svijet

 Što je Petar Pismestrović, u povodu izlaska njegova romana Lukine žene, rekao Sandri Pocrnić Mlakar o statusu karikature u hrvatskim i svjetskim medijima, o njegovim počecima i nasljedicima, o ravnoteži koju je pronašao u pisanju te o svjetski poznatom Muzeju karikature u Kremsu, nedaleko Beča, i o svojim novim spisateljskim ambicijama…  

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar; Fotografije: Nikola Šolić

Petar Pismestrović se vratio u Vinkovce – zasad samo karikaturom. U okviru novinarskog festivala Media In Time, u vinkovačkoj Kazališnoj galeriji izloženo je pedeset karikatura kojima se Pismestrović proslavio u cijelom svijetu. To je druga Pismestrovićeva izložba u Vinkovcima, otkako je u tom gradu izlagao osamdesetih godina.

Pismestrović je jedan od utemeljitelja Hrvatskog društva karikaturista i član ULUPUH-a. U svojoj pedesetogodišnjoj karijeri objavio je deset knjiga karikatura i održao 25 samostalnih izložbi. Od devedesetih godina živi i radi u Austriji, u Klagenfurtu, a redovito objavljuje u austrijskim Kleine Zaitung i u zagrebačkoj Kvizorami. Ove godine predstavio se i kao pisac svojim prvim romanom „Lukine žene“, o emocionalnom sazrijevanju žene koja ostaje bez životnog oslonca. U romanu je prikazao zagrebačku umjetničku scenu i opatijske vedute.

Nakon Fra Ma Fu festivala u Daruvaru, izložba Vaših karikatura našla se i u Vinkovcima, na novinarskom festivalu Media In Time, Oba festivala pokazala su koliko karikatura nedostaje u hrvatskom medijskom prostoru. Kakvo je mjesto karikature u zapadnoeuropskim medijima? Koliko ste kao karikaturist cijenjeni u Europi?

• Da, karikatura živi, ali u medijima premalo. U Hrvatskoj se pojavljuje  u Večernjaku i u 24 sata, čini mi se i u Slobodnoj Dalmaciji. Nekada je samo Večernjak imao dvije stranice svaki vikend, uz redovitu karikaturu preko cijelog tjedna, kao i Vjesnik. Osim toga, veliki karikaturisti Ico Voljevica i Oto Reisinger bili su zvijezde. Uz njih, karikaturom se bavilo stotinjak karikaturista, amaterski ili profesionalno. Imao sam sreću da sam u to vrijeme djelovao i od svoga posla mogao živjeti. Kažem posla, jer sam radio profesionalno, inače je karikatura priznata grana umjetnosti.

U tadašnjoj Jugoslaviji paralelno sam radio za pet-šest listova iz Zagreba i Beograda, negdje redovito, negdje povremeno. Ali radio sam, dobivao honorare i od njih solidno živio. U Austriji također imam status samostalnog umjetnika, ali vezan sam uz redakciju jednog lista, Kleine Zeitung, s kojim imam ekskluzivni ugovor. Ovih se dana navršava trideset godina otkako surađujem s njima. Stalni posao nisam htio, jer smatram da karikaturist mora biti slobodan da bi imao vlastite stavove. Ako ste u redakciji, uvijek će vam netko doći sa svojom sugestijom. Ovako, kad dobiju gotov rad ili su zadovoljni ili nisu. Ako nisu, moram poslati novu karikaturu, ali to je rijedak slučaj. I mi karikaturisti znamo pretjerati, pa  otići izvan onoga što redakcija zastupa. Nije to cenzura, nego korektura.

U Austriji mi je dugi niz godina rada u jednoj redakciji dao priliku da se potpuno razvijem i postanem tražen i cijenjen. Nezgodno je govoriti o sebi, ali u mojim godinama si to mogu dopustiti, iako znam da se ne mora svima sviđati to što radim. Eto, i Novak Đoković ili Leo Messi su najbolji u svojim sportovima, pa ima puno onih kojima se ne sviđaju. Realan sam i znam svoje mjesto. Nikada nigdje nisam nudio svoje radove, jer to nije bilo potrebno. Oni koji su me htjeli, javljali su mi se i tako je tekla i teče suradnja s puno svjetskih listova.

U Europi karikatura ima svoje mjesto, ali je najzastupljenija u najbogatijim zemljama. Znam da je svugdje kriza… novine imaju sve manje naklade, sada je i epidemija, krizu osjeća i list za koji radim. Oni koji se ne slažu s pisanjem lista otkazuju pretplatu…Ne znam kako će ovo završiti, jedina nada je da korona sama od sebe stane…Ali ostavimo to, iako me zaokuplja kao karikaturistu  i kao čovjeka. Ono što mene najviše uznemirava jest jaz koji je razdvojio sve zemlje svijeta i stvorio neprijatelje i unutar obitelji, a niti jedan političar to ne pokušava smiriti…

Iako živite u Austriji, u Hrvatskoj ste kontinuirano prisutni karikaturama u tjedniku Kvizorama, koje ste također izložili. Koje ste razdoblje svog stvaralaštva prikazali na izložbi?

• U Kvizorami sam niz godina. To je ustvari nastavak one suradnje koju sam imao s Kvizom. Za one koji ne znaju, Kvizorama je ustvari pravi Kviz, jer je cijela ekipa tadašnjeg Kviza, u nemogućnosti da otkupi prava na izdavanje lista za koji su radili, pokrenula Kvizoramu i evo već desetljećima ostaju vjerni svojoj publici. Moja karikatura je tu da privuče i ukaže na značajne likove, kao jagoda na torti. Na izložbi su uglavnom radovi iz zadnjeg desetljeća. Neki koji su objavljeni u svjetskim medijima, neki i u Kvizorami.

Početkom osamdesetih počeli ste crtati slijedeći tadašnje uzore u  portretnoj karikaturi, poput Rudija Stipkovića. Primjećujete li danas kako vaše redovite karikature u Kleine Zeitung odgajaju mlade   generacija karikaturista? Gdje vidite svoj utjecaj i svoje nasljednike?

• Naravno, javljaju mi se mladi, ne samo iz Austrije i ne samo karikaturisti, nego i strip crtači, koji su kroz moju karikaturu zavoljeli crtanje. Kao što sam i ja zaljubljen u strip i zahvaljujući njemu puno naučio i unaprijedio svoj crtež. Moj pravi nasljednik je moj sin Siniša, koji se uz mene razvijao nikada ne pitajući kako se što crta. Još od dječjih dana bio je natprosječno talentiran i oštrouman. To su dvije komponente jako važne za dobrog karikaturista, treća je rad, a četvrta imati sreće i naći novine za koje ćete raditi. Znači, sve je i jednostavno i komplicirano. Inače održavam i neke radionice na koje dolaze i mladi i stariji polaznici kako bi me upoznali i sa mnom popričali.

Romanom „Lukine žene“ ove godine iznenadili ste publiku predstavivši se i kao pisac. Kako je nastao roman „Lukine žene“? Ima li u romanu autobiografskih elemenata?

• Lukine žene su moj šest napisani, a prvi objavljeni roman. Zbog toga sam ponosan. Osobno volim pisati ono što bih volio i čitati, tako da čitatelja vežem uz knjigu. Kao i svi moji romani, Lukine žene su nastale u mojoj glavi i roman se rađao dok sam sjedio u kuckao po tastaturi. Dok pišem, puštam maštu da me vodi, bez plana, ali na kraju sve legne na svoje, kao da je u meni već odavno zapisano. Pišem u transu, kao što i crtam. Jer su i pisanje i crtanje kreativni načini izražavanja. Nikakve šablone ili planovi za mene ne postoje. Svaki moj roman inspiriran je mojim vlastitim životom ili u životima drugih ljudi. Tako mi je inspiracija za roman Glumac svoga života, koji sam pisao nakon Lukinih žena, bio jedan taksist iz Beča, koji mi je ispričao svoju životnu priču, a ja sam je razradio i ukomponirao u svoj roman. Imao je 74 godine i rekao mi je da ima u Americi, Australiji i Južnoj Africi ukupno šestoro djece. A kako mu je to uspjelo? Lijepo, kad je  jedna žena ostala u drugom stanju, on je bježao u drugi zemlju. Bio je i tamo muzičar, ali je svirao po kojekakvim ćumezima i na ulici…Mene je ta priča dugo opsjedala dok je nisam izbacio iz sebe…

Na promociji romana u Zagrebu objavili ste kako imate još nekoliko napisanih romana koji čekaju objavljivanje. Pište li i dalje? Kako ste otkrili svoj spisateljski talent i kada stižete pisati, s obzirom na zahtjevne rokove u medijima za koje crtate?

• Da. Pišem i dalje. Upravo sam pri kraju romana radnog naslova Pred zimu. Neću otkrivati o čemu se radi, ali bit će to opet miks ljubavi, nesporazuma, razočarenje, nadam se da će opet biti na razini ostalih mojih romana. Kad ga završim, slijedi rezanje, krpanje i glazura, to znaju svi koji pišu. Poezija je moja velika ljubav i, nadam se, kad objavim jednu knjigu poezije, a ona dođe do čitatelja, da će oni poželjeti još. Talent za pisanje otkrio sam davnih godina, dok sam još išao u osnovnu školu, samo sam ja bio zaljubljen u crtanje, pa tomu nisam pridavao značaj. S dvadeset sam počeo pisati poeziju, po uzoru na neke slavne pjesnike, ali prevagnula je karikatura. Tek s pedeset vratio sam se svojoj drugoj ljubavi pisanju, i u njemu pronašao nove izazove, i na neki način odmak od dnevne karikature, koja me je tematikom opterećivala. I to je u meni stvorilo ravnotežu. Sve što radim, radim iz ljubavi i s puno strasti. Zato žrtvujem svoje noćne sati, pred kompjuterom.

Četiri godine bili ste potpredsjednik ULUPUH-a i jedan ste od osnivača Društva karikaturista Hrvatske. Jeste li u Austriji pronašli slična društva i institucije koje podržavaju vaš rad? Kako su karikaturisti organizirani u Austriji i okupljaju li se na zajedničkim izložbama ili festivalima?

• Da, dok sam boravio u Zagrebu, bio sam aktivan koliko sam mogao. Potpredsjednik ULUPUH-a sam bio četiri godine. Kad sam se tražio među članovima u internetu, mene nigdje nije bilo. Digitalno doba i moj odlazak u Austriju bili su dovoljan razlog da me se zaboravi. Uputio sam im dopis, jer od ULUPUH-a nemam nikakvu korist, ali za njega sam emotivno vezan. Tajnica si je dala truda i ipak pronašla kad sam pristupio i da se nisam ispisao. Sad sam ponovno član, iako pasivan. Društvo karikaturista Hrvatske nastalo je u mojoj glavi. Uz pomoć nekoliko kolega i prijatelja, po uzoru na Makedonsko društvo karikaturista, koje je tada bilo jedino u Jugoslaviji, osnovali smo naše društvo. Ono funkcionira još uvijek unatoč problemima koje sam već naveo. Ali imamo festivale karikatura i godišnju izložbu koja pokazuje što sve hrvatski karikaturisti rade.

U Austriji ne postoji udruženje za cijelu zemlju. To je prilično komplicirano jer su autori uglavnom vezani uz pojedine listove. Svojedobno sam nadobudno pokrenuo dva festivala karikatura, ali ovdje je financijski aspekt jako bitan, a meni se nije dalo trošiti na festivale i obijati pragove skupljajući sredstva. Nisam zbog posla imao dovoljno vremena da si i time bavim. Ono što je u Austriji za karikaturu bitno jest Muzej karikatura u Kremsu, malom gradu na Dunavu, istočno od Beča, čudu od grada umjetnosti. Taj muzej su stvorila dvojica karikaturista, a potpomogao ih je župan Donje Austrije, legendarni ManfredDeix i Gustav Peichl-Ironimus, koji je bio i slavni arhitekt, pa je i oblikovao taj hram karikature. Ondje sam 2013. imao cijele godine svoju izložbu, a tamo se  često održavaju grupne i samostalne izložbe svjetskih karikaturista i strip crtača. Festivali su u Austriji rijetkost i više su lokalnog značaja.

Et voilà, eto nam jedne uistinu gurmanski fine izložbe crno-bijele fotografije u Zagrebu! Ognjen Karabegović, samozatajni fotograf  i „urbani voyer“ pokazao je 40 majstorskih crno-bijelih fotografija u Narodnom sveučilištu Dubrava u Zagrebu, priredivši publici iznimno vizualno zadovoljstvo…

  „S obzirom na brojnost i raznovrsnost sadržaja snimljenih fotografija, u odabiru za ovu izložbu, Karabegović se odlučio za one fotografije koje će potpunije prikazati njegov pogled na fotografiju, njegov aktualni stvarački (subjektivni) fotografski pristup i likovni izričaj“ – napisao je u materijalu za izložbu Vinko Šebrek, počasni predsjednik Fotokluba Zagreb.

A te su fotografije nastajale pet godina. I njima je – odabirom motiva, portretiranjem i postprodukcijom – Ognjen zakočio realno vrijeme. Nema dvojbe da ovaj fotograf pripada onoj plejadi autora koji najviše razmišljaju umjetnički i odlučuju se zbog toga spontano za crno-bijelu fotografiju. U današnje vrijeme crno-bijela fotografija i jest čisto umjetnički izbor. I ne postoje uzroci ili više sile koji bi to promijenili. Međutim, neki, poput Ognjena Karabegovića, i dalje zadržavaju svoju objektivnu superiornost, onu koja proizlazi baš iz crnog-bijelog, jer boja je percepcijski snažan element, koji privlači pozornost promatrača.  A dok stvara crno – bijelu fotografiju, Karabegović ostvaruje nešto što je i apstraktno i izuzetno stvarno, što mu kadar ponekad čini čudnim, jer za stvaranje zanimljivih fotografija nije dovoljno pretvoriti boje u sive tonove, kako je to svojedobno objasnio veliki fotograf Rob Sheppard. Važno je i razumjeti koja scena ima bolje rezultate u crno-bijelom ili u boji; jednako je važno kontrolirati ton svoje slike tijekom procesa pretvorbe, odnosno postprodukcije, a to je upravo onaj ključni ton  –  koji Karabegović vješto pogađa.

 Na ovoj se izložbi pokazalo da se Karabegović na stanovit način vraća osnovama fotografije, ali emitira sirove emocije.  Budući da nema boje, a da bi prenio svoju poruku, koristiti se linijama, teksturama, oblicima, perspektivama… Ukratko, monokromatika biva njegov prvi jezik, što unosi više autentičnosti i originalnosti u odabrane fotografije. Crno-bijeli kadar  omogućuje mu da stvari prikaže iz drugog kuta; fotografija mu djeluje kao da je gotovo izvan vremena, ali je  savršeno prikladna za ilustraciju društvene stvarnosti; kao rezultat toga, ove slike preživljavaju modu i ostaju urezane u vrijeme.

Na fotografijama s izložbe vrlo su važni i grafički aspekti, koji dobivaju puno veću težinu upravo u crno -bijeloj formi. Ne samo da obogaćuju fotografirane subjekte, već i sami mogu postati subjektima. 

U nedostatku boje, sve postaje nijansa sive. Dakle, više nije važno koju boju ima površina, već kako se kontrastira ili blijedi u odnosu na druge boje / nijanse sive. Rad na  kontrastu jedan je od temeljnih koraka koji je uočljiv na Ognjenovim fotografijama. Vrlo svijetla područja postaju bijela ili gotovo bijela, dok jako zasjenjena područja postaju crna. Istodobno, meko svjetlo stvara meke i vrlo nježne nijanse. Tako prizor postaje jasniji, lakši za čitanje i učinkovitiji. Karabegović se na ovim fotografijama poslužio i stanovitim umjetničkim lukavstvom,  crno-bijela fotografija po svojoj se prirodi udaljava od stvarnosti, jer  stvarnost nije crno–bijela,  ali  “automatski” čini crno – bijelu fotografiju apstraktnijom i odsutnost boje ostavlja više prostora za tumačenje. Ili, kao što Michael Freeman piše u svojoj fotografskoj hrestomatiji, na jednobojnoj fotografiji ima više slobode izbora u postprodukciji…  

 Rado bih, kad već govorimo o Karabegovićevoj crno-bijeloj fotografiji, spomenula velikog brazilskog umjetnika, Salgada, koji je, referirajući se na crno-bijelu fotografiju, rekao:  “ Često javnost vidi detalje u mojim kadrovima koje nikad prije nisam vidio. On prisvaja moje slike, čini ih svojim. A to se posebno odnosi na crno -bijele fotografije koje imaju više participativnu dimenziju ”. Da, baš to se može primijeniti na Karabegovića, jer ova vrsta fotografije reproducira stvarnost, ali je istodobno uzdiže do dimenzije koju bih se usudila definirati kao sanjivu, sugestivnu i vremenski suspendiranu. Ognjenov crno-bijeli kadar ima intenzitet koji fotografije u boji najčešće nemaju, kao da je okružen zrakom misterije koji komunicira izravno u srce gledatelja. Emocije su  mu intenzivnije, čini se da ih se gotovo može dodirnuti. Ali, kako se to navodi u katalogu za izložbu u Dubravi, „kroz izložene fotografije Karabegović pokazuje jedan manji dio svog stvaralačkog opusa i istovremeno, svoj fotografski pristup koji se kreće od dokumentarnog preko reporterskog do umjetničkog, te likovni izričaj od figurativnog preko apstraktnog do najsuvremenijih diskursa proširenog polja fotografije. Privlači ga svijet suprotnosti, bilo da se radi o neodređenosti motiva i njihovog sadržaja i značenja, granici između unutarnjeg i vanjskog svijeta i granici između apstrakcije i figuralnosti. Reći će i da ga zanimaju svi  značajniji  žanrovi i stilovi u fotografiji, posebice dokumentarna, life fotografija i umjetnička fotografija (Fine-art photography). Ipak, ističe umjetničku fotografiju, bez obzira što je smatra podjednako važnom u usporedbi…“

Tijekom svoje karijere Ognjen Karabegović je realizirao sijaset uspješnih fotografija te ih izložio na brojnim izložbama, prikupivši ekskluzivne kadrove koji imaju neobične ljude, djecu i/ili situacije, arhitektonske objekte kao protagoniste. To mnogo govori o njegovom stilu, koji bismo bez imalo oklijevanja mogli definirati kao smireno, ironično i bezobzirno u pravom trenutku.

Ne znam je li se Karabegović odlučio usredotočiti na uličnu fotografiju (rekli smo kao „voyer“, jer što je fotograf do li voyer…)  kako bi snimio  neočekivane i zabavne trenutke  – koji bi se mogli dogoditi i bilo gdje na ulicama diljem svijeta – ili je samo obdaren neobičnom osjetljivošću i empatijom, karakteristikom koja mu je omogućila da čita stvarnost oko sebe na jedinstven, spontan i bizaran način. Naime, realizira snimke koji znače dragocjene trenutke ukradene iz neumitnog prolaska vremena. Voljela bih ga zato vidjeti kako na onaj svoj usporeni način hoda ulicama Pariza, u namjeri da skenira gomilu, spreman u svakom trenutku za snimanje i hvatanje odlučujućeg trenutka…

Ognjen je, uz to, moderni fotograf, romantičar. Mogu ga i definirati kao – lovca ekskluzivnih kadrova, onoga koji želi prikazati fotografiju svog idealnog svijeta. Kad je fotoaparatom ne pronađe, izmisli je – postprodukcijom. Stoga se čini da je, primjerice, njegov kadar u Vrtu tišine, rezultat vješto pripremljene inscenacije. Iskreno, to je toliko dobro napravljeno da mi je svejedno je li fotografija poput Labirinta ili Iz druge dimenzije posve autentična, jer njegove slike govore tiho, onima koji ih gledaju prenose dobar osjećaj, mistični ugođaj, pa  je posjetiti ovu izložbu bilo isto kao okusiti finu deliciju.

Pravi umami!

Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Ognjen Karabegović i

U Fotoklubu Zagreb održala se 6. listopada svečanost proglašenja najboljih fotografija na temu „Priroda“, za koje je glasalo 66 članova Kluba…

Uz već tradicionalne izložbe koje se organiziraju tijekom godine, povremeno se u Fotoklubu Zagreb raspisuje natječaj na neku posebno odabranu temu. Ove godine,  tema natječaja bila je „Priroda“  u širem smislu, uključujući pejzaže te biljni i životinjski svijet u svom prirodnom okruženju i bez naglašenog utjecaja čovjeka na okoliš. Autorima je stavljeno na volju da kroz fotografiju iskažu svoje viđenje prirode, pokažu njenu lirsku ili divlju stranu, da snime detalj ili panoramu, zabilježe kontraste ili simbiozu unutar same prirode ili da jednostavno snime prizor koji ih je iz nekog razloga očarao.

„Svaki autor prijavio je samo jednu fotografiju“, rekao nam je Hrvoje Mahović, predsjednik Fotokluba Zagreb, „a po završetku natječaja svi članovi Kluba, bez obzira jesu li sudjelovali na natječaju, dobili su mailom sve pristigle fotografije, označene rednim brojem i nazivom fotografije, bez imena autora.“ Kako za ovaj natječaj nije bilo predviđeno žiriranje, odabir najuspješnije fotografije prepušten je članovima koji su po vlastitim kriterijima odabrali tri fotografije kojima su dodijelili tri, dva ili jedan bod. Žiriranju se odazvalo 66 članova Kluba.

Zbroj bodova nakon završenog glasanja odredio je fotografiju koja osvaja prvu nagradu, a fotografije po broju bodova iza nje osvojile su drugu i treću nagradu. Dodijeljeno je i šest pohvala, a imena nagrađenih autora objavljena su tek na otvaranju izložbe. Prvu nagradu, za sjajnu fotografiju Sokol, dobio je Đorđe Bojanić; Pavao Toht osvojio je drugu nagradu za fotografiju Black and white nature. Treću pak nagradu dobio je Hrvoje Mahović za Eksploziju prirode…

Priznanja su dobili: Ognjen Karabegović, Davorka Trbojević, Tomislav Krstičević, Sandra Tralić, Aldo Maroschini i Miljenko Marotti.

U knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, sinoć, 10. rujna, održana je promocija knjige čakavske poezije Pisme za ribe i jude, autora glazbenika i pjesnika Nevena Duževića, kojeg smo već prije upoznali  kao satiričnog glazbenika i pjesnika. Ovaj put ponudio je duhovite inovativne stihove „za ribe i jude“, stvorivši svojevrsne lirsko-poetske basne … 

Još dok nisam pročitala Nevenovu knjigu, naslućivala sam kako bi u njegovim stihovima mogla bti riječ o stanovitoj montaži između glazbe i stihova, jer i balade su mu dinamične, ritmične i pune poetskih fikcija. Poezija je, uz to,  idealno mjesto za traganje za samim sobom, a kad to čini Neven – kad otkriva sebe, svoja razmišljanja, dvojbe, čuđenja, svoje korijene, čini to zatvarajući se u personificirane likove – poput riba, morskih pasa, ovaca, miševa i drugih beštija – preko kojih komunicira s nama, čitateljima, ovodobnim svijetom, pa tako šćućuren priča o svojoj mladosti, djetinjstvu na otoku, o materinjem jeziku, nevoljama ratovanja, svemu onome što je baštinio s otoka Hvara.

Ukratko, kada je o Nevenu Duževiću riječ, čakavskom pjesniku među kajkavcima, parafrazirala bih izjavu iz filma Florence Foster Jenkins, u kojem Meryl Streep kao junakinja Florence kaže nakon svog opernog debija u Metropolitanu:  „Ne znam što će ljudi reći kako sam pjevala, ali nitko ne može reći da nisam pjevala.“ E, za Nevena, dakle, nitko ne može reći da nije pjevao – ribama!

Premda se u knjizi koristi čakavskim izričajem, on ne bježi u prošlost, ne iskopava zaboravljene riječi i ne niže ih arheološki poput mnogih novijih čakavskih autora, već se čakavicom poslužio kako bi što slikovitije i lakše predočio otočnu zbilju kakvu on poznaje, ne kršeći pritom  liričnost i muzikalnost svoje poezije suvremenim poetskim metaforama. Jer, ne treba zaboraviti da je Neven Dužević i glazbenik, da ga je u mnogim pjesmama ponio glazbeni nerv, pa mu pjesme katkad počinju, katkad završavaju kao poetske skice za instrument. Kao glazbenik, a i kao pjesnik, Dužević pripada generaciji koja je izrasla na rocku i repu i čija su temeljna glazbena ostvarenja zasnovana na poeziji. Kod Nevena ne samo da je tomu tako, već mu poezija u ovoj knjizi dominira glazbom. A on sam, njegov autorski ego, dominira glazbom i stihom. Koristeći se personifikacijom kao stilskom figurom, Neven se Dužević pokazao i kao basnoslovan ironičar, u kojem se prepoznaje ona jetka, iskonska satira otočne i splitsko-dalmatinske stvarnosti kakva se mogla vidjeti u filmu Ognjena Sviličića „Da mi je biti morski pas“.

Zanimljivo je kako se pjesnik – a Neven Dužević  to jest – čakavicom ne koristi ni kako bi isticao neku svoju bol za izgubljenim zavičajem, ne uvija stihove nostalgijom, ne veze o moru, suncu i kamenu, već se poetski obraća ribama i ljudima – kako to kazuje i sam naslov njegove meni iznimno drage knjige. A kad i opisuje stanovite, osobno proživljene  događaje s otoka, čini to u pomalo dnevničkoj maniri, kao u pjesmama Tonci, Kletva, Kopošont, Šufit itd. Među pjesmama iz toga spektra njegovih stihova istaknula bih Noć na otoku, pjesmu koja pripada samom vrhu čakavske poezije, kako porukom i jednostavnošću, tako iznimnim poetskim stilom. Riječ je o pjesmi koja je sam autor, zrcalna slika njegova načina gledanja na stvarnost i stvari oko sebe.  

Suvremena poezija, a Dužević je suvremeni, nadasve moderni autor, obiluje prividnim odsustvom radnje i redundiranih metafora. Za razliku od toga, Neven ispisuje stihove koji pršte od realnosti, jest – malo natopljene uzvišenim emocijama koje proizlaze iz stvarnosti kako je vidi Neven, jedine stvarnosti kakva je ustvari poeziji bitna. U svakom je stihu koncizan, oštar, ali duboko osoban i liričan, a završeci pjesama često su mu na ivici satire, a redovito nabijeni laganim humorom.

Ovaj pjesnik iskliznuo je s kolosijeka literarnih normi kad se referira na prošlost ili na opće poznate stvari. Upravo zbog toga Duževićeva zbirka pjesama Pisme za ribe i jude predstavlja originalnu knjigu stihova baziranu na inovativnosti, iskustvu, ali i na nedvojbenom talentu autora.

Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Ljiljana Antolić-Turčić, Borna Kekić Milas

Kad dublje uronite u slike Višnje Đukić, a vrlo brzo vas ponese rijeka boja, zapravo je vrlo lako uspostaviti dijalog s ovom umjetnicom, otvorenom za savjete i spremnoj razvijati nove koncepte. Premda se osobnim ponašanjem i nenametljivošću ne podudara sa svojom umjetnošću, čvrstom, bogatih gustih tonova i jakih linija, kvaliteta djela zato potvrđuje njenu reputaciju snažne umjetnice…    

Najutjecajniji i najzanimljiviji kreativci oduvijek su privlačili pozornost javnosti i drugih umjetnika. U aktualnom razdoblju u kojem su kontakti ograničeni mnogi od tih kreativaca, poput zagrebačke slikarice Višnje Đukić, nastavljaju poticati i uspostavljati dijalog s javnošću, ovaj put posvećujući se proizvodnji sadržaja na društvenim mrežama. Višnji Đukić u kratkom su vremenu društvene mreže postale sredstvo dijeljenja informacija o njenim djelima i dosezanje mnogo šire i raznovrsnije publike. No, tko je Višnja Đukić, tiha i samozatajna umjetnica, nenametljiva, obiteljska žena, koja zadnjih godinu dana živi i radi u stanu obitelji svoje kćeri – jer je zbog potresa u Zagrebu morala napustiti vlastitu teško oštećenu kuću u Markuševcu?

Koliko god iznenađujuće izgledalo, postoji struktura i poredak u svijetu umjetnosti; to je, naime, sustav koji se koristi sve dok postoji kupnja i prodaja umjetnina i neće se promijeniti. Ključna stvar koju treba razumjeti – da bismo jasnije objasnili tijek Višnjine umjetnosti – jest da komercijalne organizacije, vrlo raznolike i s različitom važnošću, postoje da bi zaradile novac, pa ako umjetnik i radi zaista valjan posao, s potpunim osjećajem i dobrom osobnom notom, koristeći učinkovite tehnike, ukratko – ako je stvarno dobar, ima stil i osobnost, uvijek je jedan ili jedan od mnogih koji se pokušavaju „pojaviti“. Da bi se prodao i stvorio djela primamljiva kupcu ili trgovcu, također mora imati reputaciju koju će stalno pokazivati, odnosno dosljednost posla, odgovarajuće okruženje za rad, namjeru da to radi svakodnevno jer jedino tako može učiniti nekoliko koraka naprijed u isticanju svoje umjetnosti.

Međutim, Višnja Đukić jedna je od onih slikarica kojoj je talent omogućio da stvara, a uvjeti života onemogućili da stvara isključivo umjetnost. Njezin se umjetnički život sveo na godine traganja, godine inspiracije, pa potom godine rada, učenja i izlaska u javnost sa svojim radovima – i sve to paralelno s poslom i održavanjem obitelji, koja joj je, kad se odlučila na slikanje, pružila golemu podršku.

Ulazak u Višnjin umjetnički svijet stoga se može ispričati kao anegdota, ali i kao sinopsis za neki autorski film. Naime, u svojoj zreloj dobi, na preporuku prijateljice došla je pomagati u kuću umjetnice Marte Makanec, gdje se srela i smjesta oduševila brojnim autoričinim uljima na platnu. Tada je i osvijestila činjenicu da u sebi nosi nemir umjetnika i da sva ona literarna i umjetnička postignuća iz ranijeg razdoblja, doba školovanja, nisu nestala. Štoviše. Ona će sama opisivati to razdoblje citirajući Ranka Marinkovića i njegove divne rečenice iz Kiklopa: „Na čemu se izgrađuje budućnost? Na obećanjima? Što se obećava? Sreća. Što je sreća? Nitko ne zna što je, a svije žele. Željeti znači ne imati. Neimaštvo nije bogatstvo…“ Riječ je, dakako, o razdoblju njezinih ozbiljnih propitivanja, kojima se slikarica prepustila još za svojih mladalačkih dana. Međutim, njezina je kreativnost, kaže Višnja, vremenom jednostavno nastajala, bujala, pojavljivala se i očitovala u raznim oblicima: prvo u dječjoj poeziji, amaterskom slikanju, potom u kreiranju i šivanju odjevnih predmeta, uređenju interijera (oslikavanju zidova, izradi mozaika od starih keramičkih pločica…)  – sve dok se nije posve posvetila slikanju.

Završila je najprije dvogodišnji tečaj slikanja kod Nele Gruden na Rokovom perivoju u Zagrebu, postupno se osmjelila izlagati na grupnim izložbama, u Kulturnom centru Dubrava, gdje će – u okruženju njoj posve novom i drugačijem  – osjetiti iskonski poriv da nastavi, potvrđuje se i napreduje. Rođena u znaku Strijelca 1963. godine, sa srednjoškolskim obrazovanjem stečenim u Centru za kulturu i umjetnost, u četrdesetima se priključila velikoj grupi kreativaca i počela se izražavati, ne više samo škarama i koncem, nego kistom i bojama. Priključuje se potom Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Mansarda u Sesvetama, počinje izlagati…

U Knjižnici Tina Ujevića, Trešnjevka, 2014. pokazuje ciklus akrilnih radova „Pigmenti“, za koje će prof. Tea Grašić Kvesić u uvodu kataloga za izložbu napisati: „Ova pjesnikinja boja, kako je naziva Vesna Kajić Lalić, u vječnom je traganju, a uz snažan osjećaj zanosa i nemira – odabire upravo knjižnicu kao prostor u kojem biva zamijećena ne samo i jedino zbog kolorizma, već i zbog forme i atmosfere kojima nas vedre njene slike poput vitraja.“  Jer, istina je, a to će primijetiti upravo povjesničarka umjetnosti, mr. Vesna Kajić Lalić, već na izložbi 2013. godine u Narodnom sveučilištu Dubrava, kada će za umjetnicu napisati: „Slike  (Višnje Đukić, op. a.) rezultat su desetogodišnjeg učenja, lutanja i traženja vlastitoga slikarskoga identiteta.“… „Njeni motivi pejsaža, gradova, figura… zapravo su izgovor za njenu igru linijama, oblicima i bojama. Linije na njezinim slikama su tanke, debele, snažne, stilizirane i najčešće omeđuju plohe boja svakakvih geometrijskih oblika.“ 

Što bi stoga bio prepoznatljivi stil umjetnice? Realno slikanje kojem prilagođava tehnike olovke, ugljena i akvarela, do figurativne apstrakcije u akrilu i na platnu – gdje se dobro uočava vrijeme provedeno na radionicama kod slikara Vladimira Vrljića Ankina. I sama će slikarica potvrditi da su joj četiri godine kod Vrljića dale veliku sigurnost u slikanju. Ondje je Višnja naučila i kako se osloboditi sirovoga realizma i narativnosti te kako motive „prebaciti“ preko linearnih struktura u geometrijsku apstrakciju. Uz to, sve više se priklanja čvršćim linijama i punim, snažnim bojama, vrlo čistih tonova. Gdjegdje samo ublažava nijanse i pretvara ih u opisne, a gdjegdje, kao na slikama posljednjih postaja Križnoga puta, crvenu boju  – simbol bola, ali i ljubavi – pretvara u nježnu kontemplativnu ljubičastu. Osobno procjenjujem Križni put kao sinesteziju njezinoga rada, gdje umjetnica kroz 14 slika (simboliziraju 14 postaja Križnoga puta!) razvija sva svoja znanja o stilu i vlastitome umjetničkom izrazu. Za taj će njezin ciklus radova, nastao  2019. godine, Vladimir Vrljić Ankin reći: „ Talentom i iskustvom, izgrađenim rukopisom i otvorena duha motivu, Višnja slika križni put tako da svaka postaja živi za se, a sve zajeno čine molitve.“ Križni put se danas nalazi u montažnoj crkvi u Markuševcu, jer je stolna crkva u kojoj je prvotno bio oštećena, a sve skupa donekle je simbolika tijeka njezinoga opredjeljenja za umjetnost nakon dugih godina pritajenosti i čežnje za slikanjem.

Činjenica je da  umjetnici tijekom svoje karijere napreduju od predstave do predstave, od pjesme do pjesma, a slikari doslovce od slike do slike, i to  na sasvim uredne i predvidljive načine; ništa nije slučajno. Uvijek postoje razlozi zbog kojih određeni umjetnici i određene vrste umjetnosti završavaju u određenim galerijama, institucijama, muzejima i drugim etabliranim umjetničkim prostorima. Isto tako, umjetnička karijera napreduje korak po korak, namjerno, postupno i tijekom dužih vremenskih razdoblja.  Kao i u bilo kojoj drugoj profesiji, tako i umjetnici svoje radove moraju pokazivati ​ gotovo svugdje gdje ga žele vidjeti. Jedini kriterij jest da je –  mjesto slobodno. Ovdje ne govorimo nužno o galerijama; moguća mjesta uključuju kafiće, restorane, modne butike, frizere, predvorja komercijalnih zgrada, otvorene studije i bilo gdje drugdje možete provući vruća tijela kroz vrata – to je ključ. Takve umjetničke pustolovine nude dragocjeno iskustvo. Osjetila je to i Višnja Đukić svojim nastupom ili izlaskom na ulicu za vrijeme događanja Projekta Ilica, kada su mnogi posjetitelji mogli vidjeti njezine radove. Oni koji su svoje umjetničke vještine stekli izvan akademskog područja ili su samouki (a takvih ima ne mali broj), ovaj logistički nedostatak mogu zaobići jednostavnim uranjanjem u lokalne umjetničke zajednice.  I o tome, dakako, Višnja ima filmsku priču – koja je nastala za njena boravka i posjeta kćerinoj obitelji u Americi, zacijelo najkomercijalnijem dijelu svijeta kad je riječ o umjetnosti – i kada je u roku jednoga dana postavila izložbu u lokalnom dućanu te izazvala golemo oduševljenje.   

Posljednje dvije godine Višnja Đukić slijedi svoju slikarsku notu, prikazanu, primjerice, u Cinkušu na Gornjem Gradu u Zagrebu 2018. („izložba pod nazivom Radost življenja): traži nove motive, udubljuje se u prirodu, suncokrete, cvijeće općenito, vedute, pejsaže… Ideje dobija bilo gdje, silazeći s Gornjeg Grada, vozeći se tramvajem (naročito četrnaesticom!), itd. Slika slobodnije, linije su joj čvršće, kolori jači, portreti i obiteljske scene su joj žive, pune emocija, optimizma, grafizmima postiže raspoloženja, a bojama stanja. No, snažne se linije izdvajaju u figurativnost, pa kod autorice prepoznajemo i pritajenog strip crtača.

Razgovarajući s Višnjom, vidjela sam razigranu osobu, uronjenu u vlastiti vizualni svijet. Ništa na prvi pogled ne bi odalo snagu boja i linija koje ostavlja na platnima, u akrilima ili crtežima. Srela sam mnoge umjetnike i umjetnice čiji vanjski nastup nije istovjetan njihovoj umjetnosti. Kod Višnje je to posebno naglašeno. Kad ulaze u svijet umjetnosti kao samouki kreativci, mnogi se umjetnici – a Višnja Đukić jest umjetnica – sve vrijeme svoga rada osjećaju kao umjetnici u nastajanju. Posebice to vrijedi za one koji su svoj talent kasno otkrili ili kasno odlučili talent probuditi. Vrlo teško nauče govoriti pouzdano o svom poslu, o svojoj umjetnosti. Međutim, prvi korak u dijalogu između umjetnika i galerista ili umjetnika i kupca jest jasno izražavanje namjera iza kojih stoji njegov rad. Višnja Đukić u tom smislu ima svilenu dušu umjetnika i nesigurnost verbalnoga izražavanja o vlastitom radu. Ona duboko razumije to što radi, posve stoji iza svoga vizualnoga jezika, ali dugo čekanje na razdoblje kreativnosti i afirmacije stvorilo je kod nje stanovit oprez u izražavanju, dočim voli voditi razgovore o kontekstu svoga rada i sasvim lijepo objašnjavati što je poanta njenih grafizama, boja, istaknutih i jednostavnih linija. Nema dvojbe da, unatoč brojnim uspješnim i lijepim radovima, iz nje teško izlazi predana obiteljska  žena. Dok priča o načinu kako stvara, iz nje govori pjesnikinja, riječi joj naprosto teku… Glazba je, pak, nadahnjuje, inspirira, silovito joj pridonosi lakoći kista. Radeći, kaže, uživa u glazbi Stinga, Leonarda Cohena, Nicka Cavea – za kojeg je, priča, saznala, nakon što je 2019. naslikala Križni put, da je glazbu pisao po biblijskim motivima i oduševila se tom činjenicom. Saznavši to, a planirajući novi slikarski projekt, odlučila je slikati po pjesmama Nicka Cavea…

U dijalogu je Višnja posve otvorena kad govori o idejama, s mnogo više riječi to ilustrira nego kad opisuje svoje gotove radove, iz čega se zapravo čita njena golema radost stvaranja. Uzori su joj, navodi, Van Gogh – zbog posvemašnoj predanosti slikanju; Josip Botteri – jer ju je zaintrigirao sakralnom tematikom; Mirjana Marušić Gorska – zbog lakoće slikanja, predivnih boja i oblika; Marta Makanec – zbog preživljenih životnih oluja i mirnoće u slikanju, te – Vladimir Vrljić Ankin – zbog bogatog umjetničkog rukopisa i slikanja koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.  

Kad dublje uronite u slike Višnje Đukić, a brzo vas ponese rijeka boja, zapravo je vrlo lako uspostaviti dijalog s ovom umjetnicom, otvorenom za savjete i spremnoj razvijati koncepte. Premda se, rekla sam, na prvi pogled umjetnica ne podudara sa svojom umjetnošću, čvrstom, bogatih gustih tonova i jakih linija, kvaliteta njezinih djela zato se izvrsno poklapa s njenom reputacijom snažne umjetnice.