Gornjogradski književni festival, sada već tradicionalno kulturno događanje u Zagrebu, koje okuplja autore i umjetnike iz različitih sredina, govornih područja i stilskih opredjeljenja, održan je, kao 9. po redu, 12. i 13. svibnja, završivši s jakim osjećajem oživljavanja književne scene u Zagrebu i baš dobrim zbornikom autorskih tekstova napravljenih pod aktualnom egidom „Rat i mir“…
Kavana ”K&K” u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, popularni Milčec, ove je godine, u sklopu 9. Gornjogradskoga festivala bila prezentnim mjestom dodjele Nagrade za urbanu književnost – Zvonimir Milčec, koju je dobila pjesnikinja Marijana Rukavina Jerkić, dugogodišnja književna urednica i nakladnica. Utemeljitelj i organizator Gornjogradskoga festivala, književnik Marijan Grakalić, pjesnikinji je uručio Nagradu – plaketu i umjetničku fotografiju Maksa Juhasza, koju dodjeljuje portal Radio Gornji grad i obitelj Milčec, a u obrazloženju Milčeca, književnica Darija Žilić iznijela je digest Marijanina književnoga rada, javno započetog sredinom sedamdesetih godina, kada je Marijana Rukavina dobila prestižnu Goranovu nagradu za mlade pjesnike.
Marijana Rukavina Jerkić vrsna je pjesnikinja, čiji je poetski put srodan gotovo svim „offovcima“, autorima poput Seada Begovića, Branka Maleša, Ane Lendvaj, Anke Žagar, Tomislava Matijevića, Dražena Mazura i drugih koji tih osamdesetih nisu uspijevali ukoričiti svoje pjesme u knjigu, dostupni su im bili samo malobrojni književni časopisi. Josip Sever, veliki pjesnik i boem, okupio je tada oko sebe sav mladi poetski svijet i javnim nastupima, druženjima i održavanjem poetskih večeri, pod nazivom Književni klub Ivan Goran Kovačić, stvorio je u Zagrebu pravi société littéraire, svojevrsni avangradni poetski pokret, koj je naziv Off i dobio zbog nemogućnosti tiskanja knjiga poezije. Nasuprot toj grupi vrsnih mladih pjesnika, koji će poslije udariti pečat hrvatskj književnosti, tada idejno bliskoj rock umjetnosti i novim svjetskim poetskim trendovima, stajala je konzervativna grupa koju će Cvjetko Milanja nazvati inzulistima (unatoč tomu što nisu svi bili otočani), a koja se okupljala oko grupice koju je podržavao (neki kažu i inspirirao) danas akademik Drago Štambuk.
Darija Žilić i Marijana Rukavina Jerkić, dobitnica Nagrade Zvonimir Milčec
Kad je o samoj Marijani Rukavina Jerkić riječ, pjesnikinja i književna kritičarka Darija Žilić o njoj će u obrazloženju Nagrade još reći: “Jerkić Rukavina poeziju nije promatrala kao mjesto afirmacije, već kao slobodu stvaranja, kao kreaciju u kojoj se istražuju jezik, vrijeme priroda, unutrašnji svjetovi, i kao polje avagarde. I to jest posebnost njezine poetike koja svojom ekspresivnošću i ritomom vuče genealogiju iz prije svega, ruske avangarde. Kritike za prvu pjesničku knjigu bile su izvrsne. Alojz Majetić napisao je da je to „jedan od najuspješnijih poetskih rukopisa u generaciji.“ Branko Maleš tada je istaknuo genetsko naturalistički model poezije koju vlastitom poetikom vrlo kvalitetno podupire ptolomejsku predožbu svijeta kao vrta ili šume, no već tada se nalaze i tumačenja da je ipak riječ o poetesi urbana senzibiliteta s prisjećajem na idiličnu prirodu zavičaja (piše Grga Rupčić)”.
Marijana Rukavina svoj je poetski put započela još sredinom sedamdesetih, kada je ovjenčana Goranovom nagradom za mlade pjesnike
Ovom nagradom Rukavina Jerkić se svrstala u grupu hrvatsko-zagrebačkih autora, dobitnika Milčeca, kao što je Pero Kvesić, Borivoj Radaković, Milko Valent i Sead Begović (koji je nagradu dobio posthumno), koji su, svatko na svoj način, značajnije obilježili kulturu Zagreba i Hrvatske. Na tom tragu je i Gornjogradski književni festival, koji zahvaljujući uredniku Marijanu Grakaliću, dodjelom Nagrade Zvonimir Milčec i održavanjem pjesničkih susreta na Gornjem Gradu obogaćuje svake godine gradsku kulturnu zbilju: dovodi brojne autore iz Hrvatske i sličnoga govornoga područja, potiče mlade da se okušaju u objavljivanju i govorenju poezije…
Anka Dorić: pjesnikinja među liječnicima i liječnica među pjesnicima, donijela je svježinu na Gornjogradski festival svojom knjigom “Mijene ljubavi”
Među onima koje je iznjedrio ili potaknuo na umjetnički rad upravo Gornjogradski festival jest i Anka Dorić, koja je drugoga dana Festivala predstavila svoju knjigu Mijene ljubavi.
Anka Dorić, po zanimanju je liječnica, godinama se bavi pisanjem poezije, ali i stručnih članaka iz oblasti medicine. Objavila je brojne popularno-stručne tekstove i radove u raznim zdravstvenim i stručnim časopisima. Više od 20 godina bavila se i radijskim poslom, bila spikerica i voditeljica, urednica jutarnjeg i noćnog programa te emisija o zdravlju i ekologiji na Radio Velikoj Gorici i Radio Virovitici. Također, bila je jedna od prvih žena DJ-eva u Zagrebu i Velikoj Gorici. S književnicom Julijanom Matanović koautorica je zabavno-edukativnog romana za tinejdžersku populaciju. Itd.
Krajem 2021. objavila je svoju prvu zbirku ljubavne poezije ‘Mijene ljubavi’, u izdanju nakladničke kuće Stajergraf. U svom uredničkom ekspozeu, Marijana Rukavina ovako vidi poeziju Anke Dorić: „U poetskom je iskazu pjesnikinja direktna u svojim lirskim ‘povijestima bolesti’ i ‘dijagnozama’ najrazličitijih mijena i lica ljubavi. Naslovi su njezinih pjesama jednostavni, ‘in medias res’, bez ikakvih namjera da se istim (naslovom) pjesmi daje drugačija poruka“ Ili, za njezine pjesme je „upravo specifično to da im se ‘vraćate’, pokušavajući ‘dešifrirati’ tu jednostavnost. I doista, nakon ponovnog čitanja shvatite kako su pjesme samo naizgled jednostavne i direktne te kriju subliminalne poruke s jasnim odmakom od bilo kakve sentimentalnosti i površnosti pri čemu su ‘zaključane’ baš u te naizgled ‘potrošene’ jednostavne naslove.“
Darija Žilić u Cinkušu za predstavljanja svoje vrlo popularne knjige Tropizmi 4
Dva dana ovogodišnjega Festivala pokazala su nam puno vrijedne ženske poezije i dodatno naglasile ženske uloge u književnosti. Jer, osim Marijane Rukavine Jerkić, pjesnikinje i nakladnice, koja je objavivši više od 200 raznolikh izdanja u Štajergrafu zaslužila naziv tihog književnog mecene, te Anke Dorić, koja se ogledala u brojnim kulturnim sferama i, naravno, u poeziji, na Festivalu se predstavila i DarijaŽilić, svojim četvrtim tropizmima (Tropizmi 4). Dobro nam poznata hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica, Žilićka je – danas nespojivo s hrvatskom stvarnoću – profesionalna autorica, književnica, pjesnikinja, prevoditeljica, književna kritičarka, recenzentica – koja u doslovnom smislu živi od književnosti: suradnica je gotovo svih relevantnih književnih i umjetničkih časopisa u Hrvatskoj, zastupljena je u inozemnim zbornicima, antologijama, njezina je poezija prevođena na više jezika, a dobitnica je brojnih književnih nagrada (da navedemo samo neke) poput Nagrade Julije Benešić za književnu kritiku, Nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku “Pleši, Modesty, pleši!), Nagrade HTUP-a za razvijanje hrvatsko-turskih odnosa 2019. Itd.
U kafeu Cinkuš, u Mletačkoj ulici na Gornjem Gradu, u opuštenoj umjetničkoj atmosferi, Žilićka je prestavila “Tropizme 4”, knjigu svojih brojnih pogovora, prikaza i ogleda o djelima poznatih i manje poznatih autora. U smislu značaja te knjige za domaću književnu scenu, valjalo bi citirati akademika Milivoja Solara: “… Kako su književne kritike o suvremenoj poeziji danas sve rjeđe u medijima, “Tropizmi 4″ Darije Žilić dobivaju posebno značenje. Radi se o zbirci tekstova koju odlikuje dobra teorijska podloga i esejistički način pisanja o suvremenim knjigama i autorima…”
Zanimljivo je da naslovnicu knjige „Tropizmi 4“ krasi fotografija Ognjena Karabegovića, koji je upravo u Cinkušu prvoga dana Festivala postavio izložbu svojih radova, nazvanu Vizure grada. Fotograf Ognjen Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba u Cinkušu samo je djelić onoga što nam Karabegović povremeno pokaže. Obilježene nadrealističkim pozicijama (kako se to radi u svjetskoj urbanoj fotografiji), ovaj je fotograf publici opet ponudio ultramoderne fotografije, premda mu svi radovi nisu novi. “Najbolji fotograf je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom” – krilatica je inače koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“, a Karabegović je, čini se, dobrano koristi u stvarnosti.
Ognjen Karabegović u živoj atmosferi i umjetničkom šušuru u Cinkušu
Prvo zapažanje o ovoj izložbi: ono što Karabegovića izdvaja u fotografiji jest činjenica da ostaje vjeran svom, ono baš svom načinu rada: bilježi specifične točke grada u različitim, najčešće monotonim trenucima – pretvarajući sve oko sebe u bilo kojem vremenu u fotografsku priliku, primjenjujući i tzv. ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, stvarajući na taj način vjerodostojne, iskrene kadrove. U njegovim su Vizurama grada – kako je nazvao skup radova izloženih u Cinkušu – zanimljive i zakutci, koji asociraju na geometrijske, pa se može reći kako on koristi urbani teritorij da bi stvorio umjetničko djelo: koristi se gradom i njegovim dekoracijama, od arhitekture i gradskih kompozicija do građana. Kako god, Karabegović je Gornjogradskom festivalu donio svježinu purgerskoga boemsko-umjetničkoga života, na koji smo bili već pomalo zaboravili. Taj dobitnik brojnih domaćih i svjetskih nagrada za fotografiju, kojeg su zamijetili i svjetski fotografski magazini, premda nije rođeni Zagrepčanac, unio je u gradsku kulturu stil umjetničkoga razmišljanja kao da se u Zagrebu našao došavši iz Barcelone, a ne iz Banja Luke…
Ljubica Uvodić-Vranićautorica je koja jednostavno i prirodno koristi multimedije u svom radu: piše knjige i objavljuje barem jednu godišnje, vodi tjednu radio-emisiju, predaje na webinaru učiteljima i nastavnicima, u organizaciji Profil-Klett, i ne zanemaruje izvor iz kojeg su svi sadržaji potekli – tjedne sastanke Petkom u pet, na kojima se već dvadeset godina, samo s prekidom zbog korone, obrađuju psihološke teme u živom razgovoru…
Ljubica Uvodić-Vranić u emisiji Nedjeljom u 2, 2001.
Budući da Festival Dvotočka ima diskusiju posvećenu priručnicima, Ljubica Uvodić-Vranić najpozvanija je komentirati koliko se danas koriste knjige i mediji za psihološku edukaciju i prevenciju. Mogućnosti se tek naslućuju, a Ljubica Uvodić-Vranić mladima pokazuje put sa svojom serijom knjiga Avantura osobne promjene, koje su objavljene u Srbiji i Sloveniji, istoimenom emisijom na Drugom programu Hrvatskog radija, te samostalnim knjigama Kako se dobro posvađati, Prijatelju, kako si i Neizgovorena pitanja i odgovori (o najvažnijim odnosima). Godine 2010. Ljubica Uvodić Vranić dobila je Nagradu Grada Zagreba za volonterski rad. U slobodno vrijeme slika na svili i neke od tih ilustracija objavljene su na naslovnicama njezinih knjiga. Također, 2012. je dobila nagradu Društva psihologa RHrvatskeFiat Marulić za primijenjenu psihologiju.
S Ljubicom Uvodić-Vranić razgovaramo o djelovanju medija i snazi knjige, o psiholozima u medijima i poznavanju njihovog djelovanja, o edukaciji, emociji i informaciji čije je prenošenje posredstvom medija dragocjeno, ali doživljaj uživo ipak je nezamjenjiv.
Ljubica Uvodić- Vranić (na slici sa svojim knjigama) zapravo je multimedijska autorica, koja svoja znanja iz psihologije prenosi služeći se na moderan način raznim medijima
*Među prvima ste uvidjeli potencijal medija u psihološkoj edukaciji i prevenciji. Iz vaše udruge Petkom u pet nastale su knjige, zatim kolumne i radio-emisija, pa nedavno i webinari. Zašto je danas toliko izražena potreba za psihološkim i edukativnim sadržajima u medijima? Kako mediji djeluju na publiku?
– Dobili smo u ruke mobitele, tablete, laptope, tj. dobili smo u ruke kopiju svijeta: slike, tekstove, izbor informacija je težak posao jer ponuda je stalna i golema. Čini nam se da nemamo vremena ni interesa na siguran način komunicirati s ljudima. Nekad smo više razgovarali uživo, a onda smo zastali jer je to zbog širenja korone rizično. Čini nam se da je komotnije razgovarati, voditi radionicu preko medija jer je to zdravstveno sigurniji i brži način da dopremo do brojne publike koja nije s nama u dvorani, nego je na cijelom svijetu uživo online ili naknadno gleda snimku. Online live TV Croatia, na primjer, gledaju naših ljudi i u Kanadi i u Australiji – posvuda. Predavanje ili radionica koja se snimi i stavi na YouTube dostupna je svima i može se gledati naknadno, kad imamo vremena i ponovno ako nismo od prve sve razumjeli. Ona postaje trajni zapis a ne doživljaj od jednog puta. Mi sami pravimo svoj raspored kad ćemo se družiti virtualno s nekim tko bi nam inače bio zanimljiv predavač, voditelj radionica, pisac članka, glazbenik. Snimka daje više od teksta. Snimka, nažalost, daje manje od susreta uživo, ali nam ostavlja mogućnost da stisnemo „like“, ostavimo komentar i pri tome ostanemo zavaljeni u svom naslonjaču. I anonimni. Što nam omogućava da svoju frustraciju tajno izbacimo iz sebe i bacimo drugome u lice. Kad bismo razgovarali sa živim ljudima, bio bi to značajno drugačiji doživljaj, naravno. Morali bismo biti iskreniji, točniji, hrabriji ili diplomatičniji.Ali, ako ne možemo biti uživo na mjestu, ne samo zbog zdravstvene situacije u svijetu, nego i zbog osobnih razloga; ako ne možemo biti tamo gdje se nešto događa, naši mobiteli i laptopi dozvoljavaju da vidimo i čujemo snimku.
* Primjećujete li kako se u vašem radnom vijeku mijenjao odnos prema psiholozima? Kakav je odnos prema psiholozima bio prije nego što ste objavili svoje knjige, a kakav je danas? Kakav je učinak veće prisutnosti psihologa u javnosti i u medijima?
– Ovih dana smo svjesniji nego ranije da bi zaposleni psiholozi u bolnicama bili itekako potrebni pacijentima u dramatičnim situacijama. Velika je razlika za mene i za moje kolege danas reći što radimo i čime se bavimo u usporedbi kad sam ja počinjala i kad su me ljudi pitali: „Što, što kažete? Aha, vi ste PSIHIJATOR! Znam.“ Godinama smo obvezno, u svakoj prilici, odgovarali na pitanja što radimo mi psiholozi. Nešto smo objasnili onima koji su neizravno pitali baš to pitanje, a i njima i drugima smo, otvarajući neke teme, pišući knjige, odgovarajući na novinarska pitanja, sudjelujući u televizijskim emisijama…. pokazivali koje su to teme u kojima psiholozi postavljaju pitanja i tragaju za odgovorima. I u kojim sve područjima djelovanja nas se može naći! Nije više prva asocijacija na našu struku psihijatar. Psiholog odavno nije osoba koja ima neki upitnik, mjeri inteligenciju… Mislim da su sada asocijacije na naš rad puno šire i dublje i da nas se puno više pita da pomognemo ljudima razumjeti ljudsko ponašanje u raznim sferama života. Svaki događaj – mogli bismo tako reći – ima svoj psihološki aspekt. S psihologom priča učenik prvašić, pa kasnije kod odabira srednje škole, fakulteta, kod zapošljavanja… Psihologu se ide radi osobnih i komunikacijskih tema, kod bračnih problema… Traže se savjeti u slučaju poduzetništva, rada, odnosa u radu, rukovođenja… Nema sfere našeg života koja nema psihološki aspekt i u kojoj djeluje psiholog ili bi dobro bilo da ga imamo. Puno više ljudi danas zna što mi radimo i razlikuju nas od srodnih struka.
*U organizaciji nakladnika školskih udžbenika s Profil-Klett-om održavate vrlo posjećene i gledane webinare za učitelje. Kako reagiraju učitelji na treninge protiv učiteljskog stresa i upute o fitnessu za dušu? Kako ste počeli održavati webinare i koliko često se organiziraju?
– Veoma korisna i plodna suradnja s Profil-Klettom omogućila mi je zaista izvrsno posjeće newebinare – maksimalni broj prijavljenih za praćenje uživo je 1000 osoba, a njih bude često vrlo blizu toj brojci, učitelja, profesora, roditelja, kolega psihologa… Nakon uvodnog predstavljanja okvirne teme, publika obaspe društvene mreže pohvalama i, što nam je još draže, pitanjima… Pravo je zadovoljstvo naći se u žiži interesa za temu. Prednost je ogromna jer svi koji ne mogu uživo pratiti, mogu naknadno pogledatiYouTube jer je snimka dostupna. Webinar se odvija već drugu školsku godinu jednom mjesečno. Od mjesta snimanja do stručnih osoba koje organiziraju webinar, od brojne i visokomotivirane ekipe, pa do naročito brojnog gledateljstva, sve to čini velik užitak svima nama i čast da imamo priliku obratiti se tako velikom auditoriju. Profil-Klett ima devizu – Učitelji na prvom mjestu!– koja me posebno nadahnjuje. U posveti učiteljima, koju sam napisala u posebnom izdanju za učitelje moje Avanture za odrasle koji žele još rasti (Profil, Zagreb 2010.), kažem učiteljima za sebe da sam: “ Vaša iskrena štovateljica koja bi željela da bude (ponekad u najboljim trenucima svojeg rada u primijenjenoj psihologiji) i sama zapravo vaša kolegica – učiteljica.“
* Koje su prednosti prisutnosti domaćih stručnjaka u medijskom prostoru u odnosu na priručnike stranih autora koji se prevode i edukacije na linkovima? Kako mediji povezuju psihologa s klijentom i kako to pomaže jednom, a kako drugom?
– Imali smo sreću da su prepoznate prednosti koje se postižu kada naši autori koji se bave primijenjenom psihologijom i pisanjem priručniku postignu određen uspjeh govoreći i pišući za naše ljude koje poznaju i s kojima rade, s kojima su „u istom čamcu“, pa bolje razumiju zajednički kontekst u kojemu svi skupa živimo i djelujemo. Osoba koja se odluči razgovarati s psihologom, vidjela je često nekog psihologa u medijima, pročitala neku njegovu knjigu. Čuti radio-emisiju pa doći kod te osobe i prepoznati joj glas – dobar je početak zajedničkog rada na razumijevanju, prilagođavanju i upuštanju. Pa krenuti, kako ja volim reći, u avanturu osobne promjene.
* Pratite li rad mladih kolega psihologa i edukatora koji kombiniraju medije i nastupe uživo? Kakvo je njihovo djelovanje na publiku? Unatoč multimediji, mnogi od njih objavljuju knjige. Kakva je važnost i snaga knjige u svijetu multimedije?
– Pratim kolege i podržavam ih. Što nas je više, to smo bolji i razumljiviji sve široj našoj publici. Znamo da se naše knjige traže u knjižnicama i kupuju u knjižarama. Preporuka je da smo autora vidjeli u medijima i da nas je zainteresirao. Nekad smo prvo pročitali knjigu pa pogledali tv ili radio-emisiju. A nekad nas je neka emisija ili crtica u novinama potaknula da tražimo dalje nešto od toga autora. Doći ljudima u dnevni boravak velika je prilika da se pokažemo, približimo i potaknemo za još pisanih informacija ili radio-emisija. Mnogi ljudi prate osobe naše struke, pa kad nas više puta sretnu u medijima ili pročitaju neku našu knjigu, doživljavaju nas kao poznate osobe. Knjige i mediji se nadopunjuju. Nikad dovoljno objašnjavanja i odgovaranja na stara pitanja koja su još uvijek živa, aktualna i traže stalno dopunjavanje naših odgovora. A životni događaji koji nas zasipaju u zadnjih nekoliko godina daju dodatne upitnike starim dilemama.
* Povećava li se razina psihološkog znanja u općoj populaciji? Mogu li s vremenom vježbe opuštanja ili pravila dvosmjerne komunikacije postati dio opće kulture i osnova psihološke pismenosti?
– Tek krajem 19. stoljeća psihologija se odvojila od filozofije i prošlo je malo više od 120 godina da postoji kao samostalna znanost. Mi smo se tek nedavno sjetili psihičkog dijela naše osobnosti i počeli ga odvojeno proučavati. Napisano je tisuće znanstvenih i stručnih knjiga, snimljeni su filmovi, serije, razgranala se psihologija na brojne svoje grane, razvojna organizacijska, vojna itd…Primijenjena psihologija popularizira stručna psihološka znanja. Nadam se da ćemo doći i do toga da će se predmet poučavati u više škola i da će psihološka znanost postati dio opće kulture, više nego što je to danas. Kad šire uđemo u popularne emisije, kad se psihološka pitanja i odgovori budu našli u kvizovima znanja, kad psihologija i psiholozi budu pratitelji populacije od svakog vrtića, škole, sportskog i radnog okruženja, bit će prilike da se psihološka znanja koriste kao dio pismenosti. Svi ćemo tada bolje razumjeti riječi koje često koristimo a nedovoljno poznajemo. O mnogim važnim stvarima, uz druge znanosti, nešto zna i psihologija: učenje, rad, kreativnost, znanstveni dokazi i proučavanje; stres, ali i opuštanje, motivacija nasuprot bezvoljnosti i mnoge druge važne, pa i najvažnije stvari; ljubav, prijateljstvo, pravda, empatija, sloboda, psihičko zdravlje…
* Kako nam čitanje može pomoći bolje razumjeti sebe? Kako nam pisanje može omogućiti kreiranje vlastitog ponašanja i odnosa prema drugima? Koje su još neiskorištene mogućnosti biblioterapije?
Gdje god sam dublje pokušala bolje razumjeti neki psihološki fenomen, uvijek mi je pomogao neki književni lik. U našim životima na vlastitoj koži prikupljamo znanje i iskustvo promatrajući svoje ponašanje i ponašanje drugih ljudi oko nas. Bilo bi to skromno iskustvo da ne posegnemo za knjigom u kojoj je opisano toliko toga što su drugi ljudi doživjeli. Malo bi nam bilo za snalaženje u „svijetu čuda“ u kojemu živimo poznavati samo svoje suvremenike u osobnim kontaktima. Prava čuda doznajemo kad proširimo vidike i upoznamo se, na primjer, sa Ciranom i sa Kristijanom i shvatimo da je najvažnija osoba u toj drami pisac Rostand, koji nam je omogućio da razumijemo ta dva čudesna lika. Čitati znači učiti, a dok učimo – rastemo. Kad prestanemo rasti, počinjemo starjeti.
Posebno sam zahvalna našim članovima, ima ih 15 zasad, koji su povjerovali u ljekovitost čitanja i krenuli i sami u avanturu promjene pišući haiku pjesme, pjesme slobodnog stiha, pripovijesti, dnevnike, bajke… Svi su se oni naočigled mijenjali pod utjecajem blagotvorne pročitane ili napisane riječi. „Nepromišljeni život nije vrijedan življenja!“- rekao je veliki Yalom, a ja bih skromno dodala: „Život bez čitanja je štur, život bez pisanja je pretežak! Opisati svoju muku je ljekovito!“
“Ljudi s kojima razgovaram u svojem radu, dragi prijatelji iz Udruge Petkom u pet, pomogli su mi da shvatim koliko je dragocjeno posegnuti za knjigom i tako bolje razumjeti sebe i druge” – kaže uvijek optimistična Ljubica Uvodić-Vranić
Mislim da je gotovo nemoguće pisati ako ne čitate, zato vas podsjećam na našega pisca koji kaže kratko, točno i nadahnuto:”Ljudi, pamtite! Pamtite sve što vam se zbiva. Pišite, ljudi, pišite dnevnike, bilješke, pišite svoje misli, svoje strahove, u kraticama, u inicijalima, bez obzira na gramatike i pravopise, pišite da ne zaboravite sami sebe. Konzervirajte svoje pamćenje, ne dopustite mu da se od pune linije pretvori u puki niz točaka razdvojenih sve većim prazninama. Govorite u diktafone, snimajte se videokamerama, fotografirajte se. Nitko ne može u potpunosti zagospodariti nad onima koji su uspjeli sačuvati svoje sjećanje.” (Renato Baretić: “Kadrovi kadra”, bold – Lj.U.V.)
*Koje su zamke, a koje prednosti multimedije? Može li edukacija zamijeniti emociju?
-Tvoje riječi su mi rekle jedan dio, a tvoja neverbalna komunikacija mi je rekla sve ostalo – tako je to davno rečeno. A sada kad pišemo brojne sms poruke, ni stotine emoticona ne mogu prenijeti ono što smo zbilja htjeli reći. Može biti dobar tekst, vrlodobar i odličan, ali živa riječ ostavlja puno upečatljiviji dojam jer oboji riječi bojama emocija. Svi koji su slušali dobre govornike znaju da živi govor u realnom vremenu daje posebnu upečatljivost. Da. Sugovornicima. U živom kontaktu slušatelji i gledatelji postaju sugovornici sudionici i dožive onoliko koliko govornik ima za dati, a oni imaju za primiti od smisla koji je i u racionalnom i emocionalnom aspektu poruke. I da se parafraziram, emocionalnim investiranjem, poklanjajući svoje znanje i ljubav, brinemo o suvremenicima i o sljedećoj generaciji, o onima na kojima „svit ostaje“. Time ujedno brinemo i o sebi.
Pisci ljubića, krimića, priručnika i spekulativne fikcije okupit će se na Festivalu žanrova Dvotočka, koji će se održati 28. svibnja u dvorani zavičajnih društava, Ilica 43. Dođite!
Festival hrvatskih pisaca žanrova – Dvotočka – organizira nakladnička kuća Beletra, u suradnji s malim nakladnicima Fragment, Innamorata i Naklada Cranium, uz podršku Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu. Na Festivalu će se okupiti pisci iz Zagreba, Splita, Rijeke i Virovitice, a ciljevi Festivala su razmjena iskustava, promocija hrvatskih pisaca žanrova i njihova vidljivost u medijima. Na Festivalu će se okupiti pisci različitih generacija i žanrova, a očekuje se i dolazak gostiju iznenađenja.
Festivalsko događanje počinje u 12 sati predstavljanjem ljubića i autorica Lee Brezar,Inne Moore, Nataše Turkalj i Petra Pismestrovića te novih projekata Marilene Dužman i Kate Mitchell. U razgovoru će sudjelovati i pisac najromantičnijeg hrvatskog romana – Stjepo Martinović, a voditeljica je Sanja Tatalović.
U 13 sati predstavljanje je autorica spekulativne fikcije Jelene Hrvoj i Marine Mađarević, uz razgovor s iskusnim Markom Fančovićem i članovima Sfere.
Nakon pauze za okrepljenje, razgledavanje i kupovinu knjiga, u 14 sati je predstavljanje je krimića na koje dolaze Jan Bolić iz Rijeke, Miro Morović iz Splita i Anđelka Kliment iz Zagreba. Krimiće i spekulativnu fikciju predstavlja Olga Vujović.
Na Festivalu će motivacijski govoriti i mladi Beletrin autor Jan Bolić
U 15 je predstavljanje priručnika na kojem se u raspravu uključuju Jan Bolić i Lea Brezar te Vedran Sorić i Sandro Kraljević, a očekuju se i gosti iznenađenja. Predstavljanje priručnika vodi Sandra Pocrnić Mlakar, urednica i direktorica nakladničke kuće Beletra.
Festival završava zajedničkim panelom svih sudionika o žanrovima u medijima, na kojem gostuje Kristian Novak, sveučilišni profesor i književnik, predstavnik kanonske književnosti, koji u javnim nastupima ističe važnost žanrovske literarne scene.
Festival žanrova posvećen je mladim piscima i uspomeni na teoretičarku žanrova, spisateljicu i prevoditeljicu Milenu Benini, koja je planirala festival i dala mu naziv Dvotočka.
Središte tradicijskoga uskrsnoga slikarstva danas je neosporno Ukrajina, gdje je, temeljeno na slavenskoj mitologiji i strukovno proizašlo iz srednjovjekovne kneževine Kijev, oslikavanje uskrsnih jaja, pisanki, zahvaljujući darovitim pojedincima, doseglo razinu izvorne umjetnosti. Zahvaljujući upravo iseljenim Ukrajincima, ta se umjetnost pisanki, odnosno slikanja uskrsnih jaja prenijela po cijelom svijetu – od Amerike, Kanade, Australije do Hrvatske. Ali, evo što je o toj iskonski narodnoj, u osnovi mitološkoj i duhovnoj umjetnosti nastradale Ukrajine dobro znati…
Piše: Nera Karolina Barbarić
Bila je sredina šezdesetih i još uvijek živ poslijeratni običaj dopisivanja s „nepoznatim prijateljima“ u Slavoniji. Uz pisma, nama na otocima od nepoznatih su prijatelja, o kojima smo znali gotovo sve, stizali za praznike bogati paketi hrane, kobasica, šunki, drvenih igračaka. U suprotnom pravcu odlazile su pošiljke suhih smokava, bajama, gorkih naranči, maslinova ulja i prošeka. A toga Prvoga maja, samo nekoliko dana nakon Uskrsa, meni je stigao paket koji će zauvijek odrediti moj odnos prema tradicionalnim umjetnostima: usred debelih šunki i mirisnih kobasica, zamotana u divno izvezenu kuhinjsku krpu bilo je pet oslikanih jaja, čiji su me filigranski napravljeni crteži istinski fascinirali. Između toga, napisano na škripavom žućkastom papiru, bilo je gurnuto pisamce. Sjećam se, mirisalo je na dim i svježu travu. Između ostaloga, u pisamcu je stajalo: „…moja majka vas svih pozdravlja i šalje nekoliko naših ukrajinskih pisanki za praznike…“ Moj nepoznati prijateljAndrij (nikada se nismo uživo upoznali!) iz Osijeka bio je dvije godine stariji od mene i sanjao je posjetiti Odesu i postati vojni kirurg. Ja sam tada sanjala Grčku, bogove koji lutaju brdima, i da to nije nikada saznao, upravo je mali Ukrajinac Andrij u meni – s pet sjajnih pisanki – pokrenuo snažnu znatiželju za upoznavanjem slavenskih običaja, želju koja svake godine oko Uskrsa nabuja do pucanja. Ne znam gdje je danas Andrij, ali znam gdje je Ukrajina (koju smo mi djeca otočnoga socijalizma tada nazivali Ukrajin!) i da su ovih dana, po tko zna koji put ondje zauvijek uništene divne zbirke pisanica…
Tradicija ljepote i vjerovanja
Kada su 2013. godine, tijekom iskapanja u Ljvivu, arheolozi pronašli oslikano guščje jaje, dobro očuvano, s prikazanim simbolom „zmije“, mediji su objavili kako je ta pet stoljeća stara pysanka (ukr. pisanica) oslikana u kozačko doba, dokaz uistinu snažne tradicije oslikavanja uskrsnih jaja u Ukrajini. Posljednjih desetljeća ustalilo se mišljenje da je bojanje jaja prije Uskrsa postojalo samo u zapadnim krajevima Ukrajine, te da je na istoku zemlje prevladavala metoda jednobojnog oslikavanja jaja u odvaru od ljuske luka ili slikano anilinskim bojama. No, novija istraživanja upućuju na to da se uskrsna jaja odavno tradicionalno bojaju s jasnim geometrijskim motivima biljnoga podrijetla, što je u Slavena imalo duboko duhovno značenje. Nije potrebno ni napominjati da je svako područje, a ponekad i svako selo, imalo svoje karakteristike i tradiciju ne samo u izboru ornamentalnih motiva, već i u postavljanju elemenata i boji jaja.
Predkršćanska tradicija
Slavenska pisanka još nije pronađena kao materijalni artefakt, ali njenom postojanju ide u prilog činjenica da su stari Slaveni, ispovijedajući kult Sunca, slavili blagdan proljetnog buđenja prirode, zbog čega na uskrsnim jajima naširoko nalazimo solarne (svemirske) simbole. Tijekom iskapanja u naselju Sabatin (kultura kasnog brončanog doba), u južnom dijelu Ukrajine, kultni uglačani ili glatki modeli jaja (od amfibolita i kvarca, kao i gline) pronađeni su u gotovo svakom domu ispod ognjišta ili među drugim kultnim predmetima. Isti takvi primjerci nađeni su u Bukovini i u Moldaviji. Na jednom od kamenih jaja bio je ugraviran simbol bora, svetog stabla u Slavena. Arheologija također zaključuje da su u Ukrajini kamena jaja ukrašavana još u prvom tisućljeću prije Krista.
Kršćanska crkva istočnoga obreda dugo je odbijala prihvatiti činjenicu da je pisanka pretkršćanski fenomen, odnosno atribut poganskih kultova. Dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, u razdoblju militantne i ateističke propagande, pisanke su smatrane štetnim kultnim pojavama, a oni koji su ih izrađivali prezreni su, ismijavani, kažnjavani. Pod utjecajem sovjetske diktature izrada uskrsnih jaja prestala je u središnjim i istočnim, a potom i u zapadnim krajevima Ukrajine, osim u zabačenim karpatskim selima. Međutim, šezdesetih godina 20. stoljeća, uskrsno slikanje jaja ponovno je oživjelo zbog sve većeg interesa za narodnu umjetnost, a ne (kako to Crkva voli ukazivati) zbog vjerskih obreda.
Što je ukrajinska pisanka ili oslikano uskrsno jaje
Pysanka (pisanka) je jedan od drevnih oblika ukrajinskoga narodnog slikarstva, simbol proljeća, sunca i povratka prirode u život. Od pamtivijeka, jaje se, kao i drvo, smatralo simbolom proljetnog buđenja prirode, rađanja života. Razdoblje proljeća u Ukrajini pada krajem travnja – početkom svibnja. Davni Ukrajinci, dok još nisu prihvatili bizantsku vjeru, odlazili su u proljetnu šumu, gdje se pjesmama i igrama, zabavama i plesovima slavilo uskrsnuće prirode. Veličali su životvornu snagu sunca kao temelj života i jedan od glavnih simbola vremena – jaje, za koje se vjerovalo da je početak života.
Da bi privuklo bogove, jaje je oslikavano simboličkim znakovima, koji su kasnije pretvoreni u ornament. Međutim, prvotno je obojeno jaje značilo nešto sasvim drugo: u predproljeće, kad su uobičajeni bili post i obnova organizma, što je značilo da se jede manje mesa i jaja nego inače, a kokoši su pojačano nesle, jaja su se spremala tako da su kuhana i potom označavana raznim prirodnim bojama kako bi bila razlikovana od svježih jaja. Postupno, imaginativni umjetnički um je to povezao s narodnim pričama, običajima, legendama… I, nastala je tradicionalna umjetnost oslikavanja jaja, uz češku, najpoznatija i najjača u Europi.
Kršćanski obredi u znaku slavenskih kultova
U pretkršćansko doba pisanka je služila i kao talisman. Njena tradicionalna funkcija, kao i najstariji ornament, djelomično je sačuvana do danas: trokuti, spirale, klinovi, trokuti i svastike – svi ti znakovi raznih rituala i svetih magijskih brojeva u svijesti suvremenika nisu izgubili svoj značaj. Umjetnost izrade uskrsnih jaja u ukrajinskoj tradiciji bila je obdarena svetim značenjem i dio je sfere običaja i obreda. Jaja se tradicionalno bojaju od druge polovice uskrsne korizme, uglavnom na Veliki četvrtak i Veliki petak prije Uskrsa. Vjerovalo se da će pisanka biti lijepa samo ako tijekom njezine izrade nema nikoga u blizini, pa su se jaja bojala uglavnom u osami, noću, kad sve utihne i završe dnevni poslovi. Međutim, ukrajinski preci bojali su jaja kao i danas, posebnim olovkama i voskom, uglavnom u tri boje – žutoj, plavoj i crvenoj, pri čemu se jaje namakalo prvo u svjetliju, a zatim u tamnu boju. Čarobni znakovi ispisivani su odgovarajućim bojama, a simbolika znaka i boje također je djelomično sačuvana do danas. Premda svatko može oslikati jaje po svom nahođenju, crtanje jaja po zadanoj simbolici osnova je održavanja tradicije pisanke. Obojana i oslikana jaja čuvala bi se u kući tijekom cijele godine jer se vjerovalo da će otjerati zle duhove, a oslikavale su ih djevojke ili žene (u Ukrajini se i danas vjeruje da žene trebaju bojati jaja jer one nose plodnost!).
Kršćanstvo, koje je u Ukrajinu došlo krajem 10. stoljeća, učvrstilo je ulogu oslikanih jaja u proslavama Uskrsa. Na razini ljudskih odnosa sa svijetom, uskrsno jaje štitilo je od zlih duhova. Vjerovalo se da zlo za Uskrs nema toliko pristupa kao tijekom drugih dana u godini. U vrtu su se čak zakapale ljuske uskrsnih jaja, a ponekad i cijela jaja kako krtice ne bi pokvarile gredice.
Ezoterične poruke pisanki
Kistovi, odnosno alat za izradu pisanki
Uskrsnim jajima pripisivala se i ezoterična funkcija, pa su jaja na Uskrs polagana na grobove predaka. Kada bi, primjerice, dijete umrlo, pisanke su smještane u domu vjerujući da će mrtvi, koji imaju „svoje“ uskrsno jaje, lakše doći u raj. Arheolozi su u kneževim grobnicama u Kijevu pronašli keramička uskrsna jaja iz 10. stoljeća za koje se procjenjuje da su imale upravo tu funkciju. Uglavnom, obrasci su se prenosili s koljena na koljeno. Ljudi su vjerovali da ova simbolika ispunjava svoju magičnu svrhu, povijesno kombinirajući poganske i kršćanske običaje. Crkva je također naručivala bojanje uskrsnih jaja na Veliki petak s motivima koji su nalikovali na ukrajinske srednjovjekovne ikonopise, a izrađivali su ih skupine redovnika koji su se bavili samo oslikavanjem jaja, a ne ikone.
Običaj bojanja jaja na Veliki petak možda je posljedica činjenice da su unutar keramičkih uskrsnih jaja iz 10. stoljeća istraživači pronašli okrugle glinene kuglice koje su kucale kad bi se jaje protreslo. Naime, crkvena zvona nisu zvonila na Veliki petak, pa je, prema vjerovanju, zvuk zveckanja uskrsnih jaja mogao otjerati ljute i zle duhove. U Galiciji (Zapadna Ukrajina) preživjela je još jedna tradicija: kad je procesija s pokrovom prolazila oko crkve, kucalo se drvenim maljem (vrlo slična naprava od drva koristi se i danas u Hrvatskoj zagori i na otocima, koja više škrguće nego što kucka, pa se i naziva – škrgetuša…).
Simbolika znakova i boja
Najvažniji ukras na uskrsnim jajima smatrao se zakrivljeni znak beskonačnosti, što bi trebalo predstavljati vječno kretanje sunca i načina života. Drugi važan motiv bila je bočna ruža (sunce), koja je poprimala različite regionalne nazive – zvijezda, četvrtasti križ, ruža. Ti solarni simboli predstavljaju četiri strane svijeta i četiri godišnja doba. Slika četrdeset oštrica je četrdeset događaja i karakteristika ljudskog života, među kojima su glavni pravda, prosperitet i uspjeh. Motiv pauka ili strmog roga znak je vjetrenjača, mlinova, apokrifne paučine na putu bijega Svete obitelji u Egipat. To je ujedno najstariji simbol, blizak solaru. Slika suze Majke Božje, raširene u oblasti Podilja, predstavlja kršćansko nebesko tijelo. Simbolika biljaka i grana smreke predstavljala je mladost u vječnosti, zdravlje, ljepotu i bujnost prirode. Među biljnim primjercima isticali su se klasovi pšenice, koji utjelovljuju seoski život i žetvu. Međutim, ti su znakovi imali snažnu magičnu funkciju, posebno prikazivani na uskrsnim jajima iz Lemkovske i Kholmske regije, Batkivšine, Nadsjanija, Podlasja. Samo jedan pogled na pisanku bio je dovoljan da se kaže na kojem je području napravljena i što je točno autor pisanke želio reći. Koja su, dakle, značenja oslikanih uskrsnih jaja u različitim područjima Ukrajine?
Uskrsna jaja iz regije Hutsul smatrala su se najinformativnijima – mogla se na samo jednoj pisanici pročitati čitava priča o ljudskom životu. U početku su jaja imala narančastu boju, kasnije su se koristile boje poput plave, crvene, ružičaste i ljubičaste dodavajući pisankama simboličko značenje: crna je značila zemlju; crvena – život, snagu, zdravlje i ljubav; bijela – čistoću i svetost; žuta – boju sunca i blagostanja; zelena – proljeće i buđenje prirode. Među šarama na hutsulskim pisankama ističu se križ (simbol Boga), trokut (bračni par), ljestve (simbol želje za najvišim), drvo (drvo života, obiteljsko stablo), kao i životinjski i biljni motivi poput hrastova lišća (snaga), obilja klasova (dobra žetva), ptice. Hutsulske pisanke zadržale su suptilnost, nježnost i minijaturnost, potvrđujući ukrajinske pisanice kao sam vrh tradicionalne umjetnosti. Kosmatska uskrsna jaja prikazivala su geometrijske uzorke, kombinirane s drvetom života (grana s pticama), kolibom, skakavcima, leptirima, ribama itd. Na njima su i cvjetovi ruže, vrlo važan motiv na ukrajinskim pisanicama. Pokutska pak slikana jaja imaju zelenu, plavu, crvenu, smeđu ili žutu pozadinu s velikim uzorkom sa cvjetnim motivima i linijama koje jaje dijele na pola ili na manje dijelove. Karakteristična značajka ovih oslikanih jaja su svijetle kontrastne mrlje na cijeloj ravnini jajeta. U Bukovini su bili popularni geometrijski crteži velikih dimenzija. Među ornamentima su se isticale pruge, rozete, postavljene na tamnocrvenu ili crnu podlogu. Danas se ti motivi dodatno obogaćuju jer se umjetnosti „šaranja“ uskrsnih jaja bavi sve više umjetnika. Pretkarpatska uskrsna jaja imaju žutu, narančastu i crnu boju, s motivima crkve s križevima, svastike i raspela sa shematskim prikazom čovjeka. Sokalske pisanke odlikuju se detaljnim, uglavnom biljnim motivima, apliciranim na crvenoj, crnoj, tamnozelenoj ili ljubičastoj podlozi. Među popularnim ukrasima su hrastovo lišće, heklani križevi, rešetke, sunce, vjetrenjače, leptiri i drugo.
Tamna uskrsna jaja – crna, ljubičasta i smeđa – rasprostranjena su u Podilju. Među ornamentima su geometrijski, biljni i životinjski motivi: hrastovo lišće, kokošji batak, školjke itd. U crnomorskoj regiji najpopularnije boje za uskrsna jaja bile su kombinacije plave i zelene, crvene i crne, kao i žute i zelene. Ornamenti su uglavnom bili geometrijski i cvjetni. Na području Dnjepra pisanke su prikazivale biljne motive na crnoj, tamnoj trešnji, crvenoj, a ponekad i zelenoj pozadini. Jaja su se dijelila na polja, a cvjetovi uvijek prikazani rasklopljeni i u bijeloj, žutoj i crvenoj boji. Poltavska regija poznaje bijela, žuta i zelena uskrsna jaja sa crvenim, smeđim, crnim i zelenim ukrasima. Glavni motiv slike biljni su motivi, koji su nadopunjeni slikama ljudi i životinja. Uskrsna jaja iz regije Kijev donekle su slična poltavskim, ali su ovdje češći geometrijski motivi (trokuti, zvijezde), životinje (kokošje noge) i slike cvijeća. Boje ukrasa su zasićenije i prilično velike. Kijevske pisanke odlikuju se svijetlim slikama solarnih znakova i biljnih motiva. U regiji Černihiv prevladavaju jaja bijele, crvene i crne boje. Među ornamentima su solarni i biljni motivi: hmelj, ruže, znak beskonačnosti, valovi itd.
Skice ornamenata tradicionalno prisutnih na ukrajinskim pisanicama (iz skripte pisanki)
Pisanke Zaporižija karakteriziraju također biljni motivi, slike širokih linija crne i crvene boje. Generički i cvjetni ornamenti bogatih boja uspješno se kombiniraju na dnjepropetrovskim uskrsnim jajima.Solarni motivi i vodeni znakovi karakteristični su ukrasi na uskrsnim jajima Čerkaške regije. Često prikazuju izlazak sunca kao simbol novoga života. Volinsko jaje podijeljeno je na nekoliko uparenih polja, koje prikazuju vjetrenjače, grablje i spirale, na trešnji ili zelenoj pozadini, u žutoj, narančastoj, crvenoj, bijeloj boji. Regija Ljviva priznaje geometrijske uzorke (trokute), solarne motive i cvjetne ornamente, ali i slike ptica, križeva, simbola vode. Na pisankama iz Žitomirske regije nalaze se biljni motivi i zrcalna simetrija (uskrsna jaja često su podijeljena na četiri dijela i svaki je odraz). Najčešći ukrasi su zvona, tulipani i ruže. Geometrijski i cvjetni motivi, slike na zelenoj ili crvenoj pozadini, najčešći su na rivenjskim uskrsnim jajima. Boja ornamenta je bijela, crvena, žuta, zelena.
Jaja regije Sumi tradicionalno su podijeljena na dva dijela (uzorak na svakom je isti). Karakteristični ornamenti su solarni znakovi (zvijezde, sunce), a boje ornamenta su crvena i bijela (pozadina je često crna). Harkivska uskrsna jaja imaju tamnu boju – crnu, tamnocrvenu ili zelenu, dočim su ornamenti mirnih boja: smeđa, žuta, bijela. Najčešći simboli su hrastovo lišće, tulipani, ruže, zvijezde. U južnoj Ukrajini pisanke su svijetle i kontrastne boje, velikih crteža s malim brojem detalja. Česti su geometrijski motivi u kombinaciji s biljnim simbolima. U Lemkovskoj regiji uobičajena su jednobojna i dvobojna uskrsna jaja: crvena, žuta, narančasta, zelena, plava i bijela (crna gotovo nije postojala). Lemki su na uskrsnim jajima prikazivali sunce, zvijezde, križeve i ruže. Iz te regije poznato je stotinjak vrsta crteža. Batkivščinase poznaje po zvijezdana, krivuljama, spiralama itd. Svaki simbol ima svoje značenje. Primjerice, arijevski simbol sunca (svastika) znači želju za dugovječnošću i srećom, krivuljama i spiralama – simbolizira se “nit života (sudbine), način života” i vječnost sunca.
Karpatska uskrsna jaja imaju žutu, narančastu i crnu boju, a prikazuju crkve s križevima, kukastim križem i raspelom sa shematski prikazanim čovjekom. U crnomorskoj regiji najpopularnije boje za uskrsna jaja bile su kombinacija plave i zelene, crvene i crne, kao i žuta i zelena. Ornamenti su često geometrijski i cvjetni. U regiji Dnjepra pisanke su prikazivale biljne motive na crnoj, tamnoj trešnja, crvenoj i ponekad zelenoj pozadini, podijeljenoj na polja. Cvijeće je uvijek prikazano rasklopljeno i ima bijelu, žutu i crvenu boju. U regijama Vinica i Hmeljnicka uskrsna jaja imaju svijetle geometrijske i cvjetne ukrase prilično velike veličine. Ta uskrsna jaja karakterizira određena hrapavost izvedbe i oblika. Ornamenti su paralelne crte (simbol vode), cik-cak, spirale, obline, svastike i slomljeni križevi. U regiji Sumi uskrsna jaja tradicionalno su podijeljena u dva dijela (uzorak na svakom je jednak). Karakteristični ukrasi: solarni znakovi (zvijezde, sunce). Boje ukrasa su crvena, bijela (pozadina je često crna, kao u uskrsnim jajima Ternopil).
Duhovnost i mitologija
Mitologija jajeta zajednička je svim indoeuropskim narodima. U Ukrajini, osim umjetničke izrade, postoji i jaka tradicija prikupljanja i istraživanja pisanki još iz 19. stoljeća. Čuveni katalog Serhija Kulzhynskyja najcjelovitije je i najobimnije izdanje na tu temu, napravljen na temelju zbirke iz privatnog muzeja Kateryne Skarzhynske u Lubnyu; objavljen je 1889. godine pod naslovom “Opis zbirke narodnih uskrsnih jaja”. U tom albumu predstavljeni su uzorci od 2.219 uskrsnih jaja, pažljivo katalogizirani.
Tradicija sakupljanja pisanki intezivno se nastavlja u modernoj Ukrajini, pa je u Kolomiji, u regiji Ivano-Frankivsk, otvoren Muzej uskrsnih jaja, čija zbirka sadrži više od 6.000 primjeraka izvrsnih pisanica. Uz to, uskrsna jaja u vidu umjetničkih djela postavljaju se u raznim dijelovima svijeta u kojima žive Ukrajinci, od kojih je najveći spomenik u Vugrevilleu (Kanada). U samoj Ukrajini svake se godine, u Katedrali svete Sofije (Kijev), održavala izložba uskrsnih jaja, a u Rivnama za vrijeme uskrsnih praznika formirao bi se park pisanki.
Muzej pisanki u Kolomji
Uzorci uskrsnih jaja koja se čuvaju u muzejima, privatnim zbirkama, zabilježena u umjetničkim albumima – sve je to zahvaljujući kolekcionarima-etnografima druge polovice 19. i 20. stoljeća. Jedan od prvih koji se time bavio bio je ukrajinski antropolog Khvedir Vovk, koji je 1874. godine skrenuo pozornost na važnost uzoraka uskrsnih jaja u proučavanju ukrajinskih ukrasa. Gotovo u isto vrijeme, Elena Pchilka sakupljala je uzorke veza, tkanina, uskrsnih jaja. Rezultat je bila knjiga pod nazivom “Ukrajinski narodni ukras” (objavljena 1876. godine), koja sadrži 23 skice pisanki u boji iz područja Novograd-Volin. Prvi ukrajinski istraživač pisanki bio je profesor Mykola Sumtsov, koji je 1881. godine objavio svoje istraživanje. Istodobno je u zapadnoj Ukrajini (krajem 19. stoljeća) pisanka bila široko zastupljena u folklornom i etnografskom djelu Poljaka Oscara Kohlberga. Slijedili su ga mnogi ukrajinski i drugi znanstvenici. Tijekom čitavog razdoblja sovjetske vladavine u Ukrajini objavljena je samo jedna knjiga o pisankama, ona Erasta Benjašivskog (1968. godine), za vrijeme Hruščovljeve vladavine, ali u tako siromašnoj nakladi da je ubrzo postala raritet.
Skulptura uskrsnoga jaja u Wegrevilleu
Mnoge drevne zbirke i skice stradale su tijekom ratova, namjerno su uništene ili odnesene u inozemstvo. Danas se velike zbirke uskrsnih jaja čuvaju u muzejima u Washingtonu, Londonu i Sankt Peterburgu. Mnogo se pisanki nalazi u fondovima muzeja i privatnih zbirki.
Unatoč brojnim promjenama, prevladavajući sve ugnjetavanje, živa tradicija uskrsnog slikarstva nastavljala se razvijati. Moderna uskrsna jaja koriste se u novim tehnikama i materijalima – a sve to samo obogaćuje stoljetne tradicije ukrajinskoga naroda. Ono što pak ostaje uvijek isto jest značenje boja. Crvena je tako životna radost, ljubav i hrabrost, nada braka; žuta – mjesec i zvijezde, žetva; plava – zrak, nebo, magično značenje zdravlja; zelena – uskrsnuće prirode, bogatstvo i plodnost zemlje; crno i bijelo – poštovanje duhova, duša mrtvih, zahvalnost za zaštitu od zlih sila, bijela – čistoća duše, svetost. Kombinacija pak četiri ili pet boja s uzorcima u ornamentu simbolizira obiteljsku sreću, mir, ljubav, uspjeh…
U čast toj velikoj ukrajinskoj umjetničkoj tradiciji, koja je po tko zna koji put u povijesti, narušena ratom, u Hrvatskoj kući u Zagrebu, Preradovićeva 30, do 27. travnja otvorena je izložba pisanki koje su izradile vrijedne pripadnice ukrajinske manjine u Hrvatskoj. Iskustvo koje ne biste trebali propustiti…
Bavljenje slikarstvom Milana Bobića odredilo je kao prepoznatljiva umjetnika, crtača i slikara. Čiste ideje, proživljene i duboko motivirane snagom prirode i unutarnjeg njegova svijeta, iskazane bojama, potezom, odišu mirom, dubinom, mističnom realnošću. Pokazao je to i najnovijom izložbom u Knjižnici Dugave, nedavno zatvorenoj…
Bez boja
Kako to donekle kaže i naziv zadnje njegove izložbe (1.-26.veljače), Milan Bobić našao se sa svojim novim ciklusom slika na „drugoj zemlji“, u doslovnom i prenesenom smislu. Ono što je prethodno bila priroda, ptice, oluje, sada je to umjetnikova povezanost s krajolicima na drugačiji način, kako bi to rekli neki kritičari – u stilu mekog superrealizma. Tonovi i kompozicija nisu mu više oštri, crtački iznimno uspješni, sada je to zaokruženi sklad s prirodom, mirnoća, opisana bojama, sjenčenjima i konturirana nadrealistički. Ovom izložbom Bobić je izašao iz svoje tamnije faze, na koju je pečat izvjesno ostavila moćna lička priroda, njena divlja, snažna komponenta. Isto ono divljenje koje je slikar prethodno pokazivao prema jakim pojavama poput golemih valova ili olujnih prizora, na ovoj se izložbi – istim slikarskim rukopisom – također pokazalo, ali ovaj je put zbilja izmakao sferi realnoga. Na stanovit način umirivši, gotovo zamrznuvši slike, prelazi u „drugozemlje“, ostajući dalje vjeran svojoj mističnosti. Međutim, mističnost pridaje i pejsažima koji nisu otprije upisani u njegovu memoriju, već su doživljaj druge zemlje…
Bez Windowsa
Nema dvojbe da se Milan Bobić divi prirodi, u koju redovito intervenira kistom, dodajući – na najnovijim slikama više nego ikad – detalje koji se prostim okom i ne vide ili uvrnute nijanse, kontrastne boje, detalje koji u prirodi ne proizvode takav „nered“, na kojem Bobić ovaj put inzistira (slike Distopija 1, Distopija 2, npr.). Zanimljivo je kako Bobić sve vrijeme slika prirodu kao da na platno prenosi san: njegovi pejsaži nisu mlaki i statični, jer on bojom i maštom utječe i dodaje prirodi dimenzije koje trebaju njegovoj mašti. Isto to čini i s figurama: postavlja ih u prostor na nerealne pozicije, stvarajući u najmanju ruku neobične, ali svakako dinamične scene. Upravo se na tim slikama spoznaje kako djeluje njegovo oko: realistične situacije uhvaćene u najnapetijem trenutku (slika Kraljica zmajeva a la Monet, npr.) miješaju se međusobno stvarajući drugačiji svijet, drugu zemlju, kakogod, izvučenu iz neke već poznate i – pritom naglašenu kontrastom boja, izlaskom iz sfere realnoga…
Kraljica zmajeva a la Monet
Milan Bobić slika od ranih školskih dana. Djetinjstvo je proživio uz prirodu, u svom rodnom Dabru kod Otočca, što se, izvjesno, ucrtalo u njegove osnovne emocije. Premda se poslije školovao u Zagrebu, gdje je došao 1975. godine (rođen je u Dabru 1960.), pa onda stalno mjesto boravka našao u Mičevcu kod Velike Gorice. Onda gaje preuzeo zanat fotografiranja, pa se u svojim dvadesetima opet „ponudio“ slikarstvu, pa kasnije postao i član Udruge likovnih umjetnika Ama Artem. Kao član te udruge 2014. godine sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi (“Most Slavena” u Bratislavi; “Europske metropole’ (Galerija Vladimir Horvat), “Na pola godine” (Galerija Kristofor Stanković); “Čovjek” (KUC Travno); na likovnoj koloniji Grabovača, Perušić 2014.godine). A uslijedile su i tri samostalne izložbe: u rujnu 2014. „People are strange“ u KUC-u Travno i druga u ožujku 2015. pod nazivom „11 sretnih i jedna nesretna“, u knjižnici “Dugave”. Treća izložba „Oko vode“ održana je u knjižnici „Vjekoslava Majera“ u Zapruđu. Pohađao je tečaj slikanja i kiparstva u Likovnom centru Zagreb te privatne satove slikarstva kod prof. Tanaya.
Distopija 2
Činjenica je da se slikarstvom bavi još od kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no svoje umjetničke vještine upotpunjuje naročito zadnjih desetak godina, pod vodstvom mentora Zdravka Đereka, Jadranke Mlinar i Ane Tomljanović. Svoj iznimni talent kao slikar mekog superrealizma pokazat će na brojnim slikama. Međutim, suština njegova talenta jest crtačka vještina, perspektiva i borba svjetla i mračnoga; nema ustvari niti jedne Bobićeve kolorne slike a da se ne pokaže napetost između svjetla i zamračenoga, između guste boje i light nijansi, između boja i neboja.
Slike s lijeva na desno: Sanjam često, Nelej, Vuneno nebo
Kritičari bi, zalazeći u analizu umjetnikove osobne prirode, možda rekli kako je riječ o njegovu unutarnjem previranju, borbi između dobra i zla, ili – profesionalno – svjetla i tame. Svašta bi tu još kritičari umjetnosti rekli… No, umjetnost, kako biva, jest težnja vrhuncu jednostavnosti, do kojeg se dolazi lakšim i težim putem. Za Bobića bi se pak moglo reći da je pronašao svoj pomalo mistični put: slikajući, naprimjer, životinje, zadržava pravo umjetnika da naglasi onu komponentu koju je on osobno zavolio – snagu. Riječju, sve njegove slike na stanovit način predstavljaju zamrznutu, zaustavljenu snažnu, moćnu silu, koja označava i stanovitu dozu umjetnikova narcizma, koja mu korisno pomaže da superrealistički „vidi“ život oko sebe.
Istina, svaki umjetnik to može vidjeti, ali Bobić to umije naslikati.
Piše: Nera Karolina Barbarić; snimila: Jelena Bobić
Priređivač natječaja pod nazivom Valentinovo u stihovima su web magazin www.svijet.com.hr i kozmetika CATRICE.
Članak 2.
Trajanje i svrha natječaja
Natječaj se priređuje u cilju promidžbe poezije i poticanja čitanja, a traje u razdoblju od 10.02.2022. do 14.02.2022. u ponoć. Bit će istaknut na www.svijet.com.hr i na Facebooku, a od osoba koje žele sudjelovati traži se da za vrijeme trajanja natječaja pošalju kratku pjesmu ili haiku na temu Valentinova, odnosno na temu ljubavi, na e-mail: svijet.marketing1@gmail.com ili da objave svoje stihove u komentarima ispod objave na Facebooku, a na navedeni e-mail pošalju svoje podatke (ime, prezime, točnu adresu i broj telefona).
Pjesme mogu biti na standardnom jeziku ili na dijalektu.
Žiri će po isteku natječaja odabrati pet najboljih pjesama i nagraditi ih crvenim poklon paketom kozmetike CATRICE.
Članak 3.
Pravo sudjelovanja
Pravo sudjelovanja u nagradnom natječaju imaju sve fizičke osobe iz Hrvatske i okruženja koje do 14. 02. u ponoć pošalju svoje stihove. Osoba koja se prijavljuje na natječaj mora imati autorska prava na prijavljeni sadržaj.
Sudionici nagradnog natječaja, prihvaćanjem Pravila sudjelovanja odriču se bilo kakvih potraživanja od Organizatora na osnovi naknade bilo kakvog oblika troška ili štete koja bi mogla nastati prilikom ispunjenja zadatka koji je propisan ovim Pravilima.
Članak 4.
Proglašenje pobjednika nagradnog natječaja
Prijave se primaju od 10.02.2022. do 14.02.2022. u ponoć, a dobitnike ili dobitnice s najboljim stihovima bira žiri sastavljen od novinara i suradnika Organizatora.
Imena dobitnika bit će objavljena 15. 02. 2022. na portalu svijet.com.hr i na Facebooku do 15 sati.
Dakle, pet dobitnika/ca osvaja nagradu iz članka 2 ovih Pravila. Dostavljanjem podataka sudionici i dobitnici pristaju da podaci budu javno objavljeni.
Članak 5.
Preuzimanje nagrade
Dobitnici/ce će biti obaviješteni preko web magazina svijet.com.hr i preko facebooka o ishodu natječaja.
Ako dobitnik u roku od 10 dana ne odgovori na dopis, e-mail ili telefonski poziv, nagradu neće moći realizirati. Nagrada nije prenosiva na treću osobu.
Članak 6.
Sudionici u nagradnom natječaju
Prijavom sudjelovanja u ovom nagradnom natječaju, sudionici prihvaćaju Pravila ovog natječaja i ne mogu zahtijevati nagrade u većim količinama ili drugačije nagrade od onih koje su navedene.
Članak 7.
Porezi
Pobjednici natječaja ne snose nikakve poreze, obveze niti naknade direktno povezane s nagradama.
U slučaju spora između sudionika nagradnog natječaja te Organizatora, nadležan je sud u Zagrebu.
Članak 8.
Sponzorstvo
Ovaj natječaj za cilj ima promociju poezije te čitanja, a pomaže ga CATRICE.
PRIČA O CEKERU – naziv je zanimljive izložbe otvorene u utorak 1. veljače u Hrvatskoj kući „Materina priča“, u Preradovićevoj 31 u Zagrebu, u nazočnosti uglednih gostiju: ministrice poljoprivrede Marije Vučković, predsjednice Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora Marijane Petir te izaslanika gradonačelnika Grada Zagreba, Dejana Jaića…
Mina Petra Petričec, uvažena dizajnerica, autorica koja je oblikovala mnoge predmete inspirirane hrvatskom tradicijom i baštinom, pa i ceker – kao uporabni proizvod i suvenir, prepoznat u medijima i stručnoj javnosti (osvojena Zlatna medalja na 1. Salonu inovacija u Bjelovaru, Grand prix i Prva nagrada za dizajn na izložbi Kvarner Expo u Opatiji u kategoriji uporabnih suvenira, Posebno priznanje SUNCOKRET RURALNOG TURIZMA, Zagreb), predstavila je 1. veljače ove godine novu priču o cekeru. Naime, u Hrvatskoj kući u Zagrebu otvorena je izložba na kojoj je predstavljen sažeti prikaz njenoga dosadašnjeg rada i postignuća udruge Hrvatska kuća na programu očuvanja i promicanja tradicije izrade cekera od komušine kukuruza kao tradicije i baštine ruralnih prostora Republike Hrvatske, sa ciljem promicanja poljoprivrede, običaja s ruralnoga prostora i kulturne baštine. Program obuhvaća zadaće i aktivnosti koje ostvaruje kroz prezentacije, promocije, edukacije i radionice, na izvediv i društveno koristan način.
„Ministarstvo poljoprivrede podržava hvalevrijedne projekte poput „Priče o cekeru“, koji promoviraju dobrobit života na selu te su inovativni i stvaraju dodanu vrijednost. Zbog ovakvih priča objavljujemo novi Javni poziv za financiranje programa i projekata udruga koje promiču poljoprivredu i vrijednosti ruralnog prostora Republike Hrvatske za 2022., vrijedan milijun kuna “ – izjavila je ministrica Marija Vučković, koja je izložbu otvorila.
S otvorenja izložbe Priča o cekeru u Hrvatskoj kući u Zagrebu. Slijeva na desno: Mina Petra Petričec, dizajnerica i autorica te promotorica cekera, Marijana Petir, predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatskoga sabora, Marija Vučković, ministrica poljoprivrede, i Dejan Jaić, izaslanik gradonačelnika Grada Zagreba, na otvorenju izložbe…
Predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora, Marijana Petir, čestitala je autorici Mini Petri na njenom nadahnutom stvaralaštvu koje se temelji na motivima i temama iz hrvatske tradicije i kulture. „Osim što se na koristan način u izradi ovog cekera upotrebljavaju ostatci iz poljoprivredne proizvodnje poput komušine, riječ je o potpuno ekološkom načinu proizvodnje koji ne ostavlja ugljični otisak, a kroz čiju izradu se zapošljavaju žene s ruralnog područja i obiteljska poljoprivredna gospodarstva te se na taj način pomaže očuvanju hrvatskog sela i razvoju ženskog socijalnog poduzetništva. Posrijedi je inovativna uporaba suvenira koji je nastao kao spoj tradicije i baštine ruralnih prostora naše lijepe domovine“.
Slijeva na desno: Dejan Jaić, Marija Vučković, Marijana Petir i Mina Petra Petričec s primjercima cekera u ambijentu Hrvatske kuće
Izaslanik gradonačelnika Grada Zagreba, Dejan Jaić,podsjetio je kako je u Hrvatskoj kući, suradnjom s Gradskim uredom za poljoprivredu i šumarstvo, oblikovan i Plavi ceker, prvi autorski ceker dizajnerice Mine Petre, kao oznaka najkvalitetnijih hrvatskih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. „Pri izradi suvenira – CEKERA – sudjeluju udruge, narodni umjetnici i obiteljska gospodarstva s područja cijele Hrvatske. Na taj način zajedno čuvamo i promičemo poljoprivredu, vrijednost ruralnih prostora, kulturnu baštinu i rukotvorstvo te jačamo žensko poduzetništvo i turističku ponudu. HRVATSKA KUĆA prepoznata je u Hrvatskoj i svijetu. Do danas ju je posjetilo više desetaka tisuća ljudi, a strani gosti i veleposlanici država svijeta česti su gosti u Hrvatskoj kući“ – istakla je na otvorenju ove tradicijski vrlo vrijedne izložbe predsjednica Udruge i autorica dizajna Mina Petra Petričec.
Izložba ostaje otvorena za javnost cijelu veljaču i ožujak, radnim danom od 10 – 17 sati, uz uvažavanje mjera epidemijske zaštite i obveznu prethodnu najavu na tel. 098-481200 ili mail: petplet@gmail.com
Blještavi snijeg u prahu, svijetlo zvjezdano nebo, svjetlucava božićna drvca i želje koje će se napokon ostvariti – to je ono što je božićni duh. Bez obzira jeste li na najmodernijoj božićnoj zabavi s kolegama ili pečete kolačiće sa svojim najbližima – proizvodi iz trendovske kolekcije Essence “WISH UPON A STAR” inspirirani su čarolijom Božića i zasigurno će uljepšati vaš svečani izgled. Od nježnih usana u nježnom ružičastom tonu do savršeno razmažene kože sa zlatnim sjajem i stilovima šminke za oči od kojih zastaje dah…
Paleta sjenila za oči
Ugledajte zvijezdu, poželite želju – i s devet svjetlucavih i intenzivno sjajnih nijansi ove nove Palete sjenila sve će vam se želje uskoro ostvariti! Uz nebrojene kombinacije, nema ograničenja u bojama i nevjerojatno svečanim stilovima šminkanja očiju. Baršunasto pakiranje ukrašeno zlatnim zvjezdicama pravi je vrhunac izgleda!
pH-reacting sjajilo za usne
Sjajilo za usne koje reagira na pH vrijednost s nježnim mirisom vanilije hrani usne, reagira na pH vrijednost kože usana i pojačava njenu jedinstvenu nijansu ružičaste.
Nježno svjetlucavo suho ulje za tijelo
S ovim uljem za tijelo sjaj zvjezdane prašine je zajamčen! Nježno suho ulje za tijelo s nježnim mirisom vanilije daje koži prekrasan zlatni sjaj. I najbolje od svega: izuzetno se brzo upija ne ostavljajući za sobom masni film.
Njegujući balzam za usne
Novi balzam za usne u kultnom zlatnom pakiranju zasigurno će otopiti svaku ledenu princezu! Lako se nanosi, čini usne ultra mekanima, daje im nježan sjaj i udovoljava osjetilima slatkim mirisom vanilije.
Naljepnice za nokte
Budimo svečani – naljepnice za nokte u trendovskom božićnom dizajnu jamče svečani završetak vašeg Yuletide izgleda: 57 zlatnih, srebrnih i višebojnih dizajna samoljepljivi su i super se lako nanose na prste i nokte na nogama.
Set kistova
Uz ovaj duo kistova nije samo božićno drvce sjajan vrhunac! Set u zlatnom sjajnom dizajnu sadrži kist za sjenilo koje olakšava blendanje sjenila u prahu i highlighter kist koji svojim super mekim čekinjama postavlja uzbudljive naglaske na vašem licu.
Beauty sleeppillow maglica za jastuk
Spavate kao da se odmarate na oblaku? Nema problema! Jednostavno pošpricajte beauty maglicu za spavanje na svoj jastuk, uživajte u umirujućem mirisu lavande i naranče i zaspite s nebeskom lakoćom!
I nešto iz Catrice produkcije…
Možda ćete i putovati za blagdane, pa se pripremite na vrijeme i počastite sebe tako što ćete odabrati nešto iz limitirane kolekcije D Liquid Coverage Foundation Mini veličine pudera (vjerujte, dobro će vam doći) jer će vam se zasigurno uklopiti u bilo koju torbicu. Idealan je za putovanja ili popravke u pokretu, a možete birati između četiri omiljene nijanse u standardnoj veličini. Ljubiteljice njege i ljepote doći će na svoje jer će se moći opušteno suočiti sa svim svakodnevnim situacijama sa svojim omiljenim puderom – bilo u mini ili u punoj veličini.
Oduševljavao je Arape, Španjolce, Rimljane, Dalmatince, a premda mu je podrijetlo kontroverzno, krokant je fina hrskava slastica od badema i šećera koja danas simbolizira Božić. Kako se priprema i zašto toliki narodi i tako brojni slastičari svojataju izvornost recepata?
Bez krokanta, gotovo lirskoga kupaža hrskavoga badema i karameliziranoga šećera, jedne od najstarijih slastica mediteranske tradicije, pravog Božića kao da i nema. Iznimno kontroverzne povijesti, taj hrskavi blagdanski desert širio se po Španjolskoj, središnjem jugu Italije, Siciliji, Malti, Istočnom Jadranu, Makarskom primorju i dalmatinskim otocima. Nekoć, u doba rimskoga imperija i u srednjem vijeku, javni značaj i prosperitet davali su mu nacionalni festivali, na kojima se prodavao kao, današnjim rječnikom rečeno – street food.
Ova izvrsna, energetski snažna pločica, slažu se mnogi gastrozofi, nastala je po uzoru na jednostavne pustinjske arapske slastice. Naziv koji danas poznajemo dobila je prema francuskom glagolu croquer, škripati, hrskati, najvjerojatnije u vrijeme kada je slastičarstvo u Francuskoj postalo svojevrsna kuharska umjetnost za elite, temeljena na šećeru kao krucijalnom materijalu, a kulminaciju će doživjeti za Napoleonove vladavine. Ipak, krokant je, kao i mnoge druge kultne slastice, samo nadogradnja povijesnih pekarskih i kuharskih umijeća. Međutim, krokant neki žele povezati sa španjolskim slastičarima jer se ovaj arapski osnaživač pojavljuje u jednom tekstu iberijskog notara iz 1475. godine, gdje se spominje kao pripravak koji bi trebali uzimati svi oni koji žele „popraviti natalitet“, odnosno kao afrodizijak.
Dakako, ima i onih koji podupiru tradiciju koja vuče korijene iz još starijih vremena, kada su u Rimu na sajmovima, posebice u doba Saturnalija i proslave Sol invictusa (što vremenski koincidira s današnjim Božićem), žene prodavale slastice od suhog voća i meda, temeljene na etruščanskoj i rimskoj gastro tradiciji, pa se kao daleki rođak krokanta ili slatkog hrskavca smatra rimska Cupedia, pasta od lješnjaka i meda. Marko Valerije Marcijal (Marcus Valerius Martiālis), rimski i antički epigramatičar u pet tomova svojih knjiga daje umjetnički značajno i povijesno vjerno sliku svoga vremena, prilika, ljudi i običaja – a za ovu slasticu kaže da je „to jedan od pet proizvoda koji predstavljaju Beneventum (Benevento u pokrajini Kampaniji)… Gdje recept “ljubomorno čuvaju“, kaže Marzial, „i u tajnosti ga prenose s oca na sina majstori Cupediae“. Taj oduvijek zimski desert (jer prisutnost meda ne omogućuje savršeno održavanje slastice tijekom ljeta, tek je upotreba šećera to omogućila), danas je tipičan božićni kolač, kojega su glavni protagonisti – bademi.
No, upravo zbog prisutnosti badema u krokantu mnogi se češće povode za pričom kako je krokant izvorno arapskoga, odnosno španjolskoga podrijetla. Kao argument navodi se činjenica da rimski predak krokanta podrazumijeva razne etrurske orašaste plodove u sastavu smjese, dok je badem s arapskoga poluotoka, tek u doba arapskoga osvajanja Mediterana, prešao na španjolsko i sicilijansko tlo, a potom u Francusku, na Jadran itd. Ukratko, paralelno žive i razvijaju se dvije priče o dvjema – ako ne istim, ono duboko srodnim slasticama, krokantu i nugatu (pan nogat, naizgled od latinskog panis nucatus ‘kruh od orašastih plodova“), za koje se još diskutira koja je prva nastala. Nešto kao što je prije bilo – kokoš ili jaje…
Gastro autor Michele Scolari u jednom svom tekstu spominje anonimni magrebski rukopis iz srednjeg vijeka ( Kitab al-tabij fi-l-Magrib wa-l-Andalus fí asr al-Muwahhidin ), u nas nepoznat, koji su prevodili Ambrosio Huici Miranda, arabist i povjesničar, i Charles Perry (Anonimna andaluzijska kuharica ), također arabist i gastrozof. Taj rukopis, navodi Scolari, nastao je u Španjolskoj u 13. stoljeću, a donosi petstotinjak arapskih recepata iz doba Almohada (islamske sekte i maursko-španjolske dinastije koju je osnovao Abu Muhamed ibn Tumart krajem 12. st., op. au.), koji su bili rasprostranjeni na iberijskom području prije kršćanske rekonkviste. Suhi tvrdi desert (za polomiti zube) u spomenutom je tekstu definiran na arapskom jeziku kao Mu’aqqad , a Charles Perry je, kaže Scolari, ulomak iz toga teksta prilagodio suvremenim uvjetima otprilike na sljedeći način: „Mu’aqqad s medom: stavite dio saća na umjerenu vatru dok se ne otopi, zatim ga procijedite i ponovno stavite na vatru (skidajući pjenu, od meda, op. a.). Zatim umutite bjelanjke od dvadeset i pet jaja – ako je med procijeđen, i trideset – ako nije, pa ih ubacite u med. Smjesu miješajte pjenjačom dok ne pobijeli i zgusne se (na vatri). Na kraju dodajte poluoguljene bademe i, nakon što se smjesa stegne, poslužite, ako Bog da“.
Osim što ovaj prijevod donosi prvi licencirani recept izrade krokanta, vrijednost rukopisa neprocjenjiva je i u izučavanju uloge slastica u povijesti: naime, to je prvo srednjovjekovno svjedočanstvo za koje se zna da spominje varijantu koja uz med i bademe sadrži i bjelanjak, sastojak koji je preokrenuo pekarstvo te inicirao novu granu u kuhinji – slastičarstvo. No, riječ je ovdje zapravo o sastojku oko kojeg se vrte sve verzije krokanta, njegove klasične i moderne izvedenice. Zašto? Utjecaj arapske kulture na španjolsko i talijansko srednjovjekovlje nikada nije bio sporan. I prije dolaska Arapa, u tradiciji su postojale jednostavne vrste ove slastice, zasnovane na dvije namirnice – bademima i medu. Tek potom je postao tipičan arapski desert na bazi badema, meda, šećera i začina, a popularan je postao tek u 13. stoljeću. Rane verzije krokanta, jednostavne i pučke, koristile su se za vjenčanja, krstitke, razna patronimska slavlja (imendane) i za sajamsku prodaju. Dočim, prvi recept krokanta s bjelanjkom, danas bismo rekli – moderni, potječe iz arapske Andaluzije i nije više istinski krokant, već njegova nadogradnja koja će se smatrati ranim nugatom.
Dvojbe, eto, nema da je krokant u europskom srednjem vijeku već bio poznat i jako hrskavo ukorijenjen u tradiciji, toliko hrskavo da ga je Pellegrino Artusi (1820.-1911.), gastronom, književni kritičar i talijanski pisac iz Forlija, 1891. uvrstio među recepte svoje knjige “Znanost u kuhinji i umjetnost dobrog jedenja”. U knjizi (do koje sam došla zahvaljujući prijatelju majstoru frizeru(!!!) iz Verone, Artusi tvrdi da je ovaj tipični desert talijanskog podrijetla i da je nastao oko 1200. godine u Južnoj Italiji kao derivacija arapskoga deserta, napravljenog od badema, meda, šećera i začina (opet arapski…). Način pripreme je vrlo jednostavan, kaže, ali za pripremu treba uzeti malo vremena.
Krokant se u osnovi sastoji samo od šećera i suhog voća i dolazi u pločama ili pločicama različitih oblika i veličina, a za sofisticiranije majstore okusa postoji mogućnost oblikovanja tijesta stvaranjem lijepih slatkih “kipića”, kakvi su tijekom cijele slatke povijesti šećera smatrani umjetničkim djelima. No, među znanstvenicima povijesti i gastronomije mnogi smatraju da je krokant, primjerice, na Apenine i na Jadran stigao iz Španjolske, i to tek u 17. stoljeću. Isti izvori govore i o španjolskom izvoru krokanta u Dubrovačkoj Republici. Eto kako zakusna mješavina badema i šećera može modificirati povijest! Bilo kako bilo, krokant je posvuda desert, bio i ostao, u kojem se uživa tijekom božićnoga razdoblja.
O značenju i običaju vezanim uz krokant u Dalmaciji i otocima nešto sam rekla u tekstu „U potrazi za starim okusima Pelješca“ (https://svijet.com.hr/u-potrazi-za-starim-okusima-s-peljesca/), ali valja dodati kako i drugi dijelovi Dalmacije imaju svoju slatku i, dakako, hrskavu priču. Jednu je kazivala književnica iz Starog Grada na Hvaru, Marica Buratović, u svojoj knjizi „Vrijeme od Božića na otoku Hvaru“ (Vrijeme od Božića na otoku Hvaru, Muzej Staroga Grada, 2010., str. 70.), gdje opisuje kako se spravlja tradicionalni hvarski krokanat: „Trideset dekagrama bajama potopiti u vruću vodu da im spadne kožica. Zatim ih nožem izrezati na tanke listiće i usitniti ih ili zgnječiti valjkom. Može ih se kratko popržiti na tavi. Četrdeset dekagrama šećera zagrijati u posudi. Može se dodati nekoliko kapi vode. Kad se šećer karamelizira, u njega umiješati bajame. Zatim sve izliti na kuhinjsku dasku. Nauljenu da se smjesa ne zalijepi. Kad se smjesa malo prohladi, nauljenim valjkom razvalja se na debljinu od pet milimetara. Nauljenim nožem krokant se reže na trakice. Mogu se spiralno saviti“.
Opis postupka izrade hvarskoga krokanta koji donosi Marica Buratović izvorni je i tradicijski otočni recept, postupak spravljanja kojega neobično podsjeća na sicilijanske i sardinijske krokante, sa samo jednom razlikom – u talijanskim tradicijskim receptima koristi se manja količina šećera (u omjeru 1:1, po slastičarskim preporukama) kako krokant ne bi bio previše tvrd. Ili, kako bi rekla žena ruskoga mafijaša u seriji McMafija: “Gucci amo, Gucci tamo…”
Recept koji ovdje predstavljamo ustvari je srednjovjekovni predak svih kasnijih krokanata, uz moderni dodatak vanilin šećera, i treća verzija odnosa šećera i badema. Uostalom, sva naša kuhinja, korišteni sastojci, okusi, pa čak i pripreme snažno proizlaze iz ovog povijesnog razdoblja.
Dakle, za pripremu je potrebno: 300 grama oljuštenih badema* 200 grama šećera* vanilin šećer* nekoliko žlica vode...
Postupak:
Zagrijte pećnicu na 170°C.
Na tanjur rasporedite bademe i tostirajte ih u pećnici 30 minuta, pazeći da vrijeme tostiranja ne bude pretjerano. Bademi trebaju biti suhi, ali ne tamni.
U loncu s debelim dnom zagrijte šećer, povremeno miješajući, dok se potpuno ne otopi i ne dobije zlatno smeđu boju. Nemojte ga previše zagrijavati, može poprimiti neugodan okus pečenja. Dodajte bademe.
Pospite limunovim sokom i dobro promiješajte žlicom. Sve izlijte na podmazan pleh. Lagano namastite oklagiju i njome prijeđite preko smjese, smanjivši je na oko 2 cm debljine. Prije nego što se krokant stvrdne, izrežite ga na male komadiće podmazanim nožem i skinite ih s tanjura. Pazite da se hrskavi komadići ne mrve.
Spriječite da se lomljivi komadić zalijepi tako što ćete ga ostaviti da se ohladi prije nego ga zamotate u masni papir. Komadi krokanta mogu se čuvati u hermetički zatvorenim posudama.
Savjet više: U pravilu, za izradu krokanta koristi se šećer u prahu jer se dobije mekoća, a izbjegava se granulirani šećer. Limunov sok pridonosi aromi i spriječava da se šećer grudva.
Uloga krokanta u kuhinji i slastičarstvu je, poput cijele gastronomije, posljednjih desetljeća snažno evoluirala, pa krokant više nije samo ukusna hrskava pločica koja nas podsjeća da su pred nama blagdani. Štoviše, les maîtres pâtissiers, poput Viktorije Čolić, slastičarke i nastavnice kuharstva i slastičarstva u Srednjoj školi na Hvaru, krokant podižu na višu, masterchef razinu kuhinje, koja sve više dominira u turističkom i svedizajniranom okruženju. Donosimo primjer – tortu s krokantom – gdje je krokant u sporednoj ulozi, ali je odlučujući sastojak te kompilirane slastice …
Torta s krokantomViktorije Čolić
Sastojci za biskvit:
2 jaja*60 g šećera*1 vanilin šećer*40 g brašna*40 g badema* narančina korica
Postupak:
Pjenasto tučemo jaja, šećer i vanilin šećer. Zatim pažljivo ručno umiješamo brašno, mljevene bademe i naribanu koricu naranče. Kalup za tortu obložimo papirom za pečenje, pa u njega ulijemo pripremljenu smjesu za biskvit. Peče se u prethodno zagrijanoj pećnici oko 10 min. na 180oC.
Sastojci za kremu:
200 g skute*4-5 žlica šećera u prahu (umjeto toga može se koristiti med u kremi)*5 listića želatine*400 ml slatkog vrhnja
Postupak:
Za kremu u vodi namočiti listiće želatine. Kada nabubri, ocijedimo je i rastopimo na laganoj vatri. Sir skutu i šećer (ili med u kremi) pomiješamo, dodamo rastopljenu želatinu i na kraju umiješamo lagano tučeno slatko vrhnje. Pečeni ohlađeni biskvit stavimo u kalup za tortu, a zatim na njega ulijemo kremu. Ohladenu tortu izvadimo iz kalupa i pospemo komadićima krokanta.
Krokant:
50 g šećera, 50 g badema
Šećer staviti u manju posudu na laganu vatru. Kad se počne karamelizirati, dodaju se bademi. Sve miješati nekoliko minuta (dok se šećer ne zalijepi za bademe). Istresti ih na papir za pečenje i ostaviti da se ohlade. Zatim krokant samljeti ili razlomiti na komadiće.
Ne zaboravite poslužiti uz žmulić dobroga prošeka…
Ovih blagdana, L’OCCITANE želi slaviti prirodu i iskazati posebno poštovanje svakom od svojih predanih i strastvenih partnera, uzgajivača i stručnjaka koji iz dana u dan udružuju snage, stvaraju veličanstvene i učinkovite proizvode, otkrivaju tajne prirode, baš kao u čarobnoj tvornici darova iz vaših snova!
Eau de toilette Rose Jasmin
Provansalska filozofija, umijeće življenja čovjeka u harmoniji s prirodom, od samoga je početka u srcu L’Occitane brenda. L’Occitane se zato obvezao na odgovorna i čvrsta načela kojima štiti planet i poštuje ljude. Od svojih početaka do 2021. godine zaštitili su više od 1000 vrsta i sorti biljaka, a s ponosom ističu kako i tijekom blagdana smanjuju štetni utjecaj na okoliš.
Adventski kalendari za ljubitelje prirode
Klasični adventski kalendar, iz L’Occitaneove čarobne tvornice darova, prepun je obožavanih omiljenih proizvoda, formuliranih s dragocjenim sastojcima. Dan za danom, razveselit će vas različiti ikonični proizvodi iz kolekcija Citronovac ili Badem, proizvodi za pomlađivanje kože iz kolekcije Immortelle i pregršt L’Occitaneovih krema za ruke!
Klasični adventski kalendar u potpunosti je napravljen od kartona dobivenog iz održivog šumarstva.
Forever adventski kalendar izrađen je od recikliranog pamuka koji može trajati vječno.
Uživat ćete koristeći ga! Dizajniran je u suradnji s britanskom ilustratoricom Islom Simpson, koja je inspiraciju pronašla u prirodi i čaroliji Provanse. Forever kalendar dostupan je ekskluzivno u web trgovini, napunjen s 24 pažljivo odabrana L’Occitane proizvoda. Kada blagdansko veselje završi, adventski kalendar možete koristiti i za pohranu malih predmeta.
Neodoljive blagdanske mirisne kolekcije
Néroli & Orchidée – Eau Intense. Otkrijte spoj svježine, mekoće i misterije… Dopustite da vas senzualni ples nježnih cvjetnih nota ugrije u zagrljaju tople aromatične vanilije. Očaravajući miris nove limitirane blagdanske kolekcije Néroli & Orchidée – Eau Intense, u glavnoj ulozi ističe vaniliju iz odgovornog i održivog uzgoja, koja će oduševiti one u potrazi za toplim mirisom koji grije poput kašmira u hladnim zimskim danima.
Rose Jasmin kolekcija
Rose Jasmin. Bezvremenska mirisna ljepotica – ruža – ove godine je otkrila svoju novu ljubav… a to je jasmin. L’Occitane latice ruže pažljivo ručno bere u ranim jutarnjim satima, upravo dok se cvjetovi jasmina otvaraju i šire svoj dragocjen miris obogaćujući trenutke buđenja novog dana… Ova mirisna kolekcija donosi priču o ljubavi koja sjaji poput blistave jutarnje zore.
Gel za tuširanje
Parfemski gel
Eau de toilette
Kupce će u L’Occitane trgovinama početkom studenog razveseliti i brojne druge blagdanske kolekcije, a uskoro i privlačni poklon setovi. Više informacija pronađite na www.loccitane.hr i službenim L’Occitane društvenim profilima na Facebooku i Instagramu.
Što trebate znati o L’Occitane proizvodima:
L’Occitane blagdanske poklon-kutije i poklon-vrećice načinjene su od papira i kartona koji potječu iz održivog šumarstva.
Blagdanske kartonske dekoracije unutar L’Occitane trgovina napravljene su od materijala dobivenog iz održivog šumarstva te ih moguće reciklirati.
Ovih blagdana, L’Occitane je smanjio uporabu plastike za čak 82 % u usporedbi s prošlogodišnjim blagdanskim proizvodima!
