Kategorija: KULTURA

„Zagreb je bio kulturni centar, a pošto kultura više nije ono što je bila i taj pojam je postao relativan. Možda ne bi bilo loše ponekad se vratiti u ono vrijeme i vidjeti kako je nekada bilo, zašto su neke stvari otišle u krivom smjeru, neke se ugasile, zašto se odnos prema kulturi promijenio…“

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Petar Pismestrović vjerojatno je jedini karikaturist koji se pisanjem odmara od crtanja. Kao karikaturist je svjetskog ugleda, s dnevnom rubrikom u austrijskom listu Kleine Zeitung, Petar Pismestroviću hrvatskom je medijskom prostoru kontinuirano prisutan svaki tjedan na naslovnoj stanici Kvizorame, za koju crta aktualne portretne karikature. Pisati je počeo prije dvadesetak godina, a dosad je objavio prvi od svojih devet napisanih romana. U svojim romanima bavi se različitim temama – izbjeglištvom, novinarstvom, zapletima koje može izazvati karikatura, odrastanjem, razlikom u godinama…

Roman „Lukine žene“ žanrovski je hibrid u kojem je glavni lik, galeristica Koraljka,  u velikom pospremanju svog emotivnog života. Koraljka je emancipirana žena, kojoj je njezin suprug, uspješan arhitekt, omogućio karijeru i slobodu. Kao kći slavnog slikara, materijalno situirana i u primarnoj obitelji i u braku, Koraljka istražuje vlastiti seksualni identitet upuštajući se u aferu prijateljicom Mašom. Denis Derk u Večernjem listu piše da je Koraljka žena snažnog libida koji stalno zapostavlja zbog predrasuda koje baštini iz okoline:„… Iako je imala prilično čvrste veze s dva naočita i fokusirana rasna muškarca, pomorcem Adrijanom i arhitektom Lukom, nije se ostvarila kao majka, s čime se baš i ne može pomiriti, a nije najsretnija ni u svom profesionalnom, galerističkom miljeu koji joj nije omogućio dublji osobni razvoj i samoispunjenje.“

“Pismestrović prati Koraljku od mladosti do šezdesetih godina i pritom obuhvaća predratne i ratne godine, a s posebnim sentimentom opisuje Zagreb kakvog se sjeća iz osamdesetih godina, njegovu kulturnu scenu i umjetničke krugove. Roman je hibridnog žanra, u kojem se elementi ljubavnog romana isprepliću s dramom i životnom kronikom, a na Festivalu žanrova Petar Pismestrović predstavit će se u razgovoru s autorima ljubića.“  

S Petrom Pismestrovićem razgovaramo o liku Koraljke, o kulturnoj sceni Rijeke i Zagreba koje opisuje u romanu, o kombiniranju pisanja i crtanja i povezivanju austrijskog i hrvatskog kulturnog prostora u doba multimedije.

• U Lukinim ženama vrlo ste uvjerljivo opisali glavni lik, galeristicu Koraljku i njezine dileme na životnoj prekretnici. Zašto ste željeli baviti se ženskim likom u svom prvijencu?
• Roman Lukine žene je samo uvjetno prvijenac, jer se prvi pojavio u obliku knjige.  Ženski lik sam pokušao obraditi jer sam od malih nogu okružen ženama i mislim da ih dobro poznajem. Ali znam isto tako da su žene kompleksne ličnosti, i da je svaka osoba za sebe unikat. To je i olakšavajuća i  otežavajuća okolnost. Same žene su mi rekle da sam od Koraljke stvorio kompleksan lik koji moje čitateljice doživljavaju svaka na drugi način. U svim mojim dosad napisanim romanima, osim u Lukinim ženama, glavni likovi su muškarci. S time da moram naglasiti da su u pojedinim romanima žene ravnopravno zastupljene, jer ja najviše obrađujem odnos muškaraca i žena. 
• U romanu su opisi Zagreba i Rijeke iz osamdesetih i devedesetih godina. Kakvu poruku za današnjicu nalazite u tadašnjem vremenu?
• U Zagreb sam došao s 20 godina. To je grad u kom sam postao čovjek, stvorio karijeru i obitelj. Za Zagreb me vežu i lijepe i manje lijepe uspomene, s time što sam ja osoba koja nastoji pamtiti samo lijepe trenutke života. U šest od devet mojih romana Zagreb je mjesto radnje. Rijeku poznajem od ranije, Opatiju sam često posjećivao, pa mi je bilo logično da i ova dva grada stavim u svoje romane.

 Zagreb je bio kulturni centar, a pošto kultura više nije ono što je bila i taj pojam je postao relativan. Možda ne bi bilo loše ponekad se vratiti u ono vrijeme i vidjeti kako je nekada bilo, zašto su neke stvari otišle u krivom smjeru, neke se ugasile, zašto se odnos prema kulturi promijenio.

• Pišete vrlo intenzivno i imate nekoliko napisanih romana. Zašto ste, od svih romana, izabrali baš Lukine žene za predstavljanje hrvatskoj čitateljskoj publici?
• Pišem intenzivno prozu i poeziju jer osjećam potrebu i zadovoljstvo stvaranjem. To je i moj odmak od stvarnosti, od politike i karikature kojom se bavim preko 50 godina. To što su „Lukine žene“ moj prvi objavljeni roman, igra je slučaja. Ustvari, do sada su samo tri romana bila ponuđena izdavačima, jedan je uspio, dva će možda u dogledno vrijeme. 
• Na naslovnici je vaša ilustracija koja prikazuje Koraljku i ostale Lukine žene. Jeste li pomišljali na intenzivnije kombiniranje teksta i karikatura? Npr. u obliku ilustrirane knjige ili slikovnice za odrasle?
• Iako nisam više tako mlad da bih pravio neke planove, nikad se ne zna, što će mi još doći kao inspiracija. Prije razmišljam o poetskim listovima, koji bi mogli funkcionirati kao posteri. I tekstove namjeravam ispisati rukom… Mislim da bi to bio idealan spoj crteža i riječi.
• Ljetujete svake godine u Hrvatskoj i Istri, surađujete u Kvizorami i dolazite na Festival žanrova. Održavate vrlo čvrste veze s Hrvatskom iako ste u Austriji već 30 godina. Vidite li još neke mogućnosti za povezivanje austrijskog i hrvatskog kulturnog prostora u doba multimedije?
• Nažalost, Austriju i Hrvatsku razdvaja jezik. To sam najbolje osjetio kad sam došao ovamo. Ali dobra volja za približavanje i simpatija su nepobitni. Iako su u povijesti imali puno dodirnih točaka, pa i kulturoloških, jer je Hrvatska bila članica Austro-Ugarske Monarhije, taj prostor ostao je razjedinjen. Austrijanci ne prate ono što se događa u Hrvatskoj, Hrvati ne prate ono što se događa u Austriji. Čak ako se i pojave neki natpisi, ostaju nezapaženi i marginalizirani. Danas je novac glavna vodilja i ako se na nečemu može zaraditi, tad će za to biti i interesa.

Nadam se da će buduće generacije biti više povezane jer je u međuvremenu engleski postao univerzalan jezik, koji uče mladi i na jednoj i na drugoj strani. Povezivanja će sigurno biti na različitim razinama. Eto, već sada u Austriji su mnogi Hrvati našli zaposlenje u raznim branšama, od konobara do liječnika.

Što se mojih veza s Hrvatskom tiče, one bi mogle biti daleko jače, ali to ne ovisi o meni. Jezikom sam vezan za hrvatsko govorno područje, pa i tematski, a kroz karikaturu, osim Kvizorame i nekoliko godina suradnje s Večernjim listom, drugih kontakata nije bilo. Kaže se daleko od očiju, daleko od srca. No i da sam imao ponude, teško bih se usudio prihvatiti ih pošto sam vezan ugovorom za Kleine Zeitung za koji radim od devedesetih godina i više karikatura mjesečno.

U komornoj atmosferi, u Preradovićevoj 31, Ukrajinska zajednica Grada Zagreba, Udruga za ukrajinsku kulturu u Dalmaciji ‘Cvit’ i Hrvatska kuća – Materina priča priredili su, u okviru manifestacije Rapsodija ukrajinskih boja u Zagrebu i uz potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, trećeg četvrtka ovoga svibnja   atraktivnu modnu reviju tradicionalnih i modernih  ukrajinskih košulja,  višivanki, simbola ukrajinske kulture i povijesti te otpora ruskoj agresiji. No, što je zapravo višivanka?     

• 

• 

Svake godine, trećeg četvrtka u svibnju, Ukrajina  slavi jedinstveni – Dan višivanke. Unatoč tomu što izvorno nije ni državni ni vjerski  praznik, baš na taj dan milijuni Ukrajinaca iz ormara izvade svoju nacionalnu odjeću – vezenu košulju ili višivanku.

• 

• 

• 

• 

• 

Bilo je tako i 19. svibnja ove godine, kada su Ukrajinci i u Hrvatskoj, na komornoj modnoj reviji u Hrvatskoj kući u Zagrebu, kojoj su  nazočili veleposlanici  Ukrajine, Belgije, Irske, Litve, Češke, te drugi članovi diplomatskog zbora, predstavnici Grada Zagreba, saborski zastupnici, simpatizeri ukrajinskog naroda i ukrajinske kulture,  predstavili vezene košulje iz privatnih zbirki, stare više od stotinu godina, koje su za reviju ustupili ugledni  članovi  ukrajinske zajednice u Hrvatskoj, M. Juriste i  J. Holodovič.  Ali i suvremene vezene košulje namijenjene svakodnevnoj uporabi ili za svečane prigode, koje su nosili mladi Ukrajinci i Ukrajinke nastanjeni u Gradu Zagrebu.

• 

Ozbiljna priča iz Ukrajine o višivanki u svijet je krenula 2006. godine, zahvaljujući Lesyii Voronyuk, studentici Fakulteta povijesti, političkih znanosti i međunarodnih odnosa u Černivcima. U početku je samo nekoliko studenata s različitih fakulteta simbolički nosilo vezene košulje trećega četvrtka u svibnju, na dan koji je uzet kao Dan višivanke, ali je u sljedećim godinama ova inicijativa počela rasti i uključivati ​​sve više ljudi diljem Ukrajine i svijeta. Ideja je, kažu medijski izvori, posebno zaživjela nakon Euromajdana i otpora koji su tih dana u Kijevu pružili građani odjeveni u nacionalnu nošnju, najviše samo u – vezenu košulju.

Danas je već višivanka, uz nacionalni grb i zastavu, simbol  hrabrosti, borbe i pobjede, simbol vjere, nade i ljubavi, svojevrstan genetski kod i amajlija Ukrajinaca – odjeća slobodnih ljudi, koja ujedinjuje Ukrajince i prijatelje Ukrajine diljem svijeta.

• 

• 

• 

• 

Višivanka ( vysyvanka, višivánka  ili višívanka) je izraz koji etimološki dolazi od istočnoslavenske riječi “vyshyvka”,  što znači “točkasti uzorci”. Otkad je postala političkim simbolom Ukrajine, mnogi su zapadni mediji uočili i modno značenje toga odjevnoga predmeta, koji je ustvari dio ukrajinske narodne nošnje.  Times ju je još 2016.  nazvao odjevnim predmetom koji predstavlja modni „vrh ljeta“. Iste je godine glumica Melanie Thierry nosila višivanku na filmskom festivalu u Cannesu, a  nizozemska kraljica Máxima košulju- haljinu višivanku tijekom svog posjeta Ljetnim olimpijskim igrama. No, to nije nova pojava, i prije su okrunjene glave posezale za pojedinim modelima višivanki kako bi iskazali svoju privrženost Ukrajini: primjerice, nadvojvoda Wilhelm od  Austrije bio je ukrajinski domoljub koji je rado nosio višivanku, pa je (na ukrajinskom) prozvan Vasil Vyshyvanyi („Vasilije  Izvezeni“), a Trg Vyshyvanoho u Ljvovu ime je dobio upravo po njemu…

Ali, kako je moguće da jedan odjevni predmet postane tako važan narodu koji ima tako burnu i tako dugu povijest?  

Prije svega, višivanka za Ukrajince nije bila samo odjeća. Vez kojim se ukrašavala bio je ezoteričnoga podrijetla: nosio je, naime, 12 šifriranih sakralnih  simbola  koji pohranjuju povijest naroda, njegov identitet. Danas je vez poput drevne kronike, s kojom se dotičemo povijesti i kulture u svakom kutku  Ukrajine. Kazuju to i zapisi putnika koji su posjetili ukrajinske regije prije mnogo stoljeća, kao i svjedočanstva starih kroničara.  Tijekom iskopavanja u regiji u blizini grada Čerkasija, primjerice, pronađene su srebrne pločice izrađene u 6. stoljeću, na kojima su prikazane muške figure u odjeći koja je, prema kroju i motivima veza, vrlo slična onoj koja se danas nosi u Ukrajini. Već u 11. stoljeću, za vrijeme Kijevske Rus, postojala je prva ozbiljna škola vezenja, koju je organizirala sestra kneza Vladimira Monomaha, Anna, gdje su djevojke učile vesti srebrom i zlatom.

Iako povjesničari nisu uspjeli točno odrediti vrijeme kada je zanat ustrojen i ukrajinski vez započeo, slažu se u jednom: u doba paleolitika višivanka je već bila cijenjena. O tome svjedoče i arheološka istraživanja u blizini sela Mezin (regija Černihiv), gdje su otkriveni brojni spomenici koji svjedoče o postojanju razvijene tzv. mizinske kulture. Najveća senzacija svakako je bila narukvica Mezinsky, izrađena od kljove mamuta, ukrašena rezbarijama, odnosno onim što će se kasnije identificirati kao “vez”. Povijesni portal Heritage of Ancestors zabilježio je tu činjenicu ustvrdivši kako je riječ o prvom ornamentu protosvastike ikad (treba znati da je njemački nacizam svojatao mnoge ezoterične slavenske simbole, između kojih crno sunce i protosvastiku te ih zbog uloge koju je nacizam imao u povijesti – obezvrijedio, op.a.).  Dočim grčki povjesničar  Herodot tvrdi  da je vez krasio odjeću Skita, koji su dugo živjeli na teritoriju moderne Ukrajine, te da je izvor ukrašavanja odjeće vezom najvjerojatnije skitskoga podrijetla. Mnogi će autori, povjesničari i teoretičari mode, ustvrditi pak kako skitski vez nije prapočetak ukrašavanja ukrajinske odjeće, već obrnuto – Skiti su ga najvjerojatnije preuzimali od autohtonih pređašnjih stanovnika, a obrazloženje nalaze u činjenici da se srodan vez pojavljuje i na teritoriju Balkana (Bosna, Slavonija, Vojvodina itd.), odnosno u krajevima koji imaju potvrđene slavenske korijene. U Čerkaškoj regiji, u blizini sela Martynovka, među predmetima iz 6. stoljeća pronađeni su kipići antičkih stanovnika – čovječuljci odjeveni u dugačke široke košulje s vezom i uzorkom u visini prsa. Takvu odjeću nosilo je  ukrajinsko seljaštvo prije samo 100 godina… 

Simbolički kod za vez

Poznavatelji ukrajinskoga veza tvrde kako simbolika elemenata veza na višivanki (i na cijeloj nošnji) ima vrlo snažan utjecaj na život onoga tko ga nosi. Geometrijski uzorci označavaju elemente prirode i plodnost zemlje, a  cvjetni i cvjetni ornamenti  obiteljsku sreću, majčinsku ljubav. Nacionalni vezovi  iz cijele zemlje prikazivali su životinje jer se  vjerovalo da njihove slike donose vjernost, prosperitet i dugovječnost.   Nijanse boja, oblici veza, platno i boja platna također su podložni vjerovanjima i predrasudama, iz čega se lako iščitava stara slavenska mitologija. Upravo zbog toga, u svečanim prilikama  nosile su se bijele vezene košulje, koje su značile  veselje i dobro rasploženje, a crna vezena košulja odijevala se u znak tuge i u žalosti (istu semantiku poznajemo i danas, i to šire od Ukrajine). 

Tajne vezenja, bit drevnoga zanata, s koljena na koljeno prenosile su vješte žene, današnjim rječnikom rečeno – obrtnice, iznimno posvećene svom poslu, koji zahtijeva brojne vještine i znanja. Primjerice,  konci za vezenje bojali su se isključivo prirodnim bojama, napravljenim od kore drveća, korijenja, lišća i cvijeća. Kako bi se boja  desetljećima očuvala, niti konaca  pečene su u raženom tijestu. Danas je poznato oko 250 vrsta veznih šavova temeljenih na 20 tehnika. Međutim, svaka regija Ukrajine, pa čak i zasebna mjesta, imaju svoj, poseban vez, koji se razlikuje od ostalih u tehnici i ornamentici.  Zanimljivo je da sve regije imaju ornamentiku veza srodnu crtežima na pisanicama (pisankama).

Vrlo poznati poltavski vez, primjerice, poznat je po umjerenim tonovima, nema mnogo šarenila, a najpoznatiji je bijeli vez na bijeloj podlozi, rjeđe plavi, smeđi, sivi ili crveni, na bijeloj tkanini. U ovoj regiji cvjetni i geometrijski motivi (križ, romb, zvijezde, trokuti) su kombinirani. Ženska višivanka ovoga kraja prepoznat će se po bogatoj, složenoj i istodobno nježnoj boji i tankom rubu rukava. Uregiji Kijeva, uz prevladavajuće biljne motive, vrlo čest je motiv romba, trokuta i zvijezde (tzv. kijevske zvijezde, petokrake, koju će Lav Trocki prije stotinu godina uzeti kao simbol ruskog komunizma, op. a.) Glavna boja vezova je crvena, a crna samo naglašava uzorak.  Na ovim su prostorima korištene razne tehnike vezenja, specifične i sofisticirane, koje je na tu razinu iznijela tzv. kijevska samostanska škola veza (prisjetimo se značenja oslikavanja pisanica u istoj regiji i posebnih škola za oslikavanje, https://svijet.com.hr/ukrajina-kao-srediste-umjetnosti-oslikavanja-uskrsnih-jaja-ili-pisanki/), s gotovo tisuću godina dugom tradicijom.   

• 

• 

• 

Višivanke černjihivske regije izraz su ili kombinacija poltavskog i kijevskog veza. Tipične tehnike su šivanje, rezanje, žlijebljenje, opšivanje rubova itd., a prepoznat je u literaturi kao  “černihivski vez”. Dočim su aplikacije na polisijskim višivankama  grafički jasne, jednosatvnih uzoraka, sa crvenim vezom na sivoj ili bijeloj tkanini. Podolske vezene košulje odlikuju se bogatstvom boja i raznolikošću šavova, s prevladavajućom crnom bojom i rijetko dodanom crvenom, žutom, zelenom ili bojom zrele raži. Dvije okomite pruge na prsima i tri na leđima, te rukavi izvezeni cvjetno-geometrijskim ornamentima ili kosim prugama – prepoznatljiv su stil na podolskoj višivanki.    

• 

• 

 Područje Karpata i Zakarpaća dalo je pak brojne uzorke, ali i velike razlike od mjesta do mjesta, tako da se za ovu regiju ne može reći kako ima prepoznatljive i čiste uzorke i specifične boje  veza. Najstariji zakarpatski vez su geometrijski oblici, a u 20. stoljeću ovdje su prodrli biljni motivi. U Zakarpaću su postojale košulje s ukrasom izvezenim bijelim nitima na leđima, čiji je utjecaj danas donekle pogubljen.

• 

• 

Meni osobno, najzanimljivije su višivanke regije oko Ljvova, izvezene nježnim uzorcima poput čipke, s prevladavajućim šavom i križom kao geometrijskim elementom. Evidentno je višivanka u ovoj regiji pojednostavnila svoj izgled pod utjecajem zapadne mode i „pročišćene“ odjeće elite. Bukovina je, obrnuto, vezom utjecala na okolna područja, posebice odabirom velikih ornamenata, cvjetnih i životinjskih, ali i korištenjem zlatnoga konca, perlica, svile, vune, šljokica. Sve to bilo je od iznimne statusne važnosti i dobavljalo se trgovinom iz Europa i s Istoka.

Hutulski vez višivanke, odnosno širok izbor geometrijskih i cvjetnih uzoraka, još uvijek se koristi starim vrlo teškim tehnikama pirsinga i ubadanja, zbog čega ovaj vez pomalo izumire. U Ivano-Frankivskoj regiji rukavi su uvijek bili raskošno ukrašeni,  s kombinacijama  više tehnika vezenja. Ukrajinski književnik Ivan Frankó prvi je upotrijebio modernu verziju višivanke iz ove regije, koju je nosio ispod sakoa. Postoji jedna urbana legenda koja kaže da je Franko dio života proveo u Hrvatskoj, u Lipiku, te da je ondje došao na ideju kako nositi vezenu košulju, koja je – zahvaljujući njemu i možda utjecaju iz Hrvatske – eto, postala snažnim simbolom Ukrajine.  Jednostavni i profibnjeni volinski vez, osim ritmičkoga ponavljanja geometrijskih tijela,  unutar kojih se isprepliću sitni uzorci, posjeduje i tehniku, izvorno iz Volinja, a to je uska traka vezenja na pregibu rukava, odnosno na manžeti.  

• 

• 

• 

Na jugu Ukrajine vez se kombinira s motivima  i tehnikama  iz različitih regija, a na tu mješavinu utjecali su doseljenici iz raznih dijelova Ukrajine. Međutim,višivanke krimskih Tatara  najtipičnije su u cijeloj Ukrajini: šareni ukrasi, s nježnim cvjetovima. Regija Harkiv donosi pak vez u kojem su ornamenti izrađeni grubim koncem – kako bi se stvorio svojevrsni reljef. Za Harkivsku guberniju karakterističan je motiv veza nazvan drvo života. Poznato je također da višivanke istočne regije imaju uglavnom cvjetne ornamente, poput one iz  Donjecka, na kojoj je vez toplih nijansi, s dosta crvenog i crnog, svijetlih ornamenata, cvjetnih motiva, ptica. Značajka luganskih vezova su uzorci jakih boja, izrađeni križanjem grubih debljih konaca, s reljefnim učinkom.  Luganski vez za žene, posebice mlade djevojke, tradicionalno predstavlja veliku važnost zna li se da je vez i količina izvezenih višivanki, ručnika, posteljine itd. dio miraza, ako ne i sav miraz.  Prema tradiciji, na dan svadbe djevojka je morala pokazati najmanje 12 vezenih ručnika koje je sama izvezla. Bez toga nije moglo biti udaje…

Višivanka kao znakovni sustav 

Zbog svog simboličkog značenja, nošnja je, kao materijalna tvorevina, pa tako i njen najpopularniji dio – višivanka, mogla obavljati funkcije svojstvene fenomenima duhovne kulture. Simbolika narodne nošnje i inače je važna komponenta nacionalnih tradicija budući da tako  zabilježene društveno značajne informacije osiguravaju ne samo razvoj same nošnje, već u velikoj mjeri i opstojnost cijelog naroda. Značajne funkcije pripadaju onim stereotipima u kojima se stoljećima utjelovljuje iskustvo generacija, njihove ideje o svijetu oko sebe i osobi u njemu. Ovakvo shvaćanje semantike mnogih svojstava narodne nošnje krajem 19., početkom 20. stoljeća  uvelike je zaboravljeno: ono što je sačuvano, učinila je samo tradicija.

• 

• 

U ukrajinskoj narodnoj nošnji, čiji najjači atribut je – višivanka, regionalna simbolika je jedno od vodećih svojstava. Svijest o etničkim specifičnostima odjeće najviše se očituje u međunacionalnim kontaktima: tamo gdje međunacionalni odnosi nisu bili napeti, nastajali su svojevrsni regionalni kompleksi čija su obilježja bili etnički simboli nekoliko naroda. Primjer je odjevni kompleks ukrajinskog i moldavskog stanovništva Bukovine. Istodobno, povijest ukrajinske narodne nošnje poznaje slučajeve kada je njezino očuvanje od neetničkog utjecaja djelovalo kao svojevrsni protest – što u Ukrajini primjećujemo upravo posljednja tri mjeseca, kada se naglašava uloga višivanke kao simbola ukrajinskog jedinstva i samoopredijeljenosti.

• 

• 

• 

No, valja također znati da etnički simboli narodne nošnje Ukrajinaca imaju niz obilježja odjeće drugih naroda. Primjerice, zaporiški Kozaci posudili su mnoge značajke odjeće od naroda Europe i Istoka. Kasnije, kozačka nošnja ne samo da je imala značajan utjecaj na razvoj ukrajinske narodne odjeće općenito, već je bila  često percipirana kao nacionalna. Krajem 19., početkom 20. stoljeća  najpotpunije se etnicitet očuvao  u seljačkoj odjeći, zbog čega i jest nastao pojam “narodna nošnja”.  Regionalne pak značajke štitile su ukrajinsku nošnju da ne postane nekakova uniforma, čija je stvarna prijetnja bio ograničen broj vrsta krojeva i materijala za odjeću.

• 

• 

 Simbol društvenog statusa bila je i kvaliteta tkanina od kojih se šije višivanka. Većina stanovništva koristila je tkanine i druge materijale domaće izrade; kupljene tkanine uglavnom su korištene za šešire, pojedinačne dodatke. Konačno, društvene razlike utjecale su na broj i način izvođenja dekorativnih i likovnih tehnika, na količinu i kvalitetu dodataka, ukrasa i sl.  

Ornamentika veza višivanke, za koju smo utvrdili da posjeduje ezoterično značenje, uobičajeno kod praslavenskih i slavenskih naroda, korištena je zbog vjerovanja da pojedini simboli trebaju  zaštititi od zlih sila, donijeti blagostanje, zdravlje, ljubav. Mnogi obredni simboli imaju drevno podrijetlo i nisu se koristili u svakodnevnoj nošnji, pa ni u višivanki. Vjerovalo se da stvari izrađene posebno za određeni obred vlastitim rukama imaju posebnu magičnu moć. Da, djevojka je definitivno morala sašiti košulju za svog zaručnika… 

Dočim, svečana funkcija višivanke očitovala se u specifičnim načinima njezine uporabe. Tako se pri obavljanju mnogih obrednih radnji odjeća nosila naopačke (običaj koji je i danas živ u nekim krajevima Hrvatske i Bosne), dok se u svakodnevnom životu smatrala ružnim znakom.  Ulogu svečanog simbola često je imala shema i  boja vezene košulje.  U vjenčanoj nošnji izvorno je dominirala višivanka vezena s puno crvenog konca. Međutim, ponekad se semantika boje značajno promijenila. Konkretno, u pogrebnoj odjeći crna je postala simbol čežnje tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, istiskujući bijelu, a ponekad i plavu.  

 I na kraju, ukrajinski narod kao zavičajni narod stvorio je jedinstvenu višestruku kulturu koja se razvija u različitim područjima stvaralaštva, uključujući neiscrpne narodne tradicije:  primjer najviših manifestacija umjetničke i duhovne kulture ovoga naroda jest  narodna nošnja, nastala u predkapitalističkom razdoblju i postojala u Ukrajini u svojim dovršenim klasičnim lokalnim verzijama gotovo do 20. stoljeća. Zato se višivanka kao dio te tradicionalne nošnje i mogla svijetu predstaviti  kao tako dinamičan  povijesni i kulturni fenomen…  

Tekst: Nera Karolina Barbarić ; Fotografije: magazin Svijet, Facebook, web izvori. Zahvaljujemo Ukrajinskom veleposlanstvu u Zagrebu i Ukrajinskoj zajednici Grada Zagreba na ustupljenim materijalima

Umrla je dr. Djurdja Bartlett Milanović, istaknuta znanstvenica iz povijesti mode Zapadne i Istočne Europe 20. i početka 21. stoljeća, autorica brojnih knjiga o fenomenologiji mode iz doba socijalizma i postsocijalizma, sukreatorica modnih enciklopedija i monografija, bivša glavna urednica revije Svijet u osamdesetima…

U svojoj 73. godini, u Londonu je umrla Đurđa Milanović Bartlett, podrijetlom Osječanka, koja je obrazovanje stekla u Zagrebu, završivši 1973.  filozofiju i indologiju na Filozofskom fakultetu, a jedno je vrijeme studirala i povijest umjetnosti. Pisati je počela rano, surađivala je u Omladinskom tjedniku, na radiju, u Startu, Danasu, Banci…

 Ženskim tiskom i modom počela se baviti na poslijediplomskom studiju, fokusirajući se na sociološke i semantičke fenomene u svakidašnjoj modi. Magistrirala je s temom Ženska štampa kao fenomen masovne kulture. Međutim, osim u znanstvenom smislu, Đurđa Milanović je modi i ženskom štivu doprinijela i promjenama u reviji Svijet, koji je kao glavna urednica vodila od 1986. do kraja osamdesetih, približivši ga publici temama o ženskom identitetu, blago feminističkim, po ugledu na zapadnjačke medije iste provenijencije. Ne može se govoriti o ekstravagantnim modnim editorijalima u tadašnjem Svijetu, koji se još tiskao na novinskom papiru, ali Đurđa Milanović je uspjela u reviji naglasiti važnost mode, u estetskom, sociološkom, psihološkom i fenomenološkom smislu. Ustvari, prvi put nakon dvadesetih godina i vremena Antoninija,  Svijet je nudio urbanu, prozapadnu, naglašeno purgersku svijest o odijevanju i modi.  

Nakon ratnih godina i burnih promjena u nakladništvu, Đurđa je surađivala s brojnim medijima, istodobno putujući i istražujući. Bila je i u timu koji je pokrenuo hrvatski Cosmopolitan, predavala na Tehnološkom fakultetu itd.

Svoj najveći doprinos modi i sociologiji mode dala je kao lektorica na katedri o kulturi mode na londonskom College of Fashion, University of the Arts London, istodobno mnogo objavljujući i držeći predavanja o modi tijekom socijalizma i postsocijalizma. Milanović Bartlett je kao autorica iza sebe ostavila više knjiga o modi Istočne Europe ( primjerice, Bauk koji je opsjedo socijalizam, Cambridge, 2010.), urednica je knjige o Istočnoj Europi, Rusiji i Kavkazu u Enciklopediji svjetskog odijevanja i mode (Encyclopedia of World Dress and Fashion (Berg/Oxford, 2010.); bila je suurednica časopisa Fashion Media: Past and Present (London i New York: Bloomsbury Academic, 2013.) i urednica Fashion and Politics (London i New Haven: Yale University Press, 2019.). Itd.

Međutim, možda najvažniji u njenom radu, istraživački je projekt o sociologiji mode, koji ju je odveo u Austriju, Češku, Francusku, Njemačku, Mađarsku, Poljsku i Rusiju – gdje je, potpomognuta stipendijom Vijeća za umjetnost i humanističke znanosti Zapadne Europe, istraživala odijevanje u Srednjoj i Istočnoj Europi te Rusiji, odnosno njihove zapadnjačke pandane tijekom 20. stoljeća do danas. Istraživanje je ukoričila u veliku i za povijest mode značajnu monografiju Europske modne geografije: stil, društvo i politika (Bloomsbury Academic, 2020.).

Kao koordinatorica Centra za istraživanje modnih medija i slika na London College of Fashion (2009.-2017.), Milanović Bartlett je suorganizirala konferenciju – Modni mediji: jučer danas sutra (listopad 2010.), objavljenu kao knjigu, pod nazivom Modni mediji: prošlost i sadašnjost (2013.) Od 2017. godine bila je koordinatorica Transnational Fashion Huba na LCF-u, u kojem je svojstvu organizirala međunarodnu konferenciju o modi i politici (2017.), proširenu i objavljenu kao knjigu  Moda i politika (2019.)

• 

• 

Identificirajući načine razmjene i utjecaja elemenata vezanih uz odijevanje, kao i njihovih aktera, unutar širih kulturnih i umjetničkih sredina, Djurdja Milanović Bartlett doprinijela je međukulturalnoj, transnacionalnoj, odnosno globalnoj modnoj povijesti. Njezine pak znanstvene interese koji su obuhvaćali i modne medije u sferi utjecaja novih tehnologija na posredovanje mode prepoznali su, primjerice, u Ministarstvu obrazovanja Kine, u Vijeću za istraživanje umjetnosti i humanističkih znanosti Zapadne Europe, u Britanskoj akademiji itd., gdje joj je pružana potpora za njena znanstvena istraživanja.  

S brojnim znanstvenim člancima, recenzijama, istraživanjima, radionicama, predavanjima i dvadesetak objavljenih knjiga o sociologiji mode, odijevanju i modi u Zapadnoj, Istočnoj Europi te Rusiji Djurdja Milanović Bartlett zadužila je ne samo nas, hrvatsku kulturu,  nego i cijeli modni svijet.

Fotografije: Facebook i s predavanja Djurdje Bartlett (London College of Fashion, London University of Arts), eusp.org  

 „Bilo bi nepošteno reći da se pisac ne raduje nagradi. Svaka nagrada je na neki način obvezujuća, no svi koji pišu moraju prihvatiti da na natječajima nema apsolutno nepristrane komisije. Svjesno ili nesvjesno, može ih, pri odluci o dodjeli nagrade, ponijeti ime već prije nagrađivanog autora ili poznatijeg imena, ali ipak ima i onih koje prvenstveno zanima  kvaliteta teksta…“

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Na rubu između žanrovske literature i visoke, nagrađivane književnosti balansira Sonja Smolec. Rođena Puljanka koja živi u Velikoj Gorici piše fantasy, ali i romane za mlade i poeziju, osvaja književne nagrade. Jednu od svojih prvih nagrada primila je iz ruke španjolske princeze Letizije, današnje kraljice, kada je na međunarodni natječaj organiziran u Španjolskoj poslala priču od 100 riječi pod naslovom Night Howl, napisanu na engleskom. Njezin roman za mlade “Marama s bubamarama” nagrađen je nagradom “Mato Lovrak” 2017. godine, a među ostalim objavila je i naslove “Prva klupa do prozora”, “Moja sestra Sarah” te slikovnicu “Malena i Klepetan”.

Sonja Smolec uređuje vrlo čitani i utjecajni književni web časopis Kvaka, platformu za predstavljanje pisaca i pjesnika, s kojom surađuju brojni književnici i kritičari. Članica je Hrvatskog društva književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Sa Sonjom Smolec razgovaramo o djetinjstvu bez interneta – što je tema njezinoga nagrađenog romana, o literarnoj sceni koja se ogleda u časopisu Kvaka, književnosti u doba multimedije, mladim piscima, osvojenim nagradama te o književnoj karijeri koju je gradila izvan Zagreba.

*Vaš novi roman „Priče iz sobe na kraju hodnika“ govori o dječaku s asfalta koji provodi ljeto na selu i treba se snaći u seoskom dvorištu, među nepoznatim vršnjacima. Knjiga je od ožujka u školskim knjižnicama. Kako je prihvaćaju mladi čitatelji u gradovima, a kako u seoskim sredinama? Koje su zajedničke teme gradske i seoske djece u informatičkom dobu, na koje ukazuje vaš roman?

– Prve povratne informacije su pozitivne. Djeca i mladi vole kad se mogu, u barem nekom segmentu priče, poistovjetiti s likovima u romanu. O više detalja ne mogu govoriti jer dosad, iz više razloga, nije održana nijedna promocija knjige na kojoj bih mogla razgovarati s djecom o navedenoj temi.

*Osvojili ste nagradu Zvonimir Golob za poeziju, nagradu Mato Lovrak za roman za mlade „Marama s bubamarama“ i nagradu Artefakt za SF roman „Predskazivač – Prijatelj“. Jeste li pjesnikinja, književnica za djecu i mlade ili autorica SF-a? Koji Vam je žanr najbliži?

– Pišem onako kako me inspiracija ponese. Definitivno nisam šablonski pisac ni pjesnik kojem je svako novo djelo preslika već objavljenog samo zato što je bilo uspješno. Svaka nova knjiga tematski se razlikuje od prethodne, iako su, kako mi je rečeno, po stilu pisanja prepoznatljive, lako čitljive te djeci i mladima lako razumljive. Podjednako volim pisati poeziju i prozu. Sve je samo pitanje trenutka koji me ponese u određenom smjeru. Jednako mi je zanimljivo obrađivati SF i socijalnu tematiku.

Povremeno bljesne neko ime, kvalitetan tekst koji autor, ako ima sreće, pretvori u objavljenu knjigu. Nažalost, mnogi neiskusni ili suviše samouvjereni autori posežu za poslovima kojima nisu dorasli, a to su urednički poslovi i lektura rukopisa. Iz toga se razloga potencijalno kvalitetne knjige objave sa simpatičnim ili čak kvalitetno uređenim naslovnicama, ali istodobno  bivaju prepuni gramatičkim i pravopisnim pogreškama, podsjećajući na zadaćnice lošijeg učenika osnovne škole.

*Kod vas je izražena visoka spisateljska kvaliteta kojom se osvajaju književne nagrade. Prati je i visoka produktivnost pisca SF-a koji u svijetu objavljuju i po nekoliko romana godišnje. Kako uspijevate pomiritite dvije kategorije? Koja je razlika između pisanja poezije, kojom se osvaja Nagrada Zvonimir Golob, i pisanja romana spekulativne fikcije?

– Iskreno, poeziju pišem nešto manje i uglavnom svoje pjesme ne šaljem na natječaje. Sve je više smatram osobnom, nikako isključivo kvantitativnom. Količina napisanih i objavljenih djela su se, srećom, poklopila. Kao što sam već rekla, sve je pitanje trenutka i inspiracije. Poezija je kraća forma i treba manje vremena kako bi bila napisana. Roman zahtijeva vrijeme, istraživanje i posvećenost likovima.

*Što nagrade osobno znače piscu, koja je njihova praktična vrijednost? Otvaraju li nagrade vrata natječajima i približavaju li autora dobivene nagrade budućoj publici?

– Bilo bi nepošteno reći da se pisac ne raduje nagradi. Svaka nagrada je na neki način obvezujuća, no svi koji pišu moraju prihvatiti da na natječajima nema apsolutno nepristrane komisije. Svjesno ili nesvjesno, može ih, pri odluci o dodjeli nagrade, ponijeti ime već prije nagrađivanog autora ili poznatijeg imena, ali ipak ima i onih koje prvenstveno zanima  kvaliteta teksta. Mnogi čitatelji vole posezati za nagrađenim književnim djelima jer ih privlači saznati što je novo na polju književnosti, koliko je novo ili drukčije od onoga što se nudilo prije.

*Kako mediji prate književna događanja u kojima sudjelujete? Koliko je književnost atraktivna tema u svijetu multimedije? Tko je publika koja prati književnost? 

– Stjecajem okolnosti vezana sam uz razne medije i multimedije koji objavljuju novosti iz raznih područja kulture, pa tako i književnosti. Sva književna događanja i osvojene nagrade bile su popraćene u mnogom javnim medijima, od novina do televizije.

Atraktivnost je poprilična, naročito u multimedijalnom prostoru kao što su Facebook i Wattpad, koji omogućuje svima koji pišu objaviti svoje radove. Ipak, kvantiteta objavljenih radova ne znači istodobno i njihovu kvalitetu. Povremeno bljesne neko ime, kvalitetan tekst koji autor, ako ima sreće, pretvori u objavljenu knjigu. Nažalost, mnogi neiskusni ili suviše samouvjereni autori posežu za poslovima kojima nisu dorasli, a to su urednički poslovi i lektura rukopisa. Iz toga se razloga potencijalno kvalitetne knjige objave sa simpatičnim ili čak kvalitetno uređenim naslovnicama, ali istodobno  bivaju prepuni gramatičkim i pravopisnim pogreškama, podsjećajući na zadaćnice lošijeg učenika osnovne škole. Jednako tako niču mnoge nakladničke kuće koje su to samo u svom nazivu. O stilskim i logičkim pogreškama da i ne govorimo. Mnogi koji pišu drže se teme „kao pijan plota“ s nedovoljno općeg znanja ili poznavanja teme o kojoj pišu, a to je plodno tlo za mnoge nelogičnosti koje pravom čitatelju ne promaknu. Dobro je, međutim, da toliko mladih, i manje mladih, ljudi piše. Bilo bi dobro da u svoja djela unesu više osobnosti, da ne slijede samo trenutne trendove i da ne očekuju uspjeh preko noći.

• 

• 

*Uređujete književni web časopis Kvaka koji je postao respektabilnom platformom za objavljivanje poezije i proze. Zašto ste pokrenuli Kvaku? Zašto je taj časopis važan za spisateljsku scenu? 

– Časopis je pokrenut s velikim entuzijazmom, ali zasigurno ne s tako velikim očekivanjima. Prvenstveno je to trebao biti književni časopis lokalnog karaktera. No, kako vidimo, pretvorio se u nešto mnogo veće i to nas veseli. Časopis nije zatvorenog, akademskog karaktera. Omogućuje svima koji pišu da im radovi, ako kvaliteta zadovoljava postavljene kriterije, budu objavljeni. Svojim radom dokazali smo da je takav časopis na ovim prostorima bio prijeko potreban kako autorima, tako i čitateljima.

*Tko su pisci koji se okupljaju na Kvaki? Koje su dobi i zanimanja? Primjećujete li kako se razvijaju mladi pisci koji se okupljaju na Kvaki? 

– U Kvaki objavljuju mnogi odavno afirmirani i poznati pisci, ali i oni koji to nisu i kojise dosad, iz bilo kojeg razloga, nisu usudili negdje slati svoje radove. Profil godina kreće se od sedam godina nadalje. Javljaju se autori svih profila i zanimanja. Malo je onih koji se bave isključivo pisanjem jer pisanje ne donosi prihode od kojih bi se moglo normalno živjeti. Mislim da se takve autore u Hrvatskoj može nabrojati na prste jedne ruke. Moguće da je i to suviše optimistično.

U početku smo mogli pratiti uspjehe nekih autora, no količina posla nam to više ne dopušta. Vidimo da su neki krenuli u pravom smjeru, ali ima i onih koji lete visoko na balonima optimizma i samouvjerenosti, no bez pokrića. Ne uče, ne napreduju i misle da već znaju sve što treba, pritom ne slušajući dobronamjerne savjete iskusnijih od sebe.

• 

• 

*Živite i radite u Velikoj Gorici. Osjećate li da vam nedostaje centar i sudjelovanje u zbivanjima u Zagrebu? Bi li vaša spisateljska karijera izgledala drukčije da ste u Zagrebu?

– Godinama sam živjela i radila u Velikoj Gorici. Sada sve manje. Fokusiram se na svoj rodni grad – Pulu, gdje boravim sve češće i gdje namjeravam dalje živjeti i raditi. Ne mogu reći da u Velikoj Gorici nedostaje centar kulture. Velika Gorica već godinama održava mnoga kulturna događanja. Moja spisateljska karijera započela je u Zagrebu, a nastavila se u Velikoj Gorici. Ne smatram da bi bilo što bilo drukčije. Povezanost gradova je velika, knjižnice diljem Hrvatske surađuju s autorima i bilo bi pogrešno tvrditi da je drukčije. Godinama sam gostovala po školama i knjižnicama, od Vukovara do Dubrovnika. Danas, uglavnom, nije važna lokacija već kvaliteta djela. Ipak, povremeno i tu ima anomalija.

Velika Gorica je usko povezana sa Zagrebom i nikad se nisam osjetila isključenom. Članstvo u književnim društvima može u svemu tome svakom piscu biti korisno, kao i odnos autora prema svima s kojima surađuje.

Da je pod pseudonimom Bianca Brandon objavila niz visokonakladnih ljubića – malo je poznati podatak iz biografije Božice Brkan, nagrađivane književnice i pjesnikinje, cijenjene urednice, publicistkinje i novinarke te blogerice. No, upravo to je bio povod za poziv na Festival žanrova – Dvotočka i razgovor o ljubićima. Na Festival Božica Brkan donosi svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ i, dakako,  svoje iskustvo s ljubićima i medijima…

Razgovarala: Sandra Pocrnić

Božica Brkan je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je pisala kolumnu „Enciklopedija špeceraja“, poslije i uknjiženu,  uređivala Večernjakov prilog Vrt, za koji ju je HND nagradio „Marijom Jurić Zagorkom“. Nakon novinarske karijere predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima. Objavila je i više visokotiražnih kuharica.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge potrošača i Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Poezija i proza višekratno joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima i antologijama od 1968. Radovi su joj prevođeni na više jezika.   

S Božicom Brkan razgovarali smo o njezinom novom romanu, visokotiražnim ljubićima koje je pisala, medijima koji su ih objavljivali te o ljubićima u doba multimedije.

*Objavljujete novi roman kojim nastavljate kontinuitet barem jedne knjige godišnje. Koja je tema novoga romana?

– Samo posljednje desetljeće moglo bi se govoriti o kontinuitetu prosječno jedne knjige i nešto godišnje, i to objavljene; neke godine ni jedna, a neke i tri. Obično radim usporedo na više rukopisa i što više radim, to mi više pada ideja, pa se međusobno guraju. Onda me neki povod odvede do klasičnoga novinarskog deadlinea. Inače bi mi vječno sve bilo u radu.
Novi, peti roman, za koji sam od Ministarstva kulture i medija prošle godine dobila poticaj za pisanje, u tisku je i moramo osmisliti predstavljanja. To je zagrebački roman, čak više negoli moj prvi roman Lift ili politička melodrama (Azourjournal, 1993.) i drugi roman Rez ili leica – roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a i obiteljski, povijesni i politički više od Ledine i Generalova sina, Srbina a Hrvata. Lift je, kao, vodio ljubiću, a Rez, kao, krimiću, a ovaj je sve to mogao biti, ali, kako si baš ti lijepo rekla, ja mu nisam dala. Nisam mu dala ni čistu ljubav ni happyend da bi bio ljubić, ali nije ni daleko od toga. Okrstila sam ga Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.): govori o potresu i lockdownu, koji su prodrmali grad, društvo, ali i moju glavnu junakinju Doru. Nikako ne mogu odrediti ima li moj roman sretan kraj…

*Svoj novi roman namjerno niste uklopili u žanrovske okvire. Zašto?
– Pustila sam da me priča odvede kamo hoće. A bilo mi je nekako neprilično da je čvrsto uokvirim nužnim žanrovskim zadatostima, kad već postoje nerješive zadatosti potresa i pandemije. Bilo mi je neprilično kreirati ljubav uokvirenu uglavnom ružnim stvarima. Osim toga, htjela sam se poigrati i s poviješću zagrebačke književnosti, zagrebačkim te različitim profesionalnim žargonima, a to mi prelazi osnove ljubića.

„Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi…“

*Osim projekta Oblizeki, koji je postigao rekordne naklade, uređivanja Vrta u Večernjem listu i kolumne Enciklopedija špeceraja, pisali ste i ljubiće, što je manje poznato. Koliko ste ljubića napisali i gdje ste ih objavljivali?
– Napisala sam prvi ljubić zbog jednog od kolegija profesora Milivoja Solara na komparatistici. U razgovoru o zabavnoj književnosti, mi nadobudni mladci stuštili smo se na ljubiće, kojih su tada, sredinom sedamdesetih, bili puni kiosci. A profesor je na to upitao: tko ima iskustvo čitanja ljubića? Nitko. Ja sam dotad, a stvarno sam se nagutala knjiga, pročitala tu i tamo koji Svijetov ljubić. To se nije moglo računati. Posramila sam se i od gazde kod kojega smo bili podstanari, učitelja u mirovini, a on ih je gutao, posudila nekoliko ljubića: pa da vidim i to.
Čitala bih po dva dnevno brzim čitanjem u pauzi štrebanja za faks i godinama sam bila redovita čitateljica, pa su me počeli zanimati toliko da ih počnem i pisati; pa da – kad su već moj profesor Pavao Pavličić i kolega Igor Mandić i kod nas napisali takve knjige o krimićima – napišem neku vrstu teorijsko-književne, zabavne i potencijalnim piscima ljubića korisne knjige. U gazdinim sam ljubićima našla i natječaj Dečjih novina iz Gornjega Milanovca, tada valjda najvećega nakladnika ljubića, za koji sam pokusno napisala ljubić od restlova sa svojih studentskih putovanja u Poljsku, a nisam ih imala gdje objaviti. U to sam vrijeme već novinarila i, naravno, da sam ljubić potpisala pseudonimom Bianca Brandon, da se ne sramotim, jer sam u to vrijeme, za neki drugi natječaj, već radila i svoj prvi roman Lift. Moja Sirena s Visle nagrađena je i otkupljena te objavljena, a urednica Mirjana Šterijevski naručila je još ljubića za njihove dvije biblioteke. Imali su po 120 i 150 kartica, neki su i ponovljeni. Fatamorgana se događala u arapskoj pustinji, a Čamci na jezeru Maracaibo u Latinskoj Americi. Oni su strogo vodili računa o autorskim pravima i honorarima, a tiskali su ih za cijelo jugoslavensko tržište.
Kad se Hrvatska osamostalila, ti su moji ljubići pisani na hrvatskom, pa objavljeni na srpskom, ponovno prevođeni na hrvatski i objavljeni u mnogo manjoj nakladi, a honorari mi nisu nikad isplaćeni. Nije nastavljena ni dobra tradicija zagrebačkoga Vjesnikova izdanja ljubića Život, koje je ukinuto ili propalo, kao i mnogo toga drugog namijenjenoga njegovanju lijepoga hrvatskog jezika. Iz svoje lektorske karijere sjeća se toga Maja Matković, koja se te dobre prakse držala i kada je ljeti 2007. i 2009. Večernji list poželio nakladu vikendom držati, odnosno podizati krimićima i ljubićima. Meni je to bila sjajna vježba iz samodiscipline.

*Kakva je bila potražnja za ljubićima u vrijeme kada ste ih objavljivali? Koliko mediji svojom ponudom oblikuju potražnju?

– Od sedamdesetih, kada sam to počela pratiti, potražnja za ljubićima očito je bila vrlo dobra, jer nije bilo ozbiljnog novinskog nakladnika koji ne bi izdavao svoju biblioteku, najmanje jednu, a često su prevođeni najbolji svjetski ljubići poput engleskih plemenitaških i njemačkih doktorskih. Moji su ljubići samostalni za tisak, ako se dobro sjećam, tiskani u nakladama i do 180.000 primjeraka! (U toliko su primjeraka tiskane poslije i neke naše hrvatske kuharice!) Šteta da ih u to vrijeme nisam imala vremena napisati više, jer se još pisalo na pisaćem stroju, a kako sam spori pisac s montiranjem teksta, nekoliko puta se prepisivalo, pa je zahtijevalo vremena. Gdje bi mi bio kraj da sam ih tada pisala na računalu, kao poslije kraće ljubiće, po samo 25 kartica, koji su ljeti umetani u Večernji list. Ne znam za krimiće subotom, ali nedjeljom su moji ljubići uobičajenu prodanu nakladu, ako se dobro sjećam, podizali za prosječno 2000 do 7000 primjeraka. Jedno ljeto pisala sam ih osam, a drugo devet vikenda. Koja je to bila disciplina! Nije to lako održati. Neki kolege su i pokušavali, jer je to bila jedna od najbolje plaćenih stvari koje sam pisala u životu. Čak su našli sponzora za moj honorar. Osmislila bih ideju, koncepciju, likove i imena, sjela bih na balkon prema moru, u hladovinu, s lončinom kave, gledala u plavo i zeleno i ponedjeljkom ujutro isporučivala bih tekst gotov za lekturu, ilustraciju, prijelom i tisak.
Radnjom sam eksperimentirala s aktualnim događajima kod nas, a uokvireno onime što sam poznavala, jer nisam, kao za velike romane, imala vremena za istraživanje, primjerice, mjesta radnje. I da k tome bude raznovrsno. Bilo je tu i skandala s rubljem na zagrebačkom Cvjetnom, svatova kćeri jednoga našeg sad propalog tajkuna, peljeških vinograda i podruma, rasprodaje haludovskih hotela u pretvorbi, velebitskih planinarenja… Šteta da su trajali samo koliko i dnevne novine, samo jedan dan, jer su ih poslije, a tračevi su kod nas lako proširili, neki išli čupati u remitendu. Potpisivala sam ih također svojim uobičajenim pseudonimom, jer bi bilo neprilično da ih potpisuje urednica-komentatorica. Postojale su ideje da ih ponovimo, ali nismo, uglavnom jer sam se pozivala na autorska prava, budući da i pisanje ljubića ipak ne bi išlo u moju plaću. Još vjerujem da ću kad-tad završiti svoju knjigu o ljubićima i s dobrim ljubićima.

*Gdje je u svijetu multimedije prostor za ljubiće?
– Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi. Bojim se da je nekvalitetnih, čak i nepismenih posvuda, pa i u žanrovima, pa i u ljubićima sve više, jer se u želji za širenjem čitateljstva i nižom cijenom, baš kao i u tradicionalnoj ozbiljnoj književnosti i nakladništvu, štedi na reguliranju autorskih prava, piscima i prevodiocima, uređivanju, lekturi i korekturi. K tome, sve je više nazovi autora, koji mogu objaviti ljubić, neovisno u kojem mediju, doći do čitatelja bez ikakve, pa i osnovne zanatske kontrole.
Koliko vidim, još se zarađuje na starim izdanjima, pogotovo propalih nakladnika bez nasljednika i zakonske sljedivosti. Pogotovo je zabrinjavajuće i bojim se nepopravljivo stanje na internetu, odnosno na društvenim mrežama. No, još vjerujem u čitatelja koji će nekako među mnogima prepoznati dobar tekst, pa i ljubić. Nisam od onih koji vjeruju kako će – bilo čitatelj, bilo pisac – lako iskoračiti iz ljubića i žanrova u ozbiljnu literaturu, pogotovo danas ni uz sav marketing, ali me oduševljava kada žanrovi, neovisno jesu li ljubići ili krimići – koje danas, kad se načitam teške književnosti i nagledam teških žanrova i teške stvarnosti, prije spavanja najradije i čitam i gledam – vrlo uspješno prelaze iz medija u medij ili čak kada se pojave u novom mediju, pa zrcale slavu u starome, odnosno iz filma ili TV-serija u tisak.
I u budućnosti zbog potrebe za takvim štivom – što je uopće ljubav danas? –vidim usitnjavanje i prema žanrovima (čisti romantični, sladunjavi ljubić, erotski, tematski…, dobni…) i prema publici sklonoj različitim medijima: ljubić u knjigama i serijalima knjiga s povezivanjem s filmom, TV i drugim u nastavcima nizankama, unutar novina i časopisa (ženski), u podcastima audio i video, na društvenim mrežama, multimedijalno.

S Markom Fančovićem razgovarali smo o prvim ljubićima i krimićima, o razvoju žanrova na hrvatskom jeziku, o Šenoi i Zagorki, hrvatskim autorima nakon Drugog  svjetskog rata i o žanrovima u doba interneta…

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Marko Fančović zna sve o pop kulturi, o stripu i crtačima, o crno-bijelom filmu, o kolor filmu, o glumcima, režiserima, zna sve o godišnjicama rođenja, godišnjicama smrti, prvim prikazivanjima slavnih filmova, brakovima slavnih, hobijima slavnih, njihovim slabostima, zna sve o Divljem zapadu i indijanskim ritualima… Na ovogodišnjem Sferakonu održao je predavanje o Franku Frazetti, slavnom stripašu i ilustratoru fantasyja koji je crtao mišiće Conana Barbarina i njegovih žena. U predinternetsko doba zbog svog širokog znanja surađivao je s gotovo svim većim redakcijama časopisa, a danas se bavi prijevodima.

Marko Fančović na Dvotočku će nastojati dovesti i svoju kći Emu Fančović, koja je talentirana spisateljica, kao i njezina majka Milena Benini. Ema je maturantica u Klasičnoj gimnaziji, tako da je njezina spisateljska karijera do daljnjega na čekanju, a još 2016. godine debitirala je sa svojom pričom na Istrakonu, konvenciji znanstvene fantastike i fantasyja u Pazinu.

*Žanrovi su se razvili u građanskom društvu širenjem pismenosti i nastankom slobodnog vremena. Tko su bili prvi pisci žanrova, a tko prvi čitatelji?

– S razvojem pismenosti, od Guttenbergova tiskarskog stroja preko doba prosvjetiteljstva koje je širilo pismenost,  širila se i popularna književnost, koja nekad nije bila podijeljena u žanrove, nego se sve smatralo jednostavno  –  književnošću. Mnoga djela koja se danas smatraju žanrovskima ili proto-žanrovskima, poput „Putovanja na Mjesec” poznatog pjesnika i mačevaoca Saviniena Cyrana de Bergeraca (1619.-1655.), koje je objavljeno posthumno, ali predstavlja jedno od prvih zapadnoeuropskih djela znanstvene fantastike po svim kriterijima tadašnje znanosti, skupa s nastavkom „Put na Sunce”. Mnogo je takvih primjera  –  i „Frankenstein ili moderni Prometej” Mary Wollstonecraft Shelley iz 1818., prvo djelo moderne žanrovske fantastike, u doba objavljivanja nije smatran ni hororom ni fantastikom, već tek romanom.

*Kako su se distribuirali prvi krimići i ljubići? Gdje su se nabavljali i koliko su koštali? Kako su žanrovi pridonosili čitanosti novina?

– Prvi krimići bili su pripovijetke u novinama i magazinima. Mnogi poznati krimići i pustolovni romani bili su prije knjiškog oblika objavljivani u nastavcima u časopisima. Ljubići, pak, predstavljaju u neku ruku nastavak tradicije gotskoga  romana, iznimno popularnog žanra s mnogima slavnim djelima poput „Jane Eyre”.

* Kako su se kod nas razvijali žanrovi? U 19. stoljeću, u Šenoino vrijeme, pismenost nije bila osobito visoka, ipak Šenoa je stekao popularnost na cijelom području jezika i izvan Zagreba. Gdje je objavljivao Šenoa i kako je postao popularan?

– Za Šenou, koji je bio i novinar i prevoditelj, moglo bi se reći da je uvezao u Hrvatsku tad već u zapadnoj Europi iznimno popularnu formu povijesnog romana,  kojom su se proslavili pisci poput Alexandera Dumasa Starijeg. Pisao je o popularnim temama, a publika koju takve teme zanimaju lako može naći nekog pismenog tko će javno čitati drugima, te su oni nepismeni na taj način uživali u književnim djelima, kao što se nekad slušalo guslarsko pripovijedanje.

* Marija Jurić Zagorka objavila je Gričku vješticu 1912., a Gordanu, najduži hrvatski roman od tri knjige, 1934. godine. Kako se objašnjava visoka Zagorkina produktivnost?

– Zagorka je voljela pisati i to je bila djelatnost u kojoj je imala najviše slobode, a ona je, prije svega, bila slobodarskoga  duha. Dok je u drugim područjima svojih aktivnosti, novinarstvu, prosvjetiteljstvu i politici, najčešće morala plivati protiv struje, vjerojatno ju je pisanje na neki način i odmaralo jer u tomu nije imala zapreka.

* Maurović je crtao stripove po Zagorkinim romanima, a upravo se očekuje reizdanje Maurovićeve Gričke vještice. Gdje je i kada objavljivan Maurovićev strip Grička vještica? Zna li se kako je došlo do toga da Maurović crta Zagorku?

– Andrija Maurović i scenarist Norbert Neugebauer (brat crtača Waltera) odavno su se planirali upustiti u adaptaciju popularnog Zagorkinog romana, i navodno su čak prije njezine smrti od same Zagorke dobili usmeno dopuštenje da se oprobaju u tome. Njihova adaptacija drugog romana iz serije, „Kontesa Nera”  izlazila je u nastavcima u zagrebačkom Večernjem listu, ali je iz nepoznatih razloga prekinuta prije kraja te je do kraja objavljena u sveskama koje je izdavao nakladnik „Strip-strip”. Zbog toga  prekida suradnje s Večernjakom vjerojatno nije napravljena adaptacija sljedećeg romana „Malleus malleficarum”,  koji se izravno nastavlja na „Kontesu Neru”.

*Što se s hrvatskim žanrovima događalo nakon Drugog  svjetskog rata? Tko su najznačajniji poslijeratni pisci žanrova? Gdje su objavljivali i kakve su naklade postizali?

– Žanrovi su u krugovima nove vlasti bili promatrani s podozrenjem, strip je u jednom trenutku čak bio zabranjen, ali s popuštanjem ideoloških stega počelo je objavljivanje žanrovskih djela, ne samo inozemnih, nego i domaćih, često pod nekim stranim pseudonimom. Od brojnih domaćih imena koji su se bavili žanrovima svakako treba istaknuti Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera te nezaobilaznog Nenada Brixyja, i u nas popularnog crnogorskog pisca Mitra Miloševića (poznatog kao Frederik Ešton). Naklade su bile velike jer je to bilo doba prije televizije, kad je publika, željna zabave, bila orijentirana na pisane medije. Sedamdesetih godina domaći autori su pod stranim pseudonimima pisali i krimiće i vesterne, a vrlo su popularni bili ljubići Ane Žube (Župan-Bender). Domaći autori znanstvene fantastike bili su objavljivani ravnopravno sa stranima…

* Kako se žanrovi snalaze u informatičkom dobu? Koliko se kod nas objavljuju žanrovi na mreži? Koliko se na internetu objavljuju žanrovi u većim književnostima, na engleskom, francuskom jeziku ili u skandinavskim zemljama?

– Informatičko je doba „načelo” žanrovsku književnost pružajući mnoge nove oblike distrakcije, od kompjuterskih igara i downloadanih filmova do aktivnosti na društvenim mrežama. No, žanrovska književnost se i dalje piše i objavljuje, što na papiru što online:  poznati pisac fantastike Charles Stross je, recimo, jednu od svojih nagrada Hugo osvojio za priču objavljenu u elektronskom obliku na web stranici svojeg nakladnika tor.com.

Gornjogradski književni festival, sada već tradicionalno  kulturno događanje u Zagrebu, koje okuplja autore i umjetnike iz različitih sredina, govornih područja i stilskih opredjeljenja,  održan je, kao 9. po redu, 12.  i 13. svibnja, završivši s jakim osjećajem oživljavanja književne scene u Zagrebu i baš dobrim zbornikom autorskih tekstova napravljenih pod aktualnom egidom „Rat i mir“…  

Kavana ”K&K” u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, popularni Milčec, ove je godine, u sklopu 9. Gornjogradskoga festivala bila prezentnim mjestom dodjele Nagrade za urbanu književnost – Zvonimir Milčec, koju je dobila pjesnikinja Marijana Rukavina Jerkić, dugogodišnja književna urednica i nakladnica. Utemeljitelj i organizator Gornjogradskoga festivala, književnik Marijan Grakalić, pjesnikinji je uručio Nagradu – plaketu i umjetničku fotografiju Maksa Juhasza, koju dodjeljuje portal Radio Gornji grad i obitelj Milčec, a u obrazloženju Milčeca, književnica Darija Žilić iznijela je digest Marijanina književnoga rada, javno započetog  sredinom sedamdesetih godina, kada je Marijana Rukavina dobila prestižnu Goranovu nagradu za mlade pjesnike.

Marijana Rukavina Jerkić vrsna je pjesnikinja, čiji je poetski put srodan gotovo svim „offovcima“, autorima poput Seada Begovića, Branka Maleša, Ane Lendvaj, Anke Žagar, Tomislava Matijevića, Dražena Mazura i drugih koji tih osamdesetih nisu uspijevali ukoričiti svoje pjesme u knjigu, dostupni su im bili samo malobrojni književni časopisi. Josip Sever, veliki pjesnik i boem, okupio je tada oko sebe sav mladi poetski svijet i javnim nastupima, druženjima i održavanjem poetskih večeri, pod nazivom Književni klub Ivan Goran Kovačić, stvorio je u Zagrebu pravi société littéraire, svojevrsni avangradni poetski pokret, koj je naziv Off i dobio zbog nemogućnosti tiskanja knjiga poezije. Nasuprot toj grupi vrsnih mladih pjesnika, koji će poslije udariti pečat hrvatskj  književnosti, tada idejno bliskoj rock umjetnosti i novim svjetskim poetskim trendovima, stajala je konzervativna grupa koju će Cvjetko Milanja nazvati inzulistima (unatoč tomu što nisu svi bili otočani), a koja se okupljala oko grupice koju je podržavao (neki kažu i inspirirao) danas akademik Drago Štambuk.

  

Kad je o samoj Marijani Rukavina Jerkić riječ, pjesnikinja i književna kritičarka Darija Žilić o njoj će u obrazloženju Nagrade još  reći: “Jerkić Rukavina poeziju nije promatrala kao mjesto afirmacije, već kao slobodu stvaranja, kao kreaciju u kojoj se istražuju jezik, vrijeme priroda, unutrašnji svjetovi, i kao polje avagarde. I to jest posebnost njezine poetike koja svojom ekspresivnošću i ritomom vuče genealogiju iz prije svega, ruske avangarde. Kritike za prvu pjesničku knjigu bile su izvrsne. Alojz Majetić napisao je da je to „jedan od najuspješnijih poetskih rukopisa u generaciji.“ Branko Maleš tada je istaknuo genetsko naturalistički model poezije koju vlastitom poetikom vrlo kvalitetno podupire ptolomejsku predožbu svijeta kao vrta ili šume, no već tada se nalaze i tumačenja da je ipak riječ o poetesi urbana senzibiliteta s prisjećajem na idiličnu prirodu zavičaja (piše Grga Rupčić)”.   

Ovom nagradom Rukavina Jerkić se svrstala u grupu hrvatsko-zagrebačkih autora, dobitnika Milčeca, kao što je  Pero Kvesić, Borivoj Radaković, Milko Valent i Sead Begović (koji je nagradu dobio posthumno), koji su, svatko na svoj način, značajnije obilježili kulturu Zagreba i Hrvatske. Na tom tragu je i Gornjogradski književni festival, koji zahvaljujući uredniku Marijanu Grakaliću, dodjelom Nagrade Zvonimir Milčec i održavanjem pjesničkih susreta na Gornjem Gradu obogaćuje svake godine gradsku kulturnu zbilju: dovodi brojne autore iz Hrvatske i sličnoga govornoga područja, potiče mlade da se okušaju u objavljivanju i govorenju poezije…

Među onima koje je iznjedrio ili potaknuo na umjetnički rad upravo Gornjogradski festival jest i Anka Dorić, koja je drugoga dana Festivala predstavila svoju knjigu Mijene ljubavi.

Anka Dorić, po zanimanju je liječnica, godinama se bavi pisanjem poezije, ali i stručnih članaka iz oblasti medicine. Objavila je brojne popularno-stručne tekstove i radove u raznim zdravstvenim i stručnim časopisima. Više od 20 godina bavila se i radijskim poslom, bila spikerica i voditeljica, urednica jutarnjeg i noćnog programa te emisija o zdravlju i ekologiji na Radio Velikoj Gorici i Radio Virovitici. Također, bila je jedna od prvih žena DJ-eva u Zagrebu i Velikoj Gorici. S književnicom Julijanom Matanović koautorica je zabavno-edukativnog romana za tinejdžersku populaciju. Itd.  

 Krajem 2021.  objavila je svoju prvu zbirku ljubavne poezije ‘Mijene ljubavi’,  u izdanju nakladničke kuće Stajergraf. U svom uredničkom ekspozeu, Marijana Rukavina ovako vidi poeziju Anke Dorić: „U poetskom je iskazu pjesnikinja direktna u svojim lirskim ‘povijestima bolesti’ i ‘dijagnozama’ najrazličitijih mijena i lica ljubavi. Naslovi su njezinih pjesama jednostavni, ‘in medias res’, bez ikakvih namjera da se istim (naslovom) pjesmi daje drugačija poruka“ Ili, za njezine pjesme je „upravo specifično to da im se ‘vraćate’, pokušavajući ‘dešifrirati’ tu jednostavnost. I doista, nakon ponovnog čitanja shvatite kako su pjesme samo naizgled jednostavne i direktne te kriju subliminalne poruke s jasnim odmakom od bilo kakve sentimentalnosti i površnosti pri čemu su ‘zaključane’ baš u te naizgled ‘potrošene’ jednostavne naslove.“

 Dva dana ovogodišnjega Festivala pokazala su nam puno vrijedne ženske poezije i dodatno naglasile ženske uloge u književnosti. Jer, osim Marijane Rukavine Jerkić, pjesnikinje i nakladnice, koja je objavivši više od 200 raznolikh izdanja u Štajergrafu zaslužila naziv tihog književnog mecene, te Anke Dorić, koja se ogledala u brojnim kulturnim sferama i, naravno, u poeziji, na Festivalu se predstavila i Darija Žilić, svojim četvrtim tropizmima (Tropizmi 4). Dobro nam poznata hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica, Žilićka je – danas nespojivo s hrvatskom stvarnoću – profesionalna autorica, književnica, pjesnikinja, prevoditeljica, književna kritičarka, recenzentica – koja u doslovnom smislu živi od književnosti: suradnica je gotovo svih relevantnih književnih i umjetničkih časopisa u Hrvatskoj, zastupljena je u inozemnim zbornicima, antologijama, njezina je  poezija prevođena na više jezika, a dobitnica je brojnih književnih nagrada (da navedemo samo neke) poput Nagrade Julije Benešić za književnu kritiku,  Nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku “Pleši, Modesty, pleši!), Nagrade HTUP-a za razvijanje hrvatsko-turskih odnosa 2019. Itd.

 U kafeu Cinkuš, u Mletačkoj ulici na Gornjem Gradu, u opuštenoj umjetničkoj atmosferi, Žilićka je prestavila “Tropizme 4”,  knjigu svojih brojnih pogovora, prikaza i ogleda o djelima poznatih i manje poznatih  autora. U smislu značaja te knjige za domaću književnu scenu, valjalo bi citirati akademika Milivoja Solara: “… Kako su književne kritike o suvremenoj poeziji danas sve rjeđe u medijima, “Tropizmi 4″ Darije Žilić dobivaju posebno značenje. Radi se o zbirci tekstova koju odlikuje dobra teorijska podloga i esejistički način pisanja o suvremenim knjigama i autorima…”

Zanimljivo je da naslovnicu knjige „Tropizmi 4“  krasi fotografija Ognjena Karabegovića, koji je upravo u Cinkušu prvoga dana Festivala postavio izložbu svojih radova, nazvanu Vizure grada. Fotograf  Ognjen Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba u Cinkušu samo je djelić onoga što nam Karabegović povremeno pokaže. Obilježene nadrealističkim pozicijama (kako se to radi u svjetskoj urbanoj fotografiji), ovaj je fotograf publici opet ponudio ultramoderne fotografije, premda mu svi radovi nisu novi.  “Najbolji fotograf  je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom” – krilatica je inače koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“, a Karabegović je, čini se,  dobrano koristi u stvarnosti.

Prvo zapažanje o ovoj izložbi: ono što Karabegovića izdvaja u fotografiji jest činjenica da ostaje vjeran svom, ono baš svom načinu rada:  bilježi specifične točke grada u različitim, najčešće monotonim trenucima  – pretvarajući sve oko sebe u bilo kojem vremenu u fotografsku priliku, primjenjujući i tzv. ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, stvarajući na taj način vjerodostojne,  iskrene kadrove.  U njegovim su Vizurama grada – kako je nazvao skup radova izloženih u Cinkušu –  zanimljive i zakutci,  koji asociraju na  geometrijske, pa se može reći kako on  koristi urbani teritorij da bi stvorio umjetničko djelo:  koristi se gradom i njegovim dekoracijama, od arhitekture i gradskih kompozicija do građana.  Kako god, Karabegović je Gornjogradskom festivalu donio svježinu purgerskoga boemsko-umjetničkoga života, na koji smo bili već pomalo zaboravili. Taj dobitnik brojnih domaćih i svjetskih nagrada za fotografiju, kojeg su zamijetili i svjetski fotografski magazini, premda nije rođeni Zagrepčanac, unio je u gradsku kulturu stil umjetničkoga razmišljanja kao da se u Zagrebu našao došavši iz Barcelone, a ne iz Banja Luke…

Na naše veliko zadovoljstvo!

Tekst: N.K. B., Fotografije: privatni arhivi, Ognjen Karabegović

Središte tradicijskoga uskrsnoga slikarstva danas je neosporno Ukrajina, gdje je, temeljeno na slavenskoj mitologiji i strukovno proizašlo iz srednjovjekovne kneževine Kijev, oslikavanje uskrsnih jaja, pisanki, zahvaljujući darovitim pojedincima, doseglo razinu izvorne umjetnosti. Zahvaljujući upravo iseljenim Ukrajincima, ta se umjetnost pisanki, odnosno slikanja uskrsnih jaja prenijela po cijelom svijetu – od Amerike, Kanade, Australije do Hrvatske. Ali, evo što je o toj iskonski narodnoj, u osnovi mitološkoj i duhovnoj umjetnosti nastradale Ukrajine dobro  znati…

Piše: Nera Karolina Barbarić   

Bila je sredina šezdesetih i još uvijek živ poslijeratni običaj dopisivanja s „nepoznatim prijateljima“ u Slavoniji. Uz pisma, nama na otocima od nepoznatih su prijatelja, o kojima smo znali gotovo sve, stizali za praznike bogati paketi hrane, kobasica, šunki, drvenih igračaka. U suprotnom pravcu odlazile su pošiljke suhih smokava, bajama, gorkih naranči, maslinova ulja i prošeka. A toga Prvoga maja, samo nekoliko dana nakon Uskrsa, meni je stigao paket koji će zauvijek odrediti  moj odnos prema tradicionalnim umjetnostima: usred debelih šunki i mirisnih kobasica, zamotana u divno izvezenu kuhinjsku krpu bilo je pet oslikanih jaja, čiji su me filigranski napravljeni crteži istinski fascinirali. Između toga, napisano na škripavom žućkastom papiru, bilo je gurnuto pisamce. Sjećam se, mirisalo je na dim i svježu travu. Između ostaloga, u pisamcu je stajalo:   „…moja majka vas svih pozdravlja i šalje nekoliko naših ukrajinskih pisanki za praznike…“ Moj nepoznati prijatelj Andrij (nikada se nismo uživo upoznali!) iz Osijeka bio je dvije godine stariji od mene i sanjao je posjetiti Odesu i postati vojni kirurg. Ja sam tada sanjala Grčku, bogove koji lutaju brdima, i da to nije nikada saznao, upravo je mali Ukrajinac Andrij u meni – s pet sjajnih pisanki  – pokrenuo snažnu znatiželju za upoznavanjem slavenskih običaja, želju koja svake godine oko Uskrsa nabuja do pucanja. Ne znam gdje je danas Andrij, ali znam gdje je Ukrajina (koju smo mi djeca otočnoga socijalizma tada nazivali Ukrajin!) i da su ovih dana, po tko zna koji put ondje zauvijek uništene divne zbirke pisanica…  

Tradicija ljepote i vjerovanja

Kada su 2013. godine, tijekom iskapanja u Ljvivu, arheolozi pronašli oslikano guščje jaje, dobro očuvano, s prikazanim simbolom „zmije“, mediji su objavili kako je ta pet stoljeća stara pysanka (ukr. pisanica) oslikana u kozačko doba, dokaz uistinu snažne tradicije oslikavanja uskrsnih jaja u Ukrajini. Posljednjih desetljeća ustalilo se  mišljenje da je bojanje  jaja prije Uskrsa postojalo samo u zapadnim krajevima Ukrajine, te da je na istoku zemlje prevladavala metoda jednobojnog oslikavanja jaja u odvaru od ljuske luka ili slikano anilinskim bojama. No, novija istraživanja upućuju na to da se uskrsna jaja odavno tradicionalno bojaju s jasnim geometrijskim motivima biljnoga podrijetla, što je u Slavena imalo duboko duhovno značenje. Nije potrebno ni napominjati da je svako područje, a ponekad i svako selo, imalo svoje karakteristike i tradiciju ne samo u izboru ornamentalnih motiva, već i u postavljanju elemenata i boji jaja.

Predkršćanska tradicija

Slavenska pisanka još nije pronađena kao materijalni artefakt, ali njenom postojanju ide u prilog činjenica da su stari Slaveni, ispovijedajući kult Sunca, slavili blagdan proljetnog buđenja prirode, zbog čega na uskrsnim jajima naširoko nalazimo solarne (svemirske) simbole. Tijekom iskapanja u naselju Sabatin (kultura kasnog brončanog doba), u južnom dijelu Ukrajine, kultni uglačani ili glatki modeli jaja (od amfibolita i kvarca, kao i gline) pronađeni su u gotovo svakom domu ispod ognjišta ili među drugim kultnim predmetima. Isti takvi primjerci nađeni su u Bukovini i u Moldaviji. Na jednom od kamenih jaja bio je ugraviran simbol bora, svetog stabla u Slavena. Arheologija također zaključuje da su u Ukrajini kamena jaja ukrašavana još u prvom tisućljeću prije Krista.

 Kršćanska crkva istočnoga obreda dugo je odbijala prihvatiti činjenicu da je pisanka pretkršćanski fenomen, odnosno atribut poganskih kultova. Dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, u razdoblju militantne i ateističke propagande, pisanke su smatrane štetnim kultnim pojavama, a oni koji su ih izrađivali prezreni su, ismijavani, kažnjavani. Pod utjecajem sovjetske diktature izrada uskrsnih jaja prestala je u središnjim i istočnim, a potom i u zapadnim krajevima Ukrajine, osim u zabačenim  karpatskim selima. Međutim, šezdesetih godina 20. stoljeća, uskrsno slikanje jaja ponovno je oživjelo zbog sve većeg interesa za narodnu umjetnost, a ne (kako to Crkva voli ukazivati) zbog vjerskih obreda.

Što je ukrajinska pisanka ili oslikano uskrsno jaje

Pysanka (pisanka) je jedan od drevnih oblika ukrajinskoga narodnog slikarstva, simbol proljeća, sunca i povratka prirode u život. Od pamtivijeka, jaje se, kao i drvo, smatralo simbolom proljetnog buđenja prirode, rađanja života. Razdoblje proljeća u Ukrajini pada krajem travnja – početkom svibnja. Davni Ukrajinci, dok još nisu prihvatili bizantsku vjeru, odlazili su u proljetnu šumu, gdje se pjesmama i igrama, zabavama i plesovima slavilo uskrsnuće prirode. Veličali su životvornu snagu sunca kao temelj života i jedan od glavnih simbola vremena – jaje, za koje se vjerovalo da je početak  života.

Da bi privuklo bogove, jaje je oslikavano simboličkim znakovima, koji su kasnije pretvoreni u ornament. Međutim, prvotno je obojeno jaje značilo nešto sasvim drugo: u predproljeće, kad su uobičajeni bili post i obnova organizma, što je značilo da se jede manje mesa i jaja nego inače, a kokoši su pojačano nesle, jaja su se spremala tako da su kuhana i potom označavana raznim prirodnim bojama kako bi bila razlikovana od svježih jaja. Postupno, imaginativni umjetnički um je to povezao s narodnim pričama, običajima, legendama… I, nastala je tradicionalna umjetnost oslikavanja jaja, uz češku, najpoznatija i najjača u Europi.

Kršćanski obredi u znaku slavenskih kultova

 U pretkršćansko doba pisanka je služila i kao talisman. Njena tradicionalna funkcija, kao i najstariji ornament, djelomično je sačuvana do danas: trokuti, spirale, klinovi, trokuti i svastike – svi ti znakovi raznih rituala i svetih magijskih brojeva u svijesti suvremenika nisu izgubili svoj značaj. Umjetnost izrade uskrsnih jaja u ukrajinskoj tradiciji bila je obdarena svetim značenjem i dio je sfere običaja i obreda. Jaja se  tradicionalno bojaju od druge polovice uskrsne korizme, uglavnom na Veliki četvrtak i Veliki petak prije Uskrsa. Vjerovalo se da će pisanka biti lijepa samo ako tijekom njezine izrade nema nikoga u blizini, pa su se jaja bojala uglavnom u osami, noću, kad sve utihne i završe dnevni poslovi. Međutim, ukrajinski preci bojali su jaja kao i danas, posebnim olovkama i voskom, uglavnom u tri boje  – žutoj, plavoj i crvenoj, pri čemu se jaje namakalo prvo u svjetliju, a zatim u tamnu boju. Čarobni znakovi ispisivani su odgovarajućim bojama, a simbolika znaka i boje također je djelomično sačuvana do danas. Premda svatko može oslikati jaje po svom nahođenju,  crtanje jaja po zadanoj simbolici osnova je održavanja tradicije pisanke.  Obojana i oslikana jaja čuvala bi se u kući tijekom cijele godine jer se vjerovalo da će otjerati zle duhove, a oslikavale su ih djevojke ili žene (u Ukrajini se i danas vjeruje da žene trebaju bojati jaja jer one nose plodnost!).  

Kršćanstvo, koje je u Ukrajinu došlo krajem 10. stoljeća, učvrstilo je ulogu oslikanih jaja u proslavama Uskrsa. Na razini ljudskih odnosa sa svijetom, uskrsno jaje štitilo je od zlih duhova. Vjerovalo se da zlo za Uskrs nema toliko pristupa kao tijekom drugih dana u godini. U vrtu su se čak zakapale ljuske uskrsnih jaja, a ponekad i cijela jaja kako krtice ne bi pokvarile gredice.

Ezoterične poruke pisanki

• 

• 

Uskrsnim jajima pripisivala se i ezoterična funkcija, pa su jaja na Uskrs polagana na grobove predaka. Kada bi, primjerice, dijete umrlo, pisanke su smještane u domu vjerujući da će mrtvi, koji imaju „svoje“ uskrsno jaje, lakše doći u raj. Arheolozi su u kneževim grobnicama u Kijevu pronašli keramička uskrsna jaja iz 10. stoljeća za koje se procjenjuje da su imale upravo tu funkciju. Uglavnom, obrasci su se prenosili s koljena na koljeno. Ljudi su vjerovali da ova simbolika ispunjava svoju magičnu svrhu, povijesno kombinirajući poganske i kršćanske običaje. Crkva je također naručivala bojanje uskrsnih jaja na Veliki petak s motivima koji su  nalikovali na ukrajinske srednjovjekovne ikonopise, a izrađivali su ih skupine redovnika koji su se bavili samo oslikavanjem jaja, a ne ikone.   

Običaj bojanja jaja na Veliki petak možda je posljedica činjenice da su unutar keramičkih uskrsnih jaja iz 10. stoljeća istraživači pronašli okrugle glinene kuglice koje su kucale kad bi se jaje protreslo. Naime, crkvena zvona nisu zvonila na Veliki petak, pa je, prema vjerovanju, zvuk zveckanja uskrsnih jaja mogao otjerati ljute i zle duhove. U Galiciji (Zapadna Ukrajina) preživjela je još jedna tradicija: kad je procesija s pokrovom prolazila oko crkve, kucalo se drvenim maljem (vrlo slična naprava od drva koristi se i danas u Hrvatskoj zagori i na otocima, koja više škrguće nego što kucka, pa se i naziva – škrgetuša…).

Simbolika znakova i boja

 Najvažniji ukras na uskrsnim jajima smatrao se zakrivljeni znak beskonačnosti, što bi trebalo predstavljati vječno kretanje sunca i načina života. Drugi važan motiv bila je bočna ruža (sunce), koja je poprimala različite regionalne nazive – zvijezda, četvrtasti križ, ruža. Ti solarni simboli predstavljaju četiri strane svijeta i četiri godišnja doba.  Slika četrdeset oštrica je četrdeset događaja i karakteristika ljudskog života, među kojima su glavni pravda, prosperitet i uspjeh. Motiv pauka ili strmog roga znak je vjetrenjača, mlinova, apokrifne paučine na putu bijega Svete obitelji u Egipat. To je ujedno najstariji simbol, blizak solaru. Slika suze Majke Božje, raširene u oblasti Podilja, predstavlja  kršćansko nebesko tijelo. Simbolika biljaka i grana smreke predstavljala je mladost u vječnosti, zdravlje, ljepotu i bujnost prirode. Među biljnim primjercima isticali su se klasovi pšenice, koji utjelovljuju seoski život i žetvu. Međutim, ti su znakovi imali snažnu magičnu funkciju, posebno prikazivani na uskrsnim jajima iz Lemkovske i Kholmske regije, Batkivšine, Nadsjanija, Podlasja. Samo jedan pogled na pisanku bio je dovoljan da se kaže na kojem je području napravljena i što je točno autor pisanke želio reći. Koja su, dakle, značenja oslikanih uskrsnih jaja u različitim područjima Ukrajine?

Uskrsna jaja iz regije Hutsul smatrala su se najinformativnijima – mogla se na samo jednoj pisanici pročitati čitava priča o ljudskom životu. U početku su jaja imala narančastu boju, kasnije su se koristile boje poput plave, crvene, ružičaste i ljubičaste dodavajući pisankama simboličko značenje: crna je značila  zemlju; crvena – život, snagu, zdravlje i ljubav; bijela – čistoću i svetost; žuta – boju sunca i blagostanja; zelena – proljeće i buđenje prirode. Među šarama na hutsulskim pisankama ističu se križ (simbol Boga), trokut (bračni par), ljestve (simbol želje za najvišim), drvo (drvo života, obiteljsko stablo), kao i životinjski i biljni motivi poput hrastova lišća (snaga), obilja klasova (dobra žetva), ptice. Hutsulske pisanke zadržale su suptilnost,  nježnost i minijaturnost, potvrđujući ukrajinske pisanice kao sam vrh tradicionalne umjetnosti. Kosmatska uskrsna jaja prikazivala su geometrijske uzorke, kombinirane s drvetom života (grana s pticama), kolibom, skakavcima, leptirima, ribama itd. Na njima su i cvjetovi ruže, vrlo važan motiv na ukrajinskim pisanicama. Pokutska pak slikana jaja imaju zelenu, plavu, crvenu, smeđu ili žutu pozadinu s velikim uzorkom sa cvjetnim motivima i linijama koje jaje dijele na pola ili na manje dijelove. Karakteristična značajka ovih oslikanih jaja su svijetle kontrastne mrlje na cijeloj ravnini jajeta. U Bukovini su bili popularni geometrijski crteži velikih dimenzija. Među ornamentima su se isticale pruge, rozete, postavljene na tamnocrvenu ili crnu podlogu. Danas se ti motivi dodatno obogaćuju jer se umjetnosti „šaranja“ uskrsnih jaja bavi sve više umjetnika. Pretkarpatska uskrsna jaja imaju žutu, narančastu i crnu boju, s motivima crkve s križevima, svastike i raspela sa shematskim prikazom čovjeka. Sokalske pisanke odlikuju se detaljnim, uglavnom biljnim motivima, apliciranim na crvenoj, crnoj, tamnozelenoj ili ljubičastoj podlozi. Među popularnim ukrasima su hrastovo lišće, heklani križevi, rešetke, sunce, vjetrenjače, leptiri i drugo.

Tamna uskrsna jaja – crna, ljubičasta i smeđa – rasprostranjena su u Podilju. Među ornamentima su geometrijski, biljni i životinjski motivi: hrastovo lišće, kokošji batak, školjke itd. U crnomorskoj regiji najpopularnije boje za uskrsna jaja bile su kombinacije plave i zelene, crvene i crne, kao i žute i zelene. Ornamenti su uglavnom bili geometrijski i cvjetni. Na području Dnjepra pisanke su prikazivale biljne motive na crnoj, tamnoj trešnji, crvenoj, a ponekad i zelenoj pozadini. Jaja su se  dijelila na polja, a cvjetovi uvijek prikazani rasklopljeni i u bijeloj, žutoj i crvenoj boji. Poltavska regija poznaje bijela, žuta i zelena uskrsna jaja sa crvenim, smeđim, crnim i zelenim ukrasima. Glavni motiv slike biljni su motivi, koji su nadopunjeni slikama ljudi i životinja. Uskrsna jaja iz regije Kijev donekle su slična poltavskim, ali su ovdje češći geometrijski motivi (trokuti, zvijezde), životinje (kokošje noge) i slike cvijeća. Boje ukrasa su zasićenije i prilično velike. Kijevske pisanke odlikuju se svijetlim slikama solarnih znakova i biljnih motiva. U regiji Černihiv prevladavaju jaja bijele, crvene i crne boje. Među ornamentima su solarni i biljni motivi: hmelj, ruže, znak beskonačnosti, valovi itd.

Pisanke Zaporižija karakteriziraju također biljni motivi, slike širokih linija crne i crvene boje. Generički i cvjetni ornamenti bogatih boja uspješno se kombiniraju na dnjepropetrovskim uskrsnim jajima. Solarni motivi i vodeni znakovi karakteristični su ukrasi na uskrsnim jajima Čerkaške regije. Često prikazuju izlazak sunca kao simbol novoga života. Volinsko jaje podijeljeno je na nekoliko uparenih polja, koje  prikazuju vjetrenjače, grablje i spirale, na trešnji ili zelenoj pozadini, u žutoj, narančastoj, crvenoj, bijeloj boji. Regija Ljviva priznaje geometrijske uzorke (trokute), solarne motive i cvjetne ornamente, ali i slike ptica, križeva, simbola vode.  Na pisankama iz Žitomirske regije nalaze se biljni motivi i zrcalna simetrija (uskrsna jaja često su podijeljena na četiri dijela i svaki je odraz). Najčešći ukrasi su zvona, tulipani i ruže. Geometrijski i cvjetni motivi, slike na zelenoj ili crvenoj pozadini, najčešći su na rivenjskim uskrsnim jajima. Boja ornamenta je bijela, crvena, žuta, zelena.

Jaja regije Sumi tradicionalno su podijeljena na dva dijela (uzorak na svakom je isti). Karakteristični ornamenti su solarni znakovi (zvijezde, sunce), a boje ornamenta su crvena i bijela (pozadina je često crna). Harkivska uskrsna jaja imaju tamnu boju – crnu, tamnocrvenu ili zelenu, dočim su ornamenti mirnih boja: smeđa, žuta, bijela. Najčešći simboli su hrastovo lišće, tulipani, ruže, zvijezde. U južnoj Ukrajini pisanke su svijetle i kontrastne boje, velikih crteža s malim brojem detalja. Česti su geometrijski motivi u kombinaciji s biljnim simbolima. U Lemkovskoj regiji uobičajena su jednobojna i dvobojna uskrsna jaja: crvena, žuta, narančasta, zelena, plava i bijela (crna gotovo nije postojala). Lemki su na uskrsnim jajima  prikazivali sunce, zvijezde, križeve i ruže. Iz te regije poznato je stotinjak vrsta crteža.  Batkivščina se  poznaje po zvijezdana, krivuljama, spiralama  itd. Svaki simbol ima svoje značenje. Primjerice, arijevski simbol sunca (svastika) znači želju za dugovječnošću i srećom, krivuljama i spiralama – simbolizira se “nit života (sudbine), način života” i vječnost sunca.

Karpatska uskrsna jaja imaju žutu, narančastu i crnu boju, a prikazuju crkve s križevima, kukastim križem i raspelom sa shematski prikazanim čovjekom. U  crnomorskoj regiji  najpopularnije boje za uskrsna jaja bile su kombinacija plave i zelene, crvene i crne, kao i žuta i zelena. Ornamenti su često geometrijski i cvjetni. U regiji Dnjepra pisanke su prikazivale biljne motive na crnoj, tamnoj trešnja, crvenoj i ponekad zelenoj pozadini,   podijeljenoj na polja. Cvijeće je uvijek prikazano rasklopljeno i ima bijelu, žutu i crvenu boju. U  regijama Vinica i  Hmeljnicka uskrsna jaja imaju svijetle geometrijske i cvjetne ukrase prilično velike veličine. Ta uskrsna jaja karakterizira određena hrapavost izvedbe i oblika. Ornamenti su paralelne crte (simbol vode), cik-cak, spirale, obline, svastike i slomljeni križevi. U regiji Sumi uskrsna jaja tradicionalno su podijeljena u dva dijela (uzorak na svakom je jednak). Karakteristični ukrasi: solarni znakovi (zvijezde, sunce). Boje ukrasa su crvena, bijela (pozadina je često crna, kao u uskrsnim jajima Ternopil).

Duhovnost i mitologija

 Mitologija jajeta zajednička je svim indoeuropskim narodima. U Ukrajini, osim umjetničke izrade, postoji i jaka  tradicija prikupljanja i istraživanja pisanki još iz 19. stoljeća. Čuveni katalog Serhija Kulzhynskyja najcjelovitije je i najobimnije izdanje na tu temu, napravljen na temelju zbirke iz privatnog muzeja Kateryne Skarzhynske u Lubnyu; objavljen je 1889. godine pod naslovom “Opis zbirke narodnih uskrsnih jaja”. U tom albumu predstavljeni su uzorci od 2.219 uskrsnih jaja, pažljivo katalogizirani.      

Tradicija sakupljanja pisanki intezivno se nastavlja u modernoj Ukrajini, pa je u Kolomiji, u regiji Ivano-Frankivsk, otvoren Muzej uskrsnih jaja, čija zbirka sadrži više od 6.000 primjeraka izvrsnih pisanica. Uz to, uskrsna jaja u vidu umjetničkih djela postavljaju se u raznim dijelovima svijeta u kojima žive Ukrajinci, od kojih je najveći spomenik u Vugrevilleu (Kanada). U samoj Ukrajini svake se godine, u Katedrali svete Sofije (Kijev), održavala izložba uskrsnih jaja, a u Rivnama za vrijeme uskrsnih praznika formirao bi se park pisanki. 

Uzorci uskrsnih jaja koja se čuvaju u muzejima, privatnim zbirkama, zabilježena u umjetničkim albumima – sve je to zahvaljujući kolekcionarima-etnografima druge polovice 19. i 20. stoljeća. Jedan od prvih koji se time bavio bio je ukrajinski antropolog Khvedir Vovk, koji je 1874. godine skrenuo pozornost na važnost uzoraka uskrsnih jaja u proučavanju ukrajinskih ukrasa. Gotovo u isto vrijeme, Elena Pchilka sakupljala je uzorke veza, tkanina, uskrsnih jaja.  Rezultat je bila knjiga pod nazivom “Ukrajinski narodni ukras” (objavljena 1876. godine), koja sadrži 23 skice pisanki u boji iz područja Novograd-Volin. Prvi ukrajinski istraživač pisanki bio je profesor Mykola Sumtsov, koji je 1881. godine objavio svoje istraživanje. Istodobno je u zapadnoj Ukrajini (krajem 19. stoljeća) pisanka bila široko zastupljena u folklornom i etnografskom djelu Poljaka Oscara Kohlberga.  Slijedili su ga mnogi ukrajinski i drugi znanstvenici. Tijekom čitavog razdoblja sovjetske vladavine u Ukrajini objavljena je samo jedna knjiga o pisankama, ona Erasta Benjašivskog (1968. godine), za vrijeme Hruščovljeve vladavine, ali u tako siromašnoj nakladi da je ubrzo postala raritet.  

Mnoge drevne zbirke i skice stradale su tijekom ratova, namjerno su uništene ili odnesene u inozemstvo. Danas se velike zbirke uskrsnih jaja čuvaju u muzejima u Washingtonu, Londonu i Sankt Peterburgu. Mnogo se pisanki nalazi u fondovima muzeja i privatnih zbirki.

Unatoč brojnim promjenama, prevladavajući sve ugnjetavanje, živa tradicija uskrsnog slikarstva nastavljala se razvijati. Moderna uskrsna jaja koriste se u novim tehnikama i materijalima – a sve to samo obogaćuje stoljetne tradicije ukrajinskoga naroda. Ono što pak ostaje uvijek isto jest značenje boja. Crvena je tako životna radost, ljubav i hrabrost, nada braka; žuta – mjesec i zvijezde, žetva; plava – zrak, nebo, magično značenje zdravlja; zelena – uskrsnuće prirode, bogatstvo i plodnost zemlje; crno i bijelo – poštovanje duhova, duša mrtvih, zahvalnost za zaštitu od zlih sila, bijela – čistoća duše, svetost. Kombinacija pak četiri ili pet boja s uzorcima u ornamentu simbolizira obiteljsku sreću, mir, ljubav, uspjeh…

U čast toj velikoj ukrajinskoj umjetničkoj tradiciji, koja je po tko zna koji put u povijesti, narušena ratom, u Hrvatskoj kući u Zagrebu, Preradovićeva 30, do 27. travnja otvorena je izložba pisanki koje su izradile vrijedne pripadnice ukrajinske manjine u Hrvatskoj. Iskustvo koje ne biste trebali propustiti…  

Bavljenje slikarstvom Milana Bobića odredilo je kao prepoznatljiva umjetnika, crtača i slikara. Čiste ideje, proživljene i duboko motivirane snagom prirode i unutarnjeg njegova svijeta, iskazane bojama, potezom, odišu mirom, dubinom, mističnom realnošću. Pokazao je to i najnovijom izložbom u Knjižnici Dugave, nedavno zatvorenoj…

Kako to donekle kaže i naziv zadnje njegove izložbe (1.-26.veljače), Milan Bobić  našao se sa svojim novim ciklusom slika na „drugoj zemlji“, u doslovnom i prenesenom smislu. Ono što je prethodno bila  priroda, ptice, oluje, sada je to umjetnikova povezanost s krajolicima na drugačiji način, kako bi to rekli neki kritičari – u stilu mekog superrealizma. Tonovi i kompozicija nisu mu  više oštri, crtački iznimno uspješni, sada je to zaokruženi sklad  s prirodom, mirnoća, opisana bojama, sjenčenjima i  konturirana nadrealistički. Ovom izložbom Bobić je izašao iz svoje tamnije faze, na koju je pečat izvjesno ostavila moćna lička priroda, njena divlja, snažna komponenta. Isto ono divljenje koje je slikar prethodno pokazivao  prema jakim pojavama poput golemih valova ili olujnih prizora, na ovoj se izložbi  – istim slikarskim  rukopisom – također pokazalo, ali ovaj je put zbilja izmakao sferi realnoga. Na stanovit način umirivši, gotovo zamrznuvši slike,  prelazi u „drugozemlje“, ostajući dalje vjeran svojoj mističnosti. Međutim, mističnost pridaje i pejsažima koji nisu otprije upisani u njegovu memoriju, već su doživljaj druge zemlje… 

Nema dvojbe da se Milan Bobić divi prirodi, u koju redovito intervenira kistom, dodajući – na najnovijim slikama više nego ikad – detalje koji se prostim okom i ne vide ili  uvrnute nijanse, kontrastne boje, detalje koji u prirodi ne proizvode takav „nered“, na kojem Bobić ovaj put inzistira (slike Distopija 1, Distopija 2, npr.). Zanimljivo je kako Bobić sve vrijeme slika prirodu kao da na platno prenosi san: njegovi pejsaži nisu mlaki i statični, jer on bojom i maštom utječe i dodaje prirodi dimenzije koje trebaju njegovoj mašti. Isto to čini i s figurama: postavlja ih u prostor na nerealne pozicije, stvarajući u najmanju ruku neobične, ali svakako dinamične scene. Upravo se na tim slikama spoznaje kako djeluje njegovo oko:  realistične situacije uhvaćene u najnapetijem trenutku (slika Kraljica zmajeva a la Monet, npr.) miješaju se međusobno stvarajući drugačiji svijet, drugu zemlju, kakogod, izvučenu iz neke već poznate i – pritom naglašenu kontrastom boja, izlaskom iz sfere realnoga…

Milan Bobić slika od ranih školskih dana. Djetinjstvo je proživio  uz prirodu, u svom rodnom Dabru kod Otočca, što se, izvjesno, ucrtalo u njegove osnovne emocije. Premda se poslije školovao u Zagrebu, gdje je došao 1975. godine  (rođen je u Dabru 1960.), pa onda stalno mjesto boravka našao u Mičevcu kod Velike Gorice. Onda gaje preuzeo zanat fotografiranja, pa se u svojim dvadesetima opet „ponudio“ slikarstvu, pa kasnije postao i član Udruge likovnih umjetnika Ama Artem. Kao član te udruge 2014. godine sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi (“Most Slavena” u Bratislavi; “Europske metropole’ (Galerija Vladimir Horvat), “Na pola godine” (Galerija Kristofor Stanković); “Čovjek” (KUC Travno); na likovnoj koloniji Grabovača, Perušić 2014.godine). A uslijedile su i tri samostalne izložbe: u rujnu 2014. „People are strange“ u KUC-u Travno i druga u ožujku 2015. pod nazivom „11 sretnih i jedna nesretna“, u knjižnici “Dugave”. Treća izložba „Oko vode“ održana je u knjižnici „Vjekoslava Majera“ u Zapruđu. Pohađao je tečaj slikanja i kiparstva u Likovnom centru Zagreb te privatne satove slikarstva kod prof. Tanaya.

Činjenica je da se slikarstvom bavi još od kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no svoje umjetničke vještine upotpunjuje naročito zadnjih desetak godina, pod vodstvom  mentora Zdravka Đereka, Jadranke Mlinar i Ane Tomljanović. Svoj iznimni talent kao slikar mekog superrealizma pokazat će na brojnim slikama. Međutim, suština njegova talenta jest crtačka vještina, perspektiva i borba svjetla i mračnoga; nema ustvari niti jedne Bobićeve kolorne slike a da se ne pokaže napetost između svjetla i zamračenoga, između guste boje i light nijansi, između boja i neboja.

• 

• 

• 

Kritičari bi, zalazeći u analizu umjetnikove osobne prirode, možda rekli kako je riječ o njegovu unutarnjem previranju, borbi između dobra i zla, ili – profesionalno – svjetla i tame. Svašta bi tu još kritičari umjetnosti rekli… No, umjetnost, kako biva, jest težnja vrhuncu jednostavnosti, do kojeg se dolazi lakšim i težim putem. Za Bobića bi se pak moglo reći da je pronašao svoj pomalo mistični put: slikajući, naprimjer, životinje, zadržava pravo umjetnika da naglasi onu komponentu koju je on osobno zavolio – snagu. Riječju, sve njegove slike na stanovit način predstavljaju zamrznutu, zaustavljenu snažnu, moćnu silu, koja označava i stanovitu dozu umjetnikova narcizma, koja mu korisno pomaže da superrealistički „vidi“ život oko sebe.

 Istina, svaki umjetnik to može vidjeti, ali Bobić to umije naslikati.  

Piše: Nera Karolina Barbarić; snimila: Jelena Bobić