svijet

VIVA GRUPA, udruga za kulturu i očuvanje baštine, nastavlja svoju misiju poticanja na čitanje i pisanje poezije na čakavskim idiomima, posebice onom hvarskom. Stoga ovom prilikom

RASPISUJEMO NATJEČAJ

ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU NA TEMU VINA!

Članak 1.

Pravo sudjelovanja na Natječaju za najbolju pjesmu s temom o vinu kao jednom od simbola otoka Hvara, Brača; Korčule, Pelješca itd. imaju svi zainteresirani građani koji žive na spomenutim otocima, s njih potječu, odnosno zainteresirani građani na području Splitsko-dalmatinske i drugih županija koji poznaju čakavštinu i njome se služe u govornom i pisanom obliku.

Članak 2.

Za najbolja ostvarenja predviđene su dvije nagrade:

1. Nagrada ZLATNO ČA  za najbolju pjesmu na jednom od idioma čakavice na temu vina – u kategoriji SLOBODNOGA STIHA;

2. Nagrada ZLATNO ČA  za najbolju pjesmu na jednom od idioma hvarske čakavice na temu vina – u kategoriji STIHA U RIMI.

Također, sudionici u Natječaju koji dobiju dosta bodova a nisu osvojili ZLATNO ČA dobit će Priznanja za doprinos očuvanju i razvoju kulturne, umjetničke i gastro baštine, a pjesme će biti objavljene u zajedničkom zborniku čakavske poezije u izdanju VIVA GRUPE.

Članak 3.

Pjesme za Natječaj šalju se isključivo na e-mail adresu: viva.grupa1@gmail.com.

Rok za prijavu je do 31. kolovoza 2022.

Naputak: Pjesme se šalju potpisane lozinkom, a podaci o autoru (označeni šifrom) – ime, prezime, adresa stanovanja, godina rođenja, broj mobitela i e-adresa – odvojeno.

Članak 4.

Na natječaj se mogu prijaviti autori stariji od 15 godina, a svaki autor može poslati najviše dvije neobjavljene pjesme (pjesma se smatra neobjavljenom ako nije javno izvođena, objavljena u tiskanom obliku, na internetu i na društvenim mrežama). Svaku pjesmu treba potpisati zaporkom. Ukoliko se šalju dvije pjesme, potpisuju se istom zaporkom. Zaporka se sastoji od najmanje osam znakova, a ispod zaporke treba navesti godinu rođenja. Iznad ili ispod pjesama se ne navode osobni podaci.

Članak 5.

Prosudbeno stručno povjerenstvo u sastavu Marijan Grakalić, književnik, Sandra Pocrnić Mlakar, nakladnica Beletre, Marija Šimara, profesorica književnosti i pjesnikinja, izabrat će najbolje pjesme i dodijeliti nagrade.

Članak 6.

Slanjem pjesama na Natječaj autori ujedno pristaju na moguću objavu pjesama prema izboru prosudbenog povjerenstva. Smatramo da će sudjelovanje mladih autora na ovom Natječaju pridonijeti većoj ljubavi prema čakavskim govorima, otocima i tamošnjem načinu života.

Očekujemo stoga i veselimo se vašim pjesmama!

Predsjedništvo Udruge Viva Grupa

Nakon Festivala žanrova Dvotočka, održanog uz podršku zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu i u organizaciji nakladničke kuće Beletra, uz suradnju kolega nakladnika – Innamorata, Fragment i Naklada Cranium – ostali su vrlo važni naglasci o suvremenom načinu pisanja i tipičnim žanrovima što su ih formulirali Marko Fančović, Veljko Krulčić, Ljubica Uvodić Vranić, Božica Brkan, Stjepo Martinović i Kristian Novak u razgovorima s mladim i čitanim piscima ljubića, krimića, spekulativne fikcije i vrlo aktualnih priručnika…

Tekst: S. M.; Fotografije: Nikola Šolić

Žanrovi se vrednuju drugačije od kanonske književnosti. Brži su, reagiraju na aktualne događaje i donose nove ideje u javni prostor. Hrvatska ima dugu tradiciju pisanja žanrova u proteklim desetljećima i današnja produkcija ima čvrst temelj i u teoriji i u praksi. U kulturnim krugovima vlada predrasuda da je lako pisati ljubiće i krimiće, ali žanrovi imaju svoje zakonitosti koje treba slijediti i u zadanom okviru zadržati pozornost publike i dati nešto novo. Treba pisati, pisanje je biblioterapija jer pisanjem formuliramo misli koje često ne možemo nikome reći, a bavimo se njima u sebi. Pisanjem također formuliramo rješenja i dijelimo iskustva koja mogu nekome pomoći. Treba razvijati profesionalne urednike, ali i profesionalce u cijelom lancu koji prati knjigu, od lektora, grafičara i tiskara  do kritičara i novinara koji prate kulturu do prodavača u knjižarama. A u procesu nastanka knjige povjerenje između autora i urednika je presudno.

Ukratko, to su naglasci s festivala Dvotočka koje su formulirali Marko Fančović, Veljko Krulčić, Ljubica Uvodić Vranić, Božica Brkan, Stjepo Martinović i Kristian Novak u razgovorima s mladim i čitanim piscima ljubića, krimića, spekulativne fikcije i priručnika koji su predstavili svoje aktualne naslove.

Ljubav može cvasti i u Hrvatskoj, a u romanima Nataše Turkalj, koja piše o likovima iz naše sredine, cvate i posao. Svoj novi ljubavni roman “Moć žene” objavila je nedugo nakon prvijenca “Moja savršena nevolja”, a svoje junake vodi u erotske avanture, na putovanja, šopinge i u egzotične zemlje. Inna Moore, autorica erotičnih, modernih i povijesnih ljubavnih romana, predstavila je novitete “Neprikladno tvoj” i “Spašen” te svoju nakladničku kuću Innamorata, u kojoj objavljuje i romane drugih autorica. Inna Moore piše ljubavne romane i u tandemu s tajanstvenom Kiki Knox, koja dizajnira naslovnice. Multitalent je i karikaturist Petar Pismestrović, koji je nakon 50 godina bavljenja karikaturom objavio svoj prvijenac “Lukine žene”. U njegovu romanu glavni lik je žena, čije je nedoumice sazrijevanja uvjerljivo opisao.

Stjepo Martinović komentirao je naslov najromantičnijeg hrvatskog romana – što ga je Igor Mandić dodijelio njegovom romanu “Podne u Perastu”. Svi su romani podjednako romantični i erotični, rekao je Stjepo Martinović, koji je radio kao novinar, a u slobodno vrijeme svira gitaru i pjeva talijanske kancone. Božica Brkan iznijela je svoje iskustvo s ljubićima koji su objavljivani u šesteroznamenkastim nakladama, a pisala ih je pod pseudonimom BiancaBrandon. Božica Brkan predstavila je i svoj novi roman “Privremeno neuporabljivo”, koji je mogao biti i krimić i ljubić, ali, kako je rekla, namjerno ga je ostavila izvan žanrova. Izvan žanrova su i romani Lee Brezar, među kojima je najnoviji “Godina Štakora”, koji opisuje šest likova i njihove krize koje je zaoštrila epidemija. Lea Brezar najavila je da će sljedeći njezin roman biti ljubavni. Ljubica Uvodić Vranić u emotivnoj završnoj riječi snažno je podržala ljubavne romane i založila se za izražavanje lijepih osjećaja pisanjem i citirala riječi Renata Baretića: „Pišite, ljudi, pišite da ne zaboravite sami sebe.“

U terminu ljubića predstavljen je i zabavni seksi projekt  “Sve što ste oduvijek željeli znati o penisu” Davora Zdjelarevića, koji je rekao da knjižicu pisao inspiriran narodnim običajem ovih prostora  –  kurčenjem. Ilustriranu knjižicu prati penismetar, metar koji se može koristiti i u mraku! Panel o ljubavnim romanima moderirala je Sanja Tatalović.

Novi kriminalistički roman “Ubojstvo na Mrežnici” predstavila je Anđelka Kliment i njime podžanr cosy crime, u kojem je težište na detekciji, istrazi i razgovorima kojima se razjašnjava zločin u urednoj građanskoj sredini. Miro Morović predstavio je novitet “Voštani princ”, drugi roman nakon prvijenca “Djeca slijepoga kovača”. Miro Morović voli misterij, enigmu, otkrivanje zagonetke i romantiku klasičnih krimića, a svoje likove smješta u imaginarne američke gradove. Osobine njegovog pisanja su akcija, uvjerljiv osjećaj jeze i ironija njegovog junaka Andrewa Framea. Zoran Lisjak govorio je o svom romanu “Savršeni ustroj”, čija se radnja odvija u Londonu i Dubrovniku i veže suvremenicu s djelom Ruđera Boškovića. Budući da je kraj romana ostao otvoren, publika očekuje nastavak koji je Zoran Lisjak obećao. Veljko Krulčić, novinar i nakladnik, predstavio je djelo Milana Nikolića, koji je objavljivao šezdesetih godina i dostizao šesteroznamenkaste naklade, a njegovi romani objavljuju se i danas. Veljko Krulčić podsjetio je i na krimiće Pavla Pavličića i Gorana Tribusona sedamdesetih godina te na knjigu “Principi krimića” Igora Mandića objavljenu 1985., a zatim ponovo 2015. i jednako je aktualna i nakon trideset godina. Urednica Sandra Pocrnić Mlakar predstavila romane Jana Bolića – „Težinu stvarnosti“, prvi slučaj detektiva Johna Monroea i novitet “Štakori”, u kojem inspektor John Monroe dolazi u Rijeku i silazi u podzemlje lučkog grada, među makroe i dilere.

Završnu riječ održao je Kristian Novak,  koji je sa zanimanjem pratio predstavljanje žanrova i istaknuo da njega žanrovi često inspiriraju za njegove romane te da su, zbog inspiracije i novih ideja koje nose, žanrovi izuzetno važni za literarnu scenu. Panel o krimićima moderirala je Olga Vujović.

Za razliku od fikcije, u priručnicima se opisuje vlastito iskustvo, koje može biti stručno ili osobno, ali uvijek je namijenjeno publici kojoj može koristiti. Ljubica Uvodić-Vranić autorica je deset priručnika i emisije „Avantura promjene“ na Hrvatskom radiju, a na festivalu Dvotočka prisjetila se kako je nastao njezin prvi priručnik „Kako se dobro posvađati“ i najnoviji „Devet vježbi opuštanja“. Vedran Sorić predstavio je priručnik Prodajni mindset, koji je dio multimedijskog projekta s istoimenim podcastom i konferencijom, a prijem priručnika i iznenadio je i samog autora. Priručnik je interaktivni s QR kodovima vezanim uz web stranice koje se ažuriraju.

Knjiga Dalibora Talajića “Most ponad burne rijeke” više je ispovjedna proza nego priručnik, ali pokazalo se da je itekako korisna mnogim roditeljima koji imaju dijete s poremećajem autističnog spektra, koji je sve češći. Dalibor Talajić najavio je nastavak prve knjige, u kojem opisuje osnovnoškolsko iskustvo i inkluziju svog sina kojem treba pomoć, uz odrastanje svoje kćeri koja je vrlo samostalna. Predstavljanje “Mosta ponad burne rijeke” otvorilo je raspravu o asistentima u nastavi u koju se uključio Denis Vidović, podsjetivši kako društvo ne cijeni dovoljno rad asistenata koji su ključni za osamostaljenje učenika s posebnim potrebama.   

Lea Brezar objavljuje priručnike koji stanu u džep, a njezini su naslovi „Da, i?“ o prihvaćanju neugodnosti ili traumatičnog događaja i „Reci čega se bojiš i ostvari se“, o suočavanju sa strahovima koji ometaju željeni napredak ili uspjeh. Od priručnika, poezije i romana, stigla je do osnivanja srednje i osnovne škole Epoha, koju je otvorila u Podsusedu, u partnerstvu s Renatom Brekalo, a upisala je i online studij psihologije na britanskom Open University. U raspravi je  Lukrecija Vrnoga zamolila Ljubicu Uvodić Vranić da podsjeti na učinke i dobrobiti biblioterapije – terapije pisanjem, dok je Ljubica Uvodić-Vranić podsjetila Leu Brezar na njezin roman „Superjunakinje“, koji nije priručnik, ali u njemu opisuje iskustvo četiriju žena  koje su se našle u bolnici za duševne bolesti, što je dovelo raspravu do problema stigmatiziranja.

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar predstavila je priručnike autora koji nisu bili prisutni: psiholog Sandro Kraljević napisao je priručnik „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“, u kojem je opisao osam najčešćih suvremenih neuroza, kao što su agresija, depresija, ovisnost o društvenim mrežama… Priručnik je objavljen u godini epidemije (Godini Štakora) i cijele godine bio među najprodavanijima, jer je publika prepoznala rješenja koja je autor ponudio. Jan Bolić sudjelovao je na svoj način i u raspravi o priručnicima, budući da se njegova druga knjiga, ispovjedna proza „Život koji želiš živjeti“, pokazala vrlo korisnom u kriznoj godini.  

Razgovor o spekulativnoj fikciji započela je Jelena Hrvoj, vlasnica nakladničke kuće Cranium, autorica je 10 fantasy romana i psiholoških trilera. Jelena Hrvoj piše horore u koje ugrađuje narodne legende i mitove, znanstvena istraživanja i vlastita iskustvo. Za svoje likove ne crpi inspiraciju iz stvarnog života, smatra ih individualnima, a posebno su joj važni snažni ženski likovi. Marina Mađarević svoj je treći roman “Onaj koji otvara vrata” objavila u Nakladi Cranium, a inspirirao ga je stari spomenik na virovitičkom groblju u blizini njene ulice. Kao učiteljica u školi, Marina je objavila dva romana za djecu i mlade, a učenici ju potiču da se nastavi baviti dječjom književnošću.

Marko Fančović govorio je o stanju SF žanra na sceni. Hrvatske pisce žanrova smatra vrlo kvalitetnima i konkurentnima na stranom tržištu, a tome su razlog zanimljive ideje i stvaranje neobičnih priča iz običnih života. Važnost davanja potpora Ministarstva kulture za žanrove smatra vrlo bitnim za stanje na tržištu i stvaranje mjesta za žanrove spekulativne fikcije, ali politika za predstavljanje domaćih autora vani nije dobra. Istaknuo je važnost postojanja Društva za znanstvenu fantastiku “SFera” kao mjesta na kojem novi pisci mogu dobiti informacije, pratiti trendove i stvoriti zajednicu. Osim SferaKona, koji se održava u Zagrebu svakog proljeća od 1983. godine, svako veće mjesto u Hrvatskoj u posljednjih je nekoliko godina dobilo vlastito okupljanje ili konvenciju znanstvene fantastike. Završava  rečenicom: “Fantastika neće otići, budući da se bavimo budućnošću, budućnost je sigurno naša.”

 Na kraju panela urednica Sandra Pocrnić Mlakar zahvalila je Marku Fančeviću na imenu Dvotočka što ga je festivalu dala Milena Benini, prerano preminula književnica, prevoditeljica i urednica čija je ideja, prije pandemije, pokrenula organizaciju ovoga  festivala.

„Zagreb je bio kulturni centar, a pošto kultura više nije ono što je bila i taj pojam je postao relativan. Možda ne bi bilo loše ponekad se vratiti u ono vrijeme i vidjeti kako je nekada bilo, zašto su neke stvari otišle u krivom smjeru, neke se ugasile, zašto se odnos prema kulturi promijenio…“

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Petar Pismestrović vjerojatno je jedini karikaturist koji se pisanjem odmara od crtanja. Kao karikaturist je svjetskog ugleda, s dnevnom rubrikom u austrijskom listu Kleine Zeitung, Petar Pismestroviću hrvatskom je medijskom prostoru kontinuirano prisutan svaki tjedan na naslovnoj stanici Kvizorame, za koju crta aktualne portretne karikature. Pisati je počeo prije dvadesetak godina, a dosad je objavio prvi od svojih devet napisanih romana. U svojim romanima bavi se različitim temama – izbjeglištvom, novinarstvom, zapletima koje može izazvati karikatura, odrastanjem, razlikom u godinama…

Roman „Lukine žene“ žanrovski je hibrid u kojem je glavni lik, galeristica Koraljka,  u velikom pospremanju svog emotivnog života. Koraljka je emancipirana žena, kojoj je njezin suprug, uspješan arhitekt, omogućio karijeru i slobodu. Kao kći slavnog slikara, materijalno situirana i u primarnoj obitelji i u braku, Koraljka istražuje vlastiti seksualni identitet upuštajući se u aferu prijateljicom Mašom. Denis Derk u Večernjem listu piše da je Koraljka žena snažnog libida koji stalno zapostavlja zbog predrasuda koje baštini iz okoline:„… Iako je imala prilično čvrste veze s dva naočita i fokusirana rasna muškarca, pomorcem Adrijanom i arhitektom Lukom, nije se ostvarila kao majka, s čime se baš i ne može pomiriti, a nije najsretnija ni u svom profesionalnom, galerističkom miljeu koji joj nije omogućio dublji osobni razvoj i samoispunjenje.“

“Pismestrović prati Koraljku od mladosti do šezdesetih godina i pritom obuhvaća predratne i ratne godine, a s posebnim sentimentom opisuje Zagreb kakvog se sjeća iz osamdesetih godina, njegovu kulturnu scenu i umjetničke krugove. Roman je hibridnog žanra, u kojem se elementi ljubavnog romana isprepliću s dramom i životnom kronikom, a na Festivalu žanrova Petar Pismestrović predstavit će se u razgovoru s autorima ljubića.“  

S Petrom Pismestrovićem razgovaramo o liku Koraljke, o kulturnoj sceni Rijeke i Zagreba koje opisuje u romanu, o kombiniranju pisanja i crtanja i povezivanju austrijskog i hrvatskog kulturnog prostora u doba multimedije.

• U Lukinim ženama vrlo ste uvjerljivo opisali glavni lik, galeristicu Koraljku i njezine dileme na životnoj prekretnici. Zašto ste željeli baviti se ženskim likom u svom prvijencu?
• Roman Lukine žene je samo uvjetno prvijenac, jer se prvi pojavio u obliku knjige.  Ženski lik sam pokušao obraditi jer sam od malih nogu okružen ženama i mislim da ih dobro poznajem. Ali znam isto tako da su žene kompleksne ličnosti, i da je svaka osoba za sebe unikat. To je i olakšavajuća i  otežavajuća okolnost. Same žene su mi rekle da sam od Koraljke stvorio kompleksan lik koji moje čitateljice doživljavaju svaka na drugi način. U svim mojim dosad napisanim romanima, osim u Lukinim ženama, glavni likovi su muškarci. S time da moram naglasiti da su u pojedinim romanima žene ravnopravno zastupljene, jer ja najviše obrađujem odnos muškaraca i žena. 
• U romanu su opisi Zagreba i Rijeke iz osamdesetih i devedesetih godina. Kakvu poruku za današnjicu nalazite u tadašnjem vremenu?
• U Zagreb sam došao s 20 godina. To je grad u kom sam postao čovjek, stvorio karijeru i obitelj. Za Zagreb me vežu i lijepe i manje lijepe uspomene, s time što sam ja osoba koja nastoji pamtiti samo lijepe trenutke života. U šest od devet mojih romana Zagreb je mjesto radnje. Rijeku poznajem od ranije, Opatiju sam često posjećivao, pa mi je bilo logično da i ova dva grada stavim u svoje romane.

 Zagreb je bio kulturni centar, a pošto kultura više nije ono što je bila i taj pojam je postao relativan. Možda ne bi bilo loše ponekad se vratiti u ono vrijeme i vidjeti kako je nekada bilo, zašto su neke stvari otišle u krivom smjeru, neke se ugasile, zašto se odnos prema kulturi promijenio.

• Pišete vrlo intenzivno i imate nekoliko napisanih romana. Zašto ste, od svih romana, izabrali baš Lukine žene za predstavljanje hrvatskoj čitateljskoj publici?
• Pišem intenzivno prozu i poeziju jer osjećam potrebu i zadovoljstvo stvaranjem. To je i moj odmak od stvarnosti, od politike i karikature kojom se bavim preko 50 godina. To što su „Lukine žene“ moj prvi objavljeni roman, igra je slučaja. Ustvari, do sada su samo tri romana bila ponuđena izdavačima, jedan je uspio, dva će možda u dogledno vrijeme. 
• Na naslovnici je vaša ilustracija koja prikazuje Koraljku i ostale Lukine žene. Jeste li pomišljali na intenzivnije kombiniranje teksta i karikatura? Npr. u obliku ilustrirane knjige ili slikovnice za odrasle?
• Iako nisam više tako mlad da bih pravio neke planove, nikad se ne zna, što će mi još doći kao inspiracija. Prije razmišljam o poetskim listovima, koji bi mogli funkcionirati kao posteri. I tekstove namjeravam ispisati rukom… Mislim da bi to bio idealan spoj crteža i riječi.
• Ljetujete svake godine u Hrvatskoj i Istri, surađujete u Kvizorami i dolazite na Festival žanrova. Održavate vrlo čvrste veze s Hrvatskom iako ste u Austriji već 30 godina. Vidite li još neke mogućnosti za povezivanje austrijskog i hrvatskog kulturnog prostora u doba multimedije?
• Nažalost, Austriju i Hrvatsku razdvaja jezik. To sam najbolje osjetio kad sam došao ovamo. Ali dobra volja za približavanje i simpatija su nepobitni. Iako su u povijesti imali puno dodirnih točaka, pa i kulturoloških, jer je Hrvatska bila članica Austro-Ugarske Monarhije, taj prostor ostao je razjedinjen. Austrijanci ne prate ono što se događa u Hrvatskoj, Hrvati ne prate ono što se događa u Austriji. Čak ako se i pojave neki natpisi, ostaju nezapaženi i marginalizirani. Danas je novac glavna vodilja i ako se na nečemu može zaraditi, tad će za to biti i interesa.

Nadam se da će buduće generacije biti više povezane jer je u međuvremenu engleski postao univerzalan jezik, koji uče mladi i na jednoj i na drugoj strani. Povezivanja će sigurno biti na različitim razinama. Eto, već sada u Austriji su mnogi Hrvati našli zaposlenje u raznim branšama, od konobara do liječnika.

Što se mojih veza s Hrvatskom tiče, one bi mogle biti daleko jače, ali to ne ovisi o meni. Jezikom sam vezan za hrvatsko govorno područje, pa i tematski, a kroz karikaturu, osim Kvizorame i nekoliko godina suradnje s Večernjim listom, drugih kontakata nije bilo. Kaže se daleko od očiju, daleko od srca. No i da sam imao ponude, teško bih se usudio prihvatiti ih pošto sam vezan ugovorom za Kleine Zeitung za koji radim od devedesetih godina i više karikatura mjesečno.

U komornoj atmosferi, u Preradovićevoj 31, Ukrajinska zajednica Grada Zagreba, Udruga za ukrajinsku kulturu u Dalmaciji ‘Cvit’ i Hrvatska kuća – Materina priča priredili su, u okviru manifestacije Rapsodija ukrajinskih boja u Zagrebu i uz potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, trećeg četvrtka ovoga svibnja   atraktivnu modnu reviju tradicionalnih i modernih  ukrajinskih košulja,  višivanki, simbola ukrajinske kulture i povijesti te otpora ruskoj agresiji. No, što je zapravo višivanka?     

Svake godine, trećeg četvrtka u svibnju, Ukrajina  slavi jedinstveni – Dan višivanke. Unatoč tomu što izvorno nije ni državni ni vjerski  praznik, baš na taj dan milijuni Ukrajinaca iz ormara izvade svoju nacionalnu odjeću – vezenu košulju ili višivanku.

Bilo je tako i 19. svibnja ove godine, kada su Ukrajinci i u Hrvatskoj, na komornoj modnoj reviji u Hrvatskoj kući u Zagrebu, kojoj su  nazočili veleposlanici  Ukrajine, Belgije, Irske, Litve, Češke, te drugi članovi diplomatskog zbora, predstavnici Grada Zagreba, saborski zastupnici, simpatizeri ukrajinskog naroda i ukrajinske kulture,  predstavili vezene košulje iz privatnih zbirki, stare više od stotinu godina, koje su za reviju ustupili ugledni  članovi  ukrajinske zajednice u Hrvatskoj, M. Juriste i  J. Holodovič.  Ali i suvremene vezene košulje namijenjene svakodnevnoj uporabi ili za svečane prigode, koje su nosili mladi Ukrajinci i Ukrajinke nastanjeni u Gradu Zagrebu.

Ozbiljna priča iz Ukrajine o višivanki u svijet je krenula 2006. godine, zahvaljujući Lesyii Voronyuk, studentici Fakulteta povijesti, političkih znanosti i međunarodnih odnosa u Černivcima. U početku je samo nekoliko studenata s različitih fakulteta simbolički nosilo vezene košulje trećega četvrtka u svibnju, na dan koji je uzet kao Dan višivanke, ali je u sljedećim godinama ova inicijativa počela rasti i uključivati ​​sve više ljudi diljem Ukrajine i svijeta. Ideja je, kažu medijski izvori, posebno zaživjela nakon Euromajdana i otpora koji su tih dana u Kijevu pružili građani odjeveni u nacionalnu nošnju, najviše samo u – vezenu košulju.

Danas je već višivanka, uz nacionalni grb i zastavu, simbol  hrabrosti, borbe i pobjede, simbol vjere, nade i ljubavi, svojevrstan genetski kod i amajlija Ukrajinaca – odjeća slobodnih ljudi, koja ujedinjuje Ukrajince i prijatelje Ukrajine diljem svijeta.

Višivanka ( vysyvanka, višivánka  ili višívanka) je izraz koji etimološki dolazi od istočnoslavenske riječi “vyshyvka”,  što znači “točkasti uzorci”. Otkad je postala političkim simbolom Ukrajine, mnogi su zapadni mediji uočili i modno značenje toga odjevnoga predmeta, koji je ustvari dio ukrajinske narodne nošnje.  Times ju je još 2016.  nazvao odjevnim predmetom koji predstavlja modni „vrh ljeta“. Iste je godine glumica Melanie Thierry nosila višivanku na filmskom festivalu u Cannesu, a  nizozemska kraljica Máxima košulju- haljinu višivanku tijekom svog posjeta Ljetnim olimpijskim igrama. No, to nije nova pojava, i prije su okrunjene glave posezale za pojedinim modelima višivanki kako bi iskazali svoju privrženost Ukrajini: primjerice, nadvojvoda Wilhelm od  Austrije bio je ukrajinski domoljub koji je rado nosio višivanku, pa je (na ukrajinskom) prozvan Vasil Vyshyvanyi („Vasilije  Izvezeni“), a Trg Vyshyvanoho u Ljvovu ime je dobio upravo po njemu…

Ali, kako je moguće da jedan odjevni predmet postane tako važan narodu koji ima tako burnu i tako dugu povijest?  

Prije svega, višivanka za Ukrajince nije bila samo odjeća. Vez kojim se ukrašavala bio je ezoteričnoga podrijetla: nosio je, naime, 12 šifriranih sakralnih  simbola  koji pohranjuju povijest naroda, njegov identitet. Danas je vez poput drevne kronike, s kojom se dotičemo povijesti i kulture u svakom kutku  Ukrajine. Kazuju to i zapisi putnika koji su posjetili ukrajinske regije prije mnogo stoljeća, kao i svjedočanstva starih kroničara.  Tijekom iskopavanja u regiji u blizini grada Čerkasija, primjerice, pronađene su srebrne pločice izrađene u 6. stoljeću, na kojima su prikazane muške figure u odjeći koja je, prema kroju i motivima veza, vrlo slična onoj koja se danas nosi u Ukrajini. Već u 11. stoljeću, za vrijeme Kijevske Rus, postojala je prva ozbiljna škola vezenja, koju je organizirala sestra kneza Vladimira Monomaha, Anna, gdje su djevojke učile vesti srebrom i zlatom.

Iako povjesničari nisu uspjeli točno odrediti vrijeme kada je zanat ustrojen i ukrajinski vez započeo, slažu se u jednom: u doba paleolitika višivanka je već bila cijenjena. O tome svjedoče i arheološka istraživanja u blizini sela Mezin (regija Černihiv), gdje su otkriveni brojni spomenici koji svjedoče o postojanju razvijene tzv. mizinske kulture. Najveća senzacija svakako je bila narukvica Mezinsky, izrađena od kljove mamuta, ukrašena rezbarijama, odnosno onim što će se kasnije identificirati kao “vez”. Povijesni portal Heritage of Ancestors zabilježio je tu činjenicu ustvrdivši kako je riječ o prvom ornamentu protosvastike ikad (treba znati da je njemački nacizam svojatao mnoge ezoterične slavenske simbole, između kojih crno sunce i protosvastiku te ih zbog uloge koju je nacizam imao u povijesti – obezvrijedio, op.a.).  Dočim grčki povjesničar  Herodot tvrdi  da je vez krasio odjeću Skita, koji su dugo živjeli na teritoriju moderne Ukrajine, te da je izvor ukrašavanja odjeće vezom najvjerojatnije skitskoga podrijetla. Mnogi će autori, povjesničari i teoretičari mode, ustvrditi pak kako skitski vez nije prapočetak ukrašavanja ukrajinske odjeće, već obrnuto – Skiti su ga najvjerojatnije preuzimali od autohtonih pređašnjih stanovnika, a obrazloženje nalaze u činjenici da se srodan vez pojavljuje i na teritoriju Balkana (Bosna, Slavonija, Vojvodina itd.), odnosno u krajevima koji imaju potvrđene slavenske korijene. U Čerkaškoj regiji, u blizini sela Martynovka, među predmetima iz 6. stoljeća pronađeni su kipići antičkih stanovnika – čovječuljci odjeveni u dugačke široke košulje s vezom i uzorkom u visini prsa. Takvu odjeću nosilo je  ukrajinsko seljaštvo prije samo 100 godina… 

Simbolički kod za vez

Poznavatelji ukrajinskoga veza tvrde kako simbolika elemenata veza na višivanki (i na cijeloj nošnji) ima vrlo snažan utjecaj na život onoga tko ga nosi. Geometrijski uzorci označavaju elemente prirode i plodnost zemlje, a  cvjetni i cvjetni ornamenti  obiteljsku sreću, majčinsku ljubav. Nacionalni vezovi  iz cijele zemlje prikazivali su životinje jer se  vjerovalo da njihove slike donose vjernost, prosperitet i dugovječnost.   Nijanse boja, oblici veza, platno i boja platna također su podložni vjerovanjima i predrasudama, iz čega se lako iščitava stara slavenska mitologija. Upravo zbog toga, u svečanim prilikama  nosile su se bijele vezene košulje, koje su značile  veselje i dobro rasploženje, a crna vezena košulja odijevala se u znak tuge i u žalosti (istu semantiku poznajemo i danas, i to šire od Ukrajine). 

Tajne vezenja, bit drevnoga zanata, s koljena na koljeno prenosile su vješte žene, današnjim rječnikom rečeno – obrtnice, iznimno posvećene svom poslu, koji zahtijeva brojne vještine i znanja. Primjerice,  konci za vezenje bojali su se isključivo prirodnim bojama, napravljenim od kore drveća, korijenja, lišća i cvijeća. Kako bi se boja  desetljećima očuvala, niti konaca  pečene su u raženom tijestu. Danas je poznato oko 250 vrsta veznih šavova temeljenih na 20 tehnika. Međutim, svaka regija Ukrajine, pa čak i zasebna mjesta, imaju svoj, poseban vez, koji se razlikuje od ostalih u tehnici i ornamentici.  Zanimljivo je da sve regije imaju ornamentiku veza srodnu crtežima na pisanicama (pisankama).

Vrlo poznati poltavski vez, primjerice, poznat je po umjerenim tonovima, nema mnogo šarenila, a najpoznatiji je bijeli vez na bijeloj podlozi, rjeđe plavi, smeđi, sivi ili crveni, na bijeloj tkanini. U ovoj regiji cvjetni i geometrijski motivi (križ, romb, zvijezde, trokuti) su kombinirani. Ženska višivanka ovoga kraja prepoznat će se po bogatoj, složenoj i istodobno nježnoj boji i tankom rubu rukava. Uregiji Kijeva, uz prevladavajuće biljne motive, vrlo čest je motiv romba, trokuta i zvijezde (tzv. kijevske zvijezde, petokrake, koju će Lav Trocki prije stotinu godina uzeti kao simbol ruskog komunizma, op. a.) Glavna boja vezova je crvena, a crna samo naglašava uzorak.  Na ovim su prostorima korištene razne tehnike vezenja, specifične i sofisticirane, koje je na tu razinu iznijela tzv. kijevska samostanska škola veza (prisjetimo se značenja oslikavanja pisanica u istoj regiji i posebnih škola za oslikavanje, https://svijet.com.hr/ukrajina-kao-srediste-umjetnosti-oslikavanja-uskrsnih-jaja-ili-pisanki/), s gotovo tisuću godina dugom tradicijom.   

Višivanke černjihivske regije izraz su ili kombinacija poltavskog i kijevskog veza. Tipične tehnike su šivanje, rezanje, žlijebljenje, opšivanje rubova itd., a prepoznat je u literaturi kao  “černihivski vez”. Dočim su aplikacije na polisijskim višivankama  grafički jasne, jednosatvnih uzoraka, sa crvenim vezom na sivoj ili bijeloj tkanini. Podolske vezene košulje odlikuju se bogatstvom boja i raznolikošću šavova, s prevladavajućom crnom bojom i rijetko dodanom crvenom, žutom, zelenom ili bojom zrele raži. Dvije okomite pruge na prsima i tri na leđima, te rukavi izvezeni cvjetno-geometrijskim ornamentima ili kosim prugama – prepoznatljiv su stil na podolskoj višivanki.    

 Područje Karpata i Zakarpaća dalo je pak brojne uzorke, ali i velike razlike od mjesta do mjesta, tako da se za ovu regiju ne može reći kako ima prepoznatljive i čiste uzorke i specifične boje  veza. Najstariji zakarpatski vez su geometrijski oblici, a u 20. stoljeću ovdje su prodrli biljni motivi. U Zakarpaću su postojale košulje s ukrasom izvezenim bijelim nitima na leđima, čiji je utjecaj danas donekle pogubljen.

Meni osobno, najzanimljivije su višivanke regije oko Ljvova, izvezene nježnim uzorcima poput čipke, s prevladavajućim šavom i križom kao geometrijskim elementom. Evidentno je višivanka u ovoj regiji pojednostavnila svoj izgled pod utjecajem zapadne mode i „pročišćene“ odjeće elite. Bukovina je, obrnuto, vezom utjecala na okolna područja, posebice odabirom velikih ornamenata, cvjetnih i životinjskih, ali i korištenjem zlatnoga konca, perlica, svile, vune, šljokica. Sve to bilo je od iznimne statusne važnosti i dobavljalo se trgovinom iz Europa i s Istoka.

Hutulski vez višivanke, odnosno širok izbor geometrijskih i cvjetnih uzoraka, još uvijek se koristi starim vrlo teškim tehnikama pirsinga i ubadanja, zbog čega ovaj vez pomalo izumire. U Ivano-Frankivskoj regiji rukavi su uvijek bili raskošno ukrašeni,  s kombinacijama  više tehnika vezenja. Ukrajinski književnik Ivan Frankó prvi je upotrijebio modernu verziju višivanke iz ove regije, koju je nosio ispod sakoa. Postoji jedna urbana legenda koja kaže da je Franko dio života proveo u Hrvatskoj, u Lipiku, te da je ondje došao na ideju kako nositi vezenu košulju, koja je – zahvaljujući njemu i možda utjecaju iz Hrvatske – eto, postala snažnim simbolom Ukrajine.  Jednostavni i profibnjeni volinski vez, osim ritmičkoga ponavljanja geometrijskih tijela,  unutar kojih se isprepliću sitni uzorci, posjeduje i tehniku, izvorno iz Volinja, a to je uska traka vezenja na pregibu rukava, odnosno na manžeti.  

Na jugu Ukrajine vez se kombinira s motivima  i tehnikama  iz različitih regija, a na tu mješavinu utjecali su doseljenici iz raznih dijelova Ukrajine. Međutim,višivanke krimskih Tatara  najtipičnije su u cijeloj Ukrajini: šareni ukrasi, s nježnim cvjetovima. Regija Harkiv donosi pak vez u kojem su ornamenti izrađeni grubim koncem – kako bi se stvorio svojevrsni reljef. Za Harkivsku guberniju karakterističan je motiv veza nazvan drvo života. Poznato je također da višivanke istočne regije imaju uglavnom cvjetne ornamente, poput one iz  Donjecka, na kojoj je vez toplih nijansi, s dosta crvenog i crnog, svijetlih ornamenata, cvjetnih motiva, ptica. Značajka luganskih vezova su uzorci jakih boja, izrađeni križanjem grubih debljih konaca, s reljefnim učinkom.  Luganski vez za žene, posebice mlade djevojke, tradicionalno predstavlja veliku važnost zna li se da je vez i količina izvezenih višivanki, ručnika, posteljine itd. dio miraza, ako ne i sav miraz.  Prema tradiciji, na dan svadbe djevojka je morala pokazati najmanje 12 vezenih ručnika koje je sama izvezla. Bez toga nije moglo biti udaje…

Višivanka kao znakovni sustav 

Zbog svog simboličkog značenja, nošnja je, kao materijalna tvorevina, pa tako i njen najpopularniji dio – višivanka, mogla obavljati funkcije svojstvene fenomenima duhovne kulture. Simbolika narodne nošnje i inače je važna komponenta nacionalnih tradicija budući da tako  zabilježene društveno značajne informacije osiguravaju ne samo razvoj same nošnje, već u velikoj mjeri i opstojnost cijelog naroda. Značajne funkcije pripadaju onim stereotipima u kojima se stoljećima utjelovljuje iskustvo generacija, njihove ideje o svijetu oko sebe i osobi u njemu. Ovakvo shvaćanje semantike mnogih svojstava narodne nošnje krajem 19., početkom 20. stoljeća  uvelike je zaboravljeno: ono što je sačuvano, učinila je samo tradicija.

U ukrajinskoj narodnoj nošnji, čiji najjači atribut je – višivanka, regionalna simbolika je jedno od vodećih svojstava. Svijest o etničkim specifičnostima odjeće najviše se očituje u međunacionalnim kontaktima: tamo gdje međunacionalni odnosi nisu bili napeti, nastajali su svojevrsni regionalni kompleksi čija su obilježja bili etnički simboli nekoliko naroda. Primjer je odjevni kompleks ukrajinskog i moldavskog stanovništva Bukovine. Istodobno, povijest ukrajinske narodne nošnje poznaje slučajeve kada je njezino očuvanje od neetničkog utjecaja djelovalo kao svojevrsni protest – što u Ukrajini primjećujemo upravo posljednja tri mjeseca, kada se naglašava uloga višivanke kao simbola ukrajinskog jedinstva i samoopredijeljenosti.

No, valja također znati da etnički simboli narodne nošnje Ukrajinaca imaju niz obilježja odjeće drugih naroda. Primjerice, zaporiški Kozaci posudili su mnoge značajke odjeće od naroda Europe i Istoka. Kasnije, kozačka nošnja ne samo da je imala značajan utjecaj na razvoj ukrajinske narodne odjeće općenito, već je bila  često percipirana kao nacionalna. Krajem 19., početkom 20. stoljeća  najpotpunije se etnicitet očuvao  u seljačkoj odjeći, zbog čega i jest nastao pojam “narodna nošnja”.  Regionalne pak značajke štitile su ukrajinsku nošnju da ne postane nekakova uniforma, čija je stvarna prijetnja bio ograničen broj vrsta krojeva i materijala za odjeću.

 Simbol društvenog statusa bila je i kvaliteta tkanina od kojih se šije višivanka. Većina stanovništva koristila je tkanine i druge materijale domaće izrade; kupljene tkanine uglavnom su korištene za šešire, pojedinačne dodatke. Konačno, društvene razlike utjecale su na broj i način izvođenja dekorativnih i likovnih tehnika, na količinu i kvalitetu dodataka, ukrasa i sl.  

Ornamentika veza višivanke, za koju smo utvrdili da posjeduje ezoterično značenje, uobičajeno kod praslavenskih i slavenskih naroda, korištena je zbog vjerovanja da pojedini simboli trebaju  zaštititi od zlih sila, donijeti blagostanje, zdravlje, ljubav. Mnogi obredni simboli imaju drevno podrijetlo i nisu se koristili u svakodnevnoj nošnji, pa ni u višivanki. Vjerovalo se da stvari izrađene posebno za određeni obred vlastitim rukama imaju posebnu magičnu moć. Da, djevojka je definitivno morala sašiti košulju za svog zaručnika… 

Dočim, svečana funkcija višivanke očitovala se u specifičnim načinima njezine uporabe. Tako se pri obavljanju mnogih obrednih radnji odjeća nosila naopačke (običaj koji je i danas živ u nekim krajevima Hrvatske i Bosne), dok se u svakodnevnom životu smatrala ružnim znakom.  Ulogu svečanog simbola često je imala shema i  boja vezene košulje.  U vjenčanoj nošnji izvorno je dominirala višivanka vezena s puno crvenog konca. Međutim, ponekad se semantika boje značajno promijenila. Konkretno, u pogrebnoj odjeći crna je postala simbol čežnje tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, istiskujući bijelu, a ponekad i plavu.  

 I na kraju, ukrajinski narod kao zavičajni narod stvorio je jedinstvenu višestruku kulturu koja se razvija u različitim područjima stvaralaštva, uključujući neiscrpne narodne tradicije:  primjer najviših manifestacija umjetničke i duhovne kulture ovoga naroda jest  narodna nošnja, nastala u predkapitalističkom razdoblju i postojala u Ukrajini u svojim dovršenim klasičnim lokalnim verzijama gotovo do 20. stoljeća. Zato se višivanka kao dio te tradicionalne nošnje i mogla svijetu predstaviti  kao tako dinamičan  povijesni i kulturni fenomen…  

Tekst: Nera Karolina Barbarić ; Fotografije: magazin Svijet, Facebook, web izvori. Zahvaljujemo Ukrajinskom veleposlanstvu u Zagrebu i Ukrajinskoj zajednici Grada Zagreba na ustupljenim materijalima

Umrla je dr. Djurdja Bartlett Milanović, istaknuta znanstvenica iz povijesti mode Zapadne i Istočne Europe 20. i početka 21. stoljeća, autorica brojnih knjiga o fenomenologiji mode iz doba socijalizma i postsocijalizma, sukreatorica modnih enciklopedija i monografija, bivša glavna urednica revije Svijet u osamdesetima…

U svojoj 73. godini, u Londonu je umrla Đurđa Milanović Bartlett, podrijetlom Osječanka, koja je obrazovanje stekla u Zagrebu, završivši 1973.  filozofiju i indologiju na Filozofskom fakultetu, a jedno je vrijeme studirala i povijest umjetnosti. Pisati je počela rano, surađivala je u Omladinskom tjedniku, na radiju, u Startu, Danasu, Banci…

 Ženskim tiskom i modom počela se baviti na poslijediplomskom studiju, fokusirajući se na sociološke i semantičke fenomene u svakidašnjoj modi. Magistrirala je s temom Ženska štampa kao fenomen masovne kulture. Međutim, osim u znanstvenom smislu, Đurđa Milanović je modi i ženskom štivu doprinijela i promjenama u reviji Svijet, koji je kao glavna urednica vodila od 1986. do kraja osamdesetih, približivši ga publici temama o ženskom identitetu, blago feminističkim, po ugledu na zapadnjačke medije iste provenijencije. Ne može se govoriti o ekstravagantnim modnim editorijalima u tadašnjem Svijetu, koji se još tiskao na novinskom papiru, ali Đurđa Milanović je uspjela u reviji naglasiti važnost mode, u estetskom, sociološkom, psihološkom i fenomenološkom smislu. Ustvari, prvi put nakon dvadesetih godina i vremena Antoninija,  Svijet je nudio urbanu, prozapadnu, naglašeno purgersku svijest o odijevanju i modi.  

Nakon ratnih godina i burnih promjena u nakladništvu, Đurđa je surađivala s brojnim medijima, istodobno putujući i istražujući. Bila je i u timu koji je pokrenuo hrvatski Cosmopolitan, predavala na Tehnološkom fakultetu itd.

Svoj najveći doprinos modi i sociologiji mode dala je kao lektorica na katedri o kulturi mode na londonskom College of Fashion, University of the Arts London, istodobno mnogo objavljujući i držeći predavanja o modi tijekom socijalizma i postsocijalizma. Milanović Bartlett je kao autorica iza sebe ostavila više knjiga o modi Istočne Europe ( primjerice, Bauk koji je opsjedo socijalizam, Cambridge, 2010.), urednica je knjige o Istočnoj Europi, Rusiji i Kavkazu u Enciklopediji svjetskog odijevanja i mode (Encyclopedia of World Dress and Fashion (Berg/Oxford, 2010.); bila je suurednica časopisa Fashion Media: Past and Present (London i New York: Bloomsbury Academic, 2013.) i urednica Fashion and Politics (London i New Haven: Yale University Press, 2019.). Itd.

Međutim, možda najvažniji u njenom radu, istraživački je projekt o sociologiji mode, koji ju je odveo u Austriju, Češku, Francusku, Njemačku, Mađarsku, Poljsku i Rusiju – gdje je, potpomognuta stipendijom Vijeća za umjetnost i humanističke znanosti Zapadne Europe, istraživala odijevanje u Srednjoj i Istočnoj Europi te Rusiji, odnosno njihove zapadnjačke pandane tijekom 20. stoljeća do danas. Istraživanje je ukoričila u veliku i za povijest mode značajnu monografiju Europske modne geografije: stil, društvo i politika (Bloomsbury Academic, 2020.).

Kao koordinatorica Centra za istraživanje modnih medija i slika na London College of Fashion (2009.-2017.), Milanović Bartlett je suorganizirala konferenciju – Modni mediji: jučer danas sutra (listopad 2010.), objavljenu kao knjigu, pod nazivom Modni mediji: prošlost i sadašnjost (2013.) Od 2017. godine bila je koordinatorica Transnational Fashion Huba na LCF-u, u kojem je svojstvu organizirala međunarodnu konferenciju o modi i politici (2017.), proširenu i objavljenu kao knjigu  Moda i politika (2019.)

Identificirajući načine razmjene i utjecaja elemenata vezanih uz odijevanje, kao i njihovih aktera, unutar širih kulturnih i umjetničkih sredina, Djurdja Milanović Bartlett doprinijela je međukulturalnoj, transnacionalnoj, odnosno globalnoj modnoj povijesti. Njezine pak znanstvene interese koji su obuhvaćali i modne medije u sferi utjecaja novih tehnologija na posredovanje mode prepoznali su, primjerice, u Ministarstvu obrazovanja Kine, u Vijeću za istraživanje umjetnosti i humanističkih znanosti Zapadne Europe, u Britanskoj akademiji itd., gdje joj je pružana potpora za njena znanstvena istraživanja.  

S brojnim znanstvenim člancima, recenzijama, istraživanjima, radionicama, predavanjima i dvadesetak objavljenih knjiga o sociologiji mode, odijevanju i modi u Zapadnoj, Istočnoj Europi te Rusiji Djurdja Milanović Bartlett zadužila je ne samo nas, hrvatsku kulturu,  nego i cijeli modni svijet.

Fotografije: Facebook i s predavanja Djurdje Bartlett (London College of Fashion, London University of Arts), eusp.org  

 „Bilo bi nepošteno reći da se pisac ne raduje nagradi. Svaka nagrada je na neki način obvezujuća, no svi koji pišu moraju prihvatiti da na natječajima nema apsolutno nepristrane komisije. Svjesno ili nesvjesno, može ih, pri odluci o dodjeli nagrade, ponijeti ime već prije nagrađivanog autora ili poznatijeg imena, ali ipak ima i onih koje prvenstveno zanima  kvaliteta teksta…“

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Na rubu između žanrovske literature i visoke, nagrađivane književnosti balansira Sonja Smolec. Rođena Puljanka koja živi u Velikoj Gorici piše fantasy, ali i romane za mlade i poeziju, osvaja književne nagrade. Jednu od svojih prvih nagrada primila je iz ruke španjolske princeze Letizije, današnje kraljice, kada je na međunarodni natječaj organiziran u Španjolskoj poslala priču od 100 riječi pod naslovom Night Howl, napisanu na engleskom. Njezin roman za mlade “Marama s bubamarama” nagrađen je nagradom “Mato Lovrak” 2017. godine, a među ostalim objavila je i naslove “Prva klupa do prozora”, “Moja sestra Sarah” te slikovnicu “Malena i Klepetan”.

Sonja Smolec uređuje vrlo čitani i utjecajni književni web časopis Kvaka, platformu za predstavljanje pisaca i pjesnika, s kojom surađuju brojni književnici i kritičari. Članica je Hrvatskog društva književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Sa Sonjom Smolec razgovaramo o djetinjstvu bez interneta – što je tema njezinoga nagrađenog romana, o literarnoj sceni koja se ogleda u časopisu Kvaka, književnosti u doba multimedije, mladim piscima, osvojenim nagradama te o književnoj karijeri koju je gradila izvan Zagreba.

*Vaš novi roman „Priče iz sobe na kraju hodnika“ govori o dječaku s asfalta koji provodi ljeto na selu i treba se snaći u seoskom dvorištu, među nepoznatim vršnjacima. Knjiga je od ožujka u školskim knjižnicama. Kako je prihvaćaju mladi čitatelji u gradovima, a kako u seoskim sredinama? Koje su zajedničke teme gradske i seoske djece u informatičkom dobu, na koje ukazuje vaš roman?

– Prve povratne informacije su pozitivne. Djeca i mladi vole kad se mogu, u barem nekom segmentu priče, poistovjetiti s likovima u romanu. O više detalja ne mogu govoriti jer dosad, iz više razloga, nije održana nijedna promocija knjige na kojoj bih mogla razgovarati s djecom o navedenoj temi.

*Osvojili ste nagradu Zvonimir Golob za poeziju, nagradu Mato Lovrak za roman za mlade „Marama s bubamarama“ i nagradu Artefakt za SF roman „Predskazivač – Prijatelj“. Jeste li pjesnikinja, književnica za djecu i mlade ili autorica SF-a? Koji Vam je žanr najbliži?

– Pišem onako kako me inspiracija ponese. Definitivno nisam šablonski pisac ni pjesnik kojem je svako novo djelo preslika već objavljenog samo zato što je bilo uspješno. Svaka nova knjiga tematski se razlikuje od prethodne, iako su, kako mi je rečeno, po stilu pisanja prepoznatljive, lako čitljive te djeci i mladima lako razumljive. Podjednako volim pisati poeziju i prozu. Sve je samo pitanje trenutka koji me ponese u određenom smjeru. Jednako mi je zanimljivo obrađivati SF i socijalnu tematiku.

Povremeno bljesne neko ime, kvalitetan tekst koji autor, ako ima sreće, pretvori u objavljenu knjigu. Nažalost, mnogi neiskusni ili suviše samouvjereni autori posežu za poslovima kojima nisu dorasli, a to su urednički poslovi i lektura rukopisa. Iz toga se razloga potencijalno kvalitetne knjige objave sa simpatičnim ili čak kvalitetno uređenim naslovnicama, ali istodobno  bivaju prepuni gramatičkim i pravopisnim pogreškama, podsjećajući na zadaćnice lošijeg učenika osnovne škole.

*Kod vas je izražena visoka spisateljska kvaliteta kojom se osvajaju književne nagrade. Prati je i visoka produktivnost pisca SF-a koji u svijetu objavljuju i po nekoliko romana godišnje. Kako uspijevate pomiritite dvije kategorije? Koja je razlika između pisanja poezije, kojom se osvaja Nagrada Zvonimir Golob, i pisanja romana spekulativne fikcije?

– Iskreno, poeziju pišem nešto manje i uglavnom svoje pjesme ne šaljem na natječaje. Sve je više smatram osobnom, nikako isključivo kvantitativnom. Količina napisanih i objavljenih djela su se, srećom, poklopila. Kao što sam već rekla, sve je pitanje trenutka i inspiracije. Poezija je kraća forma i treba manje vremena kako bi bila napisana. Roman zahtijeva vrijeme, istraživanje i posvećenost likovima.

*Što nagrade osobno znače piscu, koja je njihova praktična vrijednost? Otvaraju li nagrade vrata natječajima i približavaju li autora dobivene nagrade budućoj publici?

– Bilo bi nepošteno reći da se pisac ne raduje nagradi. Svaka nagrada je na neki način obvezujuća, no svi koji pišu moraju prihvatiti da na natječajima nema apsolutno nepristrane komisije. Svjesno ili nesvjesno, može ih, pri odluci o dodjeli nagrade, ponijeti ime već prije nagrađivanog autora ili poznatijeg imena, ali ipak ima i onih koje prvenstveno zanima  kvaliteta teksta. Mnogi čitatelji vole posezati za nagrađenim književnim djelima jer ih privlači saznati što je novo na polju književnosti, koliko je novo ili drukčije od onoga što se nudilo prije.

*Kako mediji prate književna događanja u kojima sudjelujete? Koliko je književnost atraktivna tema u svijetu multimedije? Tko je publika koja prati književnost? 

– Stjecajem okolnosti vezana sam uz razne medije i multimedije koji objavljuju novosti iz raznih područja kulture, pa tako i književnosti. Sva književna događanja i osvojene nagrade bile su popraćene u mnogom javnim medijima, od novina do televizije.

Atraktivnost je poprilična, naročito u multimedijalnom prostoru kao što su Facebook i Wattpad, koji omogućuje svima koji pišu objaviti svoje radove. Ipak, kvantiteta objavljenih radova ne znači istodobno i njihovu kvalitetu. Povremeno bljesne neko ime, kvalitetan tekst koji autor, ako ima sreće, pretvori u objavljenu knjigu. Nažalost, mnogi neiskusni ili suviše samouvjereni autori posežu za poslovima kojima nisu dorasli, a to su urednički poslovi i lektura rukopisa. Iz toga se razloga potencijalno kvalitetne knjige objave sa simpatičnim ili čak kvalitetno uređenim naslovnicama, ali istodobno  bivaju prepuni gramatičkim i pravopisnim pogreškama, podsjećajući na zadaćnice lošijeg učenika osnovne škole. Jednako tako niču mnoge nakladničke kuće koje su to samo u svom nazivu. O stilskim i logičkim pogreškama da i ne govorimo. Mnogi koji pišu drže se teme „kao pijan plota“ s nedovoljno općeg znanja ili poznavanja teme o kojoj pišu, a to je plodno tlo za mnoge nelogičnosti koje pravom čitatelju ne promaknu. Dobro je, međutim, da toliko mladih, i manje mladih, ljudi piše. Bilo bi dobro da u svoja djela unesu više osobnosti, da ne slijede samo trenutne trendove i da ne očekuju uspjeh preko noći.

*Uređujete književni web časopis Kvaka koji je postao respektabilnom platformom za objavljivanje poezije i proze. Zašto ste pokrenuli Kvaku? Zašto je taj časopis važan za spisateljsku scenu? 

– Časopis je pokrenut s velikim entuzijazmom, ali zasigurno ne s tako velikim očekivanjima. Prvenstveno je to trebao biti književni časopis lokalnog karaktera. No, kako vidimo, pretvorio se u nešto mnogo veće i to nas veseli. Časopis nije zatvorenog, akademskog karaktera. Omogućuje svima koji pišu da im radovi, ako kvaliteta zadovoljava postavljene kriterije, budu objavljeni. Svojim radom dokazali smo da je takav časopis na ovim prostorima bio prijeko potreban kako autorima, tako i čitateljima.

*Tko su pisci koji se okupljaju na Kvaki? Koje su dobi i zanimanja? Primjećujete li kako se razvijaju mladi pisci koji se okupljaju na Kvaki? 

– U Kvaki objavljuju mnogi odavno afirmirani i poznati pisci, ali i oni koji to nisu i kojise dosad, iz bilo kojeg razloga, nisu usudili negdje slati svoje radove. Profil godina kreće se od sedam godina nadalje. Javljaju se autori svih profila i zanimanja. Malo je onih koji se bave isključivo pisanjem jer pisanje ne donosi prihode od kojih bi se moglo normalno živjeti. Mislim da se takve autore u Hrvatskoj može nabrojati na prste jedne ruke. Moguće da je i to suviše optimistično.

U početku smo mogli pratiti uspjehe nekih autora, no količina posla nam to više ne dopušta. Vidimo da su neki krenuli u pravom smjeru, ali ima i onih koji lete visoko na balonima optimizma i samouvjerenosti, no bez pokrića. Ne uče, ne napreduju i misle da već znaju sve što treba, pritom ne slušajući dobronamjerne savjete iskusnijih od sebe.

*Živite i radite u Velikoj Gorici. Osjećate li da vam nedostaje centar i sudjelovanje u zbivanjima u Zagrebu? Bi li vaša spisateljska karijera izgledala drukčije da ste u Zagrebu?

– Godinama sam živjela i radila u Velikoj Gorici. Sada sve manje. Fokusiram se na svoj rodni grad – Pulu, gdje boravim sve češće i gdje namjeravam dalje živjeti i raditi. Ne mogu reći da u Velikoj Gorici nedostaje centar kulture. Velika Gorica već godinama održava mnoga kulturna događanja. Moja spisateljska karijera započela je u Zagrebu, a nastavila se u Velikoj Gorici. Ne smatram da bi bilo što bilo drukčije. Povezanost gradova je velika, knjižnice diljem Hrvatske surađuju s autorima i bilo bi pogrešno tvrditi da je drukčije. Godinama sam gostovala po školama i knjižnicama, od Vukovara do Dubrovnika. Danas, uglavnom, nije važna lokacija već kvaliteta djela. Ipak, povremeno i tu ima anomalija.

Velika Gorica je usko povezana sa Zagrebom i nikad se nisam osjetila isključenom. Članstvo u književnim društvima može u svemu tome svakom piscu biti korisno, kao i odnos autora prema svima s kojima surađuje.

Da je pod pseudonimom Bianca Brandon objavila niz visokonakladnih ljubića – malo je poznati podatak iz biografije Božice Brkan, nagrađivane književnice i pjesnikinje, cijenjene urednice, publicistkinje i novinarke te blogerice. No, upravo to je bio povod za poziv na Festival žanrova – Dvotočka i razgovor o ljubićima. Na Festival Božica Brkan donosi svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ i, dakako,  svoje iskustvo s ljubićima i medijima…

Razgovarala: Sandra Pocrnić

Božica Brkan je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je pisala kolumnu „Enciklopedija špeceraja“, poslije i uknjiženu,  uređivala Večernjakov prilog Vrt, za koji ju je HND nagradio „Marijom Jurić Zagorkom“. Nakon novinarske karijere predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima. Objavila je i više visokotiražnih kuharica.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge potrošača i Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Poezija i proza višekratno joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima i antologijama od 1968. Radovi su joj prevođeni na više jezika.   

S Božicom Brkan razgovarali smo o njezinom novom romanu, visokotiražnim ljubićima koje je pisala, medijima koji su ih objavljivali te o ljubićima u doba multimedije.

*Objavljujete novi roman kojim nastavljate kontinuitet barem jedne knjige godišnje. Koja je tema novoga romana?

– Samo posljednje desetljeće moglo bi se govoriti o kontinuitetu prosječno jedne knjige i nešto godišnje, i to objavljene; neke godine ni jedna, a neke i tri. Obično radim usporedo na više rukopisa i što više radim, to mi više pada ideja, pa se međusobno guraju. Onda me neki povod odvede do klasičnoga novinarskog deadlinea. Inače bi mi vječno sve bilo u radu.
Novi, peti roman, za koji sam od Ministarstva kulture i medija prošle godine dobila poticaj za pisanje, u tisku je i moramo osmisliti predstavljanja. To je zagrebački roman, čak više negoli moj prvi roman Lift ili politička melodrama (Azourjournal, 1993.) i drugi roman Rez ili leica – roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a i obiteljski, povijesni i politički više od Ledine i Generalova sina, Srbina a Hrvata. Lift je, kao, vodio ljubiću, a Rez, kao, krimiću, a ovaj je sve to mogao biti, ali, kako si baš ti lijepo rekla, ja mu nisam dala. Nisam mu dala ni čistu ljubav ni happyend da bi bio ljubić, ali nije ni daleko od toga. Okrstila sam ga Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.): govori o potresu i lockdownu, koji su prodrmali grad, društvo, ali i moju glavnu junakinju Doru. Nikako ne mogu odrediti ima li moj roman sretan kraj…

*Svoj novi roman namjerno niste uklopili u žanrovske okvire. Zašto?
– Pustila sam da me priča odvede kamo hoće. A bilo mi je nekako neprilično da je čvrsto uokvirim nužnim žanrovskim zadatostima, kad već postoje nerješive zadatosti potresa i pandemije. Bilo mi je neprilično kreirati ljubav uokvirenu uglavnom ružnim stvarima. Osim toga, htjela sam se poigrati i s poviješću zagrebačke književnosti, zagrebačkim te različitim profesionalnim žargonima, a to mi prelazi osnove ljubića.

„Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi…“

*Osim projekta Oblizeki, koji je postigao rekordne naklade, uređivanja Vrta u Večernjem listu i kolumne Enciklopedija špeceraja, pisali ste i ljubiće, što je manje poznato. Koliko ste ljubića napisali i gdje ste ih objavljivali?
– Napisala sam prvi ljubić zbog jednog od kolegija profesora Milivoja Solara na komparatistici. U razgovoru o zabavnoj književnosti, mi nadobudni mladci stuštili smo se na ljubiće, kojih su tada, sredinom sedamdesetih, bili puni kiosci. A profesor je na to upitao: tko ima iskustvo čitanja ljubića? Nitko. Ja sam dotad, a stvarno sam se nagutala knjiga, pročitala tu i tamo koji Svijetov ljubić. To se nije moglo računati. Posramila sam se i od gazde kod kojega smo bili podstanari, učitelja u mirovini, a on ih je gutao, posudila nekoliko ljubića: pa da vidim i to.
Čitala bih po dva dnevno brzim čitanjem u pauzi štrebanja za faks i godinama sam bila redovita čitateljica, pa su me počeli zanimati toliko da ih počnem i pisati; pa da – kad su već moj profesor Pavao Pavličić i kolega Igor Mandić i kod nas napisali takve knjige o krimićima – napišem neku vrstu teorijsko-književne, zabavne i potencijalnim piscima ljubića korisne knjige. U gazdinim sam ljubićima našla i natječaj Dečjih novina iz Gornjega Milanovca, tada valjda najvećega nakladnika ljubića, za koji sam pokusno napisala ljubić od restlova sa svojih studentskih putovanja u Poljsku, a nisam ih imala gdje objaviti. U to sam vrijeme već novinarila i, naravno, da sam ljubić potpisala pseudonimom Bianca Brandon, da se ne sramotim, jer sam u to vrijeme, za neki drugi natječaj, već radila i svoj prvi roman Lift. Moja Sirena s Visle nagrađena je i otkupljena te objavljena, a urednica Mirjana Šterijevski naručila je još ljubića za njihove dvije biblioteke. Imali su po 120 i 150 kartica, neki su i ponovljeni. Fatamorgana se događala u arapskoj pustinji, a Čamci na jezeru Maracaibo u Latinskoj Americi. Oni su strogo vodili računa o autorskim pravima i honorarima, a tiskali su ih za cijelo jugoslavensko tržište.
Kad se Hrvatska osamostalila, ti su moji ljubići pisani na hrvatskom, pa objavljeni na srpskom, ponovno prevođeni na hrvatski i objavljeni u mnogo manjoj nakladi, a honorari mi nisu nikad isplaćeni. Nije nastavljena ni dobra tradicija zagrebačkoga Vjesnikova izdanja ljubića Život, koje je ukinuto ili propalo, kao i mnogo toga drugog namijenjenoga njegovanju lijepoga hrvatskog jezika. Iz svoje lektorske karijere sjeća se toga Maja Matković, koja se te dobre prakse držala i kada je ljeti 2007. i 2009. Večernji list poželio nakladu vikendom držati, odnosno podizati krimićima i ljubićima. Meni je to bila sjajna vježba iz samodiscipline.

*Kakva je bila potražnja za ljubićima u vrijeme kada ste ih objavljivali? Koliko mediji svojom ponudom oblikuju potražnju?

– Od sedamdesetih, kada sam to počela pratiti, potražnja za ljubićima očito je bila vrlo dobra, jer nije bilo ozbiljnog novinskog nakladnika koji ne bi izdavao svoju biblioteku, najmanje jednu, a često su prevođeni najbolji svjetski ljubići poput engleskih plemenitaških i njemačkih doktorskih. Moji su ljubići samostalni za tisak, ako se dobro sjećam, tiskani u nakladama i do 180.000 primjeraka! (U toliko su primjeraka tiskane poslije i neke naše hrvatske kuharice!) Šteta da ih u to vrijeme nisam imala vremena napisati više, jer se još pisalo na pisaćem stroju, a kako sam spori pisac s montiranjem teksta, nekoliko puta se prepisivalo, pa je zahtijevalo vremena. Gdje bi mi bio kraj da sam ih tada pisala na računalu, kao poslije kraće ljubiće, po samo 25 kartica, koji su ljeti umetani u Večernji list. Ne znam za krimiće subotom, ali nedjeljom su moji ljubići uobičajenu prodanu nakladu, ako se dobro sjećam, podizali za prosječno 2000 do 7000 primjeraka. Jedno ljeto pisala sam ih osam, a drugo devet vikenda. Koja je to bila disciplina! Nije to lako održati. Neki kolege su i pokušavali, jer je to bila jedna od najbolje plaćenih stvari koje sam pisala u životu. Čak su našli sponzora za moj honorar. Osmislila bih ideju, koncepciju, likove i imena, sjela bih na balkon prema moru, u hladovinu, s lončinom kave, gledala u plavo i zeleno i ponedjeljkom ujutro isporučivala bih tekst gotov za lekturu, ilustraciju, prijelom i tisak.
Radnjom sam eksperimentirala s aktualnim događajima kod nas, a uokvireno onime što sam poznavala, jer nisam, kao za velike romane, imala vremena za istraživanje, primjerice, mjesta radnje. I da k tome bude raznovrsno. Bilo je tu i skandala s rubljem na zagrebačkom Cvjetnom, svatova kćeri jednoga našeg sad propalog tajkuna, peljeških vinograda i podruma, rasprodaje haludovskih hotela u pretvorbi, velebitskih planinarenja… Šteta da su trajali samo koliko i dnevne novine, samo jedan dan, jer su ih poslije, a tračevi su kod nas lako proširili, neki išli čupati u remitendu. Potpisivala sam ih također svojim uobičajenim pseudonimom, jer bi bilo neprilično da ih potpisuje urednica-komentatorica. Postojale su ideje da ih ponovimo, ali nismo, uglavnom jer sam se pozivala na autorska prava, budući da i pisanje ljubića ipak ne bi išlo u moju plaću. Još vjerujem da ću kad-tad završiti svoju knjigu o ljubićima i s dobrim ljubićima.

*Gdje je u svijetu multimedije prostor za ljubiće?
– Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi. Bojim se da je nekvalitetnih, čak i nepismenih posvuda, pa i u žanrovima, pa i u ljubićima sve više, jer se u želji za širenjem čitateljstva i nižom cijenom, baš kao i u tradicionalnoj ozbiljnoj književnosti i nakladništvu, štedi na reguliranju autorskih prava, piscima i prevodiocima, uređivanju, lekturi i korekturi. K tome, sve je više nazovi autora, koji mogu objaviti ljubić, neovisno u kojem mediju, doći do čitatelja bez ikakve, pa i osnovne zanatske kontrole.
Koliko vidim, još se zarađuje na starim izdanjima, pogotovo propalih nakladnika bez nasljednika i zakonske sljedivosti. Pogotovo je zabrinjavajuće i bojim se nepopravljivo stanje na internetu, odnosno na društvenim mrežama. No, još vjerujem u čitatelja koji će nekako među mnogima prepoznati dobar tekst, pa i ljubić. Nisam od onih koji vjeruju kako će – bilo čitatelj, bilo pisac – lako iskoračiti iz ljubića i žanrova u ozbiljnu literaturu, pogotovo danas ni uz sav marketing, ali me oduševljava kada žanrovi, neovisno jesu li ljubići ili krimići – koje danas, kad se načitam teške književnosti i nagledam teških žanrova i teške stvarnosti, prije spavanja najradije i čitam i gledam – vrlo uspješno prelaze iz medija u medij ili čak kada se pojave u novom mediju, pa zrcale slavu u starome, odnosno iz filma ili TV-serija u tisak.
I u budućnosti zbog potrebe za takvim štivom – što je uopće ljubav danas? –vidim usitnjavanje i prema žanrovima (čisti romantični, sladunjavi ljubić, erotski, tematski…, dobni…) i prema publici sklonoj različitim medijima: ljubić u knjigama i serijalima knjiga s povezivanjem s filmom, TV i drugim u nastavcima nizankama, unutar novina i časopisa (ženski), u podcastima audio i video, na društvenim mrežama, multimedijalno.

S Markom Fančovićem razgovarali smo o prvim ljubićima i krimićima, o razvoju žanrova na hrvatskom jeziku, o Šenoi i Zagorki, hrvatskim autorima nakon Drugog  svjetskog rata i o žanrovima u doba interneta…

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Marko Fančović zna sve o pop kulturi, o stripu i crtačima, o crno-bijelom filmu, o kolor filmu, o glumcima, režiserima, zna sve o godišnjicama rođenja, godišnjicama smrti, prvim prikazivanjima slavnih filmova, brakovima slavnih, hobijima slavnih, njihovim slabostima, zna sve o Divljem zapadu i indijanskim ritualima… Na ovogodišnjem Sferakonu održao je predavanje o Franku Frazetti, slavnom stripašu i ilustratoru fantasyja koji je crtao mišiće Conana Barbarina i njegovih žena. U predinternetsko doba zbog svog širokog znanja surađivao je s gotovo svim većim redakcijama časopisa, a danas se bavi prijevodima.

Marko Fančović na Dvotočku će nastojati dovesti i svoju kći Emu Fančović, koja je talentirana spisateljica, kao i njezina majka Milena Benini. Ema je maturantica u Klasičnoj gimnaziji, tako da je njezina spisateljska karijera do daljnjega na čekanju, a još 2016. godine debitirala je sa svojom pričom na Istrakonu, konvenciji znanstvene fantastike i fantasyja u Pazinu.

*Žanrovi su se razvili u građanskom društvu širenjem pismenosti i nastankom slobodnog vremena. Tko su bili prvi pisci žanrova, a tko prvi čitatelji?

– S razvojem pismenosti, od Guttenbergova tiskarskog stroja preko doba prosvjetiteljstva koje je širilo pismenost,  širila se i popularna književnost, koja nekad nije bila podijeljena u žanrove, nego se sve smatralo jednostavno  –  književnošću. Mnoga djela koja se danas smatraju žanrovskima ili proto-žanrovskima, poput „Putovanja na Mjesec” poznatog pjesnika i mačevaoca Saviniena Cyrana de Bergeraca (1619.-1655.), koje je objavljeno posthumno, ali predstavlja jedno od prvih zapadnoeuropskih djela znanstvene fantastike po svim kriterijima tadašnje znanosti, skupa s nastavkom „Put na Sunce”. Mnogo je takvih primjera  –  i „Frankenstein ili moderni Prometej” Mary Wollstonecraft Shelley iz 1818., prvo djelo moderne žanrovske fantastike, u doba objavljivanja nije smatran ni hororom ni fantastikom, već tek romanom.

*Kako su se distribuirali prvi krimići i ljubići? Gdje su se nabavljali i koliko su koštali? Kako su žanrovi pridonosili čitanosti novina?

– Prvi krimići bili su pripovijetke u novinama i magazinima. Mnogi poznati krimići i pustolovni romani bili su prije knjiškog oblika objavljivani u nastavcima u časopisima. Ljubići, pak, predstavljaju u neku ruku nastavak tradicije gotskoga  romana, iznimno popularnog žanra s mnogima slavnim djelima poput „Jane Eyre”.

* Kako su se kod nas razvijali žanrovi? U 19. stoljeću, u Šenoino vrijeme, pismenost nije bila osobito visoka, ipak Šenoa je stekao popularnost na cijelom području jezika i izvan Zagreba. Gdje je objavljivao Šenoa i kako je postao popularan?

– Za Šenou, koji je bio i novinar i prevoditelj, moglo bi se reći da je uvezao u Hrvatsku tad već u zapadnoj Europi iznimno popularnu formu povijesnog romana,  kojom su se proslavili pisci poput Alexandera Dumasa Starijeg. Pisao je o popularnim temama, a publika koju takve teme zanimaju lako može naći nekog pismenog tko će javno čitati drugima, te su oni nepismeni na taj način uživali u književnim djelima, kao što se nekad slušalo guslarsko pripovijedanje.

* Marija Jurić Zagorka objavila je Gričku vješticu 1912., a Gordanu, najduži hrvatski roman od tri knjige, 1934. godine. Kako se objašnjava visoka Zagorkina produktivnost?

– Zagorka je voljela pisati i to je bila djelatnost u kojoj je imala najviše slobode, a ona je, prije svega, bila slobodarskoga  duha. Dok je u drugim područjima svojih aktivnosti, novinarstvu, prosvjetiteljstvu i politici, najčešće morala plivati protiv struje, vjerojatno ju je pisanje na neki način i odmaralo jer u tomu nije imala zapreka.

* Maurović je crtao stripove po Zagorkinim romanima, a upravo se očekuje reizdanje Maurovićeve Gričke vještice. Gdje je i kada objavljivan Maurovićev strip Grička vještica? Zna li se kako je došlo do toga da Maurović crta Zagorku?

– Andrija Maurović i scenarist Norbert Neugebauer (brat crtača Waltera) odavno su se planirali upustiti u adaptaciju popularnog Zagorkinog romana, i navodno su čak prije njezine smrti od same Zagorke dobili usmeno dopuštenje da se oprobaju u tome. Njihova adaptacija drugog romana iz serije, „Kontesa Nera”  izlazila je u nastavcima u zagrebačkom Večernjem listu, ali je iz nepoznatih razloga prekinuta prije kraja te je do kraja objavljena u sveskama koje je izdavao nakladnik „Strip-strip”. Zbog toga  prekida suradnje s Večernjakom vjerojatno nije napravljena adaptacija sljedećeg romana „Malleus malleficarum”,  koji se izravno nastavlja na „Kontesu Neru”.

*Što se s hrvatskim žanrovima događalo nakon Drugog  svjetskog rata? Tko su najznačajniji poslijeratni pisci žanrova? Gdje su objavljivali i kakve su naklade postizali?

– Žanrovi su u krugovima nove vlasti bili promatrani s podozrenjem, strip je u jednom trenutku čak bio zabranjen, ali s popuštanjem ideoloških stega počelo je objavljivanje žanrovskih djela, ne samo inozemnih, nego i domaćih, često pod nekim stranim pseudonimom. Od brojnih domaćih imena koji su se bavili žanrovima svakako treba istaknuti Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera te nezaobilaznog Nenada Brixyja, i u nas popularnog crnogorskog pisca Mitra Miloševića (poznatog kao Frederik Ešton). Naklade su bile velike jer je to bilo doba prije televizije, kad je publika, željna zabave, bila orijentirana na pisane medije. Sedamdesetih godina domaći autori su pod stranim pseudonimima pisali i krimiće i vesterne, a vrlo su popularni bili ljubići Ane Žube (Župan-Bender). Domaći autori znanstvene fantastike bili su objavljivani ravnopravno sa stranima…

* Kako se žanrovi snalaze u informatičkom dobu? Koliko se kod nas objavljuju žanrovi na mreži? Koliko se na internetu objavljuju žanrovi u većim književnostima, na engleskom, francuskom jeziku ili u skandinavskim zemljama?

– Informatičko je doba „načelo” žanrovsku književnost pružajući mnoge nove oblike distrakcije, od kompjuterskih igara i downloadanih filmova do aktivnosti na društvenim mrežama. No, žanrovska književnost se i dalje piše i objavljuje, što na papiru što online:  poznati pisac fantastike Charles Stross je, recimo, jednu od svojih nagrada Hugo osvojio za priču objavljenu u elektronskom obliku na web stranici svojeg nakladnika tor.com.