Objave

Objavljeno

CHUTNEY ILI DELICIJA S RUBA TANJURA

Ako volite putovati, kušati stranu kuhinju, zacijelo ste barem jednom naišli na chutney, aromatični, slatko-kiseli, ali i oštro-pikantni umak indijskoga podrijetla. Možda ćete u prvi trenutak pomisliti kako je riječ o džemu, zbog komadića voća ili povrća u njemu. No, da biste saznali što sve može biti chutney, delicija za „prste polizati“, ne morate putovati u Indiju, Pakistan ili Veliku Britaniju: otiđite samo do Hvara i potražite Hvarski chutney!

Jeste li se ikada našli u situaciji da se, ustiju punih začina, zapitate što je to, kakva je to delicija na rubu vašega tanjura koju su vam poslužili uz sir, divljač, uz lisnato tijesto, plodove mora ili pečenje…? Ta iznimna

delicija je chutney. I da, riječ je o umaku, naziv kojeg je usvojio cijeli svijet, premda mu je osnova u hindu i urdu jeziku u riječi caṭnī, cāṭnā, u značenju „po ukusu“, što neki izvori prevode i kao „za prste polizati“. Druga verzija podrijetla naziva za chutney kazuje da su Britanci prvotno nazvali umak, u hindu jeziku poznat pod nazivom Navratna Chatni (u prijevodu „gusti umak s devet začina“) riječju crush – zgusnut, jako začinjen. Indijska kulinarska tradicija inače kaže kako je to umak nastao sljubljivanjem svih sastojaka i začina u jedan spoj.

Chutney od jesenskoga voća sve je popularniji i izvan Indije i Pakistana

Europski put indijske delicije

Naziv i put toga uistinu poznatoga umaka doživio je sudbinu mnogih proizvoda i njima pripadajućih naziva što su ih vojske ili trgovci prenosili iz jednoga kraja svijeta na drugi. Prvotno se ovo jelo u Europi nazivalo  mangoed,  jer je jedan od glavnih sastojaka bio mango, no kako je Kruna postupno prihvaćala riječi iz autohtonih jezika imperija (što je u 17., posebice u 18. stoljeću bilo čak vrlo moderno!), anglizirana je riječ Chatni. Ukratko, danas cijenjeni umak, kao i brojni drugi začini, ima korijene u zemlji Brahame, Vishua i Shive. Ondje je davno prije dolaska Britanaca uobičajeno bilo kuhati ukusne umake od voća i povrća s octom i raznim začinima. Tako je chutney, gusti umak od povrća ili voća, spravljen sa začinima, rasprostranjen u cijelom anglosaksonskom svijetu, a zapravo je temeljen na slanim džemovima poteklim iz indijske kulinarske tradicije.

Chutney je u europsku gastronomsku tradiciju ušao u 17. stoljeću, u vrijeme Elizabete I, kada je osnovana engleska istočnoindijska tvrtka, koja je tijekom 17. stoljeća povezivala važna trgovačka mjesta pod britanskom vojnom i civilnom upravom u Suratu, Madrasu, Bombaju i Calcutti, odakle su vojnici u Britaniju donosili razne začine i najfinije proizvode.

Chutney je kao začin, odnosno dodatak uz jela, popularan posebice u anglosaksonskim krugovima

Chutney od Calcutte do Dalmacije

Danas chutney nije ništa više od slatko-kiselog umaka s kraja bogatog tanjura. Englezi, ali i Francuzi, nerazmjerno ga mnogo koriste uz sireve, mesa, odnosno pečenja, ribu, plodove mora, ali i kao dodatak predjelima. Talijani pak, kao velika gastronomska sila, nikada nisu baš prihvatili chutney, što tamošnji gastrozofi tumače postojanjem originalnih domaćih salsa, koje se koriste također „na rubu tanjura“, ali imaju autohtonu tradiciju (primjerice, salsa coi pomodori, umak od rajčica, ili salsa delle cipolle rosse, umak od slatkog luka, odnosno ljubičaste kapule, ujedno chutneyu najsličnijeg autohtonog europskog proizvoda). Doista, pojava ove gastro alkemije u Europi datira još iz antike. Primjerice, u rimsko se vrijeme med koristio za zaslađivanje mesa u Skandinaviji, a gorko-slatka jela svoje su prve gurmanske iskorake napravila u srednjem vijeku. Najpoznatiji talijanski začin – mostarda – definira se kao senf,  a najvjerojatnije potječe od latinskog  izraza mustum ardens (u značenju “gusto začinjeno“). Istina, u različitim verzijama talijanskih gorušica ima dosta mošta (reduciranoga mošta ili u Dalmaciji znanog varenika, op.a.) i začina poput senfa. Etimološka i povijesna poveznica, dakle, nije upitna.

Chutney od rajčica sve više se, zbog sličnosti spravljanja, dovodi u vezu s talijanskim salsama od rajčica ili s dalmatinskim šalšama od pomidora

Na Dalekom istoku i u Indiji sljubljivanje namirnica i začina čini samu bit kuhanja, dok se u Europi to postupno razvijalo kulinarskom globalizacijom, koja je, zahvaljujući unosnoj trgovini začinima, favorizirala i poguravala miješanje okusa sa svih strana svijeta, posebice nakon otkrića Južne Amerike (koja je, uostalom, otkrivena zbog navigacijske pogreške na putu prema „začinskome raju“, Indiji, kamo je prethodno Sulejman Veličanstveni bio zatvorio putovanja preko Egipta!).

Chutney od manga i papaye vrlo je česta delicija na Istoku

Što chutney sadržava – struktura i tekstura

Chutney u svojoj strukturi može biti tekuć, kre­mast ili po konzistenciji nalik na pire. Najčešći su mu sastoj­ci man­go, kokos, luk, rajčica, češnjak, senf, korijander, crvena paprika i metvica. Uz dodatak šećera, čilija, činčibre (ingwera) ili octa okus mu se pojačava. Među preporučenim začinima za chutney Indijci navode  đumbir, šafran, kumin, kurkumu, čili klinčić, češnjak, korijander, senf, cimet, kajenski papar, tamarind i mentu. Od voća najčešće koriste mango, kokos, jabuke, kruške, breskve, kao i rajčice, mrkve, ciklu, bundeve itd. – od povrća. U nekim se slučajevima tijekom pripreme začini nekoliko minuta tostiraju kako bi se ostali sastojci aromatizirali. Dodavanje šećera i octa obično daje slatkom i kiselom okusu onaj poseban, chutney okus.  No, postoje dvije vrste chutneya, slani i slatki; ponekad se priprema s podlogom jogurta, drugi put s octom, limunovim sokom ili šećerom. Okus mu uvijek ostaje sladak, kiselkast i dobrano začinjen. Chutney se može pripremiti i sirov, bez kuhanja sastojaka, ili ih se jednostavno marinira. Boja i tekstura također se mijenjaju ovisno o sastojcima. U Indiji se chutney posebno koristi kao dodatak za glavna jela na bazi mesa, ribe, povrća i riže.

Britanski i francuski kuhari vole koristiti češnjak pri spravljanju chutneya, no ti okusi nisu omiljeni u Italiji, pa ni drugdje na Mediteranu

Mango chutney ili majka svih chutneya

Najpoznatiji chutney svakako je  – mango chutney, a tisuće drugih varijacija ovise o znatiželji i želji za eksperimentiranjem onih koji kuhaju i zato što se svaki chutney prema indijskom receptu može prilagoditi ukusu miješanjem voća i povrća različitih vrsta, ali prije svega upotrebom i balansiranjem začina za obogaćivanje okusa.  Ipak, kultni mango chutney ima nekoliko klasičnih podvrsta:

  1. Avakkai mangai  (klasični mango chutney), sadrži krupno nasjeckani mango,  đumbir , kokos, čili papriku, peršin. Katkad se dodaje češnjak, cimet, grožđice i datulje. 
  2. Chunda (slatki mango chutney), obično se mango kuha u posudi s đumbirom, zajedno sa šećerom, solju, crvenim paprom, garam masalom (smjesom pikantnih začina), sokom od limete.
  3. Mangga thuvial (zeleni mango chutney) proizvodi se od nasjeckanog manga, luka, tostiranog čilija, kokosa, currya i korijandera, sjemenki gorušice i prženog slanutka (ili sušenog žutog graška).
  4. Chanti khasa je vrlo začinjen chutney s kremom od manga. Ne melje se.
  5. Major Grey s chutney engleski je moderni proizvod nastao kolonizacijom Britanaca u 19. stoljeću, a sadrži mango, grožđice, luk, tamarind, ocat i limunov sok.
Chutney s mangom pravi je klasik među tim delicijama


Chutney može biti vlažan ili suh, grubih ili finih tekstura. Indijska riječ za taj umak  neselektivno se odnosi na svježe i marinirane pripravke, često zaslađene konzervansima. Nekoliko indijskih jezika tu riječ koristi samo za svježe pripravke, posebice one kakvi se proizvode u Indiji, Pakistanu i Sri Lanki, a među  kojima su najpoznatiji:

  1. Ondaga chatni od svježeg kokosova oraha, češnjaka, čilija, đumbira, slanutka, sa sjemenakama crnog senfa, ural dala (bijele leće), listova currya, soli, ulja i asafetida (perzijski anis).
  2. Pudina ki chatni (od korijandera i metvice): sjeckanom lišću korijandera i metvice, zelenom čiliju, đumbiru i češnjaku dodaje se sol, crvena paprika, garam masala , limunov sok, jogurt i šećer.
  3. Chutney od mrkve, krastavca, kokosa, jesenskoga voća – uobičajeno se spravljaju u Istočnoj Aziji. Međutim, chutney od patlidžana (ljubičastog), koji se peče, a potom mu se samljevenom dodaje sol, limunov sok, luk, nasjeckani čili i naribani kokos, zapravo je umak koji se smatra pretečom balkanskoga ajvara (premda naziv ajvar dijeli etimologiju s kavijarom, op. a., o čemu ćemo drugom zgodom!).
  4. Vrlo često spravlja se i chutney od metvice i jogurta, chutney od krumpira, kruške i luka, s dosta vrsta pikantnih začina.
  5. Jedan od najčešćih jest chutney od rajčice, hussaini tamatar qoot, koji se spravlja od sjeckane rajčice, zelenog čilija, ribanog đumbira, sjemenki crne gorušice i korijandera. Kuha se u tavi, s ghee maslacem i smeđim šećerom. Po želji se može dodati prah perzijskog anisa (asafetida), list currya, zdrobljeni češnjak, mljevenu kurkumu ili mljevenu crvenu paprika. Chutney od cherry rajčica, odnosno chutney waker, vrlo je popularan među europskim kuharima, a spravlja se tako da se cherry rajčice, raspolovljene, kuhaju sa solju, crnim paprom i origanom u tavi. Dodaje se ekstra djevičansko maslinovo ulje i krčka se na 180 stupnjeva. Kuhanje je gotovo kad se izreduciraju oko tri četvrtine tekućine iz rajčica. Chutney waker često nadopunjuje jela od riba.
  6. Susam chutney , tamarind chutney (tamarind, čili, đumbir, sol, šećer i lišće korijandera, s datuljama, sjemenkama komorača…), zatim tandoori chutney  i chutney od svježeg kokosa omiljeni su umaci u Indiji, Pakistanu, Americi, Južnoafričkoj Republici, zapravo svugdje gdje žive indijske zajednice.
    Chutney od manga ultimativni je recept i podloga za sve varijante chutneya

    U novije vrijeme chutney je s pravom ušao u kuhinje sjajnih kuhara koji ga predlažu uglavnom u vlastitoj verziji čineći ga tako novim kulinarskim trendom. Nedvojbeno je da se chuntey može pripremiti s bilo kojom vrstom voća ili povrća, poput talijanske mostarde: na osnovni recept  nadograđuju se brojne varijante, s jednim jedinstvenim pravilom  –  poštivanje ravnoteže okusa. Često se čak dogodi da pod rukom vještih kuhara surogat chutneya postane uravnoteženije teksture od originalnog recepta. 

    Prednost, nimalo zanemarujuća, ovih umaka jest da, poput džemova, chutney ima kao početnu točku jedinstveni recept koji se može beskrajno koristiti, a to je: kilogram voća ili povrća, izrezan na sitne komade, kojem dodamo čašu octa, 200 g šećera, žličicu soli, začine. Kuhati, pirjati 2 do 3 sata, dok tekućina u potpunosti ne nestane (reducira se). Priprema chutneya kod kuće, gledano na ovaj način, vrlo je jednostavna. Ustvari, jedini recept koji je dobro znati jest tzv. klasična verzija mango chutneya, kuhana kao da je džem. 

    Dakle, chutney s mangom!

    POTREBNO JE:

    • 500 g manga (4 zrela komada)
    • 100 g šećera
    • 1 svježa crvena paprika srednje veličine
    • 1 češanj češnjaka
    • 1 limun ili 2 limete
    • 1 žlica jabučnoga octa
    • 1 prstohvat soli

    Dodati i sljedeće začine, ali po ukusu, i to nikada više od 20 grama pojedinačnoga začina: 

    • svježi naribani đumbir
    • kurkuma
    • kim
    • grožđice
    • kardamom
    • sjemenke gorušice
    • sjeckani korijandar

    POSTUPAK:  Oguljeni i narezani mango stavite u veliku tavu, dodajte nekoliko kriški limuna ili limete, crvenu papriku izrezanu na kriške i ocat. Kuha se na umjerenoj vatri desetak minuta. Doda se šećer i sol te nastavi kuhati na laganoj vatri još 30 minuta, dok smjesa ne postane homogeno gusta. S vremena na vrijeme doda se malo mlake vode. Na kraju se dodaju svi začini, dobro promiješa smjesa, ostavi se hladiti. Poslužuje se u malim zdjelicama.

    Hvarski chutney Marije Tudor Šore delicija je koja znači novost na hrvatskoj gastro sceni

    Kako je nastao Hvarski  chutney  

    To bi za početak svake potražnje za egzotičnim okusima bilo dovoljno – naučiti spravljati osnovni recept. No, to ne znači i da smo ušli u tajnu chutneya. Pametan spoj slatkoga i slanoga, što chutney ustvari jest, pojačava okus tanjura, diskretno, bez ikakvoga prevladavanja okusa hrane. Kušati u malim količinama bijelo meso, divlju rižu ili čak lisnato tijesto, uz ovaj pripravak to biva gozba za nepce. „Chutney ima neograničene mogućnosti serviranja i kombiniranja s drugim jelima. Tako naš Hvarski chutney s varenikom predlažem servirati uz pikantni sir, kao namaz na kruhu, uz biftek, te kao osnova za brudet itd.“ – reći će Marija Tudor-Šore, žena koja je osmislila prvi domaći chutney, nazvavši ga „Hvarski chutney“. Dobro je poznato da harmonija jela ovisi o ravnoteži okusa, koja se često rimuje sa suptilnim smjesama. Ova mala smjesa krasi rafinirana jela poput predjela od foie grasa, jela od bijelog pudinga ili gratinirane Jakobove kapice. Ali i vrlo jednostavni pripravci poput bijelog mesa, wok povrća ili kriške šunke, nadopunjeni chunteyem s ruba tanjura, također ostavljaju bez daha.

    Hvarski chutney, za prste polizat, rađen od autohtone vrste ljubičaste slatke kapule

    Povijest chunteya u Hrvatskoj, kao i na Istočnom Balkanu, obilježena je poviješću ajvara, dalekog kulinarskog chutneyova rođaka. Međutim, u novije se vrijeme, upravo zahvaljujući Mariji Tudor Šore, može govoriti i o hrvatskom chutneyu,  koja je Hvarskim chutneyem  domaću gastronomsku scenu nedvojbeno podigla na višu razinu. „Chutney ili ti ga gusti umak spremam otkada sam počela kuhati. Mislila sam tada da spremam toć ili šug. Voljela sam dodavati nešto čega ne bi bilo u temeljnome receptu, eksperimentirajući s okusima – slano, slatko, ljuto, kiselo, u različim omjerima i s različitim namirnicama i začinima“, opisuje ta Hvaranka i/ili Splićanka, podrijetlom iz Maloga Grablja, pitoresknoga sela na putu iz Staroga Grada do Hvara, u kojem je omiljena začinska namirnica odavno – sušena pomidora (sušena rajčica), a svečarsko ili gospodsko jelo pašticoda (pašticada), način spravljanja koje je Mariji „otvorio oči“, jer upravo u umaku za pašticadu prepoznala je bitne podudarnosti sa chutneyem. Oduvijek je, kaže, uživala pripremajući novitade u kuhinji. Nedvojbeno i sama finoga nepca i izbalansiranoga osjećaja za okuse, uočavala je novitete i u gastro svijetu, pa je tako shvatila da je toć ili šug ustvari chutney. „Počela sam“, navodi, „ istraživati odakle potječe taj naziv. Englezi su iz vremena kolonizacije ponijeli razne umake iz Indije. Brojni su recepti s raznim namirnicama za chutney, a ja sam napravila nekoliko vrsta chutneya, onako za svoj gušt, od naših autohtonih sastojaka.“

    U spektru otočnih proizvoda posebno važno mjesto zauzimaju i džemovi Marije Tudor Šore, za koje je dobila brojne visoke nagrade

    Nije nepoznato da Hvar obiluje aromatičnim i začinskim biljem, ali i namirnicama koje ondje imaju posebnu aromu i dnk-a, zahvaljujući mikroklimi, suncu, načinu uzgoja bez pesticida, tlu i, ne smije se to zanemariti, požrtvovnosti lokalnoga stanovništa u očuvanju domicilnih vrsta voća i povrća, posebice u novije vrijeme. Stoga Marija Tudor i koristi isključivo namirnice od lokalnih uzgajivača, pa tako i za svoj chutney. „Ono što ne bih dala na stol mojim ukućanima, ne želim dati ni svojim kupcima“, ističe kao svoju maksimu, koja se pokazala prihvatljivom i brojnim turistima, posebice Talijanima i Slovencima, koji su Marijin ili Hvarski chutney, kako vam drago, otkrili kao deliciju visoke gastro razine i kulinarske umješnosti. Hvarskoj gastro inovatorici najveći je  kompliment to što su njen chutney prepoznali Talijani, koji uz svoje salse nikada nisu previše mirisali engleski chutney. Pošteni pak gastro šovinisti Francuzi također ističu sklonost prema Hvarskome chutneyu, pritom više naglašavajući podneblje, terroir (mikro uvjete), antiku. Ali, od Francuza se drugo ni ne očekuje…

    Ekstra djevičansko maslinovo ulje iz OPG-a obitelji Tudor Šore niže nagrade i gotovo redovito pobire zlatne medalje na svim važnijim natjecanjima

    Otočne delicije Marije Tudor Šore

    Svaka prava success story, pa tako i ona Marije Tudor, započinje kako se ona  rano zainteresirala za kuhanje, uz vrsne kuharice nonu i majku, a poseban izazov  bila su joj složenija jela poput pašticade, koja se radila za fešte i obiteljska okupljanja, i slastice. Devedesetih godina prošloga stoljeća sa sestrom je u Splitu izrađivala slastice (kolače) za posebne prilike. Preselivši se na Hvar, premda se obitelj bavila turizmom, nije se ostavila pripremanja delicija (sve što skuha je delicija). Započela je raditi marmelade i likere, maslinovo ulje, proizvode od lavande, a svake je godine asortiman širila zahvaljujući inspiraciji koju je našla upravo na otoku svojih roditelja.

     „Sve svoje proizvode radim u malim serijama“, objašnjava svoju poslovnu logiku, „jer ne koristim nikakve konzervanse, a pasterizaciju radim onako kako su to prije radile moja nona i moja mama. To je prava manufaktura, svaki član obitelji ima svoj dio u tom poslu.“ Suprug i majka sudjeluju u pripremi, ali sam postupak spremanja je isključivo njezin dio. „To“, kaže, „ ne prepuštam  nikome“. Možda samo da koji put promiješaju da ne zagori, mora biti sigurna da je okus baš onakav kakav voli. Tek na kraju zamoli  kćer da kuša i kaže je li sve kako treba biti. „Ona je moj najbolji kušač i kritičar“, kaže Marija. Kao Agatha Cristi! Kojoj je kćerka davala konačnu ocjenu može li roman u tisak. Kako literarno… samo što Marijina kćerka ne pogađa tko je ubojica, nego koji je okus ubojit!


    Marija Tudor, hvarska gastro inovatorica, obožava svoje tri vrste chutneya, koji   nose zajednički naziv Hvarski chutney: Hvarski chutney s varenikom, Hvarski chutney sa sušenim rajčicama i Hvarski chutney a la  pašticada...

    U okviru svog OPG-a, Marija i obitelj drže kušaonicu svojih  proizvoda i tzv. prodaju na kućnom pragu. No, osim što prodaje svoje delicije, lokalcima i turistima najviše srpljivo objašnjava filozofiju korištenja chutneya, način kako se radi, kako se i uz koja jela poslužuje, pa je spontano od njene kušaonice nastala mala gastro agora, gdje se razgovara i o zapostavljenoj kulturi kuhanja šolše od pomidorih (koja se kuha satima dok se ne izreducira skoro 80 posto tekućine iz rajčice), ili šolše od jutike (umaka od ljutike, koji se posluživao uz divljač i crvena mesa, čak i uz brujet od ugora) i mnogim drugim šolšama koje su na otoku u tihoj gastro zavjetrini, ali nezaobilazne na kantunu ol pijata. Ustvari su to sve, reći će Marija Tudor – chutney, ali na domaći način. Možda je stvar samo u terminologiji, no za njen chutney od ljubičaste kapule Hvarani će reći da je to tek  „džem ili marmelada od luka-kapule“. Jer, ako Francuzi i Talijani ne žele usvojiti riječ chutney, zašto bi Hvarani, jer „ca su oni gori“…

    Chutney a la Marija Tudor Šore

    Zahvaljujući svojoj prirodi inovatora i ljubitelja delicija, Marija neštedimice dijeli svoja znanja o namirnicama, načinu spravljanja, ali i svoje recepte, sa svim detaljima i samo njenim „malim tajnama“. Pritom će vam sugerirati i zamjenske začine ili dodatke, ako niste u prilici nabaviti originalne. Tako je i nama ustupila recept za svoj najpoznatiji proizvod – Hvarski chutney s varenikom!

      Postupak pripreme Hvarskoga chutneya od ljubičaste kapule

        Pa evo, Marijin  chutney:

        POTREBNO JE:

        • 1 kg očišćene ljubičaste (slatke ) kapule
        • 2 dl maslinovog ulja
        • 100 g šećera
        • 1 dl varenika ( ili 2 dcl crnog vina npr. plavac mali)
        • 1 dl kvasine od crnog vina
        • sol
        • papar

        Od ove količine dobijete cca 750 gr gotovoga chutneya.

        POSTUPAK:

        1. Kapulu narezati na tanke ploške. U široj tavi dinstati kapulu i ulje, oko 20 minuta, na srednje jakoj vatri, uz šesto miješanje, dok se tekućina koju ispusti kapula skoro potpuno ne reducira (ispari).

        2. Dodati šećer i nastaviti dinstati na jačoj vatri dok se šećer ne sjedini s kapulom, odnosno karamelizira. Paziti da ne zagori.

        3. Posoliti i popapriti.

        4. U smjesu uliti varenik. Ako ga ne možete nabaviti, poslužit će i dobro domaće crno vino.

        5. Kada se veći dio reducira ( ispari),  dodati kvasinu (ocat). Dinstati na jakoj vatru, uz miješanje, da se tekućina što prije reducira, i dok se ne pojavi samo ulje na dnu posude. Dotjerati okus po svome.

        6. Chutney se može jesti čim se ohladi, ali još je bolji kada se prožmu svi okusi, nakon dan, dva.

        Marijin savjet:  Umak malo više posoliti i popapriti jer chutney je jelo bogatog okusa, kiselo-slatko-paprenog. Ukratko, eksplozija okusa!


        Varenik je tradicijski proizvod od ugušćenog soka od crnog grožđa. U starim vremenima koristio se kao dodatak jelima i kolačima, a i da bi se u zimskim mjesecima njime „ pokripilo dicu“. U osnovi mu je prvotna namjena bila  pojačanje gradacije vina pri pripravi prošeka. U kuhinji se oduvijek koristio kao zaslađivač i začin, posebice u doba kada  šećer nije bio toliko dostupan, pa je varenik bio neizostavan pripravak u svakom domaćinstvu.

        Međutim, nije to jedina delicija iz gastro ponude ili kužine, kakogod, Marije Tudor. Gurmani, gulozuni ili bonkulovići prepoznali su i njen chutney sa sušenim rajčicama, koji je još pikantniji i začinjen posebnom kombinacijom hvarskih začinskih trava. Za svoj chutney a la pašticada voli pak reći da u njemu ima svega kao i u pašticadi – osim mesa. Izvrstan je i za spravljanje u narodu poznate  lažne pašticade, vrlo popularnog jela u Dalmaciji: izdinstaju se odresci mesa na malo masnoće i vina, preliju Marijinim chuntneyem a la pašticada, dodaju se njoki – i eto pašticade za prste polizat.

          Ali, bogatstvo okusa u Marijinoj kuhinji tu ne staje. U njenoj hvarskoj kušaonici, neovisno jeste li punik namjernik, lijeni turist, pjesnik ili samo gulozun,  uživat ćete podjednako u sirupima od mente, bazge, mirte, lavande, lista masline i limuna (Zlatna medalja na Intrada 2020. i Zlatna medalja na Noćnjaku 2020.); džemu od mirte ( Srebrena medalja na 10. Festivalu pekmeza, džemova i marmelada u Dubrovniku 2016.); čaju od sušenog lista masline iz eko uzgoja ( srebrena medalja na Noćnjaku 2020.); ekstra djevičanskom maslinovom ulju;  začinima od hvarskih trava (origano, ružmarin, majčina dušica); kaparima ili motaru u kvasini; paprenjacima od rogača bez glutena; c(h)arobnom namazu od rogača; džemu od suhih smokava i ljute naranče, te brojnim drugim otočnim proizvodima, pa i onima, poput rijetke i slavljene škalonje, odnosno ljutike.

          Ovako nekako izgleda stol obogaćen samo nekim od otočnih proizvoda Marije Tudor Šore

          Paa, ima li stoga razloga potegnuti do Velike Britanije ili, nedajbože, Indije? A i corona je… Dovoljno je utipkati u neku tražilicu Marija Tudor Šore i osvijestit ćete sve što jedna prava otočanka na jednom od najljepših otoka svijeta, onom prevladavajućih ljubičastih boja od lavande, esencijalnih mirisa aromatičnih biljaka i jedinstvenih začina, može skuhati za vas… Kakva Indija!

          Tekst: Nera Karolina Barbarić;  Fotografije: privatni arhiv Marije Tudor Šore, web izvori, arhiv magazina Svijet

          Objavljeno

          U TRENDU I ZA STOLOM

          Unatoč pandemiji, moderni restorani danas su ono što su nekad bila kazališta: mjesta spektakla na kojima izlazak na večeru postaje pravi javni događaj. Kuhari su, najprije u Francuskoj, potom u SAD-u, pa u Italiji, a zatim i drugdje, postali prave zvijezde: pojavljuju se na televiziji, pišu knjige, potpisuju proizvode…  Štoviše, od pravog chefa doguralo se već do master chef gastro stručnjaka, zahvaljujući kojima se utječe na svijet spektakla, medija, kinematografije i vipovaca općenito…

          Finger food je trend koji se objedinio dizajn jela, minimalizam i dopustio si utjecaje brojnih svjetskih kuhinja. Novi bogataši, koji su uglavnom i strastveni partijaneri, odaju mu posebnu počast jer ne zahtijeva posebnu kulturu jedenja ni poznavanje bontona. Zato mu je i naziv očit – jelo se koristi prstima...

          Očita je, eto, činjenica da nam se i u kuhinje – uvukla moda.  Filozofija kuhanja, trendovi i posebno dizajnirana hrana na tanjurima već neko vrijeme obilježava prehranu. Hrana je to u prvom redu za oči, a tek potom za tijelo. Uz to, postala je nerazdvojnim dijelom zabave; izjednačila se s modom, dizajnom, filmom i kazalištem. Sve su to područja u kojima pravci nerijetko izrastaju u pokret: minimalizam, postmodernizam, retro, etno…

          Na te pojave ni hrana nije ostala imuna, pa pod diktatom mode danas imamo nouvelle couisine, tribe cooking, fusion, finger food, a sve su to struje koje su se dogodile u određenom vremenu i tako označile razdoblje, epohu, trenutačni ukus. Da je moda hranu više nego ikad povukla za sobom, pokazuje i činjenica da se u jezik kuhinje ravnopravno uvlače modni izrazi poput: vintage, fusion itd… Baš kao i sve što je skovalo stil, i kuhinja se iskazuje modom, a pritom su najvažniji sastojci – kuhari i lokali.

          Tradicionalne kuhinje, premda su sadržajno možda ostale u granicama uobičajenoga kuhinja, ali i u tom dijelu gastronomije osjeti se utjecaj fuzije. Katkad je to način ili serviranje jela, dizajn posuđa ili kombinacija jela kako to prije nije bilo uobičajeno.

          FUSION NIJE CONFUSION: U mikser danas možete staviti svašta a da vas zbog toga nitko ne propituje: možete slobodno pomiješati stare bakine recepte s gastronomskim suvenirima koje već mjesecima držite po strani i sa začinima koje ste kupili u trgovini u prizemlju vaše zgrade. Izmiješate li sve, dobit ćete izvrsnu fusion  sintezu, jednu od novijih tendencija  trendovske kuhinje. Gastronomski je to pokret koji ima samo jedno pravilo: potpunu odsutnost svakog pravila. Barem naizgled. Međutim, odatle izvire maksimalna sloboda u korištenju sastojaka i tehnika kuhanja. No borders, no limits – tako se u Kaliforniji rodila, u psihodeličnim sedamdesetim godinama, open kitchen. Oni koji vole mix apeal odijevaju se vintage, obožavaju umjetničke predmete, slušaju fusion glazbu i ne mogu a da ne jedu world food, prvu kreaciju rođenu iz aktualne globalizacije. Nakon McDonaldsa i Coca-Cole, naravno. Ali ima tu i još nešto više.

          Da se ne bi pokorio nacionalnoj gastronomskoj tradiciji ili regulama nekog poznatog chefa, taj pristup hrani postaje bizaran u predlaganju smionog spajanja i neočekivanih okusa. S jednim motivom: u svakom tanjuru spojiti kuhinje svijeta i kreirati jednu novu transnacionalnu kuhinju. Tako se, primjerice, rodila tjestenina s pesto umakom i maslacem i ukusom puževa – recept što se u prestižnom pariškom restoranu Spoon food and wine smatra vrhunskim specijalitetom. Ili pak špageti s raguom od krokodila i noja, koji se  poslužuju u restoranu Claude’s u Sydneyju. A ne treba zaobići ni pizzu sa začinima iz Mongolije, kao ni sladoled s đumbirom, koji možete naručiti u restoranu Roy’s u New Yorku. I tko zna gdje još… Gastrozofi, filozofi gastronomije, na stanovit način pokušavaju razarati tradicionalnu kuhinju,  poslužujući, primjerice, slatku maneštru i slani sladoled. Istodobno, naravno, zanemaruju činjenicu da je tradicionalna, nacionalna ili etno kuhinja jednako tako sve zastupljenija.

          Nouvelle cuisine je, dvojbe nema, krajnje pomodan trend. Stvoren samo za oko. Ne može se reći da ima silan broj pristalica, ali oni koji to jesu izmotavaju se da su ljubitelji „kreativne kuhinje“.

          Premda, vodite računa da će vam za pripremanje takve hrane trebati solidna tehnička priprema, jer fusion nije confusion. Odnosno, nije dovoljno pomiješati čudne sastojke da biste postali fusionist. Prije svega, dobro treba poznavati prehrambene namirnice i začine koji se koriste diljem svijeta te treba znati i kako uskladiti različite sastojke. Za to će vam trebati senzibilnosti, kulturalne i nepčane, pravog chefa. Osim poznavanja recepture, važna je i “ambalaža”, tj. posuđe u kojem ćete hranu poslužiti, ali i način na koji je jelo u tom posuđu složeno – da ne kažemo dizajnirano. Jer gastrofilozofija fusiona ima moto: ne jede se samo ustima, već i očima!

           Rew food, kažu zlobnici, nastao je u Americi među snobovima koji ne znaju kuhati, ali imaju nešto smisla za lijepo.

            OPSJEDNUTI SIROVIM:  New vawe na stolu slavi novu zajednicu crnog vina i ribe, narušavajući tako stari ukus prema kojem se uz ribu služilo bijelo vino. Sirova riba – tuna, sabljarka, brancin, orada – danas je među najtraženijom namirnicom u jelovnicima, a poslužuje se s rižom (sushi) ili dobro usitnjena u homogenoj smjesi (sushimi). To su nanosi novog vjetra koji puše iz Japana i na Zapadu pobire velik uspjeh. No, takva se moda može vrlo dobro uklopiti u staru mediteransku tradiciju s plodovima mora – prstacima, dagnjama, vlasuljama, što se posljednjih godina i zbiva po restoranima na Jadranskoj obali.  Sirova je hrana zarazila i trgovce, čak do te mjere da na ambalaži možete pročitati je li nešto sushi ili nije. Ta je moda dodirnula čak i povrće.

           Slavni fusion pravac uistinu je trend, odnosno mješavina svega i svačega, pripravaka, načina kuhanja, minimalizma, tradicije…

          Za raw cuisineom, primjerice, poludjela je cijela Amerika. Riječ je zapravo o sushiju od povrća uzgojenog u vazama, cvjetače ili šparoga, posluženih bez ijedne sekunde kuhanja, a izmiksano povrće danas je omiljeni ručak vegetarijanaca fundamentalista. U Europi je pak bio prehrana ono što je raw couisine u Americi. Riječ je tu o, kako već svi dobro znamo, prirodno uzgojenim proizvodima koji nisu podvrgavani nikakvim kemijskim tretmanima. Bio meso, bio kruh, pa voće i povrće, med, bio marmelade – mnogima su obrana od zatrovanog okoliša, dioksina i ludih krava. Artizam siromaštva i pauperizam izrazi su za pokrete koji su ostavili traga i u umjetnosti. Proizvodi i hrana što su se nekada smatrali siromašnima danas su najtraženiji, kao da je hvatanje za prošlost oblik sigurnosti u odnosu na sve rizike današnjice. Mnoga takva jela dobivena su od svinjetine, poput, primjerice, slanine, koja je desetljećima zanemarivana, izolirana u svom kutu, da bi se kao glavni akter vratila na naše stolove i u restorane.

          Slanina, nekad hrana težaka, danas je nezaobilazni sastojak vrhunskih jela, baš kao i šunka i pršut, kao, uostalom, i autohtoni sirevi poput onih iz Romagne, koji su uvršteni kao sastojci u poznate sireve roquefort, brie i camambert, u novije vrijeme apsolutnim favoritima među sirevima.  

          Njemačka kuhinja, koja inače nije među slavnijim kuhinjama, prihvatila je „partijanerski način“ pripremanja jela. Mnogi kažu da su za to zaslužni stranci koji su u Njemačku donijeli cijelo bogatstvo trendova i načina kuhanja…

          MINIMALIZAM I FINGER FOOD: Hrana danas nema samo nutricionističku vrijednost, već pronalazi nova i neobična značenja. Nadražiti osjetila samo pogledom na hranu čini se posljednjim modnim hitom, dok je odabiranje jela – jer nas apetit zaustavlja pred točno određenim tanjurom –  apsolutno out. Nekada se govorilo o estetici stola, o posluzi, o ukrasima. Danas se radije govori o ljepoti tanjura. Jer, naravno, i oči trebaju zadovoljiti svoj dio, ali kad stignemo do zen paradoksa, do sipice u sredini bijelog tanjura, čini se da tu pretjerivanje vodi u baroknost. Rizik je u tome  što se sve svede na lijep izgled, a zanemari se prava vrijednost hrane. No, bez obzira na to, diljem svijeta zatičemo chefove koji su se upravo pomamili za modom. Jedan od njih je i Francesco Bracali, jedan od najpoznatijih europskih kuhara, inovativan i kreativan, koji tvrdi  da je prezentacija hrane isto toliko važna kao i njen okus. Brižljivo pazi na “krajolik” stola, s obzirom na svako pojedino jelo odabire prikladne tanjure, mijenja čašu ako se klijent za vrijeme ručka odluči promijeniti mineralnu vodu; u svoja minimalistička i brižljivo spravljena jela ugrađuje svoje kreacije koncipirane poput slika – koje često one ovise o boji, obliku i popratnom priboru oko kojih ovaj pomodni chef stvara svoja jela.

          U priči o trendovskoj hrani nikako ne smijemo zaobići ni gastro hit koji Amerikanci zovu finger food. I sam naziv slikovito govori o čemu je tu riječ: o hrani koja se jede prstima. A možete je poslužiti i u mini posudama ili egzotičnim žličicama. To svakako ide uz diktat mode koji će vam pomoći da održite liniju i ne dobijete suvišne kilograme. Možda je jednostavnije reći – da je posrijedi hrana koja je dušu dala upravo za pomodne partijanere. Samo, pitanje je hoće li sljedećih mjeseci moći partijati i pomodno oblizivati prste…

          Tekst: Tihe Zaninović, Foto: Arhiv magazina Svijet

          Objavljeno

          PEČUH – GRAD KOJI MIRIŠE NA PAPRIKU

          Pečuh, multikulturalni grad smješten na obronku planine Mecsek, pravi je ponos susjedne nam države. Peti je grad po veličini u Mađarskoj, sveučilišno središte, a gotovo na svakom koraku može se osjetiti raskoš kulture stare gotovo 2000 godina…

          Središnja panorama Pečuha

          Mnogi će se još sjetiti kako smo posjećivali smo mađarske gradove uz našu granicu u potrazi za jeftinim, ali ukusnim suhomesnatim delicijama i sirevima. Međutim, nakon munjevite pojave bezbrojnih golemih trgovačkih centara u Hrvatskoj, izleti u susjednu državu postali su sve privlačniji turistima u potrazi za novim kulturnim otkrićima.


          Željeznički kolodvor u Pečuhu

          U Pečuh je najbolje otići vlakom. Neobavezno čavrljanje i izmjenjivanje “turističkih iskustava” učinit će putovanje uzbudljivijim i “kraćim”. Već nakon nekoliko minuta boravka na tamošnjem željezničkom kolodvoru shvatite da se doista nalazite u gradu koji privlači putnike namjernike željne istraživanja bogate povijesti i tradicije. Gužvanje na peronu i nerazgovjetni žamor brojnih turista izmjenjuju se s ugodnim ženskim glasom s razglasa koji obavještava o dolascima i odlascima vlakova u, te iz brojnih europskih metropola. Sve je i radnim danom užurbano – kao u pravoj zapadnoeuropskoj turističkoj meki. Među ljudima koji nas okružuju najmanje je domaćih, a oni rijetki brzo se izgube u multinacionalnoj paleti turista – među Kinezima, Japancima, Nijemcima, Česima, Poljacima, ali i brojnim Hrvatima.

          Ulica restorana i dućančića

          Po izgledu i ponašanju odmah se može zaključiti tko je, poput nas, došao u turističko razgledavanje grada. Odaju nas fotoaparati, kamere, turistički vodiči, znatiželjni izrazi lica, ali i udobne tenisice u kojima ćemo po višestoljetnom mađarskom gradu pješačiti do iznemoglosti.

          NEODOLJIVA LAGODNOST ŽIVLJENJA

          Na ulicama je živo od ranog jutra, ali ne osjećaju se napetost i nervoza. Možda zato jer nas okružuju mladi i vedri ljudi, uglavnom studenti, ali i umirovljenici, koje promatramo kako opušteno i bezbrižno sjede na klupama postavljenim oko glavnog gradskog trga. Dok budući intelektualci uz “kavu za van” prelistavaju dnevni tisak ili skripte, pogled im svaki čas bježi na turiste koji se u različitim položajima fotografiraju na trgu koji je ime dobio po mađarskom grofu Istvanu Szechenyju. Od simpatičnog Engleza Jamesa doznajemo kako mu je u ovo doba godine draže boraviti na otvorenom nego u zagušljivoj studentskoj sobi. U Pečuh je na nagovor prijateljice, koju je upoznao preko društvene mreže, došao na studij književnosti. U međuvremenu ga je pogodila Amorova strelica, pa se zbog ljubavi prema ne namjerava vraćati na Otok. Uz nju je naučio mađarski koji smatra strašno kompliciranim jezikom, ali ga ni nakon četiri godine nije naučio toliko dobro da ga može tečno govoriti. Zato se, priznaje, jako brzo navikao na domaće specijalitete koji odgovaraju njegovu istančanu nepcu: kobasice, krumpir pržen na luku, gulaš od divljači i razna pečenja. I hrana u Mađarskoj je, kaže, baš kao u Velikoj Britaniji: poslužena je najčešće prelivena slatkasto-kiselim ili pikantnim umacima. I James je, poput mnogih kolega koji su u Pečuh stigli iz drugog dijela svijeta, dobro upoznao svaki kutak toga zanimljivog grada.

          Ova je građevina zaštitni znak grada Pečuha

          MULTIKULTURA NA SVAKOM KORAKU

          Stanovnici Pečuha grad još nazivaju Pečuj, Peču ili Petocirkva. Potonji naziv uvriježio se zbog pet crkava (ćuh u prijevodu znači crkva) sagrađenih 1093. godine u čast petorice kršćanskih mučenika. Sa centralnog trga u strogom središtu grada odlazimo do Gazi Kaszim pašine džamije. Građena je od kamenja Crkve svetog Bartolomeja iz 13. stoljeća, a danas je opet u funkciji katoličke crkve, stoga se nismo iznenadili kad smo ugledali svećenika koji vodi molitvu. Htjeli smo iz te kulturno-povijesne znamenitosti ponijeti nekoliko fotografija za uspomenu, ali fotografiranje je strogo zabranjeno.


          Džamija paše Gazi Kaszima, koja je pretvorena u crkvu

          Put nas je zatim odveo u najpoznatiju ulicu u Pečuhu – Kiraly utcu ili Kraljevu ulicu, pješačku zonu zanimljivu osobito gurmanima. S lijeve i desne strane nalaze se pivnice, kafići i restorani s lijepo uređenim i vječno popunjenim terasama. Zabavit će vas romantična glazba uličnih svirača, a želite li u nekoj od drvenih kućica sa suvenirima kupiti sitnicu za uspomenu ili razglednicu, bogata ponuda ostavit će vas bez daha.

          Kraljeva ulica puna je restorana, dućana, zgodnih mjesta za razgledavanje

          Premda je teško odlučiti gdje utažiti glad, nakon što su nam preporučili restoran Arizona Ranch,  probijamo se kroz kolone turista i na jedvite jade pronalazimo slobodno mjesto. Nije riječ o tradicionalnom mađarskom restoranu, nego o lokalu uređenom u kaubojskom stilu. Pojeli smo obilnu porciju pačjih prsa s jabukom i cimetom – jelo koje se rijetko nalazi na meniju domaćih restorana u kojima gosti najčešće uživaju u tradicionalnim mađarskim specijalitetima.

          Naravno da smo sljedeći dan odlučili kušati i domaće delicije, a preporučili su nam paprikaš od kokošjeg ili pilećeg mesa, “fiš” (riblji paprikaš) spravljen od soma, šarana, štuke i amura, te neizbježni mađarski gulaš. U gotovo sva tradicionalna mađarska jela, doznajemo u jednom od restorana, u pravilu se dodaje paprika. Bez obzira je li svježa, sušena ili mljevena, jelu će (uz obavezan dodatak luka i češnjaka) dati pikantan okus. 

          Nakon krepkog obroka teško je odoljeti desertu, pa odlazimo u malu “slatku” slastičarnicu gdje naručujemo doboš tortu. Doboš je zapravo mali bubanj, ali primamljiva torta ne nalikuje udaračkom instrumentu, premda “proizvodi” zvukove – zadovoljnog mljackanja uz pokoji uzdah čistog zadovoljstva. Prije nego je s tanjura nestao posljednji komad slasnog deserta, prokomentirali smo zanimljivu ornamentiku na torti po kojoj je taj kolač specifičan.

          Premda smo već bili siti, nismo mogli odoljeti da ne kušamo i čuvenu mađarsku pogačicu, tzv. “langošicu”. Spravlja se od krumpirova tijesta, a u njoj, baš kao i u nekom mađarskom tradicionalnom jelu, dominira okus luka, češnjaka i ljutih papričica. Langošice se poslužuju vruće s vrhnjem i feferonima, jako su ukusne, ali i zasitne – umjesto daljnjeg razgledavanja Pečuha neki su poželjeli vratiti se u hotel i prileći.

          Lijevo: romantična uličica s mnogo malih dućana. Desno: Narodno kazalište

          STUDENTSKI CENTAR MAĐARSKE

          Srećom, razbudila nas je konobarica porijeklom iz Hrvatske s kojom smo zapodjenuli zanimljiv razgovor. Unatoč visokim cijenama (za naše ekonomske prilike) živi se, otkriva nam simpatična sugovornica u pedesetima, bolje nego u Slavoniji – iz koje je za vrijeme Domovinskog rata otišla “trbuhom za kruhom”. Sviđa joj se što je grad prepun studenata te živi 24 sata dnevno – kako i ne bi kad u njemu studira više od 34.000 mladića i djevojaka iz cijele Europe! Pečuh je, naime, u posljednje vrijeme postao prava studentska meka i središte obrazovanja Mađarske, ali popularan je i izvan granica zemlje, pa se nerijetko može čuti engleski, ali i hrvatski jezik.

          Važnost edukacije prepoznao  je još davne 1367. godine kralj Ludovik (Lajos) Veliki, koji je u tom gradu utemeljio prvo Mađarsko sveučilište. Otada u Pečuhu postoje četiri nezavisne sveučilišne ustanove: medicinsko sveučilište, sveučilište “Janus Pannonius” (sa studijima politike i prava, društvenih, te prirodnih znanosti i umjetnosti). U sklopu toga sveučilišta je i inženjerska škola “Mihaly Pollack”. Budućim glazbenim profesionalcima zanimljiva  je Glazbena škola visokog obrazovanja “Franz Liszt”, dok šire obrazovanje mladima nudi Biskupski teološki fakultet. (U Pečuhu su studirali mnogi poznati Hrvati, primjerice August Šenoa i Miroslav Krleža.)

          Sveučilišna nastava održava se na više lokacija studentskog kampusa čiji ulaz krasi veliki luk. To je simbol ulaska u svijet znanja – za koji se studentice odijevaju iznenađujuće atraktivno. Većina djevojaka na predavanja odlazi u dekoltiranim majicama, lepršavim kratkim suknjama  i cipelama visokih potpetica. Doznali smo da se tako odijevaju jer nakon cjelodnevnih predavanja najčešće odmah izlaze u lokalne pivnice, kina ili restorane.

          Gradska vijećnica

          POVIJESNA ŠETNJA

          U Pečuhu se doista ima što za vidjeti,  a prava šteta bila bi propustiti izlet u ranokršćansku nekropolu Sopianae, koja datira iz četvrtog stoljeća. Riječ je o značajnom spomeniku iz vremena antike i rimske dominacije, a smještena je nedaleko impresivne katedrale. U podzemnom kompleksu nalaze se grobne komore, a iznad njih je sagrađeno svetište s memorijalnim kapelama. Za javnost je otvoren samo mali dio podzemne unutrašnjosti u kojoj su sačuvane freske s biblijskim prikazima. Stoga ne čudi da je taj lokalitet 2000. godine uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Potom smo otišli samo stotinjak metara dalje do kule Barbakan. Ta je kulturna znamenitost jedna od rijetkih ostataka iz vremena prije turske okupacije grada.

          Zgrada sveučilišnog kampusa i studentska meka

          Iz prošlosti se vraćamo u sadašnjost i daljnje razgledavanje zanimljiva grada te njegove periferije. Tamo su sagrađene moderne višekatnice dojmljivo obojenih fasada, a novosagrađeni neboderi strancima poručuju da se nalaze u urbanoj sredini koja ne živi samo na staroj slavi. Grad se može pohvaliti još jednom “atrakcijom”: na brdu Mecsek nalazi se televizijski toranj sagrađen sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako bi se popeli do vidikovca na visini 70 metara, u tornju kupujemo ulaznicu za dvadesetak kuna, a na cilju sjedamo u ugodan restoran. Imamo sreće da je lijepo jesensko vrijeme, pa pogled puca na cijeli grad i Baranju. Nezaboravan doživljaj koji stavlja stavlja točku na i savršenog izleta u predivan Pečuh…

          Tekst: Tihe Zaninović; fotografije: Arhiv magazina Svijet

          Objavljeno

          RUDINART ili UMJETNOST POD NEBOM

          Dva dana vikenda u kolovozu, provedena u ime kulture u Veloj Rudini, tijekom kojih je sinestezija umjetnosti pronašla prostor u pročišćenoj kaleti ili štrodi, oplemenjenoj postavljanjem izložbe likovnih i fotografskih ostvarenja te obogaćenoj divnim glazbenim dionicama, 19. put  po redu pokazala su kako je RudinArt evokativni kaleidoskop boja, starih i novih kulturnih motiva, ali i drevnih i modernih narativa….

          Slike Mihovila Dorotića, uklopljene u mini krajolik velikoga dvora u Veloj Rudini

          Umjetnost pod nebom na mediteranskim prostorima nije novost. Suvremena pak urbana umjetnost vrlo je živopisan izraz novih generacija koje također njeguju  težnju za stvaralačkom slobodom, bježeći od tržišta i profita te proizvodeći  onu umjetnost koja nije muzealizirana ili je isključivi prerogativ kolekcionara, vlasnika galerija i umjetničkih kritičara. Ta umjetnost, osim toga, vraća izvorni smisao svog bivanja u svijetu umjetničkom djelu: življenje u prostorima svakodnevnog života. Nastala, dakle, iz misli čovjeka koji je davno morao ostaviti svoje snove kako bi „živio“ i koji je u odrasloj dobi odlučio ispuniti želje te ih učiniti “vlastitom radnom stvarnošću”. Strast i ljubav prema umjetnosti tako postaje ugodan i zadovoljavajući posao… 

          Česta i uvažena gošća na RudinArtu bila je nedavno preminula hvarska slikarica i čakavska pjesnikinja iz Gdinja i Pariza, Tatjana Radovanović (na slici u sredini). Desno: osnivačica i voditeljica RudinArta, Jasenka Bosnić

          – Takav pristup kulturi i umjetnosti prepoznali smo i na RudinArtu, događanju koje svake godine fascinira nanovo svojim osobitim pristupom kulturi i umjetnosti. Otok je Hvar, pa i Stari Grad, odnosno njemu obližnje Rudine, često prepoznat zahvaljujući reputaciji grčke kolonizacije te  “književne kolijevke renesanse”. Mnoge stoga privlači zbog korijena povezanih isključivo sa tom davnom kulturom. No, u stvarnosti, otok je i napredna oaza suvremene umjetnosti, gdje se u njoj uživa zahvaljujući onima koji su je svojim radom podržavali ili su je sakupljali i čuvali kako bi je izložili javnosti. 

          Ivana Milojka Malić recitira svoje stihove

          Baš takvo  događanje je i RudinArt, koje se svake godine održava u Veloj Rudini, drevnom grčkom naselju kopača kamena, smještenom sjeverno od Staroga Grada. Ondje se suvremena umjetnost proizvodi, prodaje, skuplja, izlaže, kao što je to oduvijek bilo kroz povijest, od antike, srednjovjekovlja i renesanse. Postoje mnoge „duše“ suvremenog Hvara, a jedna od njih predstavljena je upravo u Rudinama, gdje se – zahvaljujući golemu trudu i zalaganju Jasenke Bosnić, predstavljaju već 19. put zaredom umjetničke kolekcije na otvorenom, pod samim nebom. „Nikad nisam mislila da ćemo biti ovako uspješni, ali uvijek sam osjećala da to možemo učiniti“, kaže Jasenka Bosnić, zaljubljenica u umjetnost općenito, koja u svojim zrelim godinama ne odustaje od plesa, slikanja, fotografije, ali i podupiranja drugih u njihovoj realizaciji: dobri duh RudinArta!

          Izložbeni prostor na RudinArtu je krajolik, prirodno okruženje. Prije dvadesetak godina za to bi se moglo reći da je posrijedi avangarda. Danas, kad se umjetnost sve više “seli” u priorodu, to je dodatni užitak za poklonike umjetnosti

            Prvi RudinArt održan je 1999. zahvaljujući jednom ugodnom druženju u uvali Žukova, prelijepoj plaži na sjevernoj strani otoka. Dvije su godine Jasenka Bosnić i Mirella Dulčić brusile ideju kako oformiti događanje na kojem bi se skupili umjetnici i gdje ga održavati. Presudio je, kako je to lijepo rekao jedan poznati Hvaranin, Odisejev duh, koji neprestano lebdi nad „starogrojskim poljem“, na rubu kojeg su Rudine i nastale, pa je „štroda“, odnosno glavna ulica, trg, u Veloj Rudini osvanula jednoga vrelog ljetnog dana prije 21 godinu  okićena radovima  raznih autora, uglavom iz kućnih zbirki likovnih radova. Bio je to tada događaj koji je motivirao mnoge entuzijaste, pa je, primjerice, pilot Josip Novak, također ljubitelj umjetnosti i umjetnika,avionom s Brača doveo viškoga pjesnika Antu Pepeta Božanića ravno na štrodu. Sve najbitnije o tom tada pionirskom pothvatu rekao je uvodničar Aldo Čavić, ravnatelj Muzeja Starog Grada, koji će prvi u Rudinama prepoznati ulogu „otvorene kulture“ ili „umjetnosti pod nebom“. U otočkom duhu nastupila je tada i klapa pučkih pjevača koji su se skupili samo za tu priliku, dočim je Mihovil Dorotić na klarinetu dao je svoj urbani doprinos sadržaju te večeri.
            Idućih godina izložba se seli, ali je to ujedno bio poticaj da se očiste zapuštena dvorišta u Rudinama, da se ogole zidine – merine – iz kojih danas proviruju ostaci nezaboravljene, ali napuštene grčke, rimske, ilirske i slavenske prošlosi. Na rubu Agera, starogrojskog poja, danas pod zaštitom UNESCO-a, Rudine još nisu zaustavile svoj hod kroz povijest, još ondje ima neistraženih istina o tome kako je Stari Grad nastao, zašto su brački Parani, vrsni kamenoresci i trgovci kamenom, bacili oko na starogrojsko polje i osnovali svoje malo pitomo naselje na mjestu današnjih Rudina. Zahvaljujući upravo održavanju RudinArta mnoga su pitanja ponovno otvorena, našli su se i neki odgovori, ali više od svega – urbana se kultura približila ljudima. Samo 2004. izneseno je tri kamiona materijala iz jednoga dvorišta: tri kamiona čiste povijesti…

            Bila su to u početku ad hoc zbivanja, ali ubrzo je osviještena činjenica  da se umjetnost pojavljuje unutar krajolika, što znatno otežava organizaciju, pa su prva pitanja bila kako doći do slika, kako ih prevesti? Kako ih instalirati bez uništavanja pogleda? Da ne spominjemo estetiku. U prirodnom kontekstu postoje zidine, drveće, oblaci – elementi koji se moraju uzeti u obzir. Kiša!  Cilj je bio, kaže Jasenka, pronaći mjesto za umjetnost koja ondje izgleda prirodno, kao da je oduvijek bila tamo: ” Zanimljivo je promatrati kako se slike  utisnu  u krajolik, kako u zraku vibrira drugačiji duh, izazvan stihovima ili glazbom.“

            Aktovi Jasenke Bosnić u konobi

             Danas su u Rudinama živi tradicionalna i avangardna, figurativna i apstraktna umjetnost koju stvaraju u najvećem broju ljudi s otoka, svi redom obilježeni stoljećima kulture koja je dio nasljeđa, načina života, ondje na otoku Hvaru više nego igdje na Mediteranu. Tako će, primjerice, svoj poseban doprinos RudinArtu dati pokojna Magda Dulčić, rođena Rudinka, umjetnica stripa i animiranoga filma, koja je u Veloj Rudini prikazala nekoliko krasnih animiranih filmova, za koje je scenarije pisao Zvonko Todorovski, njezin muž, a Mirella Dulčić, također Rudinka, pomagala joj u scenografiji. Glazbu je pisao Arsen Dedić. Animirani film Desire – Čežnja, nastao po stihovima Miroslava Krleže, nagrađivan mnogostruko, prikazan je ondje 2010. godine.

            Udruga Platforma iz Hvara ove je godine na Rudin Artu predstavila knjigu Otok priča

            O tome kako je to izgledalo ove, pandemijske godine, možda najbolje kazuje dojam što nam ga je prenijela Ivana Milojka Malić, hvarska pjesnikinja i velika prijateljica Jasenke Bosnić i RudinArta, koja i sama redovito sudjeluja na rudinskim umjetničkim događanjima pod vedrim nebom: „…Jasenka Bosnić, koja predivno slika (snimila sam njene radove, aktove i ostalo) organizirala je svoj RudinArt evo već 19. put u Veloj Rudini, samo njoj svojstvenom ležernošću i maštovitim programom; opušteno se čitala poezija i proza, priče vezane za prelijepi škoj…Hvar! A sve u okruženju lijepih slika… glazba je te večeri samo upotpunila dojam… sve je bilo tako spontano, toplo…“

            Instalacija Minje Čulić

            Ove godine izloženi su radovi Branimira Dorotića, Nine Bogdan, Maje Jelušić, Jasenke Bosnić, Minje Čulić. Svoje čakavske pjesme govorila je Ivana Milojka Malić, Domagoj Dorotić izveo je Nesun dorma i Tostijevu Ideale, uz klavirsku pratnju Zdenke Košnarove iz Češke, a Udruga Platforma iz Hvara predstavila je knjigu Otok priča. Veliki prijatelj Rudin Arta, Marek Pražak, gost iz Ostrave, izveo je senzacionalni performans o suncu, vrućini i žegi, „gaseći se“ vodom… I da, prava je istina da ovaj multikulturalni i poliartistički program opstaje uglavnom zbog entuzijazma domaćina  – Jasenke Bosnić i Jakova Dulčića, kao i njihovih prijatelja i sumještana.

            Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Rudin Art

            Objavljeno

            KAKO JE DUH GRACIOZE LOVRINČEVE STVORIO HVARSKI POETSKI KRUG

            Poetski susret u Starom Gradu, 17. po redu, održan 1. kolovoza, okupio je pjesnikinje otoka Hvara, ujedinjene pod  zajedničkim motom Jazik naših materih, oslonjenim na poetski duh Gracioze Lovrinčević, pjesnikinje 16. stoljeća, i temeljenim na zajedničkoj nakani očuvanja lijepe hvarske čakavice kroz pisanu i govorenu riječ…

            Ovogodišnji, 17. susret pjesnikinja pod nazivom Jazik naših materih održan je unatoč brojnim ograničenjima, ali ne kao inače u Hektorovićevu Tvardoju

            Poetski susreti u Hektorovićevu Tvardoju što ih pratimo već punih 17. godina ukazali su kako je ime Gracioze Lovrinčević duboko utaknuto u novodobnoj hvarskoj poetskoj enklavi, a nametnulo se kao neizbježan izvor razumijevanja „mlade“ dijalektalne, čakavske i ženske poezije na otoku. No, može li se uopće reći kako su posljednjih desetljeća žene, barem u hvarskim okvirima, prevladale u stihotvorenju i koja je poveznica s utjecajnošću imena Gracioze Lovrinčević, o čijem životu, istina, malo znademo, ali  je – zaslugom pjesnikinje Marice Buratovića i starogrojskog pjesničkoga kruga – postala savršenim primjerom, u povijesti često opetovanim, kako žene u književnosti ili u umjetnosti mogu jače afirmirati jedino u grupi?

            Poslijeratnih godina u hvarskoj su kulturi žene, može se tako reći, potpuno ušle u svijet lijepe pisane riječi. Neke su prisutne otprije (Tatjana Radovanović, Lucija Rudan…), ali su pravu grupu stvorile tek one odabrane koje su hvarskoj čakavskoj poeziji, upravo „na tragu Gracioze Lovrinčević“, pristupile prvih godina ovoga stoljeća. Na samome početku, te žene nisu imale istaknut profil u poeziji, već su im stihovi doživljeni kao intelektualne funkcije obrazovanih žena koje stihove pišu kako bi “skladno dopunjavale figuru  školovane žene“. Ovaj slobodan opis sadrži svijest muškaraca o ženama koje ne prolaze pasivno kulturne promjene, već su aktivno dio zbivanja. Na sreću, novi fenomen u poetskom hvarskom krugu promatraju i muški pisci, odnosno pjesnici, koji intelektualnu ženu shvaćaju kao sastavni dio književne kulture. Potvrđuje to i činjenica da je svakogodišnje pjesničko događanje u Tvardoju, u Starom Gradu – Jazik naših materih – naimenovao hvarski pjesnik, Damir Carić.

            Marica Buratović, pjesnikinja i umirovljena učiteljica, idejni je tvorac poetskih susreta žena u Tvardoju



            Ovogodišnji susret pjesnikinja iznimno se održao u prelijepom vrtu palače Biankini, a stihove su kazivale pjesnikinje Svjetlana Carić, Katja Stančić, Ivana Milojka Malić , Dobrila Tomičić, Ivana Mateljan, Nela Vrkljan, Nila Perica Glasinović, Marica Buratović, Katarina Makjanić i Klaudija Gamulin, Ivana Mateljan, koja je čitala stihove Antonele Barbić. Svoje pjesme predstavio je i gost večeri Nikola Kuzmičić. Luki Ljubić, tehnički suradnik na Susretu, također je pročitao svoju pjesmu. Dragana Lazaneo vodila je program u duhu u kojem to već godinama čini. Idejni tvorci Susreta, Marica Buratović i Jasenka Bosnić, pronašle su pravi put kako afirmirati poetsku riječ, pa je na recitalu zatitrao noviji poetski duh, osjetila se bogatija duhovnost i novi pjesnički zanos; nije više prevladavajuća tugaljivost, iracionalna nostalgija, fokusiranje na odabir antiknih riječi, kako je to bivalo proteklih poetskih susreta: u vrtu Biankinijeve palače mnogo je toga te večeri bilo novo, drugačije  – od propisane distance do toga da su se ondje čuli mnogi zreli čakavski stihovi, domaća riječ odzvanjala je poput suvenira, utkana u novom, suvremenijem kontekstu, poetski i zanatski izbrušenijem. Veselje je za hvarske stiholjupce tim veće jer je grupa u prošloj godini izgubila nekoliko vrijednih autora: Tatjanu Radovanović, Maricu Gamulin, Lukreciju Sušić i Petra Srzentića.

            Damir Carić, hvarski pjesnik, osmislio je slogan Jazik naših materih, koji je smjesta zaživio među pjesnicima i publikom

            No, zašto je uopće odabrana Gracioza Lovrinčević kao duhovni entitet koji živi nad poetskim starogrojskim susretima?  Kako to dovesti jedno s drugim u vezu? Prije svega, tih poslijeratnih godina kada su pjesnički susreti započeli bila je potrebna ženska poetska figura na koju bi se „nova poezija“ mogla osloniti. Tko bi bio u tom smislu doličniji od Gracioze?

            Vrijeme u kojem stvara Gracioza Lovrinčević  jest ono na tmurnom i dubokom jugu 16. stoljeća, kada žena proživljava tragične posljedice europskog rata između Francuske i Španjolske za hegemoniju i trpi zbog osmanlijskih prijetnji koje su dolazile s istoka. Kulturno, život Gracioze Lovrinčević poklopio se s vrlo sretnim trenutkom za otok: pjesnikica je zapravo bila okružena najboljim umjetnicima i piscima stoljeća, uključujući Bartučevića, Jeronima i Hortenzija, Gazarevića, Lucića itd., a u neposrednoj blizini i vjerojatno poznavajući  njihovo djelo  – talijanski pisci  Ludovico Ariosto, Aretino, Tasso i, još značajnije, velike pjesnikinje poput Victorie Colonna, Veroniche Gambara, FrancescheTurrini Bufalini, Barbare Torelli Strozzi, Gaspare Stampa…

            Početkom 16. stoljeća žensko je stanje postalo predmetom intenzivnog promišljanja koje dotiče najrazličitija područja i prodire u sve književne žanrove. I u kratkoj priči i u kurtizanskoj lirici, kako se nazivala ženska poezija, u traktatima i viteškim pjesmama, žena je u središtu nove znatiželje. Kao što svjedoči progresivna afirmacija “querelle des femmes” (ženskih svađa, op.a.), značajno mjesto uzima sama ženska priroda.

            Propitujući vrijeme Gracioze Lovrinčević, čije djelovanje svjedoči Petar Hektorović u poznatoj poslanici (pohvali), gdje kaže „da je od mladosti počela slagati bogoljubne piesni, te da je poznata ne samo u Hvaru, nego i u Splitu i Trogiru.“  U nekim literarnim izvorima  Gracioza se spominje kao Gracioža (npr. u popisu kumstava iz crkvenih knjiga na Visu), odnosno Gracioza Lovrenčeva  (što sugerira ime obitelji iz koje potječe, ali valja znati i da pjesnikinje i slavne žene 16. stoljeća nose očevo i muževljevo prezime ili žena uzima neko sasvim treće, samo svoje…). U stvarnosti, ona je je bila žena  Ivana Anđela, sina poznatoga hvarskoga ljekarnika Frana Gariboldija. Da je s njime imala potomstvo, kazuje i podatak iz viških crkvenih matica, gdje se navodi da je njihova unuka, također imenom Gracioza, navedena kao kuma na krštenju u Visu, i s napomenom da je riječ o unuci Gracioze Lovrinčeve. Ti kratki podaci daju nam za pravo misliti kako Gracioza nije živjela u Hektorovićevu Tvardoju, kao s njime intimna, što neki autori spekuliraju, već u Hvaru, još vjerojatnije na Visu, gdje je obitelj njezina muža imala velike posjede i gdje su se mnogi pripadnici bogatijih obitelji iz Hvara odmarali ili sklanjali poslije pred napadima Turaka.

            Gdinjski slavuj Ivo Giovani Visković, koji je uglazbio mnogo pjesama hvarskih autora, i pjesnikinja Ivana Milojka Malić

            Međutim, 16. stoljeće upisano je u duhovnu kartu Mediterana kao prethodeće generaciji čiji je cilj potvrđivanje dostojanstva žene. Nadalje, definicija prostora i funkcija koje tada pripadaju ženi povezana je s promišljanjem o instituciji braka, u kojoj žene dobivaju na značaju kao supruge i majke, pa je slabo vjerojatno da je Gracioza Lovrinčević pokupila hvale među viđenijim muškim pjesnicima kao „kurtizana“,  a ne kao udana žena. Oplemenjivanje vjenčanjem zapravo je neodvojivo od rehabilitacije slike žene toga doba. Međutim, iako sekularizacija pogoduje izražavanju ženskih tvrdnji, ostaje očigledan odmak između stvarnosti žena u društvu i reprezentacija koje im pruža literatura. Zato nije loše misliti kako je Gracioza Lovrinčević pripadala toj generaciji, koja će, primjerice, u Dubrovniku afirmirati Cvijetu Zuzorić  i njezinu prijateljicu, prvu feministkinju uopće, kojoj  je  stala u obranu – Maru Gundulić Gučetić. Njoj u čast napisala je 1582. godine posvetu, koja je objavljena dvije godine kasnije u predgovoru djela njezina supruga Nikole. Posvetom je pokušala obraniti sve žene te se okomila na sve one koji su im iz nekog razloga zavidjeli. To je, eto, stanje u društvu i na Hvaru u doba Gracioze.

            Svi sudionici na Susretu osobno su čitali svoje pjesme. Jedino je Ivana Mateljan govorila stihove Antonele Barbić

            No, nema dvojbe da je Gracioza Lovrinčević u komunikaciji s Petrom Hektorovićem, jer s njim dijeli napredna razmišljanja o životu među pukom. Današnjim jezikom rečeno, bili su na istoj političkoj strani, onoj koja se zalagala za davanje većih prava pučanima nakon ustanka Matije Ivanića i za demokratizaciju kulturom. Ujedno je to politički stav među hvarskim učenim plemstvom što će početkom 17. stoljeća iznjedriti Hvarsko kazalište.

            I najposlije, imademo dva dokaza da je Gracioza Lovrinčević bila iz otmjenije obitelji: prvo, svjedočila je na krštenjima, što je siguran znak, po tadašnjim uzusima, da je bila pismena, a to su bile uglavnom žene iz boljih obitelji, i drugo – pisala je, kaže Hektorović, bogoljubne piesni, što pak znači da je, također po uzusima tada imućnih obitelji, učila glazbu i metriku, odnosno pisanje pjesama, pisama slaganih u rimi i  – pohvale.

            Stanoviti povratak ili ugledanje na taj davni običaj pisanja pohvala, na otoku se Hvaru u tišini zadržao svih posljednjih stoljeća, a čast pisati ih imali su viđeniji ljudi, vješti u pismu ili stihu. Utoliko su moje posebno zanimanje izazvale pohvale što su ih napisale Ičica Barišić i Dobrila Kuzmić (premda nazvane poslanicama), koje su objavljene u zborniku „Jazik naših materih“,  jer se na taj prikladan način evocirao duh Gracioze Lovrinčević među sudionicama pjesničkih susreta  u Tvardoju, na svojevrstan način oživjevši prigušenu otočku povijest i potvrdivši na koji su sve način u pjesništvu žene stoljećima hvatale pažnju.  

            Vrt vile Biankini ugostio je ove godine hvarske pjesnike. Kao u dobra stara vremena, na grčki način…

            Istina je i ovo: ženu su prisiljavali kodeksi i pravila unutar obitelji, nije imala pristup studiranju i zbog toga, osim rijetkih primjera, nije mogla odgojiti svoju “pjesničku inspiraciju”. Osim toga, dugo je vrijedila  moralna procjena koja ide u skladu s definicijom “kurtizana”.  Stoga  smo u srcu Tvardoja svake godine, rekosmo – već 17. put, mogli prisustvovati svojevrsnoj renesansi koja uzdiže lik i ulogu, čak i etičku, ženskoga izraza koji poprima dvosmislenu i moralno opravdanu vrijednost, na isti način na koji u zajedničkom govoru i osjećaju definicije slobodnog muškarca i slobodne žene imaju različito značenje; u prvom slučaju govorimo o slobodi talenta, u drugom o lakoći običaja.

            Pjesnikinje koje su pristupile, istočnjački rečeno, hvarskom poetskom ašramu, a o kojima govorimo, uživaju izuzetnu privilegiju samo zato što su potvrđene iskustvom mnogih žena. Ono što spisateljicama i pjesnikinjama ženama nedostaje nije nadahnuće ili volja da se njihov glas čuje, već prilika i sposobnost da to postignu neovisno i društveno prihvaćeno; moglo bi se reći da im je prije oformljavanja grupacije Jazik naših materih nedostajalo prostora, ono što uvijek  stoji između žene i pisanja, jer nedostatak osobnog i slobodnog prostora gdje bi mogla posvetiti vrijeme i koncentraciju književnom razrađivanju vlastite misli.

            Dragana Lazaneo

            U jednom svom lijepom eseju Virginia Woolf, između ostalog, tvrdi kako je biti žena pisac proizvod okolnosti koje su doživjele i da su materijalni uvjeti u kojima živi presudni za njeno pisanje. Što se nedvojbeno može primijeniti na slučaju hvarskih pjesnikinja posljednjih dvadesetak i više godina, koje su, međutim – udruživši stihove – zaorale duboku brazdu lijepe hvarske čakavice.

            Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Vilma Matulić i Jasenka Bosnić

            Objavljeno

            U JELSI JE RIČ IZNIKLA

            Promocija  treće knjige čakavske poezije Ičice Barišić, objavljene pod muzikalnim nazivom „Iz zemje je rič iznikla“, održana je vrlo vruće hvarske večeri, 29. srpnja,  na Trgu sv. Ivana u Jelsi, kao prvo u nizu značajnijih hvarskih poetskih ljetnih zbivanja…


            Naslovnica knjige s fotografijom rodne kuće pjesnikinje

            Otkako je bard klapske pjesme Ljubo Stipišić Delmata 1995. zapazio stihove Ičice Barišić i pjesmu koja je naslovna u njezinoj trećoj knjizi „Iz zemje je rič iznikla“ te je uglazbio (kažu – bio je to njegov posljednji glazbeni uradak), ubrzano se razvijala poetska ekspresija ove Pitovke, umirovljene nastavnice kemije i biologije, koja je svoj radni vijek provela u Splitu. Godine 2006. objavila je prvu knjigu poezije, „Libar kako timbar“, na narječju svojega rodnoga mjesta. Danas pak ističe potrebu da poezijom oformi svojevrsno pitovsko pismo, senzibilan i jednostavan izričaj koji bi bio prepoznatljiv izvan otoka Hvara, svojevrsnoga poetskog ašrama. Jer – reći će pjesnikinja –  premda se u poeziji prepoznala tek nakon završetka svoje nastavničke karijere, pisati je počela da sačuva svoj pitovski vokabular, evocira davne uspomene, progovori o starim zanatima i običajima, o otočkoj svakodnevici kakva je ostala sačuvana u njezinom sjećanju. Takvo što Milan bi Kundera nazvao nostalgijom, no to je samo prostorno ograničenje širega značenja. U poetskoj tradiciji mediteranskih otoka, a otok Hvar, i Pitve dakle, ondje pripadaju, znamo da je riječ o onome što Portugalci nazivaju saudade: ako ste ikada iskusili osjećaj melankolične želje za nečim što više ne postoji, snažnu nostalgiju prožetu tugom, ali i ugodan osjećaj prema dalekom mjestu, prema zemlji, kući, ljubavi, možda izgubljenoj, ili čak prema nekom mjestu koje nikada nije posjećeno, ali ste poći ondje stalno žudjeli, ili iskustvu koje ste željeli – eto, to je saudade. A Ičica Barišić dobrano primjenjuje sve od tih osjećanja, čak je saudadična i prema samom protjecanju vremena, pa tako kaže u pjesmi “Otolič“, za koju joj je, kaže, akademik Tonko Maroević svojedobno sugerirao da po njoj knjiga nosi naziv: “Otolič je u hipu pasalo/već sutra je/ domalo“…

            Ičica Barišić svoju je poetsku karijeru započela kako bi sačuvala vrijednosti svoje pitovske baštine. Desno: Ičica svojedobno u Galeriji Meštrović

            Poseban  značaj njezinih pjesama, pa tako i onih u zbirci „Iz zemje je rič iznikla“, upravo je jezik: pjesme su ispjevane na pitovskom, idiomu koji pripada južnočakavskom ikavskom dijalektu, ali ih ona uokviruje u moderne poetske oblike, od soneta, slobodnoga stiha do haiku formi, ovisno o vrsti emocije koju „zaokružuje“. Ičica se Barišić poeziji na dijalektu doslovce prepustila, pa joj riječi gdjegdje spontano stvore refren, a slobodni stih refleksije ili duboke osjećaje,  kojima  ispovijeda djetinjstvo i oblikovanje vlastitoga ega ( „Radovala se svemu/ i cvitu, i svitu/i dobron pismi./ I plakala kad je bolilo./I snila,/puno san snila…). U najvećem broju pjesama više ne žali, samo osjeća; nostalgiju, zahvaljujući pjesničkoj nadarenosti, Ičica Barišić iskazuje shvaćanjem poezije kakvo se sačuvalo među osobitim pojedincima, koji osjećaj da se sve važno duhovno nalazi ondje gdje su to prvi put osjetili, gdje je to obilježeno spontanim nadahnućima – prepoznaju tek kad se od toga izvora odvoje. Ima toga izričito, primjerice, i u njenim stihovima (pjesma Prominilo misto dušu): Prominilo je dušu misto/iz potribe il kontrešta/arija se ćuti furešta/sorce mista ne tuče isto./

            Na pitoresknom Trgu sv. Ivana u Jelsi održana je promocija treće knjige osebujne poezije autorice Ičice Barišić. Njene stihove publici su predstavili Tonči Barišić, Vlatka Buj, Frankica Peronja, Danijela Lovrić i Jakov Barišić

            O poeziji ove Pitovke pisali su Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Anatolij Kudrjavcev, Siniša Vuković… Vivian Grisogono prevodila je njene pjesme na engleski.  A u Jelsi je 29. srpnja njenu treću zbirku predstavio Tonči Barišić, urednik i njezin sin, koji se u uvodnoj riječi emotivno osvrnuo na njenu poeziju. O autorici i poeziji govorili su još Danijela Lovrić i Frankica Peronja, a stihove je govorio Jakov Barišić, njezin unuk. Jelšanska pjesnikinja i dogradonačelnica, Vlatka Buj, vodila je publiku kroz poeziju Ičice Barišić, divno odrecitiravši  nekoliko pjesama iz knjige.  

            Zbirku čakavske i dijelom štokavske autoričine poezije „Iz zemje je rič iznikla“ objavila je nakladnička kuća Meandar iz Zagreba.  

            Objavljeno

            SAMURAJI U POTRAZI ZA NAJBOLJIM ŠANKOM

            U vinotočju Hrupec, u petak 24. srpnja, predstavljena je nova knjiga poezije Marijana Grakalića,  ukoričena kao posve drugačiji, ali u osnovi prvi turističko-poetski vodič. Nastala pod nazivom „Samuraji šanka – haiku“, knjiga je pjesnikov hommage Zelini i tamošnjoj kraljevini, kraljici vina. Objavljena je u izdanju Turističke zajednice grada Sv. Ivan Zelina…

            „Istražite Sveti Ivan Zelina kroz haiku“  –  rekla je u najavi događanja direktorica TZG Svetog Ivana Zeline, Marinka Zubčić, koja je uočila izvrsnu prigodu da poezijom predstavi cijeli jedan kraj i grad poznat po vinu i vinogradima. Potporu takvomu predstavljanju zelinskoga kraja iskazao je i gradonačelnik Sv. Ivana Zeline, Hrvoje Košćec. Na predstavljanju knjige „Samuraji šanka – haiku“, pjesnika i pisca Marijana Grakalića, uzvanicima se posebno obratio kulturni ataše Veleposlanstva Japana u Hrvatskoj, Yutaro Nishida, istaknuvši kako se na ovaj način zapravo približavaju dvije međusobno udaljene zemlje, Japan i Hrvatska, i to kroz ovdašnje vještine spravljanja vina i poetsko nadahnuće drevne haiku forme.  „Hrvatska i Japan jesu zemljopisno udaljene, ali  – zahvaljujući ovoj knjizi  – postajemo bliži, vi ovdje po vinu, ali i po tome što su hrvatska vina odavno poznata u mojoj domovini“, rekao je Nishida.

            Prisutnim vitezovima poezije upućene su duhovite i duhovne upute u obliku haiku stihova

            Približavanje  dviju kultura  kroz poeziju začeta je već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, i to zahvaljujući  slavnom Vladimiru Devidéu, s kojim je autor  „Samuraja šanka“ Marijan Grakalić dugo prijateljevao. „Haiku je Vladimir Devidé kod nas donio i popularizirao“ –  istaknuo je u svom uvodnom govoru Marijan Grakalić.

            Kroz istančanu haiku formu koja skriva u sebi tisuće slika i značenja, Grakalić u ovoj knjizi priča o čežnji, putovanju, vinogradu, djetinjstvu, zgodama i nezgodama noći i jutra, te ponajprije uživanju u ljepoti zelinskoga brdovitog kraja,vinorodnog i bogatog.

            „Knjiga “Samuraji šanka” posebna je po tome što autor u tradicionalni oblik pjesničke forme unosi inovacije i tako, umjesto dočaravanja krajolika, haiku postaje britka, ironična, ali i lirična potka kojom promatra svijet. Šank je mjesto susreta, oko kojeg se okupljaju ljudi željni društva, koji uživaju u životu i u njegovoj slatkoći i gorčini. Grakalić kroz razne toponime stvara posebni kronotop iskonskog predavanja senzacijama čula“, istaknula je književna kritičarka Darija Žilić.

            Predstavljanju knjige prisustvovali su vitezovi poezije, odnosno pjesnikovi tragači za najboljim šankom u regiji

            Upravo je podnaslov „Duhovne upute za vitezove čaše u Zelinskom kraju i šire“ naznaka i platforma s koje se možemo otisnuti u potragu za dobrim šankom, ponajviše po zelinskome kraju, ali i više od toga: „Samuraji šanka“ jesu stanoviti poetsko-turistički vodič, svojevrstan pregled mjesta i događaja, ali i emocija kojih možda više neće biti, a to je jedna od točnijih odrednica turizma – putovanje radi otkrivanja doživljaja, naprosto upute za (duhovno) putovanje, istaknuo je urednik knjige Bosiljko Domazet.

              Bosiljko Domazet je publici iznio činjenicu kako su Samuraji šanka neophodna literatura za lutanje po zelinskome kraju i potragu za dobrim šankom

              U knjizi se nalaze originalne duhovne i duhovite upute za sve vitezove poezije, ambasadore plemenite kapljice i putnike namjernike koji se zateknu u ovom kraju vina i vinograda. Samuraji šanka tako su prepoznati kao smjerna vrijednost, za koju njen urednik Bosiljko Domazet kaže kako je neophodna ne samo za lutanje po šankovima, već i za ono važno duhovno putovanje koje nas bitno nagrađuje doživljajima.

              Na kraju knjige dodan je po jedan haiku prijatelja samuraja šanka (Gradimira Aleksića Grade, Darka Habazina, Zorana Perovića, Enesa Kiševića i Zdenka Jelčića), kojima autor i pokrovitelji zahvaljuju na sudjelovanju u dobrim vibracijama.

                Neven Palaček Papageno, operni pjevač, prijatelj i prvi vitez, uveseljavao je prisutne svojim arijama

                U završnici predstavljanja opernom arijom prisutne je razgalio Neven Paleček Papageno, dok je u glazbenom dijelu programa zasvirao ad hoc bend u sastavu: Hari Pašalić, Alan Vodopjevec, Milko Kiš, Krešimir Fučkan, Mladen Fučkan i Boris Leiner.

                Predstavljanje „Samuraja šanka“, posve logično, održano je u centru ‘kraljevine’, u vinotočju Hrupec, a na ovu je autohtonu sortu posebno ponosan vinogradar i vinar Darko Hrupec.

                Pjesnikinja i književna kritičarka Darija Žilić ocijenila je knjigu posebnom po tome “što autor u tradicionalni oblik pjesničke forme unosi inovacije i tako, umjesto dočaravanja krajolika, haiku postaje britka, ironična, ali i lirična potka kojom promatra svijet…”

                Kraljevina je zaštitni znak Zelinske vinske ceste i cijeloga zelinskog vinogorja, pa ovdje nema ozbiljnijeg vinogradara i vinara koji u svojoj paleti nema kraljevinu.

                Grafička oprema knjige, osmišljena kao vinska karta, na zabavan način sugerira vezu između poezije Marijana Grakalića i zelinskoga kraj

                Točna postojbina kraljevine se ne zna, pa kako se više od tisuću godina uzgaja u Prigorju, ondje se smatra autohtonom. Ljudi je od milja zovu i kraljicom vinograda jer daje bogat rod. Od kraljevine se dobiva svježe, blago alkoholno vino, pa je prema tome lijepo, veselo i društveno vino.

                 …nije li ono Petar Preradović budnicu “Još Hrvatska ni propala” napisao pod njezinim utjecajem, za vrijeme boravka kod svoje prijateljice primadone Sidonija Erdődy Rubido…

                 Tekst: Bosiljko Domazet. Fotografije: Zoran Osrečak

                Objavljeno

                DIJON: GRAD S MIRISOM LJUTOG SENFA

                    

                Za Dijon se kaže kako je to grad stotinu zvonika zbog brojnih crkava u gradu i okolici. Naziv grada dolazi pak od riječi ”divin”, što znači “božanski”. Njegove stanovnike ponekad se proziva da su buržujski nastrojeni, umišljeni i oholi jer ističu svoj ponos zbog grada i njegove povijesti. Jedan je to od  najsigurnijih i najugodnijih gradova za živjeti u Francuskoj. Najbrži način razgledavanja grada jest  „sovin put“. Sova je, naime, izabrana za amblem grada, pa stanovnici Dijona vjeruju kako im ona donosi sreću…

                Početak svakog obilaska Dijona jest – dodir mitske kamene Sove…

                Možda je u susjedne zemlje jednostavnije otići osobnim automobilom, a na one udaljenije avionom, vlakom ili autobusom. No, nas petoro otpremilo se sunčanog rujanskog jutra „mazdom“  na put dugačak više od 1.200 kilometara, kroz Sloveniju, Austriju, Njemačku, do francuskog grada Dijona. Većina je ljudi čula za francuske gradove Pariz i njegov fascinantni Eiffelov toranj, za Strasbourg, poznat po Europskom sudu za ljudska prava, kao i za Nicu, Marseille, Lyon ili poznato svetište Lourdes, a tek manji broj je onih  koji će vam nešto više reći o ovom gradu, poznatom po senfu, vinima i medenjacima različitih okusa…  

                Poseban doživljaj u gradu koji na svakom mjestu i po cijeli dan miriše na senf jesu krovovi u starom dijelu grada.

                Uz dulje i kraće odmore, na odredište smo stigli nakon dvadesetak  sati provedenih na putu. U rano jutro, još  prije svitanja, ušli smo u uspavani grad, čijim je ulicama prošao tek pokoji automobil ili ranoranilac.

                  Place F: Rude, s fontanom

                  Dijon je, ukratko, glavni grad francuske regije Bourgogne, smješten tristotinjak kilometara jugoistočno od Pariza, 200 kilometara sjeverno od Lyona, te dvjestotinjak kilometara sjeverozapadno od Geneve. Na njega se nadovezuju brojni okolni gradići kao Talan, Chenôve, Quetigny ili Longvic, koji  zajedno broje oko 250.000 stanovnika. Nalazi se u departmanu Côte-d’Or  (Zlatna obala),  u dolini dviju manjih rijeka Suzon i Ouche, a kroz njega protječe Burgonjski kanal dužine 242 kilometra i povezuje porječje rijeke Seine i Rhône. Grad je smješten u kotlini, zbog čega ima nezavidnu  klimu, česte kiše tijekom cijele godine i promjenjivo vrijeme. Jedan je od najtoplijih gradova u Francuskoj za ljetnih mjeseci, kada temperature sežu i do 42 stupnja, a zime su izrazito hladne, s redovitim snijegom.

                  Fasada crkve Notre Dame de Dijon

                  BOŽANSKI GRAD DOSTOJANSTVENIH LJUDI:  Doznajemo da naziv grada dolazi od riječi ”divin’,’ što znači “božanski”, pa se za Dijon kaže kako je to grad stotinu zvonika zbog brojnih crkava u gradu i okolici. Njegove stanovnike ponekad se proziva da su buržujski, umišljeni i oholi jer ističu svoj ponos zbog grada i njegove uistinu impozantne povijesti.  Smjestivši se gotovo u središtu Dijona, u iznajmljenoj garsonijeri mladog Francuza i Hrvatice, nakon kratkog spavanja i odmora, iskoristili smo prekrasan dan i obišli jezero Kir. U njemu se može kupati u ljetnoj sezoni od početka lipnja do početka rujna. Brojni građani Dijona i okolnih gradića koriste se šetnicom uz jezero, neki su se za našeg boravka ondje sunčali, a neki se bavili rekreacijskim sportovima uz vodu. Među njima bilo je teško prepoznati turiste. Uglavnom su oko nas bili obiteljski ljudi s djecom i mnogo, jako mnogo mladih. Jezero Kir umjetno je jezero na ulazu u grad Dijon, koje je 1964. godine stvorio kanonik Felix Kir,  poznat i po nezaobilaznom lokalnom piću kir – mješavini dižonskog likera od ribiza i bijelog vina. Felix Kir bio je izabran za gradonačelnika četiri puta za redom  i na čelu Dijona ostao je pune 23 godine: od 1945. do svoje smrti 1968. godine. Bio je također i zastupnik u francuskom parlamentu: priče kažu da je svaki put, kad bi išao na sjednice u Pariz, nosio sa sobom nekoliko boca bijeloga vina aligoté i bocu likera od ribiza te je na taj način popularizirao piće koje je dobilo njegovo ime. Kir je laganog voćnog okusa, a obično se priprema od  jedne četvrtine likera od ribiza i tri četvrtine vina. U ugostiteljskim objektima prodaje se po tri do četiri eura. Postoji i luksuznija verzija kira, nazvana kir royal ili kraljevski kir, u kojem je liker od ribiza pomiješan sa šampanjcem, a izvrsnog je okusa.

                  Panorama iz Parka Darcy

                   
                  PRIČA O SENFU: Grad je, osim po likeru od ribiza, poznat i po senfu izrazito ljuta okusa. U srednjem vijeku svako kućanstvo imalo je mlin za proizvodnju senfa, a sam senf  jedan je od  najvažnijih začina koji su popularizirali burgonjske vojvode. Kada se govori o dižonskom senfu  ili moutarde de Dijon  – misli se prvenstveno na tip, tj. recept senfa koji se proizvodi iz crnih sjemenki gorušice, a koje se pomiješaju sa sokom zelenog grožđa ili octa, a ne na njegovo podrijetlo. Tako se, primjerice, dižonski senf  proizvodi i u SAD-u. U departmanu Côte-d’Or  postoji pet  proizvođača senfa. Neobično tužna jest  činjenica da se dižonski senf  od 2009. više ne proizvodi u Dijonu. Tada  je tvornica senfa  iz Dijona preseljena u susjedni gradić. Druga je zapanjujuća činjenica da se više od 80 posto sjemenki gorušice, potrebnih za proizvodnju senfa u regiji, uvozi prvenstveno iz Kanade.  Brend senfa Amora-Maille, primjerice, koristi  40 posto sjemenki gorušice uzgojenih u Bourgogni, dok 60 posto dolazi iz Kanade.

                    Pileće pečenje: pile s krumpirima i lokalnim začinima, specijalitet dižonske kuhinje.

                     Čak 86 posto francuskih kućanstava redovito konzumira senf. Iako ga je moguće kupiti u svakoj trgovini prehrambenih proizvoda, na glavnoj gradskoj ulici, Ulici slobode u Dijonu, nalazi se prodavaonica  senfa Amora- Maille, koja nudi velik izbor senfova neobičnih okusa, poput senfa s okusom bukovača i lisičarki, crnog ribiza, parmezana i bosiljka, konjaka, oraha, medenjaka, crnih maslina, sušenih rajčica, crvenog voća, sušene marelice, češnjaka i limuna, prženog luka i timijana….Senf se može kupiti u gotovom pakiranju, a u dućan kupci mogu doći i s vlastitom posudom koju će im prodavači napuniti senfom.

                    Trg Olobođenja: pogled s tornja Philippe le Bon

                    SOVIN PUT : Prilikom obilaska grada savjetovano nam je da se držimo sovinog puta jer je to najbrži način da se grad  razgleda. Posvuda u širem centru grada naišli smo na strelice sa sovom koje pokazuju put prema važnim gradskim građevinama. Sova je izabrana za amblem grada,  pa  stanovnici Dijona vjeruju kako im ona donosi sreću. Skulptura male sove urezana je u zid crkve Notre-Dame iz 13. stoljeća i stotine građana svakodnevno je dodiruju dok prolaze pokraj nje. I mi smo je dotakli lijevom rukom jer je ona bliže srcu…  kao svi koji je dodiruju…

                    Krenuli smo potom putem suprotnim od kuće Millière i nipošto se nismo smjeli okretati i osvrtati da ne ugledamo mačka na krovu kuće Millière, jer nam se tada – kako legenda kaže – želja ne bi ostvarila. Nažalost, lijevu polovicu sove netko je razbio u noći s 5. na 6. Siječnja  2001. godine, što je tada šokiralo sve građane. Sova je popravljena i otad  je pod nadzorom kamere.

                      Moderna četvrt Dijona

                      Poznatu kuću Millière sagradio je trgovac Guillaume Millière 1483. godine, a obnovljena je početkom 20. stoljeća. Do danas je zadržala šarm srednjovjekovne kuće te je služila kao scenografija u brojnim filmovima, između ostalog  u filmu “Cyrano de Bergerac” s Gerardeom Depardieuom u naslovnoj ulozi.

                      Toranj Philippe le Bon

                      KULTURA, POVIJEST I PARKOVI:  Tijekom razgledavanja oduševila nas je i prekrasna vojvodska palača na glavnom gradskom trgu – Trgu oslobođenja, u kojoj je danas smještena Gradska vijećnica  i Muzej umjetnosti, a nastala je od tvrđave izgrađene u 3. stoljeću  koja je štitila od napada Barbara. Nakon 1366. godine nadograđena je zahvaljujući prvom vojvodi od Valoisa, Philippu le Hardiju. Svoj današnji oblik palača duguje Julesu Hardouinu Mansartu, arhitektu s dvora Luja XIV,  koji ju je rekonstruirao te ispred nje izradio polukružni trg, koji se danas smatra jednim od  najljepših francuskih trgova.

                      Slavoluk pobjede: La porte Guillaume

                      Toranj Philippe le Bon, u sklopu vojvodske palače, visok 46 metara, pruža pak prekrasan panoramski pogled na grad, a dao ga je sagraditi vojvoda Philippe le Bon u 15. stoljeću kako bi pokazao moć i prestiž burgonjskih vojvoda. Na vrh tornja popeli smo se stepenicama  i zadivljeno promatrali grad i okolicu kao na dlanu.

                      Gotička fasada iz 13. stoljeća na crkvi Notre Dame

                      Muzej lijepih umjetnosti također je bio pravo i nezaboravno iznenađenje za nas. Riječ je o jednom od najstarijih muzeja u Francuskoj. Ondje se nalazi jedna od najbogatijih muzejskih zbirki,  koja obuhvaća djela iz vremena starog Egipta sve do 20. stoljeća. Zanimljivo je da je u sve gradske muzeje ulaz besplatan…

                        Gradsko kazalište

                        Bio je nezaobilazan posjet parku Darcy, prvom javnom gradskom parku napravljenom 1880. godine. Park je smješten nedaleko od željezničkog kolodvora i gradske jezgre. Njegov ulaz krasi skulptura polarnog medvjeda, djelo kipara Françoisa Pompona,  koji je izrađivao isključivo životinjske skulpture. U parku se, kao i inače u parkovima, skupljaju i druže većinom mladi i fotografiraju turisti. Obilazeći grad, dolazimo i do Slavoluka pobjede ili La porte Guillaume, koji datira iz 18. stoljeća, a smješten je na zapadnom ulazu u grad. Eto nas i na Trgu François Rude,  koji je sagrađen 1904. godine, nakon rušenja nekoliko starinskih kuća. Ime je dobio po kiparu  rođenom u blizini samog trga, koji je i autor dijela skulpture urezane u pariški Slavoluk pobjede.   

                        Kuća trgovca Guillauma Milliera obnovljena je i zaštićena

                        SLAVNO DOBA BURGONJSKIH VOJVODA: Prvo značajnije razdoblje u povijesti Dijona svakako je srednji vijek za vrijeme vladavine burgonjskih vojvoda (1031 – 1362). Grad je uništen u velikom požaru 28. lipnja 1137. godine, ali je ponovno izgrađen i proširen. Nedvojbeno najvažnije i najprestižnije razdoblje grada jest ono od 1363. do 1477. godine, a predstavlja doba prosperiteta i moći za vrijeme vladavine  četvoro vojvoda iz loze Valoisa, koji su vladali burgonjskim vojvodstvom, čiji je glavni grad bio upravo Dijon. Vojvodstvo se tada protezalo do današnje Nizozemske, a obuhvaćalo je Belgiju, Germaniju, Flandriju, Luxembourg, Švicarsku, te nekoliko francuskih regija. Burgonjski su vojvode prema moći i bogatstvu  bili ravni  francuskim kraljevima, s kojima su inače bili u bliskim rodbinskim vezama. Međutim, međusobno su bili suparnici na političkoj razini.

                        Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad je pridonio borbi zahvaljujući razvijenoj prehrambenoj i metalurškoj industriji. Za vrijeme pak Drugog svjetskog rata bio je okupiran od 17. lipnja 1940. do 11. rujna 1944. godine, kada su ga oslobodile francuske trupe. Danas je na vlasti ljevičarska struja s Françoisom Rebsamenom kao gradonačelnikom. Na tu je funkciju izabran 2001. godine, a ujedno je  i predsjednik Socijalističke stranke u Senatu.

                        Jedna od najpoznatijih prodavaonica senfa u Dijonu

                        Tercijalni sektor je osnova ekonomske aktivnosti Dijona, koji je jedan od najsigurnijih i najugodnijih gradova za život u Francuskoj. U javnom prijevozu koriste se autobusi, besplatni mini autobusi, koji voze u samom centru grada, te tramvaji, koji su uvedeni tek 2012. godine. Dijon je i sjedište Sveučilišta u Bourgogni, koje okuplja 27.000 studenata iz regije, Francuske i svijeta. U gradu postoji i Visoka privatna škola za prodaju i management te Odsjek pariškog privatnog Fakulteta političkih znanosti.

                        Dižonska tržnica jedna je od najpoznatijih u Europi. Njezin značaj u burzi hrane datira još od Rimskoga carstva.

                        SLASTI BURGONJSKOGA STOLA:  Tek što smo izišli iz grada prema jugu, bili smo okruženi vinogradima na vinskoj ruti od Dijona do Beaunea, malog obližnjeg gradića. Vinska ruta, koja se može obići biciklom, autom ili čak pješice za one najmotiviranije, obuhvaća prestižne vinograde 38 sela duž  60  kilometara. Ondje se inače proizvode neka od najpoznatijih svjetskih vina:  le Bourgogne–Hautes-Côtes-de-Nuits, Chorey-Lès-Beaune, Givry, Marsannay…. Regija Bourgogne, u suradnji s  lokalnim proizvođačima vina, podnijela je zahtjev da burgonjsko podneblje, klima i vinogradi uđu kao zaštićena baština UNESCO-a. Zemljišta na ovom području izuzetno su vrijedna i njihova   je cijena u pravom smislu riječi astronomska. Tako, primjerice, za hektar prvoklasnog vinograda u selu Gevrey možete početi pregovarati tek ako pri sebi imate 500.000 eura.

                          Trg Republike Francuske s monumentalnom fontanom

                          Kako je Dijon grad u kojem se dobro pije i jede, neki od specijaliteta ujedno su  i regijski specijaliteti, poput govedine na burgonjski (boeuf bourguignon) ili puževi na burgonjski – puževi s umakom od češnjaka, maslaca i peršina, servirani u puževim kućicama.

                            Vinogradi u okolici grada Dijona te kvalitetno vino, koje se ondje proizvodi odavnina, s pravom su tom gradu priskrbili epitet grad vrhunskoga vina i senfa.

                             Posjet Dijonu trajao je prekratko da bismo sve stigli obići i vidjeti, no primijetili smo da Francuzi baš i ne razgovaraju često na engleskom ili drugim stranim jezicima. Većina ljudi misli da su preponosni i žele da svi pričaju francuski, ali problem je u tome što su Francuzi dosta loši u učenju stranih jezika, pa velik broj njih ne poznaje niti jedan strani jezik toliko da bi se mogli kvalitetno izraziti. S druge strane, vrijedi i pravilo “Ako si u Francuskoj, potrudi se da barem malo pričaš francuski“.

                            Tekst i fotografije: Danica Plantak

                            @copyright: svijet.com.hr

                            Objavljeno

                            KAKO LJETI ŽIVJETI S VISOKIM TLAKOM

                            Za visoki krvni tlak kažu da je bolest suvremenog čovjeka,  a njegove su komplikacije  kardiovaskularne bolesti, kao vodeći  uzrok smrtnosti u svijetu i u nas, te moždani udar, koji zajedno sa srčanim udarom s pravom nazivaju – „ svjetskim ubojicama  broj jedan“. Povezano je to sa čak 13 posto smrtnih slučajeva u svijetu! Kako visokotlakaši najviše problema imaju na prijelazu godišnjih doba, kad su česte promjene vremena i kad se povećavaju temperature, evo što o hipertenziji svakako trebate znati…

                            • Redovito kontroliranje tlaka preduvjet je preventive zdravlja

                             „Koliki vam je tlak? Znate li?“ – pitala je Margaret Chan, šefica Svjetske zdravstvene organizacije (od 2006. do 2017.) diplomante na jednoj proslavi  te organizacije, no nastao je muk. A neugodnu je tišinu prekinula ona sama preciznim odgovorom: „Moj krvni tlak je 120 sa 80!  Nije loše za jednu staru damu“, našalila se potom  ova  kineska liječnica i na taj način, ustvari, započela kampanju kojom je WHO  ljude u cijelom svijetu pozvao na redovnu kontrolu svoga krvnog tlaka. Taj  jednostavni, bezbolni medicinski pregled mogao bi produžiti milijune života, a istodobno smanjiti izdatke zdravstvenih sustava mnogih zemalja. Jer, ne zaboravimo, ova podmukla bolest, koju je teško otkriti, jer godinama ne mora pokazivati nikakve znakove,  najveći je uzročnik invalidnosti i prerane smrti u svijetu. Prema podacima WHO, kod čak 9,4 milijuna ljudi koji u svijetu umru od posljedica srčanih i moždanih udara otkriveno je da je prethodnik bio – povišeni krvni tlak. A trajno povišeni krvni tlak u Hrvatskoj muči čak 40 posto ljudi.

                            Statistički, povišeni krvni tlak pogađa jednu od tri  odrasle osobe širom svijeta, češće pogađa muškarce kad su u mladenačkoj dobi, a u starijoj dobi izloženije su žene; češći je kod siromašnije populacije, a Svjetska zdravstvena organizacija u dokumentu “ Zdravlje 2020.“  identificira  ga  kao jedan od glavnih javno-zdravstvenih problema u europskoj regiji.

                              Više temperature djeluju na visokotlakaše vrlo burno: vrtoglavicom,
                              znojenjem, umorom, nesvjesticama…

                              PREVENCIJA VIOKOG TLAKA U EUROPI: U europskoj regiji naročitu pozornost posvećuju problemu s povišenim krvnim tlakom, jer je učestalost čak 60 posto viša u usporedbi s SAD-om i Kanadom, a povezuje ga se izravno  s 25 posto infarkta  miokarda  i  42 posto svih smrtnih slučajeva od kardiovaskularnih bolesti u cijeloj europskoj regiji godišnje. Jdno izvješće Ujedinjenih naroda  o prevenciji i kontroli nezaraznih bolesti  navodi da su upravo  kardiovaskularne bolesti odgovorne za najveći broj  (čak 39 posto) smrtnih slučajeva od kroničnih nezaraznih bolesti u svijetu, u osoba mlađih od 70 godina.

                                Visoki tlak može trajno narušiti funkcije srca

                                KAD JE NORMALAN,  A KAD POVIŠEN KRVNI TLAK?  Krvni tlak je pritisak krvi na stijenke krvnih žila (arterije) u svakom dijelu tijela. Krv teče kroz krvne žile jer je pod određenim tlakom, a tlak se stvara radom srca kao pumpe. Stalno povišeni krvni tlak tjera srce na rad iznad njegovih mogućnosti. Kako bismo razlučili što je visoki, a što niski krvni tlak, nužno je znati vrijednosti normalnog krvnog tlaka za naš organizam – to je graničnih  140/90 mmHg, a mnogo bliže definiciji pravog normalnog krvnog tlaka, koji ne oštećuje sustav krvnih žila i omogućava zdrav život,  jest prosječnih 120/80 milimetara stupca žive (mmHg). Liječnici tvrde: ako ste dosegnuli 120-139/80-89  mmHg,  na pragu ste pre-hipertenzije. Krvni tlak mjeren 140-159/90-99 mmHg  smatran  je  prvim stupnjem visokog krvnog tlaka  (primarna ili esencijalna hipertenzija), a stupanj 2 (tzv. sekundarna hipertenzija)  mjeri 160 i više / 100 i više mmHg . U više od  95 posto slučajeva povišenog krvnog tlaka uzrok nije poznat , a najčešće je tada riječ o primarnoj hipertenziji. Kada je povišeni tlak simptom neke druge bolesti, primjerice bubrežne, uzrok mu je poznat, tada  je riječ o sekundarnoj hipertenziji. Ako ste si samo jednom izmjerili tlak i bio je visok, ne možete se odmah proglasiti „tlakašem“. Tlak se mora mjeriti više puta tijekom jednog razdoblja, ali i više puta tijekom četiri tjedna. Nađemo li ga trajno povišenim, tada može liječnik postaviti dijagnozi visokog tlaka – hipertensio arterialis.

                                  Glavobolje su prvi znak povišenog tlaka

                                  Konvencionalna medicina ne može trajno izliječiti primarni povišeni tlak, ali može ga uspješno nadzirati i otklanjati neželjene posljedice. Liječenje zahtijeva individualan pristup svakom pacijentu s traženjem dobitne kombinacije raznih lijekova i iznalaženje pravih doza lijekova, u čemu je važna i uloga samog pacijenta  u samomjerenju i samokontroli tlaka. Liječenje primarne hipertenzije s konvencionalnom terapijom lijekovima je dugotrajno  i doživotno. Zato je veoma važna dobro tempirana kombinacija terapije lijekovima i promjene načina života.  Kvalitetniji način života za svakog pacijenta kojeg muči hipertenzija  uvijek je najbolje rješenje.

                                    Prehrana s dosta omega -3 kiselina, dosta češnjaka, malo soli pomoći će snižavanju tlaka

                                    UZROCI HIPERTENZIJE I SIMPTOMI UPOZORENJA:  Visoki se tlak  izravno povezuje sa životnim navikama, a velik broj tlakaša uopće nije svjesno da ga uopće  imaju.  Može proći  i desetak godina a da se visoki tlak ne uoči, istodobno se trend nezdravoga  življenja  nezaustavljivo širi, upozorava WHO;  jedemo previše soli u jelu, neumjereni smo u alkoholu, puši se, ne krećemo se, pod stalnim smo stresom, muče nas kilogrami … Stručnjaci tvrde da uzroci  hipertenzije uključuju i obiteljsku povijest, genetiku, stariju dob, kroničnu bubrežnu bolest i poremećaj štitnjače. Želite li riješiti visoki tlak morate biti svjesni svih rizičnih čimbenika u sklopu svojih svakodnevnih aktivnosti i prehrane. Kroz razumijevanje tih uzroka, možete živjeti zdrav i kvalitetan život.

                                    Povišeni krvni tlak godinama ne boli, ali kad nakon višegodišnjeg podmuklog postojanja „udari“ na srce, mozak, protok u žilama, bubrege, ponekad je već prekasno za djelovanje. Posebice se  moždani udar  dovodi u vezu s visokim tlakom kao najčešća komplikacija visokog tlaka, kao i opasnosti koje nosi neotkrivena  i neliječena hipertenzija. Stoga obratite pozornost  na  bol i pritisak u glavi, mučninu, crvenilo lica, krvarenje iz malih kapilara u nosu ili u bjeloočnici oka, brzo umaranje, slabu  koncentraciju, loše spavanje, uznemirenost, ubrzani ili nepravilan rad srca, koji pak posredno upozoravaju na probleme s visokim tlakom.  Obratite pažnju i na razinu  kolesterola  jer je povišeni LDL kolesterol ( štetni kolesterol)  uz šećernu bolest, pušenje i visoki tlak – jedan od četiri rizika za koronarnu bolest, infarkt…

                                      Sol je veliki neprijatelj tlakašima

                                      SAMO PAR ZRNACA SOLI MANJE… Kad solite hranu, nemojte sasuti svu sol u nju, zadržite među prstima barem par zrnaca i vratite ih u soljenku. Zašto? Zato jer smanjenje dnevnog unosa soli s 12 grama na dnevni unos od devet grama smanjuje za 22 posto moždani udar i za 16 posto srčani udar! Dobar razlog, zar ne?

                                      Prema istraživanju sveučilišta  Ontario,  manji unos soli omogućava veću elastičnost krvnih žila, što automatski dovodi do snižavanja krvnog tlaka. Natrij iz soli može čak oštetiti krvne žile mozga i dovesti do moždanog udara i bez povišenog krvnog tlaka, što dovoljno govori koliko je sol opasna za zdravlje općenito. Snižavanje unosa soli može se regulirati smanjimo li  konzumaciju gotove prerađene hrane i suhomesnatih proizvoda ( u Europi je  to čak 70 do 75 posto konzumirane soli ). Potrošači dodaju preostalih 25 do 30 posto tijekom pripreme jela ili dodatnim soljenjem ponuđene hrane. Prekomjeran unos soli, stav je WHO-a,  globalni je problem, ali  osim toga zabrinjava i prehrana koja je opterećena  visokim unosom šećera,  masti, naročito zasićenim masnim kiselinama i kolesterolom.  

                                        EUROPLJANI VOLE MASNO: U  Europskoj se uniji troši velika količina masti godišnje. Stanovnici EU prosječno troše 1,5 kg maslaca na godinu, što je 4 grama po danu.  Oko 2000. godine  države članice EU izvještavale su o 600.000 smrtnih slučajeva zbog koronarne bolesti srca, a gotovo 400.000 smrtnih ishoda zbog moždanog udara svake godine. Čak i  male promjene u prehrani mogu značajno smanjiti razinu  kolesterola u krvi i vrijednost krvnog tlaka, a time i smrtnost uslijed srčanih bolesti.  Zamjena  samo  jedan posto zasićenih masnih kiselina s 0,5 posto jednostruko nezasićenim masnim kiselinama i 0,5 posto višestruko nezasićenim kiselinama može sniziti razinu kolesterola za 0,06 mmol/l.  Zvuči kao minoran rezultat, ali… kad bi se ova praksa usvojila u EU, procjenjuje se, smanjilo bi to broj smrti zbog koronarne bolesti za gotovo 10.000  i više od 3.000 zbog moždanog udara. Vojska je to spašenih života, za koju se vrijedi boriti promjenom stila života i poticanjem ljudi na drugačije navike.

                                        U europskoj regiji duhan je također odgovoran za 16 posto smrtnih slučajeva  –  u dobi  od  tridesete  godine života naviše, a svake godine tako nestaje 1,6 milijuna života. Potom, u europskoj regiji se dvostruko više konzumira alkohol u odnosu na svjetski prosjek,  a prekomjeran unos alkohola u organizam, tijekom godina  zasigurno će se odraziti na tlak. Primjerice, 300 mml  jedinica je alkoholnog pića ( jabukovače, pive, mala čaša vina, čašica žestokog pića), čija se tjedna doza od 21 jedinice  preporučuje muškarcima, a 14 jedinica  tjedno ženama. Držite li se ovih preporučenih ograničenja, to bi trebalo povoljno utjecati na niski krvni tlak, a nikako ne bi smjelo biti uzrokom  pojavi visokog tlaka. Kod osoba koje dosta piju, prestanak unosa alkohola može dovesti do normalizacije tlaka.

                                         NAJBOLJE JE AKO UZMETE ŽIVOT U SVOJE RUKE:  Pokrenite se,  nakon sjedenja na radnom mjestu, u automobilu, pred televizorom  uzmite si 30 minuta, pet puta tjedno i održite srce zdravim, a smanjit ćete na taj način i krvni tlak. Ako vam  je 30 minuta dnevno nedostižan san u vašem vremenskom rokovniku i nećete moći vježbati baš svaki dan, nađite neke aktivnosti od kojih ćete se malo oznojiti i ostati  lagano bez daha, sve samo nemojte biti statični. Ako je potrebno – smršavite! To će zasigurno smanjiti vaš visoki tlak i smanjiti rizik srčanih oboljenja. Dokazano je da gubitak desetak suvišnih kilograma, te održavanje te težine tijekom dvije godine snižava vrijednost krvnog tlaka za 6-9/4-6 mmHg. Izaberite nemasnu i niskokaloričnu hranu, odaberite neku vama dragu fizičku aktivnost i ne morate držati dijetu kako biste smršavili. Meditirajte, bavite se jogom, pođite na akupunkturu  – sve to blagotvorno će djelovati na nakupljeni stres, a  samim time i na vaš visoki tlak.

                                        Prevencija je neusporedivo povoljnija i ugodnija nego rješavanje zdravstvenih problema izazvanih visokim krvnim tlakom, poručuju  iz Svjetske zdravstvene organizacija. Karizmatična bivša  predsjednica Svjetske zdravstvene organizacije, Margaret Chan, govoreći diplomantima, ustvari se obratila svima nama poručivši: „Igrajte na sigurno i kontrolirajte krvni tlak. Budite pametni, uredite svoj život, slušajte savjete svog liječnika! Vi sve imate u svojim rukama. Ne dopustite da vam  nevidljivi ubojica  uzme godine života!“

                                        VRUĆINE UGROŽAVAJU VISOKOTLAKAŠE: Toplina  u tijelu dovodi do niza promjena u fiziološkim procesima, koji mogu utjecati na visoki tlak. Mehanizmi za regulaciju tjelesne topline se potiču, a temperatura se tako zadržava i normalnim granicama – pojačano se znojimo i dolazi do proširenja krvnih žila. Na taj se način smanjuje volumen krvi, a povećava se kapacitet krvnih žila, što su dva najvažnija mehanizma regulacije krvnog tlaka. U ljetno vrijeme trebalo bi češće mjeriti tlak, a kod mnogih će se pojavljivati oscilacije, pa čak i znatno sniženje tlaka. Neki će to očitano sniženje na tlakomjeru dočekati kao znak da mogu smanjiti ili čak potpuno ukinuti antihipertenzivnu terapiju, što nikako nije dobro. Budite oprezni i ništa ne činite bez dogovora s liječnikom.

                                        To što se tlak prividno snizio  još uvije ne znači da je nizak. Nadalje, visokotlakaši obično piju nekoliko lijekova za snižavanje tlaka, a ukoliko smanjuju svoju terapiju, morali bi znati koji lijek i za koliko ga smiju smanjiti. Većina antihipertenziva ima produženo djelovanje, pa se kod korekcije terapije treba imati na umu da se puni efekat smanjenja ne osjeti odmah. Treba na taj način izbjeći prebrzu i preveliku redukciju terapije, koja bi se mogla odraziti na neželjeno povišenje tlaka. Čak i ako je smanjimo, terapiju treba uzimati redovito. Neujednačenost uzimanja lijekova pridonosi oscilacijama tlaka, koje su ljeti ionako česte. K tome, ljeti dodatno pazite na opasnosti izlaganju suncu: odjenite se u laganu odjeću, na glavu stavite šešir,  a najbolje bi bilo ne izlagati se suncu  od 10 do 17 sati. Sve tjelesne aktivnosti poput plivanja, šetnje i laganih vježbi su dobrodošle kod osoba s visokim tlakom, čak i ljeti, stoga ih slobodno upražnjavajte. Gubitak tekućine, uslijed znojenja, se mora nadoknaditi  običnom vodom ili mineralnom, zbog vraćanja elektrolita, te lagano zaslađenim čajevima i prirodnim voćnim sokovima. Alkohol je najbolje izbjegavati, jer akutna konzumacija većih količina alkohola dovodi do pada tlaka, koji se ljeti ionako snižava, a to može dovesti do dodatnih komplikacija.

                                          PARADONTITIS I HIPERTENZIJA: Analiza podataka zdravstvenih i stomatoloških  pregleda u više od 3.600 osoba s povišenim krvnim tlakom otkriva da ljudi sa zdravijim zubima i zubnim mesom imaju niži krvni tlak i bolje reagiraju na lijekove za snižavanje krvnog tlaka – u usporedbi s onima koji imaju bolest desni ili parodontitis. Konkretno, ljudi s parodontitisom imali su 20 posto manje vjerojatnosti da će postići zdravu razinu krvnog tlaka u usporedbi s pacijentima dobrog oralnog zdravlja. S obzirom na nalaze, istraživači vjeruju da pacijenti s parodontalnom bolešću mogu zahtijevati strožu kontrolu krvnog tlaka, dok oni kojima jedijagnosticirana hipertenzija ili trajno povišeni krvni tlak mogu imati koristi od uputa stomatologa.

                                          Prema najnovijim preporukama American Heart Association / American College of Cardiology, ciljni raspon krvnog tlaka za osobe s hipertenzijom je manji od 130/80 mmHg. U spomenutoj studiji su bolesnici s teškim parodontitisom imali sistolički tlak koji je u prosjeku bio 3 mmHg viši od bolesnika s dobrim oralnim zdravljem.Sistolički tlak (najveći broj na očitavanju krvnog tlaka) označava pritisak krvi na stijenke arterija.Iako se čini da je mala, razlika od 3 mmHg slična je snižavanju krvnog tlaka što se može postići smanjenjem unosa soli za 6 grama dnevno (što odgovara jednoj žličici soli ili 2,4 grama natrija ), ističu istraživači.

                                           “Pacijenti s visokim krvnim tlakom i njihovi liječnici trebaju biti svjesni da dobro oralno zdravlje može biti jednako važno u upravljanju bolešću kao i razne životne intervencije koje pomažu u kontroli krvnog tlaka, poput malih količina soli, redovite tjelovježbe i kontrole težine “, utvrđeno je također u istom istraživanju. Unatoč činjenici da studija nije zamišljena da bi se točno objasnilo kako parodontna bolest ometa liječenje krvnog tlaka, istraživači vjeruju da su njezini rezultati u skladu s onim istraživanjima koja povezuju niski stupanj oralne upale s oštećenjem zuba, krvnih žila i kardiovaskularnog rizika.

                                            U narodnoj medicini, ali i u konvencionalnoj, uz celer, češnjak je vodeća namirnica koja pomaže u stabiliziranju tlaka

                                            PRIRODNI LIJEK PROTIV HIPERTENZIJE: Tradicionalni narodni lijek za visoki tlak, čije je djelovanje i znanstveno potvrđeno,  jest češnjak.  Kao lijek dosta je korišten u kineskoj narodnoj medicini. U Njemačkoj su znanstveno ispitivali njegovo djelovanje i  ustanovljeno je da  znatno snižava  dijastolički (donji) krvni tlak, kod oboljelih sa srednje teškom hipertenzijom. Taj se učinak  postiže već s nekoliko češanja češnjaka dnevno, a tijekom ispitivanja efekat češnjaka postajao je sve veći, što potvrđuje njegovo kumulativno djelovanje. No, kako djeluje češnjak? Tako da svojom sposobnošću opušta glatke mišiće krvnih žila i širi ih, a za to je djelovanje zaslužan – adenozin.  Češnjak svrstavaju u jednu od najzdravijih namirnica, a snižava krvni tlak za  čak 5 do 10 posto.

                                            U azijskim zemljama od davnina se koristi celer za snižavanje krvnoga tlaka.  Dr. William Elliot sa sveučilišta Chicago, izolirao je iz celera tvar koja snižava krvni tlak smanjujući hormon stresa, koji dovodi do sužavanja krvnih žila i povećanja pritiska. Celer snižava i kolesterol, koji je često povišen kod osoba s esencijalnom hipertenzijom – pojavom visokog tlaka čiji uzrok nije poznat.

                                            Berlinski istraživač Peter Zinger pak smatra da su omega -3 masne kiseline u ribljem ulju glavni lijek za hipertenziju. Da bi se regulirao krvni tlak, kod većine je ljudi potrebno najmanje tri obroka masne morske ribe tjedno ( losos, skuša, tuna, srdela i haringa). Količina omega – 3 masnih kiselina, koja je dovoljna da se djelovanje primijeti je 2000 mg na dan, što čini 100 grama svježe skuše, 200 grama sardela i oko 120 grama lososa iz konzerve.

                                            Maslinovo ulje, koje sadrži mononezasićene masne kiseline, lecitin, polifenole  (antioksidansi) i vitamine A,D, E i K znanstveno dokazano snižava krvni tlak. A mediteranski narodi od davnina koriste u prehrani maslinovo ulje i manje obolijevaju od krvožilnih bolesti, moždanog udara i malignih bolesti organa za probavu. Oboljeli od krvožilnih bolesti koji prijeđu na prehranu s maslinovim uljem za čak 31 posto manje umiru od tih bolesti. Namirnice koje povoljno utječu na snižavanje visokog krvnog pritiska su još voće i povrće – nedostatak vitamina C vodi porastu tlaka, a antioksidansi iz voća i povrća  šire krvne žile, čime tlak automatski pada. 

                                            Kod vegetarijanaca rijetki su oni koji pate od hipertenzije. Nedovoljno unošenje kalija u organizam, primjerice, dovodi do zadržavanja natrija, koji povećava krvni tlak. Kalcij može, kod osoba osjetljivih na sol, tj. onih kojima tlak raste unosom slane hrane, dovesti do snižavanja. Mala količina čokolade  – može također sniziti krvni tlak. Bjelančevine koje sadrži grašak mogu poslužiti kao dodatak hrani u borbi s visokim tlakom i otkazivanja bubrega, što je  dokazano  i u istraživanju biologa iz Kanade. Jeste li znali da kava nije glavni krivac za kronično povišeni  krvni tlak? Kofein prolazno povećava tlak kod osoba koje povremeno piju kavu, čak i kod onih koji je redovno piju, pogotovo kad su pod stresom. Većini ljudi s hipertenzijom kava ne smeta, ali se ne preporučuje onima kojima tlak znatno raste kad  su pod stresom; njima tada nadbubrežna žlijezda pretjerano reagira na kofein, a to podiže krvni tlak.

                                            Slušanje glazbe  može značajno sniziti vrijednosti krvnog tlaka –  znanstveno je dokazano u  jednom američkom istraživanju. Kod ljudi s blago povišenim krvnim tlakom,  koji su, primjerice, mjesec dana slušali klasičnu, keltsku ili indijsku glazbu tridesetak minuta dnevno svaki dan – došlo je do značajnog sniženja krvnog tlaka.  

                                              Ovo su osnovne namirnice DASH dijete, odnosno prehrane

                                              DASH DIJETA – IDEALNA ZA VISOKOTLAKAŠE! Kad je američki magazin  U.S. News& World Report’s objavio listu najboljih dijeta, s ocjenom istraživanja učinaka na naše tjelesno zdravlje, a pod budnim okom  čak  22 eksperta,  apsolutni je pobjednik bila – DASH dijeta ( Dietary Approaches to Stop Hypertension), kojoj je glavni cilj prevencija povišenog krvnog tlaka.  Riječ je o dijeti koja se temelji na visokom unosu voća i povrća,  niskomasnih  mliječnih proizvoda ( obrano mlijeko, niskomasni sir, nemasni jogurt)  te ograničenom uzimanju suhomesnatih proizvoda i soli. Ova se dijeta pokazala  vrlo učinkovitom kod snižavanja krvnog tlaka,  a veoma je važno da se može provoditi dugoročno. DASH dijeta i njezina pravila mogu se zasigurno usvojiti kao način života, a rezultate daje već za dva tjedna.

                                              Znanstvenici sa Sveučilišta u Oxfordu su tijekom mjesec dana skupini ispitanika davali navedene namirnice, raspodijeljene  u nekoliko serviranja dnevno: četiri do šest serviranja  voća i povrća,  dva do četiri serviranja  mliječnih proizvoda i šest do 13 serviranja  žitarica. Skupina koja je bila pod ovim režimom prehrane znatno je snizila krvni tlak u odnosu na drugu kontrolnu skupinu.  DASH dijeta se odličnom pokazala i u skidanju viška kilograma, koji obično prate povišeni krvni tlak,  stoga ona visoko kotira među onima  koji žele smršavjeti.  

                                              Svaka dijeta u svojim pravilima navodi i brojna ograničenja – ona koja zastupa  DASH dijeta odnose se na smanjeni unos crvenog mesa, suhomesnatih proizvoda, alkohola,  masti, a kad je sol u pitanju, preporučena doza je tek pola do jedne žličice na dan.   

                                              Objavljeno

                                              TANJUR PUN ZAČINA

                                                Ako vam je dosta dobre, stare kuhinje, a niste vješti u minimalizmu i drugim trendovima, posegnite za –začinima. Provjerite svoje kulinarsko umijeće i zadovoljite svoje osjetilo okusa...

                                              DESERTNI SUHI KOLAČIĆI S ANISOM 

                                                POTREBNO JE:

                                              • 3 žutanjka,
                                              • 100 g šećera,   
                                              • 3 kapi esencije anisa  (zvjezdastog anisa),
                                              • ½ polovina žličice apotekarskog amonijaka u prahu,
                                              • 80 g mekog maslaca,
                                              • ½ dl  mlijeka ,  
                                              • 5 g zelenog anisa u prahu,
                                              • 250  g brašna,
                                              • oko  100 g šećera (za valjanje kolačića).

                                              PRIPREMA: U zdjeli  izmiješati žutanjke, dodati šećer i maslac. Istući ili izmiksati.  Dodati  anis, amonijak i  mlijeko, dobro promiješati. Dodajte brašno i  zeleni anis.  Ostavite da odstoji barem dva sata u hladnjaku.  Nakon toga tijesto oblikujte u male role promjera oko 1 cm te ih uvaljajte u  kristalni šećer.  Izrežite potom tijesto na komade dužine 5 cm te ih isjeckajte tri puta sa strane. Povežite ih na način da zajedno čine „pletenicu“.   

                                              Pecite u prethodno zagrijanoj pećnici na 220C ° C 10 minuta. Pazite da ih ne pregrijete, jer će u protivnom vrlo brzo postati presuhi. Pečene kolačiće držite daleko od vlage, najbolje u za to odgovarajućoj kutiji ili staklenci.  Poslužite ih nakon glavnog obroka uz šalicu kave, s malo rakije, uz  voće… Bit će to fina delicija!

                                              SAVJET VIŠE: Prije nego se odlučite ispeći suhe kolače, biskvite, dobro je znati: koristite zvjezdasti anis umjesto anisa u prahu jer će donijeti više svježine. Zapravo, bit je anisa da kolačiću daje malo “prh” okus.  No,  ako se pitate što u tim kolačićima radi tzv. apotekarski amonijak,  jednostavno je –  to će vam pomoći da kolačiće štipkate kao kruh, jer  u suhim kolačićima djeluje poput praška za pecivo.  Amonijev karbonat (ili amonijak) jest tvar koja se brzo raspada pod utjecajem topline.  Isto djelovanje ima prašak za pecivo, kojemu je u kućanstvu prethodila uporaba apotekarskoga amonijaka. Ovaj „kvasac“  je zapravo smjesa natrijeva bikarbonata, u kombinaciji s komponentama octa i dodatnih materijala.

                                              Da bi vam kolačići bili još ukusniji, poprašite ih šećerom u prahu u koji ste stavili prstohvat mljevenog zvjezdastog anisa. Uz dobru kavu, nećete odoljeti njihovu mirisu ni okusu.

                                              FLAMBIRANE KOZICE S ANISOM 

                                              POTREBNO JE:

                                              • 12 srednje velikih škampa,
                                              • 1 žličica zelenog anisa,
                                              • 5 cl konjaka,
                                              • 5 cl vrhnja.

                                              POSTUPAK:  Kozice dobro očistite  i stavite ih na papirnate ručnike. Zagrijte malo maslinovog ulja u  tavi  i stavite škampe da se krčkaju. Pospite anisom i ostavite pržiti dok kozice ne dobiju tamniju boju.

                                              Ulijte konjak  i  flambirajte.  Dodajte vrhnje, pomiješajte i stavite kratko odstajati.  Poslužite s bijelom rižom kuhanom al dente.

                                               SAVJET VIŠE:  Poslužite uz ovo jelo suho bijelo vino.

                                              LOSOS NA PORILUKU S ANISOM  

                                              POTREBNO JE:

                                              • 1 cijeli  losos od oko 200 g,
                                              • 1 veći poriluk,
                                              • 10 cl slatkog vrhnja,
                                              • 1 žlica maslaca,
                                              • 1 žličica sjemenki zelenog anisa.   

                                              POSTUPAK:  Izrežite poriluk na tanke ploške i  blanširajte ga 8 minuta u kipućoj slanoj vodi. Ocijedite narezani poriluk i ispustite komade u tavu  s ručicom. Propržite na malo maslaca.  Začinite sjemenkama zelenog anisa, dodajte soli i mljevenog crnog papra.  Zalijte vrhnjem,   poklopite  i pustite  da se maslac i vrhnje rastope na laganoj vatri.

                                              U međuvremenu, skuhajte losos na jednoj strani samo 10 minuta.  Okrenite losos i  pospite s malo sjemenki anisa. Dodajte soli, malo mljevenog papra.  Složite uz to pripremljeni poriluk. Dekorirajte po želji.

                                               SAVJET VIŠE:  Poslužite uz to suho bijelo vino. 

                                              PILETINA PREMAZANA MEDOM I ANISOM  

                                               POTREBNO JE:

                                              • 1/2 šalice umaka od soje,
                                              • 1/2 šalice meda,
                                              • 2 žlice rižina octa,
                                              • 2 žličice nasjeckanog svježeg đumbira,
                                              • 6 komada zvjezdastog anisa,
                                              • 2 režnja češnjaka, mljevenog,
                                              • 1/2 žlice ljute paprike ili umaka od paprike,
                                              • 1 pile veličine oko 1,4 kg.

                                              POSTUPAK:   Postavite ražanj  u središte pećnice i zagrijte na maksimum. U zdjeli pomiješajte sve sastojke kako biste stvorili marinadu. Stavite pripravak na stranu. Koristite kuharski nož te izrežite  dno kosti piletine kako biste pile mogli otvoriti rezom  na lijevo i na desno.  Postavite  pileća prsa prema gore u tepsiju veličine  33 x 23 cm (tepsija za  lazanje).  Pile namažite marinadom i prelijte ostatak oko piletine. Pecite oko 1 sat  i 15 minuta, a piletinu pomalo zalijevajte marinadom svakih 10 do 15 minuta, dok se na termometru  umetnutom  u bedro ne pokaže oko 100 stupnjeva. Gotovo pile postavite na odgovarajući tanjur.  

                                              SAVJET VIŠE:  Poslužite uz  špinat sa češnjakom   i s rezancima posutim bosiljkom.  Pile ukrasite s nekoliko komada zvjezdastoga anisa.

                                               ŽELE SA CIMETOM

                                              POTREBNO JE:

                                              • 1/2 litre soka od naranče,
                                              • 2 žličice cimeta u prahu,
                                              • 100 grama smeđeg šećera,
                                              • 1,5 žlice alge agar agar  (možete je nabaviti u svim većim centrima!)

                                              PRIPREMA:  Iscijediti naranče, stavite tavu u hladnu vodu prije pripreme.  Stavite sok od naranče u tavu,  dodajte cimet, smeđi šećer i agar agar. Na pari kuhajte sok od naranče i cimeta, na srednje jakoj vatri  do vrenja. Zatim  smanjite na nisku  temperaturu  i nastavite miješanje 10 minuta.  Kuhani sok izlijte u kalup te ostavite  hladiti u hladnjaku oko dva sata – da se stisne.  Maknite potom smjesu iz kalupa te izrežite nožem na kriške po želji.

                                              SAVJET VIŠE:  Poslužite izrezano na kockice ili manje kriške, pospite cimetom u prahu te ukrasite bosiljkom.

                                               Agar  agar  vrlo je poznat u veganskoj kuhinji.  Agar agar alge dolaze  iz Japana, zamjenjuju želatinu. Znajući da je želatina izrađena od svinjetine ili govedine,  vegetarijanci se koriste tim ukusnim japanskim želatinoznim algama. Agar je kao  pahuljica, nejasna oblika. Bez mirisa, okusa i bezbojna, pa ju  je nemoguće detektirati u desertu  ili zdjeli, osim po njenoj želatinoznoj snazi.   Japanci se, koliko je poznato, agarom koriste od 17. stoljeća.  Koriste ga i  kao dodatak prehrani  za detoksizaciju  (uklanjanje toksina i teških metala) te za pospješivanje probave. Vlakna postaju puna  vode (poput spužve),  pa se na taj način puni želudac  s vrlo umjerenim unosom kalorija. To je, dakle, prirodni sastojak koji   suzbija apetit!

                                              KRUŠKA U UMAKU SA CIMETOM 

                                               Velika kruška može se poslužiti  kao prilog uz jela sa slatkim i slanim umakom:  kruška i cimet tvore lijep malo gorkast spoj.  Idealno je ako se poslužuje uz nareske ili sireve.  Ali, bit će  jednako ukusna uz tortu,  sladoled ili kolače. Dakle, ako volite recept koji će obogatiti i dati više okusa na hrani, pažljivo slijedio savjete u ovom vodiču.

                                              PRVO:  Ogulite i izrežite krušku  u komade.  Za ovaj recept, savjet je da koristite ne previše zrele kruške. Stavite krušku u lonac, dodajte čašu bijelog vina, 100 grama šećera, pola žličice cimeta u  prahu  i jednu žlicu soka od limuna. Neka se kuha na laganoj vatri oko dvadesetak minuta. Kada se  smjesa stvrdne, odmaknite s vatre.

                                               DRUGO: Kad umak dostigne pravu konzistenciju, pustite da se ohladi na nekoliko minuta.  Nakon toga  smjesu  provucite kroz sito ili alternativno u miješalici, kako biste dobili kašu, mekanu i kremastu.  Nakon toga umak možete koristiti  sa svim jelima koja vam padaju na pamet.  Jednostavno i ukusno jelo dobit ćete ako napravite od piškota oblik školjke te ga ispunite  umakom od krušaka s komadićima čokolade.  Pospite šećer za glazuru, a rezultat će biti izvrstan desert . 

                                               TREĆE:  Umjesto da imate na umu piće, večeru ili buffet na otvorenom, ne zaboravite da ovaj umak poslužite kao prilog uz jela. Kruške i cimet idu savršeno dobro s predjelima od suhomesnatih proizvoda i sireva.  Posebno se dobro slaže sa sortama ovčjih sireva i s mekanim sirevima poput gorgonzole.   

                                              JANJETINA SA SUHIM ŠLJIVAMA I CIMETOM

                                              POTREBNO JE:

                                              • 1 kg ovčjeg buta, 
                                              • 250 grama suhih šljiva, 
                                              • 2 glavice crvenog  luka, 
                                              • 100 g badema,   
                                              • 2  štapića cimeta, 
                                              • 50 g šećera u prahu, 
                                              • 50 g maslaca, 
                                              • 2 žlice kurkuma sa cimetom
                                              • 2 žlice kurkuma,
                                              • sol i papar. 

                                              POSTUPAK:

                                              1. Izrežite meso u velikim komadima. Nasjeckajte luk.  U lonac ulijte malo ulja i stavite luk. Dodajte meso, cimet štapiće i kurkumu.

                                              2. Kada luk postane  proziran, dodajte  20 cl vode.  Zatim pokrijte i pirjajte oko jedan sat i 15 minuta.  

                                              3. Na kraju izvadite meso ravnom žlicom i ostavite na tanjuru. Stavite šljive u lonac, pospite ih šećerom, cimetom u prahu. Dodajte maslac, promiješajte i kuhajte oko 15 minuta.

                                              4. Pomiješajte bademe s mesom, dodajte suhe šljive i ubacite sve u lonac. 

                                              SAVJET:  Poslužite vruće,  uz rižu.

                                              MOZZARELLA S BOSILJKOM  

                                               POTREBNO JE:

                                              • 2 komada mozzarelle (oko 200 grama),
                                              • ekstra djevičansko maslinovo ulje,
                                              • aromatizirani ocat,
                                              • vrlo sitno sjeckani  bosiljak, 
                                              • listovi bosiljka,
                                              • svježe mljeveni papar,
                                              • sol.

                                              PRIPREMA:  Pažljivo izrežite svaki  komad mozzarelle na malo krupnije kriške. Stavite  kriške  mozzarelle u željenu posudu. Kriške neka budu lijepo, uredno složene.  Kriške zalijte maslinovim uljem i aromatiziranim octom. Pospite mljevenim paprom po siru na način da se paprom naprave vijuge. Posolite.

                                              SAVJET VIŠE: Kako bi vaše jelo bilo ukusno, pripremite ga, odnosno mozzarellu izrežite neposredno prije konzumiranja.  Ako pak ne možete pronaći aromatizirani ocat, koriste tradicionalni domaći ocat. 

                                              REZANCI S GLJIVAMA I BOSILJKOM

                                               POTREBNO JE:

                                              • 600 g mješovitih  gljiva (vrganja, šampinjona,bukovača),
                                              • 1 glavica luka, sitno sjeckanog, 
                                              • 60 ml ekstra djevičanskog maslinovog ulja,
                                              • 2 režnja češnjaka, sitno sjeckanog, 
                                              • 60 ml bijelog vina,
                                              • 25 cherry rajčica narezanih na četvrtine,
                                              • papar,
                                              • 1 žlica sitno sjeckanog peršina, 
                                              • 1 vezica sjeckanog bosiljka,
                                              • 500 g rezanaca.

                                              PRIPREMA:

                                              1. Pažljivo očistite gljive i veće komade izrežite na manje.   

                                              2. Zagrijte ulje u tavi na laganoj vatri. Dodajte luk, poklopite  i pržite   dok ne dobije zlatnu boju.

                                              3. Sol promiješati u sjeckani češnjak.

                                              4. Povećajte vatru za prženje i dodajte bijelo vino.

                                              5. Dodajte gljive i pirjajte dok vino gotovo potpuno ne ispari.

                                              5. Dodajte četvrtine rajčica, bosiljak i peršin te  pirjajte oko 10 minuta.

                                              6. U međuvremenu, skuhajte tjesteninu u kipućoj  vodi  al dente.

                                              7.  Ocijedite rezance, dodajte umak od gljiva, dobro promiješajte i poslužite vruće.

                                              SAVJET VIŠE:  Možete koristiti  i druge mješovite sezonske gljive s onima koje su  dostupne na tržištu. Ali budite sigurni da su uvijek čiste. 

                                              GRČKA SALATA

                                              POTREBNO JE:

                                              • 4 zrele rajčice,
                                              • lijepi, ne prezreli   krastavac,
                                              • crveni luk,
                                              • desetak crnih maslina,
                                              • vezica svježeg bosiljka,
                                              • 100 g sira feta, 
                                              • kvalitetno maslinovo ulje,
                                              • sok od jednog limuna, 
                                              • sol  i svježe mljeveni  papar. 

                                              PRIPREMA: Operite rajčice,  izrežite ih na osam komada (na četvrtine i svaku četvrtinu u dva preklapanja). Ogulite krastavac, prepolovite ga na pola po dužini i izvadite sjemenke.   Izrežite ga na komade srednje veličine. Ogulite i izrežite luk na tanke kriške. Stavite sve u zdjelu.

                                              Izrežite sir fetu na male kockice, operite i nasjeckajte bosiljak, dodajte u zdjelu zajedno s maslinama. Dobro začinite  limunovim sokom i maslinovim uljem.  Posolite i popaprite te ostavite stajati  najmanje jedan sat prije posluživanja.  Tada sve dobro promiješajte.