Autor: admin

Roman Adanije Shibli, “Nevažna stvar”, ipak neće dobiti nagradu na Frankfurtskom sajmu knjiga. O kakvoj je knjizi riječ i tko je Palestinka Adania Shibli, spisateljica iz Izraela?

Prije nego što su u Njemačkoj iznesene optužbe za antisemitizam protiv njenoga romana “Nevažna stvar“, palestinska autorica iz Izraela Adania Shibli već je imala konkretnu spisateljsku karijeru iza sebe, pa je otkazivanje nagrade tim skandaloznije. Reagirajući na kritike koje posljednjih dana dobiva Sajam knjiga u Frankfurtu zbog odgode dodjele književne nagrade toj autorici, ravnatelj sajma, Juergen Boos, spretno je odgovornost prebacio na Litprom, udrugu  povezanu s  Frankfurtskim sajmom knjiga, koju financira njemačka vlada. Javna je tajna u književnim redovima da je ta nagrada inače rezervirana za spisateljice “s južne hemisfere”, odnosno iz Afrike, Azije, arapskih zemalja i Latinske Amerike, kako bi promovirale svoj rad i povećale svoju vidljivost u međunarodnim okvirima. Boos, koji je i član Upravnog odbora Litproma, rekao je u petak, 13. listopada, da zbog situacije u Izraelu organizacija Sajma želi “učiniti židovske i izraelske glasove posebno vidljivima” tijekom događaja te da se sada s autoricom traži “prikladno okruženje za događaj u vrijeme nakon Sajma knjiga”. Litprom, koji dodjeljuje nagradu, dao je pak zajedničku izjavu kako se intenzivno razmišlja “o obliku i vremenu dodjele nagrada” s obzirom na rat u Izraelu. A u statutu nagrade stoji da se nagrađivanje temelji isključivo na književnim kriterijima.

S druge strane, malo se zna o Adaniji Shibli, baš kao što se u Europi malo zna o palestinskoj književnosti općenito. Upravo tu i jest problem tumačenja što je uopće palestinska književnost, tko je piše – oni u dijaspori, američki Palestinci, primjerice, ili oni sa Zapadne obale i Pojasa Gaze. Ili oni, poput Shibli, koji žive u Izraelu i, kao arapski muslimani i kršćani, čine 20 posto stanovništva te države? Palestinsku književnost je također teško mjeriti jer je snažno poliglotska. Veliki palestinski autori, kao Mahmoud Darwish i Emil Habibi, pisali su na arapskom, dok Dayed Kashua, jedan od najpoznatijih pisaca među arapskim Izraelcima, piše na hebrejskom. No, nedavno je napustio zemlju u znak prosvjeda protiv političke situacije i povukao se u SAD. Iznimna su i palestinska djela napisana na španjolskom, poput Povrtaka kući u nepoznato, autorice Line Meruana, čija je obitelj emigrirala iz Beit Jale, na današnjoj Zapadnoj obali, u Čile, zemlju s najvećom palestinskom manjinom izvan Bliskog istoka.

Adania Shibli govori šest jezika, živi u tri zemlje, uglavnom na relaciji između Ramallaha, na Zapadnoj obali, i Londona, gdje je studirala i započela karijeru.  Nakon diplome komunikacija i novinarstva na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, stekla je doktorat iz medijskih i kulturoloških studija na Sveučilištu East London. Njena karijera trenutno je podijeljena između vizualnih umjetnosti i pisanja. Shibli se, naime, bavi zabavom i kazalištem, a surađuje i s kazalištem El-Hakawati u Jeruzalemu te s kulturnim centrom Sakakini u Ramallahu. Objavljivala je kratke priče i eseje koji su se pojavljivali u raznim antologijama, uređivala je knjige i romane te radila za razne kulturne časopise na različitim jezicima. Njezina obiteljska povijest povijesno prolazi kroz četiri regije i nacije: Otomansko carstvo, britanski mandat, Zapadnu obalu, Izrael. Smatra se tipičnom Palestinkom iz obrazovane srednje klase koja živi u dijaspori i uvijek se vraća u područje svog rođenja. Redovito predaje na Palestinskom sveučilištu Bir-Zait u blizini Ramallaha. Činjenica da je, poput bezimene protagonistice svog romana, rođena 1974. godine i da je jednom živjela u Ramallahu, samo je još jedna stvar, nevažna stvar, manji detalj, premda u ovom djelu nije riječ o autobiografskim detektivskim igrama. Detalji privlače pozornost, oni su uvjet za pažnju i interes.

Prvi dio Nevažne stvari dokumentira posljednja tri dana u životu bezimene beduinske žene, mlade Palestinke, još uvijek djevojčice, koju zlostavlja i ubije  izraelski vojnik IDF-a, 13. kolovoza 1949. I to je uglavnom tematski okvir za dvije paralelne linije pripovijedanja u romanu. Zlostavljanje i naknadno ubojstvo dogodilo se 25 godina prije autoričina rođenja, a više od 50 godina kasnije ona odlučuje istražiti priču. Želi, kao što se danas često kaže – dati glas bezimenoj. Shibli se u svom narativu odriče povijesnog okvira, ne govori ni riječi o sporazumu o prekidu vatre s Egiptom, koji je upravo bio dogovoren u to vrijeme, i tako pleše oko uvijek strašne riječi “ratni zločini”. Je li to antisemitizam? Prije bih rekla da je Shibli iskoristila književnost kako bi prikazala strašnu patnju: prvo zato što je od bezimene stvorila palestinsku ženu i naglasila njenu patnju, a zatim što je istaknula da je nad bezimenom ženom učinjen femicid. Gdje su tu njemački kritičari – i u čemu – vidjeli antisemitizam? Adania Shibli laganom rukom skicira rat. Roman zato ne završava pomirljivom notom, već značajnim pogrešnim (kako komu…) tumačenjem nevažne stvari.

Edward Said, Palestinac iz dijaspore i rani teoretičar postkolonijalizma, jednom se okušao u definiranju palestinske književnosti, pa je rekao otprilike ovako: palestinska književnost formalno je nestabilna, pokušava se nositi s “gotovo metafizičkom nemogućnošću predstavljanja sadašnjosti”. Palestinska književnost, i to je rekao Said, fragmentarne su kompozicije “u kojima se narativni glas spotakne o sebe, svoje obveze, ograničenja”. Usred glasnih i polarizirajućih tonova koji okružuju bliskoistočni sukob, Shibli je ustvari tihi, tragajući, precizni promatrač stvari. A Frankfurtski sajam nije mogao ostati u sjeni političkih rasprava. Teško da je bilo koji drugi medij toliko prikladan za umjetnički tretman političkih i društvenih pitanja kao književnost. Stoga se moglo predvidjeti da će ta tema biti aktualna i na Sajmu knjiga (18. do 22. listopada 2023.), pa je sasvim jasno zašto je početkom prošloga tjedna berlinski dnevni list Taz doveo u pitanje ovu nagradu. Taz tvrdi da Nrvažna stvar kleveće Izrael. Izraelci su ovdje, navodi se, “anonimni silovatelji i ubojice”, Palestinci žrtve “okupatora sretnih okidača”. To je “ideološka i neljudska osnova”, zaključuje Taz, „knjiga puna stereotipa“.

Koliko god je borba protiv antisemitizma važna u kulturnom sektoru, je li kratki roman Adanije Shibli doista antisemitski? Djelo je objavljeno na njemačkom jeziku 2022. godine i izazvao je uglavnom pozitivan kritički odgovor. Dočim je engleski prijevod nominiran za Nacionalnu nagradu za knjigu u SAD-u i Međunarodnu nagradu Booker u Engleskoj. Činjenica stoji da je Shibli, rođena 1974. u Gornjoj Galileji, predana aktivistica pokreta BDS, koji jest djelomično antisemitski, tvrdi se također u Tazu, a to je naglasio i Litprom. Isto se moglo čuti i od njenoga njemačkog nakladnika. A zapravo za to nema dokaza. Najočitije je to u činjenici da se njezin potpis nalazi na listi prosvjeda BDS-a protiv opoziva Nagrade Nelly Sachs britansko-pakistanskoj autorici Kamili Shamsie 2019. godine. Prosvjedno pismo objavio je London Review of Books, u kojem su i potpisi klasika Noama Chomskog, J. M. Coetzeeja, Michaela Ondaatjea, Arundhati Roya, Georgea Saundersa i Alexandera Klugea, između ostalih. Njezina urednica u Berenberg Publishingu, Beatrice Faßbender, kaže: “Adania Shibli nije BDS aktivistica. Ove su optužbe potpuno izmišljene.” Druge dvije komponente optužbe protiv nje su izjava iz 2007. godine i sudjelovanje u raspravi na kojoj je za govornicom bio simpatizer BDS-a. “Ili je knjiga vrijedna nagrade ili nije”, napisala je za javnost glasnogovornica PEN-a Berlin, Eva Menasse. “Po mom mišljenju, odluka porote u korist Shibli, koja je donesena prije nekoliko tjedana, bila je vrlo dobra. Oduzeti joj nagradu bilo bi u osnovi pogrešno, i politički i doslovno”.

Nagradu je spisateljica trebala primiti 20. listopada. Zbog njena otkazivanja razni su nakladnički i kulturni insajderi kritizirali taj najvažniji knjižni sajam na svijetu, a Sharjah Book Autohority, tijelo Ujedinjenih Arapskih Emirata koje se bavi promicanjem arapske književne kulture, i Udruga turskih nakladnika otkazali su svoje sudjelovanje na događaju. Posljednjih dana, međutim, neke novine na njemačkom jeziku otvoreno su kritizirale nagradu ili su je nazvale neprikladnom isključivo zbog sadržaja romana Nevažna stvar. U Švicarskoj je to također popraćeno jer je Shibli predavala na Sveučilištu u Bernu, a od srpnja je domaćin Literaturhausa u Zürichu, kulturne institucije koja podržava rad pisaca. No, nisu svi dali negativne komentare o nagradi Litproma. U Frankfurter Allgemeine Zeitungu, jednoj od najmjerodavnijih njemačkih novina, konzervativnoj i široko praćenoj zbog svojih kulturnih stranica, kritičar Andreas Platthaus izjavio je da čitanje romana znači “interpretacije, a ne činjenice” i napisao da se njegovo mišljenje drugačije od ostalih kritičara. Platthaus je također usporedio zahtjeve za otkazivanjem nagrade s pozivima na zabranu širenja umjetnosti ruskog podrijetla nakon ruske invazije na Ukrajinu. Međunarodni nakladnici koji su tiskali roman kritizirali su pak Litpromovu odluku i izrazili podršku autorici.

Roman Nevažna stvar napisan je na arapskom jeziku, a premijerno ga je objavio libanonski nakladnik 2017. U Francuskoj je objavljen 2020., 2021. u Italiji i 2022. u Njemačkoj, dobivši izvrsne kritike. Njemački žiri je čak pohvalio knjigu kao “formalno i lingvistički rigorozno komponirano umjetničko djelo koje govori o utjecaju granica i onome što nasilni sukobi čine ljudima i od ljudi”.

A sada, u vrlo eksplozivnom vremenu, kada je teroristički Hamas napao Izrael, u središtu pozornosti je autorica i kao Palestinka. Već sumnja u antiizraelstvo ovih dana znači veliki teret za nagradu, ali i za nagrađenu. Adania Shibli nije prihvatila nikakve pozive da o tome razgovara otkako je knjiga objavljena na njemačkom jeziku; još nije odgovorila ni na optužbe, pa stvari to čini još neugodnijima…

Tekst: Nera Karolina Barbarić

Jon Olav Fosse, rođen 29. rujna 1959.  u  Haugesundu, Norveška, ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i to kao prvi norveški nynorsk autor koji je dobio ovu najvažniju književnu nagradu na svijetu, „za svoju inovativnu dramu i prozu koja daje glas neizrecivom“ – kako stoji, između ostaloga, u obrazloženju Švedske akademije. Nagrada će se dodijeliti u Koncertnoj dvorani u Oslu u utorak 28. listopada…

„Dirnut sam i pomalo uplašen“, izjavio je Jon Fosse danas za medije, nakon što je procurila vijest da je upravo on dobio Nobelovu nagradu za književnost.„Fosse se smatra inovatorom, ne samo u suvremenom kazalištu“, rekao je Anders Olsson, pisac i član Akademije, na konferenciji za novinare nakon dodjele. Catherine Taylor, književna kritičarka u The Guardianu, izjasnila se o Fosseu na sljedeći način: „Čitanje djela Jona Fossea duboko je iskustvo, duboko duhovno, da ne kažem religiozno. Fosse je tvrdio da  zapravo čeznemo za Bogom, jer je čovjek stalna molitva i bez obzira je li to istina ili ne, Fosseove knjige nisu ništa drugo nego čudesne.“

Dobitnik Nobelove nagrade Jon Fosse hvaljen je kao autor diljem svijeta. Ali nisu danas rečene samo riječi hvale za ovog Norvežanina, bilo je i onih koji su tvrdili kako bi bilo hrabrije odabrati Daga Solstada, koji za mnoge odavno slovi kao najveći suvremeni norveški pisac. On je ujedno i jedan od najvećih kritičara norveškog poslijeratnog društva. Ipak, Fosse predstavlja stup tamošnje književnosti. Norvežani su posljednji put Nobelovu nagradu vidjeli 1928. godine, kada ju je dobila Sigrid Undset. Prije nje Nobela za književnost dobili su Bjørnstjerne Bjørnson i Knut Hamsun.

 „Nobelova nagrada za književnost 2023. ide Jonu Fosseu za njegovu inovativnu dramu i prozu koja daje glas nestvarnom“, rekao je doslovce Mats Malm, tajnik Švedske akademije, najavljujući nagradu. Jacques Testard, Fosseov britanski nakladnik, govorio je u telefonskom intervjuu za New York Times kako je Fosse izmislio vlastiti način pisanja romana, „ s jedinstvenim proznim stilom, uvrnuto, gotovo tajanstveno.“  „Stil pisanja mu je jednostavan, ali s dubokim značenjem“, navodi Testard: „Vrlo je važno zapamtiti da on piše na nynorsku, manjinskom jeziku u Norveškoj. Politički čin sam po sebi. Također je izniman dramatičar i pjesnik. On je nevjerojatan um i to se nije moglo dogoditi boljoj osobi.“ Treba znati da je nynorsk službeni jezik u Norveškoj uz bokmål i sami. Nynorsk je stvorio Ivar Aasen sredinom 20. stoljeća kao alternativu danskom jeziku koji je bio uobičajen u to vrijeme. Službeni standard za nynorsk značajno je promijenjen i samo mali dio stanovništva govori izvorni jezik.  Nynorsk se danas uči u školi. Neke političke stranke su predlagale da to bude fakultativno, ali za to još nisu dobile suglasnost. Tek 2012. godine napravljen je opsežni rječnik pisanog Norsk Ordbok (NO), novog norveškog (nynorsk) i norveških dijalekata, u dvanaest tomova. Djelo je dovršeno 2012. godine. Uređeno je na Sveučilištu u Oslu, a  objavljeno u norveškoj izdavačkoj kući Det Norske Samlaget i financirano izravnom državnom potporom. Utoliko više Nobelova nagrada Jonu Fossu imponira Norvežanima.

Jon Fosse od  2011. živi u Grottenu, “državnoj počasnoj rezidenciji za zaslužne umjetnike” u Oslu. Smatra se jednim od najvažnijih pisaca našeg doba. Debitirao je prije 40 godina, od kada je napisao sedamdesetak romana, priča, knjiga pjesama, dječje književnosti, eseja i drama. Preveden je na više od 50 jezika. Dobitnik je niza nagrada u zemlji i inozemstvu, a čitateljskoj publici postao je poznat po svom osebujnom jeziku i glazbenom, repetitivnom i ritmičkom stilu pisanja. Uz to je najprevođeniji i najizvođeniji norveški dramski pisac nakon Henrika Ibsena.

Studirao je komparatistiku, sociologiju i filozofiju na Sveučilištu u Bergenu. Na Sveučilištu u Hordalandu predavao je kreativno pisanje. Povremeno je radio kao novinar i urednik. Pripada generaciji pisaca koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća uvela postmodernizam u Norvešku i otvoreno se suprotstavila socijalno-realističkoj tradiciji koja je dominirala u sedamdesetima. No u Fosseovom slučaju nova orijentacija nije se manifestirala u tehnici pisanja s intertekstualnim referencijama. Kao pripadnika tzv. nove europske drame, karakterizira ga realističnost, brutalnost, izravnost, provokativnost, zatim linearna fabula ili niz fragmentarnih priča. Vrijeme je rijetko naznačeno, a mjesto radnje uglavnom je stan, dio kuće, bračni krevet, bolnica itd. Česta su eksperimentiranja jezikom i formom. Teme čak nisu “velike”; uglavnom su to privatne frustracije pojedinca u društvu, razočaranost, nemoć, pasivnost.

U književnost je ušao na velika vrata 1983., romanom Crveno, crno, a prva mu je drama I rastati se nećemo nikada premijerno izvedena 1994. godine u Bergenu. Slijede romani, zbirke pjesama (među kojima se ističe Anđeo s vodom u očima – Engel med vatn i augene iz 1986.), eseji i knjige za djecu. Slijede drame “Ime” (Namnet, 1995.), za koju je nagrađen Ibsenovom nagradom, te “Ljetni dan” (Ein sommars dag, 1999.) i  “San o jeseni” (Draum om hausten, 1999.).

Godine 2000. dodijeljena mu je glavna nordijska kazališna nagrada Henrik Ibsen, a za roman Melankolija (Melancholia, 1995/1996.) Melsomova nagrada. Za budući književni rad norveška mu je država dodijelila doživotnu stipendiju.

Posljednjih godina Fosse piše isključivo kazališne komade, koji su danas sastavni dio repertoara europskih kazališnih metropola. Premda je danas jedan od najizvođenijih svjetskih dramatičara, postaje sve poznatiji i po svojoj prozi i stilu koji se naziva ‘Fosseovski minimalizam’. U kazališnom svijetu proslavio se nakon što je Claude Régy u Parizu 1999. postavio njegovu dramu “Nokon kjem til å komme” ili “Netko će doći”, u kojoj radikalnom redukcijom jezika i dramske akcije izražava najmoćnije ljudske emocije koristeći se svakidašnjim pojmovima. „Upravo zbog njegove sposobnosti da predoči čovjekovu izgubljenost, kao i kako mu ona paradoksalno može pružiti dublje iskustvo božanskog, smatra ga se jednim od najvećih inovatora u suvremenom kazalištu. U njegovim djelima pronalazimo toplinu i humor, kao i naivnu ranjivost u kontrastu s njegovim oštrim prikazima ljudskog iskustva”  – stoji u obrazloženju Švedske akademije.

 „Vječna, krajnja usamljenost i neposredan doživljaj smrti spajaju se u savršeno oblikovan, čist i jasan tekst, koji je uvijek prožet nježnim, srdačnim humorom. ‘Tako je to’ ima veliku snagu i maestralno je precizan u ritmu, jeziku i tonu,“ rečeno je još u Akademijinu obrazloženju za nagradu.

Na hrvatski  jezik prevedena je zbirka njegovih drama “Majka i dijete” te romani “Jutro i večer” i “Septologija I-II: Drugo ime”. A što se drama tiče, Nenni Delmestre je u splitskom HNK postavila “Varijacije o smrti”, Zagrebačko kazalište mladih godine  2008. “Noć pjeva pjesme svoje”  (režija  Dino  Mustafić), a  Dario Harjaček napravio je predstavu po 4 jednočinke iz zbirke „Majka i dijete“, koju je izvodilo Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Matija Ferlin postavio je isto djelo u Istarskom narodnom kazalištu, premijera kojeg je proslavljena neki dan.    

Tekst: N.K. Barbarić

Skenderbeg u hrvatskoj književnosti  –  knjiga odabranih pjesama i proza iz djela fra Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga – novo je djelo u kulturi što ga je pripremila i uredila pjesnikinja i spisateljica Ljiljana Koci, a objavilo Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA. U svjetlu brojnih istraživanja i knjiga nastalih o djelovanju i djelu Andrije Kačića Miošića te o albanskome junaku Skenderbegu ova je knjiga diskretno svjedočanstvo o povezanosti dviju kultura…

Iako je albanski knez Gergj Kastrioti Skenderbeg živio u 15. stoljeću, njegov lik i djelo ostavili su značajan trag u povijesti. Europska historiografija zabilježila je niz podataka o borbama albanskog naroda protiv Turaka te o Skenderbegu kao njihovom vođi: vojnom strategu, misliocu, političaru, humanistu i diplomatu. U arhivima i knjižnicama diljem Europe, u Veneciji, Rimu, Beču, Dubrovniku, St. Petersburgu, Budimpešti, Carigradu i drugim gradovima nalazi se impozantan broj knjiga, studija i monografija, kao i tisuće članaka o Skenderbegu, u kojima ga njegovi biografi nazivaju „mačem kršćanstva“ i „nepremostivom preprekom koja je zaustavila sultana Osmanlijskog carstva da nahrani svoga konja na trgu Svetog Petra“.

Gergj Kastrioti Skenderbeg (u hrvatskoj predaji poznat kao Kaštriotić Jure) nadahnuo je mnoge europske umjetnike, književnike, glazbenike i likovne umjetnike. Voltaire je, primjerice, o njemu  rekao: „Da su bizantski carevi bili kao Skenderbeg, Bizantsko carstvo bi se spasilo“. Antonio Vivaldi skladao je operu „Scanderbeg“, koja je izvedena prvi put u Firenzi, a zatim  u nepuna tri mjeseca još 18 puta postigavši  velik uspjeh. Također je zanimljivo spomenuti i film snimljen o Skenderbegu još davne 1954., koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Naravno, kada su u pitanju takve povijesne osobe, gotovo je nezaobilazno da se oko njih stvori mitski plašt, pa pučke legende i nacionalne ideologije (usmjerene i na štovanje i demonizaciju) stoljećima neumorno koriste i preoblikuju lik Skenderbega, stvarajući mnoštvo naličja i ocjena toga mitskoga junaka.

U hrvatskoj književnosti i historiografiji isticana su se Skenderbegova junačka djela u borbi protiv Turaka te su u toj borbi nalazili nadahnuća za borbu hrvatskog naroda protiv zajedničkih neprijatelja. O Skenderbegu su do danas pisali i govorili: Ludovik Crijević Tuberon, Ivan Gundulić, Marin Barleti, fra Andrija Kačić Miošić, Mate Zoričić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Matija Šporer, fra Lovro Mihačević, fra Bazilije Pandžić, fra Emerik Pavić, fra Filip Lastrić, fra Bone Benić, fra Nikola Lašvanin, Pavao Ritter Vitezović, Filip Grabovac, Mihovil Pavlinović, Aleksandar Stipčević, Zef  Mirdita  i mnogi drugi. U prvoj polovici 19. stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do nacionalnog buđenja, a Filip Grabovac, Pavao Ritter Vitezović i Andrija Kačić  Miošić u svojim djelima čitateljima ističu potrebu za ujedinjenjem u borbi protiv  Turaka  –  kao što je to činio Gergj Kastrioti Skenderbeg i albanski narod. Oni su u Skenderbegovu liku vidjeli beskompromisnu borbu kao jedini način suprotstavljanja Osmanskom carstvu. O Skenderbegu su pisana povijesna djela, povijesno-književne studije, pripovijetke, poezija i feljtoni, bio je jedan od najpopularnijih junaka iz redova balkanskih naroda koji se borio, ne samo za slobodu albanskog nego i za druge balkanske narode.

Skupljajući arhivsku građu o povijesti Hrvata, Ivan Kukuljević Sakcinski, kao i Ljudevit Gaj te Josip Matija Šporer, nezaobilazno su se susretali s povijesnim dokumentima, rukopisima i materijalima koji se tiču Skenderbega i Albanaca. Ti će rukopisi završiti u rukama poznatih albanologa toga vremena: J. Šafarika, V. Jagića, F. Miklošiča, M. Gajtera i drugih. Ivan Kukuljević Sakcinski, primjerice,  napisao je nedovršenu dramu o Skenderbegu, a rukopis se do danas čuva u Arhivu HAZU. Iako zaboravljen, tekst drame napisan je na 58 stranica, a među prvima i rijetkima spomenuo ga je Tadija Šmičiklas.

Prema mišljenju mnogih, najveća zasluga za popularizaciju Skenderbega u hrvatskom narodu ipak pripada fra Andriji Kačiću Miošiću, koji je 1756. godine u Veneciji tiskao znamenito djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga sa 41 pjesmom, a prošireno izdanje iz 1759. sadrži čak 136 pjesama. Fra Andrija Kačić Miošić bio je oduševljen narodnom prošlošću. Čitajući djela svojih suvremenika, posebice F. Grabovca, prikazao je u stihu i prozi najznačajnije događaje iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda. U djelu Razgovor naroda slovinskoga prevladava proza, u drugome stih. Pjesme su pisane asimetričnim epskim desetercem 4 + 6, a 2. i 3. pjesma ukrštenim rimovanim osmercem. Ova knjiga postala je najpopularnija hrvatska pučka knjiga, a nastala je proučavanjem povijesnih dokumenata i historiografske literature pisane latinskim (J. Bedeković Komorski, M. Barlezio), talijanskim (G. M. Biemmi, G. Doglioni, M. Orbini, G. Sagredo) i hrvatskim jezikom (F. Glavinić, P. Šilobadović, P. Vitezović Ritter). Knjiga je kronološki poredana i obuhvaća vrijeme od antičke povijesti Ilira do Kačićeva doba, a najviše je pozornosti posvećeno kršćansko-turskim ratovima.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga  je knjiga koja je duboko utjecala na franjevačke pisce Kačićeva zavičaja (J. Radman, P. Jukić, M. Urlić, F. Radman) i na slavonske pisce XVIII. st. (E. Pavić, J. Pavišević, Š. Štefanac), koje su poslije nazivali kačićevcima. Neke su pjesme bile objavljene i u knjigama predromantičarskih (A. Fortis, J. G. Herder) i romantičarskih autora (P. Mérimée). Knjiga je doživjela 64 izdanja i bila je vrlo čitana, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bila do Drugog svjetskog rata bez iznimke čitana ili govorena napamet, posebice na Makarskome primorju. Kačićeve su pjesme prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski itd.   Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći boljoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore, uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju, svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Načela povijesne istinitosti i informativnosti potisnula su u Razgovoru upravo one segmente fikcionalnoga i fantastičnoga, prisutne inače u tematskom planu narodne epike, što su privlačili čitatelje od romantizma naovamo. Slobodan P.  Novak drži kako je Kačić napisao Razgovor kao oproštaj sa svijetom kolektivnih vrijednosti koje su bile prevladane u novom prosvijećenom vremenu. Kako god, Razgovor ugodni naroda slovinskoga jedno je od najvažnijih „djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i osim značajnog opusa o Skenderbegu, najvećem nacionalnom albanskom heroju, pjesme o njemu prožete su kroz prozu i stih snošljivošću i pozitivnim stavom prema svim narodima, čak i onima s kojima su u zavadi. “

Knjiga Skenderbeg u hrvatskoj književnosti urednica Lili Koci priredila je kaozbornik od šezdesetak izabranih pjesama i proza iz Kačićeva djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga, odabranih iz knjige objavljene 1856. godine u Beču, a koja sadrži 463 stranice.

 I svakako je valja imati.

Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se iznimka – naime, unatoč tomu što brojni autori različita spektra pisanja ne mogu pronaći nakladnika za svoja djela, ove je godine književniku i pjesniku Marijanu Grakaliću uspjelo stvoriti suradnju s njih čak šest. Dakako, svaki od nakladnika objavio mu je po jedno djelo…

Zagrebačko-zelinski pisac i pjesnik Marijan Grakalić (1957.) ove je godine objavio šest naslova:  tri knjige poezije, tradicionalnu kuharicu (s koautoricom  Lili Koci)  te dva romana. Unatoč tomu što je najveći dio prošle i ove godine proveo u bolnici Dubrava, gdje mu je amputiran dio desne noge, ovaj pisac pokazao je kako za književnost  ne postoje olakotne okolnosti ni vrijeme lošeg zdravlja. Spremajući se na rehabilitaciju, u šali kaže kako neće potpisati profesionalne ugovore s našim nogometnim klubovima, ne zbog  “drvene noge”, već zato što nastoji ostati vjeran peru koje stvara svijet.

Od Grakalića je, ukratko, hrvatska književnost profitirala za šest uspješnih knjiga u kojima  –Pjesme vojnika  te romani  Posljednji Štignjedeci  i  Pogled u noć  –  seciraju rat, najprije Domovinski, potom Veliki rat. Pjesme vojnika, prva ovogodišnja Grakalićeva knjiga, pojavila se u veljači, a objavila ju je Viva grupa. Riječ je o suptilno-refleksivnim stihovima koje autor  posprema u pedesetak izvrsnih pjesama o Domovinskom ratu. Književna struka i kritika smjesta je prepoznala vrijednost knjige, pa su  neke od ovih izuzetnih pjesama već uvrštene i u antologiju hrvatske antiratne poezije  Cvrčci i trube, čiju promociju tek očekujemo.   

 Samuraji šanka, novo izdanje Grakalićeve uspješnice iz 2020. pojavilo se u ožujku kao dvojezično izdanje, odnosno s prijevodom na engleski jezik (saznajemo da se priprema i strip izdanje ove knjige, op. a.).  Samuraji šanka su knjiga  haiku poezije koja se bavi alkoholnom kulturom i na jednostavan i duhovit način tematizira  birtijaški život Sjeverne Hrvatske i podneblja dobrih vina, gemišta i piva. Ondje, u tom dijelu Srednje Europe, u gostionicama dovoljno starim i prokušanim u svim vidovima života možete susresti izvorne samuraje šanka i uživati u njihovom kratkom i jezgrovitom izričaju. Knjigu je prepoznala i objavila Turistička zajednica Zeline.  

Posljednji Štignjedeci, ustvari prvi roman iz zamišljene trilogije o povratku kao središnjoj temi hrvatske književnosti, objavljen je u svibnju, a bavi se povratkom četvorice vojnika, Štignjedeca,  iz  Prvoga svjetskog rata u domovinu 1920. godine. Negdašnji austrougarski vojnici vraćaju se iz Rusije u kojoj bijesni revolucija u svoju staru sredinu, koja je samo naizgled ista onoj koju su ostavili odlazeći u rat. Nova država Srba, Hrvata i Slovenaca nepovjerljiva je prema povratnicima iz Rusije jer se plaši socijalističkih ideja koje bi mogle zaživjeti u narodu, nezadovoljnom novim vlastima. Knjigu je prepoznalo i objavilo Otvoreno učilište Zelina.

Tradicionalna kuhinja, četvrta ovogodišnja Grakalićeva knjiga, dugo je pripremano djelo koje donosi jela prikladna za blagdane, pa je podijeljena u dva poglavlja: posna jela i mrsna jela.

Kuharica se oslanja na domaće recepte, etnološke i folklorističke zapise, svoje izvore pronalazi u raznim starijim zbirkama koje se bave specifikacijama i pripravom hrane, te povijesnim studijama o proslavama raznih srednjovjekovnih cehova priređivanim za blagdane. Koautorica knjige je Lili Koci,  koja je dodala recepte iz albanske gastrozofske tradicije. Knjigu je objavila DEA – Društvo albanskih umjetnika. 

Zbirka pjesama Mjera, oblik, ogledalo nastala je tijekom prošle i ove godine, a podijeljena je u tri cjeline. Prva je ”mjera”,  dakle  –  samo pjesme; druga, „oblik”,  odnosi se na pjesme u prozi. Treća cjelina je ”ogledalo”, što se pak odnosi na fantazmagorije koje korespondiraju s  ”Hazarskim rečnikom” Milorada Pavića.  Pjesme je objavio Štajergraf.

Pogled u noć, šesta knjiga Marijana Grakalića, u tisku je kod nakladnika  Literris, promocija koje se očekuje u studenom. Riječ je o romanu koji predstavlja  treću knjigu iz zamišljene trilogije o povratku, a tematizira povratak iz Domovinskog rata, iz kojeg se ovoga puta vraća branitelj po imenu Filip Latinović. Autor je rukopis započeo još 2013. godine, osmišljavajući svaki detalj priče. Već smo navikli na Grakalićeve književne fantazije, no ovaj put nas čeka još novih stilskih iznenađenja…
Tko je Marijan Grakalić, pisac i pjesnik, donekle možemo pročitati u novom broju časopisa Republika, gdje autor Igor Žic donosi tematski tekst o Marijanu Grakaliću i njegovoj obitelji naslovljen „Postojani kositreni vojnik“, a potaknut je zbirkom Pjesme vojnika.  Žic kao poklonik književnosti, napose Istre, Kvarnera i konačno Rijeke, zapazio je na jednom mjestu kako je Marijan Grakalić ”nestalan” (unatoč dvadesetak objavljenih knjiga i mnoštva tekstova objavljivanih po časopisima, zbornicama i novinama!). Nestalan možda može zazvučati kao starinski mu sinonim vijoglav, što je pjesniku i piscu ustvari epitet koji ga obilježava kao onoga koji vidi i razumije na dugo i na široko, a to potvrđuje i činjenica da je Marijan Grakalić ušao i u prije spomenutu antologiju, da je kao autor neumoran te da u pripremi već ima zbirku pjesama pod radnim naslovom Akademija amputiranih, izlazak koje se očekuje u veljači iduće godine. Također, već iduće godine priprema objaviti  novi roman , ustvari treći nastavak spomenute ratne trilogije o povratku, u kojemu se glavni lik vraća kući iz Drugog svjetskog rata, ustvari iz logora u Jasenovcu.  A sve, kao, vijoglav!

Na stražnjoj terasi kuće našega pisca žive dvije mačke, za koje ovaj pisac vjeruje da su inkarnacija njegovih prošlih života, jednoga svećenika i jednoga lopova, te da za tih svojih nestalnih ili vijoglavih trenutaka s njima komunicira o raznim svjetskim misterijama.      

U ponedjeljak, 25. rujna, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, promovirana je nova knjiga, djelo od tri priče, Omera Raka. Knjigu je objavila nakladnička kuća Literris, koja se  profilirala kao nakladnik knjiga pisanih istančanim ukusom i visokim književnim stilom. O knjizi su govorili Dražen Katunarić, kao nakladnik, Nera Karolina Barbarić i Žarko Paić…

 Omer Rak, rodom iz Šibenika, politolog, cijeloga radnoga vijeka privržen je riječima; tijekom godina radio je kao vanjski suradnik najvažnijih tiskanih  hrvatskih medija i nekih specijaliziranih publikacija. Pisao je osvrte i komentare o kulturi, bioetici, medijima, znanosti i modernim društvenim fenomenima. Napisao je više nagrađivanih i uprizorenih ili emitiranih radio i kazališnih dramskih tekstova (Prizivanje duhova, Pupak usrid svita, Sablasni šešir, Malo, veliko, Kvrgavo drvce).  Objavio je i dvije knjige eseja, Stoljeće na početku (Profil, Zagreb, 2008.) i Mistični simboli zavičaja (Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić”, Šibenik, 2019.) te vrlo zapažene romane  Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina, 2017., i Kultna posuda, 2019. (oba u izdanju Frakture, Zaprešić) te Oneiricon (V.B.Z., Zagreb, 2021.) i najnoviju, upravo javnosti predstavljenu knjigu priča Ovdje, ondje&trans. U pripremi mu je opsežna studija pod radnim naslovom Okultni duh moderne, o astrološkim i okultnim sposonostima i sklonostima zagrebačkoga arhitekta Aloisa Vjekoslava Bastla, u astrološkoj literaturi poznatog kao Uranus.

Naime, Omer Rak je pasionirani tragalac i istraživač prapovijesnih simbola, posebice onih iz doba neolita. Dio svojih zapažanja i otkrića objavio je u studiji  o neolitičkom simbolizmu, Danilski riton: struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika (Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić”, Šibenik, 2008.), koja je 2011. prevedena na engleski (The Rhyton from Danilo: Structure and Symbolism of a Middle Neolithic Cult-Vessel), a objavio ju ugledni nakladnik Oxbow Books iz Oxforda. Stoga je lako razumjeti zašto je Omer Rak, kao educirani pisac, naklonjen ezoteriji i mistici, posegnuo za tim književnim alatom i u knjizi Ovdje, ondje&trans i zašto misticizam “ne tretira sa stajališta njegove religijske dimenzije, već iz perspektive individualnog iskustva koje je istodobno i psihološko i književno”, odnosno – kako je to na promociji naglasio Žarko Paić – kao misterij.  

Sadržajno, svaka se Rakova priča u ovoj knjizi temelji na izmišljenim, posebnim  situacijama i likovima, a upravo ono mistično, duhovno armira knjigu, sadržajno na taj način ispirući u suvremenoj književnosti vrlo prisutnu komercijalnu duhovnost.  „Prva priča, „Omara“, u svom je subsadržaju prožeta snažnom ezoterijskom potrebom dviju obitelji da očuvaju stanovitu tajnu melodiju, nastalu tijekom Drugoga svjetskoga rata. Držeći „ ključeve harmonije“ postrance od javnosti izazvat će nekoliko tragičnih smrti, ali se svoje tajne moći neće odreći. Omara kao metereološki pojam u toj je priči samo dobra Rakova literarna kulisa.

Druga pak priča, „NLO nevjesta“ (u podnaslovu koje se nalazi objašnjenje zašto knjiga nosi taj naslov!), drugi je tip autorove fascinacije nadnaravnim, ezoterijskim i mističnim. Glavni likovi, novinar fetišist i mlada znanstvenica paranormalnih ideja, dovode čitatelja do rubne uvjerenosti kako je moguće općiti s vanzemaljcima i na svijet donositi hibridnu djecu. Sve to pomalo je u skladu s trendom osporavanja ili odobravanja umjetne inteligencije, no priča je načela dubinski problem: dokle seže realni svijet i kako se usuglasiti s nerealnim, nadnaravnim, odnosno nepoznatim.

Treća Rakova priča, „Dečka“, trusni je teren na kojem se ovaj autor, izgleda, baš dobro osjeća i svako toliko mu se vraća. Potajno sam uvjerena da je za ovu priču pronašao inspirativni korijen u vlastitom  romanu „Oneiricon“, u kojem je započeo kontempliranje o muško-ženskim odnosima, svjesnom i nesvjesnom, požudi i ljubavi (više požudi nego ljubavi!). Sadržajno, priča prati preobrazbu časne sestre Fulgencije, ludo zaljubljene (kaže Rak) u aseksualno opredijeljenog don Ružarija, koji se predao ontološkim vrijednostima vjere, odbacujući tjelesne užitke. Časna Fulgencija postaje žrtvom svoje požude, koju u zatvoru, gdje je dospjela nakon što je ubila bivšu djevojku don Ružarija, utažuje s – drugom ženom. Autor za ovu prigodu stvara čak novu riječ – dečka…“ –  https://radiogornjigrad.blog/2023/07/03/nera-karolina-barbaric-o-knjizi-prica-omera-raka-ovdje-ondjetrans/)

 U ovoj knjizi, istaknuli su to i predstavljači na promociji, autor je zašao u  ontološka propitivanja, ali to čini estetizirano, potičući na razmišljanje, ali i nudeći, kroz sve tri priče, mnoštvo emocija i odgovora na vrlo moderna pitanja o spolnosti, misterijima u mediteranskim sredinama i čuvanju tajni u svrhu zaštite časti, o mogućnostima tehnološke revolucije i stvaranju hibridnoga čovjeka.  Rak, dakako, između redaka sugerira i odgovor: ljudska bića trče za vremenom i bježe od dosade. A kao dobar pisac, „ostavlja svakoj duši sposobnost sanjarenja“. 

Ovu knjigu svakako pročitati.

Knjiga recepata Tradicionalna kuhinja, koju je upravo objavilo Društvo  albanskih umjetnika – DEA, zajednički je autorski gastro uradak dvoje pisaca, Marijana Grakalića i Llilli Koci, koji su objedinili svoja organoleptička iskustva i napisali istinski zbornik recepata tradicionalne, narodne kuhinje naroda Hrvatske i Albanije…

Počnimo ovaj pregled s najtežim: jedno je, naime, biti pisac, pjesnik, spisateljica s urođenim sposobnostima igranja riječima i njihovim slaganjem u nove svjetove, pri čemu je fantazija neizbježna, a drugo pisati o kuhinji, slagati recepte – gdje i mala greška, odmak od cilja u doslovnom smislu može zagorčati ili presladiti cijelu priču. Nema dvojbe da je tržište kuharica zasićeno, no ovo dvoje autora odabrali su kulinarsku ili gastro nišu koja se temelji na iskrenosti i dobrom starom domaćem ukusu, na onom kulinarskom iskustvu koje se stječe od malih nogu. Pri tomu  mislim na recepte tradicionalno prenošene kroz generacije, dorađivane i mijenjane prema okolnostima, mogućnostima i prilikama, a koji su obilježili teritorijalno područje s kojih autori potječu i, evidentno, u hrani iz djetinstva pronašli inspiraciju za u knjizi ponuđena jela.

Ukratko, Tradicionalna kuhinja je poetični skup recepeta koji evociraju sjećanja autorā na blagovanja u obitelji, na njihovu iskonsku pripadnost određenom civilizacijskom krugu. Meso, riba, povrće, pite – temeljni su obroci tijekom tisućljeća na prostorima s kojih nam izvorno dolaze recepti u ovoj knjizi. Preuzeti ili samo nadograđeni od grčkih, turskih i mediteranskih načina spravljanja, jela skuhana po receptima iz ove knjige pripadaju građanskoj kulturi, odnosno otvorenijim sredinama koje su više komunicirale s drugim krajevima. Na toj osnovi moći će nastati iskustvo kuhanja ili prehrane kakvo je u knjizi doneseno. Miješanjem naroda, miješala su se i iskustva, pa i ona gastronomska, kulinarska, a to su ovi autori i naglasili u uvodu knjige. 

Knjiga je podijeljena u tri dijela – posna jela, mrsna jela i jela koja pripadaju lokalnoj kosovarsko-albanskoj sredini, a svi recepti su prilagođeni za  jednostavnu i brzu pripremu, pa i kad je riječ o receptima za pripremu elegantnih objeda. Na kraju, kad se knjiga prouči, neminovno je primijetiti kako su autori iznijeli samo neke od ideja kako pripremiti jelo čiji vam prustijanski miris ili okus katkad remete prevladavajući ulični mirisi kebaba ili umami okusi hamburgera.   

Kao ljubitelj kuhanja često dopuštam da me časopisi i knjige iskušavaju receptima. Ova knjiga me zaokupila najprije zbog mnoštva recepata koje daje, jednostavno objašnjenih. Ako se, međutim, malo dublje i zločestije unesem u strukturu recepata, primjedba bi bila da nisu svi isprobani, no autori su me presreli već u svom uvodu opravdavajući unaprijed  tu činjenicu, pa kažu: „Koristeći se raznim kuharicama, etnološkim i povijesnim knjigama, zapisima domaćica i božjih službenika po župnim kurijama i samostanima, došlo je do izbora jela koja pripadaju tradicionalnoj hrvatskoj i albanskoj kuhinji te narodnom ukusu.“

Ono što me još privuklo u ovoj knjizi, osim, dakako, recepata, jest činjenica da pred sobom nemam nasmijanog kuhara iz nekog reklamnog videa koji verbalizira sve o čarima teritorija s kojeg je pobrao neki recept, a u kuhinji  se ponaša kao instruktor letenja. Koci i Grakalić, posve suprotno tomu, u Tradicionalnoj kuhinji jednostavnim jezikom, gotovo oponašajući instruktivni  govor baka, donose vrlo precizne, izvrsne i provjerene recepte, precizno bilježeći doze, temperature i slijed kojim se dodaju sastojci. Međutim, za eventualne početnike i zaljubljenike u narodnu kuhinju, valjalo je navesti i okvirno vrijeme kuhanja…  Ipak, autori se koriste najprikladnijim izrazima za svaki korak, a pravim izrazom omogućuje se uspješno ponoviti pripravak i izbjeći moguću zabunu.

Je, da, pišu se gastro knjige, objavljuju ovakve i onakve kuharice: neki to rade kako bi objavili svoja profesionalna znanja i iskustva u kulinarstvu, drugi o kuhanju i receptima žele reći nešto sasvim svoje, treći pak nekom takvom knjigom podebljati image sebe kao chefa, a ima i onih koji žele samo zaraditi. LLilli Koci i Marijan Grakalić ne pripadaju ni jednoj od tih skupina, oni su samo dvoje umjetnika  –  premda umjetnici, pisci, rijetko pišu kuharice, već se u kuharicama piše o njima! –  koji su spojili svoja organoleptička iskustva i svoja znanja o kuhanju domaćih, narodnih recepata i napravili knjigu koju bi svaki dobar čitatelj trebao arhivirati. Jer, ne zaboravimo kako  „kuhinjski čarobnjaci“  provode sate i sate miješajući sastojke i eksperimentirajući, provjeravajući kuhanje, temperature i tehnike da bi stvorili savršeno jelo. A onda se više ne sjećaju kako to ponoviti.

Da biste vi u tomu uspjeli, poslužite se ovom knjigom naših gastro Iljfa i Petrova i samo pažljivo slijedite svaki korak i pametno birajte svaki sastojak. A užitak koji ćete osjetiti nakon toga, slobodno nam možete nekom zgodom prepričati…

Tekst: Petra Zaninović; fotografije: DEA

U Zagrebu je 18. srpnja 2023. godine, na križanju Ilice i Mesničke ulice, Društvo albanskih umjetnika – DEA, s predsjednicom Ljiljanom Koci na čelu i u suradnji s veleposlanstvima Republike Albanije, Republike Kosovo i Republike Sjeverne Makedonije, sa zastupnicom u Hrvatskom saboru, Erminom Lekaj Perljaskaj, i Unijom Albanaca u Hrvatskoj, uz podršku Vijeća albanske manjine u Gradu Zagrebu, položilo vijence na spomenik hrvatskog književnika fra Andrije Kačića Miošića…

Fra Andrija Kačić Miošić hrvatski je klasik koji je u 18. stoljeću u svojem djelu “Razgovori ugodni naroda slovinskoga“ opjevao albanski narod i najvećeg albanskog nacionalnog heroja Gjergja Kastriotija – Skenderbega.

Skupu su se na ovoj svečanosti obratili gospodin Aldo Kelmenti, prvi tajnik veleposlanstva Republike Albanije u RH, gospodin Martin Berishaj, veleposlanik Republike Kosovo, i saborska zastupnica, gospođa Ermina Lekaj Perljaskaj. Svi oni istakli su činjenicu da hrvatski i albanski narod njeguju dugu prijateljsku tradiciju, te da je važno isticati ljude i znamenite pojedince koji su svojim djelima pomogli zbližavanju ovih dvaju naroda. Posebno mjesto među njima, istakli su, pripada upravo fra Andriji Kačiću Miošiću i njegovu djelu.

Društvo albanskih umjetnika – DEA već tradicionalno svake godine obilježava ovaj dan, potičući veze i umjetničku te kulturnu razmjenu između dvaju naroda.