Kategorija: KULTURA

U ponedjeljak, 25. rujna, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, promovirana je nova knjiga, djelo od tri priče, Omera Raka. Knjigu je objavila nakladnička kuća Literris, koja se  profilirala kao nakladnik knjiga pisanih istančanim ukusom i visokim književnim stilom. O knjizi su govorili Dražen Katunarić, kao nakladnik, Nera Karolina Barbarić i Žarko Paić…

 Omer Rak, rodom iz Šibenika, politolog, cijeloga radnoga vijeka privržen je riječima; tijekom godina radio je kao vanjski suradnik najvažnijih tiskanih  hrvatskih medija i nekih specijaliziranih publikacija. Pisao je osvrte i komentare o kulturi, bioetici, medijima, znanosti i modernim društvenim fenomenima. Napisao je više nagrađivanih i uprizorenih ili emitiranih radio i kazališnih dramskih tekstova (Prizivanje duhova, Pupak usrid svita, Sablasni šešir, Malo, veliko, Kvrgavo drvce).  Objavio je i dvije knjige eseja, Stoljeće na početku (Profil, Zagreb, 2008.) i Mistični simboli zavičaja (Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić”, Šibenik, 2019.) te vrlo zapažene romane  Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina, 2017., i Kultna posuda, 2019. (oba u izdanju Frakture, Zaprešić) te Oneiricon (V.B.Z., Zagreb, 2021.) i najnoviju, upravo javnosti predstavljenu knjigu priča Ovdje, ondje&trans. U pripremi mu je opsežna studija pod radnim naslovom Okultni duh moderne, o astrološkim i okultnim sposonostima i sklonostima zagrebačkoga arhitekta Aloisa Vjekoslava Bastla, u astrološkoj literaturi poznatog kao Uranus.

• 

• 

Naime, Omer Rak je pasionirani tragalac i istraživač prapovijesnih simbola, posebice onih iz doba neolita. Dio svojih zapažanja i otkrića objavio je u studiji  o neolitičkom simbolizmu, Danilski riton: struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika (Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić”, Šibenik, 2008.), koja je 2011. prevedena na engleski (The Rhyton from Danilo: Structure and Symbolism of a Middle Neolithic Cult-Vessel), a objavio ju ugledni nakladnik Oxbow Books iz Oxforda. Stoga je lako razumjeti zašto je Omer Rak, kao educirani pisac, naklonjen ezoteriji i mistici, posegnuo za tim književnim alatom i u knjizi Ovdje, ondje&trans i zašto misticizam “ne tretira sa stajališta njegove religijske dimenzije, već iz perspektive individualnog iskustva koje je istodobno i psihološko i književno”, odnosno – kako je to na promociji naglasio Žarko Paić – kao misterij.  

Sadržajno, svaka se Rakova priča u ovoj knjizi temelji na izmišljenim, posebnim  situacijama i likovima, a upravo ono mistično, duhovno armira knjigu, sadržajno na taj način ispirući u suvremenoj književnosti vrlo prisutnu komercijalnu duhovnost.  „Prva priča, „Omara“, u svom je subsadržaju prožeta snažnom ezoterijskom potrebom dviju obitelji da očuvaju stanovitu tajnu melodiju, nastalu tijekom Drugoga svjetskoga rata. Držeći „ ključeve harmonije“ postrance od javnosti izazvat će nekoliko tragičnih smrti, ali se svoje tajne moći neće odreći. Omara kao metereološki pojam u toj je priči samo dobra Rakova literarna kulisa.

Druga pak priča, „NLO nevjesta“ (u podnaslovu koje se nalazi objašnjenje zašto knjiga nosi taj naslov!), drugi je tip autorove fascinacije nadnaravnim, ezoterijskim i mističnim. Glavni likovi, novinar fetišist i mlada znanstvenica paranormalnih ideja, dovode čitatelja do rubne uvjerenosti kako je moguće općiti s vanzemaljcima i na svijet donositi hibridnu djecu. Sve to pomalo je u skladu s trendom osporavanja ili odobravanja umjetne inteligencije, no priča je načela dubinski problem: dokle seže realni svijet i kako se usuglasiti s nerealnim, nadnaravnim, odnosno nepoznatim.

Treća Rakova priča, „Dečka“, trusni je teren na kojem se ovaj autor, izgleda, baš dobro osjeća i svako toliko mu se vraća. Potajno sam uvjerena da je za ovu priču pronašao inspirativni korijen u vlastitom  romanu „Oneiricon“, u kojem je započeo kontempliranje o muško-ženskim odnosima, svjesnom i nesvjesnom, požudi i ljubavi (više požudi nego ljubavi!). Sadržajno, priča prati preobrazbu časne sestre Fulgencije, ludo zaljubljene (kaže Rak) u aseksualno opredijeljenog don Ružarija, koji se predao ontološkim vrijednostima vjere, odbacujući tjelesne užitke. Časna Fulgencija postaje žrtvom svoje požude, koju u zatvoru, gdje je dospjela nakon što je ubila bivšu djevojku don Ružarija, utažuje s – drugom ženom. Autor za ovu prigodu stvara čak novu riječ – dečka…“ –  https://radiogornjigrad.blog/2023/07/03/nera-karolina-barbaric-o-knjizi-prica-omera-raka-ovdje-ondjetrans/)

 U ovoj knjizi, istaknuli su to i predstavljači na promociji, autor je zašao u  ontološka propitivanja, ali to čini estetizirano, potičući na razmišljanje, ali i nudeći, kroz sve tri priče, mnoštvo emocija i odgovora na vrlo moderna pitanja o spolnosti, misterijima u mediteranskim sredinama i čuvanju tajni u svrhu zaštite časti, o mogućnostima tehnološke revolucije i stvaranju hibridnoga čovjeka.  Rak, dakako, između redaka sugerira i odgovor: ljudska bića trče za vremenom i bježe od dosade. A kao dobar pisac, „ostavlja svakoj duši sposobnost sanjarenja“. 

Ovu knjigu svakako pročitati.

• 

Knjiga recepata Tradicionalna kuhinja, koju je upravo objavilo Društvo  albanskih umjetnika – DEA, zajednički je autorski gastro uradak dvoje pisaca, Marijana Grakalića i Llilli Koci, koji su objedinili svoja organoleptička iskustva i napisali istinski zbornik recepata tradicionalne, narodne kuhinje naroda Hrvatske i Albanije…

Počnimo ovaj pregled s najtežim: jedno je, naime, biti pisac, pjesnik, spisateljica s urođenim sposobnostima igranja riječima i njihovim slaganjem u nove svjetove, pri čemu je fantazija neizbježna, a drugo pisati o kuhinji, slagati recepte – gdje i mala greška, odmak od cilja u doslovnom smislu može zagorčati ili presladiti cijelu priču. Nema dvojbe da je tržište kuharica zasićeno, no ovo dvoje autora odabrali su kulinarsku ili gastro nišu koja se temelji na iskrenosti i dobrom starom domaćem ukusu, na onom kulinarskom iskustvu koje se stječe od malih nogu. Pri tomu  mislim na recepte tradicionalno prenošene kroz generacije, dorađivane i mijenjane prema okolnostima, mogućnostima i prilikama, a koji su obilježili teritorijalno područje s kojih autori potječu i, evidentno, u hrani iz djetinstva pronašli inspiraciju za u knjizi ponuđena jela.

• 

• 

Ukratko, Tradicionalna kuhinja je poetični skup recepeta koji evociraju sjećanja autorā na blagovanja u obitelji, na njihovu iskonsku pripadnost određenom civilizacijskom krugu. Meso, riba, povrće, pite – temeljni su obroci tijekom tisućljeća na prostorima s kojih nam izvorno dolaze recepti u ovoj knjizi. Preuzeti ili samo nadograđeni od grčkih, turskih i mediteranskih načina spravljanja, jela skuhana po receptima iz ove knjige pripadaju građanskoj kulturi, odnosno otvorenijim sredinama koje su više komunicirale s drugim krajevima. Na toj osnovi moći će nastati iskustvo kuhanja ili prehrane kakvo je u knjizi doneseno. Miješanjem naroda, miješala su se i iskustva, pa i ona gastronomska, kulinarska, a to su ovi autori i naglasili u uvodu knjige. 

Knjiga je podijeljena u tri dijela – posna jela, mrsna jela i jela koja pripadaju lokalnoj kosovarsko-albanskoj sredini, a svi recepti su prilagođeni za  jednostavnu i brzu pripremu, pa i kad je riječ o receptima za pripremu elegantnih objeda. Na kraju, kad se knjiga prouči, neminovno je primijetiti kako su autori iznijeli samo neke od ideja kako pripremiti jelo čiji vam prustijanski miris ili okus katkad remete prevladavajući ulični mirisi kebaba ili umami okusi hamburgera.   

Kao ljubitelj kuhanja često dopuštam da me časopisi i knjige iskušavaju receptima. Ova knjiga me zaokupila najprije zbog mnoštva recepata koje daje, jednostavno objašnjenih. Ako se, međutim, malo dublje i zločestije unesem u strukturu recepata, primjedba bi bila da nisu svi isprobani, no autori su me presreli već u svom uvodu opravdavajući unaprijed  tu činjenicu, pa kažu: „Koristeći se raznim kuharicama, etnološkim i povijesnim knjigama, zapisima domaćica i božjih službenika po župnim kurijama i samostanima, došlo je do izbora jela koja pripadaju tradicionalnoj hrvatskoj i albanskoj kuhinji te narodnom ukusu.“

• 

Ono što me još privuklo u ovoj knjizi, osim, dakako, recepata, jest činjenica da pred sobom nemam nasmijanog kuhara iz nekog reklamnog videa koji verbalizira sve o čarima teritorija s kojeg je pobrao neki recept, a u kuhinji  se ponaša kao instruktor letenja. Koci i Grakalić, posve suprotno tomu, u Tradicionalnoj kuhinji jednostavnim jezikom, gotovo oponašajući instruktivni  govor baka, donose vrlo precizne, izvrsne i provjerene recepte, precizno bilježeći doze, temperature i slijed kojim se dodaju sastojci. Međutim, za eventualne početnike i zaljubljenike u narodnu kuhinju, valjalo je navesti i okvirno vrijeme kuhanja…  Ipak, autori se koriste najprikladnijim izrazima za svaki korak, a pravim izrazom omogućuje se uspješno ponoviti pripravak i izbjeći moguću zabunu.

Je, da, pišu se gastro knjige, objavljuju ovakve i onakve kuharice: neki to rade kako bi objavili svoja profesionalna znanja i iskustva u kulinarstvu, drugi o kuhanju i receptima žele reći nešto sasvim svoje, treći pak nekom takvom knjigom podebljati image sebe kao chefa, a ima i onih koji žele samo zaraditi. LLilli Koci i Marijan Grakalić ne pripadaju ni jednoj od tih skupina, oni su samo dvoje umjetnika  –  premda umjetnici, pisci, rijetko pišu kuharice, već se u kuharicama piše o njima! –  koji su spojili svoja organoleptička iskustva i svoja znanja o kuhanju domaćih, narodnih recepata i napravili knjigu koju bi svaki dobar čitatelj trebao arhivirati. Jer, ne zaboravimo kako  „kuhinjski čarobnjaci“  provode sate i sate miješajući sastojke i eksperimentirajući, provjeravajući kuhanje, temperature i tehnike da bi stvorili savršeno jelo. A onda se više ne sjećaju kako to ponoviti.

Da biste vi u tomu uspjeli, poslužite se ovom knjigom naših gastro Iljfa i Petrova i samo pažljivo slijedite svaki korak i pametno birajte svaki sastojak. A užitak koji ćete osjetiti nakon toga, slobodno nam možete nekom zgodom prepričati…

Tekst: Petra Zaninović; fotografije: DEA

U Zagrebu je 18. srpnja 2023. godine, na križanju Ilice i Mesničke ulice, Društvo albanskih umjetnika – DEA, s predsjednicom Ljiljanom Koci na čelu i u suradnji s veleposlanstvima Republike Albanije, Republike Kosovo i Republike Sjeverne Makedonije, sa zastupnicom u Hrvatskom saboru, Erminom Lekaj Perljaskaj, i Unijom Albanaca u Hrvatskoj, uz podršku Vijeća albanske manjine u Gradu Zagrebu, položilo vijence na spomenik hrvatskog književnika fra Andrije Kačića Miošića…

Fra Andrija Kačić Miošić hrvatski je klasik koji je u 18. stoljeću u svojem djelu “Razgovori ugodni naroda slovinskoga“ opjevao albanski narod i najvećeg albanskog nacionalnog heroja Gjergja Kastriotija – Skenderbega.

Skupu su se na ovoj svečanosti obratili gospodin Aldo Kelmenti, prvi tajnik veleposlanstva Republike Albanije u RH, gospodin Martin Berishaj, veleposlanik Republike Kosovo, i saborska zastupnica, gospođa Ermina Lekaj Perljaskaj. Svi oni istakli su činjenicu da hrvatski i albanski narod njeguju dugu prijateljsku tradiciju, te da je važno isticati ljude i znamenite pojedince koji su svojim djelima pomogli zbližavanju ovih dvaju naroda. Posebno mjesto među njima, istakli su, pripada upravo fra Andriji Kačiću Miošiću i njegovu djelu.

Društvo albanskih umjetnika – DEA već tradicionalno svake godine obilježava ovaj dan, potičući veze i umjetničku te kulturnu razmjenu između dvaju naroda.

 Jedan je poznati umjetnik rekao da je likovna kritika laka, a umjetnost teška. Međutim, ja ne bih rekla da je likovnost Milana Bobića teška, ali govoriti o njemu kao umjetniku jest lako…

 Prava istina bila bi da je njegova likovna poetika potpuno usklađena s dinamikom i energijom krajolika, predmeta ili živih bića koje slika. Jednostavnije rečeno, ta dinamika je plastična, u doslovnom i prenesenom  smislu. Primjerice, slike iz prethodnih faza, kada ga je uglavnom okupirala silovita priroda, golemi valovi, oluje, nadnaravna bića, izazovni pokreti, sada se na drugi način povezuju s prirodom, posebice s turbulentnim krajolicima. Tonovi i kompozicija nisu više oštri, već obli, zaokruženi, skladni. Poput slike – Bez Windowsa, koja je gotovo renesansno ostvarenje, a po kojoj je izložba i nazvana. Na ovoj slici prevladavaju duboki gusti kolori, rubovi su izostavljeni, konture izglancane.

Sasvim suprotno urađena je slika nazvana Ljubo mog djetinjstva, a Ljubo je konj. Silovitom energijom naslanja se na neku od prethodnih, divljih faza. Konj iz njegova djetinjstva, koji je oivičen ezoteričnom svjetlošću, inače čestom intervencijom na Bobićevim slikama, promatraču emitira živu, frcavu snagu. Zajedničko ovim dvjema kompozicijski i koloristički različitim slikama jest – red.  Milan Bobić  ovdje dodaje ono što se prostim okom i ne vidi:  izmišljene nijanse kontrastne boje, detalje koji u prirodi ne proizvode takvu urednost, ni preciznost.  

• 

• 

Bobić i jest i nije izašao tamnije faze, i dalje se divi prethodno jakim pojavama poput golemih valova ili olujnih prizora. I ovaj put izmiče sferi realnoga, na stanovit način zamrznuvši slike ili zašavši u mistično, s tim da je na dirljiv način podlegao i nadrealnom, što je posebno vidljivo na slici Koncert za mačku i pticu. Ova slika predstavlja onaj dio Bobićeva rada u kojem podjednako prepoznajemo dobru staru školu naive i njegovu meku sureprealističnu maniru.  

Zanimljivost kod cjelokupnog Bobićeva slikanja jest preciznost, bezprijekorne linije, neko samo njegovo sjećanje na prirodu kakvu je vidio okom djeteta, potom prosanjao okom umjetnika. Pejsaži ili motivi prirode nisu mlaki, statični, sladunjavo obojani godišnjim dobom, već slikar u skladu sa svojim umjetničkim nervom svojim prirodama, odnosno pejsažima, dodaje ono doba godine, ono doba dana  koje treba njegovoj dinamičnoj mašti.

 I – baš na takvim slikama dobro se vidi kako Bobić kao slikar u sebi pobjeđuje fotografa, kako djeluje njegovo oko profesionalnoga fotografa: naime, realistične situacije uhvaćene su u najnapetijem trenutku, a uz to su izuzetno nabijene erotičnom energijom. Još prije nego je postao fotograf, Milan je slikao, od ranih školskih dana. Proživio je djetinjstvo uz prirodu, u svom rodnom Dabru kod Otočca, što se, izvjesno, ucrtalo u njegove osnovne emocije. Premda se poslije školovao u Zagrebu, izučio za fotografa,  u svojim dvadesetima „ponudio“ se slikarstvu, pa kasnije postao i član Udruge likovnih umjetnika Ama Artem. Tijekom godina   učio je i sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a potom i na samostalnim izložbama. Svoje umjetničke vještine upotpunjuje naročito posljednjih desetak godina pod vodstvom  vrsnih mentora.

• 

• 

• 

• 

• 

Svoj iznimni talent kao slikar mekog superrealizma pokazuje na dosad ostvarenim brojnim slikama, no suština njegova talenta  jest  crtačka vještina, perspektiva i borba (opet borba!) svjetla i mračnoga. Nema ustvari niti jedne Bobićeve kolorne slike a da se ne pokaže napetost između svjetla i zamračenoga, između guste boje i light nijansi, kao što nema ni njegova crteža na kojem nećete prepoznati sigurnu, proporcionalno proračunatu liniju, po potrebi obogaćenu sjenom ili svjetlom.

• 

• 

Kritičari bi, zalazeći u analizu umjetnikove osobne prirode, možda rekli kako je riječ o njegovu unutarnjem previranju, borbi između dobra i zla, ili – u profesionalnom smislu – svjetla i tame. No, umjetnost, kakva već jest, teži vrhuncu jednostavnosti, do kojeg se dolazi lakšim i težim putem. Za Bobića bi se pak moglo reći da je pronašao svoj, jedinstveni i pomalo ezoterični put: slikajući, naprimjer, konje, ljudske figure zadržava svoje pravo umjetnika da naglasi onu komponentu koju je on osobno zavolio – snagu.  

 Ovom izložbom, koju je nazvao Bez Windowsa, Bobić je ovladao kolorima do faze da se manje bavi linijama i crtežom. Nema dvojbe da se i dalje divi prirodi, u koju redovito intervenira kistom, dodajući – na najnovijim slikama više nego ikad – detalje koji se prostim okom i ne vide ili nijanse, detalje koji u prirodi ne proizvode osmišljeni, ciljani  „nered“, a na kojima umjetnik inzistira.  

Zanimljivo je da Bobić sve vrijeme slika prirodu kao da na platno prenosi san: njegovi pejsaži nisu mlaki i statični, jer on bojom i maštom utječe i dodaje prirodi dimenzije koje trebaju njegovoj mašti. Isto to čini i s figurama: postavlja ih u prostor na nerealne pozicije, stvarajući u najmanju ruku neobične, ali svakako dinamične scene. Upravo se na tim slikama spoznaje kako djeluje njegovo oko:  realistične situacije uhvaćene u najnapetijem trenutku (kao na slici Koncert za mačku i pticu) miješaju se međusobno stvarajući drugačiji svijet.

 Istina je, svatko to može vidjeti, ali Bobić to umije naslikati. 

Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Jelena Bobić

ODABRANI POBJEDNICI NA NATJEČAJU ZA NAJBOLJU PJESMU O VINU U DVIJE KATEGORIJE – SLOBODNI STIH I PJESME U RIMI

Nakon završetka Natječaja za najbolju pjesmu o vinu na čakavskom dijalektu, u dvije kategorije – slobodni stih i pjesme u rimi – stručni žiri (pjesnik Marijan Grakalić, profesorica hrvatskoga jezika Meri Šimara i književnosti te nakladnica i urednica iz Beletre, Sandra Pocrnić Mlakar), ocjenjivao je pjesme koje su pristigle na Natječaj, a kojem su se odazvala 63 autora iz Istre, otoka Krka, Zadra, Splita, Brača, Hvara, Makarske, Visa i Korčule, ali i čakavski autori koji žive u Zagrebu (Natječajem nije ograničeno područje, već je bila zadana tema i čakavski dijalekt!).

U uži krug tako su ušli sljedeći autori i pjesme:

1. Denis Kontošić, Barban, pjesma: Pij ga

2. Ina Padovan, Vela Luka, pjesma: I iće i piće

3. Marita Paštrović, Zagreb, pjesma: Diogen i vino

4. Katarina Makjanić, Jelsa, pjesma: Žmul vina

5. Rina Repanić Gotal, Vis, pjesma: Vajo vino poštivat

6. Nađan Dumanić, Split, pjesma: Didina konoba

7. Marica Buratović, Stari Grad, pjesma: Maškabu maškaba

8. Nela Vrkljan, Zagreb, pjesma: Dite i tarsi

9. Neven Dužević, Zagreb, pjesma: Vonj od vina

10.Nikola Kuzmičić, Zagreb, pjesma: Iz ciklusa četiri asa, As kup

Stručni žiri je između 10 nominiranih autora i pjesama dodijelio:

1. Prvu nagradu za najbolju pjesmu na temu vino u kategoriji pjesme u rimi – MARICI BURATOVIĆ, Stari Grad, za pjesmu Maškabu maškaba i NAĐANU DUMANIĆU, Split, za pjesmu Didina konoba.

2. Prvu nagradu za najbolju pjesmu na temu vino u kategoriji slobodnoga stiha – NIKOLI KUZMIČIĆU, Zagreb, za pjesmu Iz ciklusa 4 asa – AS kup

Obrazloženje žirija: Pjesma Marice Buratović, Maškabu maškaba, nagrađuje se zbog uspješno složene rime u dva stiha i strofa složenih s originalnim upečatljivim refrenom, ali i zbog energičnosti, metaforičnosti, odnosno pjesničke poruke koja može asocirati kako je patvoreno vino proizvod doba u kojem vladaju laži i manipulacije. Energični refren, spretno izvučen iz dječje igre, kazuje da je laž razotkrivena, ismijana i pobijeđena…

Didina konoba, pjesma Nađana Dumanića, također u rimi, dijeli prvu nagradu – i to zbog emotivne posvećenosti baštini, uspomenama, duhu vremena koje se brigom i teškim radom održava na životu.

I jedna i druga pjesma profesionalno su pripremljene, napravljeni su naglasci i dodan mali, ali važan rječnik čakavskoga idioma kojem pojedina pjesma pripada. Time je žiri smatrao da ove pjesme doprinose razvoju i očuvanju čakavskoga jezika, što je bio temeljni zadatak ovoga natječaja.

Pjesma Iz ciklusa čeriri asa – As kup, autora Nikole Kuzmičića, nagrađena je zbog originalno prikazane vremenske perspektive (koju pjesnik naglašava koristeći se dvama jezičnim izričajima, štokavskom i čakavskom). Pjesma o potrazi za osjećajima iz mladosti – kratka je, autoironična i epiforična. Vrlo simptomatičan i moderan poetski način izražavanja u stihovima.

Zbog činjenice da su nagrađeni autori iz Srednje Dalmacije, nagrade će biti dodijeljene u Splitu, u svibnju 2023. O datumu dodjele nagrada i priznanja nominiranim autorima, svi će autori biti obaviješteni preko medija i na svoju e-mail adresu.

Zahvaljujemo svim sudionicima u Natječaju i čestitamo nominiranim i nagrađenim pjesnicima.

Osnivači Nagrade: Udruga Viva Grupa i Portal Radio Gornji grad

Tekst: T.Z.; Fotografije: arhiv magazina Svijet

Novi, četvrti po redu međunarodni književni zbornik  kulturne raznolikosti  „S ljubavlju, DEA“ predstavljen je u Zagrebu 15. rujna 2022. godine,  u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića…

Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA, osnovano sa ciljem promicanja i unapređenja slobode stvaralaštva i afirmiranja umjetnosti i kreativnosti Albanaca i njihovih prijatelja kroz brojne kreativne  aktivnosti, i ovaj put je u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu okupilo brojne ljubitelje umjetnosti i književnosti  te druge društveno i kreativno utjecajne pojedince usmjerene na poticanje stvaralaštva te interkulturnog djelovanja –  i to na promociji Međunarodnog književnog zbornika kulturne raznolikosti „S ljubavlju, DEA 4“.  Tom značajnom  kulturno-društvenom događaju i okupljanju uvelike je pridonijela književnica i umjetnica Ljiljana Koci, koja godinama radi na asociranju međunarodnih umjetnika. Kao što je na promociji rekao Zoran Perović, nagrađivani pjesnik iz Samobora, “gospođa Koci, s puno pažnje i ljubavi, organizira manifestaciju Književne kulturne raznolikosti, koju je faktički podigla ni iz čega…” Uz to je zbornik nazvao “antologijom”, koja je “zadržala kvalitetu kako po odabiru pisaca, tako i kvalitetom opreme same knjige. U projektu Ljiljane Koci sudjelujem od samoga početka, zastupljen sam u sve četiri knjige S ljubavlju, Dea, i zbog toga sam vrlo ponosan” – rekao je pjesnik Zoran Perović.

Zbornik je ove godine realiziran temeljem natječaja koji je trajao od 1.5. – 31.5. 2022., a uredništvo je na kraju odabralo 87 autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Grčke, Cipra, Kosova, Albanije i Italije i Rumunjske, među kojima su:  Abdulah Bećirević, Aleksandra Kostić, Aliki Michaelidou Telesku, Ana Dalipovski, Ana Piršljin, Ana Zogović, Antonios Efthymiou , Aranka Kis, Bardhyl Maliqi, Borna Kekic, Bunić Bogdan, Darija Žilić, Davorka Crnčec, Denis Ćosić, Dragan Mitić, Dragan Radosavljević, Dražen Rubić, Dušan Varičak, Đurđica Ramqaj, Đurđica Vuković, Elis Konović, Eta Mersimi, Fahredin Shehu, Galib Puškar, Goran Duks Popović, Goran Matić, Gordana Sarić, Gracijela Putina, Ioana Ilieși, Ivan Dimoski, Ivan Grahovec, Ivanka Blaževiš Kiš, Ivna Grgić , Ivo Mijatović, Jagica Novak, Jagoda Vičević, Jasna Primorac, Jelena Stanojčić, Jovo Mraović, Katarina Pahljina, Katica Tomek, Kristina Riba, Lidija Puđak, Lili Koci, Ljiljana Lipovac, Ljubica Ribić, Maid Čorbić, Maja Vidaković, Marijan Grakalić, Marijan Lončarić, Marijana Kunjas, Mihael Arcon, Milan Novak, Milena Zlateska, Milko Dedaph Kiš, Milorad Kostić, Mimoza Rexhvelaj, Mira Jungić, Mirjana Majić, Miroslav Tičar, Nasib Hodžić, Nera Karolina Barbarić, Nermina Adžović Mustagrudić, Neven Dužević, Radica Brkić, Rale Ratko Belić, Refika Dedić, Sabrina De Canio, Sadije Aliti, Sandra Rubić, Slava Bozicevic , Slaven Trebovac, Slavica Bakšaj, Slavka Božović, Sonja Kušec Bećirević, Stjepan Crnić, Tatjana Tomić, Trandafir Sîmpetru, Valentina Mrijaj, Vesna Fojkar-Ćirić, Vlatka Bošnjak, Voula Memou, Zdenka Mlinar, Zdravko Odorčić, Zlata Kululj, Zoran Perović,  Zoran Stamenić, Zvonimir Friganović, Želimir Novak…

Organizator promocije četvrtoga zbornika međunarodne književne raznolikosti  je Društvo albanskih umjetnika Hrvatske „Dea“ i Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

• 

• 

Program predstavljanja autora i zbornika u Knjižnici Bogdana Ogrizovića vodili su Ljiljana Koci, Valentina Mrijaj i Gentiana Lleshdedaj.  U glazbenom dijelu programa nastupili su Alija Bećirević, Sonja Kušec Bećirević i Neven Dužević.

Tekst: T.Z.; Fotografije: Ivanka Grahovec i T. Zaninović

Upravo zatvorena izložba fotografija Vilme Matulić „Gradovi ispod grada“, postavljene u crkvici-galeriji Sveti Jerolim u Starom Gradu na Hvaru,  predstavlja važan i dragocjen izbor fotografija nastalih tijekom iskopavanja Srinje kole koje dokumentiraju faze arheoloških radova, ali i više – donose intimni, sentimentalni odnos fotografkinje i stanovnika prema važnom otkriću rimskih mozaika u korijenima grada…

Fotografski arhivi oduvijek su me fascinirali, pogotovo kada sam  imala priliku čuti priče i ostaviti si vremena pregledati i proučiti njihovo blago. Ovih dana mi se posrećilo, pa sam zapazila izložbu Vilme Matulić, nazvanu Gradovi ispod grada –  ne samo zbog vizualnog sadržaja, već i zbog osebujnosti snimljenih materijala koji bi, osim što pokazuju povijest bolesti pronađenih arheoloških promjena u Starom Gradu, mogli biti jedna od fotografskih kolekcija na koju će se  usredotočiti (a primijetili smo da neki već jesu) ne samo skauti na povijesne i dokumentarne fotografije, nego i oni fotoljupci koji propituju razne fotografske tehničke i umjetničke emulzije pri pokazivanju baštine ili velikih  povijesno-umjetničke otkrića. Fotografije koje je Vilma Matulić na izložbi u galeriji-crkvici Sveti Jerolim prikazala (crkvica sama po sebi predstavlja jednu od razina starogrojske povijesti) predstavljaju dvostruku vrijednost: znanstvenu – kao ilustracija stratigrafskog konteksta otkrića mozaika, te dokumentarnu – zbog prisutnosti portretiranih arheologa unutar područja iskopavanja.

• 

• 

• 

• 

Fotografije s izložbe relevantne su radi uvida u potencijal Vilme Matulić na umjetničkom polju, ali i kao spona između stručne, građanske i osobne emocije fotografkinje i „krajolika“ snimanja. Postupak implementacije stila selfie fotografije u arhelošku dokumentiranost nije novina, ali je vidno Vilmino fotografsko postignuće i predstavlja odlučujući korak naprijed u postavljanju temelja za „novu tehniku“  marketinške podrške aktivnostima arheologa i znanstvenika, ali i velik doprinos turizmu i putujućim ljubiteljima povijesti i spomenika.   

Ne referiram se na dio izložbe posvećen struci, odnosno na tipične dokumentarno-arheološke fotografije, premda su baš te ušle u brojna ovoproljetna medijska i arheološka izdanja, u nas i u inozemstvu, jer su zabilježile za arheologiju i za mali Stari Grad važan aspekt povijesne i kulturne evolucije. Poznato je, prvi spomenici koji su fotografski reproducirani (tehnikom dagerotipije) bile su egipatske piramide (Frédéric Goupil-Fesquet) i atenska Akropola (Pierre-Gustave Joly de Lotbinière). Međutim, tehnika snimanja imala je granicu nereproduktivnosti. Maxime Du Camp, novinar, slikar i fotograf, uveo je upotrebu kalotipske tehnike koja je to omogućila: otišao je 1849. u Egipat u ime francuskog Ministarstva prosvjete i proveo ondje preciznu fotografsku kampanju. Njegove fotografije odlikovale su se kadrovima  usmjerenim isključivo na artefakte, premda je  namjera bila stvoriti slike koje reproduciraju mjesta i spomenike kako bi se zadovoljila znatiželja i želja za upoznavanjem egzotičnih i manje dostupnih mjesta. U susretu s Vilminim fotografijama, možemo zato govoriti o korištenju fotografije kao o potpori za dokumentiranje iskapanja. Mozaici ili drugi artefakti predstavljeni su metričkim referencama kao što su centimetarske letvice i detaljni metri, sve profesionalno, no pod oko su mi ipak dospjele fotografije poput one naslovne u katalogu za izložbu, koje više pokazuju Vilmu Matulić kao rasnu fotografkinju nego arheološku dokumentaristicu. I posebno važno: te fotografije imaju trenutnu važnost i vrijednost, dok će drugi dio snimki, onaj isključivo dokumentarne prirode, kao alat za istraživanje, korištenje i arhiviranje radova iskapanja, otkrivanja drevnih mozaika, restauracije materijala – biti valoriziran tek za koje desetljeće… Ne manje važno, ali tek za koje desetljeće…

• 

• 

Arheološka fotografija, kao i nespecijalistička fotografija, ne prikazuje uvijek sve moguće detalje. Unatoč tome, antička arheološka fotografija ostaje, u nedostatku alternative, jedino vidljivo sjećanje na spomenik, ovaj put na mozaike. Na starim fotografijama moguće je pronaći i pregledati spomenike koji su izgubljeni u cijelosti ili djelomično, ili su uklonjeni iz vidokruga, ili izmijenjeni kako u svom izvornom izgledu, tako i u onom koji je prikazan na fotografiji. U tom su smislu zbirke fotografija u arhivima temeljni alat za poznavanje i zaštitu kulturne baštine. Dočim, Vilmine su fotografije izazvale kod mene jedinstvenu asocijaciju i formirale jedinstvenu poruku. Odnosno, prisjećanje na događaj  otprije više godina, kada smo, radeći reportažu, pristigli na Hisarlik u Turskoj i tražili od lokalnog ugostitelja, koji drži pansinon (odnosno, hotelčić u obliku divovskog konja, nalik onom s ilustracija Odiseje…) kako možemo stići do Troje. Vrlo ravnodušno nas je zapitao:  „Do koje Troje?“ „ Pa do Troje Troje, one Troje…“ „Sve su Troje ona Troja“ – odgovorio je – „… morate znati koju tražite…“  I, eto poveznice s Vilminim fotografijama, na kojima su prikazani segmenti samo jednog, naslućivanog, ali još uvijek nepoznatog Starog Grada. Mozaičnog, doduše, ali samo jednog od gradova ispod grada. Kao što Troja ima 11 razina (mi smo, ni ne znajući to, tražili 9.!), tako se Stari Grad, kažu stručnjaci, 17 puta preslojavao, uzimajući ili zadobivajući svaki put novo ime…  

Načelno, prema pronađenom rimskom mozaiku iz 2. stoljeća, odlično  očuvanom, ukrašenom višebojnim geometrijskim i floralnim motivima i, po analogiji sa sličnim mozaicima (Mali Pompeji u Francuskoj, južno od Liona, u Londonu, Maroku, u Veneciji), riječ je o nalazištu rimskog urbanog domusa, mozaici kojega se najvjerojatnije šire i ispod današnjih zgrada, možda i ulica, i – također prema analogiji – rađeni su koristeći se tipovima motiva koji bi mogli ukazivati na postojanje naselja tipičnoga za lagune. Međutim, koji je Faria po redu nastanka bio grad ispod današnjega Staroga Grada zacijelo će nam u dogledno vrijeme odgovoriti arheolozi.

Govoreći pak o fotografijama s izložbe  – ne arheološkoj fotografiji,  već radovima koji su izazvali moje posebno zanimanje –   iza „namjenske“  uloge kojih izvire emocija fotografkinje, netipična pojava za arheološko-arhivsku fotografiju, valja reći i da izložba u Svetom Jerolimu na svojevrstan način ispituje arheološko-arhivsku fotografiju općenito pokazujući kako fotografski medij prati dokumentiranje urbanih promjena koje su od vremena uspostavljanja paranskoga grada (384. godine prije Krista) zahvatile grad. Fotografski arhivi brojnih muzeja u svijetu  apsorbirali su dio goleme fotografske arhive koju su napravili istraživači i arheolozi. Praksa arheoloških iskopavanja i jest, i ostaje, temeljni istraživački alat za poznavanje prošlosti. Međutim, istraživanja u arheologiji uvijek su stavljala veliki naglasak na reinterpretaciju arheoloških istraživanja, na oporavljanje sjećanja o prošlosti. Baš to, ali vrlo kreativno, učinila je i Vilma Matulić.

• 

• 

• 

• 

Budući da je sama arheologija ‘destruktivna’, jer uključuje fizičku eliminaciju istraženih slojeva, zahvaljujući radu Vilme Matulić moći će se zaključiti (opet točno kao za arhive) da je povijest Staroga Grada stvarno zapisana u kamenu, da je nešto te povijesti utisnuto i na rimskim mozaicima, te da njezine inspirativne fotografije u tom smislu predstavljaju, kako bi rekli retoričari, frizuru „starogrojskih“ arheoloških istraživanja…

Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Vilma Matulić i Facebook izvor

Piktogramske crtane priče Branimira Zlamalika i kod nas su pokazale kakve se mogućnosti otvaraju u suvremenom ilustriranju različitih, pa i klasičnih sadržaja, jer primjena piktograma danas je mnogo šira od crteža na pješačkim semaforima i simbola sportskih disciplina. Evo što Branimir Zlamalik kaže o nastanku crtane priče Bhagavad Gita, o pripremama za crtanje staroindijskih ratova, porukama drevnog epa, o piktogramskom izrazu i suvremenom stripu u dobu multimedije u Hrvatskoj i u svijetu…

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

“Ono sve što nestvarno je, to ni bítka svoga nema, ali ono što je stvarno nikad biti ne prestaje” – stihovima staroindijskog epa Bhagavad Gita piktogramske ilustracije daju novi kontekst, a novi je i podnaslov„Ilustrirana tisućljetna mudrost za cyber vremena“. Prije crtane priče „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, Branimir Zlamalik nacrtao je, naime, piktogramsku interpretaciju staroindijskog epa Bhagavad Gita u izdanju Hrvatsko-indijskog društva prijateljstva. U piktogramskom izdanju Zlamalik se koristio prepjevom Đure Robotića, dok je za englesko piktogramsko izdanje ep prevela Marijana Janjić. Bhagavad Gita je ep s mnogo masovnih scena koje prikazuju ratovanje bojnim kolima, i opremljenim vojnicima sukobljenih strana, a govori o ljudskim nedoumicama pri donošenju odluka kada smo svjesni njihovih posljedica, ali i o nužnosti odlučivanja. Zbog svoje slojevitosti i razumijevanja čovjekove prirode koju nudi, ep je stoljećima inspiracija i zapadnjačkih i indijskih mislilaca. Staroindijski ep bio je izazov za crtača, a Zlamalik ga je zdušno prihvatio i ilustracijama od početka do kraja pratio intenzivan ritam pjevanja, koje prikazuje scene ratovanja, te unutrašnji monolog vojskovođe Arđune koji se nalazi pred odlučujućom bitkom.

Crtana priča Bhagavad Gita objavljena je 2018. godine na hrvatskom, a zatim i na engleskom, a Branimir Zlamalik tada je posjetio Hrvatsku i promovirao strip u Zagrebu i u Rijeci. U pripremama za promociju nedavno objavljene crtane priče „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ i novi posjet Branimira Zlamalika Hrvatskoj, iskoristili smo za razgovor s autorom.

*Kako je došlo do realizacije stripa po literarnom predlošku staroindijskog epa Bhagavad Gita? Tko ga je inicirao i kako ste se prihvatili tako zahtjevnog posla?

– Godine 2015. našao sam se na onoj životnoj raskrsnici na kojoj sam mogao birati put i nastaviti ‘po starom’ ili zaboraviti što sam do tada radio i početi se baviti nečim novim, nečim što sam oduvijek želio ali nikada nije bio pravi trenutak. Jednostavno sam prelomio i, završivši sve obveze prema klijentima, svima ‘dao otkaz’, te počeo crtati. Prvo nekoliko bojanki s meni dragim motivima nemogućih objekata i prostora, a kad sam ustanovio da je tržište bojanki prezasićeno, posrećilo se da mi je, nakon što sam od obitelji Đure Robotića dobio  prava za objavljivanje, te godine Hrvatsko-indijsko društvo prijateljstva povjerilo oblikovanje trećeg hrvatskog izdanja Bhagavad Gite.

Nižući stranice toga novog izdanja, prolazio sam kroz stihove Robotićevog prepjeva i… ostao fasciniran ritmom kojim su redovi stvarali kitice, a i sam sadržaj tih kitica skladno se amalgamirao s mojim pogledima na život.

Prihvativši besciljnost mojih bojanki, Bhagavad Gita bilo je ono pravo što je trebalo vizualizirati, tim više što taj staroindijski ep nije nikada u cijelosti ovjekovječen u formi stripa. Počeo sam istraživati kako bih dobio stvarnu sliku Gitinih poruka, pročitao engleski prijevod sa sanskrta koji je 1907. objavila Annie Besant, proletio kroz nekoliko od više stotina knjiga objašnjenja Gite raznih autora, i 2016. prihvatio sam – sebi postavljen izazov.

• Razrađujući piktogramski strip o šegrtu Hlapiću, pripremili ste likove u dječjim proporcijjama i odredili boje dječjih likova, dok su odrasli likovi crno-bijeli. Kako ste razrađivali likove za Bhagavad Gitu, koji ima dosta širokih planova i masovnih scena?

• Bhagavad Gita – sa svojih 18 pjevanja i 700 kitica – tek je sićušan dio Mahabharate i njenih 100 tisuća kitica, a likovi Gite samo su djelić panoptikuma onoga doba u kojem se odvijaju stvarni događaji opisani u Mahabharati. Ukratko, na polju Kurukšetra, koje zaista postoji, sučeljene su vojske klana Pandava, goodguys, i Kaurava, badguys, a sva događanja Samđaja prenosi slijepom kralju Dhrtaraštri. I tako, da bi sagledao situaciju, Arđuna, vođa Pandava, naredi Krišni, vozaču svojih bojnih kola, da ih proveze između dvije zaraćene strane. Vidjevši među Kauravama svoje rođake, učitelje i prijatelje (sve likovi koje je trebalo donekle prikazati), a svjestan toga da će mnogi od njih poginuti, Arđuna pada u depru i ne želi se boriti. No Krišna, bog zaštite, samilosti, nježnosti i ljubavi, u nastavku objašnjava Arđuni zašto se treba boriti, što je dužnost vođe i kakve, makar i teške odluke, vođa mora donositi.

Dakle,  sve te likove, kao i obje vojske, trebalo je koliko-toliko vjerno prikazati u piktogramskoj formi, a tu sam se poslužio oblikom kruna i kaciga što sam ih pronašao guglajući prizore, odjeću i oružja iz toga doba. Čak su mi i šahovske figure pri tome dobro došle. Jer i šah potječe s tog prostora i iz tih vremena.

*Iako ste fokusirani na ilustraciju, impresionirani ste prijevodom Đure Robotića i poetikom epa. Piktogramski strip nosi naslov „tisućljetna mudrost za cyber vremena“. Koje pouke našim cyber vremenima nosi staroindijski ep? Kakvo značenje za nas u Hrvatskoj ima Bhagavad Gita?

– Ako se Gita čita otvorenog uma, nije teško zaključiti koje pouke nosi našim cyber vremenima. No, teško ih je primijeniti bez prihvaćanja vlastitog nivoa nesposobnosti i istupanja iz zone vlastite udobnosti. Jer htjeli-ne htjeli, svi imamo određene dužnosti i obveze koje od nas traže teže ili lakše odluke. Samo, jesmo li ih svjesni? I da li itko od nas želi i može ‘biti promjena kakvu želimo u svijetu’? I da li itko od nas želi i može biti promjena kakvu želimo u Hrvatskoj? Svakako da može! I svakako da želi! Ali treba nešto i poduzeti.

*Pratite li suvremena izdanja Bhagavad Gite u svijetu? Koliko se staroindijski ep objavljuje i na kojim jezicima? Tko su njegovi današnji čitatelji?

– Završio sam Bhagavad Gitu i predstavio je u svibnju 2018. hrvatskoj publici u Rijeci i Zagrebu. Iako povremeno posegnem za tom mojom strip verzijom, jer Robotićev ritam inspirira kad je inspiracija potrebna, prestao sam pratiti što se s Gitom zbiva. Ona ima svoju publiku i uvijek će je imati, čemu svjedoči njenih 2000 izdanja na 70 jezika – od onog prvog iz 1907…

*Crtate piktogramske stripove u raznim varijacijama i objavljujete svoja viđenja slavnih glazbenih i književnih djela u malim, kolekcionarskim nakladama. Kako dolazite do publike? Tko su čitatelji vaših stripova?

– Moje crtane priče uglavnom su ‘crne’ i kao takve nisu baš za širu publiku. U njima nema super-heroja i čitalac se mora ubaciti u moj tok misli da bi shvatio poruku. A kako ih je većina na engleskom i francuskom, ograničene su na dio svijeta u kojem živim i šire se usmenom preporukom. Za neki dalekosežniji prodor nisam previše zainteresiran i moja publika shvaća, i očito cijeni, da prvenstveno crtam za svoju dušu.

* Stripove objavljujete u tiskanim izdanjima, no oni su vrlo komunikativni i u elektroničkom obliku. Kako se piktogramski strip snalazi u elektroničkim medijima? Ako je piktogramski strip izraz cyber doba, zašto ipak tisak?

– Nisam siguran koliko se piktogramski ili i ‘pravi’ strip snalaze u elektroničkim medijima. Jer, kako statistike pokazuju, sve više i više ljudi prati internetski sadržaj na ekranima svojih ‘pametnih’ telefona, a na njima je nemoguće vidjeti neku cjelinu kao što je čak i samo šlajfna stripa. Uz to, rijetko tko može zadržati koncentraciju na više od jedne table, jedne fotografije, o čemu najbolje svjedoči broj reakcija na facebooku. Možda je na drugim platformama drukčije, ali kako na njima nisam, ne mogu ni znati. Ako se strip ne gleda na ekranima kompjutora, onda je tiskano izdanje jedino rješenje. Jer knjiga, po meni, ima smisla samo kada je držim u ruci, kad mirišem tisak i kad okrećem stranice na papiru…

VIVA GRUPA, udruga za kulturu i očuvanje baštine, nastavlja svoju misiju poticanja na čitanje i pisanje poezije na čakavskim idiomima, posebice onom hvarskom. Stoga ovom prilikom

RASPISUJEMO NATJEČAJ

ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU NA TEMU VINA!

Članak 1.

Pravo sudjelovanja na Natječaju za najbolju pjesmu s temom o vinu kao jednom od simbola otoka Hvara, Brača; Korčule, Pelješca itd. imaju svi zainteresirani građani koji žive na spomenutim otocima, s njih potječu, odnosno zainteresirani građani na području Splitsko-dalmatinske i drugih županija koji poznaju čakavštinu i njome se služe u govornom i pisanom obliku.

Članak 2.

Za najbolja ostvarenja predviđene su dvije nagrade:

1. Nagrada ZLATNO ČA  za najbolju pjesmu na jednom od idioma čakavice na temu vina – u kategoriji SLOBODNOGA STIHA;

2. Nagrada ZLATNO ČA  za najbolju pjesmu na jednom od idioma hvarske čakavice na temu vina – u kategoriji STIHA U RIMI.

Također, sudionici u Natječaju koji dobiju dosta bodova a nisu osvojili ZLATNO ČA dobit će Priznanja za doprinos očuvanju i razvoju kulturne, umjetničke i gastro baštine, a pjesme će biti objavljene u zajedničkom zborniku čakavske poezije u izdanju VIVA GRUPE.

Članak 3.

Pjesme za Natječaj šalju se isključivo na e-mail adresu: viva.grupa1@gmail.com.

Rok za prijavu je do 31. kolovoza 2022.

Naputak: Pjesme se šalju potpisane lozinkom, a podaci o autoru (označeni šifrom) – ime, prezime, adresa stanovanja, godina rođenja, broj mobitela i e-adresa – odvojeno.

Članak 4.

Na natječaj se mogu prijaviti autori stariji od 15 godina, a svaki autor može poslati najviše dvije neobjavljene pjesme (pjesma se smatra neobjavljenom ako nije javno izvođena, objavljena u tiskanom obliku, na internetu i na društvenim mrežama). Svaku pjesmu treba potpisati zaporkom. Ukoliko se šalju dvije pjesme, potpisuju se istom zaporkom. Zaporka se sastoji od najmanje osam znakova, a ispod zaporke treba navesti godinu rođenja. Iznad ili ispod pjesama se ne navode osobni podaci.

Članak 5.

Prosudbeno stručno povjerenstvo u sastavu Marijan Grakalić, književnik, Sandra Pocrnić Mlakar, nakladnica Beletre, Marija Šimara, profesorica književnosti i pjesnikinja, izabrat će najbolje pjesme i dodijeliti nagrade.

Članak 6.

Slanjem pjesama na Natječaj autori ujedno pristaju na moguću objavu pjesama prema izboru prosudbenog povjerenstva. Smatramo da će sudjelovanje mladih autora na ovom Natječaju pridonijeti većoj ljubavi prema čakavskim govorima, otocima i tamošnjem načinu života.

Očekujemo stoga i veselimo se vašim pjesmama!

Predsjedništvo Udruge Viva Grupa

Nakon Festivala žanrova Dvotočka, održanog uz podršku zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu i u organizaciji nakladničke kuće Beletra, uz suradnju kolega nakladnika – Innamorata, Fragment i Naklada Cranium – ostali su vrlo važni naglasci o suvremenom načinu pisanja i tipičnim žanrovima što su ih formulirali Marko Fančović, Veljko Krulčić, Ljubica Uvodić Vranić, Božica Brkan, Stjepo Martinović i Kristian Novak u razgovorima s mladim i čitanim piscima ljubića, krimića, spekulativne fikcije i vrlo aktualnih priručnika…

Tekst: S. M.; Fotografije: Nikola Šolić

Žanrovi se vrednuju drugačije od kanonske književnosti. Brži su, reagiraju na aktualne događaje i donose nove ideje u javni prostor. Hrvatska ima dugu tradiciju pisanja žanrova u proteklim desetljećima i današnja produkcija ima čvrst temelj i u teoriji i u praksi. U kulturnim krugovima vlada predrasuda da je lako pisati ljubiće i krimiće, ali žanrovi imaju svoje zakonitosti koje treba slijediti i u zadanom okviru zadržati pozornost publike i dati nešto novo. Treba pisati, pisanje je biblioterapija jer pisanjem formuliramo misli koje često ne možemo nikome reći, a bavimo se njima u sebi. Pisanjem također formuliramo rješenja i dijelimo iskustva koja mogu nekome pomoći. Treba razvijati profesionalne urednike, ali i profesionalce u cijelom lancu koji prati knjigu, od lektora, grafičara i tiskara  do kritičara i novinara koji prate kulturu do prodavača u knjižarama. A u procesu nastanka knjige povjerenje između autora i urednika je presudno.

Ukratko, to su naglasci s festivala Dvotočka koje su formulirali Marko Fančović, Veljko Krulčić, Ljubica Uvodić Vranić, Božica Brkan, Stjepo Martinović i Kristian Novak u razgovorima s mladim i čitanim piscima ljubića, krimića, spekulativne fikcije i priručnika koji su predstavili svoje aktualne naslove.

Ljubav može cvasti i u Hrvatskoj, a u romanima Nataše Turkalj, koja piše o likovima iz naše sredine, cvate i posao. Svoj novi ljubavni roman “Moć žene” objavila je nedugo nakon prvijenca “Moja savršena nevolja”, a svoje junake vodi u erotske avanture, na putovanja, šopinge i u egzotične zemlje. Inna Moore, autorica erotičnih, modernih i povijesnih ljubavnih romana, predstavila je novitete “Neprikladno tvoj” i “Spašen” te svoju nakladničku kuću Innamorata, u kojoj objavljuje i romane drugih autorica. Inna Moore piše ljubavne romane i u tandemu s tajanstvenom Kiki Knox, koja dizajnira naslovnice. Multitalent je i karikaturist Petar Pismestrović, koji je nakon 50 godina bavljenja karikaturom objavio svoj prvijenac “Lukine žene”. U njegovu romanu glavni lik je žena, čije je nedoumice sazrijevanja uvjerljivo opisao.

Stjepo Martinović komentirao je naslov najromantičnijeg hrvatskog romana – što ga je Igor Mandić dodijelio njegovom romanu “Podne u Perastu”. Svi su romani podjednako romantični i erotični, rekao je Stjepo Martinović, koji je radio kao novinar, a u slobodno vrijeme svira gitaru i pjeva talijanske kancone. Božica Brkan iznijela je svoje iskustvo s ljubićima koji su objavljivani u šesteroznamenkastim nakladama, a pisala ih je pod pseudonimom BiancaBrandon. Božica Brkan predstavila je i svoj novi roman “Privremeno neuporabljivo”, koji je mogao biti i krimić i ljubić, ali, kako je rekla, namjerno ga je ostavila izvan žanrova. Izvan žanrova su i romani Lee Brezar, među kojima je najnoviji “Godina Štakora”, koji opisuje šest likova i njihove krize koje je zaoštrila epidemija. Lea Brezar najavila je da će sljedeći njezin roman biti ljubavni. Ljubica Uvodić Vranić u emotivnoj završnoj riječi snažno je podržala ljubavne romane i založila se za izražavanje lijepih osjećaja pisanjem i citirala riječi Renata Baretića: „Pišite, ljudi, pišite da ne zaboravite sami sebe.“

U terminu ljubića predstavljen je i zabavni seksi projekt  “Sve što ste oduvijek željeli znati o penisu” Davora Zdjelarevića, koji je rekao da knjižicu pisao inspiriran narodnim običajem ovih prostora  –  kurčenjem. Ilustriranu knjižicu prati penismetar, metar koji se može koristiti i u mraku! Panel o ljubavnim romanima moderirala je Sanja Tatalović.

Novi kriminalistički roman “Ubojstvo na Mrežnici” predstavila je Anđelka Kliment i njime podžanr cosy crime, u kojem je težište na detekciji, istrazi i razgovorima kojima se razjašnjava zločin u urednoj građanskoj sredini. Miro Morović predstavio je novitet “Voštani princ”, drugi roman nakon prvijenca “Djeca slijepoga kovača”. Miro Morović voli misterij, enigmu, otkrivanje zagonetke i romantiku klasičnih krimića, a svoje likove smješta u imaginarne američke gradove. Osobine njegovog pisanja su akcija, uvjerljiv osjećaj jeze i ironija njegovog junaka Andrewa Framea. Zoran Lisjak govorio je o svom romanu “Savršeni ustroj”, čija se radnja odvija u Londonu i Dubrovniku i veže suvremenicu s djelom Ruđera Boškovića. Budući da je kraj romana ostao otvoren, publika očekuje nastavak koji je Zoran Lisjak obećao. Veljko Krulčić, novinar i nakladnik, predstavio je djelo Milana Nikolića, koji je objavljivao šezdesetih godina i dostizao šesteroznamenkaste naklade, a njegovi romani objavljuju se i danas. Veljko Krulčić podsjetio je i na krimiće Pavla Pavličića i Gorana Tribusona sedamdesetih godina te na knjigu “Principi krimića” Igora Mandića objavljenu 1985., a zatim ponovo 2015. i jednako je aktualna i nakon trideset godina. Urednica Sandra Pocrnić Mlakar predstavila romane Jana Bolića – „Težinu stvarnosti“, prvi slučaj detektiva Johna Monroea i novitet “Štakori”, u kojem inspektor John Monroe dolazi u Rijeku i silazi u podzemlje lučkog grada, među makroe i dilere.

Završnu riječ održao je Kristian Novak,  koji je sa zanimanjem pratio predstavljanje žanrova i istaknuo da njega žanrovi često inspiriraju za njegove romane te da su, zbog inspiracije i novih ideja koje nose, žanrovi izuzetno važni za literarnu scenu. Panel o krimićima moderirala je Olga Vujović.

Za razliku od fikcije, u priručnicima se opisuje vlastito iskustvo, koje može biti stručno ili osobno, ali uvijek je namijenjeno publici kojoj može koristiti. Ljubica Uvodić-Vranić autorica je deset priručnika i emisije „Avantura promjene“ na Hrvatskom radiju, a na festivalu Dvotočka prisjetila se kako je nastao njezin prvi priručnik „Kako se dobro posvađati“ i najnoviji „Devet vježbi opuštanja“. Vedran Sorić predstavio je priručnik Prodajni mindset, koji je dio multimedijskog projekta s istoimenim podcastom i konferencijom, a prijem priručnika i iznenadio je i samog autora. Priručnik je interaktivni s QR kodovima vezanim uz web stranice koje se ažuriraju.

Knjiga Dalibora Talajića “Most ponad burne rijeke” više je ispovjedna proza nego priručnik, ali pokazalo se da je itekako korisna mnogim roditeljima koji imaju dijete s poremećajem autističnog spektra, koji je sve češći. Dalibor Talajić najavio je nastavak prve knjige, u kojem opisuje osnovnoškolsko iskustvo i inkluziju svog sina kojem treba pomoć, uz odrastanje svoje kćeri koja je vrlo samostalna. Predstavljanje “Mosta ponad burne rijeke” otvorilo je raspravu o asistentima u nastavi u koju se uključio Denis Vidović, podsjetivši kako društvo ne cijeni dovoljno rad asistenata koji su ključni za osamostaljenje učenika s posebnim potrebama.   

Lea Brezar objavljuje priručnike koji stanu u džep, a njezini su naslovi „Da, i?“ o prihvaćanju neugodnosti ili traumatičnog događaja i „Reci čega se bojiš i ostvari se“, o suočavanju sa strahovima koji ometaju željeni napredak ili uspjeh. Od priručnika, poezije i romana, stigla je do osnivanja srednje i osnovne škole Epoha, koju je otvorila u Podsusedu, u partnerstvu s Renatom Brekalo, a upisala je i online studij psihologije na britanskom Open University. U raspravi je  Lukrecija Vrnoga zamolila Ljubicu Uvodić Vranić da podsjeti na učinke i dobrobiti biblioterapije – terapije pisanjem, dok je Ljubica Uvodić-Vranić podsjetila Leu Brezar na njezin roman „Superjunakinje“, koji nije priručnik, ali u njemu opisuje iskustvo četiriju žena  koje su se našle u bolnici za duševne bolesti, što je dovelo raspravu do problema stigmatiziranja.

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar predstavila je priručnike autora koji nisu bili prisutni: psiholog Sandro Kraljević napisao je priručnik „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“, u kojem je opisao osam najčešćih suvremenih neuroza, kao što su agresija, depresija, ovisnost o društvenim mrežama… Priručnik je objavljen u godini epidemije (Godini Štakora) i cijele godine bio među najprodavanijima, jer je publika prepoznala rješenja koja je autor ponudio. Jan Bolić sudjelovao je na svoj način i u raspravi o priručnicima, budući da se njegova druga knjiga, ispovjedna proza „Život koji želiš živjeti“, pokazala vrlo korisnom u kriznoj godini.  

Razgovor o spekulativnoj fikciji započela je Jelena Hrvoj, vlasnica nakladničke kuće Cranium, autorica je 10 fantasy romana i psiholoških trilera. Jelena Hrvoj piše horore u koje ugrađuje narodne legende i mitove, znanstvena istraživanja i vlastita iskustvo. Za svoje likove ne crpi inspiraciju iz stvarnog života, smatra ih individualnima, a posebno su joj važni snažni ženski likovi. Marina Mađarević svoj je treći roman “Onaj koji otvara vrata” objavila u Nakladi Cranium, a inspirirao ga je stari spomenik na virovitičkom groblju u blizini njene ulice. Kao učiteljica u školi, Marina je objavila dva romana za djecu i mlade, a učenici ju potiču da se nastavi baviti dječjom književnošću.

Marko Fančović govorio je o stanju SF žanra na sceni. Hrvatske pisce žanrova smatra vrlo kvalitetnima i konkurentnima na stranom tržištu, a tome su razlog zanimljive ideje i stvaranje neobičnih priča iz običnih života. Važnost davanja potpora Ministarstva kulture za žanrove smatra vrlo bitnim za stanje na tržištu i stvaranje mjesta za žanrove spekulativne fikcije, ali politika za predstavljanje domaćih autora vani nije dobra. Istaknuo je važnost postojanja Društva za znanstvenu fantastiku “SFera” kao mjesta na kojem novi pisci mogu dobiti informacije, pratiti trendove i stvoriti zajednicu. Osim SferaKona, koji se održava u Zagrebu svakog proljeća od 1983. godine, svako veće mjesto u Hrvatskoj u posljednjih je nekoliko godina dobilo vlastito okupljanje ili konvenciju znanstvene fantastike. Završava  rečenicom: “Fantastika neće otići, budući da se bavimo budućnošću, budućnost je sigurno naša.”

 Na kraju panela urednica Sandra Pocrnić Mlakar zahvalila je Marku Fančeviću na imenu Dvotočka što ga je festivalu dala Milena Benini, prerano preminula književnica, prevoditeljica i urednica čija je ideja, prije pandemije, pokrenula organizaciju ovoga  festivala.