline, također je  dostupno i  koristiti se isključivo u onkologiji, a namijenjeno  je sprječavanju raka. Djeluje selektivno samo na sojeva 16 i 18, koji se  smatraju najrizičnijim tipovima HPV-a za pojavu  zloćudnih bolesti. Kao i kod svih cjepiva, tako je i sa „četverovalentnim“ cjepivom, čija se djelotvornost dobrom pokazala  u mlađih ispitanika. Na temelju znanstvenih pokazatelja, koji su na Svjetskom kongresu u Pekingu izneseni 2007. godine,  ukazano je da ta vrsta cjepiva pozitivno djeluje u 95 posto ispitanika u dobi do 45 godina. Dok su druge studije pokazale jednaku učinkovitost u djece mlađe od 6 godina.

Cijepljenje je neizostavno važno u prevenciji HPV-a

Tako danas konačno znamo da možete cijepiti na HPV čak i djecu  školske dobi (možda zajedno s drugim cjepivima), kao  i odrasle do onih u dobi od 45 godina. Nažalost,  mnogo nejasnoća izazvale su napomene o indikacijama toga cjepiva. Cjepivo je testirano na seksualno aktivnim osobama do dobi od 22 godine. To se danas smatra već zastarjelim istraživanjem jer je poznato, kako je već i navedeno, da se djelotvornost „četverovalentnog“ cjepiva  proteže na osobe  od  dobi prije  šest do dobi  iznad 45 godina. Stoga možemo zaključiti da se, u kontekstu odnosa povjerenja između liječnika i pacijenta,  HPV cjepivo može dati učinkovito bez unaprijed postavljenih granica starosti.

KAKO BI CJEPIVO MOGLO POMOĆI IZLJEČENJU OD HPV-a:  Već je rečeno kako su sva cjepiva, pa tako i cijepljenje protiv HPV-a , zapravo profilaktička, odnosno preventivna,  a ne  terapijska.  No, nedavno objavljena istraživanja pokazala su značajan učinak  u sljedećim situacijama:  na  osobe s HPV infekcijom,  koje se zovu  asimptomatske  infekcije, dakle  –  bez bolesti  –  100 posto;  dugotrajnija zaraza  bez bolesti   – djelotvornost 100 posto;  infekcija s bolesti   – 95,2 posto  učinkovitost ; upornost zaraze bolesti  – 93,1 posto  učinkovitosti.  Sve je to zbog činjenice da cjepivo protiv HPV-a intenzivno stimulira stvaranje antitijela, koja su superiorna u odnosu na infekciju  samu.  Ali, kao i kod svih drugih cjepiva, valja znati da osobe  u mlađoj dobi od cjepiva imaju veće koristi. Međutim, koristi od cjepiva za HPV mogu imati i profesionalno ugrožene skupine kao što su  liječnici, medicinske sestre, zdravstveni radnici, kao i druge skupine ljudi specifičnih rizika, primjerice rodbina  i partneri zdravih nosilaca HPV-a, osobito djeca roditelja koji su nositelji infekcije HPV-om. Cjepivo koristi i onima  koji su se oporavili od infekcije  HPV-om,  a žele biti sigurni da više neće oboljeti.  U većini zemalja Europske  unije, kao i u Hrvatskoj, traju agresivne i manje agresivne kampanje, potaknute od javnih institucija,  za cijepljenje djevojčica  od 12 godina. Riječ je i o tome da se za tu populaciju izdvaja novac za besplatno cijepljenje. Ostali bi u načelu cjepivo trebali plaćati…

KOJE SU KONTRAINDIKACIJE I NUSPOJAVE CJEPIVA:  Vrlo su rijetke, a  uglavnom je riječ o  preosjetljivosti na djelatne tvari ili na bilo koju od pomoćnih tvari. Također treba znati da se cjepivo protiv HPV-a  treba primjenjivati ​​s oprezom u bolesnika s trombocitopenijom.     

HPV cjepivo štiti samo od bolesti uzrokovanih HPV-om. Nema, dakle, zaštite protiv drugih spolno prenosivih bolesti,  a  to znači  da i dalje valja poduzimati  mjere predostrožnosti protiv spolno prenosivih bolesti.  Dobra je vijest da se cjepivo na HPV može davati i dojiljama. Što se tiče trudnoće, cijepljenje treba odgoditi do završetka trudnoće. Srećom,  nema interakcije između cjepiva i estrogen-progestin  kontraceptivnih sredstava.  No, cjepivo je preporučljivo  izbjegavati   šest  mjeseci prije primljenog imunoglobulina ili krvnih pripravaka.

NUSPOJAVE:  Slične su  onima kao i kod drugih cjepiva –  povišena tjelesna temperatura, eritem, bol i otekline na mjestu uboda, krvarenje na mjestu uboda, svrbež.

Važnost HPV-a, njegov onkogeni potencijal (onkogeni znači da je ovaj virus u stanju izazvati rak) kod muškaraca i žena. Jasno  je koliko je važno prepoznati  problem i liječiti bolesnika s HPV-om. Velika uloga donedavno se pridavala PAPA testu, no PAPA test nije dovoljan! Novim metodama omogućeno  nam je da utvrdimo je li posrijedi HPV virus, kojem tipu  pripada,  te nas usmjerava na najbolji izbor liječenja. Konačno, važna je i medicinska terapija, povezanost  s kirurgijom.  Jedini pravi način izlječenja jest  potpuno iskorijeniti HPV iz tijela.  Cjepivom se pak onemogućava mogućnost recidiva.

Tekst:  Kristina Cesarec

PRIRODOM PROTIV HPV-A

Prirodna biljna ljekarna  u borbi s HPV-om pruža cijelu lepezu biljaka i biljnih pripravaka  s kojima se postiže jak antivirusni  učinak  kojim  možemo efikasno smanjiti tijek i intenzitet infekcije, a djeluju imunostimulirajuće na organizam. Ako se bolest manifestira pojavom  kondiloma  i  bradavica,  niz je biljaka čijom se tinkturom, sokom ili eteričnim uljem one premazuju.  Nabrojimo neka od najdjelotvornijih:  čajevac i esencije lista cimetovca (protiv patogenih gljivica, bakterija i virusa),  klinčićevac (izrazito antitumorskog djelovanja),  ulje niauli kemotip cineol  (djeluje na virus HPV-a ), ravensara ( najpotentniji antivirusni efekt), biljno ulje tamanu ( odlično za upalna stanja kože, čak i za primjenu na spolnom organu i analnom otvoru), ulje kantariona, ekstrakt nevena, ekstrakt zelenog čaja ( može potpuno izliječiti kondilome i bradavice), sok ili tinktura rosopasa, sok smokve…

Neka  eterična  ulja sastavni su dio vaginaleta (eukaliptusovo  ulje – vrlo je aktivno u antivirusnom djelovanju protiv HPV-a), a za oralnu terapiju najbolje rezultate daje ehinacea, koja snažno stimulira imunološki sustav i odlična je potpora u terapiji HPV-a.

Istraživanja su pokazala da  namirnice bogate vitaminima A,B,C i E te beta karotenom,  beta kriptoksantinom, zeaksantinom, folnom kiselinom, luteinom – štite organizam od HPV infekcije, a ove nutrijente nalazimo  u svježem voću, povrću,  biljnim uljima, orašastim plodovima, mesu, mlijeku i mliječnim proizvodima, iznutricama…

Posebice je interesantan dindolimetan (DIM), koji se nalazi u brokoli, prokulicama i kupusu. Znanstvenici iz Južnog Walesa dokazali su da  konzumacijom ovih namirnica  DIM iz njih prevenira razvoj cervikalnog karcinoma na način da  sprječava dijeljenje i razmnožavanje stanica raka i njihovo širenje. D.H.

DUNAVSKI SEVDAH U ZAGREBU

Hrvatska kuća, Materina priča, u Zagrebu, u petak 24. siječnja, bila je nakratko domom fine poezije s Dunava. Ondje je, naime, promovirana sedma knjiga pjesnikinje Jozefine Lade „Snovi s Dunava“ …

Objavljeno: 24.01.2020.

Jozefina Lada, pjesnikinja i humanitarka, i recitatorica Manda Kadić

U nadasve ugodnom miljeu Hrvatske kuće u Zagrebu, s mnoštvom artefakata koji donose ugođaj Slavonije, Like, Šokadije, Dalmacije – pravo je zadovoljstvo bilo slušati stihove dunavske pjesnikinje Jozefine Lade, koja je nakon rata doselila u Zagreb i ondje stvorila cijeli svoj umjetnički opus. Pjesnikinja je u glavnom gradu puna dva desetljeća aktivna u poetskom i humanitarnom životu. Međutim, javnosti je, nakon šest uspješnih knjiga poezija, predstavila i sedmu, Snovi sa Dunava, u kojoj nastavlja ispisivati svoj dunavski sevdah…

Na slici slijeva na desno: pjesnikinja Jozefina Lada, recitatorica Manda Kadić, koja je sjajno interpretirala poeziju, i Nera Karolina Barbarić, koja je predstavila knjigu i autoričinu poeziju

Čitajući stihove Jozefine Lade – prvo što zapažate jest da nemaju suvišnih riječi, neprikladnih epiteta, a pjesnikinja upravo maestralno niže stihove koji se oslanjaju na dobro izabrane glagole. Možda će kritika to prepoznati kao retro poetski stil, kao poetizaciju prozaičnog, apologiju starih dobrih životnih vrijednosti, nepretenciozne  stihove  o drugim prilikama i novim počecima, no da je kojim slučajem pjesnikinja s juga, moglo bi se reći kako nam je Jozefina ponudila saudade, ono što Portugalci nazivaju nostalgičnim pjevanjem, a što poznajemo kod velikoga broja otočkih pjesnikinja. Međutim, Jozefina je utkala u stihove Dunav, prekinutu mladost  i  očekivane motive prirode, priuštivši nam pokoju pjesmu s duhovnim, filozofskim pomakom. Njena se poezija čita tekstualno i intertekstualno jer kad piše o Dunavu, Jozefina tada pjeva baš o Dunavu. Ne odvlači nas u razbarušenu percepciju izmaštane stvarnosti, nego piše biranim riječima, dorađenim stihom o onome što najbolje poznaje.

Knjiga Jozefine Lade predstavljena je u dojmljivom ugođaju Hrvatske kuće, koju vodi i svakim danom obogaćuje Mina Petra Petričec (na slici sasvim desno)

Jozefinini motivi i teme vezani su uz njen zavičajni areal, što ne znači da o zavičajnosti pjeva na zavičajnom idiomu, ali jamačno se i na taj način to može gledati.  Dakle, ona nije tipično urbana pjesnikinja, njena je  poezija puna sonetnih opisa koji bi se slobodno mogli nazvati zavičajnim sonetima. Ishodište  njena pjesništva, kako je to vidljivo iz u Hrvatskoj kući predstavljenoj knjizi Snovi s Dunava, jest poezija na standardu, gdje je očita njena  usredotočenost na podrijetlo, posebice na vukovarski krajolik, prirodu, godišnja doba, voćnjake, šumu, livadu. Drugi važan segment njene poezije jest pjevanje tzv. autobiografskim stihom, jer upravo stihovima upozorava na ono što je za naš kontekst važno, odnosno za njezinu poetiku, a to je značaj obiteljsko-antropoloških i zavičajnih motiva.

Promociju je otvorila mlada i talentirana violinistica Renata Novoselec, koja je poznata i po tome što gluhu djecu uspješno uči svirati violinu

Slušajući njene stihove, dade se primijetiti kako nema mnogo socijalnih nota u njenoj poeziji, ali zato vrvi od nostalgičnih i idiličnih prikaza, urezanih u radostan osjećaj zajedništva s prirodom. Proljeće i jesen u njenim pjesmama su metafora i apoteoza, ontološke konstante koje pjesnikinji daju važnost jer svojim biranim stihom, izbrušenim do sjaja, skreće diskusiju od površinskoga prema dubinskom značenju svoje poezije. Jozefina Lada  se tako uklapa u poznati trend hrvatske poslijeratne poezije devedesetih godina, kada je u poratnim godinama nastala prava poplava stihova, pri čemu je u toj poeziji bilo i pomodnosti i trenda. No, Jozefinini stihovi nisu samo stil i opisi, već i zanimljive kompozicije na tragu ontoloških tema (npr. Snaga potrebe, Graditelji, Vrijeme, Postojati ). Nekim svojim minijaturama, poput pjesama Košmar, Čovjek mladosti, Jesen,  usudim se reći,  ima i antologijskih vrijednosti.

O vrijednom humanitarnom radu pjesnikinje govorila je Jadranka Šepek, njena prijateljica i suradnica

Ukratko, Jozefina je pjesnikinja šokačkih motiva napisanih štokavskim standardom. Pjesnikinja na isti način pjeva u miru i kontemplaciji, sa zavičajnim arealom kao oazom, pa kad piše pjesmu Zid, 29. listopad 1991, NestanakKesteni,  Molitva za snagu  – takav lirski inventar ne zadovoljava se samo prikazivačkom razinom pjesničkoga iskaza sjete, odnosno tuge ‒ nego slikovito ustrojava simboličnu razinu koja upućuje na vezu čovjeka i zavičaja,  prirode i kulture, povijesti i njena sadržaja (rat, prolaznost), ali i zavičaja kao domovine, tradicije, sadašnjosti. 

U ovoj bismo poetskoj liniji ipak mogli prepoznati činjenicu da je Jozefina Lada  jedna od najdosljednjijih hrvatskih intimističkih pjesnika s početka 21. stoljeća, razdoblja mladoga hrvatskoga novosimbolizma. Unatoč tome što u zadnjim svojim zbirkama rabi i drugačije motive i teme, kao i formalnu uređenost pjesama, ona ipak ostaje u svojim najvrijednijim pjesničkim ostvarenjima pjesnikinja nostalgičnih gesta, distancirana od urbaniziranoga svijeta aktualnosti i društvenoga dinamizma, pjesnikinja čiji lirski subjekt kaže, citiram stihove: Red je da podijelimo sve/ čak i onu sitnu prašinu / što osta iza kamenčića mozaika/od kojih smo život gradili.

Jozefina Lada, stihovima je zabilježila sjećanja na predratni Vukovar

Premda ovi stihovi zaslužuju dulju meditaciju, u kontekstu njene poezije to znači stanovitu divinizaciju života, kao odmaknuća od nesretne društvene (ratne) stvarnosti koja zatire biće i njegovu autohtonost, pa pribjegava sreći kroz stihove,  koja je u stanju transcendirati takvu nesretnu stvarnost. Dakle, nije kod Jozefine riječ samo o pejzažu kao gesti utjehe i pukom impresionističkom dojmovnom ushitu, već i filozofskoj potrazi za srećom.

Portret s pjesnikinjom slijeva na desno: Jadranka Šepek, Manda Kadić, Nera Karolina Barbarić, Jozefina Lada, Sonja Šarunić, koja je vodila promociju, i Mina Petra Petričec

Knjigu Snovi s Dunava i pjesnikinju samu predstavili su Mina Petra Petričec, kao voditeljica Hrvatske kuće, Nera Karolina Barbarić, recenzentica, Jadranka Šepek, ispred ženske organizacije Katarina Zrinska.  Nastupili su članovi KUD-a iz Dravonošca i mlada glazbenica i violinistica Renata Novoselec. Stihove po izboru autorice čitala je Manda Kadić.

POSTAJE LI KANABIS OPET LIJEK

 Posljednjih se nekoliko desetljeća brojnim studijama i istraživanjima  dokazuje  ljekovito i blagotvorno djelovanje kanabisa na  niz oboljenja, pa čak i onih najtežih kao što je karcinom. Mnogo je i osobnih svjedočanstava ljudi koji su izliječili sami sebe, a potom to svoje znanje i iskustvo prenijeli i drugim ljudima. Tisućama  se godina biljka  kanabisa koristila u tradicionalnoj medicini kao lijek, ali novija je povijest svrstava među „zabranjenu supstanciju“…

 Ljekovite čari cannabisa  ili kako su ga zvali – „biljka moći“, „sveta biljka“ ili „božanska biljka“, tijekom 8.500 godina poznavali su mnogi drevni narodi.  Kao prvi pisani zapis o kanabisu spominje se  Herbarij,  legendarnog  kineskog cara Shen Nunga, koji datira iz 2.740 godine prije Krista.  Opisuje se kao učinkovito sredstvo protiv malarije, kostobolje, reumatizma i lošeg pamćenja. U Indiji se ova biljka koristila za liječenje čak stotinjak različitih  bolesti, dok je u starom Rimu bila poznata kao sredstvo poticanja dobrog raspoloženja, bolje percepcije; ljudi su njenim korištenjem postajali otvoreniji i samopouzdaniji u društvu. Veličali su je i cijenili mnogi drevni narodi dajući joj raznorazne epitete „božanskog“  i „moćnog“  utjecaja na ljude i njihovo zdravlje.


Biljke medicinskog kanabisa u BEDROCAN-u uzgajaju se u kontroliranim uvjetima, ekološki, bez pesticida, s uvijek istom količinom THC-a, kako bi pacijenti bili sigurni da uvijek dobivaju isti lijek.

STATUS KANABISA DANAS:  Kanabis je biljka, koja je UN-ovom konvencijom  još 1961.  godine zapela u vremenu. Naime, uvrštena  je u popis droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti droga, a  slijedom navedenog, upotreba konoplje, marihuane i hašiša u medicinske svrhe nije dopuštena  u Hrvatskoj, osim u slučaju industrijske konoplje, koja ne smije sadržavati više od 0,2 THC-a. Ukratko,  riječ je o zabranjenoj supstanciji čiji je uzgoj, prerada i distribucija u Hrvatskoj  kazneno djelo. Biljku kanabisa često povezuju s njezinim derivatima  marihuanom i hašišem,  koji  je  etiketiraju   jer se  koriste  kao zabranjene lake droge. To je crna stvarnost današnje percepcije ove biljke i njezina stigmatiziranja, ali nitko ne može osporiti da je  ipak puno duže u povijesti bila tretirana kao lijek nego kao „zabranjena trava“.  

Zapadna kultura o Indiji i tamošnjim ritualima pušenja konoplje, odnosno trave, marihuane, hašiša, zavisno o pripremi, odnosno nazivu, zapravo vrlo malo zna. Osim toga, način života i običaji uvjetuju mnogo toga, pa i ritualno pušenje. Zapad je prihvatio ono što se moglo „prodati“, a to je kratkotrajni užitak. U Indijaca to ima sasvim drugu dimenziju. I svrhu.

KANABIS NA RECEPT: Danas je brojni timovi liječnika i znanstvenika kroz   studije i istraživanja, koja se obavljaju diljem svijeta, pokušavaju vratiti   na taj  pijedestal lijekova, ustvari „lijekova  na recept“,  što  potkrepljuju konkretnim dokazima njezina blagotvorna djelovanja na niz bolesti  kao što su  glavobolja i migrena, astma, prevencija srčanog i moždanog udara, Parkinsonova i Alzheimerova bolest, nesanica, impotencija,  multipla skleroza, simptome AIDS-a, ublažavanje Touretteova sindroma,  ADHD-a i raznih psihičkih poremećaja te  PTSP-a, poticanje apetita; uljni pripravci na bazi THC-a ( delta-9-tetrahidrokanabinol – glavni psihoaktivni sastojak kanabisa) svojim opuštajućim, skoro analgetičkim,  djelovanjem ublažava boli i spazme,  a kod raznih kožnih oboljenja, posebice tvrdokorne psorijaze, uspješno djeluju  utrljavanjem u kožu.  Osim službenih potvrda,  mnogi pacijenti  svjedoče i vlastitim primjerom da pomaže  i kod  najtežih oboljenja, raznih vrsta karcinoma i kod nuspojava od  kemoterapije.

U Europi je i danas, unatoč toleranciji i brojnim „legalizacijama“ još uvijek nezamislivo javno ispijati čaj od indijske konoplje, od kanabisa.

ŠTO JE ZAPRAVO MEDICINSKI KANABIS: Medicinskim se kanabisom smatraju cvjetovi biljke  Cannabis sativa, L.  i njenih varijeteta. Razlika između medicinskog kanabisa i marihuane ( trave, ganje, marice, vutre  ili kako je god netko zvao…) jest  u tome što je medicinski kanabis uvijek jednak. Posve je prirodan, ekološki,  jer se pri njegovu uzgoju ne koriste pesticidi;  oslobođen je teških metala, potpuno je sterilan, bez plijesni i truleži i uvijek je isti, što se može usporediti s bilo kojom tabletom ili  kad kupite bilo koji lijek, od higijenske ispravnosti, roka trajanja i što je najvažnije – sastava. Točno se zna što svaki cvijet sadrži, standardiziranog je oblika i upravo zato se može govoriti o kanabisu kao lijeku,  jer  pacijentima je dobro poznato što uzimaju  i na koji način to djeluje. 

Medicinski kanabis sadrži 400 kemijskih sastojaka, koji se mogu koristiti u borbi   protiv zloćudnih bolesti.  Najpoznatiji  i najistraživaniji sastojak kanabisa   je THC (delta- 9 – tetrahidrokanabinol), koji je , primjerice, zaslužan za smanjenje mučnine pri kemoterapiji. Kako je taj spoj psihoaktivan,  treba paziti pri doziranju ( iako se nije moguće predozirati), a na tržištu upravo stoga postoje četiri potpuno standardizirana oblika s različitim omjerima THC-a.  Kanabidiol ili CBD druga je najistraživanija komponenta kanabisa, koja je pak zaslužna za poništavanje psihoaktivnog djelovanja svojstava THC-a ,  jer je kanabidiol antipsihotik. Upravo ova dva sastojka, od kojih je jedan psihoaktiv, a drugi antipsihotik, a koja se  očito svojim djelovanje „tuku“ dok se istodobno  nalaze u biljci kanabisa – kao da poručuju kako je bez analize i  znanja nemoguće primijeniti  ih na pravi način, pa i zorno predočavaju djelovanje medicinskog kanabisa i potrebu da se legalizira te se na taj način omogući njegovo korištenje iz pozicije visokokvalitetnih uvjeta, s dostupnim analizama na sofisticiranoj opremi, s jamstvom, uz visokostručno osoblje…

Kanabikultura – novi je termin u svijetu, nastao kontroliranim uzgojem kanabisa. Mnoge zemlje su prihvatile kontrolu uzgoja, dok se druge toj ideji još opiru.

OD TRAVE DO LIJEKA: Uzgoj kanabisa u medicinske svrhe u Europi  je legaliziran samo u Nizozemskoj, a od travnja ove godine i u Češkoj. Međutim, medicinski se kanabis distribuira u više europskih zemalja poput Italije, Njemačke, Austrije, Španjolske , Belgije, Finske,  djelomično i uz iznimke u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Švedskoj. Prema informacijama Europske koalicije za razboritu upotrebu droga ( ENCOD),  u desetak je europskih država dopuštena  osobna upotreba kanabisa. Na taj način sav posao nije prepušten farmaceutskoj industriji, a u ENCOD-u predviđaju da će i ostale europske zemlje ubrzo slijediti ove primjere.

 Izvan Europske unije  uzgoj medicinskog kanabisa legalan je u Izraelu, Kanadi i 19 američkih država, gdje ga federalni zakon zabranjuje, a državni su zakoni dopustili medicinski kanabis te se on uzgaja i prodaje. Vjeruje se da će se u SAD-u ubrzo promijeniti regulativa, jer  kako je pokazalo ispitivanje javnog mnijenja – čak 52 posto Amerikanaca slaže se s potpunom legalizacijom.  I dok , primjerice, u Nizozemskoj  pacijent  ne može sam uzgajati  biljku i reći da je to za njegovo liječenje, već uzimanje kanabisa  mogu propisati  pacijentima  licencirani liječnici, a potom pacijenti s  receptom odlaze u ljekarnu i podižu ga kao svaki drugi lijek, u SAD-u to rade na mnogo ležerniji način:  s iskaznicom, koju može dobiti skoro svatko, a  s kojom dokazuje da mu je nužan medicinski kanabis i za neke najjednostavnije zdravstvene probleme, mogu podići marihuanu u licenciranim dispanzerima. Podaci pokazuju da je 2010. godine u Kaliforniji kanabis kao lijek bio propisan za čak 350.000 pacijenata. U Coloradu i Washingtonu otišli su i korak dalje:  u potpunosti su legalizirali marihuanu, ne samo u medicinske  već i u rekreativne svrhe. Uskoro bi se  tamo mogao konzumirati potpuno slobodno, čak i bez ikakve medicinske dokumentacije, pod uvjetima  s kakvima se  sada konzumira alkohol.

I dok europska i svjetska praksa prepoznaje pozitivne rezultate istraživanja medicinskog kanabisa na zdravlje svoje populacije, brojni se hrvatski pacijenti, osobito oni oboljeli od raka, snalaze na razne načine:  nabavljaju „travu“ na crnom, kriminalnom tržištu, ne znaju što kupuju, dobivaju vrlo skupu robu punu pesticida, plijesni, truleži, sami si, bez konzultacije s liječnikom, propisuju terapiju i dozu. Na taj način ugrožavaju svoje, već ionako narušeno zdravlje.

Zagovornici legalizacije medicinskog kanabisa u Europi, kao i u Hrvatskoj, ipak upozoravaju da se ne smije miješati uzimanje kanabisa u medicinske svrhe i obično pušenje marihuane, jer iako je riječ o istoj biljci, jedno s drugim nema nikakve veze. Stoga dežurnim poručuju: legalizacija medicinskog kanabisa ne znači i legalizaciju marihuane.

Da bi se postigao potreban i kvalitetan THC -9  kod kanabisa potrebno je uspostaviti ravnotežu između tla, vlažnosti i topline u okruženju. Odnosno, prvo treba „uzgojiti“ uvjete kako bi kanabis bio ljekovit

HRVATSKA ČEKA DOKAZE…  I dok se u Europi i svijetu događaju   značajniji  koraci, organiziraju se  znanstvene konferencije i simpoziji sa sve većim brojem liječnika i znanstvenika, koji tu iznose brojne  rezultate , ali i spoznaju i stječu  nova  iskustva  dobivena  kroz istraživanja i studije – hrvatski ministar zdravlja traži znanstvene dokaze o ljekovitosti medicinskog kanabisa, zahtijeva uvid u rezultate kliničkih ispitivanja i tvrdi da dosad nema dokaza da je kanabis koristan u liječenju. Drugim riječima, Hrvatska čeka dokaze…

Po tome ispada da je uzaludan i  trud Međunarodnog udruženja za medicinski kanabis ( International Association  for Cannabinoid  Medicines – IACM), koji u  svojoj bazi podataka  čuva  oko 400 studija kliničkih ispitivanja o ljekovitom djelovanju kanabisa. Najstarija provedena studija datira iz 1970. godine,  svi su rezultati dostupni  na uvid, a uglavnom dokazuju ljekovitost kanabisa, primjerice  ublažavanjem  mučnine  od kemoterapije do anoreksije, spastičnosti kod multiple skleroze, kronične boli. Za te bolesti, navodi IACM, postoje jaki dokazi o medicinskim koristima kanabisa, ali i za niz drugih oboljenja kod kojih je pacijentima medicinski kanabis vratio kvalitetu života.

Tjalling Erkelens, vlasnik i  C.E.O. BEDROCAN-a  BV,  nizozemske tvrtke  koja  medicinski kanabis uzgaja legalno uz ISO certifikat i Ugovor s nizozemskim ministarstvom zdravlja, a godišnje uzgoji oko 450 kilograma ove ljekovite biljke.

Jedini iskorak koji je učinjen u Hrvatskoj jest promjena Kaznenog zakona i dekriminalizacija posjedovanja droge za vlastitu (rekreativnu) upotrebe. To ne znači da je posjedovanje jointa legalno, ono je i dalje kažnjivo, ali kao prekršaj, a ne kazneno djelo. Međutim, uzgoj kanabisa, čak samo jedne jedine stabljike, i dalje je ostalo kazneno  djelo. No, valja opet naglasiti da legalizacija medicinskog kanabisa nema veze s  rekreativnim pušenjem jointa!  Čak ni konzumacija nije ista. Primjerice, pušenje uopće nije medicinski način primjene  bilo kojeg lijeka, pa tako ni medicinskog kanabisa. On se na tržište  plasira kao ulje, tinktura, kao pripravak za čaj, pa čak i za kolače, a kad je riječ o ozbiljnijem postupku liječenja  –  preporuka je  inhalacija, pomoću isparivača   (vaporizer), u kojemu  vrući zrak ( oko 185 C) prelazi preko kanabisa, a potom se  hladi,  kako bi ga pacijent udahnuo.

Uglavnom,  legalizacija medicinskog kanabisa u Hrvatskoj za sada  je – tabu! Ali kad bi se krenulo tim putem, uvjeti da bi se kanabis mogao primjenjivati u medicinske svrhe jest, osim razumijevanja nadležnih ministarstava, provođenje postupka registracije lijeka, bilo centraliziranim postupkom od Europske agencije za lijekove (EMA-e) ili nacionalnim postupkom pri hrvatskoj Agenciji za lijekove i medicinske proizvode, koji pokreće isključivo proizvođač lijeka, a o navedenom ocjenu daje struka , odnosno eksperti iz tog područja. Za sada, kroz medije su poručivali iz Ministarstva zdravlja, inicijativa za legalizaciju medicinskog kanabisa išla je od udruga građana i pojedinaca, a nikad od  struke. Prepreka nije ni UN-ova konvencija, koja ni sama ne određuje što je zabranjeno, a što dopušteno, već samo propisuje da država, koja dopusti uzgoj kanabisa,  mora osnovati poseban Ured za medicinski kanabis, a on  će strogo nadzirati kvalitetu, osigurati kompletan otkup uroda i preuzeti odgovornost za daljnju distribuciju medicinskog kanabisa.  Pri tom, bilo bi  najbolje preuzeti praksu zemalja, poput Nizozemske, koja ga je već legalizirala. Ne treba, pri tom, zanemariti niti ekonomski benefit koji bi, primjerice,  legalni uzgoj konoplje donio, tim više što očito  postoji  i  dobro tržište  – za njezin izvoz, jer potražnja je veća od kapaciteta proizvodnje u svijetu.


U mnogim starim spisima, pogotovo onima s Istoka, razvidno je da se kanabis upotrebljavao u namjeri opuštanja i uživanja.

I dok u Hrvatskoj legalnog lijeka nema, sve više je zainteresiranih pacijenata, koji „guglaju“ i traže spas ili za sebe ili svoje najbliže oboljele od najtežih bolesti. Nailaze tada na imena ljudi koji su pomogli sebi i izliječili rak, kao što je to  uspjelo Kanađaninu  Ricku Simpsonu. On je, nakon izlječenja, postao autor i kreator revolucionarnog konopljinog ulja,  koje je dobio iz najkvalitetnijih sjemenki  konoplje i  smole s njezine stabljike.

 Danas su sve glasniji oni koji žele legalizaciju medicinskog kanabisa, koji bi oboljeli ljudi mogli nabavljati kod svojeg liječnika, na recept, u ljekarnama.  Ono što je važno znati: ne smije se miješati uzimanje kanabisa u medicinske svrhe i rekreativno pušenje marihuane, jer iako je riječ  o istoj biljci – jedno s drugim nema baš nikakve veze. Stoga  zagovornici legalizacije medicinskog kanabisa  nikako nisu  i  zagovornici legalizacije marihuane.

KANABIDIOL  IZ KANABISA  GASI  UZROČNIKE RAKA: Istraživači Medicinskog centra u San Franciscu, nakon punih 20 godina proučavanja, potvrdili su revolucionarno otkriće: derivaciju  čestice unutar konoplje, koja zaustavlja najagresivniji stadij metastaza raka i u potpunosti mijenja daljnje nuspojave bolesti. Riječ je o kanabidiolu (CBD), koji ima sposobnost  „gašenja“ agresivnog ID-1, gena koji uzrokuje rapidno proširenje raka,  izjavio je Pierre Desprez, jedan od članova znanstvenog tima, a „Huffington Post“  prvi je donio ovu vijest. Istodobno,  dok je u fokusu interesa Despreza bio ovaj gen, drugi je znanstvenik,  Sean McAllister, proučavao efekat CBD-a, netoksičnog i neprihoaktivnog kemijskog sastojka konoplje. Spajanjem svojih saznanja došli su do ovog vrijednog otkrića – kanabidiol  ne dopušta bolesnim stanicama širenje po tijelu. Istraživanje je započela  djelovanjem na rak dojke, a kasnije je utvrđeno da kanabidiol uništava i puno agresivnije tipove raka, kao onaj na mozgu, prostati i druge koji su uključivali visoke razine ID-1. Ovo je istraživanje prošlo fazu laboratorijskih ispitivanja i testiranja na životinjama, pa je na redu klinička studija i dozvola  za ispitivanje na ljudima.


Mag. ing .agr. Marta Gold, znanstvenica iz Hrvatske, izgradila je svoju karijeru na istraživanjima  medicinske korisnosti u Nizozemskoj.

SVJEDOČANSTVO IZ LABORATORIJA: U BEDROCAN-u se isključivo uzgaja kanabis i nema veze s preradom i distribucijom. Od 2003. imaju Ugovor s nizozemskim Ministarstvom zdravlja, u kojemu su dogovoreni uvjeti strogo ekološkog uzgoja bez ikakvih pesticida, s uvijek istom količinom THC-a. Nakon što uzgoje kanabis i odvoje cvijet,  u BEDROCAN dolaze stručnjaci posebnog vladinog ureda OMC-a ( Office for Medical Cannabis) kontroliraju kanabis, preuzimaju ga, pakiraju i distribuiraju ljekarnama.

Dakle, BEDROCAN BV je isključivo poljoprivredna kompanija, koja proizvodi suhe cvjetove kanabisa s  unaprijed poznatim omjerima kanabinoida, predvidivom količinom cvijeta. Kompanija je to koja može jamčiti za svoj proizvod. „To nas čini jedinstvenima u ovoj branši. To nije moguće nabavit na ilegalan način,  jer takva proizvodnja je moguća samo i jedino u legalnim uvjetima. Ilegalnom tržištu je broj jedan novac, a nama u BEDROCAN-u pacijent“, kaže Marta Gold.  „Mi smo u konstantnoj komunikaciji s  pacijentima, pa smo svjesni što im pomaže, a što ne. Na taj način se prilagođavamo tržištu. Naime, riječ je o posve novoj branši.  Premda, kad ste upoznati sa cijelom pričom, to zvuči ironično jer se biljka koristi pod medicinskim nazivom kao „indica“ već nekoliko tisuća godina. No, nema potrebe zamjerati liječnicima, njih nitko nije educirao, ali mogu otkriti zanimljivu činjenicu, a to je da su nam se počeli obraćati i liječnici iz Hrvatske, tako je i na Bedrocan Cannabis Masterclass-u, koji je nedavno održan u Leidenu, u Nizozemskoj, sudjelovalo i dvoje Hrvata.

Dakle, ovdje je riječ o biljci. Većina liječnika je općenito skeptična prema biljkama jer je to već treće područje pod nazivom farmakognozija, zapravo nema previše veze s modernom medicinom za koju su liječnici školovani. „ Iz toga razloga mi sada radimo na najnovijem proizvodu,  koji ide na klinička istraživanja sljedeće godine, a koji će sadržavati točno poznate omjere povoljnih kemijskih spojeva, a koji se prirodno nalaze na cvijetu, analogno se razvija isparivač koji će služiti za uzimanje lijeka. Sljedeće godine mi je u planu upisati doktorat,“ kazuje nam Marta, „koji ću također odraditi u kompaniji, na medicinskom kanabisu. Prije nekoliko godina u Hrvatskoj sam  osnovala udrugu „Zeleni svijet“, s nekolicinom istomišljenika, kako bi pomogli pacijentima u Hrvatskoj kojima je potreban lijek na bazi kanabisa. Neki  od njih, nažalost, imali  su problema sa zakonom,  zbog uporabe kanabisa u medicinske svrhe, jer zakon jednostavno ne vidi razliku. Jednom kada Hrvati shvate da postoji razlika između medicinske i rekreativne uporabe, doći će i do promjene zakona. Tako je bilo i u drugim država, a najnovija u nastojanju da se nešto promijeni jest Rumunjska.“


Biljke medicinskog kanabisa u BEDROCAN-u uzgajaju se u kontroliranim uvjetima, ekološki, bez pesticida, s uvijek istom količinom THC-a, kako bi pacijenti bili sigurni da uvijek dobivaju isti lijek.

S obzirom da  je „Zeleni svijet“  postao udruga koja nije dobro organizirana, po mojem osobnom mišljenju, kazuje nam Marta,  odlučila sam biti njihov pasivni član, a s vremenom  okupiti  specijalni tim ljudi koji su visoko educirani. “ Dakle, Hrvatska će imati svoj profesionalni znanstveni tim i onda ćemo se prijaviti za uzgoj u istraživačke svrhe. Koliko mi je poznato, u  Hrvatskoj je moguće uzgajati, samo je potrebno ishoditi dozvolu ministra. To vrijedi za bilo koju svrhu uzgoja: industrijsku, medicinsku i istraživačku. Trenutno sam u pregovorima s nekoliko sveučilišta. Kako sam rekla, pripremamo znanstveni hrvatski tim za predstavljanje medicinskog kanabisa u Hrvatskoj. Riječ je o  specifičnoj  branši,  jer za posao  uzgajanja medicinskog kanabisa u zaštićenom (zatvorenom) prostoru zahtijeva puno znanja. U cijeli je proizvodni proces  uključeno puno fizike, primjenjivanje vanjskih uvjeta u unutarnjem prostoru i slično, što čini ovaj posao posebnim. Također nam se javljaju i razni hrvatski poduzetnici koji bi rado investirali ili pak poljoprivrednici koji bi proizvodili. Dakle, u principu cijela infrastruktura postoji, pitanje je vremena kada će vlada omogućit razvoj takve infrastrukture. Činjenica je da je na našim prostorima za vrijeme bivše države proizvedeno konoplje i konoplje, sve za potrebe europskog tržišta. Ja se svaki dan pitam zašto tako ne bi bilo isto i  sada, na našim prostorima, pod čvrstom kontrolom vladinog ureda, samo s  medicinskim kanabisom?“

Tekst: Dolores Hrženjak, preneseno iz magazina Vital

MED KAO SLATKA TERAPIJA

Suprotno onome što se danas o tome misli, ljudi su antisepticima koristili od davnina: ozbiljne rane i amputacije koje su se događale tijekom epizoda ratova, opisane u Ilijadi i Odiseji, kao i one poznate o osvajanju Aleksandra Velikog; u klasičnim djelima Istoka, kao što je “Gilgameš,” ili u pričama Azteka, odnosno drevnih kineskih dinastija, postoje priče o liječenju rana i krvarenja, gdje ranjenik biva liječen i vraćen u borbu. Zar se ne spominju u tim izvješćima komplikacije poput gangrene, sepse i druge ozljede? Novo doba donijelo je, međutim, objašnjenja, znanstveno potvrđena, o velikoj ljekovitosti i učinkovitosti meda…

Objavljeno: 20.01.2020.

Što nam povijest govori o tome? Jedno od prvih objašnjenja nalazimo u Smith papirusima, 1.700 godina prije Krista, kao i na papirusu Ebers,1.500 godina prije Krista. Oba opisuju liječenje rana, zavoje i teške opekline, pri čemu su se koristili mješavinom meda i mlijeka, koju su aplicirali na ranu i oblagali zavojima od čista pamuka. Sličnim smjesama koristili su se razni narodi antike, od Rimljana do afričkih plemena, a te su pripravke poznavali i Indijanci seoskih populacija na jugu Sjedinjenih Država. Učinkovitost antiseptičke pripreme meda (1/3) i maslaca (2/3), prema drevnom egipatskom receptu, posebno djeluje na stafilokoke, koji su vrlo brzo nestajali, a na taj način se liječila i Escherichia coli. Čak i Kuran priznaje ljekovita svojstva meda: «. Gospodar tvoj nadahnuo pčelu / izgradio svoje košnice u brdima / Iz njihovih tijela izlazi / piće različitih boja, / tamo gdje je zdravlje za čovječanstvo

Med je također vrlo čest sastojak u tradicionalnoj kineskoj farmakoterapiji, jer ga ima u mnogim lijekovima za rane i opekline. Tijekom Drugog svjetskog rata, primjerice, stanovništvo Šangaja koristilo je mješavine meda i masti za liječenje čireva i manjih ozljeda s odličnim rezultatima. U Meksiku, drevni su Azteci liječili rane s medom. Oni su također poznavali sirup napravljen od koncentrata soka od određenog dijela agave (maguey), koja ima vrlo visok postotak šećera. Taj ekstrakt pokazao je koliku ima antibakterijsku moć. Slično se u Engleskoj generacijama preporučuje korištenje meda za liječenje opeklina.

ŠTO JE DONIJELO NOVO DOBA ZNANOSTI: Sedamdesetih godina prošloga stoljeća objavljeni su brojni članci o korištenju meda i šećera u području medicine. Godine 1966. znanstvena zajednica bila je iznenađena rezultatima koji su dobile medicinske sestre u bolnici u Bristolu, Engleska. Spravile su, naime, lijek s medom koji su primijenile na pacijentima s dekubitusom i infekcijama amputiranih organa. Kako su pacijenti bili otporni na standardne tretmane, njihovi pripravci s medom doveli su do ozdravljenja.

Istodobno, Arapi i Ukrajinci tvrde kako se med uspješno koristi za liječenje infekcije uha, nosa, grla, kože, očiju i dišnih putova. Njemački liječnici otkrili su također da je med, pomiješan s lokalnom anestezijom, prokainom, bio vrlo učinkovit u liječenju herpesa zostera. Osim toga, neki britanski liječnici koriste med kako bi skratiti vrijeme ozdravljenja bolesnica operiranih zbog raka maternice, dok u Indiji lokalni liječnici primjenjuju med za liječenje čireva kože i u slučajevima gube. Na Novom Zelandu i Australiji med se koristi za liječenje čireva, tropske groznice, vaginalnih infekcija itd. Kirurzi Rusi i Nijemci otkrili su da se organi za transplantaciju, poput krvnih žila, kostiju i rožnica, mogu čuvati u medu. Ovu su metodu  nazvali „melitizacija“, od latinskog „mel“, što znači upravo med.

Natural homemade organic facial masks of honey. Isolated.

MED S RICINUSOVIM ULJEM: Od kasnih sedamdesetih do danas uporaba mednih pripravaka u tolikoj mjeri je uobičajena da je u farmakologiji u Velikoj Britaniji u bolnicama uključen i „med s ricinusovim uljem“. Iako se taj proizvod  koristi često za prve kliničke pokuse, njegova primjena uobičajena je od 1976. Te su godine, naime, dva liječnika, koji rade odvojeno, jedan u Argentini, a drugi u SAD-u, primijetili i prijavili ozdravljenje i antiseptička svojstva meda i šećera. Oba su koristila ove tvari za liječenje dekubitusa, neizlječivih infekcija koje nastaju zbog opeklina i drugih ozljeda. Dr. Leon Herszage Torcuato de Alvear, iz bolnice u Buenos Airesu, prvi je 1980. godine objavio rezultate liječenja 120 pacijenata s izlječenjem od 99 posto. Drugi, dr. Richard Knutson, ortopedski kirurg Centra za ortopediju u Greenville, Mississippi, čije je istraživanje trajalo pet godina – kako bi se analizirali rezultati 605 bolesnika s opeklinama, čirevima, prostrijelnim ranama, amputacijama i zaraženim traumatskim lezijama otpornim na klasične terapije – postigao je ovom metodom potpun oporavak u 98 posto slučajeva. Vrlo zanimljivo bilo je iscjeljenje bolesnika liječenih medom i šećerom. Čak i rane koje su zaražene tijekom konvencionalnih tretmana, nakon nekoliko dana terapije s ovom, alternativnom metodom, postale su sterilne.

TAJNE SLATKOG LIJEKA: Dok bi 40 posto pacijenata koji nisu primili alternativni tretman trebalo biti podvrgnuto plastičnoj operaciji, nitko od pacijenata liječenih šećerom i medom nije trebao dodatne kirurške zahvate. Oba spomenuta liječnika odvojeno su stigli do istih zaključaka: med i šećer su ne samo učinkovitiji od konvencionalnih tretmana, već su nesumnjivo jeftiniji u odnosu na vrijeme trajanja liječenja, a mnogo su manje i popratne komplikacije.

U nekim je slučajevima „slatki lijek“ osvojio čudesne rezultate. Dr. Harvey Gordon i njegovi kolege iz Northwick Park bolnice i kliničkog istraživačkog centra, Harrow, Engleska, izliječili su na ovaj način pacijenta s dva golema apscesa stražnjice. Pacijent je do te mjere oslabio da nije bio u mogućnosti hodati. Osjećao je strahovite bolove, a da bi mu se pomoglo, moralo ga se podvrgavati općoj anesteziji. Ni standardnim tretmanom nije bilo poboljšanja. Na iznenađenje svih, tri dana nakon upotrebe pripravaka s medom, nije bila potrebna anestezija. Pacijent je počeo hodati nakon mjeseci muke i dugog dijabetesom i problemima imunološkog sustava izmorenog organizma.

MED MOŽE UBITI MIKROBAKTERIJE: Turski bakteriolog, dr. Ulker, pokazao je da med može ubiti mikrobakterije, tj. klice koje uzrokuju tuberkulozu i gubu. Mehanizam po kojem šećeri ili med ispuštaju svoja antibiotska svojstva još nije u potpunosti shvaćen. S jedne strane, čini se da su šećeri stimulirani pomoću phagocytosis, što je proces kojim se bijele krvne stanice napadaju i uništavaju bakterije. S druge strane, pokazuje se da oni štite tkiva od infekcije na isti način kako se čuvaju želei. Visoka koncentracija šećera stvara visoki osmotski tlak, koji ne dopušta opstanak bakterija. Da bismo razumjeli što je osmotski tlak, valja znati da šećer i sol upijaju vodu. Sve stanice koriste osmotski tlak da prilagodi svoj sadržaj vodi. Međutim, ako se to dogodi izvan njih, postoji visoka koncentracija soli ili šećera, voda će biti apsorbirana od njihove unutarnje neravnoteže i time uzrokovati smrt stanica. To se može koristiti u medicini kod mikroba, koji su također stanice, tako da ih se okruži mješavinom meda i šećera, pa će dehidrirati i umrijeti. Moglo bi se očekivati da čak i stanice u našem tijelu, koje su u kontaktu s visokom koncentracijom  šećera ili soli, dehidriraju i umiru, ali to se ne događa. Stanice našeg tkiva su u bliskom kontaktu jedne s drugima i opet s krvnim žilama te limfom.

Te stanice, koje su dio većeg i složenijeg sustava, zbog promjena osmotskoga tlaka kontinuirano upijaju vodu iz dru višegih područja tijela. Istodobno, stanice našeg tijela apsorbiraju i metaboliziraju šećere te ih pretvaraju u energiju za tijelo. Samo onim stanicama koje su oštećene, ili individualnim i izoliranim, kao što su bakterije, koje nisu dio sustava, prijeti visoka koncentracija šećera. Uništavanje oštećenih stanica je dodatno koristan učinak terapije na temelju šećera ili meda, jer mrtvo tkivo predstavlja podloge za mnoge vrste bakterija.

KAKO „NJEŽNA TERAPIJA“ DJELUJE : Iznenađenje su izazvali kirurzi Jean Louis Trouillet, Jean Chastre i njihovi kolege u Bichat bolnici u Parizu, koji su ustvrdili da je ovo „nježna terapija“ te da djeluje ne samo na vanjske infekcije, nego i u slučaju unutarnjih infekcija. Kao i drugi kardiokirurzi, imali su određen broj pacijenata čije su se rane na prsištu, nakon otvorene operacije srca, zarazile i nisu reagirale na liječenje antibioticima. U tim slučajevima Trouillet i Chastre ispunjavali su šupljine na prsima oko srca šećerom. Rane su ubrzo postale sterilne, u prosjeku za samo tjedan dana; groznica je nestala i broj pacijenata koji su umrli nakon infekcije znatno se smanjio. Prosječna duljina boravka pacijenata liječenih na taj način bila je najviše 54 dana, u odnosu na 85 dana – koliko su u bolnici proveli bolesnici liječeni konvencionalnim metodama. Osim toga, većina je pacijenata izjavila da je terapija bila gotovo bezbolna. Čak i teške opekline dobro reagiraju na liječenje medom i šećerom.

Indijski liječnik, dr. Subrahmanyam, opisano je u nekim člancima, objavljenim u medicinskim časopisima na engleskom, kako je liječenje opeklina medom i pamučnim zavojima učinkovitije od uobičajenih tretmana s lijekovima i gazom ili poliuretanskim plahtama natopljenim u antibiotske proizvode.

 „Nježna terapija“ je učinkovit i bezbolan oblik čišćenja rane: ona uklanja mrtvo tkivo i istodobno sterilizira lezije. Osim toga, med je izuzetno aktivan protiv patogenih gljivica i bakterija. Više šećera sugerira da sadrži antibiotik tvari poput hidrogen peroksida (vodikov peroksid), mravlju kiselinu, vitamine i minerale (željezo, bakar, mangan, kalcij, kalij, natrij, fosfor i magnezij). Sve ove komponente pridonose povećanju osmotskog tlaka i neophodne su za rast i obnovu stanica u tijelu.

LIJEČENJE ŽELUCA POMOĆU MEDA:  No, možda je od svega najzanimljiviji pokazatelj učinkovitosti meda u liječenju želuca. Dosada se smatralo da su želučani problemi uzrokovani stresom i posljedica prekomjernog izlučivanja želučane kiseline, koja uništava sluznice želuca. Zapadna medicina tretira te promjene lijekovima koji smanjuju kiselinu u želucu. S druge strane, danas je vjerojatno da su mnogi od tih ulkusa uzrokovani bakterijom, Helicobacter pylori, koja se može uspješno liječiti raznim kombinacijama antibiotika. Sada možemo razumjeti zašto liječnici i iscjelitelji stoljećima u arapskim zemljama, bijelci i Azijati, uspješno koriste med za liječenje ove bolesti.

Ukratko, u koncentriranim dozama, med ima antibakterijski naboj dovoljno da ubije Helicobacter. Na taj način je i znanstveno dokazan još jedan aspekt korištenje meda u narodnoj medicini. Uspjeh liječenja šećerom i medom privukao je zanimanje istraživača da pokušaju razumjeti i objasniti njegovu

učinkovitost. Šećer se stoljećima koristio za očuvanje hrane, pa  je logički zaključeno da posjeduje antimikrobna svojstva. Od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća mnogi bakteriolozi pokazali su laboratorijskim eksperimentima da med ima antibakterijska i antigljivična svojstva. Primjerice, dr. W.G.Sackett,

bakteriolog s Colorado poljoprivrednog sveučilišta Fort Collins, potvrdio je antibakterijsko djelovanje meda na bakterije koje uzrokuju tifus, dizinteriju, od pneumokoka, stafi lokoka itd.. Bez iznimke, sve su bakterije ubijene u roku od nekoliko dana nakon izlaganja medu, a mnoge čak unutar nekoliko sati.

MED U LIJEČENJU RANA: Studije o šećeru i medu na zacjeljivanje rana nakon plastične operacije dobila je daljnju potvrdu iz istraživanja Marka Fergusona sa Sveučilišta Manchester, koji je utvrdio da određeni šećeri mogu odgoditi razvoj kolagena, proteina koji čini vezivno tkivo i koji je bitan kod ožiljaka. Nakon što je rane na rukama liječio s različitim vrstama šećera (glukoze, fruktoze, saharoze, …), Ferguson je pokazao da su se spriječili nastanci izobličenih ožiljaka u odnosu na netretirane rane. Za mnoge od nas teško je vjerovati da se na jednostavan način može izliječiti teška ozljeda koja je neizlječiva medicinskim metodama. Ali to je samo djelomičan oblik znanja, s kojim se moramo nositi bez predrasuda o „narodnoj medicini“, koja je rezultat višestoljetne borbe „čovjeka protiv bolesti i pažljivog promatranja prirodnih fenomena“.

Kada vas pitaju gdje ste naučili ovu tehniku , kažite – naučio sam tu ili tamo. Ali, ako se bavite s pacijentima svaki dan, svaki dan i naučite nešto novo. Najbolji škola je praksa, a često je najbolja terapija – slatko.

Tekst: Tihe Zaninović; Fotografije: arhiv Svijeta, web izvori

AROMATERAPIJA ili liječenje ugodom

 Aromaterapija se ne bavi samo suzbijanjem nastalih simptoma bolesti, već pokušava pronaći uzroke problema u organizmu i ciljano djelovati na njih, na način da snažno aktivira unutarnje sposobnosti samoizlječenja. Danas se aromaterapija ubraja u komplementarne grane medicine, a ono što joj daje najveći značaj i zbog čega je specifična jest holistički pristup. Osim toga, podržava i ostale komplementarne grane medicine, energetske tehnike i konvencionalnu medicinu…

Objavljeno: 20.01. 2020.


Želja za postizanjem ugode, dobroga zdravlja, odnosno ravnoteže između duha i tijela, oduvijek je pratila proizvodnju i uživanje u eteričnim uljima, mirisima i onome što će tek novije vrijeme prepoznavati pod nazivom aromaterapija.

Smatra se da je prva kozmetička uporaba biljnih ulja bila poznata već u   mezolitiku, kada je pećinski čovijek koristio ricinusovo ulje za omekšavanje kože, a danju se različitim biljnim bojama štitio od sunca. Najrazličitije recepture za njegu kože do nas su došle iz biblijskih vremena, od kada datira prvo bilježenje rezultata uporabe maslinova ulja u kombinaciji sa začinima i aromatičnim biljnim iscrpinama za njegu ogrubjele i isušene kože. Stari su Egipćani nedvojbeno preteče moderne kozmetologije u njezinu najširem smislu, jer su već tada upotrebljavali najrazličitije kombinacije biljnih ulja i boja u preparativne i dekorativne svrhe. Za njegu kože koristila su se biljna ulja poput maslinova, ulje badema, kikirikija, kokosa. Posebice su bila cijenjena aromatična i mirišljava ulja za opuštanje ili postizanje uzbuđenja, a donosili su ih arapski trgovci putujući Srednjim istokom. Cijena mirišljavih ulja bila je veća od one zlata. Brojni recepti ljekovitih pripravaka pronađeni su urezani u zidove laboratorija i na papirusima. Svećenici su mirise koristili u vjerske i mistične svrhe, a svaka važna osoba imala je svoj miris. Opčinjenost Marka Antonija Kleopatrom pripisuje se tako činjenici da je bio upravo “intoksiciran” silinom mirišljavih ulja s njezina lica i tijela, te zadivljen njezinom kosom koja je, natopljena orahovim uljem, bila tamna i sjajna.


Termin aromaterapija poznat je tek oko jedno stoljeće. Međutim, iskustva u liječenju i korištenju  mirisnih ulja poznata su od Egipta, pa i Rima, gdje se uporaba razvila do nevjerojatnih mogućnosti.

TISUĆLJETNA TRADICIJA: Prva korištenja mirisa u terapeutske svrhe nalazimo i kod Kineza, koji su palili mirisne štapiće i pomoću njih stvarali harmoniju i ravnotežu. Grci su svoje znanje o aromaterapiji preuzeli od Egipćana. Hipokrat je napisao knjigu o ljekovitom djelovanju 300 biljaka, u kojoj, između ostaloga,  naglašava  čudotvorno djelovanje aromatične kupke i masaže na produljenje života. Dioskorid je prevodio slične materijale s perzijskog, hebrejskog, arapskog i drugih jezika i napisao knjigu “De materia medicinae“, u kojoj opisuje ljekovito djelovanje 500 biljaka. Rimljani su mirisna ulja najviše koristili u kupkama i za masažu; Arapi su izrađivali ljekovite pripravke i parfeme, a mirisima pročišćavali zrak i dezinficirali odjeću kako bi se zaštitili od bolesti. Avicena, arapski liječnik, fizičar, kemičar i alkemičar, unaprijedio je destilaciju kao metodu dobivanja eteričnih ulja, izumivši navojnicu za hlađenje. Posebno se zalagao za aromaterapeutsku masažu i uvođenje voćne dijete kako bi se tijelo lakše riješilo otrova. Napisao je i knjigu “Kanon medicine“, u kojoj opisuje djelovanje ljekovitoga bilja i mogućnosti liječenja esencijama biljaka za koje je tvrdio da jačaju duh i tijelo.

U antičkom Rimu aromaterapija, odnosno liječenje mirisima bilo je prihvaćeno od svih slojeva društva

Smole, začini i aromatične biljke predstavljaju poseban način alternativne njege. U vrijeme kada je pojam aromaterapije još bio nepoznat, u vrijeme prije Krista, u istočnim zemljama ovi su sastojci bili korišteni za uklanjanje mnogih smetnji. Tisuću godina kasnije, nomadska plemena Beduina počela su prodirati prema Nepalu i Indiji, približavajući se mediteranskim zemljama, a sobom su nosili tamjan, miru (mirisava smola), đumbir, šafran i mirodije, koje su naučili koristiti u prehrani, ali i u njezi ljepote i medicini.


Aromaterapija, dokazano, pomaže u liječenju glavobolje, kod povišene temperature, predmenstrualnoga sindroma, nesvjestica, zubobolje, kašlja, probavnih smetnji, ozljeda i opeklina…

PRVE KOZMETIČKE KREME: Nije točno poznato gdje i kako su nastala prva eterična ulja: spominje se knjiga Veda, antička indijska medicina. Koristila su se i u Kini za ritualne i terapeutske obrede, a postoje i hijeroglifi iz vremena tisuću godina prije rođenja Krista koji upućuju na korištenje ulja prilikom mumifikacije. Aristotelov učenik Teofrazije napisao je “Raspravu o mirisima“, a Plinije Stariji, u svojoj knjizi  “Naturalis historia” objasnio je poznavanje snage i moći ljekovita bilja kroz tisućgodičnje liječenje tajnim svojstvima mirodija.


Srednjovjekovni kotao, lambik, za destiliranje ulja ljekovitih biljaka. Destilacija se obavlja i danas gotovo na jednak način.

Najpoznatiji liječnik stare Grčke, Galen, otišao je korak dalje. Jednostavna receptura, kombinacija pčelinjeg voska, maslinova ulja i  ružine vodice, prizašla iz njegove mješavine, postala je prototip danas uobičajenog pripravka – kozmetičke kreme. Stari su Rimljani, uvodeći različite kombinacije biljnih ulja, posebice eteričnih, u svoje poznate kupke, pridonijeli osviještenosti poimanja higijene tijela i duha, u modernoj kozmetici poznatijoj upravo pod nazivom aromaterapija. Razvili su kult uljepšavanja kose gotovo do savršenstva koristeći različita biljna ulja i ekstrakte za tamnjenje i sjaj, kako bi postigli glamour zavidne razine. U starom Rimu svijetla kosa je bila simbolom prostitucije. Upoznavši slavne skandinavske žene, Rimljanke iz visokog društva počele su svoju prirodno tamnu kosu tretirati koncentriranim uljem šafrana kako bi dobile žutozlatne pramenove, dok su eterična ulja ružmarina i borovice postali najvažnijim sastojcima mješavina protiv opadanja kose. Plinije Stariji zaslužan je za nadgradnju ovih mješavina s mirišljavim uljima, posebice chypre sa Cipra, koji je ujedno djelovao kao snažan dugotrajni parfem.

Stari su Rimljani oduševili eteričnim uljima i Britance, koji su, prihvativši ideju njihovih kupki začinjenih mirišljavim uljima, kasnije razvili tehnologiju izrade mirišljavih vodica i sapuna. U doba renesanse venecijanske žene, ali i poznata Katarina Medici, unaprijedile su stečena kozmetička iskustva proširivši primjenu eteričnih ulja u osobnoj higijeni,  nakon spoznaje da njihov dodatak kupkama, osim što doprinosi boljem  raspoloženju, neutralizira vonj znoja, čineći kožu glatkom, mekom i mirisnom. Kraljica Elizabeta I  “uvozila” je mnoge talijanske i francuske mirisne komponente iz Grassea, u Južnoj Francuskoj, gdje su se prirodni sadržaji korijena, lišća i cvjetnih latica odabranih biljaka ubrzo počeli ekstrahirati u dragocjene kapi eteričnih ulja najrazličitijih mirisnih nota. Raskošne mirisne rapsodije iz toga doba, temeljene na spoznaji snage djelovanja eteričnih ulja, i danas su utkane u mnoge moderne parfeme renomiranih svjetskih marki.


Eterična ulja nisu topiva u vodi i zato ih treba miješati s otapalima, od kojih su najidealniji med, vrhnje, mlijeko, jogurt, krupna sol i ilovača. Otopljena u mlijeku i jogurtu, eterična ulja smiruju upalne procese, oslobađaju od otrova i pospješuju cirkulaciju. Ako pak želite uklanjanje bolova u mišićima i pročišćavanje kože, pomiješajte  eterična ulja s bademovim ili jojobinim uljem.

MODERNA AROMATERAPIJA: Tek početkom prošloga stoljeća znanost se počela baviti aromaterapijom, koristeći taj termin prema Rene-Mauriceu Gattefosseu, kemičaru-istračivaču industrije parfema, koji se smatra tvorcem moderne aromaterapije. Naime, Gattefossé je u laboratoriju opekao ruku, a opeklinu je tretirao čistim eteričnim uljem lavande koje mu se našlo pri ruci. Eterično ulje ublažilo je bol i doprinijelo bržem i potpunom ozdravljenju opečene kože. Oduševljeni Gattefossé svoja je saznanja o korištenju eteričnih ulja za tretiranje različitih indikacija objavio u knjizi jednostavnog naziva ”Aromaterapija” (objavljena 1937. godine), spojivši u toj knjizi vlastita modernija saznanja s tisućljetnom tradicijom upotrebe eteričnih ulja.Uz to, baveći se proučavanjem eteričnih ulja u kozmetičke svrhe, došao je do zanimljivih spoznaja o njihovu snažnom djelovanju u najrazličitijim primjenama. Upravo je on utemeljio umijeće uporabe esencijalnih eteričnih ulja umiješanih u ulje “nosač”. Primjerice,  bademovo ili ulje pšeničnih klica, u kombinaciji s masažom. 

Poslije njega pojavio se liječnik Jean Valrite, koji je mirodije najprije koristio za dezinfekciju rana i prostora za vrijeme Drugog svjetskog rata, a tek onda ih uključio u svijet medicine.

Sapun i eterična ulja stvaraju veliku ugodu prilikom aromaterapije

 NOVO DOBA SAPUNA I PARFEMA: Iako je slavna tvornica sapuna i mirisa Williama  Yardleya potpuno uništena u londonskom požaru 1666. godine, ostali su neki zapisi koji govore kako je glavni sastojak njegovih parfema bilo lavandino ulje. Kasnije je proizvodnja nastavljena korištenjem aromatičnih kompozicija poput klinčića, vanilije, jasmine, ali otopljenih u lavandinu ulju. Za vrijeme Francuske revolucije, 1789. godine, zarazna pomama za eteričnim uljima postala je gotovo “zakon” za žene i muškarce na dvoru i višim slojevima društva. Nevjerojatne količine biljnih i eteričnih ulja koristile su se kako bi maštovite goleme perike zadržale svoj oblik i miris tijekom burnih orgija. Prvi kozmetički boutique za opskrbu pariškog dvora otvorio je 1828. Piere Guerlain, kasnije osnivač poznate francuske kuće mirisa i parfema. Mnoge mirisne kompozicije koje je kreirao za pariški dvor, poput patriotskih Parfum de France i Eau Impérial,  koje i danas postoje, popularizirale su uporabu različitih mirisnih nota satkanih od nekoliko vrsta eteričnih ulja. Tijekom stoljeća ispitivanja blagotvornog djelovanja eterična ulja zauzela su važno mjesto i u medicinskoj znanosti. Za to je vjerojatno najzaslužniji engleski botaničar Nicholas Culpeper (17. stoljeće),  koji je u knjizi  Sve o bilju (posljednji reprint 1979.), obznanio sva svoja iskustva i detaljna istraživanja o djelovanju pojedinih biljnih ekstrakata, biljnih ulja i esencijalnih eteričnih billjnih ulja na psihofizički status čovjeka, uključujući i bolesna stanja.


Aromaterapeutske metode/postupci su slijedeći: aromatična kupka, aromakomprese (oblozi), inhalacija, aroma masaža, lokalno utrljavanje, ispiranje usta i grla, rektalna/vagionalna primjena, korištenje u osobnim kozmetičkim preparatima, primjena u sauni….

ZAŠTO JE MIRIS PRIRODE NAJBOLJI? Cvjetovi, lišće ili korijenje mnogih biljaka sadrže esencijalna eterična ulja koja imaju nevjerojatne efekte u liječenju ili kozmetičkoj primjeni. S obzirom na praktičnu primjenu, mogli bismo ih svrstati u dvije skupine: ona koja djeluju ljekovito i ona koja daju osjećaj ugode uglavnom zbog mirisnih sastojaka. U praksi se, međutim, obje skupine često koriste zajedno u različitim međusobnim kombinacijama već i zbog činjenice da su, bez obzira na aromatičnu oštrinu ili blagost, sva eterična ulja djelotvorna u nekom od segmenata indisponiranog psihofizičkog stanja. Znanost pojašnjava da mnoge biljke sadržavaju visoke koncentracije ulja koja im daju specifične mirise i arome. Svako pojedino eterično ulje može sadržavati i do pedesetak zasebnh komponenti, uključujući supstancije poput fenola, linola, geraniola i sl. Ni moderna tehnologija još nije u stanju u potpunosti sintetizirati eterična ulja s autentičnom kombinacijom svih sastojaka što ih pojedino ulje sadrži. Aromaterapeuti, dakle, s razlogom tvrde da svako od njih ima zasebne karateristike u primjeni, proizašle iz “životne snage i duše” pojedine biljke, što im, kao i zbog nevjerojatne prirodne raznolikosti i količine sastojaka u pojedinom ulju, s pravom daje epitet esencijalnosti.

PRIRODNO ILI UMJETNO? Moderne tehnološke metode proizvodnje eteričnih ulja koriste uglavnom dva načina: ekstrakciju vodenom parom ili pomoću nekog neutralnog otapala, poput heksana. Oba načina podrazumijevaju ekstrakciju iz svježih ili sušenih dijelova cvjetnih latica, lišća, stabljike ili korijena odabranog bilja. Količina esencijalnih eteričnih ulja, dobivena bilo kojom od ovih metoda, ovisi o bezbroj činitelja: podrijetla, tla i podneblja uzgoja, pojedinačnoj vrsti, sezoni i vremenskim uvjetima pri branju ili skupljanju, udjelu “zrelih”, maksimalno zasićenih dijelova sirovine za ekstrakciju itd. Ipak, stupanj iskorištenja pojedinog ulja najizravnije je vezan uz vrstu biljke iz koje se dobiva, a u praksi iznosi od  0,01 posto, pa sve do desetak posto, što nedvojbeno kreira i njegovu tržišnu cijenu. Pri kupnji eteričnih ulja, valja razlikovati ona s deklaracijom “čisto esencijalno eterično ulje”  od “eteričnog ulja”, koje je obično razrijeđeno s nekim od “nosača” prirodnog ili, nažalost, sintetskog podrijetla. Pritom valja znati da na tržištu postoje i sintetska “eterična” ulja koje samo stručnjak s velikim iskustvom može razlikovati po mirisu, ali se u primjeni njihova djelotvornost itekako razlikuje od originalnih, prirodnih esencijalnih eteričnih ulja.


Tvorac imena aromaterapija je francuski kemičar Rene-Maurice Gattefosse, koji se u početku zalagao za korištenje eteričnih ulja samo u kozmetičkim pripravcima.   

ŠTO NAS UČI MODERNA AROMATERAPIJA: U autentičnoj aromaterapiji preferiraju se čista esencijalna eterična ulja, za inhalacije, kupke, saune ili masaže, ili za individualne kombinacije naturalnih mirisa, što je sve popularnije u modernom stvaralaštvu parfemskih nota.Suvremena znanost nedvojbeno potvrđuje antiseptičko djelovanje eteričnih ulja, kao i njihov blagotvorni učinak pri zarastanju rana, obnavljanju dermisa, blagom ali efektnom otklanjanju odumrlih stanica. Koristeći ih u kupkama kao inhalacijsku potku, moderna aromaterapija sugerira niz kombinacija za ublažavanje stresa, uspostavu emocionalne stabilnosti, sprečavanje i ublažavanje različitih bolesti, posebice onih “zimskih”.

Masaža je i danas najpopularniji način primjene eteričnih ulja. Osim inhalacije brzohlapivog dijela pojedinih ulja, što čini dodatnu ugodu pri tretmanu, utrljavanjem u kožu odabranih mješavina vrlo se brzo i uspješno vraća oslabljeni mišićni tonus, eliminiraju reumatske tegobe, otklanja celulit… Primjerice, eterična ulja ružmarina, anisa, geranija, borovice i posebice cimeta, umiješana u prirodni “nosač” – ulje pšeničnih klica bogato vitaminom E, predstavljaju upravo “udarnu” dozu koja raspršuje i najtvrdokornije masne naslage u nevjerojatno kratkom roku, što je vidljivo već nakon prvih nekoliko tretmana. Zbog jačine ovih ulja, valja biti oprezan. Uputno ih je radije koristiti u obliku ispitanog i provjerenog kozmetičkog preparata, kreme ili gela, pridržavajući se uputa o primjeni. Vrlo su djelotvorne i mješavine esencijalnih eteričnih ulja blagotvornog djelovanja u kombinaciji s prirodnim “nosačem”, poznatije kao uljne maske za lice, dekolte i tijelo. Najbolji “nosači” su nezasićena biljna ulja s obiljem vitamina A i E: kao što su ulja avokada, pšeničnih klica, noćnog jaglaca ili bademovo ulje.  Esencijalne eterične komponente odabiru se i doziraju prema tipu kože ili individualnom osjećaju ugode. U ovim maskama najčešće se koriste esencijalna ulja: lavande, ružmarina, kamilice, ruže, čajevca, kadulje, melise, mente, neroli i dr. Koriste se ili za intenzivnu njegu tijekom noći ili kao dodatna podloga ispod hidratantne kreme. Također su sve prisutnije u uobičajenim kozmetičkim preparatima, gdje zajedno s vlagom i ostalim potrebnim sastojcima pružaju vrlo djelotvornu njegu kože.

Danas je aromaterapija sve prisutnija u suvremenoj medicini i kozmetologiji. Esencijalna eterična ulja koriste se u svim segmentima njege “tijela i duha”, od masaže, kupki, sauni, inhalacija, mirisnih svjetiljki do odabranih kombinacija ulja za njegu kože, kao i eliminaciju zdravstvenih tegoba s točno određenom namjenom.

NA KOJI NAČIN DJELUJU ETERIČNA ULJA? Nanošenjem na kožu, esencijalna eterična ulja, zbog svoje mikromolekularne strukture, prodiru duboko u krvotok i limfu, čime, ovisno o svojstvima sastojaka pojedinih ulja, djeluju na sve anomalije u organizmu. Zbog visoke koncentracije djelatnih tvari, ova se ulja ne preporučuju stavljati na kožu niti sluznicu u izvornom obliku, nego isključivo u kombinaciji s nekim od  prirodnih “nosača”.  Jedino eterično ulje koje se može stavljati izravno na kožu, pa čak i otvorene rane, jest lavandino ulje, koje ujedno ima najširi spektar blagotvornog djelovanja. Može se koristiti u svakom fiziološkom statusu uključujući i trudnoću. Da bi eterična ulja koja ste nabavili za pripremu svoje terapeutske, njegujuće ili mirisne kompozicije zadržala sva svoja dragocjena svojstva, valja ih čuvati na tamnom i hladnom mjestu, u dobro zatvorenim bočicama. Ali, za vrijeme trudnoće valja izbjegavati uporabu čistih koncentriranih eteričnih ulja općenito, a posebice ulja bazilike, cedra, anisa, klinčića, cimeta, korijandera, eukaliptusa, izopa, borovice, bora, timijana, mažurana, mire, čajevca i ružmarina, dok se ulja citrusa: mandarina, limun, bergamot, kao i neroli, sandal, jasmin, geranij i kamilica, zbog doprinosa boljem psihofizičkom statusu upravo preporučuju u kupkama i mirisnim svjetiljkama. Nakon prva tri do četiri mjeseca trudnoće, za blage masaže umjereno se mogu koristiti mješavine lavande, ruže i melise, razrijeđene s nekim prirodnim “nosačem”, dok će dodatak nekog od citrusnih ulja vrlo uspješno ublažiti  ili spriječiti nastanak strija.


Nevjerojatne mogućnosti kombiniranja esencijalnih eteričnih ulja s još nevjerojatnijim brojem namjena u potrazi za boljim psihofizičkim stanjem ili naprosto ugodom u suvremenom načinu života djeluju podjednako korisno kao tijekom poznate povijesti.

PRIPAZITE NA KOLIČINE! Ipak, bez obzira na krajnji cilj korištenja eteričnih ulja pojedinačno ili njihovih mješavina, ne treba pretjerivati. Za mirisnu kupku ili kvalitetnu mješavinu za masažu dovoljno je dodati tek nekoliko kapi odabranog ulja ili mješavine. Kod pripreme mješavina nije uputno koristiti više od  6 – 7 različitih ulja  ili mirisnih nota, kako u konačnici ne biste dobili kompoziciju sa smanjenim uzajamnim učinkom djelotvornosti ili ugode.

Pri izradi “kućnih” mješavina valja voditi brigu o različitoj hlapivosti pojedinih etričnih ulja. U tom smislu esencijalna eterična ulja dijele se u tri osnovne note: gornja, srednja i donja. Najbrže isparavaju ulja iz gornje note, a obilježavaju ih obično oštri osvježavajući mirisi. Najsporije isparavaju ulja iz donje note, koja imaju umirujuće i relaksirajuće djelovanje, zahvaljujući svome mirisnom tonu. Cvjetni mirisi pripadaju srednjoj noti, umjereno hlape i dobro ih je umiješati u kompozicije gornje ili donje note, odnosno njihovih mješavina  – kako bi stabilizirali hlapivost i pospješili uzajamno djelovanje upotrijebljenih ulja.

Tekst:  Irena Šimić; Fotografije: Svijetov arhiv, web adrese

JOVICA DROBNJAK KAO KRONIČAR STREET ART SCENE

 Gradovi širom svijeta prepuni su poruka, simbola i dizajna s tamnim značenjima, s najrazličitijim oblicima i bojama. Za neke se pisanje grafita izvan početne tajnosti uzdiglo do stanja suvremene umjetnosti ili ulične umjetnosti, s izložbama koje su postavljene u prestižnim galerijama. Za mnoge, međutim, ostaje želja kako saznati moguću interpretaciju grafita koji se vide uokolo. Svoju verziju tumačenja grafita u Zagrebu ponudio nam je vrsni fotograf Jovica Drobnjak…

S izložbe “Zidovi mržnje”

Fotograf Jovica Drobnjak posvetio se, sukladno svom fotografskom nervu, istraživanju grafita u Zagrebu; cijelo jedno desetljeće pronalazi grafite po  zagrebačkim zidovima, igralištima, klupama i kontejnerima. Valjda se nikome ne nanosi nepravda ako se kaže da svaki autentični umjetnik, a Jovica Drobnjak to jest, kuje svoj vlastiti stil: od  2016. u Zagrebu je na svoj način „zaustavio u vremenu“ nekoliko tisuća grafita provokativnog sadržaja, vidljive netolerancije, nemuštih poruka, uspješnih slikarija nepoznatih autora. Njegova izložba u zagrebačkoj Galeriji na katu, u Zagrebu, donijela je 307 grafita, izloženih pod zajedničkim nazivom “Zidovi mržnje”. Indikativno, izložba je otvorena 16. studenoga, na Međunarodni dan tolerancije.

Fotografija koja „nosi“ tu  izložbu jest grafit na kojem je netko napisao “No Passaran” (Neće proći), a potom netko drugi nadodao “Hemos pasado” (Prošli smo). Da, bio je to grafit, kako kaže autor, koji uistinu priča priču, već zbog toga što se koristi parolom prepoznatljivom iz vremena koje novije generacije ne poznaju, ali moćnu simboliku koje neprestano sreću …

Fotografije kao kronika: Fotografije na izložbi Drobnjak je podijelio u tri skupine  – “crvenu skupinu, crnu i miješane grafite“, što objašnjava kao želju da upozori na prijeteće događaje u društvu; grafite dijeli na one simboličkoga karaktera do onih što pozivaju na mržnju, ubojstvo. Drobnjak je, senzibiliziran zastrašujućim grafitima, ideju za izložbu dobio prije dvije godine, nakon jedne od svojih izložbi, one s grafitima o Zdravku Mamiću. “Bavim se fotografijom sasvim druge prirode“, rekao je Jovica Drobnjak za Nacional, „ali prije sedam, osam godina počeo sam snimati grafite po Zagrebu koji su rezultirali ovom sociološkom analizom zagrebačkog društva, rekao bih. Neki od grafita na izložbi „Zidovi mržnje“ označavaju poruke s desnog spektra, pa se ističu portreti Adolfa Hitlera, svastike, ‘ušato u’ ili NDH. Naravno, postoji isto tako mnogo grafita lijevog spektra, gdje se ističe lik i djelo Tita, srp i čekić, Antifa i slično.” Uglavnom, Drobnjakove fotografije izložene u Galeriji na katu prikazale su zagrebačku svakodnevicu bez uljepšavanja.

S izložbe “Boje i lakovi”

Prijeteći natpisi, najčešće slabo pismeni, izrazi u slengu (– ubi umjesto ubij!), zatim korištenje riječi iz miljea polusvijeta, govori mnogo više od onoga što su predstavljači izložbe naveli kao tumačenje: možda grafiti prikazani na izložbi ukazuju stvarno na govor mržnje, možda impliciraju poziv na ubijanje (pojedinaca, poput Mamića, pripadnika drugih nacionalnosti, ali i na veličanje fašističkih lidera ili zločinaca), no Drobnjakova izložba, nazvana „Zidovi mržnje“, nije stvarni poziv na ubijanje, već difuzni žargon marginalnih gradskih skupina, duopis onih koji pripadaju rubu društva poput narkomana i grupa neomiljenih u novom hrvatskom neprilagođenom društvu.

Poigravanje slovom U, primjerice, Drobnjak je snimio na dječjim igralištima, uz ljuljačke, ali, eto, i na kontejnerima za smeće. Drobnjaka zaokupljaju, a to je vidljivo iz njegova postava izložbe, grafiti koji pozivaju na bilo koji oblik mržnje, a koji su reminiscencija na neka već prošla vremena ili na negiranje društvenih i ljudskih prava.

Fotografija iz ciklusa Iluminati

Zadivljujuće je s kojim se žarom autor upustio u dokumentiranje grafita, premda mu je bliža umjetnička fotografija. Upravo je njegovo umjetničko oko pridonijelo dobro osmišljenoj kolaž-izložbi  „Zidovi mržnje“, ali pravi, angažirani fotograf Jovica Drobnjak sasvim je poseban i autoritativan u kontemplativnim fotografijama mrtvih priroda i konceptualan u ciklusima fotografija, poput onih nazvanih Iluminati, Ograde, ili u Portretima. Ali, i kao dokumentarist, Drobnjak funkcionira na razini visoke profesionalnosti i umjetničkoga dojma.

Godine 2017. godine javnosti je ponudio izložbu fotografija grafita koji su pozivali na smrt Zdravka Mamića, u Galeriji Greta (pod nazivom „Boje i lakovi“). Tristotinjak grafita na temu Mamića snimao je pet godina, sve fotografije snimljene su u Zagrebu, na zidovima zgrada, kioscima, kontejnerima i koševima za smeće, podovima i stropovima, od periferije do centra grada. Izložba, po Drobnjakovim riječima, “nije iskazala stav ni ‘za’ niti ‘protiv’ Mamića, ona samo dokumentira jedno vremensko razdoblje u kojem je uočljiv sve veći porast mržnje i netolerancije među ljudima.”

Iz ciklusa “Mrtva priroda”

Po višoj kustosici Galerije Klovićevi dvori, Jasmini Bavoljak, Drobnjakova je izložba načela pitanje tko je zapravo Zdravko Mamić, ali i drugo – tko su autori grafita, za koje se zna samo da se koriste metajezikom gradskoga polusvijeta i Mamića nazivaju Ciganinom, Srbinom, Turčinom ili pederom. Na toj izložbi viđene su fotografije odabrane među nekoliko tisuća snimaka “anti-Mamić” grafita, nastalih od 2011. sa ciljem da zabilježe fenomen zvan Mamić te svratile pozornost na fotografski rad Jovice Drobnjaka, koji je ovom izložbom ušao među autore novog vala.

Iz ciklusa “Mrtva priroda”

Fotografije s tumačenjem:  Fokus Drobnjakovih fotografija  usmjeren je na sadržaj grafita, a ne nužno na sociološki trenutak zagrebačkoga društva, koje posljednjih dvadesetak godina nastavaju i ljudi potekli iz drugačijega kulturološkog okruženja, s političkom potkom koja nije nimalo urbana, ali, bome, ni tolerantna. Dinamo je, primjerice, za Drobnjaka tema koju je maestralno prikazao, jer se fokusirao na fotografije koje bez ikakve poveznice sa stvarnošću kazuju kako, eto, Hitler voli Dinamo. Fotografije grafita na kojima se „autori“  na svojevrstan način dopisuju tako da na crteže s ustaškim simbolima docrtavaju srp i čekić, a za koje fotograf kaže  kako su „pokrivena oba spektra“, ne funkcioniraju kao grafiti, nego kao zagađivanje prostora u doslovnom smislu. Jer, grafiti u pravom umjetničkom smislu, koje djeluju kao već prije prepoznati street art, nisu to što je autor fotografija maestralno zabilježio: autentični, umjetnički grafiti nude homogenizaciju, a ne razdor. Grafiti koji to jesu prikazuju kulturnu dubinu oslikavanja, izvlačeći poticaje iz slamova i podzemnih pokreta. I autori im nisu anonimni, besprizorni, moglo bi se reći! Grafiteri, oni pravi, izražavaju se gdje i kako smatraju prikladnim, usprkos pravilima, zabranama i odvraćanju. Gotovo svi imaju potpis, poznat kao oznaka. Često se grafit razvija određenim načinom, ponekad i nerazlučivim, poput divljeg stila. Osim što služi kao oblik prepoznavanja između različitih bendova, postaje i dizajn koji se koristi i u kreativnim natjecanjima i na street art festivalima.

Nizanje političkih događaja u nas posljednjih je godina omogućilo grafiterima izlazak na svjetlo dana. Gotovo kod svih njih neka vrsta ponosa je ono što uspijevaju transformirati u slikarije. Ono što je u početku bilo za podsmijeh i borilo se za umjetničku formu, korisnu za preporod naselja u koja su, možda, samo nekoliko godina ranije došli prognani, ili gdje su ih stjerali policijski organi dok su noću pokušavali ukrasiti zidove i zgrade svojim crtežima, danas se pretvara u jeftini zidni slikopis mržnje i netrpeljivosti.

Baš to nam je svojim fotografijama uspio pokazati Jovica Drobnjak.

Iz konceptualnog ciklusa “Ograde”

Kako su zapravo grafitti nastali? Prije svega, grafiti, s porukom i oni bez, nisu domaći izum. Fenomen pisanja grafita počeo je tridesetih godina prošloga stoljeća poprimati preciznu društvenu i kulturnu vrijednost u velikim američkim metropolama. U vrijeme velike depresije cipele na pločniku su trebale obilježiti “teritorij”, naprimjer. U to vrijeme sprejeva nije bilo, a često ni kistova, pa su pribjegavali ručno izrađenim markerima, napravljenim lakom za cipele.

Krajem šezdesetih, opet u Sjedinjenim Državama, rađaju se prve oznake, također izrađene s umjetničkom namjerom. U depresivnoj stvarnosti geta, mladi kreativci, živeći na rubu siromaštva, počeli su “potpisivati” autobuse i vagone vlakova i podzemne željeznice sve složenijim tekstovima i crtežima, izjašnjavajući na taj način neke aktualne stavove grupa kojima su pripadali.

Prema tadašnjim rekonstrukcijama, prva oznaka koja je postala istinski poznati grafit bila je ona s Taki 183.  Stvorio ju je dječak koji je živio u 183. ulici na Manhattanu, New York. Zvali su ga Demetrius, a nadimak Taki proizašao je iz grčke verzije njegova imena, Demetraki. Zahvaljujući svom kurirskom radu, koji ga je svakodnevno “prisiljavao” da hoda s jednog na drugi kraj grada, Taki 183 uspio je napisati toliko oznaka, pa je čak privukao pažnju  New York Timesa. Fenomen pisanja grafita, unatoč činjenici da je i sam Demetrius priznao kako je stvorio svoj potpis nakon što je znao da je to učinio Bruno 204 (koji, međutim, nije mogao putovati kao Taki, pa se nije proslavio izvan predgrađa u kojoj je živio). Slavni su bili još Papo 184, Junior 161, Cai 161, Stitch, pa čak i neke djevojke, poput Barbare i Eve 62. „Nismo huligani, mi smo umjetnici!“ – često se zato može čuti među mladim autorima grafita, koji diljem svijeta slikaju umjetnička djela po zidovima gradova, najčešće angažiranoga sadržaja.

Ono što nam je pokazao Jovica Drobnjak na svojim fotografijama  jest zagrebački street art, ali ostvaren kao nemušta imitacija svjetskih urbanih trendova, inspiriran upitnim političkim stavovima. Ali, dvojbe nema da će iza toga izaći neki naš Taki, i da će Jovica Drobnjak ostati kroničar histerične zagrebačke street art scene.

Jovica Drobnjak, rođen 1966., fotografijom se bavi od 1981. godine. Godine 1985. Maturirao je na Odjelu fotografskih tehnika Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Dvanaest godina radio je kao fotograf u nekoliko hrvatskih tjednika i magazina, a poslijednjih deset godina djeluje kao samostalni fotograf. Intezivnim i samozatajnim radom Drobnjak je jedan od onih fotografa koji u sebi nosi umjetnički nerv što ga je razvijao u medijima, kao reporter dokumentarist. Međutim, sve vrijeme „uspješno njeguje radoznalo oko i čvrst umjetnički koncept u jednom drugom fotografskom kontekstu.“  

Literarni krik iz romana Jozefine Jasne Petrović

U Novinarskom domu u Zagrebu, u četvrtak je promocija romana Jozefine Jasne Petrović  „Pravo na krik“ pobrala svu pozornost publike, senzibilizirane tematikom romana i sjajnim nastupom predstavljača, recenzenata i glumica…

Što je zapravo Pavo na krik Jasne Jozefine Petrović?

Na promociji romana Pravo na krik. Slijeva na desno: Dunja Niemčić, ilustratorica romana, Mario Kovač, voditelj programa, i autorica – Jozefina Jasna Petrović

Već u površnom čitanju posve je jasno kako roman zaokuplja svu emotivnu pozornost čitatelja. Moć teksta Jasne Jozefine Petrović je, prije svega, u načinu pripovijedanja, iznošenju traumatičnih trenutaka, koja predstavljaju opća mjesta u ljudskim i ženskim životima. Nema u tom romanu romantičnih pasaža, ekstatičnih izljeva, ali ni kuknjave, što bi se zbog tematike romana možda očekivalo. Sve je ispripovijedano u dvije linije, u fimskoj maniri, a da joj nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Posebno oduševljava činjenica što je uspjela napraviti distinkciju između aktivizma, odnosno kritiziranja društvene zbilje, i prave literature. A moglo se dogoditi da kao dugogodišnja aktivistica i angažirana novinarka upadne u tu zamku. Eto, tu se baš prepoznaje Jasna Petrović kao pravi, zreli pisac.

Jozefina Jasna Petrović i Nera Karolina Barbarić, urednica, na promociji

No, što to novo donosi Pravo na krik? Prije svega, roman će dobro protresti hrvatsko tržište knjiga,  jer tematikom izlazi iz okvira komfora aktualne književne domaće scene. Naime, Jasna Petrović otvara prva, i o tome govori u romanu, pitanje – kako je biti zlostavljana žena. Uglavnom se govori o kazni, o nasilnicima, zlostavljačima, a ne o najvažnijem – posljedicama zlostavljanja i daljem životu zlostavljane osobe, o demonima s kojima se potom cijeloga života nosi, ona i njoj bliski ljudi.  

Autorica je, kako smo saznali na promociji, dulje vrijeme imala  gotov roman zbog kojega joj je bilo „tijesno u vlastitoj koži“, kako je to izjavila nakladnici,  pa ga je htjela odgurnuti od sebe, objaviti, kako bi mogla nastaviti s radom. No, nakladnici nisu bili voljni upustiti se u objavljivanje romana s vrlo osjetljivom, senzibilizirajućom temom o zlostavljanju. Kad je, međutim, na hladnom pivu to spomenula Neri Karolini Barbarić, nakladnici i urednici iz Viva verbum, sve se pokrenulo…

Nekoliko je razloga zbog kojih je ovaj roman trebalo objaviti i zbog kojih ga je ujedno vrijedno pročitati.

Prvo, u domaćoj literaturi prvi put nakon ženskih pokreta osamdesetih godina čitamo ovakav, angažirani roman, a uz to je tematika, nakon pokreta Me too, Spasi me itd. vrlo aktualna. Pravo na krik  otvara pitanje odrastanja, sazrijevanja zlostavljane djevojčice, a potom i žene, koja će postati majkom, afirmirati se u društvu,  promigoljiti inteligentno kroz nevolje…

Drugo,  domaća književna scena ne donosi literaturu o vremenu socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Jasne su svi likovi iz vremena socijalizma, jer kulise romana su šezdesete i sedamdesete godine, što bi se zacijelo svidjelo Krleži. Naime, Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“  Zahvaljući Jasni Jozefini Petrović, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost znoja, krvi, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost autorica opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.  

Treće, roman je prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je Pravo na krik djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.

Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani  na način, što je također filmično, da se roman doima kao autobiografski.

Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad  upoznate Jasnu Jozefinu Petrović ili glavnu junakinju u romanu  kao finu, dobru djevojčicu, ona postaje opora; tek što ste je upoznali kao tužnu, ona okrene u cinizam i borbenost. Sasvim sigurno, Jasna Petrović je drugačija od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, autorica je u romanu napravila bogat kolaž slika, od kojih svaka sadrži snažan podtekst.

Nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana „Pravo na krik“, ali ga je lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života djevojčice-žene koju okružuje nekoliko nedovršenih svjetova, društvenih pokreta, političkih iluzija, ideoloških blokova, osebujnih i konfliktnih pojedinaca i obitelji…

Šesto, Pravo na krik je prvi roman Jozefine Jasne Petrović. Jedna ugledna književnica iz prve hrvatske lige pisaca komentirala je kako nema povjerenja u literaturu  autora koji počinju pisati u zrelijoj dobi. Doduše, roman je pohvalila. Međutim, upravo to što je Jasna svoj roman realizirala kao zreli pisac, a ne samo zrela osoba, nakladnicu je ponukalo na objavljivanje. Jer, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Jasnu Petrović, iskusnu novinarku, aktivisticu, sindikalnu borkinju –  ako ne prednost?

Možda se taj stav može objasniti riječima velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, odnosno na vrijeme  književne kulture toga razdoblja, a koji je kao ozbiljan autor djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Sandberg, između ostaloga, kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubaviKad sam sa šest godina upoznao prva slova, odlučio sam biti pisac. Sa deset godina posvuda sam ispisivao pisma, po kutijama, zidovima, po ulici itd. Sa 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine sam na West Pointu bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju  koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89. kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti:Da mi je bog dao da poživim još pet godina, postao bih veliki umjetnik!“

Kad pročitate biografiju Jasne Jozefine Petrović, shvatit ćete da je imala život i karijeru na bogatstvu koje bi joj zavidio i Carl Sandberg te da pred sobom imate ozbiljnu autoricu.

Tekst: N.K.B.

DELICIJE S BATATOM a la Pustara Višnjica

Za većinu recepata kao baza koristi se pire od batata (narančastog mesa), koji se priprema na slijedeći način: batat u kori peče se na 170ºC otprilike sat vremena. Nakon hlađenja, oguli se batat te pasira. Od tako pripremljena pirea prigotovljavaju se skoro sva jela za koja navodimo recepte…

Krem juha od batata
  • KREM JUHA OD BATATA     

PRIPREMITE ( za 6 osoba):

  • 1,8 l vode
  • 400 g pirea od batata
  •  3 povrtne kocke
  • 100 g svježeg batata
  • 50 g maslaca
  •  mljeveni bijeli papar
  • sol, papar

POSTUPAK:

U vodi zakuhati pire od batata i povrtne kocke. Začiniti mljevenim bijelim paprom. Svježi batat isjeckati na manje kocke, sotirati na maslacu i začiniti po želji. Pred kraj kuhanja dodati kockice batata u juhu.

Savjet više: Umjesto kockica batata možete priložiti i kockice tostiranoga kruha ili juhu garnirati po vlastitu nahođenju.

Kruh od batata
  • KRUH OD BATATA  

PRIPREMITE (za 12 osoba):

  • 2 kg mekog brašna
  • 300 g pirea od batata
  • 100 g soli
  • 1 žlica šećera
  • 1 l mlake vode
  • 2  kvasca
  • 2 dcl ulja

POSTUPAK:

U mlaku vodu umiješati šećer te dodati kvasac. U posudu za miješanjestaviti brašno, sol, pire od batata i ulje. Umijesiti meko i podatno tijesto te ga podijeliti na 3 jednaka dijela. Oblikovati kruh po želji, zasjeći po površini, poškropiti vodom te peći 40 min u prethodno zagrijanoj pećnici na 180ºC. Nakon pečenja premazati kruh uljem i vodom.

Njoki od batata
  • NJOKI OD BATATA  

PRIPREMITE:

  • 700 g oštrog brašna
  • 700 g mekog brašna
  • 5 jaja
  • 1 dcl ulja
  • 50 g soli
  • 300 g pirea od batata

POSTUPAK:

Navedene sastojke umijesiti u podatno tijesto, razvaljati na željenu debljinu te rezati njoke. Oblikovane njoke kuhati u ključaloj vodi dok ne isplivaju na površinu.

Kroketi od batata
  • KROKETI OD BATATA  

PRIPREMITE:

  • 700 g oštroga brašna
  • 700 g mekog brašna
  • 200 g gnječenog krumpira
  • 100 g pirea od batata
  • 50 g soli
  • 1 dcl ulja
  • 2 jaja
  • 1 prašak za pecivo
  • Krušne mrvice po potrebi

POSTUPAK:

Od navedenih sastojaka umijesiti podatno tijesto te oblikovati krokete. Pri oblikovanju radnu površinu obilno posuti krušnim mrvicama. Nakon oblikovanja, krokete pržiti u dubokoj masnoći.

Pire od batata
  • PIRE OD BATATA  

PRIPREMITE:

  • 1 kg krumpira
  • 0,5 kg batata s narančastim mesom
  • 100 g maslaca
  • 2 dcl mlijeka
  • sol po želji

POSTUPAK:

Skuhati krumpir i batat (zasebno) u dosta vode. Sjediniti ih, začiniti po ukusu, umiješati omekšali maslac te mlako mlijeko. Sve dobro izraditi mikserom na većoj brzini.

Kolač od batata
  • KOLAČ OD BATATA          

PRIPREMITE:

  • 720 g batata s narančastim mesom
  • 2 l mlijeka
  • 2 vanilin šećera
  • 200 g šećera
  • 2 pudinga od vanilije
  • 200 g gustina
  • 2 listića bezbojne želatine
  • 5 dcl vrhnja za šlag
  • kore za kolač

POSTUPAK:

Kuhane batate propasirati. Želatinu namočiti u hladnoj vodi. U većem loncu zakuhati mlijeko, šećer, vanilin šećer i pire od batata te dobro promiješati.  Kad zakipi, kuhati još 2-3 min, stalno miješajući.

Umutiti puding prema uputama proizvođača s dodatkom gustina. Dodati puding u mlijeko s ostalim sastojcima. Kad zakipi, kuhati još 4-5 min stalno miješajući. Skloniti s vatre, pa dodati želatinu i ostaviti da se ohladi. Umutiti čvrst šlag te dodati u ohlađenu kremu.

Kremu isipati na koru za kolač, poklopiti drugom korom i posipati šećerom u prahu. Također, možete na kremu staviti šlag te čokoladnu glazuru, a ne gornju koru.

Štrudla s batatom i jabukama
  • ŠTRUDLA S BATATOM I JABUKAMA  

PRIPREMITE (za 12 osoba):

  • 500 g kora od vučenog tijesta
  •  1 kg jabuka
  •  0,5 kg batata
  • cimet po ukusu
  • šećer po ukusu
  • 20 g vanilin šećera
  • 1 dcl ulja
  • 1 dcl gazirane mineralne vode
  • 50 g maslaca
  • šećer u prahu za posipanje

POSTUPAK:

Batat i jabuke naribati na ribežu. Začiniti šećerom, vanilin šećerom i cimetom. Kore za štrudlu poškropiti uljem i gaziranom vodom te puniti pripremljenim nadjevom od jabuka i batata. Savijati štrudlu, slagati u podmazani pleh, premazati kistom rastopljenim maslacom te peći u prethodno zagrijanoj pećnici 25 min na 170 ºC. Ispečenu štrudlu sjeći na željene komade te posipati šećerom u prahu.

Krema od batata i naranče
  • KREMA OD BATATA I NARANČE

PRIPREMITE (za 6 osoba):

  • 1 kg  pirea od batata
  • 2 dcl soka od naranče
  • 3 dcl vode
  • 300 g šećera
  • 2 štapića cimeta
  • 4 žutanjka
  • 50 g nara
  • 1 žlica naribane narančine korice
  • 1 žličica ekstrakta vanilije

POSTUPAK:

U srednje velikoj posudi pomiješati sok naranče, vodu, šećer i cimet. Kad prokuha, smanjiti temperaturu i kuhati dok se smjesa ne počne hvatati za žlicu, oko 7 minuta. Maknuti s vatre i maknuti štapiće cimeta.

U veliku posudu postupno umiješati sirup od soka naranče u pire od batata. Kuhati na srednjoj vatri dok se smjesa ne počne odvajati od posude. Oko 100 g ove smjese miksati sa žutanjcima, pa sve zajedno pomiješati sa smjesom u posudi. Dodati ostale sastojke i kuhati, miješajući, još 5 min. Žlicom staviti u posude za serviranje deserta.

Fino pecivo od batata
  • FINO PECIVO OD BATATA

PRIPREMITE:

  • 1 kg mekog brašna
  • 300 g pirea od batata
  • 1 kvasac
  • 0,25 l mlake vode
  • 0,25 l mlakog mlijeka
  • 1 žlica šećera
  • sol
  • sezam, kim, lanene sjemenke ( po želji)  
  • 1 žutanjak

POSTUPAK:

Vodu i mlijeko izmiješati, pa dodati kvasac i šećer. U međuvremenu prosijati brašno, dodati pire od batata i sol, a zatim mješavinu vode, mlijeka i kvasca. Umijesiti meko tijesto i pustiti da miruje. Nakon sat vremena premijesiti i oblikovati pecivo. Složiti na podmazani pleh, premazati žutanjkom, posoliti, pa po želji posipati sezamom, kimom ili ruzmarinom. Peći 35 min na 170ºC.

ZLEVANKA (PROJA) OD BATATA 

PRIPREMITE:

  • pirea od batata sa narandžastim mesom (otprilike 0,5 kg batata)
  • dcl kukuruznog brašna
  •  2 dcl mekog brašna
  •  2 dcl mlijeka
  • 1 dcl ulja
  • 1 dcl šećera
  • 1 cijelo jaje
  • 1 vanil šećer
  • 1 prašak za pecivo

POSTUPAK:

Batate ogulite, narežite na kockice i kuhajte ih dok ne omekšaju (probajte tankom iglom za pletenje, ako su mekani, gotovi su), procijedite ih i izradite pjenjačom u pire. Uključite pećnicu na 180 C i ostavite da se grije. Sve sastojke stavite u posudu i dobro pjenjačom izmiješajte. Tepsiju promjera 30×20 cm obložite masnim papirom za pečenje, izlijte smjesu i poravnajte je nožem, ili je samo onako protresite da se poravna.

Zlevanku stavite peći u pećnicu na 40 minuta.  

Pečenu zlevanku po želji možete posuti šećerom u prahu, ali dovoljno je slatka i bez toga.

POSTUPAK:

U visoku posudu istresite pire od batata, dodajte sok od naranče, vodu, šećer, žutanjke i ekstrakt od vanilije. Sve dobro promiješajte, pa izmiksajte na srednjoj brzini.

U dobivenu smjesu dodajte nar, narančinu koricu, ostruganu vaniliju sa štapića.

Još jednom dobro promiješajte. Kratko miksajte na najmanjoj brzini.

Dobivenu smjesu ulijte u prikladne čaše ili posudice. 

Po ukusu možete garnirati šlagom ili ploškama od naranče.

Poslužite!

Batat se u pripremanju ovih jela ni ne osjeti, ali zato ove zime možete biti sigurni – jedete li batat – da ćete pucati od zdravlja, jer batat je najbolji upravo zimi.  

Fotografije:  Tekst i fotografije Nera Karolina Barbarić, Arhiv Restorana Pustara Višnjica

Kratka povijest batata, krumpirova dalekog rođaka

Slatki krumpir, odnosno batat (Ipomoea batatas), biljka je koja pripada obitelji slakova i samo je daleka rođaka krumpira (Solanum tuberosum). Jestiv mu je korijen, cjevast, dug i sužen, s glatkom kožom, čija je boja između žute, narančaste, crvene, smeđe, ljubičaste i bež nijanse. Sorte slatkoga krumpira s bijelim ili blijedo žutim mesom manje su slatke i vlažne od onih sa crvenim, ružičastim ili narančastim mesom. No, zašto se, kamo i kako slatki krumpir širio tisućama godina…


Najpoznatiji suvremeni oblici i nijanse batata stvoreni su u modernim laboratorijima.

Unatoč tomu što slatki krumpir botanički nije usko povezan s krumpirom, imaju zajedničku etimologiju. Prvi Europljani koji su kušali slatki krumpir bili su članovi ekspedicije Kristofora Kolumba. Kasniji istraživači pronašli su mnoge sorte pod lokalnim nazivima, ali ime koje je ostalo bilo je autohtono – Taino batata. Španjolci su to kombinirali s riječju kečua i tata, te stvorili zajedničku riječ patata, ali za krumpir. U Argentini, Venezueli, Puerto Ricu i Dominikanskoj Republici slatki se krumpir dans naziva batata,  prema kojem je u Europi i modernoj kuhinji naziv udomaćen. U Meksiku, Peruu, Čileu, Srednjoj Americi i na Filipinima, slatki krumpir je poznat kao camote (kamote na Filipinima), a izvedeno je iz riječi camotli. U Peruu, naziv kečua za vrstu slatkog krumpira je kumar, vrlo slično polinezijskom nazivu kumara i njegovim regionalnim oceanskim srodnicima (kumala, umala, ‘uala, itd.), što je svojedobno navelo neke znanstvenike da povjeruju u kolumbijski prekooceanski kontakt s Polinežanima.

Iako se meki, narančasti slatki krumpir često naziva “jam” u dijelovima Sjeverne Amerike, slatki se krumpir vrlo razlikuje od botaničkoga jama, koji je porijeklom iz Afrike i Azije, a različit je od biljke Oxalis tuberosa, koju u mnogim dijelovima Polinezije, uključujući i Novi Zeland, također nazivaju „jam“.  


U Novom Zelandu najčešća je crvena (ljubičasta) sorta kumara (pirina kūmara na jeziku māori), koja je ustvari autohtona, ali su također dostupni narančasti (beauregard) i sorta zlatnoga slatkoga krumpira. Kumara je posebno popularna kao pečena hrana. U Australiji pak vole naglasiti razliku između “ljubičastog slatkog krumpira” i ostalih sorti. Oko 95% australske proizvodnje je sorta beauregard, donesena iz Sjeverne Amerike. Domaća crvenkasto-ljubičasta sorta  prodaje se kao “kumara”, a odavno je uzgajaju maorske zajednice.

NEKE ISTINE O PORIJEKU BATATA: Podrijetlo i pripitomljavanje slatkoga krumpira dogodili su se, navode znanstveni izvori, u Srednjoj i Južnoj Americi. U Srednjoj Americi domaći slatki krumpir bio je prisutan prije najmanje 5.000 godina. Navodi se također da  je podrijetlo vrste Ipomoea batatasa bilo između poluotoka Yucatána u Meksiku i ušća rijeke Orinoco u Venezueli. Kultigene su najvjerojatnije proširili lokalni ljudi na Karibe i u Južnu Ameriku još prije 2.500 godina prije Krista. 

Slatki krumpir uzgajan je i u Polineziji prije zapadnjačkog istraživanja, onaj s otoka Kuka radiokarbonski je datiran prije tisućite godine. Uobičajena hipoteza je da su reznice donesene u središnju Polineziju najdalje do početka osmoga stoljeća, vjerojatno iz Južne Amerike, pa se širile preko Polinezije na Havaje i Novi Zeland. Međutim, neke studije bacaju sumnju na tu hipotezu. Procjene vremena divergencije upućuju na to da su slatki krumpiri već bili prisutni u Polineziji tisućama godina prije nego što su ljudi tamo stigli. Osim toga, postoje dokazi o širenju drugih vrsta Ipomoea iz Sjeverne Amerike na Havaje, i to na velike udaljenosti, što bi moglo ukazivati da je moguće bilo prirodno raspršivanje na velike udaljenosti. Prirodno raspršivanje čini se, dakle, najjednostavnijim, najvjerodostojnijim objašnjenjem nastanka vrste Ipomoea batatasa u Oceaniji, iako su ljudi možda igrali ulogu u kasnijem širenju između otoka.


Mnoge teorije o tomu gdje je batat prije postojao, u Južnoj Americi ili drugdje, na Polineziji, govore ustvari o Polinežanima kao vrhunskim poznavateljima vjetrova, struja i mora, o njihovoj visokoj kulturi koja je istodobna s onom Maya i Azteka. 

KAKO JE GLAD UTJECALA NA RAZVOJ  SLATKOGA KRUMPIRA: Nešto pouzdanija znanja o širenju slatkoga krumpira postoje iz Azije srednjega vijeka. Naime, kao odgovor na veliku propast usjeva i nastalu glad, slatki krumpir  uveden je u provinciju Fujian u Kini oko 1594., a uzgoj je potaknuo guverner Chin Hsüeh-tseng (Jin Xuezeng). Slatki krumpir počeo se uzgajati u Okinawi, Japan, početkom 17. stoljeća, također  u doba velike gladi, kada su žetve riže bile siromašne. Zbog toga je, kao sveta biljka, kasnije posađen u privatnom vrtu šoguna Tokugawa Yoshimunea. U Koreju je slatki krumpir uveden kasnije, 1764., iz istih razloga. U Europu je stigao s kolumbijskom razmjenom, što je, primjerice, zabilježeno u knjizi primanja Elinor Fettiplace, sastavljenoj u Engleskoj 1604.

U Keniji je Rhoda Nungo, iz tamošnjeg Odjela za ekonomiju Ministarstva poljoprivrede, čak napisala vodič za korištenje slatkog krumpira u modernim receptima. To uključuje uporabu u obliku pirea i brašna iz osušenih gomolja kako bi se zamijenio dio nedostajućega pšeničnoga brašna i šećera u pečenim proizvodima, kao što su kolači, chapatis, mandazis, kruh, pecivo. Na taj se način pokušalo motivirati stanovništvo, pogotovo u zaostalijim krajevima, kako uzgajati slatki krumpir i spriječiti glad.


U Japanu,  za jelo koje se naziva yaki-imo (pečeni slatki krumpir), obično se koristi ili “japanski slatki krumpir” žutog izraza ili ljubičasto “okinavski slatki krumpir”, poznat kao beni -imo. U Japanu se uzgaja i slatki krumpir (nazvan satsuma-imo) i pravi grimizni jams (nazvan “daijo” ili “beni-imo”). Kuhanje i kuhanje na pari najčešći su načini spravljanja. Tijekom zime u Japanu se kuhani krumpir prodaje na ulici, a spravlja se na mobilnim štandovima.

Zašto baš slatki krumpir, odnosno batat? Najviše stoga što je riječ o iznimno hranjivoj namirnici. Osim jednostavnoga škroba, sirovi slatki krumpir obiluje složenim ugljikohidratima, dijetalnim vlaknima i beta-karotenom (provitamin A karotenoidom), s umjerenim sadržajem drugih mikronutrijenata, uključujući vitamin B5, vitamin B6 i mangan. Kenijski istraživači svrstali su nutritivnu vrijednost slatkoga krumpira kao najvišu među nekoliko drugih namirnica.  Osim toga, lišće mu je jestivo i može se pripremiti kao špinat ili repa. Sorte slatkoga krumpira, primjerice, s tamno narančastim mesom imaju više beta-karotena od onih s mesom svijetle boje, a njihova povećana kultivacija se potiče u cijeloj Africi, gdje je manjak vitamina, posebice u djece, ozbiljan zdravstveni problem. Studija o 10.000 kućanstava u Ugandi, iz 2012. godine, pokazala je da djeca koja jedu slatki krumpir obogaćen beta-karotenom imaju manji nedostatak vitamina A od onih koji ne konzumiraju toliko beta-karotena.

NAMIRNICA KOJA JE UTJECALA NA GASTRO KULTURU: Slatki krumpir je i u razvijenim zemljama značio velik dio prehrane, pa se tako kao glavna namirnica u Sjedinjenim Američkim Državama slatki krumpir uzgajao i jeo većinu njene povijesti, osobito na jugoistoku.

Zanimljivo je daljubičasti i žuti slatki krumpir Amerikanci nisu nikada voljeli. Najomiljeniji  je ondje narančasti. Slatki krumpir postao je omiljena hrana francuskih i španjolskih doseljenika i tako nastavio dugu povijest uzgoja u Louisiani u Americi. Batat  je, primjerice, priznat kao državno povrće u Sjevernoj Karolini. Pita od slatkoga krumpira također je tradicionalno omiljeno jelo u južnoj američkoj kuhinji. Još jedna varijacija na tipičnoj plitici od slatkog krumpira je Okinawan (slatki krumpir), odnosno jelo Haupia pita, koja je napravljena od ljubičastog slatkog krumpira, porijeklom s otoka Havaji, za koji se vjeruje da je izvorno uzgajan već od početka šestoga stoljeća.  

Tradicija prženoga slatkog krumpira potječe također iz SAD-a, iz ranog 19.  stoljeća. Pomfrit ili čips od slatkog krumpira ondje su uobičajena namirnica, a pripremaju se od julienninga i dubokog prženja slatkog krumpira, pripremljenog na francuski način. Prženje narezanih ili nasjeckanih slatkih krumpira, u masnoćama ili u biljnom ulju na visokim temperaturama, postalo je uobičajeno u Sjedinjenim Državama na početku 21. stoljeća. Kašica od slatkog krumpira služi se danas kao prilog, često na večeri uz Dan zahvalnosti ili uz roštilj. John Buttencourt Avila, nazvan„ocem industrije slatkog krumpira” u Sjevernoj Americi, iskoristio je činjenicu da je slatki krumpir bio Amerikancima najraširenija namirnica za prehranu u doba velike gladi krajem 19. stoljeća, pa je pokrenuo veliku proizvodnju slatkoga krumpira na farmama.

U Istočnoj Aziji pečeni slatki krumpir popularna je ulična hrana. U Kini se slatki krumpir, tipično žute sorte, peče u velikom željeznom bubnju i zimi prodaje kao ulična hrana. U Koreji se slatki krumpir, poznat kao goguma, peče u bubnju, u foliji ili na otvorenoj vatri, obično tijekom zime. U Japanu, jelo slično korejskom pripravku, naziva se yaki-imo (pečeni slatki krumpir), koji obično koristi ili “japanski slatki krumpir” žutog izgleda ili ljubičasto “okinawski slatki krumpir”, poznat kao beni -imo. Zelje slatkog krumpira uobičajena je prilog u tajvanskoj kuhinji, često kuhana ili pirjana i poslužena s mješavinom češnjaka i sojinog umaka, ili jednostavno posoljena prije posluživanja. U nekim dijelovima Indije, svježi slatki krumpir se usitnjava, suši i zatim melje u brašno; miješa se potom s  pšeničnim brašnom i peče u čapati.  U Šri Lanki se zove bathala, a gomolji se uglavnom koriste za doručak, obično s naribanim kokosom  ili kao dodatak curryju za rižu. Postoje, dakako,  i mnoge druge kulinarske namjene sa slatkim krumpirom, no svejedno je posve jasno da se batat ili slatki krumpir udomaćio svugdje u svijetu.

NUTRITIVNE VRIJEDNOSTI BATATA: Batat je visokoenergetska kultura s visokim postotkom škroba, a malo šećera. Osim iznimnoga okusa, batat je velik izvor minerala i vitamina, kao i beta-karotena. Primjerice, količina od samo 140 grama batata osigurava dnevnu potrebu za vitaminom E, koji je izuzetno važan jer štiti od začepljenja krvnih žila. No, batat je, kao  energetski vrijedna namirnica, važan i za ljude koji imaju problema s povišenim šećerom i čije zdravlje ovisi o stabilnoj razini glukoze u krvi. Uz to, batat sadrži vrlo malo masti, kolesterola i vrlo malo natrija, a velik je izvor dijetalnih vlakana, neophodnih  za pravilno funkcioniranje probave, čime se smanjuje rizik od, primjerice, raka debeloga crijeva. 

Docent dr.sc. IVAN FISTONIĆ: Doktor koji razbija mitove o estetskoj ginekologiji

Docenta dr.sc. Ivana Fistonića mediji su zapazili još devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se, kako sam kaže, nakon kongresa u Stocholmu 1993. – „zaljubio“ u menopauzu. Svojim je južnjačkim temperamentom i odlučnošću  da u ginekološke tokove unese znanstvene novitete uspijevao približiti ženama novu metodu liječenja boljki koje, lakše ili teže, pogađaju sve žene u određenom razdoblju života. U njegovoj ordinaciji u središtu Zagreba narednih godina mnoge su žene pronašle olakšanje od svojih nevolja. Dr. Fistonić se svjetskim trendovima u ginekologiji znao približiti i osjetiti njihovu fluentnost na isti način kako je to sedamdesetih godina to mogao s glazbom…


„U posljednjih desetak godina pozornost je opravdano fokusirana na vulvo-genitalno područje, stidnicu i rodnicu. Nakon što su se otvorile uljepšavanjem lica, zubiju, adaptacijom dojki, žene se okreću i genitalnom području. Međutim, ovdje nije riječ samo o estetskom, već više o medicinskom zahvatu, duboko indiciranom.“

Izvrsnost u ginekološkoj struci i nerv za tehničku komponentu u medici učinili su da od njega uče i ljudi iz svijeta, pa će tako talijanski stručnjak u ginekologiji, profesor Marco Gambicciani, napisati u studiji „Erbium laser u ginekologiji: ciljevi, težnje i točke djelovanja“, u kojoj preispituje stanje i ulogu tehnike u liječenju stresne inkontinencije kod žena, kako je određena pozitivna saznanja stekao „u članku Ivana Fistonića i njegovih kolega“, kao i „podatke o korištenju vaginalnog erbium lasera za neinvazivno liječenje urinarne stresne inkontinencije i sindroma relaksirane rodnice“. Marco Gambicciani također kaže kako je rad kojim se inspirirao „napisao pionir vaginalnog erbium lasera.“  I da, upravo je dr. Ivan Fistonić bio onaj koji se prije deset godina, prvi u svijetu, počeo koristiti laserom u neinvazivnim zahvatima na vulvo-genitalnom području u žena.

Neinvazivno liječenje u ginekologiji danas je trend. Zbog čega je i kako do toga došlo?

_ …jer se žene više ne žele izlagati kirurškim zahvatima. Trend je opravdan. Najpoznatiji estetski kirurzi u Hrvatskoj  imaju radiofrekvencijske i laserske aparate i uljepšavaju svoje pacijente neinvazivno, zar ne? Ide se, dakle, u tom smjeru. Znanstvene zajednice počele su se jako puno referirati na tu temu. Između ostalih kongresa, bio sam pozvani predavač na 1st World Congress of  Reconstructive and Cosmetic Gynecology (RECOGYN) u  New Delhiju, gdje se o tome mnogo govorilo.

Naime, žene se otvaraju i govore o problemu koji se prije nazivao kozmetskim. Ipak, to nije kozmetska nego medicinska stvar: žena je nezadovoljna, to je psihički problem. A to je onda medicina!

U posljednjih desetak godina pozornost je opravdano fokusirana na vulvo-genitalno područje, stidnicu i rodnicu. Nakon što su se otvorile uljepšavanjem lica, zubiju, adaptacijom dojki, žene se okreću i genitalnom području. Međutim, ovdje je riječ o medicinskom zahvatu, duboko indiciranom. Jer, ako je riječ o stidnim usnama koje su opuštene, smežurane, ako su nakon porođaja razdvojene, nisu u medijalnoj liniji kao što su bile, nego su razdvojene, tada se ne može reći da je taj problem isključivo estetski. To je duboko medicinski problem, koji umanjuje seksualno zadovoljstvo i seksualnu gratifikaciju kod žene; žena se srami toga dijela svoga intimnoga područja jer ono više nije u onom stanju u kojem je bilo, pogotovo ako mijenja partnera u drugoj generativnoj dobi života.

Docent dr.sc. Ivan Fistonić omiljen je među novinarima zbog svoje spontanosti i ležernoga pristupa. Ne odbija odgovor ni na jedno pitanje…

Kada se, po vama, laser treba koristiti a da se to smatra isključivo medicinskim zahvatom?

-Recimo da je žena ušla u preranu menopauzu iz onkološkoga razloga, ima četrdesetak godina i partnera; znaju se nekoliko godina, imaju dvoje male djece, vole se, intenzivno seksualno žive… i u jednom momentu dođe do dijagnoze karcinoma dojke; žena je uspješno operirana, izliječena u potpunosti, dobro se osjeća, ali pati od tako intezivne suhoće rodnice da više ne može izdržati spolni kontakt! Ta žena ne smije primati estrogene jer je tumor dojke bio hormonski ovisan, ili ne želi hormone, lubrikanti koje nalazi na tržištu u 70 posto slučajeva ne odgovaraju po ph ili osmonalitetu, a uz to se lubrikanti moraju koristiti neposredno prije kontakta, što umanjuje puni seksualni doživljaj.

Laserska metoda, koju koristimo u sindromu atrofične sluznice rodnice, svojom temperaturom proširuje kapilare te inducira tzv. neovaskularizaciju, stvaraju se nove grane kapilara, što pomaže u trajnoj lubrikaciji. Efekat traje i do 12 mjeseci. Izlaz za onkološke bolesnice koje žele i dalje intenzivno seksualno živjeti bio bi, dakle, taj…

Postoji  nekoliko grupa stručnjaka u svijetu koji se bave estetskim konotacijama ovoga o čemu govorimo. Prvi je zaštitio pojam vaginal rejuvenation i napravio od toga brand ginekolog David Matlock iz Los Angelesa. Ali, što on pod tim podrazumijeva? Ja sam, primjerice, protiv toga naziva, kao i cijelo Europsko društvo za menopauzu, u kojem sam član savjetodavnog tijela. Uskoro ćemo o tome objaviti članak, gdje tvrdimo da je rejuvenacija previše profan izraz, da je bolje koristiti – restauracija ili rekonstrukcija. Rejuvenacija je izraz koji nije medicinski, a smatramo da je ova problematika generalno medicinska.

Ali, što napraviti nakon epiziotomije, nakon porođaja?

-Do sada smo to radili kirurški. Kako je to područje prošireno, izreže se dio tkiva i spoji. Izgleda dobro.

Kako ste vi došli do toga da se upustite u zahvate radiofrekvencijom?

-Mene je primijetila tvrtka iz SAD-a koja se bavi proizvodnjom uređaja za ljepotu pomoću radiofrekvencije. Zanimljivo im je bilo to što se ja bavim neinvazivnim rješavanjem problema stresne inkontinencije. Zamolili su me da napravim studiju o djelovanju radiofrekvencije u genitalnom području, koristeći se sličnom aparaturom  koja se upotrebljava za uljepšavanje lica. Stvar je u tome da se kolagen, bjelančevina koja je u temeljima čvrstoće vezivnog tkiva, nepovratno rastegnuo. Primjerice, nakon vaginalnog porođaja tkivo se opusti, sve se olabavi – kao i na licu zbog procesa starenja. Temperatura koju emitira radiofrekvencijski aparat, skraćuje kolagen i tkivo se učvrsti, nestaju bore na stidnim usnama i one postaju voluminoznije, „približavajući“ se jedna drugoj. 

U Hrvatskoj takav aparat imamo jedna kolegica u Vukovaru i ja. Zamoljen sam  da napravim studiju o tome, koja je potom objavljena u visoko rangiranom časopisu  Lasers in Surgery and Medicine  prije godinu dana. U toj studiji dokazujem da je radiofrekvencija uspješno liječi sindrom opuštene stidnice uz uvjet da je ispravna indikacija. Naime, ekstremni prolapsi se ne mogu liječiti ovim već kirurškim metodama. Zato je važno, u razgovoru s liječnikom, pravodobno artikulirati svoju problematiku.


Premda zaokupljen medicinom i funkcijama koje uživa u svojoj struci, u slobodno vrijeme pronalazi se u lijepim stvarima poput glazbe, putovanja, umjetnosti…

Zašto se koristi radiofrekvencija?

_ U slučaju opuštene stidnice – zato jer je prodor temperature dublji od lasera, čak do 2,5 cm, pa se efekt prenosi na dublja tkiva, vezivo i masno tkivo, koja oblikuju stidnicu. Erbijumski laser se pak koristi za rodnicu u kojoj je sluznica tanka, a izvodna mokraćna cijev je tik ispod nje. Cilj je dobar efekt bez ozljeda tkiva, tako da je laser učinkovit kod liječenja stresne urinarne inkontinencije, proširene rodnice, nižih stadija spuštenog mjehura i postmenopauzalne atrofije. U studiji koju spominjem analizirali smo, koristeći posebne upitnike, seksualno zadovoljstvo prije i poslije zahvata. Primijećeno je značajno poboljšanje u svim domenama seksualne gratifikacije: uzbuđenju, lubrikaciji, orgazmu… To je važno znanstvenicima, zbog njih su rađeni upitnici. Ženama pak više znače slike prije i poslije. Na slikama pod prije sve je opušteno, naborano, a poslije – sve se popunilo. Bez noža!

Za kakvu vrstu zahvata vam se žene najčešće javljaju?

-Žene koje dolaze ne pate samo zbog estetskih komponenti, one najčešće pate od inkontinencije, proširene rodnice, spuštenoga mjehura, proširenog izlaza rodnice zbog rastavljenih usana. Žena koja pati od stresne inkontinencije ima narušenu seksualnu funkciju, nižu frekvenciju spolnih odnosa, manje je zadovoljna i sklona je odbijanju seksualnoga kontakta zbog nelagode. U takvim slučajevima ne pati samo žena, već oba partnera. Upravo o tome ću govoriti uskoro na kongresu Europskog društva za seksologiju u Portugalu. Jer, zamislite situaciju kad ženi pobjegne urin tijekom odnosa… premda je jedno istraživanje pokazalo da muškarci to ne osjete, žena zna kad joj se to dogodi i zbog toga osjeća veliku nelagodu.

Osnovni problem je zapravo u tome što žene ne artikuliraju u razgovoru s liječnikom svoju nelagodu zbog nevoljnog otjecanja urina. Inkontinenciju nekako smatraju „normalnom“.  Zato je dužnost liječnika, kad žena dolazi na rutinski pregled, papa test ili drugo, da je ciljano pita ima li takvih problema. Žene se tada najčešće otvore i pričaju o svojim nevoljama.Također, obveza liječnika  je  pitati o eventualnoj problematici seksualnosti.  Izlaz je u dužem vremenu koje je potrebno utrošiti za uspješnu konzultaciju. Moji kolege i ja sve više idemo k tome da posvetimo više vremena ženama te saznamo što su pravi uzroci njihovih patnji. U privatnoj praksi to je lakše izvedivo nego, primjerice, u klinici ili domu zdravlja gdje prepune čekaonice diktiraju ubrzani tempo. U privatnoj praksi više razgovaramo, više vremena posvećujemo ženama, zato i imamo bolje rezultate u razumijevanju i ispravnom odlučivanju o navedenoj problematici.

Na čemu se temelji laserski efekat?

-Jednostavno, ulazi se u rodnicu s laserskim nastavkom, emitira se toplinska energija 0,5-0,7 mm u sluznicu rodnice. Tamo se nalazi površinski kolagen, kojeg toplina momentalno skraćuje za jednu trećinu. Upravo to površinsko skraćivanje povlači dublje strukture, vezivo i mišićje, rezultirajući efektom stezanja rodnice. Žena odmah nakon zahvata osjeća poboljšanje. Nije potrebna anestezija. Zahvat se radi, prema protokolu, tri puta, s razmakom od mjesec dana. Prosječno trajanje efekta je 6-12 mjeseci i dulje, do 2-3 godine, ovisno o osobi i njenom angažmanu u vježbama kojima se učinkovitost značajno produljuje. Također valja naglasiti da su bolji rezultati primijećeni kod žena u predmenopauzi,  pa je ranija odluka o liječenju ključ uspjeha.

 Što za vas znači personalizirani pristup pacijentu? Znači li to na neki način educiranje pacijentice?

-To bi značilo da pacijentici treba posvetiti više vremena za razgovor i dijagnostičke postupke. Ispravno postavljena dijagnoza stresne inkontinencije ili nižih stadija prolapsa vodi boljem uspjehu zahvata. Kad se žena obrati svom doktoru, a nema neki veći anatomski defekt, tada će liječnik preporučiti vježbe, kolokvijalno  – Kegelove vježbe.Tada nastaju dva problema: ili liječnik nema vremena objašnjavati, ili nije vješt u objašnjavanju kako se one izvode. Samo jedna jedina rečenica nosi ključnu poruku: stegnite mišićje kao da voljno prekidate mokrenje i to činite barem tri do četiri puta dnevno po pet minuta. No nije samo navedena vježba dostatna. Svoje pacijentice educiram o spletu jednostavnih vježbi koje mogu biti vrlo zabavne ako se izvode u grupi. Naravno da postoje specijalizirane vježbe, a učinkovitost je bolja ako se izvode pod nadzorom fizioterapeuta. Dakle, vježbe su odličan terapijski postupak, ali samo ako se redovito izvode. U suprotnom problematika napreduje.

Bit svega je  – motiv! Ako žena nema motiv, neće nikada posegnuti za bilo kakvom pomoći ni konzultacijom. Zato je naša dužnost razotkriti problem i ohrabriti ženu u odluci o liječenju. U svakom slučaju, lasersko liječenje stresne inkontinencije je posljdnja neinvazivna metoda prije kirurškog zahvata bilo koje vrste, od nešto manje invazivnog postavljanja mrežice ili vrpce pod mokraćni mjehur do histerektomije.

Umjetnik karikaturist vidio je dr. Fistonića na ovaj način…

Koju uspješnost žena može očekivati nakon laserskoga zahvata za stresnu urinarnu inkontinenciju?

-Prvi sam u svijetu objavio studiju o uspješnosti liječenja stresne inkontinencije laserom. Posljednji u nizu znanstvenih članaka na tu temu objavio sam u prestižnom časopisu Lasers in Surgery and medicine. Rad je objavljen 23. siječnja ove godine. U njemu se bavim predviđanjem uspješnosti zahvata u individualnom smislu. Odnosno, izumio sam kalkulator koji odgovara na pitanje u kojoj mjeri individualna pacijentica može očekivati kliničko poboljšanje nakon laserskog zahvata. Rezultati su značajni u svim dobnim skupinama. Ipak,  bolji su rezultati u žena koje su mlađe od 47 godina, pate od srednjeg stupnja inkontinencije, prosječna težina djece koje je rodila iznosi više od 3600 grama, itd. Zaključak je jednostavan. Ranija dijagnostika i zahvat – bolji rezultat. Zahvat za sada ne pokriva HZZO, a cijena zahvata je oko  5000-7000 kuna, ovisno o problemtici , za tri zahvata i kontrole u okviru šest mjeseci.

Fotografije: Ognjen Karabegović, razgovarala Nera Karolina Barbarić